—

za Borealis AB, Kubikenborg Aluminum AB i Yara AB, M. Tagaeus, advokat, i J. Nilsson, jur. kand.,

—

za SSAB EMEA AB i Lulekraft AB, R. Setterlid, advokat,

—

za Värmevärden i Nynäshamn AB, M. Hägglöf, advokat,

—

za njemačku vladu, T. Henze i K. Petersen, u svojstvu agenata,

—

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i C. Schillemans, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, E. White i K. Mifsud‑Bonnici, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Johansson, advokat,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se, kao prvo, na valjanost članka 15. stavka 3. Odluke Komisije 2011/278/EU od 27. travnja 2011. o utvrđivanju prijelaznih propisa na razini Unije za usklađenu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 29., str. 257.), kao drugo, na valjanost članka 4. Priloga II. Odluci Komisije 2013/448/EU оd 5. rujna 2013. o nacionalnim provedbenim mjerama za prijelaznu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica stakleničkih plinova u skladu s člankom 11. stavkom 3. Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 240, str. 27.), kao treće, na tumačenje članka 10.a stavaka 1., 2., 4. i 5. Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. (SL L 140, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 30., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/87) i, kao posljednje, na tumačenje članka 3. točke (c) i članka 10. stavaka 3. i 8. Odluke 2011/278 kao i njezina Priloga IV.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između više operatera postrojenja koja emitiraju stakleničke plinove – odnosno društava Borealis AB, Kubikenborg Aluminium AB, Yara AB, SSAB EMEA AB, Lulekraft AB, Värmevärden i Nynäshamn AB, Cementa AB i Höganäs Sweden AB – s jedne strane, i Naturvårdsverketa (Agencija za zaštitu prirode, Švedska), s druge strane, u vezi sa zakonitošću odluke koju je ta agencija donijela 21. studenoga 2013. (u daljnjem tekstu: odluka od 21. studenoga 2013.) u vezi s konačnom dodjelom emisijskih jedinica stakleničkih plinova (u daljnjem tekstu: jedinice) za razdoblje od 2013. do 2020., nakon primjene jedinstvenog međusektorskog faktora korekcije predviđenog u članku 10.a stavku 5. Direktive 2003/87 (u daljnjem tekstu: faktor korekcije).

3

Članak 1. Direktive 2003/87 predviđa:

„Ova Direktiva utvrđuje sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice (dalje u tekstu ‚sustav Zajednice’) s ciljem promicanja smanjenja emisija stakleničkih plinova na način koji je učinkovit u troškovnom i gospodarskom smislu.

Ovom se Direktivom predviđaju i veća smanjenja emisija stakleničkih plinova, što doprinosi postizanju razina smanjenja koje se sa znanstvenog stajališta smatraju nužnima za sprečavanje opasnih klimatskih promjena.

[...]”

4

Članak 3. navedene direktive glasi:

„Za potrebe ove Direktive:

[...]

[...]

5

Članak 10.a Direktive 2003/87, naslovljen „Prijelazna pravila na razini Zajednice o usklađenoj dodjeli besplatnih emisijskih jedinica”, određuje:

„1.   Do 31. prosinca 2010. Komisija donosi potpuno usklađene mjere na razini Zajednice za dodjelu emisijskih jedinica iz stavaka 4., 5., 7. i 12., uključujući sve potrebne odredbe za usklađenu primjenu stavka 19.

[...]

U okviru mjera iz prvog podstavka utvrđuju se, koliko to bude moguće, ex‑ante referentne vrijednosti na razini Zajednice kako bi se osiguralo da se dodjela odvija na način koji potiče smanjivanje emisija stakleničkih plinova i energetski učinkovite tehnike, uzimajući u obzir najučinkovitije tehnike, nadomjesne, alternativne proizvodne procese, visoko učinkovitu kogeneraciju, učinkovito obnavljanje energije iz otpadnih plinova, korištenje biomase te hvatanje i skladištenje CO2 gdje postoje odgovarajući objekti i oprema, a ne potiču povećavanje emisija. Besplatne emisijske jedinice ne dodjeljuju se ni za kakve oblike proizvodnje električne energije, osim u slučajevima koji pripadaju članku 10.c i za električnu energiju proizvedenu od otpadnih plinova.

U načelu se za svaki sektor i podsektor izračunavaju referentne vrijednosti za proizvod, a ne za ulazne sirovine kako bi se u svakom proizvodnom postupku predmetnog sektora ili podsektora maksimalno povećala smanjenja emisija stakleničkih plinova i uštede zbog energetske učinkovitosti.

Pri utvrđivanju načela za određivanje ex‑ante referentnih vrijednosti u pojedinačnim sektorima i podsektorima Komisija se savjetuje s relevantnim zainteresiranim stranama, uključujući i predmetne sektore i podsektore.

[...]

2.   Početna točka pri definiranju načela za utvrđivanje ex‑ante referentnih vrijednosti u pojedinačnim sektorima ili podsektorima mora biti prosječni učinak 10 % najučinkovitijih postrojenja u predmetnom sektoru ili podsektoru u okviru Zajednice u razdoblju 2007. – 2008. godine. Komisija se pritom savjetuje s relevantnim zainteresiranim stranama, uključujući i predmetne sektore i podsektore.

Propisi sukladni člancima 14. i 15. utvrđuju usklađena pravila o praćenju, izvješćivanju i verificiranju emisija stakleničkih plinova povezanih s proizvodnjom u svrhu utvrđivanja ex‑ante referentnih vrijednosti.

3.   Na temelju stavaka 4. i 8. i neovisno o članku 10.c besplatne se emisijske jedinice ne dodjeljuju proizvođačima električne energije, odnosno operaterima postrojenja za hvatanje CO2, cjevovoda za prijenos CO2 ili lokacija za skladištenje CO2.

4.   Besplatne emisijske jedinice dodjeljuju se za centralno grijanje, kao i za visokoučinkovitu kogeneraciju, kako je utvrđena Direktivom 2004/8/EZ, na zahtjev koji je opravdan s gospodarskog stajališta i odnosi se na proizvodnju energije za grijanje ili hlađenje. Svake godine nakon 2013. ukupne količine emisijskih jedinica dodijeljene takvim postrojenjima za proizvodnju toplinske energije podešavaju se uz primjenu linearnog faktora iz članka 9.

5.   Maksimalna godišnja količina emisijskih jedinica koja čini osnovu za izračunavanje emisijskih jedinica za postrojenja koja nisu obuhvaćena stavkom 3. i koja nisu novi sudionici ne smije prijeći zbroj:

Prema potrebi se [...] primjenjuje [faktor korekcije].

[...]

11.   Prema članku 10.b količina emisijskih jedinica koje se 2013. godine besplatno dodjeljuju u skladu sa stavcima 4. do 7. ovog članka iznosi 80 % količine utvrđene u skladu s mjerama navedenima u stavku 1. Nakon toga broj besplatno dodijeljenih emisijskih jedinica svake se godine smanjuje za jednake iznose te 2020. godine iznosi 30 %, s ciljem da od 2027. godine uopće više ne bude besplatnih dodjela.

[...]”

6

Uvodna izjava 8. Odluke 2011/278 glasi:

„Komisija je kao polazište za određivanje referentnih vrijednosti koristila aritmetičku sredinu uspješnosti 10 % najučinkovitijih postrojenja u pogledu emisija stakleničkih plinova u 2007. i 2008. za koja su prikupljeni podaci. Osim toga, Komisija je u skladu s člankom 10.a stavkom 1. Direktive [2003/87], na temelju dodatnih informacija primljenih iz više izvora i na temelju namjenske studije o najučinkovitijim tehnikama i redukcijskim potencijalima na europskoj i međunarodnoj razini, provjerila za sve sektore za koje je predviđena referentna vrijednost proizvoda u Prilogu I. jesu li te polazne vrijednosti dovoljno mjerodavne s obzirom na najučinkovitije tehnike, zamjene, alternativne proizvodne postupke, visokoučinkovitu kogeneraciju, učinkovitu regeneraciju energije otpadnih plinova, korištenje biomase i hvatanje i skladištenje ugljikovog dioksida, tamo gdje su te mogućnosti raspoložive. Podaci korišteni za određivanje referentnih vrijednosti prikupljeni su iz niza različitih izvora kako bi se obuhvatio što veći broj postrojenja koja su proizvodila proizvod obuhvaćen referentnom vrijednosti u 2007. i 2008. godini. Prvo su putem europskih sektorskih udruga prikupljeni podaci o uspješnosti s obzirom na emisije stakleničkih plinova postrojenja [...] koja proizvode proizvode obuhvaćene referentnim vrijednostima, na temelju definiranih pravila (tzv. ‚sektorski pravilnici’). Komisija je za potrebe tih pravilnika izdala upute u pogledu kvalitete i kriterija za verifikaciju podataka za određivanje referentnih vrijednosti za [zajednički sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova]. Zatim su podaci koje su dostavile europske sektorske udruge upotpunjeni podacima od postrojenja koja nisu obuhvaćena podacima industrije, koje su prikupili konzultanti po nalogu Europske komisije, i podacima i analizama koje su dostavila nadležna tijela država članica.”

7

Uvodna izjava 11. navedene odluke propisuje:

„U slučajevima kad podaci nisu bili raspoloživi ili nisu bili raspoloživi podaci prikupljeni u skladu s metodologijom za određivanje referentnih vrijednosti, vrijednosti referentnih vrijednosti izvedene su na temelju informacija o sadašnjim razinama emisija i potrošnji te o najučinkovitijim tehnikama, koje su uglavnom izvedene iz Referentnih dokumenata o najboljim raspoloživim tehnikama (BREF) izrađenih u skladu s Direktivom 2008/1/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2008. o integriranom sprečavanju i kontroli onečišćenja [(SL 2008., L 24, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 26., str. 114.)]. Konkretno, zbog nedostatka podataka o obradi otpadnih plinova, isporuci topline i proizvodnji električne energije, vrijednosti za referentne vrijednosti za proizvod za koks i vrući metal izvedene su iz izračuna izravnih i neizravnih emisija na temelju informacija o relevantnim protocima energije iz odgovarajućeg BREF‑a i standardnih emisijskih faktora utvrđenih u Odluci Komisije 2007/589/EZ od 18. srpnja 2007. o utvrđivanju smjernica za praćenje i izvješćivanje o emisijama stakleničkih plinova sukladno Direktivi [2003/87 (SL 2007., L 229, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.)] [...]”

8

Uvodna izjava 12. spomenute odluke glasi kako slijedi:

„Ako nije bilo moguće izvesti referentnu vrijednost, a prisutni su staklenički plinovi koji ispunjavaju uvjete za besplatnu dodjelu emisijskih jedinica, te bi emisijske jedinice trebalo dodjeljivati na temelju generičkih pomoćnih metoda. Da bi se postigla najveća moguća smanjenja emisija stakleničkih plinova i uštede energije barem za dijelove proizvodnih postupaka u pitanju, utvrđena je hijerarhija triju pomoćnih metoda. Referentna vrijednost za toplinu primjenjuje se kod postupaka s potrošnjom topline u kojima se koristi mjerljivi nositelj topline. Referentna vrijednost za gorivo primjenjuje se u slučajevima kad se koristi nemjerljiva toplina. [...]”

9

U skladu s uvodnom izjavom 18. Odluke 2011/278:

„Kako bi se izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja i osiguralo uredno funkcioniranje tržišta ugljika, države članice trebale bi se pobrinuti da kod određivanja dodjela pojedinačnim postrojenjima ne dođe do dvostrukog brojanja i dvostrukih dodjela. [...]”

10

Uvodna izjava 32. navedene odluke glasi kako slijedi:

„U referentnu vrijednost za proizvod je potrebno uračunati učinkovitu regeneraciju energije otpadnih plinova i emisije vezane uz njihovo korištenje. U tu je svrhu kod određivanja vrijednosti referentnih vrijednosti za proizvode u čijoj proizvodnji nastaju otpadni plinovi u velikoj mjeri uzet u obzir sadržaj ugljika tih otpadnih plinova. Ako se otpadni plinovi isporučuju iz proizvodnog procesa izvan granica sustava relevantne referentne vrijednosti za proizvod i sagorijevaju za proizvodnju topline izvan granica sustava procesa obuhvaćenog referentnom vrijednosti, kako je definirano u Prilogu I., za pripadajuće bi emisije trebalo predvidjeti dodjelu dodatnih emisijskih jedinica na temelju referentne vrijednosti za toplinu ili gorivo. Ako se otpadni plinovi isporučuju iz proizvodnog procesa izvan granica sustava relevantne referentne vrijednosti za proizvod i sagorijevaju radi proizvodnje električne energije, tada, u svjetlu općeg načela prema kojemu se u vezi s proizvodnjom električne energije ne bi smjele besplatno dodjeljivati nikakve emisijske jedinice te kako bi se izbjeglo neprimjereno narušavanje tržišnog natjecanja na tržištima električne energije koja se isporučuje industrijskim postrojenjima i uzimajući također u obzir cijenu ugljika ugrađenu u troškove električne struje, nije primjereno dodjeljivati dodatne emisijske jedinice iznad udjela sadržaja ugljika otpadnog plina koji je uračunat u odgovarajuću referentnu vrijednost za proizvod.”

11

Članak 3. Odluke 2011/278/EZ predviđa:

„U smislu ove Odluke primjenjuju se sljedeće definicije

[...]

[...]

[...]

[...]”

12

Članak 6. Odluke 2011/278/EZ određuje:

„1.   Države članice za potrebe ove Odluke svako postrojenje koje ispunjava uvjete za besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87/EZ prema potrebi dijeli na jedno ili više potpostrojenja, kako slijedi:

Potpostrojenja u najvećoj mogućoj mjeri odgovaraju fizičkim dijelovima postrojenja.

[...]

2.   Zbroj proizvodnih ulaza, izlaza i emisija pojedinih potpostrojenja ne smije biti viši od proizvodnih ulaza, izlaza i ukupnih emisija postrojenja.”

13

Članak 7. navedene odluke predviđa:

„1.   Države članice za sva postojeća postrojenja koja ispunjavaju uvjete za besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a [Direktive 2003/87], uključujući postrojenja koja rade samo povremeno, posebno postrojenja koja se drže u rezervi ili u pripravnosti te postrojenja koja rade prema sezonskom rasporedu, od operatera prikupljaju sve relevantne informacije i podatke u vezi sa svim parametrima iz Priloga IV. za sve godine razdoblja od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2008. odnosno, tamo gdje je to primjereno, od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2010. tijekom kojih je postrojenje radilo.

2.   Države članice prikupljaju podatke za svako potpostrojenje zasebno. Države članice mogu prema potrebi od operatera zahtijevati i dodatne podatke.

[...]

7.   Države članice zahtijevaju da operateri dostave potpune i dosljedne podatke i da se pobrinu da ne dođe do preklapanja između potpostrojenja i dvostrukog brojanja. Države članice posebno vode računa da operateri postupaju s dužnom pažnjom i dostave što je moguće točnije podatke kako bi se postigla prihvatljiva razina sigurnosti u pogledu cjelovitosti podataka.

[...]”

14

Članak 10. Odluke 2011/278, naslovljen „Dodjela na razini postrojenja”, određuje:

„1.   Države članice na temelju podataka prikupljenih u skladu s člankom 7. za svaku godinu izračunavaju broj emisijskih jedinica koje se dodjeljuju besplatno svakom postojećem postrojenju na njihovom teritoriju od 2013. nadalje u skladu sa stavkom od 2. do 8.

2.   Države članice za potrebe ovog izračuna prvo određuju preliminarni godišnji broj emisijskih jedinica koje se dodjeljuju besplatno svakom pojedinom dijelu postrojenja kako slijedi:

3.   Ako se mjerljiva toplina isporučuje privatnim kućanstvima i preliminarni godišnji broj emisijskih jedinica za godinu 2013. određen u skladu sa stavkom 2. podstavkom (b) točkom (i) je niži od povijesne srednje godišnje vrijednosti emisija u vezi s proizvodnjom mjerljive topline koja je isporučena privatnim kućanstvima iz toga potpostrojenja u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2008., preliminarni godišnji broj emisijskih jedinica za 2013. prilagođava se za tu razliku. Preliminarni godišnji broj emisijskih jedinica za svaku godinu od 2014. do 2020., određen u skladu sa stavkom 2. podstavkom (b) točkom (i), prilagođava se u mjeri u kojoj je preliminarni godišnji broj emisijskih jedinica za tu godinu niži od postotka gore spomenutih medijana povijesnih godišnjih vrijednosti emisija. Taj postotak u 2014. iznosi 90 % i smanjuje se za 10 postotnih bodova u svakoj sljedećoj godini.

[...]

7.   Preliminarna ukupna godišnja količina emisijskih jedinica koje se besplatno dodjeljuju svakom postrojenju predstavlja zbroj preliminarnih godišnjih emisijskih jedinica besplatno dodijeljenih svim potpostrojenjima, koje se izračunavaju u skladu sa stavcima 2., 3., 4., 5. i 6.

[...]

8.   Države članice kod određivanja preliminarne ukupne godišnje količine emisijskih jedinica koje se besplatno dodjeljuju pojedinom postrojenju vode računa da se emisije ne broje dvostruko i da dodjela ne bude negativna. Ako se međuproizvod obuhvaćen referentnom vrijednosti za proizvod prema definiciji odgovarajućih granica sustava iz Priloga I. preuzima iz drugog postrojenja, tada se, posebno, emisije ne smiju dvostruko računati kod određivanja preliminarnih ukupnih godišnjih količina emisijskih jedinica za postrojenja u pitanju.

9.   Konačna ukupna godišnja količina emisijskih jedinica koje se besplatno dodjeljuju svakom postojećem postrojenju, osim postrojenja obuhvaćenih člankom 10.a stavkom 3. Direktive 2003/87/EZ, dobiva se množenjem preliminarne ukupne godišnje količine besplatno dodijeljenih emisijskih jedinica u skladu sa stavkom 7. međusektorskim faktorom korekcije određenim u skladu s člankom 15. stavkom 3.

Konačna ukupna godišnja količina emisijskih jedinica koje se besplatno dodjeljuju postrojenju obuhvaćenom člankom 10.a stavkom 3. Direktive 2003/87/EZ koje ispunjava uvjete za besplatnu dodjelu emisijskih jedinica odgovara preliminarnoj ukupnoj godišnjoj količini emisijskih jedinica besplatno dodijeljenih tom postrojenju u skladu sa stavkom 7., prilagođenoj za linearni faktor iz članka 10.a stavka 4. Direktive 2003/87/EZ za odgovarajuću godinu, koristeći kao referentnu veličinu preliminarnu ukupnu godišnju količinu emisijskih jedinica besplatno dodijeljenih postrojenju u pitanju za godinu 2013.”

15

Članak 15. Odluke 2011/278/EZ predviđa:

„1.   U skladu s člankom 11. stavkom 1. Direktive [2003/87], države članice Komisiji dostavljaju popis postrojenja na njihovu teritoriju koja su obuhvaćena Direktivom [2003/87] do 30. rujna 2011., uključujući postrojenja utvrđena na temelju članka 5., koristeći elektronički obrazac koji osigurava Komisija.

[...]

3.   Komisija po primitku popisa iz stavka 1. ovog članka ocjenjuje svako uvrštenje postrojenja u popis i preliminarne ukupne godišnje količine emisijskih jedinica koje su mu dodijeljene besplatno.

Nakon što sve države članice prijave preliminarne ukupne godišnje količine emisijskih jedinica besplatno dodijeljenih u razdoblju od 2013. do 2020., Komisija određuje [faktor korekcije]. On se određuje usporedbom zbroja preliminarnih ukupnih godišnjih količina emisijskih jedinica besplatno dodijeljenih postrojenjima koja nisu proizvođači električne energije u svakoj godini razdoblja od 2013. do 2020. bez primjene faktora iz Priloga VI. s godišnjom količinom emisijskih jedinica koja se izračunava u skladu s člankom 10.a stavkom 5. Direktive [2003/87] za postrojenja koja nisu proizvođači električne energije niti novi sudionici, uzimajući u obzir relevantni udio ukupne godišnje količine na razini Unije, određene na temelju članka 9. te Direktive, i relevantnu količinu emisija koje se uključuju u sustav Unije tek od 2013. nadalje.

4.   Ako Komisija ne odbije upis postrojenja u ovaj popis i pripadajuće preliminarne ukupne godišnje količine besplatnih emisijskih jedinica koje su mu dodijeljene, država članica u pitanju pristupa određivanju konačne godišnje količine emisijskih jedinica koje se besplatno dodjeljuju za svaku godinu razdoblja od 2013. do 2020. u skladu s člankom 10. stavkom 9. ove Odluke.

[...]”

16

Naslovljen „Referentne vrijednosti za proizvod”, Prilog I. Odluci 2011/278 u točki 1., naslovljenoj „Definicija referentnih vrijednosti za proizvod i granica sustava ne uzimajući u obzir zamjenjivost goriva i električne energije”, predviđa:

[...]”

17

Prilog IV. navedenoj odluci, naslovljen „Parametri za prikupljanje referentnih podataka za postojeća postrojenja”, određuje:

„Države članice zahtijevaju da operateri za potrebe prikupljanja referentnih podataka iz članka 7. stavka 1. dostave barem sljedeće podatke na razini postrojenja i potpostrojenja za sve kalendarske godine referentnog razdoblja odabranog u skladu s člankom 9. stavkom 1. (2005. – 2008. ili 2009. – 2010.). Države članice mogu prema potrebi zahtijevati i dodatne podatke, u skladu s člankom 7. stavkom 2.

18

Uredba Komisije (EU) br. 601/2012 od 21. lipnja 2012. o praćenju i izvješćivanju o emisijama stakleničkih plinova u skladu s Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2012., L 181, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 308.) u Prilogu IV. točki 1. slovu A predviđa:

„[...]

Operator ne prati niti izvješćuje o emisijama iz motora s unutarnjim izgaranjem koji se koriste za potrebe prijevoza. [...] Operator ne pripisuje emisije povezane s proizvodnjom toplinske ili električne energije koju postrojenje preuzima iz drugih postrojenja onom postrojenju koje preuzima emisije.

[...]”

19

Članak 4. Odluke 2013/448 predviđa:

„[Faktor korekcije] iz članka 10.a stavka 5. Direktive [2003/87] i određen u skladu s člankom 15. stavkom 3. Odluke [2011/278] naveden je u Prilogu II. ovoj Odluci.”

20

Prilog II. Odluci 2013/448 predviđa:

21

Odlukom od 21. studenoga 2013. Agencija za zaštitu prirode odredila je konačnu količinu jedinica za besplatnu dodjelu za razdoblje trgovanja od 2013. do 2020. Osam operatera postrojenja koji emitiraju stakleničke plinove – odnosno Borealis, Kubikenborg Aluminium, Yara, SSAB EMEA, Lulekraft, Värmevärden i Nynäshamn, Cementa i Höganäs Sweden – podnijelo je tužbe za poništenje protiv te odluke.

22

U prilog svojim tužbama navedeni operateri istaknuli su, s jedne strane, više tužbenih razloga koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava sadržanima u odlukama 2011/278 i 2013/448.

23

Osobito smatraju da je faktor korekcije, koji je određen na temelju članka 15. stavka 3. Odluke 2011/278 i utvrđen u članku 4. Odluke 2013/448 i njezinu Prilogu II., protivan zahtjevima koji proizlaze iz članka 10.a stavka 4. Direktive 2003/87. Budući da je odluka od 21. studenoga 2013. donesena primjenom faktora korekcije, ona je također nevaljana.

24

Nadalje, u Prilogu I. Odluci 2011/278 Komisija je odredila referentnu vrijednosti za proizvod za vrući metal ne poštujući ograničenja predviđena u članku 10.a stavku 2. Direktive 2003/87. Prema potonjoj odredbi, početna točka pri određivanju referentnih vrijednosti treba biti prosječan učinak 10 % najučinkovitijih postrojenja u predmetnom sektoru. Prilikom primjene tog pravila Komisija je precijenila učinak postrojenja koja proizvode vrući metal. Isto tako, iako je Komisija uzela u obzir činjenicu da se otpadni plinovi ispušteni prilikom proizvodnje vrućeg metala mogu koristiti kao zamjena za gorivo, prilagodba kojom se omogućilo uzimanje u obzir razlike između energije tih plinova i prirodnog plina bila je prevelika. Budući da su referentne vrijednosti bile odlučujuće za besplatnu dodjelu jedinica, te pogreške utječu na valjanost odluke od 21. studenoga 2013.

25

S druge strane, tužitelji u glavnom postupku smatraju da je potonja odluka sama po sebi protivna više odredaba Direktive 2003/87 kao i Odluke 2011/278.

26

Prema tome, s obzirom na to da je Agencija za zaštitu prirode prilikom dodjele jedinica za emisije koje potječu od proizvodnje topline za opskrbu privatnih kućanstava u sklopu centralnog grijanja propustila uzeti u obzir stvarne emisije koje potječu od izgaranja otpadnih plinova u dijelu u kojem prelaze referentnu vrijednost za toplinu, odluka od 21. studenoga 2013. povređuje članak 10. stavak 2. točku (b) i članak 10. stavak 3. Odluke 2011/278. Agencija za zaštitu prirode, naprotiv, smatra da nije mogla dodijeliti više jedinica nego što je to bilo predviđeno tom referentnom vrijednosti. Štoviše, prema toj agenciji, emisije koje potječu od izgaranja otpadnih plinova trebalo je uzeti u obzir prilikom određivanja vrijednosti referentnih vrijednosti za vrući metal koks, s obzirom na to da su one veće od referentnih vrijednosti za goriva.

27

Nadalje, tužitelji u glavnom postupku smatraju da je odluka od 21. studenoga 2013. nevaljana jer nije u skladu s pravilima za besplatnu dodjelu jedinica za proizvodnju i potrošnju topline.

28

S jedne strane, odbijanje Agencije za zaštitu prirode da dodijeli besplatne jedinice ako potpostrojenje troši toplinu proizvedenu u drugom potpostrojenju na koje se primjenjuje referentna vrijednost za gorivo protivno je jednom od ciljeva članka 10.a stavka 1. Direktive 2003/87. Cilj je te odredbe osobito potaknuti korištenje učinkovitih tehnika i poboljšati energetsku učinkovitost pomoću učinkovite regeneracije energije otpadnih plinova. Agencija za zaštitu prirode smatra da je njezino odbijanje opravdano obvezom izbjegavanja dvostrukih dodjela. Naime, emisije koje potječu od potpostrojenja u kojem se izgara gorivo ne mogu se po drugi put uračunati prilikom regeneracije topline u drugom potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu.

29

S druge strane, tužitelji u glavnom postupku smatraju da je odluka od 21. studenoga 2013. također nevaljana jer ne poštuje pravilo prema kojem, tijekom isporuke topline distributeru koji svojom mrežom opskrbljuje više poduzetnika toplinom, besplatne jedinice treba dodijeliti proizvođaču topline, a ne potrošaču. Agencija za zaštitu prirode ne osporava to načelo, ali smatra da u specifičnom slučaju o kojem je riječ u glavnom postupku operater mreže nije distributer topline jer se sam koristi većinom topline u jednom od svojih postrojenja pa ga se ne može smatrati pukim posrednikom.

30

U tim je okolnostima Nacka tingsrätt – Mark- och miljödomstolen (Vijeće za sporove o nekretninama i okolišu prvostupanjskog suda u Nacki, Švedska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Svojim prvim, drugim i trinaestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da se izjasni o valjanosti Odluke 2013/448 u dijelu u kojem, prilikom određivanja faktora korekcije, emisije otpadnih plinova koje se koriste za proizvodnju električne energije i emisije nastale od proizvodnje topline kogeneracijom nisu uključene u maksimalnu godišnju količinu emisijskih jedinica u smislu članka 10.a stavka 5. Direktive 2003/87 (u daljnjem tekstu: maksimalna godišnja količina jedinica).

32

Uvodno treba podsjetiti na to da je – u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, koji je uspostavljen člankom 267. UFEU‑a – na Sudu da nacionalnom sucu dâ koristan odgovor koji će mu omogućiti rješavanje predmeta koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Usto Sud može uzeti u obzir odredbe prava Unije na koje nacionalni sudac nije uputio u svojim pitanjima (presuda od 11. veljače 2015., Marktgemeinde Straßwalchen i dr., C‑531/13, EU:C:2015:79, t. 37.).

33

U tom pogledu valja navesti da iz članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 proizlazi da postrojenje koje proizvodi električnu energiju za prodaju trećim stranama i u kojemu se osim izgaranja goriva ne odvija nijedna druga djelatnost navedena u Prilogu I. treba smatrati proizvođačem električne energije.

34

U onom dijelu u kojem su otpadne plinove izgarali proizvođači električne energije, odgovarajuće emisije nisu uzete u obzir prilikom određivanja maksimalne godišnje količine jedinica (vidjeti u tom pogledu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 74.)

35

Također, iz članka 10.a stavaka 3. i 5. Direktive 2003/87 proizlazi da emisije koje potječu od proizvodnje topline kogeneracijom nisu uzete u obzir u svrhu određivanja maksimalne godišnje količine jedinica u mjeri u kojoj potječu od proizvođača električne energije (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 75.)

36

Članak 15. stavak 3. Odluke 2011/278, donesene radi provedbe članka 10.a stavka 5. Direktive 2003/87, ne dopušta uzimanje u obzir emisija proizvođača električne energije prilikom određivanja maksimalne godišnje količine jedinica (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 68.).

37

Slijedi da svojim prvim, drugim i trinaestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o valjanosti članka 15. stavka 3. navedene odluke u dijelu u kojem ta odredba isključuje uzimanje u obzir emisija proizvođača električne energije radi određivanja maksimalne godišnje količine jedinica.

38

U svojoj presudi od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr. (C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311) Sud je bio pozvan odgovoriti u biti na istovjetno pitanje, a odgovor na njega može se u potpunosti prenijeti na ovaj predmet.

39

Sud je u toj presudi presudio da, time što ne dopušta uzimanje u obzir emisija proizvođača električne energije prilikom određivanja maksimalne godišnje količine jedinica, članak 15. stavak 3. Odluke 2011/278 u skladu je s tekstom članka 10.a stavka 5. Direktive 2003/87, u vezi sa stavkom 3. istog članka (vidjeti presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 68.).

40

To tumačenje također je u skladu s općom strukturom Direktive 2003/87 kao i s ciljevima koje slijedi (presuda od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 69.)

41

U tim okolnostima, iz razloga koji su istovjetni onima navedenima u točkama 62. do 83. presude od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr. (C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311), ispitivanjem prvog, drugog i trinaestog pitanja nije utvrđen nijedan element koji bi utjecao na valjanost članka 15. stavka 3. Odluke 2011/278.

42

S obzirom na odgovor na prvo, drugo i trinaesto pitanje, nije potrebno odgovoriti na treće pitanje.

43

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da se izjasni o valjanosti Priloga I. Odluci 2011/278 u dijelu u kojem je referentna vrijednost za proizvod za vrući metal bila određena ne poštujući zahtjeve koji proizlaze iz članka 10.a stavka 2. Direktive 2003/87.

44

SSAB EMEA i Lulekraft smatraju da iz te odredbe proizlazi da se referentne vrijednosti moraju utvrditi na temelju učinka 10 % najučinkovitijih postrojenja u sektoru na koji se referentna vrijednost odnosi. Prilikom primjene tog pravila Komisija je precijenila učinak postrojenja koja proizvode vrući metal. Nadalje, iako predmetna referentna vrijednost odražava činjenicu da se otpadni plinovi ispušteni prilikom proizvodnje vrućeg metala mogu koristiti kao zamjena za gorivo, prilagodba radi uzimanja u obzir razlike između energije tih plinova i prirodnog plina bila je prevelika.

45

U tom pogledu valja navesti da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću za određivanje referentnih vrijednosti u sektoru ili podsektoru primjenom članka 10.a stavka 2. Direktive 2003/87. Naime, taj postupak osobito podrazumijeva odabire i složene tehničke i ekonomske procjene. Na zakonitost takve mjere može utjecati samo očita neprikladnost mjere koja je donesena u tom području (vidjeti po analogiji presudu od 22. prosinca 2010., Gowan Comércio Internacional e Serviços, C‑77/09, EU:C:2010:803, t. 82.).

46

Iz uvodne izjave 8. Odluke 2011/278 slijedi da je Komisija kao polazište za određivanje referentnih vrijednosti koristila aritmetičku sredinu uspješnosti 10 % najučinkovitijih postrojenja u pogledu emisija stakleničkih plinova tijekom 2007. i 2008. za koja su prikupljeni podaci. Provjerila je da su te polazne vrijednosti dovoljno mjerodavne s obzirom na najučinkovitije tehnike, zamjene, alternativne proizvodne postupke, visokoučinkovitu kogeneraciju, učinkovitu regeneraciju energije otpadnih plinova, korištenje biomase i hvatanje i skladištenje ugljikova dioksida, tamo gdje su te mogućnosti raspoložive. Komisija je zatim upotpunila te podatke posebice se oslanjajući na podatke koje su prikupile različite europske sektorske udruge ili koji su prikupljeni u njihovo ime, na temelju definiranih pravila sadržanih u sektorskim pravilnicima. Komisija je za potrebe tih pravilnika izdala upute u pogledu kvalitete i kriterija za verifikaciju.

47

Nadalje, iz uvodne izjave 11. Odluke 2011/278 slijedi da, u slučajevima kad podaci nisu bili raspoloživi ili nisu bili raspoloživi podaci prikupljeni u skladu s metodologijom za određivanje referentnih vrijednosti, vrijednosti referentnih vrijednosti izvedene su na temelju informacija o sadašnjim razinama emisija i potrošnji te o najučinkovitijim tehnikama, koje su uglavnom izvedene iz Referentnih dokumenata o najboljim raspoloživim tehnikama (BREF) izrađenih u skladu s Direktivom 2008/1. Konkretno, zbog nedostatka podataka o obradi otpadnih plinova, isporuci topline i proizvodnji električne energije, vrijednosti za referentne vrijednosti za proizvod za koks i vrući metal izvedene su iz izračuna izravnih i neizravnih emisija na temelju informacija o relevantnim protocima energije iz odgovarajućeg BREF‑a i standardnih emisijskih faktora utvrđenih u Odluci Komisije 2007/589.

48

Što se tiče otpadnih plinova ispuštenih prilikom proizvodnje vrućeg metala, iz uvodne izjave 32. Odluke 2011/278 proizlazi da je u referentnu vrijednost za proizvod potrebno uračunati učinkovitu regeneraciju energije otpadnih plinova i emisije vezane uz njihovo korištenje. U tu je svrhu prilikom određivanja vrijednosti referentnih vrijednosti za proizvode u čijoj proizvodnji nastaju otpadni plinovi u velikoj mjeri uzet u obzir sadržaj ugljika tih otpadnih plinova.

49

U tim okolnostima, prilikom određivanja referentnih vrijednosti primjenom članka 10.a stavka 2. Direktive 2003/87 Komisija nije prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti.

50

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da ispitivanjem petog pitanja nije utvrđen nijedan element koji bi utjecao na valjanost Priloga I. Odluci 2011/278.

51

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da se izjasni o valjanosti članka 4. Odluke 2013/448 i njezina Priloga II., kojima se određuje faktor korekcije.

52

U tom pogledu valja navesti da je Sud već presudio da, s obzirom na to da Komisija nije odredila maksimalnu godišnju količinu jedinica sukladno zahtjevima članka 10.a stavka 5. prvog podstavka točke (b) Direktive 2003/87, faktor korekcije određen člankom 4. Odluke 2013/448 i njezinim Prilogom II. također je protivan toj odredbi (presuda od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 98.).

53

U tim okolnostima, na četvrto pitanje valja odgovoriti da su članak 4. Odluke 2013/448 i njezin Prilog II., kojima se određuje faktor korekcije, nevaljani (presuda od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 99.)

54

Iz točke 111. presude od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr. (C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311) proizlazi da je Sud ograničio vremenske učinke proglašenja članka 4. Odluke 2013/448 i njezina Priloga II. nevaljanima tako da, s jedne strane, to proglašenje stvara učinke tek protekom razdoblja od deset mjeseci počevši od datuma objave te presude, kako bi se omogućilo Komisiji da poduzme potrebne mjere, te se, s druge strane, mjere donesene do isteka tog razdoblja na temelju poništenih odredaba ne mogu dovesti u pitanje.

55

Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 10.a stavak 4. Direktive 2003/87 tumačiti na način da dopušta da se ne dodijele besplatne emisijske jedinice za toplinu isporučenu privatnim kućanstvima.

56

Kao što je to navedeno u točki 32. ove presude, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, koji je uspostavljen člankom 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sucu dâ koristan odgovor koji će mu omogućiti rješavanje predmeta koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati postavljena pitanja.

57

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se šesto pitanje tiče situacije poduzetnika koji izgaranjem goriva zagrijava čelične ploče radi proizvodnje limova valjanjem. Toplina koju može dobiti u tom postupku prenosi se drugim dvama potpostrojenjima poduzetnika s referentnom vrijednosti za toplinu, od kojih jedno tu toplinu isporučuje mreži centralnog grijanja.

58

Iz te odluke također proizlazi da je prilikom besplatne dodjele jedinica, kako bi izbjegla da se emisije koje su nastale izgaranjem goriva po drugi put uzmu u obzir kao potrošena ili isporučena toplina, Agencija za zaštitu prirode oduzela tu toplinu od povijesne razine djelatnosti potpostrojenja s referentnom vrijednosti za toplinu.

59

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti želi doznati treba li članak 10.a Direktive 2003/87 i članak 10. stavke 1. do 3. i 8. Odluke 2011/278 tumačiti na način da dopuštaju, kako bi se izbjegla dvostruka dodjela, da se ne dodijele jedinice potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu ako ono privatnim kućanstvima isporučuje toplinu dobivenu iz potpostrojenja s referentnom vrijednosti za gorivo.

60

U tom pogledu valja navesti da članak 10.a stavak 1. prvi podstavak Direktive 2003/87 predviđa da Komisija donosi potpuno usklađene mjere na razini Zajednice za dodjelu emisijskih jedinica. Iz stavka 2. istog članka proizlazi da Komisija u sklopu toga određuje referentne vrijednosti u sektoru ili podsektoru.

61

Kao što to proizlazi iz članka 10. stavaka 1. i 2. Odluke 2011/278, množenjem tih referentnih vrijednosti s povijesnom razinom djelatnosti svakog potpostrojenja države članice izračunavaju preliminarni godišnji broj jedinica koje se besplatno dodjeljuju. U tu svrhu, u skladu s člankom 6. te odluke, dužne su razlikovati potpostrojenja ovisno o njihovoj djelatnosti, kako bi mogle utvrditi treba li primijeniti referentnu vrijednost za proizvod, referentnu vrijednost za toplinu ili referentnu vrijednost za gorivo ili pak poseban faktor za potpostrojenja s procesnim emisijama.

62

U tom pogledu valja navesti da su definicije potpostrojenja s referentnom vrijednosti za proizvod, s referentnom vrijednosti za toplinu, s referentnom vrijednosti za gorivo i s procesnim emisijama međusobno isključive, kao što to proizlazi iz članka 3. točaka (b) do (d) i (h) Odluke 2011/278.

63

Naime, članak 3. točka (b) iste odluke predviđa da potpostrojenje s referentnom vrijednosti za proizvod podrazumijeva samo proizvodne ulaze, izlaze i pripadajuće emisije koje se odnose na proizvodnju proizvoda za koji je određena referentna vrijednost u Prilogu I.

64

Članak 3. točka (c) Odluke 2011/278 definira potpostrojenja s referentnom vrijednosti za toplinu kao proizvodne ulaze, izlaze i pripadajuće emisije koje ne potpadaju pod potpostrojenje s referentnom vrijednosti za proizvod i koji se odnose na proizvodnju i/ili preuzimanje mjerljive topline iz postrojenja ili druge jedinice obuhvaćene sustavom Unije. Ta toplina posebice se troši za proizvodnju proizvoda ili isporučuje u postrojenje ili drugu jedinicu koja nije obuhvaćena sustavom Unije, uz iznimku isporuke za proizvodnju električne energije.

65

Kad je riječ o potpostrojenjima s referentnom vrijednosti za gorivo, članak 3. točka (d) Odluke 2011/278 definira ih kao proizvodne ulaze, izlaze i pripadajuće emisije koje ne potpadaju pod potpostrojenje s referentnom vrijednosti za proizvod i koji se odnose na proizvodnju nemjerljive topline putem izgaranja goriva koja se osobito troši za proizvodnju proizvoda ili za proizvodnju mehaničke energije koja se ne koristi za proizvodnju električne energije.

66

Što se tiče kvalifikacije „potpostrojenja s procesnim emisijama”, samo proizvodnja određenih vrsta posebnih emisija navedenih u članku 3. točki (h) podtočkama (i.) do (vi.) iste odluke dopušta takvu kvalifikaciju.

67

Na temelju uvodne izjave 12. Odluke 2011/278, ako nije bilo moguće izvesti referentnu vrijednost, a prisutni su staklenički plinovi koji ispunjavaju uvjete za besplatnu dodjelu jedinica, te bi emisijske jedinice trebalo dodjeljivati na temelju generičkih pomoćnih metoda. U tom pogledu, da bi se postigla najveća moguća smanjenja emisija stakleničkih plinova i uštede energije barem za dijelove proizvodnih postupaka u pitanju, utvrđena je hijerarhija triju pomoćnih metoda.

68

S obzirom na ta pojašnjenja, iz zajedničkog tumačenja definicija iz članka 3. točaka (b) do (d) i (h) te odluke proizlazi da, tek kad se referentna vrijednost za proizvod ne može primijeniti na potpostrojenje, besplatna dodjela jedinica mora se temeljiti na jednoj od triju preostalih mogućnosti, odnosno na referentnoj vrijednosti za proizvod, referentnoj vrijednosti za gorivo ili procesnim emisijama.

69

Iz istih odredaba također proizlazi da izgaranje goriva ne može dovesti do primjene više različitih referentnih vrijednosti jer jedna te ista djelatnost može potpadati samo pod jednu kategoriju potpostrojenja predviđenu u članku 3. točkama (b) do (d) i (h) Odluke 2011/278, s obzirom na to da su te kategorije međusobno isključive, kao što je to već navedeno u točki 62. ove presude. Svaki drugi pristup bio bi protivan zabrani dvostrukog brojenja emisija i dvostruke dodjele jedinica, kojima je posvećeno više odredaba te odluke.

70

Naime, na temelju članka 6. stavka 2. Odluke 2011/278, zbroj proizvodnih ulaza, izlaza i emisija pojedinih potpostrojenja ne smije biti viši od proizvodnih ulaza, izlaza i ukupnih emisija postrojenja. Osim toga, članak 7. stavak 7. prvi podstavak te odluke predviđa da su operateri postrojenja koja proizvode stakleničke plinove dužni, prilikom dostave referentnih podataka, brinuti se „da ne dođe do preklapanja između potpostrojenja i dvostrukog brojenja”. Toj obvezi operatera odgovara ona država članica, predviđena člankom 10. stavkom 8. Odluke 2011/278, da vode računa „da se emisije ne broje dvostruko”.

71

Prema tome, u mjeri u kojoj toplina koju je preuzelo potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu potječe od potpostrojenja s referentnom vrijednosti za gorivo, valja izbjeći da se emisije stvarno vezane uz proizvodnju te topline dvaput uračunaju prilikom besplatne dodjele jedinica. Primjena referentne vrijednost za goriva na proizvodnju topline i referentne vrijednosti za toplinu za potrošnju te iste topline dovelo bi do dvostrukog brojenja koje je protivno odredbama navedenima u prethodnoj točki ove presude.

72

Takvo tumačenje Odluke 2011/278 potkrijepljeno je specifičnim pravilima praćenja za emisije nastale zbog procesa izgaranja sadržanima u Prilogu IV. točki 1. slovu A Uredbe br. 601/2012, iz kojih posebice proizlazi da „[o]perator ne pripisuje emisije povezane s proizvodnjom toplinske ili električne energije koju postrojenje preuzima iz drugih postrojenja onom postrojenju koje preuzima emisije”.

73

Takvo tumačenje također je u skladu s glavnim ciljem Direktive 2003/87, a to je zaštita okoliša smanjenjem emisija stakleničkih plinova (vidjeti presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 79.), kao i s ciljem navedenim u uvodnoj izjavi 18. Odluke 2011/278, koji obvezuje države članice da se pobrinu da ne dođe do dvostrukog brojenja i dvostrukih dodjela, kako bi se izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja i osiguralo uredno funkcioniranje tržišta ugljika.

74

Nadalje, članak 10.a Direktive 2003/87 ne sadržava nikakvu naznaku iz koje bi se moglo zaključiti da se toj odredbi protivi pravilo zabrane dvostrukog brojenja emisija. Konkretno, činjenica da stavak 4. tog članka predviđa besplatnu dodjelu jedinica za emisije vezane uz proizvodnju topline za centralno grijanje ne može dovesti u pitanje to utvrđenje. Naime, taj stavak ne određuje količinu jedinica za dodjelu i usto ne zahtijeva da emisije koje su već obuhvaćene drugim potpostrojenjem dovedu do dvostruke dodjele za isporučenu toplinu.

75

Ovo utvrđenje ne može se dovesti u pitanje ni objašnjenjima iz dokumenta naslovljenog „Guidance Document no 6 on the harmonized free allocation methodology for the EU‑ETS post 2012 Cross‑Boundary Heat Flows”, koji je Komisija objavila na svojim internetskim stranicama. Naime, kako je izričito navedeno u njemu, taj dokument nije pravno obvezujući i ne odražava službeno stajalište Komisije. Nadalje, iako je točno, kao što je navedeno u tom dokumentu, da ni Direktiva 2003/87 ni Odluka 2011/278 ne predviđaju posebna pravila za besplatnu dodjelu jedinica za potrošnju topline s obzirom na njezin izvor, iz toga ipak ne proizlazi da je dvostruka dodjela jedinica za proizvodnju i potrošnju topline dopuštena.

76

Što se tiče pravila iz članka 10. stavka 3. Odluke 2011/278, njegov je predmet prilagodba dodjele jedinica za mjerljivu toplinu koja se isporučuje privatnim kućanstvima ako je količina jedinica određena na temelju referentne vrijednosti za toplinu niža od povijesne srednje godišnje vrijednosti emisija u vezi s proizvodnjom te topline.

77

Neovisno o tome, povijesna srednja godišnja vrijednost emisija u vezi s proizvodnjom topline ne može uključivati emisije različite od onih koje se uzimaju u obzir prilikom primjene referentne vrijednosti za toplinu na povijesne djelatnosti predmetnog potpostrojenja, što u okviru toga isključuje da se uzmu u obzir emisije vezane uz povijesne djelatnosti potpostrojenja s referentnom vrijednosti za gorivo.

78

Takvo tumačenje članka 10. stavka 3. Odluke 2011/278 proizlazi iz zabrane dvostrukog brojenja emisije i dvostruke dodjele jedinica, kojoj se protivi, kao što to proizlazi iz točaka 70. do 71. ove presude, to da se emisije vezane uz proizvodnju topline dvaput uračunaju, odnosno prilikom besplatne dodjele jedinica, s jedne strane, postrojenju koje proizvodi tu toplinu i, s druge strane, postrojenju koje ju troši ili isporučuje. Prema tome, u mjeri u kojoj toplina koju isporučuje postrojenje s referentnom vrijednosti za gorivo nije dio povijesne djelatnosti potpostrojenja s referentnom vrijednosti za toplinu, povijesna srednja godišnja vrijednost emisija potonjeg postrojenja ne može se odrediti na temelju emisija povezanih s proizvodnjom te topline.

79

Uzimajući u obzir razmatranja navedena u točkama 71. i 76. do 78. ove presude, valja utvrditi da nije isključeno da provedba zabrane dvostrukog brojenja emisija može nacionalno tijelo nadležno za dodjelu jedinica dovesti do toga da ne dodijeli jedinice za toplinu isporučenu privatnim kućanstvima.

80

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na šesto pitanje valja odgovoriti da članak 10.a Direktive 2003/87 i članak 10. stavke 1. do 3. i 8. Odluke 2011/278 treba tumačiti na način da dopuštaju, kako bi se izbjegla dvostruka dodjela, da se ne dodijele jedinice potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu ako ono privatnim kućanstvima isporučuje toplinu dobivenu iz potpostrojenja s referentnom vrijednosti za gorivo.

81

Svojim desetim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 8. Odluke 2011/278 tumačiti na način da mu se protivi to da se operateru dodijele besplatne jedinice za potrošnju topline koja je proizvedena u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za goriva u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu.

82

Kao što je to već utvrđeno u točki 10. ove presude, na temelju članka 10. stavka 8. navedene odluke, države članice moraju voditi računa „da se emisije ne broje dvostruko”.

83

U tom pogledu, iz točke 71. ove presude proizlazi da, u mjeri u kojoj toplina koju je preuzelo potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu potječe od potpostrojenja s referentnom vrijednosti za gorivo, valja izbjeći da se emisije stvarno vezane uz proizvodnju te topline dvaput uračunaju prilikom besplatne dodjele jedinica. Primjena referentne vrijednost za goriva na proizvodnju topline i referentne vrijednosti za toplinu za potrošnju te iste topline dovelo bi do takvog zabranjenog dvostrukog brojenja.

84

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na deseto pitanje valja odgovoriti da članak 10. stavak 8. Odluke 2011/278 treba tumačiti na način da mu se protivi to da se operateru dodijele besplatne jedinice za potrošnju topline u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu koja je uzeta u obzir za potpostrojenje s referentnom vrijednosti za goriva.

85

S obzirom na odgovor na šesto i deseto pitanje, nije potrebno odgovoriti na jedanaesto i dvanaesto pitanje.

86

Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi doznati, u vezi sa zahtjevom za besplatnu dodjelu jedinica, je li u skladu s Prilogom IV. Odluci 2011/278 ne navesti podatke o svim emisijama stakleničkih plinova povezanih s proizvodnjom topline koja se isporučuje privatnim kućanstvima, kao što je to učinila Agencija za zaštitu okoliša.

87

Uvodno valja navesti da je sedmo prethodno pitanje dio istog činjeničnog konteksta kao i šesto pitanje, opisanog u točkama 57. i 58. ove presude.

88

Nadalje, članak 7. stavak 1. Odluke 2011/278 predviđa obvezu država članica da u pogledu postrojenja koja ispunjavaju uvjete za besplatnu dodjelu jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87 prikupljaju „sve relevantne informacije i podatke u vezi sa svim parametrima iz Priloga IV.” toj odluci. Među tim su parametrima posebice „isporučena mjerljiva toplina” i „ukupne emisije stakleničkih plinova”. Na temelju članka 7. stavka 9. Odluke 2011/278, ti podaci stavljaju se na raspolaganje Komisiji na njezin zahtjev.

89

U tom kontekstu, svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 7. te odluke i njezin Prilog IV. tumačiti na način da dopuštaju državi članici da, prilikom prikupljanja podataka na koje se te odredbe odnose, ne uzme u obzir sve emisije vezane uz proizvodnju topline koju potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu isporučuje privatnim kućanstvima, kako bi se izbjeglo dvostruko brojenje.

90

Prilikom prikupljanja tih podataka države članice dužne su, u skladu s člankom 7. stavkom 7. Odluke 2011/278, pobrinuti se „da ne dođe do preklapanja između potpostrojenja i dvostrukog brojenja”. Slijedi da, u slučaju dvostrukog brojenja emisija, nadležna tijela imaju pravo zahtijevati da se isprave podaci koje su im operateri dostavili.

91

Prilogu IV. Odluci 2011/278 nije protivno takvo pravilo. Naime, taj prilog sadržava samo popis koji detaljno predviđa minimalne informacije koje predmetni operateri dostavljaju državama članicama u skladu s člankom 7. te odluke.

92

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na sedmo pitanje valja odgovoriti da članak 7. Odluke 2011/278 i njezin Prilog IV. treba tumačiti na način da dopuštaju državi članici da, prilikom prikupljanja podataka na koje se te odredbe odnose, ne uzme u obzir sve emisije vezane uz proizvodnju topline koju potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu isporučuje privatnim kućanstvima, kako bi se izbjeglo dvostruko brojenje.

93

Svojim osmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 10.a stavke 1. i 4. Direktive 2003/87 kao i članak 10. stavak 3. Odluke 2011/278 tumačiti na način da dopuštaju da se ne dodijele dodatne besplatne jedinice za emisije koje potječu od fosilnih goriva koje prekoračuju dodjelu jedinica za toplinu isporučenu privatnim kućanstvima.

94

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se osmo pitanje tiče situacije poduzetnika, odnosno društva SSAB EMEA, koji isporučuje toplinu mreži centralnog grijanja koja opskrbljuje pojedince. Ta toplina proizvodi se izgaranjem otpadnih plinova koji nastaju tijekom proizvodnje vrućeg metala.

95

Za isporučenu toplinu Agencija za zaštitu prirode primijenila je referentnu vrijednost za toplinu kako bi odredila količinu jedinica za besplatnu dodjelu. Nije dodijelila jedinice iznad onoga što je dopušteno tom referentnom vrijednosti jer je smatrala da se emisije koje prelaze vrijednost određenu referentnom vrijednosti za goriva u slučaju otpadnih plinova pripisuju proizvođačima tih plinova. Referentna vrijednost za vrući metal uzima u obzir te emisije.

96

S obzirom na prethodno navedeno i na točku 76. ove presude, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10.a stavke 1. i 4. Direktive 2003/87 kao i članak 10. stavak 3. Odluke 2011/278 tumačiti na način da im se ne protivi to da se ne dodijele dodatne besplatne jedinice za emisije povezane s proizvodnjom mjerljive topline izgaranjem otpadnih plinova koji potječu od postrojenja s referentnom vrijednosti za vrući metal, ako je količina jedinica određena na temelju referentne vrijednosti za toplinu niža od povijesne srednje godišnje vrijednosti emisija u vezi s proizvodnjom te topline.

97

Valja navesti da je Sud već utvrdio da iz uvodne izjave 32. Odluke 2011/278 proizlazi da je Komisija, primjenom članka 10.a stavka 1. trećeg podstavka Direktive 2003/87, uzela u obzir emisije koje su povezane s učinkovitom regeneracijom energije otpadnih plinova. Komisija je u tu svrhu prilagodila određene referentne vrijednosti za proizvode, među kojima su koks, čisto tekuće željezo i sinterirana rudača. Na taj način želi potaknuti poduzeća na ponovnu uporabu ili prodaju otpadnih plinova ispuštenih prilikom proizvodnje tih proizvoda. Osim toga, iz iste uvodne izjave 32. Odluke 2011/278 proizlazi, s jedne strane, da njihova ponovna obrada, u drugom procesu u industrijskom postrojenju, u načelu daje pravo na dodjelu dodatnih besplatnih jedinica na temelju referentne vrijednosti za toplinu ili gorivo i, s druge strane, da prodaja takvih plinova omogućuje štednju jedinica njihovu proizvođaču (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 73.)

98

U skladu s tim razmatranjima, na temelju članka 3. točke (c) druge alineje i članka 10. stavka 2. točke (b) Odluke 2011/278, izgaranje otpadnih plinova radi opskrbe mreže centralnog grijanja omogućuje besplatnu dodjelu jedinica na temelju referentne vrijednosti za toplinu.

99

To pravilo ne protivi se zabrani dvostrukog brojenja emisija i dvostruke dodjele jedinica.

100

Naime, dok referentna vrijednost za vrući metal u određenoj mjeri uzima u obzir izgaranje otpadnih plinova, emisije koje se ispuštaju njihovim stvarnim izgaranjem u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu u načelu nisu pripisive povijesnoj djelatnosti potpostrojenja s referentnom vrijednosti za vrući metal. Kao što to proizlazi iz definicije navedene u članku 3. točki (b) Odluke 2011/278, potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu čine samo „proizvodni ulazi, izlazi i pripadajuće emisije koje se odnose na proizvodnju proizvoda za koji je određena referentna vrijednost u Prilogu I. [toj odluci]”. To nije slučaj s emisijama vezanima uz izgaranje otpadnih plinova u postrojenju koje se kvalificira kao potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu u smislu članka 3. točke (c) Odluke 2011/278.

101

Stoga, suprotno od regeneracije topline proizvedene u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za gorivo, izgaranje otpadnih plinova u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu postupak je koji se razlikuje od proizvodnje proizvoda kojom se otpuštaju ti plinovi.

102

To tumačenje članka 3. točke (c) druge alineje i članka 10. stavka 2. točke (b) Odluke 2011/278 odgovara cilju članka 10.a stavka 1. Direktive 2003/87, a to je poticanje smanjivanja emisija stakleničkih plinova i poboljšanje energetske učinkovitosti, primjenom najučinkovitijih tehnika, među kojima je posebice najpotpunije obnavljanje energije iz otpadnih plinova.

103

Što se tiče primjene članka 10. stavka 3. Odluke 2011/278, valja navesti da, ako se poštuje zabrana dvostrukog brojenja emisija i dvostruke dodjele jedinica, potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu mogu se dodijeliti dodatne jedinice ako su ispunjeni uvjeti za primjenu te odredbe.

104

Neovisno o tome, pisanja očitovanja koja je u ovom predmetu podnijela njemačka vlada kao i pojašnjenja Agencije za zaštitu prirode, kako su navedena u zahtjevu za prethodnu odluku, upućuju na to da referentna vrijednost za vrući metal uključuje emisije koje potječu od izgaranja otpadnih plinova u mjeri u kojoj prelaze emisije koje potječu od izgaranja prirodnog plina.

105

U tom pogledu, iz dokumenta naslovljenog „Guidance Document no 8 on the harmonized free allocation methodology for the EU‑ETS post 2012, Waste gases and process emissions sub‑installation”, objavljenog na Komisijinoj internetskoj stranici, proizlazi da, kad je riječ o otpadnim plinovima u granicama potpostrojenja s referentnom vrijednosti za proizvod, ta referentna vrijednost uključuje dodjelu jedinica za emisije vezane uz proizvodnju otpadnih plinova i njihovo sigurnosno spaljivanje na baklji. Prema istom dokumentu, u svrhu dodjele jedinica vezanih uz proizvodnju otpadnih plinova, emisije koje prelaze one koje se otpuštaju izgaranjem prirodnog plina uzimaju se u obzir.

106

U mjeri u kojoj referentna vrijednost za vrući metal, dakle, zapravo uzima u obzir emisije vezane uz proizvodnju otpadnih plinova, u ovom je slučaju protivno zabrani dvostrukog brojenja emisija i dvostruke dodjele jedinica dodijeliti, na temelju članka 10. stavka 3. Odluke 2011/278, dodatne jedinice za mjerljivu toplinu koja se isporučuje privatnim kućanstvima zato što je količina jedinica određena na temelju referentne vrijednosti za toplinu niža od povijesne srednje godišnje vrijednosti emisija u vezi s proizvodnjom te topline.

107

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na osmo pitanje valja odgovoriti da članak 10.a stavke 1. i 4. Direktive 2003/87 kao i članak 10. stavak 3. Odluke 2011/278 treba tumačiti na način da dopuštaju da se ne dodijele dodatne besplatne jedinice za emisije povezane s proizvodnjom mjerljive topline izgaranjem otpadnih plinova koji potječu od postrojenja s referentnom vrijednosti za vrući metal, ako je količina jedinica određena na temelju referentne vrijednosti za toplinu niža od povijesne srednje godišnje vrijednosti emisija u vezi s proizvodnjom te topline.

108

Uvodno valja navesti da je deveto prethodno pitanje dio istog činjeničnog konteksta kao i osmo pitanje, opisanog u točkama 94. i 95. ove presude.

109

Nadalje, u točki 88. ove presude utvrđeno je da članak 7. stavak 1. Odluke 2011/278 predviđa obvezu država članica da u pogledu postrojenja koja ispunjavaju uvjete za besplatnu dodjelu jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87 prikupljaju „sve relevantne informacije i podatke u vezi sa svim parametrima iz Priloga IV.” toj odluci. Među tim su parametrima posebice „isporučena mjerljiva toplina” i „ukupne emisije stakleničkih plinova”. Na temelju članka 7. stavka 9. Odluke 2011/278, ti podaci stavljaju se na raspolaganje Komisiji na njezin zahtjev.

110

Prema tome, svojim devetim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. te odluke i njezin Prilog IV. tumačiti na način da im se ne protivi to da država članica, prilikom prikupljanja podataka na koje se te odredbe odnose, prilagodi dobivene brojke na način da su emisije stakleničkih plinova koje potječu od izgaranja otpadnih plinova u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu jednake onima koje potječu od izgaranja prirodnog plina.

111

Kao što je to utvrđeno u točki 90. ove presude, prilikom prikupljanja podataka iz članka 7. Odluke 2011/278 i njezina Priloga IV., države članice dužne su, u skladu s člankom 7. stavkom 7. Odluke 2011/278, pobrinuti se „da ne dođe do preklapanja između potpostrojenja i dvostrukog brojenja”. Slijedi da, u slučaju dvostrukog brojenja emisija, nadležna tijela imaju pravo zahtijevati da se isprave podaci koje su im operateri dostavili.

112

U tom pogledu, u točki 105. ove presude utvrđeno je da iz dokumenta naslovljenog „Guidance Document no 8 on the harmonized free allocation methodology for the EU‑ETS post 2012, Waste gases and process emissions sub‑installation” proizlazi da, kad je riječ o otpadnim plinovima u granicama potpostrojenja s referentnom vrijednosti za proizvod, ta referentna vrijednost posebice uključuje dodjelu jedinica za emisije vezane uz proizvodnju otpadnih plinova i da se, u svrhu dodjele tih jedinica, emisije koje prelaze one koje se otpuštaju izgaranjem prirodnog plina uzimaju u obzir.

113

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na deveto pitanje valja odgovoriti da članak 7. te odluke i njezin Prilog IV. treba tumačiti na način da im se ne protivi to da država članica, prilikom prikupljanja podataka na koje se te odredbe odnose, prilagodi dobivene brojke na način da su emisije stakleničkih plinova koje potječu od izgaranja otpadnih plinova u potpostrojenju s referentnom vrijednosti za toplinu jednake onima koje potječu od izgaranja prirodnog plina, pod uvjetom da referentna vrijednost za proizvod uzima u obzir emisije vezane uz proizvodnju otpadnih plinova.

114

Svojim četrnaestim do šesnaestog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točku (c) Odluke 2011/278 tumačiti na način da pojam „potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu” podrazumijeva djelatnost isporuke parnoj mreži mjerljive topline koja potječe od postrojenja obuhvaćenog sustavom trgovanja jedinica.

115

Iz zahtjeva za prethodnu oduku proizlazi da se ta pitanja odnose na slučaj kogeneracijskog postrojenja koje opskrbljuje mrežu za distribuciju pare. Na nju su priključena tri potrošača, među kojima je rafinerija koja troši približno 90 % pare distribuirane tom mrežom. Agencija za zaštitu prirode smatrala je da je ta mreža zapravo sastavni dio rafinerije i da se ne može smatrati distributerom topline. Slijedom toga, Agencija je odbila dodijeliti jedinice kogeneracijskom postrojenju, primjenom članka 3. točke (c) Odluke 2011/278.

116

U tom pogledu, u točki 64. ove presude navedeno je da članak 3. točka (c) potonje odluke definira potpostrojenja s referentnom vrijednosti za toplinu kao proizvodne ulaze, izlaze i pripadajuće emisije koje ne potpadaju pod potpostrojenje s referentnom vrijednosti za proizvod i koji se odnose na proizvodnju i/ili preuzimanje mjerljive topline iz postrojenja ili druge jedinice obuhvaćene sustavom Unije. Ta toplina posebice se troši za proizvodnju proizvoda ili isporučuje u postrojenje ili drugu jedinicu koja nije obuhvaćena sustavom Unije, uz iznimku isporuke za proizvodnju električne energije.

117

Iz te definicije proizlazi da se postrojenju koje isporučuje toplinu koju proizvodi mogu dodijeliti jedinice za toplinu samo ako ih isporučuje „u postrojenje ili drugu jedinicu koja nije obuhvaćena sustavom Unije”. S druge strane, ne može zahtijevati dodjelu jedinica za tu toplinu ako je isporučuje drugom postrojenju obuhvaćenom sustavom trgovanja jedinicama.

118

Iz toga slijedi da distributera topline koji ne troši toplinu koju pribavlja, nego je distribuira drugim postrojenjima ili jedinicama, bilo obuhvaćenima sustavom trgovanja jedinicama ili ne, treba smatrati „postrojenjem ili drugom jedinicom koja nije obuhvaćena sustavom Unije”, u smislu članka 3. točke (c) Odluke 2011/278.

119

Međutim, ako je distribucijska mreža u stvari sastavni dio postrojenja, u smislu članka 3. točke (e) Direktive 2003/87, koje je obuhvaćeno sustavom trgovanja jedinicama, ta mreža ne može se smatrati „postrojenjem ili drugom jedinicom koja nije obuhvaćena sustavom Unije”, u smislu članka 3. točke (c) Odluke 2011/278. Prema tome, ako prenosi toplinu takvoj mreži, proizvođač topline opskrbljuje postrojenje obuhvaćeno sustavom trgovanja jedinicama.

120

Isto vrijedi ako postoji ugovor o opskrbi toplinom između proizvođača i potrošača te topline jer se u tom slučaju ona ne isporučuje „postrojenju ili drugoj jedinici koja nije obuhvaćena sustavom Unije”.

121

Na sudu koji je uputio zahtjev jest da u odnosu na prethodna razmatranja ocijeni činjenice spora u glavnom postupku kako bi utvrdio isporučuje li predmetno kogeneracijsko postrojenje toplinu „postrojenju ili drugoj jedinici koja nije obuhvaćena sustavom Unije”, u smislu članka 3. točke (c) Odluke 2011/278. Okolnosti nabrojene u okviru njegova petnaestog pitanja u tom pogledu nisu relevantne.

122

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na četrnaesto do šesnaestog pitanja valja odgovoriti da članak 3. točku (c) Odluke 2011/278 treba tumačiti na način da pojam „potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu” podrazumijeva djelatnost isporuke mjerljive topline koja potječe od postrojenja obuhvaćenog sustavom trgovanja jedinicama parnoj mreži ako se ta mreža može smatrati „postrojenjem ili drugom jedinicom koja nije obuhvaćena sustavom Unije”.

123

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje: