—

za „Private Equity Insurance” Group SIA, N. Šlitke, advokāts,

—

za „Swedbank” AS, R. Vonsovičs, D. Lasmanis i I. Balmaks, advokāti, kao i R. Rubenis,

—

za latvijsku vladu, I. Kalniņš i J. Treijs‑Gigulis, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, M. García‑Valdecasas Dorrego i V. Ester Casas, u svojstvu agenata,

—

za vladu Ujedinjene Kraljevine, J. Kraehling, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Holmesa, barrister, i B. Kenellyja, QC,

—

za Europsku komisiju, J. Rius, A. Sauka i K.-Ph. Wojcik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2002/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. lipnja 2002. o financijskom kolateralu (SL 2002., L 168, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 3., str. 60.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između društava „Private Equity Insurance Group” SIA i „Swedbank” AS u vezi s tužbom za naknadu štete koju je prvo društvo podnijelo protiv drugog.

3

U skladu s člankom 1. Direktive 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o konačnosti namire u platnim sustavima i sustavima za namiru vrijednosnih papira (SL 1998., L 166, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 11., str. 3.).

„Odredbe ove Direktive primjenjuju se na:

4

U skladu s člankom 2. točkom (a) prvom alinejom spomenute direktive:

„Za potrebe ove Direktive:

5

Uvodne izjave 1., 3. do 5., 9., 10., 17. i 18. Direktive 2002/47 glase:

[…]

[…]

[…]

6

Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet i područje primjene”, propisuje:

„1.   Ovom Direktivom se utvrđuje režim na razini Zajednice primjenjiv na ugovore o financijskom kolateralu koji udovoljavaju zahtjevima određenim stavcima 2. i 5. i financijskom kolateralu u skladu s uvjetima određenim stavcima 4. i 5.

2.   Primatelj i davatelj kolaterala moraju pripadati jednoj od sljedećih kategorija:

3.   Države članice mogu iz područja primjene ove Direktive isključiti ugovore o financijskom kolateralu u kojima je jedna od ugovornih stranaka osoba navedena u stavku 2. točki (e).

[…]

4.   (a) Financijski kolateral mora se sastojati od gotovine ili financijskih instrumenata.

[…]

5.   Ova se Direktiva primjenjuje na financijski kolateral nakon njegova davanja i ako se to davanje može dokazati u pisanom obliku.

Kao dokaz davanja financijskog kolaterala, mora se omogućiti identifikacija tog financijskog kolaterala. U tom smislu, dovoljno je dokazati da je kolateral u elektroničkim vrijednosnim papirima uplaćen na relevantni račun ili da je položen na taj račun te da je gotovinski kolateral uplaćen ili da je položen na za to određeni račun.

[…]”

7

Članak 2. spomenute direktive, naslovljen „Definicije”, glasi kako slijedi:

„1.   Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

[…]

2.   Upućivanja u ovoj Direktivi na ‚davanje’ financijskog kolaterala odnose se na davanje, prenošenje, držanje, upisivanje ili drugo označivanje kolaterala da je u posjedu ili pod kontrolom primatelja kolaterala ili osobe koja djeluje u ime primatelja kolaterala. Pravo zamjene ili podizanja viška financijskog kolaterala u korist davatelja kolaterala ne dovodi u pitanje davanje financijskog kolaterala primatelju kako je navedeno u ovoj Direktivi.

3.   Upućivanja u ovoj Direktivi na ‚pisanje [pisani oblik]’ uključuju bilježenje elektroničkim putem i na bilo koji drugi trajni medij.”

8

U skladu s člankom 3. te iste direktive, naslovljenim „Formalni zahtjevi”:

„1.   Države članice ne zahtijevaju da stvaranje, valjanost, perfekcija, izvršivost ili prihvatljivost kao dokaz ugovora o financijskom kolateralu ili davanje financijskog kolaterala u okviru ugovora o financijskom kolateralu ovisi o izvršenju nekog formalnog akta.

2.   Stavak 1. ne dovodi u pitanje primjenu ove Direktive na financijski kolateral tek kada je on dan i ako se to davanje može dokazati u pisanom obliku i ako se ugovor o financijskom zalogu može dokazati u pisanom obliku ili na pravno ekvivalentan način.”

9

Članak 4. Direktive 2002/47, naslovljen „Izvršenje ugovora o financijskom kolateralu”, određuje:

„1.   Države članice se brinu da u slučaju događaja izvršenja, primatelj kolaterala bude u mogućnosti unovčiti na sljedeće načine financijski kolateral dan u okviru i podložan odredbama utvrđenim ugovorom o financijskom kolateralu u vrijednosnim papirima [zasnivanjem posebnog založnog prava]:

[…]

[…]

4.   Načini unovčavanja financijskog kolaterala navedeni u stavku 1., podložni odredbama ugovora o financijskom kolateralu u vrijednosnim papirima [zasnivanjem posebnog založnog prava], ne podliježu sljedećim zahtjevima:

5.   Države članice osiguravaju da ugovor o financijskom kolateralu može stupiti na snagu u skladu sa svojim odredbama bez obzira na početak ili nastavak postupka likvidacije ili mjera reorganizacije koje se odnose na davatelja ili primatelja kolaterala.

[…]”

10

Članak 8. spomenute direktive, naslovljen „Neprimjena nekih odredbi o nesolventnosti”, propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da se ugovor o financijskom kolateralu, kao i davanje financijskog kolaterala u okviru takvog ugovora, ne može proglasiti nevaljanim ili ništavim ili se poništiti samo na temelju činjenice da je ugovor o financijskom kolateralu sklopljen ili da je financijski kolateral dan:

2.   Države članice osiguravaju, ako je sastavljen ugovor o financijskom kolateralu ili postoje relevantne financijske obveze, ili je financijski kolateral dan istog dana, ali nakon početka postupka likvidacije ili mjera reorganizacije, da on bude pravno izvršiv i obvezujući za treće stranke ako primatelj kolaterala može dokazati da nije bio svjestan, niti je trebao biti svjestan, početka takvih postupaka ili mjera.

3.   Ako ugovor o financijskom kolateralu uključuje:

države članice osiguravaju da se davanje financijskog kolaterala, dodatnog financijskog kolaterala ili zamjenskog ili rezervnog financijskog kolaterala u okviru takve obveze ili prava ne smatra nevaljanim ili poništenim ili ništavim samo na temelju sljedećeg:

[…]”

11

Finanšu nodrošinājuma likums (Zakon o financijskim kolateralima) donesen je radi prenošenja Direktive 2002/47 u latvijsko pravo.

12

Dana 14. travnja 2007., društvo „Izdevniecība Stilus” SIA, čiji je pravni sljednik Private Equity Insurance Group, i Swedbank sklopili su standardni ugovor o tekućem bankovnom računu. Taj ugovor sadržava odredbu o financijskom kolateralu u skladu s kojom se sredstva deponirana na tekućem računu društva Izdevniecība Stilus daju u zalog radi osiguranja svih potraživanja Swedbanka prema tom društvu.

13

Nad društvom Izdevniecība Stilus 25. listopada 2010. proglašen je stečaju. Stečajni upravitelj zatim je sa Swedbankom sklopio novi ugovor o tekućem računu koji je sadržavao istu odredbu o financijskom zalogu.

14

Swedbank je 8. lipnja 2011. naplatio iznos od 192,30 latvijskih lata (LVL) (oko 274 eura) s tekućeg računa društva Izdevniecība Stilus s osnove troškova vođenja računa u razdoblju do proglašenja stečaja.

15

Društvo Izdevniecība Stilus, koje je zastupao stečajni upravitelj, podnijelo je tužbu protiv Swedbanka radi povrata tog iznosa, utemeljivši je na načelu nacionalnog prava koje jamči jednakost vjerovnika u okviru stečajnog postupka kao i na zabrani pojedinačnom vjerovniku da poduzima radnje koje uzrokuju štetu drugim vjerovnicima.

16

Latvijski prvostupanjski sud i žalbeni sud odbili su tu tužbu pozivajući se osobito na Zakon o financijskim kolateralima, čije su odredbe isključivale financijske kolaterale iz područja primjene stečajnog prava. Nakon toga je Augstākāsu tiesasu Civillietu departaments (Vrhovni sud, građanski odjel, Latvija) podnesena žalba u kasacijskom postupku.

17

Spomenuti sud u tom je pogledu istaknuo da je Direktiva 2002/47 donesena u pravnom kontekstu koji se osobito sastoji od Direktive 98/26, koja se odnosi na platne sustave i sustave za namiru vrijednosnih papira. Stoga se pita, kao prvo, primjenjuje li se Direktiva 2002/47 i na sredstva deponirana na običnom tekućem računu poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji se koristi izvan okvira platnih sustava i sustava za namiru vrijednosnih papira iz članaka 1. i 2. Direktive 98/26.

18

Kao drugo, Augstākās tiesas Civillietu departaments (Vrhovni sud, građanski odjel) ima dvojbe u pogledu spojivosti činjenice da financijski kolateral ima prednost pred drugim vrstama osiguranja, osobito onih upisanih u javni registar, poput hipoteke, s načelom jednakog postupanja prema vjerovnicima u okviru stečajnog postupka. Osobito se pita je li takva prednost opravdana i proporcionalna s obzirom na ciljeve koji se nastoje ostvariti Direktivom 2002/47.

19

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev ističe da se Zakon o financijskim kolateralima primjenjuje i na osobe iz članka 1. stavka 2. točke (e) Direktive 2002/47 i na fizičke osobe. Taj sud se stoga pita, s jedne strane, dopušta li ta odredba da se pravila predviđena tom direktivom prošire na osobe koje su izričito isključene iz njezina područja primjene i, s druge strane, ako je odgovor na to pitanje pozitivan, je li spomenuta odredba izravno primjenjiva. Iako priznaje da je riječ o hipotetskim pitanjima u kontekstu spora iz glavnog postupka, spomenuti sud smatra da bi ona mogla biti relevantna ako bi Latvijas Republikas Satversmes tiesa (Ustavni sud, Latvija) provodio nadzor ustavnosti Zakona o financijskim kolateralima.

20

U tim je okolnostima Augstākās tiesas Civillietu departaments (Vrhovni sud, građanski odjel) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, u biti pita treba li Direktivu 2002/47 tumačiti na način da primatelju financijskog kolaterala poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u skladu s kojim se sredstva daju u zalog banci radi osiguranja svih njezinih tražbina prema vlasniku računa, daje pravo izvršavanja tog kolaterala bez obzira na pokretanje stečajnog postupka u odnosu na njegova davatelja.

22

U tom pogledu treba istaknuti da se u skladu s uvodom izjavom 3. Direktivom 2002/47 njome nastoji doprinijeti integriranju i ekonomičnosti financijskog tržišta kao i stabilnosti financijskog sustava Europske unije.

23

Ta je direktiva uspostavila sustav čiji je cilj, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 5., 9., 10. i 17., smanjiti administrativni teret za stranke koje koriste financijske kolaterale obuhvaćene njezinim područjem primjene, poboljšati pravnu sigurnost tih kolaterala na način da ih se izuzme od primjene određenih odredbi stečajnog prava država članica i omogućiti brze i neformalističke provedbene postupke kako bi se zaštitila financijska stabilnost i suzbio učinak zaraze u slučaju da jedna stranka prekrši ugovor o financijskom kolateralu.

24

Stoga, s jedne strane, članak 3. spomenute direktive u biti zabranjuje državama članicama da stvaranje, valjanost, perfekcija, izvršivost ili dopuštenost dokaza ugovora o financijskom kolateralu ili davanje financijskog kolaterala u okviru ugovora o financijskom kolateralu ovisi o izvršenju nekog formalnog akta.

25

S druge strane, članak 4. stavak 1. Direktive 2002/47 određuje da primatelj financijskog kolaterala zasnivanjem posebnog založnog prava mora moći unovčiti isti na načine opisane u tom stavku. Na temelju članka 4. stavka 5. te direktive, države članice osiguravaju da ugovor o financijskom kolateralu može stupiti na snagu u skladu sa svojim odredbama bez obzira na početak ili nastavak postupka likvidacije ili mjera reorganizacije koje se odnose na davatelja ili primatelja kolaterala.

26

Slijedom toga, iako sustav uveden Direktivom 2002/47 isključuje da uporaba financijskih kolaterala ovisi o izvršenju nekog formalnog akta, njime se primateljima tih kolaterala daje pravo da ih izvrše bez obzira na pokretanje stečajnog postupka u odnosu na njegova davatelja.

27

Međutim, treba utvrditi je li kolateral poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen područjem primjene te direktive.

28

U tom je pogledu nesporno da kolateral iz glavnog postupka ulazi u područje primjene ratione personae spomenute direktive, kako je određen u njezinu članku 1. stavku 2.

29

Što se tiče područja primjene ratione materiae Direktive 2002/47 najprije valja utvrditi da obveze osigurane kolateralom moraju biti „relevantne financijske obveze” u smislu članka 2. stavka 1. točke (f) te direktive. Prema definiciji iz te odredbe „relevantne financijske obveze” su obveze osigurane ugovorom o financijskom kolateralu koje daju pravo na gotovinsku namiru i/ili prijenos financijskih instrumenata. Mogu se sastojati od ili mogu uključivati sadašnje ili buduće obveze, uključujući obveze koje proizlaze iz glavnog ili sličnog ugovora, obveze prema primatelju kolaterala koje su preuzele bilo koje osobe osim davatelja kolaterala ili povremene obveze određenog razreda ili vrste.

30

Kao što su to istaknule sve stranke koje su podnijele očitovanja Sudu, definicija „relevantnih financijskih obveza” iz članka 2. stavka 1. točke (f) Direktive 2002/47 obuhvaća slučaj poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem kolateral osigurava sve tražbine banke prema vlasniku računa.

31

Naime, s jedne strane, s obzirom da tekst Direktive 2002/47 ne predviđa izričito ograničenje izraza „obveze koje daju pravo na gotovinsku namiru” koji je dio definicije iz članka 2. stavka 1. točke (f) Direktive 2002/47, isti treba tumačiti na način da se odnosi na sve obveze koje daju pravo na gotovinsku namiru, pa tako i na obična novčana dugovanja vlasnika računa njegovoj banci, poput troškova vođenja računa o kojima je riječ u glavnom postupku.

32

S druge strane, s obzirom na to da se u skladu sa samim sadržajem definicije iz članka 2. stavka 1. točke (f) Direktive 2002/47 relevantne financijske obveze mogu sastojati od ili mogu uključivati sadašnje i buduće obveze, uključujući obveze koje proizlaze iz glavnog ugovora ili sličnog ugovora, ta definicija također obuhvaća situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj kolateral pokriva ne samo pojedinačnu obvezu, nego sve tražbine banke prema vlasniku računa.

33

Nadalje, treba istaknuti da se u skladu s člankom 1. stavkom 4. točkom (a) Direktive 2002/47 kolateral obuhvaćen tom direktivom mora sastojati od gotovine ili financijskih instrumenata. Pojam „gotovina” definiran je u članku 2. stavku 1. točki (d) spomenute direktive kao novac uplaćen na račun ili slični zahtjevi za isplatu novca, kao što su depoziti na tržištu novca. Iz uvodne izjave 18. te direktive ujedno proizlazi da su novčanice isključene iz te definicije. Budući da Direktiva 2002/47 ne predviđa ni jedno drugo isključenje, treba utvrditi, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 29. svojeg mišljenja, da spomenuta definicija obuhvaća sredstva deponirana na bankovnom računu poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku.

34

Što se tiče pitanja suda koji je uputio zahtjev glede toga treba li područje primjene ratione materiae Direktive 2002/47, s obzirom na kontekst u kojem je ta direktiva donesena, ograničiti samo na sredstva deponirana na račune koji se koriste u okviru platnih sustava i sustava za namiru vrijednosnih papira navedenih u članku 1. i 2. Direktive 98/26, treba istaknuti da za takvo ograničenje ne postoji nikakva osnova u tekstu Direktive 2002/47. Naprotiv, iako je točno, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1. i 4. te direktive, da je ona donesena u pravnom kontekstu koji se osobito sastoji od Direktive 98/26 i da je zakonodavac Unije smatrao da je svrsishodno zajedničkim pravilima urediti kolaterale ustanovljene u okviru platnih sustava i sustava za namiru obuhvaćenih potonjom direktivom, Direktiva 2002/47 je, kao što je to također navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 4., nadopunila postojeće pravne akte baveći se daljnjim pitanjima i prelazeći okvire istih akata. Osim toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 31. svojeg mišljenja, obrazloženje Prijedloga direktive Europskog parlamenta i Vijeća o financijskom kolateralu (SL 2001., C 180 E, str. 312.) također potvrđuje da je Direktiva 2002/47 donesena s ciljem da prelazi područje primjene Direktive 98/26.

35

Iz toga slijedi da se područje primjene ratione materiae Direktive 2002/47 ne može smatrati ograničenim na sredstva deponirana na računima koji se koriste u okviru platnih sustava i sustava za namiru vrijednosnih papira obuhvaćenih Direktivom 98/26.

36

S obzirom na navedeno, treba istaknuti da se Direktiva 2002/47, sukladno svojem članku 1. stavku 5. prvom podstavku, primjenjuje nakon davanja financijskog kolaterala i ako se to davanje može dokazati u pisanom obliku, što uključuje, na temelju članka 2. stavka 3. te direktive, bilježenje elektroničkim putem i na bilo koji drugi trajni medij. S druge strane, članak 3. stavak 2. spomenute direktive izričito određuje da zabrana uvjetovanja davanja financijskog kolaterala izvršenjem nekog formalnog akta, previđena člankom 3. stavkom 1. te direktive, ne dovodi u pitanje njezinu primjenu na financijski kolateral tek kada je on dan, pod uvjetom da je to davanje evidentirano u pisanom obliku.

37

Prema definiciji iz članka 2. stavka 2. prve rečenice Direktive 2002/47, davanje financijskog kolaterala znači njegovo davanje, prenošenje, držanje, upisivanje ili drugo određivanje kolaterala da je u posjedu ili pod kontrolom primatelja kolaterala ili osobe koja djeluje u ime primatelja kolaterala.

38

Međutim, spomenuta direktiva ne navodi u kojim je okolnostima ispunjen kriterij da primatelj kolaterala mora taj kolateral imati „u posjedu ili pod kontrolom” u slučaju nefizičkog kolaterala, poput onog iz glavnog postupka, koji se odnosi na sredstva deponirana na bankovni račun.

39

U nedostatku izričitog upućivanja na pravo država članica, spomenuti kriterij mora se u cijeloj Uniji tumačiti autonomno i ujednačeno, uzimajući u obzir njegovu formulaciju, kontekst i cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., A, C‑184/14, EU:C:2015:479, t. 31. i 32. te navedenu sudsku praksu).

40

U tom pogledu, iz uvodne izjave 10. Direktive 2002/47 proizlazi da se njome želi stvoriti ravnoteža između, s jedne strane, tržišne učinkovitosti – na način da se izbjegne formalizam u vezi s davanjem financijskog kolaterala – i, s druge strane, sigurnosti za stranke ugovora o financijskom kolateralu te za treće stranke – tako da se zahtijeva da se financijski kolateral ostvaruje putem određenog oblika izvlaštenja.

41

Naime, cilj je zahtjeva u vezi s davanjem financijskog kolaterala osigurati da primatelj kolaterala iz ugovora o financijskom kolateralu stvarno može njime raspolagati u slučaju nastanka događaja koji dovodi do izvršenja tog kolaterala.

42

Valja dodati da iz uvodne izjave 17. Direktive 2002/47 proizlazi da ona omogućuje brze i neformalističke provedbene postupke kako bi se zaštitila financijska stabilnost i suzbili učinak zaraze u slučaju da jedna stranka prekrši ugovor o financijskom kolateralu. Zahtjevom u vezi s davanjem financijskog kolaterala može se pridonijeti postizanju takvog cilja, s obzirom na to da se njime osigurava da će primatelj kolaterala stvarno biti u mogućnosti njime raspolagati.

43

Osim toga, članak 2. stavak 2. druga rečenica Direktive 2002/47 propisuje da pravo zamjene ili podizanja viška financijskog kolaterala u korist davatelja kolaterala ne dovodi u pitanje financijski kolateral dan primatelju. Međutim, to pravo ne bi imalo smisla kada bi se smatralo da su sredstva deponirana na bankovnom računu „u posjedu ili pod kontrolom” primatelja kolaterala koji se odnosi na ta sredstva i onda kada vlasnik računa može njima slobodno raspolagati.

44

Iz toga slijedi da se može smatrati da su sredstva deponirana na običnom bankovnom računu, obuhvaćena kolateralom poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku „u posjedu ili pod kontrolom” primatelja tog kolaterala samo pod uvjetom da davatelj kolaterala njima ne može raspolagati.

45

Nadalje, treba smatrati da financijski kolateral načelno ne ulazi u područje primjene Direktive 2002/47 ako je dan nakon pokretanja stečajnog postupka.

46

Naime, članak 8. stavci 1. i 3. te direktive u biti sprječava retroaktivni učinak stečajnog postupka na financijske kolaterale koji su dani prije pokretanja tog postupka. Nasuprot tomu, u skladu s člankom 8. stavkom 2. spomenute direktive, ako je kolateral dan nakon početka takvog postupka, ugovor o kolateralu je pravno izvršiv i obvezujući za treće stranke samo iznimno, odnosno jedino ako je kolateral dan na dan kada je taj postupak pokrenut i ako primatelj dokaže da nije bio svjestan, niti je trebao biti svjestan, pokretanja tog postupka. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 63. i 64. svojeg mišljenja, slijedi da se ta direktiva, osim u slučajevima predviđenima u njezinu članku 8. stavku 2., ne primjenjuje na kolaterale dane nakon pokretanja stečajnog postupka.

47

U predmetnom slučaju, s obzirom na utvrđenja u točkama 44. i 46. ove presude, na sudu koji je uputio zahtjev je da osobito provjeri, s jedne strane, jesu li sredstva koja je Swedbank naplatio s računa društva Izdevniecība Stilus uplaćena na taj račun prije pokretanja stečajnog postupka ili jesu li uplaćena na dan kada je taj postupak pokrenut, ako Swedbank dokaže da nije bio svjestan niti je trebao biti svjestan početka tog postupka i, s druge strane, je li društvo Izdevniecība Stilus bilo spriječeno raspolagati tim sredstvima nakon što su ista bila uplaćena na spomenuti račun.

48

Uz uvjet da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, čini se da ti uvjeti nisu ispunjeni u ovom slučaju. Naime, tijekom rasprave pred Sudom stranke u glavom postupku su se složile, s jedne strane, da su sredstva koja je Swedbank naplatio deponirana na predmetni račun tek nakon dana početka stečajnog postupka i, s druge strane, da ugovor o financijskom kolateralu o kojem je riječ u glavnom postupku ne sadržava odredbu prema kojoj je društvo Izdevniecība Stilus bilo spriječeno raspolagati tim sredstvima nakon njihove uplate na taj račun.

49

Naposljetku, budući da se sud koji je uputio zahtjev pita o spojivosti sustava uvedenog Direktivom 2002/47 s načelom jednakog postupanja prema vjerovnicima u okviru stečajnog postupka, također treba podsjetiti da je u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda jednakost pred zakonom, utvrđena u članku 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, opće načelo prava Unije koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano. Razlika u postupanju opravdana je kada je utemeljena na objektivnom i razumnom mjerilu odnosno kada je u vezi s pravno dopuštenim ciljem kojem teži predmetno zakonodavstvo i kada je ta razlika proporcionalna cilju koji se želi postići predmetnim postupanjem (presuda od 17. listopada 2013., Schaible, C101/12, EU:C:2013:661, t. 76. i 77. te navedena sudska praksa).

50

Kao što to proizlazi iz točke 26. ove presude, sustav uveden Direktivom 2002/47, koji isključuje da se davanje financijskih kolaterala uvjetuje izvršenjem formalnih radnji, primateljima tih kolaterala daje pravo da ih izvrše bez obzira na pokretanje stečajnog postupka u odnosu na davatelja. Taj sustav stoga daje prednost financijskim kolateralima u odnosu na druge vrste osiguranja koja nisu obuhvaćena područjem primjene te direktive.

51

Međutim, valja utvrditi da je takva razlika u postupanju utemeljena na objektivnom kriteriju povezanom s legitimnim ciljem Direktive 2002/47, a to je povećanje pravne sigurnosti i učinkovitosti financijskih kolaterala kako bi se osigurala stabilnost financijskog sustava.

52

Osim toga, u zahtjevu za prethodnu odluku nije iznesen ni jedan element na temelju kojeg bi se moglo smatrati da je spomenuta razlika u postupanju neproporcionalna cilju koji se nastoji postići. U tom pogledu treba osobito uzeti u obzir okolnost da primjenjivost Direktive 2002/47 ratione materiae ovisi o davanju kolaterala i da se zahtijeva, osim u slučaju iz članka 8. stavka 2. te direktive, da je do njega došlo prije početka stečajnog postupka. Iz toga slijedi da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 65. svojeg mišljenja, iznosi uplaćeni na račun davatelja kolaterala nakon pokretanja stečajnog postupka načelno ne mogu biti obuhvaćeni sustavom uvedenim Direktivom 2002/47. Nadalje, članak 1. stavak 3. spomenute direktive državama članicama omogućava da iz njezina područja primjene ratione personae isključe ugovore o financijskom kolateralu u kojima je jedna od ugovornih stranaka osoba navedena u članku 1. stavku 2. točki (e) te direktive. Konačno, valja podsjetiti da se sustav uveden Direktivom 2002/47 odnosi samo na dio imovine davatelja kolaterala u odnosu na koji je on prihvatio određeni oblik izvlaštenja.

53

U tim okolnostima treba smatrati da ispitivanje prvog i drugog prethodnog pitanja nije otkrilo ni jedan element koji bi mogao utjecati na valjanost Direktive 2002/47 s obzirom na načelo jednakog postupanja.

54

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti da Direktivu 2002/47 treba tumačiti na način da se njome primatelju financijskog kolaterala poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u skladu s kojim se sredstva deponirana na bankovnom računu daju u zalog banci kako bi se osigurale sve njezine tražbine prema vlasniku računa, daje pravo izvršenja tog kolaterala bez obzira na pokretanje stečajnog postupka u odnosu na davatelja samo ako su, s jedne strane, sredstva koja su predmet spomenutog kolaterala uplaćena na račun u pitanju prije pokretanja tog postupka ili na dan kada je on pokrenut pod uvjetom da banka dokaže da nije bila svjesna niti je trebala biti svjesna da je taj postupak pokrenut i ako je, s druge strane, vlasnik spomenutog računa bio spriječen raspolagati tim sredstvima nakon njihove uplate na spomenuti račun.

55

Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim i četvrtim pitanjem u biti pita treba li članak 1. stavak 2. točku (e) Direktive 2002/47 tumačiti na način da državi članici omogućava da proširi područje primjene ratione personae te direktive na fizičke osobe i je li ta odredba izravno primjenjiva.

56

U tom pogledu treba podsjetiti da opravdanost zahtjeva za prethodnu odluku nije u davanju savjetodavnih mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima, nego u stvarnoj potrebi učinkovitog rješenja spora o pravu Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2013., Romeo, C‑313/12, EU:C:2013:718, t. 40. i navedenu sudsku praksu)

57

Međutim, sud koji je uputio zahtjev u predmetnom slučaju priznaje da su njegovo treće i četvrto pitanje isključivo hipotetske naravi u okviru glavnog postupka, s obzirom na to da u njemu stranke nisu fizičke osobe.

58

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 71. svojeg mišljenja, okolnost da bi se ta pitanja mogla pokazati relevantnima u okviru mogućeg nadzora ustavnosti koji bi Latvijas Republikas Satversmes tiesa (Ustavni sud) proveo nad Zakonom o financijskim kolateralima ne može spomenutim pitanjima oduzeti njihov hipotetski karakter u glavnom postupku.

59

U tim okolnostima treće i četvrto pitanje su nedopušteni.

60

Sud koji je uputio zahtjev svojim petim pitanjem u biti pita je li moguće, u slučaju u kojem su cilj i područje primjene Direktive 2002/47 uži od cilja i područja primjene nacionalnog zakona kojim se ona prenosi, na temelju tumačenja spomenute direktive proglasiti nevaljanim odredbu o financijskom zalogu utemeljenu na nacionalnom pravu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

61

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zahtjevi u vezi sa sadržajem zahtjeva za prethodnu odluku kojih, u okviru suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, sud koji je upućuje zahtjev mora biti svjestan i kojih se mora strogo pridržavati izričito su navedeni u članku 94. Poslovnika Suda (rješenja od 12. svibnja 2016., Security Service i dr., C‑692/15 do C‑694/15, EU:C:2016:344, t. 18., kao i od 8. rujna 2016., Google Ireland i Google Italy, C‑322/15, EU:C:2016:672, t. 15.).

62

Sud koji upućuje zahtjev za prethodnu odluku stoga mora navesti i točne razloge koji su ga naveli na to da postavi pitanje o tumačenju određenih odredaba prava Unije i da ocijeni nužnim uputiti prethodna pitanja Sudu. Potonji je već presudio da je neophodno da nacionalni sud pruži osnovna objašnjenja o razlozima zbog kojih je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži, kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog zakonodavstva koje je primjenjivo u sporu koji je pred njime pokrenut (presuda od 10. ožujka 2016., Safe Interenvíos, C‑235/14, EU:C:2016:154, t. 115., kao i rješenje od 12. svibnja 2016., Security Service i dr., C‑692/15 do C‑694/15, EU:C:2016:344, t. 20.).

63

U tom pogledu treba istaknuti da podaci dostavljeni u zahtjevima za prethodnu odluku ne služe samo tomu da omoguće Sudu davanje korisnih odgovora sudu koji je uputio zahtjev, već također da omoguće vladama država članica kao i drugim zainteresiranim strankama podnošenje očitovanja sukladno članku 23. Statuta Suda Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2016., Ognyanov, C‑614/14, EU:C:2016:514, t. 20., kao i rješenje od 8. rujna 2016., Google Ireland i Google Italy, C‑322/15, EU:C:2016:672, t. 17.).

64

U predmetnom je slučaju sud koji je uputio zahtjev samo postavio peto pitanje, bez da ga je podrobnije pojasnio u obrazloženju odluke kojom su upućena prethodna pitanja. Što se tiče sadržaja tog pitanja, njime se samo općenito upućuje na situaciju u kojoj su cilj i područje primjene Direktive 2002/47 uži od cilja i područja primjene nacionalnog zakona, bez navođenja konkretnih elemenata ili odredbi te direktive i nacionalnog zakonodavstva zbog kojih je sud koji je uputio zahtjev postavio to pitanje.

65

Zbog toga je nemoguće u potpunosti razumjeti situaciju na koju upućuje sud koji je uputio zahtjev u svojem petom pitanju. Konkretno, Sud iz odluke kojom su upućena prethodna pitanja ne može utvrditi opisuje li sud koji je uputio zahtjev isključivo hipotetsku situaciju u glavnom postupku, u kojoj je područje primjene ratione personae Direktive 2002/47 uže od onog nacionalnog prava, ili upućuje na drukčije situacije.

66

Odluka kojom se upućuju prethodna pitanja ne omogućava zbog takvih nedostataka ni vladama država članica ni drugim zainteresiranim strankama u smislu članka 23. Statuta Suda Europske unije da podnese korisna očitovanja o petom pitanju niti Sudu da pruži koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev radi rješavanja spora u glavnom postupku.

67

U tim je okolnostima peto pitanje nedopušteno.

68

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Direktivu 2002/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. lipnja 2002. o financijskom kolateralu treba tumačiti na način da se njome primatelju financijskog kolaterala poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u skladu s kojim se sredstva deponirana na bankovnom računu daju u zalog banci kako bi se osigurale sve njezine tražbine prema vlasniku računa, daje pravo izvršenja tog kolaterala bez obzira na pokretanje stečajnog postupka u odnosu na davatelja samo ako su, s jedne strane, sredstva koja su predmet spomenutog kolaterala uplaćena na račun u pitanju prije pokretanja tog postupka ili na dan kada je on pokrenut pod uvjetom da banka dokaže da nije bila svjesna niti je trebala biti svjesna da je taj postupak pokrenut i ako je, s druge strane, vlasnik spomenutog računa bio spriječen raspolagati tim sredstvima nakon njihove uplate na spomenuti račun.