—

za Biuro podróży „Partner” sp. z o.o. sp.k. w Dąbrowie Górniczej, I. Bryła‑Rokicka, pravni savjetnik,

—

za Prezes Urzędu Ochrony Konkurencji i Konsumentów, D. Sprzączkowska, pravni savjetnik,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna, M. Nowak i M. Kamejsza, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, G. Goddin, A. Szmytkowska i D. Roussanov, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), u vezi s člancima 1. i 2. Direktive 2009/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača (SL 2009., L 110, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 269.), te članka 267. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Biuro podróży „Partner” sp. z o.o. sp.k. w Dąbrowie Górniczej (u daljnjem tekstu: Biuro Partner) i Prezes Urząd Ochrony Konkurencji i Konsumentów (predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, Poljska) u vezi s korištenjem društva Biuro Partner općih uvjeta poslovanja upisanih u nacionalni upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja.

3

Članak 3. stavak 3. Direktive 93/13 glasi:

„Prilog [ovoj direktivi] sadržava indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.”

4

Članak 6. stavak 1. navedene direktive glasi:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

5

U članku 7. iste direktive predviđa se:

„1.   U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

2.   Sredstva iz stavka 1. uključuju odredbe prema kojima osobe ili organizacije koje u skladu s nacionalnim pravom imaju legitiman interes zaštititi potrošače mogu u skladu s dotičnim nacionalnim pravom postupati pred sudovima ili pred nadležnim upravnim tijelima radi donošenja odluke o tome jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opću upotrebu nepoštene, kako bi potom mogle primijeniti odgovarajuća i djelotvorna sredstva radi sprečavanja daljnjeg korištenja takvih odredbi.

3.   Uz dužno poštovanje nacionalnih propisa, pravni lijekovi iz stavka 2. mogu odvojeno ili zajedno biti usmjereni protiv većeg broja prodavatelja robe ili pružatelja usluga iz istog gospodarskog područja, ili protiv njihovih udruga koje koriste te iste ili slične ugovorne odredbe ili koje preporučuju njihovo korištenje.”

6

Članak 8. Direktive 93/13 glasi:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.”

7

Direktivom 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive 93/13 i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.), izmijenjena je Direktiva 93/13 kako bi se države članice obvezalo da Europsku komisiju obavijeste o donošenju posebnih nacionalnih odredbi u određenim područjima.

8

Članak 8.a Direktive 93/13, koji je u potonju umetnut Direktivom 2011/83, s učinkom od 13. lipnja 2014., glasi:

„1.   Kad država članica donosi odredbe u skladu s člankom 8. ona o tome kao i o naknadnim promjenama obavješćuje Komisiju, a posebno kad se tim odredbama:

[…]

2.   Komisija osigurava da su informacije iz stavka 1. potrošačima i trgovcima lako dostupne, između ostalog, i na odgovarajućoj internetskoj stranici.

[…]”

9

Člankom 1. Direktive 2009/22 definirano je područje primjene te direktive kako slijedi:

„1.   Cilj je ove Direktive uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na postupke za dobivanje sudskog naloga iz članka 2. s ciljem zaštite kolektivnih interesa potrošača obuhvaćenih direktivama iz Priloga I., radi osiguravanja neometanog funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

2.   Za potrebe ove Direktive, povreda je svaka radnja koja je u suprotnosti s direktivama iz Priloga I., kako su prenesene u unutarnji pravni sustav država članica, i koja nanosi štetu kolektivnim interesima iz stavka 1.”

10

Članak 2. te direktive, naslovljen „Postupci za dobivanje sudskog naloga”, određuje:

„1.   Države članice određuju sudove ili upravna tijela nadležna za odlučivanje u postupcima koje pokreću kvalificirani subjekti u smislu članka 3. tražeći:

[…]”

11

Direktiva 93/13 navedena je u točki 5. Priloga I. Direktivi 2009/22, naslovljenog „Popis direktiva na koje se odnosi članak 1.”.

12

Sukladno odredbama članka 24. Ustawe o ochronie konkurencji i konsumentów (Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača) od 16. veljače 2007. (Dz. U. br. 50, pozicija 331.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača):

„1.   Zabranjeno je ponašanje koje povrjeđuje kolektivne interese potrošača.

2.   Ponašanje koje povrjeđuje kolektivne interese potrošača podrazumijeva svako protupravno postupanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga koje ugrožava te interese, a posebice:

[…]”

13

Članak 106. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača predviđa:

„1.   Predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača može odlukom prodavatelju robe ili pružatelju usluga izreći novčanu kaznu čiji iznos ne može biti veći od 10% prihoda ostvarenog u poslovnoj godini prije one u kojoj je izrečena kazna, kad se taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga, makar i nenamjerno:

[…]

[…]”

14

Članci 398.1, 398.3, 398.9, 479.42, 479.43 i 479.45 Zakona od 17. studenoga 1964. o Zakoniku o građanskom postupku, u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), glase:

„Članak 398.1

1.   Žalbu u kasacijskom postupku pred Sąd Najwyższy [(Vrhovni sud, Poljska)] protiv pravomoćne presude ili rješenja drugostupanjskog suda o odbijanju zahtjeva ili o obustavi postupka kojom se taj postupak okončava mogu podnijeti stranka, Prokurator Generalny [(državni odvjetnik)], Rzecznik Praw Obywatelskich [(ombudsman za prava građana)] ili Rzecznik Praw Dziecka [(ombudsman za prava djece)], osim ako posebnim pravilom nije propisano drugačije.

[…]

Članak 398.3

1.   Žalbu u kasacijskom postupku može podnijeti stranka na temelju sljedećih razloga:

[…]

Članak 398.9

1.   Sąd Najwyższy [(Vrhovni sud)] utvrđuje da je žalba u kasacijskom postupku dopuštena kad je:

2.   Sąd Najwyższy [(Vrhovni sud)] o dopuštenosti žalbe u kasacijskom postupku odlučuje na sjednici na kojoj je isključena javnost. Njegova odluka ne mora biti pisano obrazložena.

[…]

Članak 479.42

1.   U slučaju prihvaćanja zahtjeva, sud u izreci svoje presude navodi sadržaj nedopuštenih općih uvjeta poslovanja i zabranjuje njihovu upotrebu.

[…]

Članak 479.43

Pravomoćna presuda proizvodi učinke prema trećima od upisa nepoštenog općeg uvjeta poslovanja u upisnik iz članka 479.45 stavka 2.

[…]

Članak 479.45

1.   Sud presliku pravomoćne presude kojom se prihvaća zahtjev šalje predsjedniku Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača.

2.   Predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača na temelju presuda iz stavka 1. vodi upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja.

3.   Upisnik iz stavka 2. je javan.”

15

Biuro Partner poljsko je društvo koje posluje u sektoru turističkih usluga.

16

Odlukom od 22. studenoga 2011. predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača utvrdio je da je Biuro Partner koristio uvjete koji su se u postupcima koji su se odnosili na druge prodavatelje robe ili pružatelje usluga smatrali nedopuštenima, i koji su upisani u nacionalni upisnik nezakonitih općih uvjeta poslovanja. Prema mišljenju predsjednika tog ureda, ti uvjeti koje je koristio Biuro Partner povređuju kolektivne interese potrošača i opravdavaju izricanje novčane kazne u iznosu od 27127 poljskih zlota (PLN) (oko 6400 eura).

17

HK Zakład Usługowo Handlowy „Partner” sp. z o.o., čiji je pravni slijednik Biuro Partner, osporavao je činjenicu da su uvjeti koje je koristilo to društvo jednaki onima upisanima u navedeni upisnik.

18

Presudom od 19. studenoga 2013., Sąd Okręgowy w Warszawie – Sąd Ochrony Konkurencji i Konsumentów (Okružni sud u Varšavi – Sud za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, Poljska) odbio je tužbu društva Biuro Partner protiv navedene odluke predsjednika Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, presudivši – kao i potonji – da su uspoređeni uvjeti jednaki.

19

Društvo Biuro Partner podnijelo je protiv te presude žalbu Sądu Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska).

20

Taj sud izražava sumnje u pogledu načina na koji treba tumačiti Direktive 93/13 i 2009/22. S tim u vezi, navedeni sud poziva se na presudu od 26. travnja 2012., Invitel (C‑472/10, EU:C:2012:242), u kojoj je Sud u bitnome presudio da se učinak sudske odluke u kojoj je utvrđena nezakonitost nepoštenih uvjeta može primijeniti na sve potrošače koji su sklopili ugovor koji sadržava iste uvjete s istim prodavateljem robe ili pružateljem usluga, a da pritom ne budu stranke u postupku protiv potonjeg. Sumnje tog suda odnose se osobito na pitanje je li to slučaj i kada je riječ o potrošačima koji su sklopili ugovor koji sadržava iste uvjete s različitim prodavateljem robe ili pružateljem usluga koji nije sudjelovao u postupku u kojem je utvrđena nepoštenost uvjeta o kojima je riječ.

21

U tim je okolnostima Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. Direktive 93/13, u vezi s člancima 1. i 2. Direktive 2009/22, tumačiti na način da im se protivi to da se primjena općih uvjeta poslovanja koji sadržajno odgovaraju uvjetima koji su pravomoćnom sudskom presudom proglašeni nedopuštenima i upisani u nacionalni upisnik takvih uvjeta, u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji nije bio stranka u postupku koji je završio upisivanjem tih uvjeta u navedeni upisnik, smatra protupravnim postupanjem koje je moguće sankcionirati izricanjem novčane kazne.

23

Prvenstveno, valja istaknuti da su i sud koji je uputio zahtjev i Komisija u svojim pisanim očitovanjima izrazili sumnje u vezi s usklađenošću nacionalnog sustava poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i preciznije, s njezinim člankom 47., u mjeri u kojoj je prodavatelj robe ili pružatelj usluga, sukladno tom sustavu, lišen mogućnosti iznošenja argumenata koji se temelje na nepostojanju nepoštenog karaktera predmetnih općih uvjeta poslovanja, pa stoga i svojeg prava na saslušanje.

24

S tim u vezi, valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi, temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih (presuda od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 19.).

25

U ovom predmetu, iz dokumenata kojima raspolaže Sud proizlazi da nacionalni sustav o kojem je riječ u glavnom postupku predstavlja prijenos Direktiva 93/13 i 2009/22. Stoga, novčana kazna izrečena društvu Biuro Partner na temelju tog sustava predstavlja provedbu tih direktiva. Slijedom toga, treba poštovati temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije.

26

Budući da u direktivama 93/13 i 2009/22 ne postoji odredba kojom bi za prodavatelja robe ili pružatelja usluga izričito bio predviđen sustav djelotvorne sudske zaštite, treba ih tumačiti s obzirom na članak 47. Povelje.

27

Slijedi da prilikom tumačenja direktivâ 93/13 i 2009/22 s obzirom na članak 47. Povelje treba voditi računa o činjenici da svaka osoba čija prava zajamčena pravom Unije mogu biti povrijeđena ima pravo na djelotvoran pravni lijek. Međutim, to se ne odnosi samo na potrošače koji tvrde da su oštećeni nepoštenim uvjetom ugovora koji su sklopili s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, nego i na prodavatelja robe ili pružatelja usluga poput Biuro Partnera, koji tvrdi da sporni ugovorni uvjet nije moguće kvalificirati kao nedopušten i sankcionirati novčanom kaznom, samo zbog okolnosti da je jednak uvjet upisan u nacionalni upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja, a da pritom nije bio stranka u postupku koji je završio upisivanjem takvog uvjeta u taj upisnik.

28

Usto, valja podsjetiti da sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 počiva na pretpostavci prema kojoj se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (presuda od 29. listopada 2015., BBVA, C‑8/14, EU:C:2015:731, t. 17. i navedena sudska praksa).

29

S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 propisuje da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Radi se o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između potonjih (presuda od 29. listopada 2015., BBVA, C‑8/14, EU:C:2015:731, t. 18. i navedena sudska praksa).

30

Osim toga, s obzirom na narav i važnost javnog interesa koji se temelji na zaštiti potrošača, koji se nalaze u takvom slabijem položaju, članak 7. stavak 1. navedene direktive obvezuje države članice da osiguraju primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnoga korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima (presuda od 21. siječnja 2015., Unicaja Banco i Caixabank, C‑482/13, C‑484/13, C‑485/13 i C‑487/13, EU:C:2015:21, t. 30. i navedena sudska praksa).

31

Cilj prekida praksi koje su nezakonite želi se postići i odredbama Direktive 2009/22, koje na području stavljanja na raspolaganje prikladnih postupovnih sredstava koja se odnose na sudske naloge, dopunjuju zaštitu potrošača koja je svrha Direktive 93/13.

32

Sud je upravo u okviru na koji je podsjećeno u prethodnim točkama ove presude pozvan dati odgovor na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev.

33

S tim u vezi, valja utvrditi da iz spisa kojim raspolaže Sud, a osobito iz očitovanja poljske vlade, proizlazi da je cilj sredstava koja se koriste u poljskom pravu, osobito vođenja nacionalnog upisnika nedopuštenih općih uvjeta poslovanja, na najbolji mogući način ispuniti obveze zaštite potrošača predviđene direktivama 93/13 i 2009/22.

34

Sud koji je uputio zahtjev taj nacionalni upisnik opisuje kao sredstvo kojim se žele postići tri cilja sa svrhom povećanja djelotvornosti zabrane upotrebe nepoštenih ugovornih odredbi.

35

Najprije, navedeni upisnik, koji je javne naravi i kojim se slijedom toga može koristiti svaki potrošač i svaki prodavatelj robe ili pružatelj usluga, ima za svrhu ograničiti jednostavnost širenja i replikacije nedopuštenih uvjeta od strane prodavatelja robe ili pružatelja usluga, različitih od onih koji su uzrok upisa takvih uvjeta u predmetni upisnik. Nadalje, taj upisnik doprinosi transparentnosti sustava zaštite potrošača utvrđenog poljskim pravom, a stoga i pravnoj sigurnosti koja iz toga proizlazi. Konačno, navedeni upisnik ojačava dobro funkcioniranje nacionalnog pravnog sustava, izbjegavanjem umnožavanja sudskih postupaka u vezi sa sličnim općim uvjetima poslovanja, koje primjenjuju drugi prodavatelji robe ili pružatelji usluga.

36

Kada je riječ o tom upisniku, kao prvo, nije moguće osporiti da je njegova uspostava u skladu s pravom Unije. Naime, iz odredbi Direktive 93/13, a posebice iz njezina članka 8. proizlazi da države članice mogu utvrditi popise u kojima su navedeni ugovorni uvjeti koji se smatraju nepoštenima. Na temelju članka 8.a te direktive, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, koja se primjenjuje na ugovore sklopljene nakon 13. lipnja 2014., države članice dužne su Komisiju obavijestiti o utvrđivanju takvih popisa. Iz tih odredbi proizlazi da ti popisi ili upisnici koje sastave nacionalna tijela u bitnome odgovaraju interesu zaštite potrošača u okviru Direktive 93/13.

37

Kao drugo, iz članka 8. Direktive 93/13 proizlazi da ne samo uspostavljanje upisnika, poput onoga koji je osnovao Ured za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, nego i upravljanje tim upisnikom moraju odgovarati zahtjevima propisanima tom direktivom, i općenitije, pravom Unije.

38

S tim u vezi, valja pojasniti da navedenim upisnikom treba upravljati na transparentan način i to ne samo u interesu potrošača, nego i prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Taj zahtjev osobito podrazumijeva jasno strukturiranje tog upisnika, neovisno o broju uvjeta koji su u njemu navedeni.

39

Osim toga, uvjeti koji se nalaze u predmetnom upisniku moraju odgovarati kriteriju aktualnosti, što podrazumijeva pažljivo vođenje tog registra na dnevnoj osnovi i, u skladu s načelom pravne sigurnosti, uklanjanje bez odgode iz njega uvjeta kojima tamo više nije mjesto.

40

Osim toga, na temelju načela djelotvorne sudske zaštite, prodavatelj robe ili pružatelj usluga kojemu je izrečena novčana kazna zbog upotrebe uvjeta koji je jednak uvjetu iz predmetnog registra mora među ostalim imati mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv te sankcije. To pravo na pravni lijek mora se moći odnositi na ocjenu postupanja koje se smatra protupravnim i na iznos novčane kazne koju je utvrdilo nadležno nacionalno tijelo, u ovom slučaju Ured za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača.

41

Kada je riječ o toj ocjeni, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da se novčana kazna izrečena prodavatelju robe ili pružatelju usluga prema poljskom pravu temelji na tvrdnji prema kojoj je sporni uvjet koji on koristi jednak nedopuštenom uvjetu poslovanja koji se nalazi u upisniku koji vodi navedeni ured. S tim u vezi, poljski sustav predviđa da prodavatelj robe ili pružatelj usluga ima pravo osporavati tu jednakost pred specijaliziranim sudom, odnosno pred Sądom Okręgowy w Warszawie – Sąd Ochrony Konkurencji i Konsumentów (Okružni sud u Varšavi – Sud za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača). Taj sud ima posebnu svrhu a to je nadzor općih uvjeta poslovanja i stoga očuvanje ujednačenosti sudske prakse na području zaštite potrošača.

42

Prema elementima kojima raspolaže Sud, ispitivanje koje izvršava nadležni sud nije samo ograničeno na običnu formalnu usporedbu razmatranih uvjeta s onima koji se nalaze u predmetnom upisniku. Naprotiv, to ispitivanje sastoji se od ocjene sadržaja spornih uvjeta, u svrhu utvrđivanja jesu i ti uvjeti, vodeći računa o svim mjerodavnim okolnostima svakog slučaja, materijalno jednaki onima upisanima u taj upisnik, osobito s obzirom na učinke koje proizvode.

43

S obzirom na prethodna razmatranja, čiju točnost treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, nije moguće tvrditi da nacionalni sustav poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, povređuje prava obrane prodavatelja robe ili pružatelja usluga ili načelo djelotvorne sudske zaštite.

44

Kada je riječ o iznosu izrečene novčane kazne, koji je utvrdio Ured za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, valja podsjetiti da prema članku 7. stavku 1. Direktive 93/13, države članice moraju osigurati da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

45

Iako s tim u vezi treba utvrditi da utvrđivanje novčane kazne zbog korištenja uvjeta koji je kvalificiran kao nepošten nedvojbeno predstavlja sredstvo za sprječavanje tog korištenja, to sredstvo ipak mora poštovati načelo proporcionalnosti. Stoga, države članice trebaju svakom prodavatelju robe ili pružatelju usluga koji smatra da novčana kazna koja mu je izrečena nije u skladu s tim općim načelom prava Unije, zajamčiti mogućnost podnošenja pravnog lijeka radi osporavanja iznosa te novčane kazne.

46

U glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti daje li predmetni poljski nacionalni sustav prodavatelju robe ili pružatelju usluga kojem je Ured za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača izrekao novčanu kaznu, pravo da podnese pravni lijek radi osporavanja iznosa te novčane kazne, pozivanjem na povredu načela proporcionalnosti.

47

Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 6. stavak 1. i članak 7. Direktive 93/13, u vezi s člancima 1. i 2. Direktive 2009/22 i s obzirom na članak 47. Povelje treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se primjena općih uvjeta poslovanja koji sadržajno odgovaraju uvjetima koji su pravomoćnom sudskom odlukom proglašeni nedopuštenima i upisani u nacionalni upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja, u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji nije bio stranka u postupku koji je završio upisivanjem tih uvjeta u navedeni upisnik, smatra protupravnim postupanjem, pod uvjetom – a što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga ima na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, kako protiv odluke kojom je utvrđena jednakost uspoređenih uvjeta u vezi s pitanjem jesu li ti uvjeti materijalno jednaki, vodeći računa o svim relevantnim okolnostima svakog slučaja, uzimajući osobito u obzir učinke nastale na štetu potrošača, tako i protiv odluke kojom se, ako je to primjereno, utvrđuje iznos izrečene novčane kazne.

48

Drugo pitanje odnosi se na pitanje treba li sud koji je uputio zahtjev kvalificirati kao „sud neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka” u smislu članka 267. stavka 3. UFEU‑a.

49

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se to pitanje postavlja s obzirom na činjenicu da je na nacionalnoj razini sporna kvalifikacija žalbe u kasacijskom postupku kao pravnog lijeka u smislu članka 267. stavka 3. UFEU‑a.

50

U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev ističe da se svaka povreda prava Unije smatra temeljem za uporabu kasacijskog sredstva u smislu članka 398.3 , stavka 1. Zakonika o građanskom postupku. Upućujući na sudsku praksu Suda, taj sud zaključuje da ne spada u sudove navedene u članku 267. stavku 3. UFEU‑a, jer je protiv njegovih odluka prema nacionalnom pravu moguće uložiti pravni lijek.

51

U tom pogledu valja podsjetiti, kao što to navode poljska vlada i Komisija, Sud je u predmetima koji uključuju nacionalne sustave pravnih lijekova usporedive s onim o kojem je riječ u glavnom postupku, imao prilike tumačiti pojam „sud neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka”.

52

U tim presudama Sud je istaknuo da odluke nacionalnog žalbenog suda koje stranke mogu osporavati pred Vrhovnim sudom nisu odluke „suda neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka” u smislu članka 267. UFEU‑a. Činjenica da ispitivanje osnovanosti takvih osporavanja ovisi o prethodnom utvrđivanju dopuštenosti od strane Vrhovnog suda nema za učinak uskraćivanje pravnog lijeka strankama (presuda od 16. prosinca 2008., Cartesio, C‑210/06, EU:C:2008:723, t. 76. i navedena sudska praksa).

53

Sud je osim toga precizirao da to tim više vrijedi kada je riječ o postupovnom sustavu u kojem se samo propisuju ograničenja i to osobito u vezi s naravi razloga na koje se pred takvim sudom moguće pozvati, koji se moraju odnositi na povredu zakona (presuda od 16. prosinca 2008., Cartesio, C‑210/06, EU:C:2008:723, t. 77.).

54

S obzirom na tu sudsku praksu o nacionalnim sustavima pravnih lijekova, usporedivima s onim o kojem je riječ u glavnom postupku, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 267. stavak 3. UFEU‑a treba tumačiti na način da sud poput suda koji je uputio zahtjev, čije odluke donesene u sporu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku mogu biti predmet žalbe u kasacijskom postupku, nije moguće kvalificirati kao „sud neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka”.

55

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: