Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NILSA WAHLA

od 14. rujna 2017.(1)

Predmet C-627/15

Dumitru Gavrilescu

Liana Gavrilescu

protiv

SC Banca Transilvania SA, prije SC Volksbank România SA

SC Volksbank România SA – sucursala Câmpulung

(Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Judecătoria Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu, Rumunjska))

„Nadležnost Suda – Postojanje spora pred sudom koji je uputio zahtjev – Nacionalne odredbe koje dopuštaju povlačenje tužbe nakon pokretanja postupka pred Sudom – Nacionalne odredbe koje žalbenom sudu dopuštaju da preispita rješenje o prekidu prvostupanjskog postupka do odluke Suda u postupku koji je pred njim pokrenut – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ – Ugovori o kreditu denominirani u stranoj valuti – Odredbe izuzete od ocjene nepoštenosti”

1.        Dumitru i Liana Gavrilescu (u daljnjem tekstu: D. i L. Gavrilescu) sklopili su u Rumunjskoj ugovor o kreditu sa SC Volksbank România SA (u daljnjem tekstu: Volksbank ili banka) u švicarskim francima s obvezom otplate u istoj valuti. Međutim, tijekom trajanja njihova kredita došlo je do znatne deprecijacije lokalne valute (rumunjskog leua) u odnosu na švicarski franak. To je negativno utjecalo na iznos mjesečnih rata koje su D. i L. Gavrilescu morali platiti banci jer su svoje prihode ostvarivali u rumunjskim leuima.

2.        D. i L. Gavrilescu odlučili su pokrenuti postupak protiv Volksbanka pred Judecătoriom Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu, Rumunjska)) oslanjajući se osobito na navodnu nepoštenost ugovornih odredbi o otplati kredita u stranoj valuti. Smatrali su da su zbog tih ugovornih odredbi morali snositi rizik koji potječe iz mogućih kolebanja deviznog tečaja.

3.        U okviru tog postupka Judecătoria Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu) odlučila je Sudu uputiti određena prethodna pitanja o tumačenju Direktive 93/13/EEZ(2). Međutim, naknadno su D. i L. Gavrilescu sklopili nagodbu s Volksbankom i u skladu s primjenjivim nacionalnim pravilima odlučili povući svoju tužbu pred sudom koji je uputio zahtjev.

4.        Unatoč povlačenju tužbe, sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud da želi, s jedne strane, zadržati svoja pitanja, i, s druge strane, uputiti Sudu dva dodatna pitanja u vezi s područjem nadležnosti Suda iz članka 267. UFEU-a.

5.        Tako ovaj predmet nudi Sudu priliku da razradi svoju sudsku praksu u vezi sa zahtjevom iz članka 267. UFEU-a da njegova odluka o prethodnim pitanjima mora biti potrebna kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao donijeti presudu u glavnom postupku.

I.      Pravni okvir

A.      Pravo Unije

6.        Na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 93/13:

„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.”

7.        Članak 4. Direktive 93/13 predviđa:

„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2. Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.”

B.      Rumunjsko pravo

1.      Zakon br. 193/2000

8.        Legea nr. 193/2000 privind clauzele abuzive din contractele încheiate între comercianţi şi consumatori (Zakon br. 193/2000 o nepoštenim odredbama u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača), od 10. studenoga 2000., u svojoj ponovno objavljenoj verziji(3) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 193/2000) prenosi Direktivu 93/13.

2.      Zakon o parničnom postupku

9.        Članak 406. Codul de procedură civilă (Zakon o parničnom postupku) propisuje:

„1.      Tužitelj može u svako doba povući svoju tužbu u cijelosti ili djelomično, i to usmeno na raspravi ili pisanim zahtjevom.

2.      Taj zahtjev podnosi se osobno ili preko posebno ovlaštenog zastupnika.

3. Ako je povlačenje uslijedilo nakon dostave tužbe, sud na tuženikov zahtjev nalaže tužitelju da plati troškove koji su nastali tuženiku.

4. Ako tužitelj povuče svoju tužbu na prvom ročištu za raspravu, na koje su stranke uredno pozvane, ili to učini kasnije, povlačenje može uslijediti samo uz izričit ili prešutan pristanak druge stranke. Ako tuženik nije prisutan na ročištu tijekom kojeg tužitelj izjavi da povlači tužbu, sud tuženiku određuje rok za podnošenje njegovog očitovanja u pogledu zahtjeva za povlačenje. Smatra se da je pristanak prešutno dan, ako odgovor ne bude podnesen u tom roku. [...]”

10.      Članak 414. Zakona o parničnom postupku propisuje:

„1. Prekid postupka određuje se rješenjem protiv kojeg se može podnijeti posebna žalba višem sudu. […]

2. Za trajanja prekida postupka žalba se može podnijeti protiv rješenja o prekidu postupka i protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za nastavljanje postupka.”

II.    Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

11.      Iz činjenica u glavnom postupku, kako ih je iznio sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da su 5. rujna 2008. D. i L. Gavrilescu sklopili s Volksbankom ugovor o kreditu za iznos od 45 000 švicarskih franaka (CHF). Trajanje kredita bilo je 276 mjeseci po godišnjoj kamatnoj stopi od 3,99 %. Naknadno je došlo do uzastopnih izmjena ugovora i to putem dodatka br. 1 od 20. kolovoza 2010. i dodatka br. 2 od 25. lipnja 2013.

12.      Ugovorom o kreditu bilo je predviđeno da se svako plaćanje mora načelno izvršiti u valuti kredita. Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da na temelju odredbi ugovora o kreditu svaku razliku u tečaju snosi isključivo korisnik kredita.

13.      Točkom 4.2 općih uvjeta bilo je predviđeno da korisnik kredita prihvaća da je, u slučaju da tijekom razdoblja valjanosti kredita dođe do porasta deviznog tečaja u odnosu na valutu kredita za više od 10 % u odnosu na tečaj koji je važio na dan potpisivanja ugovora, a kako bi se osiguralo da izloženost valutnom riziku ne nastavi rasti, banka je tada ovlaštena, ali ne i obvezana, jednostrano pretvoriti kredit u rumunjske leue, koristeći tečaj švicarski franak/rumunjski leu koji banka primjenjuje na dan konverzije. Posljedično, vrijednost kredita od tog trenutka bila bi vrijednost u rumunjskim leuima izračunata na temelju konverzije. S tim u vezi korisnici kredita također su se obvezali snositi sve troškove nastale povodom takve konverzije.

14.      U skladu s točkom 4.3 općih uvjeta korisnici kredita mogli su tijekom trajanja kredita zatražiti od banke da provede takvu konverziju u rumunjske leue, ali banka nije bila obvezna pristati na takav zahtjev.

15.      Smatrajući da su odredbe koje zahtijevaju otplatu kredita u švicarskim francima i prebacuju tečajni rizik na korisnike kredita bile nepoštene, D. i L. Gavrilescu podnijeli su Judecătorii Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu) tužbu protiv Volksbanka. Budući da je imao sumnje u pogledu ispravnog tumačenja odredaba Direktive 93/13, taj je sud rješenjem od 22. listopada 2015. odlučio prekinuti postupak te uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1. Treba li članak 4. stavak 2. [Direktive 93/13] tumačiti na način da u pojmove ‚„glavni predmet ugovora’ i ‚primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj’ ulazi i odredba uvrštena u ugovor o kreditu sklopljen u stranoj valuti između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na osnovi koje za vraćanje rata kredita isključivo dužnik mora snositi teret ‚valutnog rizika’, koji se sastoji u mogućem negativnom utjecaju povećanja mjesečne obveze plaćanja koje proizlazi iz kolebanja deviznih tečajeva i koji bi on trebao snositi zbog ugovaranja kredita i povrata dugovanih iznosa na osnovi ugovora o kreditu sklopljenog u valuti koja nije rumunjska državna valuta?

2. Treba li u skladu s člankom 4. stavkom 2. [Direktive 93/13] smatrati da obveza potrošača da prilikom vraćanja kredita podmiri razliku koja proizlazi iz porasta deviznog tečaja valute u kojoj je kredit bio odobren (švicarski franci) predstavlja naknadu čiju se primjerenost s obzirom na pruženu uslugu ne može ispitati radi ocjene njezine nepoštenosti?

3. Ako je odgovor na prethodno pitanje takav da se ocjenjuje nepoštenost takve odredbe, može li se smatrati da spomenuta odredba ispunjava zahtjeve dobre vjere, ravnoteže i transparentnosti predviđene direktivom o kojoj je riječ, time što omogućuje potrošaču da na osnovi jasnih i razumljivih kriterija predvidi posljedice koje u pogledu njega proizlaze iz takve odredbe?

4. Potpada li takva ugovorna odredba kao što je ona predviđena u [točki] 4.2. Općih uvjeta ugovora, prema kojoj se banci u odnosu na kredit odobren u [švicarskim francima] priznaje pravo da ga pretvori u nacionalnu valutu u slučaju kolebanja porasta stope promjene većeg od 10 % s obzirom na vrijednost iste stope na dan potpisivanja ugovora radi izbjegavanja daljnjeg porasta izloženosti valutnom riziku, a da se pritom potrošaču ne priznaje istovrsno pravo, pod područje koje se štiti Direktivom 93/13 ili je ona izuzeta od ocjene nepoštenosti?”

16.      Dopisom od 18. ožujka 2016. sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud da su tužitelji u glavom postupku podnijeli zahtjev za povlačenje tužbe. Ta je okolnost navela sud koji je uputio zahtjev da izrazi dvojbe o tome je li nacionalna odredba kao što je članak 406. rumunjskog Zakona o parničnom postupku spojiva s člankom 267. UFEU-a. S obzirom na navedeno, sud koji je uputio zahtjev odlučio je uputiti Sudu dodatno peto prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 267. [UFEU-a], na temelju kojeg su nacionalni sudovi slobodni upućivati pitanja [Sudu], odredba, kao što je ona iz članka 406. Zakona o parničnom postupku i kojom nije izričito zabranjeno povući tužbu nakon pokretanja postupka pred [Sudom], a koje povlačenje lišava nacionalni sud mogućnosti da odluči o navodnoj nepoštenosti ugovornih odredbi[?]”

17.      Naknadno, rješenjem od 2. lipnja 2016. sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud da je povodom žalbe koju je banka podnijela protiv rješenja suda koji je uputio zahtjev od 22. listopada 2015., Tribunalul Argeş (Sud u Argeşu, Rumunjska) ukinuo to rješenje odlukom od 17. ožujka 2016. i vratio predmet na ponovno odlučivanje sudu koji je uputio zahtjev.

18.      Prema mojem shvaćanju, odlukom Tribunalul Argeşa (Sud u Argeşu) upozoren je sud koji je uputio zahtjev da iz zahtjeva za povlačenje tužbe koji su podnijeli D. i L. Gavrilescu, nije izvukao pravilne zaključke. U skladu s odredbama nacionalnog prava, sud koji je uputio zahtjev trebao je obustaviti postupak te bi shodno tome zahtjev Sudu za prethodnu odluku postao bespredmetan. S obzirom na navedeno, sud koji je uputio zahtjev odlučio je uputiti Sudu novo i dodatno šesto prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 267. [UFEU-a] odredba nacionalnog prava, kao što je članak 414. rumunjskog Zakona o parničnom postupku koja žalbenom sudu dopušta da u okviru žalbe preispita rješenje o prekidu postupka u slučaju u kojem je tim rješenjem niži sud odlučio uputiti prethodna pitanja Sudu Europske unije?”

19.      Pisana očitovanja podnijeli su Volksbank, poljska i rumunjska vlada te Komisija. Volksbank, rumunjska vlada i Komisija iznijeli su i usmena očitovanja na raspravi održanoj 8. lipnja 2017.

III. Analiza

20.      Na početku moram iznijeti svoje slaganje s Volksbankom, rumunjskom vladom i Komisijom da se ovaj slučaj većim dijelom nalazi izvan nadležnosti Suda zasnovane na članku 267. UFEU-a.

21.      Međutim, budući da se peto i šesto prethodno pitanje, koja je Judecătoria Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu) naknadno dodao uz izvorna četiri pitanja, odnose upravo na područje nadležnosti Suda iz članka 267. UFEU-a, ta ću pitanja neodložno razmotriti. S obzirom na odgovore dane na ta pitanja, postat će očito da u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, Sud nema ili više nema ovlast donijeti odluku u pogledu prvog do četvrtog pitanja.

A.      Peto i šesto pitanje

22.      Svojim petim i šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud protive li se članku 267. UFEU-a (i). nacionalna postupovna pravila koja dopuštaju povlačenje tužbe nakon pokretanja postupka pred Sudom, čime se nacionalni sud lišava mogućnosti da odluči o navodnoj nepoštenosti ugovornih odredbi, i (ii). nacionalna postupovna pravila koja žalbenom sudu dopuštaju da u okviru žalbe preispita rješenje o prekidu postupka u slučaju u kojem je tim rješenjem niži sud odlučio uputiti Sudu prethodna pitanja?

23.      U biti, tim se pitanjima nastoji utvrditi jesu li spojiva s pravom Unije ona nacionalna pravila koja obvezuju sud koji je uputio zahtjev da glavni postupak obustavi nakon što su tužitelji povukli tužbu. S drugog aspekta, tim se pitanjima traži odgovor na to može li se za spor u glavnom postupku i dalje smatrati da je u tijeku u smislu članka 267. UFEU-a.

1.      Nadležnost Suda prema članku 267. UFEU-a

24.      Kao što sam imao prilike naglasiti u predmetu Gullotta(4), uloga i funkcija Suda, kao i svih drugih institucija Europske unije, određene su načelom dodijeljenih ovlasti. Članak 13. stavak 2. UEU-a predviđa: „[s]vaka institucija djeluje u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene u Ugovorima i u skladu s njima određenim postupcima, uvjetima i ciljevima”. U skladu s tim, nadležnost Suda određena je sustavom pravnih sredstava uspostavljenih Ugovorima, koji su dostupni samo kada se ispune uvjeti predviđeni relevantnim odredbama.

25.      U pogledu prethodnog postupka članak 267. UFEU-a izričito podvrgava nadležnost Suda određenim uvjetima. Točnije, prema prvom dijelu tog članka, upućena pitanja moraju se ticati odredbi prava Unije čije su tumačenje ili valjanost upitni u glavnom postupku. Nadalje, prema drugom dijelu tog članka, tijelo koje upućuje pitanje mora biti sud države članice te odluka o upućenom pitanju mora biti potrebna kako bi taj sud donio presudu u glavnom postupku.

26.      Ti uvjeti moraju biti ispunjeni ne samo u trenutku kada nacionalni sud pokrene postupak pred Sudom nego i tijekom cijelog postupka. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni ili više nisu ispunjeni, Sud se mora oglasiti nenadležnim, a to može učiniti u bilo kojem trenutku postupka(5).

27.      Ono što je najvažnije u ovom postupku jest uvjet prema kojemu odluka Suda o prethodnim pitanjima mora biti potrebna kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao donijeti presudu u glavnom postupku. Taj uvjet osobito znači da se pred sudom koji je uputio zahtjev mora uistinu voditi spor te da odgovor koji Sud treba dati mora biti važan za rješavanje tog spora. Naime, ustaljena je sudska praksa Suda da iz izričaja i strukture članka 267. UFEU-a proizlazi da je pretpostavka za odlučivanje u prethodnom postupku činjenica da je pred nacionalnim sudovima u tijeku postupak u okviru kojega ti sudovi trebaju donijeti odluku koja može uzeti u obzir presudu kojom se odlučuje o prethodnom pitanju(6).

28.      Razlog je sama zadaća dodijeljena Sudu na temelju članka 267. UFEU-a: pomagati u sudovanju u državama članicama(7), doprinoseći djelotvornom rješavanju sporova u vezi s pravom Unije, a ne iznositi savjetodavna mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima(8).

29.      S obzirom na to podrobnije ću ispitati peto i šesto pitanje koja je uputio Judecătoria Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu).

2.      Nacionalne odredbe koje dopuštaju da se tužbu povuče nakon pokretanja postupka pred Sudom

30.      Sud koji je uputio zahtjev izrazio je dvojbe o tome jesu li, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, nacionalna pravila, kao što je članak 406. rumunjskog Zakona o parničnom postupku, a koja dopuštaju da se tužbu povuče nakon pokretanja postupka pred Sudom, u skladu s pravom Unije. Navedeni razlog jest taj da bi učinak povlačenja tužbe bio lišavanje nacionalnog suda ovlasti da odluči o zahtjevima u vezi s postojanjem nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

31.      Ne dijelim te dvojbe. Zbog razloga koje ću objasniti u nastavku, ne vidim nikakve osnove za zaključak da bi nacionalno postupovno pravilo, koje dopušta da se tužbu povuče nakon pokretanja postupka pred Sudom, dovodeći time do bespredmetnosti prethodnog postupka, moglo biti nespojivo s člankom 267. UFEU-a. Baš naprotiv, proizlazi da takvo pravilo jest u skladu sa smislom članka 267. UFEU-a.

a)      Načela dispozitivnosti i dobrog sudovanja

32.      Na početku valja imati na umu da su za dobro sudovanje apsolutno ključna pravila koja tužiteljima dopuštaju da u cijelosti ili djelomično povuku tužbe, osobito u građanskim i trgovačkim stvarima. Ta su pravila odraz načela osobne autonomije (također nazvanog načelom dispozitivnosti u nekim pravosudnim sustavima): ističe li, i u kojoj mjeri, neki subjekt pred sudom svoja prava u konačnici ovisi o njegovoj vlastitoj volji(9).

33.      Naime, u mnogim pravosudnim sustavima, uključujući postupke pred sudovima Unije(10), tužitelj se može jednostrano koristiti pravom na povlačenje tužbe, a tuženik mu se ne može protiviti. Obveza (ili čak puka mogućnost) da sud nastavi s postupkom, kada više ne postoji spor koji je u tijeku pred njime, bila bi beskorisna: ne postoje zahtjevi o kojima suci trebaju odlučiti. Zapravo, time bi se samo povećao broj eventualnih neriješenih sudskih predmeta (što je uobičajeni problem u mnogim pravosudnim sustavima) i povećali javni izdaci.

34.      „Prisilno” nastavljanje postupka moglo bi, nadalje, obeshrabriti stranke da sklapaju nagodbe, bilo unutar bilo izvan sudnice, što je cilj koji je zadan u mnogim pravnim sustavima(11). U tom bih pogledu istaknuo da, u skladu s člankom 147. stavkom 1. Poslovnika Suda, osim u slučaju da je drukčije navedeno, „ako se, prije nego što je Sud donio odluku, stranke nagode o rješenju spora i ako obavijeste Sud da odustaju od svojih zahtjeva, predsjednik određuje brisanje predmeta iz upisnika i donosi odluku o troškovima u skladu s člankom 141., uzimajući u obzir prijedloge stranaka u tom pogledu”.

35.      Tumačenje članka 267. UFEU-a, koje predlaže sud koji je uputio zahtjev, nije u skladu s gornjim načelima.

b)      Ne treba odgovarati na hipotetska pitanja

36.      Ono što je važnije jest da prema ustaljenoj praksi Suda on ne može dati odgovor na prethodna pitanja kada je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev već okončan(12). Isto se načelo primjenjuje kada, čak i u slučaju u kojemu postupak na nacionalnoj razini nije još bio formalno završen, tumačenje prava Unije koje se traži od Suda ne bi bilo svrsishodno jer je glavni postupak zapravo postao bespredmetan(13).

37.      Na primjer, Sud je utvrdio da ne treba odgovoriti na određena prethodna pitanja kada je, unatoč činjenici da sud koji je uputio zahtjev iz članka 267. UFEU-a isti nije povukao, u cijelosti bilo udovoljeno zahtjevima tužitelja u glavnom postupku(14). Sud je također priznao da je, u načelu, tužitelj u glavnom postupku u položaju da zahtjev za prethodnu odluku učini bespredmetnim tako da jednostavno odustane od svoje tužbe pred sudom koji je uputio zahtjev(15).

38.      U svim su tim predmetima prethodna pitanja postala hipotetska s obzirom da se pravila Unije, čije je tumačenje nacionalni sud tražio, nisu mogla naknadno primijeniti u glavnom postupku. Puka želja suda koji je uputio zahtjev da zadrži jedno ili više pitanja, unatoč činjenici da je glavni postupak postao bespredmetan, nije mogla imati utjecaja u tom pogledu(16). Gotovo da i ne treba istaknuti da želja nacionalnog suda da zadrži svoj zahtjev za prethodnu odluku ne može dovesti do širenja nadležnosti Suda izvan granica utvrđenih u članku 267. UFEU-a. Nije relevantno niti to što bi odgovor Suda mogao biti koristan sudu koji je uputio zahtjev (ili drugim nacionalnim sudovima) u okviru drugih predmeta koji su u tijeku i u kojima se pojavljuju slična pitanja(17), ili budućih predmeta koji mogu biti povezani s glavnim postupkom(18).

39.      Naime, odgovor koji Sud treba dati mora biti primjenjiv, i to s nedvojbeno obvezujućom snagom(19) u samom postupku iz kojeg ta pitanja potječu(20). Odgovor Suda na zahtjev iz članka 267. UFEU-a, čak i kada je apstraktno sastavljen, uvijek je vezan uz činjeničnu i pravnu pozadinu konkretnog predmeta pred sudom koji je uputio zahtjev. Različiti predmeti mogu unatoč svojoj sličnosti ipak imati određene razlike koje mogu biti relevantne za odgovor koji Sud treba dati.

40.      Iz tog je razloga u svojim „Preporuk[ama] namijenjen[ima] nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka” Sud naveo da „[a]ko ishod nekoliko predmeta u tijeku pred potonjim ovisi o odgovoru koji će Sud dati na pitanja suda koji upućuje zahtjev, on može, ako je to svrsishodno, spojiti te predmete u zahtjevu za prethodnu odluku kako bi Sudu omogućio odgovaranje na postavljena pitanja unatoč eventualnom okončanju jednog predmeta ili više njih”(21)

c)      Posljedice za postupak pred Sudom

41.      Tumačenje članka 267. UFEU-a, koje predlaže sud koji je uputio zahtjev, također bi imalo određene važne posljedice za postupak pred Sudom.

42.      Kao prvo, može se očekivati da stranke u glavnom postupku često ne bi podnosile očitovanja Sudu (ne bi imale interesa za to) ili bi to činile samo kako bi istaknule da je glavni postupak postao bespredmetan. Ta je situacija prikazana u ovom postupku: tužitelji u glavnom postupku (D. i L. Gavrilescu) niti su podnijeli pisana očitovanja niti su sudjelovali u raspravi, a tuženik u glavnom postupku (Volksbank Romania) podnio je pisana i usmena očitovanja koja su uvelike usmjerena na nadležnost Suda. U takvom bi slučaju Sud stoga odlučio o materijalnopravnim pitanjima koja je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, unatoč tome što su mu u vezi s tim pitanjima stranke u glavnom postupku iznijele ograničene argumente ili mu uopće nisu iznijele argumente. Može se reći da ovo nije idealan smjer djelovanja.

43.      Kao drugo i osim toga, stranke u postupku, u kojemu bi se primijenila presuda Suda (od strane suda koji je uputio zahtjev ili drugih sudova), u biti bi bile lišene mogućnosti da sudjeluju u postupku pred Sudom. Čini mi se da bi to predstavljalo zlouporabu ili barem neuobičajeno odvijanje postupka propisanog u članku 267. UFEU-a. Dok se slične ili buduće predmete ne iznese pred Sud, ti predmeti nisu s aspekta Suda „zreli” za presuđivanje(22).

d)      Načelo procesne autonomije

44.      Kod tumačenja članka 267. UFEU-a, koje je ovdje predloženo, također se prije radi o postupanju u skladu s načelom procesne autonomije. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada u određenom području u pravu Unije ne postoje pravila, unutarnji pravni poredak svake države članice treba uspostaviti postupovna pravila u odnosu na pravna sredstva namijenjena zaštiti prava pojedinaca, ali pod uvjetom da ona nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim korištenje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti)(23).

45.      Čini mi se da su u ovom slučaju poštovana oba načela. Koliko shvaćam, članak 406. Zakona o parničnom postupku ujednačeno se primjenjuje na tužbe kojima se ističe povreda prava Unije i na slične tužbe kojima se ističe povreda nacionalnog prava(24). Osim toga, za tu se odredbu teško može smatrati da čini u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim korištenje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije: osobe koje ističu povredu Direktive 93/13 samo trebaju nastaviti s već započetim postupcima kako bi nadležni nacionalni sudovi ispitali njihov zahtjev.

46.      Točno je da je na području zaštite potrošača Sud uveo niz ograničenja načela procesne autonomije, kako bi se na prikladan način zaštitila prava potrošača jer se oni općenito nalaze u slabijem položaju u odnosu na prodavatelje robe ili pružatelje usluga(25). Međutim, te su se iznimke odnosile na slučajeve u kojima su u okviru postojećih sudskih postupaka nacionalna postupovna pravila činila zaštitu prava potrošača otežanom ili nemogućom. To je bilo tako, osobito stoga što potrošač nije znao za svoja prava ili je mogao naići na poteškoće prilikom provedbe tih prava(26) (primjerice, nije bio saslušan ili je bio spriječen isticati odredbe Direktive 93/13 ili je sud bio spriječen ispitati po službenoj dužnosti pitanja iz direktive)(27). Stoga je pozitivna intervencija nacionalnog suda „nadoknadila” nemogućnost potrošača da u okviru sudskih postupaka učinkovito brani svoja prava.

47.      S druge strane, D. i L. Gavrilescu dobro su znali za prava koja su tom Direktivom dodijeljena potrošačima jer su postupak pokrenuli kako bi proveli svoja istaknuta prava iz te direktive. No, naknadno su svjesno odlučili povući svoju tužbu jer su, može se pretpostaviti, ponudu banke za nagodbu smatrali zadovoljavajućom. Stoga u ovom slučaju ne postoji neznanje ili poteškoća u vezi provedbe od strane potrošača koje bi se trebalo „nadoknaditi” pozitivnom intervencijom nacionalnog suda.

48.      Povrh toga, aktivna intervencija nacionalnog suda u glavnom postupku dovela bi do zanemarivanja i preinake volje potrošača. No, ustaljena je sudska praksa Suda da intervencija nacionalnog suda u tom kontekstu ne može biti suprotna očitoj volji dotičnih potrošača(28).

49.      U tom bih kontekstu trebao istaknuti da ono što se dogodilo u glavnom postupku uopće nije neuobičajeno ili neobično: tužitelji često pokreću postupke upravo s namjerom da tuženike prisile na ispunjavanje svojih zahtjeva ili ih barem potaknu na započinjanje pregovora o mogućoj nagodbi. Shodno tome, povlačenje tužbe često uslijedi zbog činjenice da su tužiteljevi zahtjevi ispunjeni u cijelosti ili na zadovoljavajući način u okviru izvansudske nagodbe. Povlačenje može također biti posljedica tužiteljeve procjene troškova parničenja u odnosu na moguću korist, a s obzirom na mogućnosti za uspjeh.

50.      Očito je da u nekim slučajevima potrošač može tijekom postupka shvatiti da će vjerojatno u cijelosti ili u pretežitom dijelu izgubiti parnicu. U tim okolnostima, „prisilno” nastavljanje postupka, koje proizlazi iz odbijanja nacionalnog suda da u obzir uzme volju stranaka, predstavljalo bi opasnost od „izokrenutog” učinka: ako bi potrošač na kraju izgubio svoju parnicu, banka bi bila ovlaštena povući svoju prvotnu ponudu i možda naplatiti od potrošača parnične troškove (uključujući dodatne troškove nastale zbog „prisilnog” nastavljanja postupka).

51.      Zapravo to je baš možda i slučaj u ovom postupku. Naime, iz isprava u spisu predmeta uopće nije razvidno da dvije skupine ugovornih odredbi, koje tužitelji pobijaju kao nepoštene u glavnom postupku, doista krše odredbe Direktive 93/13. Što se tiče odredbi koje zahtijevaju da se kredit otplati u istoj valuti u kojoj je bio uzet i koja je time potrošače izložila „tečajnom riziku”, nekoliko elemenata upućuje na to da bi te odredbe mogle biti izuzete od ocjene nepoštenosti jer se odnose na „glavni predmet ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13(29). Osim toga, što se tiče odredbe koja banci daje pravo na konverziju kredita u lokalnu valutu pod određenim uvjetima, i to unatoč tome što po svemu sudeći ne spada u područje primjene članka 4. stavka 2. Direktive 93/13(30), njezina moguća nepoštenost nipošto nije očita(31).

52.      Budući da je, prema informacijama koje je dao sud koji je uputio zahtjev, banka u velikom dijelu prihvatila zahtjeve D. i L. Gavrilescu u okviru nagodbe, može se samo nagađati o tome je li s njihova aspekta bilo mudro nastaviti sudske postupke. Iako nije na ovom Sudu da zauzme stajalište o tom pitanju, nedvojbeno je da bi u mnogo slučajeva intervencija nacionalnog suda po službenoj dužnosti bila suprotna volji stranaka i u konačnici dovela do opasnosti da se, umjesto njegova postizanja, onemogući cilj zaštite slabije strane.

53.      Stoga, tumačenje članka 267. UFEU-a, koje predlaže sud koji je uputio zahtjev, nije samo suprotno tekstu i svrsi te odredbe, već proizlazi i da nije u skladu s nekim općim načelima prava Unije. Nadalje, osim toga što ne ispravlja neravnotežu koja postoji između potrošača te prodavatelja robe ili pružatelja usluge, pozitivna intervencija nacionalnog suda mogla bi, barem u nekim slučajevima, biti kontraproduktivna za potrošača.

e)      Ovaj predmet trebalo bi razlikovati od predmeta Matei

54.      Naposljetku bih samo istaknuo da bi ovaj predmet trebalo razlikovati od predmeta Matei(32), koji se više puta spominje u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje. U tom je predmetu sud koji je uputio zahtjev obavijestio Sud da unatoč činjenici da su stranke zaključile nagodbu, taj sud ne može potvrditi tu nagodbu jer nije bila u skladu s nacionalnim pravom. Posljedično, smatralo se da je predmet i dalje u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev. S druge strane, u ovom je predmetu, a kao što je sud koji je uputio zahtjev priznao u svojim dopisima Sudu, tužitelj povukao tužbe u skladu s nacionalnim pravom.

55.      Osim toga, dok bi u predmetu Matei nagodba bila donesena u odluci nacionalnog suda (i time mogla postati pravomoćno presuđena stvar), u ovom predmetu D. i L. Gavrilescu i dalje mogu pokrenuti novi postupak ako bi smatrali da ugovorne odredbe dogovorene u nagodbi s Volksbankom krše odredbe Direktive 93/13.

f)      Međuzaključak

56.      Imajući navedeno u vidu, izgleda da pred Sudom ne postoji ništa zbog čega bi usklađenost nacionalnog postupovnog pravila, kao što je predmetno pravilo, s pravom Unije bila dvojbena. S obzirom na gore izneseno, smatram da se članku 267. UFEU-a ne protive nacionalna postupovna pravila koja dopuštaju da se tužbu povuče nakon pokretanja postupka pred Sudom, čak i ako se time nacionalni sud lišava mogućnosti da odluči o navodnoj nepoštenosti ugovornih odredaba.

57.      Predloženi odgovor na peto prethodno pitanje čini se dostatnim za donošenje odluke u ovom predmetu: s obzirom na to da pred Judecătoriom Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu) spor više ne postoji, nije potrebno odgovoriti na niti jedno drugo prethodno pitanje tog suda. Međutim, budući da je šesto pitanje usko povezano s petim pitanjem, sada ću se zbog potpunosti posvetiti problematici iznesenoj u okviru tog pitanja.

3.      Nacionalne odredbe koje žalbenom sudu dopuštaju da preispita rješenje o prekidu postupka

58.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, članku 267. UFEU-a ne protivi se to da se na odluke suda, protiv čijih se odluka može podnijeti pravni lijek u skladu s nacionalnim pravom i koji je Sudu uputio prethodno pitanje, primjenjuju uobičajena pravna sredstva propisana nacionalnim pravom koja dopuštaju višem sudu da sam donese odluku u sporu povodom kojeg je upućen zahtjev za prethodnu odluku i da preuzme odgovornost za osiguranje poštovanja prava Unije(33).

59.      U skladu s tim načelom, Sud je već utvrdio, na primjer u presudama Pohotovost’(34) i BNP Paribas Finance and Facet(35), da postupak može postati bespredmetan u slučaju da žalbeni sud odluči u skladu s primjenjivim nacionalnim postupovnim pravilima ukinuti odbijanje suda koji je uputio zahtjev da prihvati povlačenje tužbe tužitelja u glavnom postupku i da odluči o povlačenju zahtjeva za prethodnu odluku.

60.      Iako formulacija u presudi Pohotovost’(36) može na prvi pogled izgledati tako da Sudu ostavlja diskrecijsku ovlast u pogledu toga može li u toj vrsti situacije ipak odlučiti nastaviti postupak, to bi očito predstavljalo pogrešno tumačenje te presude.

61.      Margina prosudbe koju Sud ima u tom kontekstu i na koju presuda Pohotovost’ upućuje, može se odnositi samo na procjenu značaja, težine i vjerodostojnosti informacija koje on može dobiti od stranaka ili sudova različitih od suda koji je uputio zahtjev, u vezi s činjenicom da je glavni postupak završen ili da je postao bespredmetan.

62.      Naime, što se tiče nadležnosti Suda na temelju članka 267. UFEU-a, suočeni smo s „crno-bijelom” situacijom: Ugovor ili daje ili ne daje Sudu ovlast (i obvezu) odlučivanja o predmetu. S jedne strane, pod uvjetom da je nadležan i da je zahtjev dopušten, Sud je obvezan postupati u svim predmetima koji su mu upućeni na temelju članka 267. UFEU-a(37) S druge strane, Sud ne može zaključiti da će odlučiti o predmetu za koji nije nadležan.

63.      Stoga se Sud mora oglasiti nenadležnim kada iz informacija koje je Sud primio nedvosmisleno proizlazi da je glavni postupak postao bespredmetan. To je upravo slučaj u ovom postupku jer je sam sud koji je uputio zahtjev obavijestio Sud da su tužitelji u skladu s nacionalnim pravom povukli tužbu.

64.      Važno je navesti da je zbog odbijanja da izvede zaključke iz povlačenja tužbe tužitelja, žalbeni sud ukinuo rješenje o prekidu postupka suda koji je uputio zahtjev. Kao što je rumunjska vlada istaknula, odluka žalbenog suda nije se ticala aspekata tog rješenja koji su se odnosili na zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a.

65.      Tako je situacija u glavnom postupku slična onoj koju je Sud ispitao primjerice u presudama Nationale Loterij(38) te Cloet i Cloet(39): žalbeni sud je protumačio i primijenio predmetnu nacionalnu odredbu na način da je jednostavno sam donio odluku u sporu na temelju pravila koja nisu uključivala nikakvo tumačenje odredaba Unije. Za razliku od situacije ispitane u presudi Cartesio(40), nacionalno postupovno pravilo o kojemu je riječ u glavnom postupku nije bilo protumačeno ili primijenjeno tako da se sud koji je uputio zahtjev liši slobode da uputi prethodno pitanje.

66.      S obzirom na to, smatram da se članku 267. UFEU-a ne protive nacionalna postupovna pravila koja žalbenom sudu dopuštaju da u okviru žalbe preispita rješenje o prekidu postupka kako bi utvrdio je li postupak i dalje u tijeku, čak i ako je tim rješenjem niži sud odlučio uputiti Sudu prethodna pitanja.

4.      Zaključne napomene

67.      Zaključno predlažem Sudu da na peto i šesto prethodno pitanje odgovori na način da se članku 267. UFEU-a ne protive nacionalna postupovna pravila koja dopuštaju da se tužbu povuče nakon pokretanja postupka pred Sudom, čak i ako se time nacionalni sud lišava mogućnosti da odluči o navodnoj nepoštenosti ugovornih odredaba. Osim toga, toj se odredbi ne protive nacionalna postupovna pravila koja žalbenom sudu dopuštaju da u okviru žalbe preispita rješenje o prekidu postupka kako bi utvrdio je li postupak i dalje u tijeku, čak i ako je tim rješenjem niži sud odlučio uputiti Sudu prethodna pitanja.

68.      Iz toga proizlazi da Sud više nije nadležan odgovoriti na prvo do četvrtog prethodnog pitanja. Budući da nacionalna pravila koja dopuštaju povlačenje tužbe nisu nespojiva s pravom Unije, više ne postoji spor koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev u smislu članka 267. UFEU-a. Zbog toga su ta pitanja postala hipotetska. Stoga predlažem da, u skladu s člankom 100. stavkom 2. Poslovnika, Sud utvrdi da ne treba dati odgovor na prvo, drugo, treće i četvrto prethodno pitanje.

IV.    Zaključak

69.      Zaključno, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na prethodna pitanja koja je uputila Judecătoria Câmpulung (Prvostupanjski sud u Câmpulungu, Rumunjska):

–        članku 267. UFEU-a ne protive se nacionalna postupovna pravila koja dopuštaju da se tužbu povuče nakon pokretanja postupka pred Sudom, čak i ako se time nacionalni sud lišava mogućnosti da odluči o navodnoj nepoštenosti ugovornih odredaba;

–        članku 267. UFEU-a ne protive se nacionalna postupovna pravila koja žalbenom sudu dopuštaju da u okviru žalbe preispita rješenje o prekidu postupka kako bi utvrdio je li postupak i dalje u tijeku, ako je tim rješenjem niži sud odlučio uputiti Sudu prethodna pitanja.

1      Izvorni jezik: engleski

2      Direktiva Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)

3      Posljednji put ponovno objavljena u Monitorul Oficial al României, dio I., br. 543 od 3. kolovoza 2012.

4      Mišljenje u predmetu Gullotta i Farmacia di Gullotta Davide & C., C‑497/12, EU:C:2015:168, t.16. do 19. i daljnji navodi.

5      Vidjeti članak 100. stavak 2. Poslovnika Suda.

6      Vidjeti osobito rješenje od 5. lipnja 2014., Antonio Gramsci Shipping i dr., C‑350/13, EU:C:2014:1516, t. 10. i navedenu sudsku praksu.

7      Vidjeti između mnogih presudu od 15. rujna 2011., Unió de Pagesos de Catalunya, C‑197/10, EU:C:2011:590, t. 18. i navedenu sudsku praksu.

8      Vidjeti među ostalim presudu od 27. veljače 2014., Pohotovosť, C‑470/12, EU:C:2014:101, t. 29. i navedenu sudsku praksu.

9      Vidjeti nedavno mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu British Airways/Komisija, C‑122/16 P, EU:C:2017:406, t. 84. i 85. i daljnje navode. Općenito o značaju tog načela vidjeti također mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Belov, C‑394/11, EU:C:2012:585, t. 45., bilješka 39.: „Načelo dispozitivnosti, u skladu s kojim je na strankama da pokrenu, okončaju ili upravljaju postupkom, primjenjuje se u zakonima o (parničnom) postupku mnogih država članica i omogućava strankama da, primjerice, okončaju postupak bez donošenja presude, i to putem nagodbe.”

10      Vidjeti osobito članak 148. Poslovnika Suda. Za primjer vidjeti rješenje predsjednika Suda od 19. ožujka 1996., Komisija/Grčka, C‑120/94, EU:C:1996:116, t. 5. do 13.

11      Da se da samo jedan primjer, pravila Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: WTO) predviđaju: „[...]poželjnijim [u odnosu na podvrgavanje predmeta mehanizmu rješavanja sporova], dakako, treba smatrati rješenje koje je prihvatljivo objema strankama u sporu i u skladu je s[a ...] sporazumima [WTO-a]” (moje isticanje) (vidjeti članak 3.7 Dogovora o pravilima i postupcima za rješavanje sporova).

12      Vidjeti osobito presude od 21. travnja 1988., Pardini, 338/85, EU:C:1988:194, t. 10. i 11., i od 16. srpnja 1992., Lourenço Dias, C‑343/90, EU:C:1992:327, t. 18.

13      Vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 1995., Zabala Erasun i dr., C‑422/93 do C‑424/93, EU:C:1995:183, t. 30.

14      Vidjeti presude od 12. ožujka 1998., Djabali, C‑314/96, EU:C:1998:104, t. 15. do 23., i od 20. siječnja 2005., García Blanco, C‑225/02, EU:C:2005:34, t. 29. do 32.

15      Vidjeti u tom smislu presudu od 17. svibnja 2001., TNT Traco, C‑340/99, EU:C:2001:281, t. 34.

16      Vidjeti u tom smislu rješenja od 10. lipnja 2011., Mohammad Imran, C‑155/11 PPU, EU:C:2011:387, t. 16. do 22., i od 22. listopada 2012., Šujetová, C‑252/11, EU:C:2012:653, t. 10. i sljedeće.

17      Vidjeti presudu od 20. siječnja 2005., García Blanco, C‑225/02, EU:C:2005:34, t. 22. do 24. i 30. do 32. Vidjeti također mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u istom predmetu, EU:C:2004:669, t. 34.

18      Vidjeti osobito rješenje od 10. lipnja 2011., Mohammad Imran, C‑155/11 PPU, EU:C:2011:387, t. 19. i 20.

19      Vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 12. i navedenu sudsku praksu.

20      Vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2014., Da Silva, C‑189/13, EU:C:2014:2043, t. 34.

21      Točka 25. (moje isticanje) (SL 2016., C 439, str. 1.)

22      Ovdje posuđujem izraz koji se obično koristi u pravu Sjedinjenih Država. Kao što je US Court of Appeal for the Second Circuit (američki Prizivni sud za drugi okrug) napisao u presudi, „ustavna sazrelost jest doktrina koja predstavlja ograničenje ovlasti sudstva. Ona sprječava sudove da se izjasne o značenju prava u vakuumu i uspostave poopćena pravna pravila osim ako to ne zahtijeva rješavanje konkretnog spora. Promišljena sazrelost je tada sredstvo koje sudovi mogu koristiti kako bi povećali točnost svojih odluka i izbjegli da postanu uvučeni u suđenja za koja se kasnije može ispostaviti da su nepotrebna ili koja zahtijevaju preuranjeno ispitivanje osobito ustavnih pitanja koja vremenom mogu postati lakša ili manje sporna” (vidjeti presudu Simmonds protiv Immigration and NaturalizationService, 326 F.3d 351, 357 (2d Cir. 2003). Čini mi se da ova razmatranja vrijede, mutatis mutandis, u ovom kontekstu.

23      Vidjeti između mnogih presudu od 17. ožujka 2016., Bensada Benallal, C‑161/15, EU:C:2016:175, t. 24. i navedenu sudsku praksu.

24      Vidjeti po analogiji presudu od 20. listopada 2016., Danqua, C‑429/15, EU:C:2016:789, t. 30.

25      Vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 56.

26      Vidjeti presudu od 26. listopada 2006., Mostaza Claro, C‑168/05, EU:C:2006:675, t. 28. i navedenu sudsku praksu.

27      Vidjeti primjerice presude od 14. ožujka 2013., Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, i od 9. studenoga 2010., VB Pénzügyi Lízing, C‑137/08, EU:C:2010:659.

28      Vidjeti primjerice presudu od 4. lipnja 2009., Pannon GSM, C‑243/08, EU:C:2009:350, t. 33. i izreku, i presudu od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 35. Vidjeti također mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Duarte Hueros, C‑32/12, EU:C:2013:128, t. 53., i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u spojenim predmetima Sales Sinués i Drame Ba, C‑381/14 i C‑385/14, EU:C:2016:15, t. 69. i 70.

29      U vezi s ovim pitanjem vidjeti moje mišljenje u predmetu Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:313, t. 34. do 59.

30      Kao prvo, izgleda da se odredba kao što je ona o kojoj je riječ ne bi ticala biti ugovornog odnosa između banke i potrošača, već aspekta tog odnosa koji je od podrednog značaja. Proizlazi, naime, da je u općoj strukturi ugovora ta odredba uzgredna: njome se davatelju kredita samo daje ovlast da iznos posuđenog novca pretvori iz jedne valute u drugu. Također proizlazi da se tu odredbu može odvojiti od ostatka ugovora: da te odredbe nije bilo tamo, bitni sastojci ugovora o kreditu ostali bi neizmijenjeni. Kao drugo, ne proizlazi da se predmetna odredba odnosi na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge ili robe na drugoj. Predmetnom odredbom nije propisana nikakva usluga koju banka treba pružiti u zamjenu za obvezu koju potrošač snosi. Stoga se za ovlast danu banci, kojom se banka može jednostrano koristiti prema vlastitoj diskrecijskoj ocjeni, i kojoj ne odgovara nikakva slična ovlast dana potrošačima, ne može smatrati da sadrži „nakndu” čija bi se primjerenost, s obzirom na to da bi bila riječ o protučinidbi za činidbu davatelja kredita, mogla podvrgnuti ocjeni. U vezi s ovim pitanjima vidjeti općenito presude od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 36. do 59., i od 23. travnja 2015., Van Hove, C‑96/14, EU:C:2015:262, t. 33. do 39.

31      U tom pogledu, nacionalni bi sud trebao, među ostalim, provjeriti je li, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13, moguća neravnoteža između stranaka stvorena tom odredbom „na štetu potrošača”. To nije očito: navedeni cilj iz točke 4.2 općih uvjeta ugovora o kreditu u ovom predmetu bio je „osigurati da izloženost valutnom riziku ne nastavi rasti”. Shodno tome, učinak te odredbe, barem indirektno, jest i zaštita potrošača. Nedvojbeno je također u interesu banke da potrošač izbjegne nemogućnost ispunjavanja obveza u slučaju znatne deprecijacije lokalne valute naspram strane valute u kojoj je kredit uzet.

32      Presuda od 26. veljače 2015., Matei, C‑143/13, EU:C:2015:127, t. 37. do 42.

33      Vidjeti presudu od 9. rujna 2015., X i van Dijk, C‑72/14 i C‑197/14, EU:C:2015:564, t. 62. i navedenu sudsku praksu.

34      Presuda od 27. veljače 2014., Pohotovosť, C‑470/12, EU:C:2014:101, t. 33.

35      Rješenje predsjednika Suda od 25. rujna 2013., BNP Paribas Personal Finance i Facet, C‑564/12, EU:C:2013:642

36      Točka 33. presude glasi kako slijedi: „Samo u slučaju da žalbeni sud odluči u skladu s primjenjivim nacionalnim postupovnim pravilima ukinuti odbijanje suda koji je uputio zahtjev da prihvati povlačenje tužbe tužitelja u glavnom postupku i da odluči o povlačenju zahtjeva za prethodnu odluku, Sud može razmotriti izvođenje zaključaka iz odluke žalbenog suda i brisati predmet iz upisnika, nakon što je, ovisno o slučaju, o tome dobio očitovanje od suda koji je uputio zahtjev.” (moje isticanje).

37      Vidjeti presude od 19. prosinca 1968., De Cicco, 19/68, EU:C:1968:56, str. 478., i od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C‑421/14, EU:C:2017:60, t. 29.

38      Presuda od 15. prosinca 2016., Nationale Loterij, C‑667/15, EU:C:2016:958

39      Rješenje od 4. lipnja 2009., Cloet i Cloet, C‑129/08, EU:C:2009:347

40      Presuda od 16. prosinca 2008., Cartesio, C‑210/06, EU:C:2008:723