1.

Predmet ovog postupka jest žalba koju su društva Timab Industries i Cie financière et de participations Roullier (CFPR) (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Timab i dr.) podnijela protiv presude od 20. svibnja 2015. Timab Industries i CFPR/Komisija (T‑456/10, u daljnjem tekstu: pobijana presuda) ( 2 ), kojom je Opći sud Europske unije odbio njihovu tužbu za poništenje Odluke C (2010) 5001 final koju je donijela Europska komisija ( 3 ) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) kao i njihov podredni zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena tom odlukom.

2.

Pobijana presuda ima dvije znatne posebnosti jer je Opći sud o njoj prvi puta odlučivao, s jedne strane, u pogledu postupka nagodbe u kartelnim predmetima koji je uspostavljen Uredbom (EZ) br. 622/2008 ( 4 ) i, s druge strane, u pogledu tzv. „mješovitog” ( 5 ) slučaja u kojem su donesene dvije Komisijine odluke kojima su izrečene novčane kazne na temelju jedinstvene povrede s različitim adresatima i na temelju dva različita postupka. Naime, situaciji koja je predmet spora svojstvena je činjenica da je Komisija na isti dan donijela dvije odluke o istoj povredi, jedna je dostavljena poduzetnicima koji su do kraja sudjelovali u postupku nagodbe, a druga je dostavljena poduzetnicima, odnosno društvu Timab i dr., koji su se povukli iz tog postupka i odlučili za redovni upravni postupak. Ta nova dvojna narav tužbe podnesene Općem sudu navela je taj sud da, odlučujući u proširenom sastavu, u toj presudi iznese važna uvodna očitovanja u pogledu postupka nagodbe ( 6 ).

3.

U skladu sa zahtjevom Suda, u ovom će se mišljenju analizirati samo treći i četvrti žalbeni razlog. U okviru tih žalbenih razloga u biti je uglavnom istaknuto pitanje dosega neograničene nadležnosti priznate Općem sudu i pitanje poštovanja načelâ zaštite legitimnih očekivanja i jednakog postupanja u posebnim okolnostima mješovite situacije u kojoj se postupak nagodbe i redovni postupak odvijaju istodobno. Najprije napominjem da je Opći sud, prema mojem mišljenju, iz razloga koje ću kasnije navesti, poštovao navedeni doseg, navedena načelâ i pravila kojima su uređeni navedeni postupci te da stoga ne valja prihvatiti žalbu na temelju tih dvaju žalbenih razloga.

4.

Okolnosti ovog spora podrobno su iznesene u pobijanoj presudi na koju se odnosi ( 7 ). Elementi koji su ključni i potrebni za razumijevanje ovog mišljenja mogu se sažeti na sljedeći način.

5.

Nakon pretraga provedenih 2004. Komisija je smatrala da je šest poduzetnika koji djeluju na tržištu fosfata za prehranu životinja (u daljnjem tekstu: FPŽ), među kojima su i društvo Timab i dr., sudjelovalo u zabranjenom sporazumu koji može predstavljati jedinstvenu i trajnu povredu koja je protivna članku 101. UFEU‑a i članku 53. Sporazuma o EGP‑u ( 8 ).

6.

Dopisima od 19. veljače 2009. Komisija je obavijestila sve stranke zabranjenog sporazuma o pokretanju upravnog postupka u svrhu donošenja odluke u skladu s Uredbom (EZ) br. 1/2003 ( 9 ) te ih je zatražila da se očituju o tome jesu li spremne sudjelovati u razgovorima o uvjetima nagodbe u skladu s člankom 10.a Uredbe br. 773/2004, kako je izmijenjena Uredbom br. 622/2008.

7.

Svi su se predmetni poduzetnici uključili u postupak nagodbe. Komisija je u okviru razgovora o uvjetima nagodbe obavijestila društvo Timab i dr. ( 10 ) da će im solidarno izreći novčanu kaznu u iznosu od 41 do 44 milijuna eura zbog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi od 31. prosinca 1978. do 10. veljače 2004. Pojasnila je da je na taj iznos ( 11 ), osim smanjenja od 10 % zbog nagodbe ( 12 ), primijenjeno i smanjenje od 35 % zbog olakotnih okolnosti na temelju primjenjivih Smjernica ( 13 ) koje im je odobreno jer su zainteresirane osobe omogućile Komisiji da produlji trajanje njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu te smanjenje od 17 % na temelju pokajničkog programa ( 14 ).

8.

Za razliku od drugih predmetnih poduzetnika, Timab i dr. odlučili su se povući iz postupka nagodbe te su stoga bili predmet redovnog upravnog postupka. Nakon tog povlačenja 2009. imali su pristup spisu, odgovorili su 2. veljače 2010. na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te su sudjelovali na saslušanju koje se održalo 24. veljače 2010.

9.

Komisija je 20. srpnja 2010. donijela dvije odluke o istom predmetu, odnosno, s jedne strane, odluku čiji su adresati bile stranke zabranjenog sporazuma koji su do kraja sudjelovali u postupku nagodbe ( 15 ) te, s druge strane, spornu odluku koja je dostavljena društvu Timab i dr. Potonjom odlukom Komisija je utvrdila da su žalitelji u predmetnoj povredi sudjelovali od 16. rujna 1993. do 10. veljače 2004. te im je solidarno izrekla novčanu kaznu u iznosu od 59850000 eura, koji je smanjen samo za 5 % na temelju zahtjeva za primjenu pokajničkog programa ( 16 ).

10.

Društvo Timab i dr. podnijeli su 1. listopada 2010. Općem sudu tužbu kako bi dobili potpuno ili barem djelomično poništenje sporne odluke te, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena na temelju te odluke ( 17 ). Žalitelji su prije svega tvrdili da je Komisija, time što je na njih primijenila znatno veću novčanu kaznu od najvećeg raspona koji je dogovoren tijekom razgovora o nagodbi, nezakonito sankcionirala njihovo povlačenje iz postupka nagodbe ( 18 ).

11.

Pobijanom presudom Opći sud odbio je sve tri skupine tužbenih razloga ( 19 ) koje su društvo Timab i dr. istaknuli u prilog svojim zahtjevima za poništenje i preinaku te im je naložio snošenje troškova.

12.

Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 27. srpnja 2015. društvo Timab i dr. podnijeli su žalbu kojom od Suda zahtijevaju da ukine pobijanu presudu i predmet vrati Općem sudu na ponovno suđenje radi primjerenog smanjenja iznosa sporne novčane kazne. Podredno, traže da se utvrdi da je Opći sud povrijedio njihovo pravo na pošteno suđenje zbog nerazumno dugog trajanja sudskog postupka. Naposljetku, zahtijevaju da se Komisiji naloži snošenje svih troškova.

13.

Komisija poziva Sud da, s jedne strane, odbije ili odbaci žalbu jer su svih pet glavnih žalbenih razloga kao i jedan podredni žalbeni razlog društva Timab i dr. u cijelosti bespredmetni, nedopušteni ili neosnovani te, s druge strane, žaliteljima naloži snošenje troškova.

14.

Rasprava nije održana.

15.

Treći i četvrti žalbeni razlog, koji zajedno čine predmet ovog mišljenja, tiču se odnosa između postupka nagodbe uspostavljenog Uredbom br. 622/2008 ( 20 ) koji su društvo Timab i dr. odlučili okončati, i redovnog upravnog postupka koji je uređen općim odredbama Uredbe br. 773/2004, kako je izmijenjena Uredbom br. 622/2008, u koji su potonja društva konačno uključena zbog navedene odluke.

16.

U skladu s tim dvama žalbenim razlozima, žalitelji tvrde da Opći sud, time što je potvrdio spornu odluku, nije poštovao doseg svoje neograničene nadležnosti te je svoju presudu u tom okviru proturječno obrazložio. Osim toga, četvrtim žalbeni razlogom Općem sudu stavlja se na teret da je povrijedio načela legitimnih očekivanja i jednakog postupanja. Naposljetku, tim su žalbenim razlogom društvo Timab i dr. prigovorili Općem sudu da je pri primjeni postupka nagodbe počinio pogreške koje se tiču prava. Navedene žalbene razloge ispitat ću s ta tri gledišta.

17.

Najprije ću ispitati bitne kritike koje su društvo Timab i dr. iznijeli u pogledu načina na koji je Opći sud primijenio svoju neograničenu nadležnost, a zatim ću se ukratko posvetiti, također s gledišta navedene nadležnosti, proturječnostima obrazloženja koje su istaknute u trećem i četvrtom žalbenom razlogu.

18.

Žalitelji u biti tvrde da je Opći sud povrijedio svoje obveze sudskog nadzora jer nije dovoljno provjerio sve elemente novčane kazne koja im je izrečena spornom odlukom i, osobito, smanjenja koja žele ostvariti.

19.

U okviru trećeg žalbenog razloga društvo Timab i dr. tvrde da Opći sud nije odgovarajuće izvršio svoju neograničenu nadležnost „jer je smatrao da su navodni ‚novi elementi’ omogućili Komisiji da, nakon povlačenja tužitelja iz postupka nagodbe, izrekne znatno veću novčanu kaznu zbog povrede znatno kraćeg trajanja”, a da pritom nije provjerio materijalnu osnovanost elemenata na koje se poziva ta institucija ( 21 ). Tvrde da nakon navedenog povlačenja nijedan novi činjenični element nije bio uložen u spis te da bi se jedini novi element, ako uopće postoji, temeljio na Komisijinom podrobnijem ispitivanju situacije, na temelju kojeg bi uvidjela da žalitelji od 1978. ( 22 ) nisu sudjelovali u predmetnoj povredi, iako je do tog zaključka trebala doći već u fazi nagodbe.

20.

Komisija najprije tvrdi da je taj žalbeni razlog potrebno odbiti kao bespredmetan jer se temelji na irelevantnoj usporedbi između situacije tijekom postupka nagodbe i situacije na temelju koje je donesena sporna odluka, dok bi, kao što je to točno iznio Opći sud, kada se nagodba prekine, odluku donesenu po završetku redovnog postupka trebalo ocijeniti samo s obzirom na okolnosti tog postupka. Dodaje da žalitelji u svojem prikazu pobijane presude iskrivljuju navode Općeg suda ( 23 ). Podredno, Komisija tvrdi da je predmetni žalbeni razlog nedopušten jer je Opći sud proveo nadzor zakonitosti sporne odluke tako što je provjerio sve elemente uzete u obzir pri izračunu novčane kazne, te da njegova ocjena činjenica ne može biti predmet žalbe.

21.

Kao što je navedeno u pobijanoj presudi, podsjećam da iz ustaljene sudske prakse proizlazi, što se tiče sudskog nadzora nad odlukama Komisije kojima se poduzetnicima izriču novčane kazne za povredu pravnih pravila Unije u području tržišnog natjecanja, da je nadzor zakonitosti dopunjen neograničenom nadležnošću koja je sudu Unije priznata člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u vezi s člankom 261. UFEU‑a. Opći sud dužan je pri odlučivanju na temelju navedene nadležnosti ispitati prikladnost iznosa takvih novčanih kazni te ih, ovisno o slučaju, ukinuti, smanjiti ili povećati ( 24 ).

22.

Kada je Sud pozvan u okviru žalbe odlučiti u tom području, on zbog pravičnosti ne može ocjenu Općeg suda zamijeniti svojom ocjenom kako bi nadzirao način na koji je Komisija u određenom slučaju procijenila težinu nezakonitih ponašanja ( 25 ). Naime, Opći sud jedini je nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica koje su mu podnesene na razmatranje, pri čemu ta ocjena, osim u slučaju iskrivljavanja navedenih elemenata, ne predstavlja pitanje prava koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda ( 26 ). Budući da je ta kontrola ograničena na očite pogreške ( 27 ), Sud, samo kada smatra da je iznos izrečene sankcije ne samo neprimjeren, već čak i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan, može utvrditi postojanje pogreške koja se tiče prava koju je počinio Opći sud u tom pogledu i poništiti pobijanu presudu ( 28 ).

23.

U ovom slučaju Komisija pravilno ističe da svrha pitanja postavljenog pred Općim sudom nije bila saznati je li izricanje veće novčane kazne za povredu kraćeg trajanja bilo opravdano ( 29 ), kao što to žalitelji u biti tvrde, nego više saznati je li ta institucija točno obrazložila izračun novčane kazne izrečene spornom odlukom i, u tu svrhu, pravilno uzela u obzir sve elemente kojima je raspolagala u trenutku donošenja te odluke.

24.

Međutim, smatram da je Opći sud u potpunosti izvršio svoju neograničenu nadležnost time što je istodobno proveo temeljiti nadzor zakonitosti sporne odluke i prikladnosti iznosa novčane kazne koja je tom odlukom izrečena ( 30 ). Tako je uredno provjerio osnovanost analize koju je Komisija provela s obzirom na sve okolnosti u kojima je ta odluka donesena i, osobito, s obzirom na opseg suradnje društva Timab i dr. nakon njihova povlačenja iz nagodbe, odnosno tijekom redovnog postupka ( 31 ). Tu ocjenu činjenica Sud nije mogao nadzirati u okviru ove žalbe jer nije utvrđeno iskrivljavanje činjenica.

25.

Osim toga, smatram da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava, osobito jer je pravilno potvrdio Komisijin pristup prema kojem je u pogledu društva Timab i dr. ponovno pokrenula redovni upravni postupak zbog njihova povlačenja iz postupka nagodbe, kao što je predviđeno točkom 19. Obavijesti o nagodbi ( 32 ). Upravo su zbog te promjene postupovne situacije žalitelji mogli u potpunosti pristupiti spisu ( 33 ), primiti cjelovitu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, odgovoriti na nju i sudjelovati na saslušanju ( 34 ), na kojem su u fazi odgovora prvi puta službeno osporavali svoje sudjelovanje u povredi koja im se stavljala na teret za razdoblje prije 1993. Stoga društvo Timab i dr. nipošto nisu bili pravno oštećeni tim pristupom u okviru kojeg su uzeti u obzir elementi koji su se smatrali novima i koji su tada postojali.

26.

Naposljetku, valja utvrditi da žalitelji nisu dokazali zašto je iznos novčane kazne koja im je izrečena „pretjeran do te mjere da je neproporcionalan”, u smislu gore navedene sudske prakse ( 35 ).

27.

Stoga, budući da nije dokazano iskrivljavanje činjenica ili pogreška koja se tiče prava, taj treći žalbeni razlog potrebno je, prema mojem mišljenju, odbaciti kao nedopušten ili, u svakom slučaju, odbiti kao neosnovan.

28.

U okviru drugog elementa prvog dijela četvrtog žalbenog razloga, društvo Timab i dr. tvrde da Opći sud nije poštovao ni svoju neograničenu nadležnost jer nije utvrdio pogreške, proturječnosti ( 36 ) ili nedosljednosti ( 37 ) koje je sadržavala Komisijina ocjena povrede. Društvo Timab i dr. prigovaraju Općem sudu da je tako pogrešno gotovo u potpunosti ukinuo smanjenja novčane kazne koja su odobrena na temelju pokajničkog programa ili smanjenja koja su se mogla odobriti izvan tog programa.

29.

Najprije ističem, kao i Komisija, da je Opći sud u dugim odlomcima svoje presude sustavno provjerio elemente koje je Komisija uzela u obzir pri izračunu iznosa novčane kazne izrečene u spornoj odluci ( 38 ). Osobito je proveo temeljiti nadzor načina na koji je Komisija uzela u obzir čimbenike koji joj omogućuju da odobri ili ne odobri smanjenja te novčane kazne u korist žalitelja na temelju pokajničkog programa ( 39 ) kao i na temelju suradnje „izvan pokajničkog programa” ( 40 ). S obzirom na opširna razmatranja Općeg suda, smatram da je u tom pogledu u potpunosti poštovao doseg svoje neograničene nadležnosti.

30.

Čini mi se da, pod izlikom navodnih pogrešaka koje se tiču prava, društvo Timab i dr. zapravo prigovaraju Općem sudu da je u potpunosti potvrdio Komisijinu analizu činjenica te da od Suda zahtijevaju da provede novu ocjenu činjenica, što u skladu s gore navedenom sudskom praksom ( 41 ) nije u nadležnosti Suda. Stoga smatram da je sve prigovore istaknute na tom temelju u okviru četvrtog žalbenog razloga potrebno proglasiti nedopuštenima.

31.

U pogledu merituma, samo ću istaknuti da su Komisija i Opći sud ( 42 ) pravilno smatrali da se načelo i stopa smanjenja novčanih kazni koje je moguće odobriti na temelju suradnje u okviru pokajničkog programa ili „izvan pokajničkog programa” ne utvrđuju ovisno o samom trajanju povrede koja se stavlja na teret, nego ovise o kvaliteti suradnje i dodanoj vrijednosti informacija koje su dostavili predmetni poduzetnici, te da bi Komisija te doprinose, pod stvarnim nadzorom Općeg suda, trebala procijeniti u trenutku donošenja konačne odluke, odnosno po završetku redovnog postupka u pogledu društva Timab i dr. Prema tome, podredno smatram da su navedeni prigovori, u svakom slučaju, neosnovani.

32.

U skladu sa žalbom kao i s replikom, društvo Timab i dr. tvrde da je Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti u obrazloženju svoje presude iznio različite bitne proturječnosti ( 43 ). Ipak, smatram da nijedna od tih proturječnosti nije dokazana.

33.

Kao prvo, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je smatrao da je njihovo povlačenje iz postupka nagodbe dovelo do situacije tabula rasa, kojom je prekinuta veza s prošlošću, te da je istodobno u pogledu njih ipak uzeo u obzir da su promijenili stajalište u okviru svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koji su podnijeli tijekom redovnog postupka ( 44 ) . Žalitelji smatraju da Opći sud nije trebao prihvatiti Komisijin argument prema kojem se u fazi navedenog odgovora pojavio „novi element” kojim je opravdano preispitivanje iznosa novčane kazne jer je time povrijedio njihova temeljna prava ( 45 )

34.

Međutim, kao i Komisija, ističem da društvo Timab i dr. upućuju na navodnu proturječnost između dvaju nizova točaka pobijane presude, iako se ta dva niza odnose na različita pravna pitanja, od kojih se jedan odnosi na postupak nagodbe, a drugi na eventualne nagrade dodijeljene na temelju pokajničkog programa ( 46 ). Naime, pravila o nagodbi i pravila o pokajničkom programu nisu jednaka s obzirom na to da se njima nastoje postići znatno različiti ciljevi, kao što je na to podsjetio Opći sud ( 47 ). Usto, pobijanom presudom pravilno je utvrđena razlika između odvijanja postupka nagodbe, koji u ovom slučaju nije završen, i odvijanja redovnog upravnog postupka, na temelju kojeg je donesena sporna odluka. Stoga je taj prvi prigovor neosnovan.

35.

Kao drugo, društvo Timab i dr. tvrde da je točka 96. pobijane presude, u kojoj je Opći sud smatrao, prema mojem mišljenju sasvim pravilno, da „Komisija nije [bila] obvezana rasponom koji je dostavila tijekom razgovora u okviru postupka nagodbe”, proturječna točki 91. te presude, u kojoj je Opći sud, prema mišljenju žalitelja, naveo samo „ponovn[u] prilagodb[u] načina izračuna novčane kazne” na temelju tog istog raspona.

36.

Najprije, smatram da je taj prigovor nedopušten jer ne ispunjava zahtjeve koje žalba mora ispunjavati, koji osobito proizlaze iz članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda i iz sudske prakse u tom području ( 48 ). Naime, društvo Timab i dr. samo su citirali gore navedene odlomke pobijane presude, a da pritom nisu iznijeli nikakvu pravnu argumentaciju u prilog navodne proturječnosti obrazloženja.

37.

Podredno, što se tiče eventualnog ispitivanja o meritumu navedenog prigovora, slažem se s Komisijinom analizom prema kojoj žalitelji iskrivljuju izjave Općeg suda time što pogrešno izdvajaju iz konteksta izraz „ponovn[a] prilagodb[a] načina izračuna novčane kazne” iz točke 91. pobijane presude. Naime, iz čitanja cijele te točke i točki koje ju okružuju proizlazi da je Opći sud zaključio da je Komisija, uzimajući u obzir promjenu stajališta žalitelja u pogledu trajanja njihova sudjelovanja u povredi, provela „preispitivanje” iznosa novčane kazne utvrđenog na temelju pravila iz Obavijesti o primjeni pokajničkog programa i Smjernica iz 2006., ali primjenom iste metodologije poput one upotrijebljene za raspon novčanih kazni o kojem su obaviješteni društvo Timab i dr.

38.

Naposljetku, žalitelji su se u replici prvi puta pozvali na drugu navodnu proturječnost obrazloženja, koju su pripisali svojem trećem žalbenom razlogu, a da čak nisu niti pojasnili na koje odlomke pobijane presude upućuju ( 49 ), suprotno onomu što se zahtijeva člankom 169. stavkom 2. Poslovnika Suda ( 50 ). Taj je argument očito nedopušten jer je istodobno nov ( 51 ), nepotpun i, osim toga, pravno neosnovan.

39.

Stoga je potrebno odbiti gore ispitane prigovore koji su sadržani u trećem žalbenom razlogu i drugom elementu prvog dijela četvrtog žalbenog razloga.

40.

Na samom početku svojeg četvrtog žalbenog razloga žalitelji tvrde da Opći sud, „time što je potvrdio gotovo potpuno ukidanje smanjenja za suradnju, što [sami] žalitelji nisu razumno mogli predvidjeti u takvim razmjerima”, istodobno nije poštovao načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo jednakog postupanja. U tom pogledu već u toj fazi želim napomenuti da smatram da sudionici u zabranjenom sporazumu koji se odluče povući iz postupka nagodbe tako gube pravo na pozitivne učinke koje su mogle ostvariti stranke koje odluče ostati u tom postupku do kraja te stoga samo pozivanje na ta dva načela, prema mojem mišljenju, nije relevantno ( 52 ).

41.

Društvo Timab i dr. pozivaju se na povredu načela legitimnih očekivanja pri utvrđivanju novčane kazne koja im je izrečena, uz obrazloženje da, suprotno tvrdnjama Općeg suda, nisu mogli „razumno predvidjeti” ( 53 ) da će se, ako se odluče povući iz postupka nagodbe, smanjenja za suradnju smanjiti s 52 % u okviru postupka nagodbe na 5 % u spornoj odluci. Prema njihovu mišljenju, Komisija je „preokrenula” situaciju, što je imalo „paradoksalni” učinak znatnog povećanja iznosa novčane kazne dok se trajanje povrede istodobno znatno skratilo.

42.

Žalitelji tvrde da takva odluka nije bila opravdana, s jedne strane, jer bi se isti standard dokazivanja ( 54 ) i ista „opća metodologija” ( 55 ) za izračun novčane kazne trebali primjenjivati u redovnom postupku kao i u postupku nagodbe, s druge strane, jer nijedan novi element nije bio uložen u spis nakon njihova povlačenja iz nagodbe te, naposljetku, jer su se učinci drugih mehanizama, kao što su mehanizmi postupka u okviru pokajničkog programa, trebali nastaviti neovisno o tom povlačenju. Žalitelji smatraju da u tim okolnostima nisu mogli donijeti „utemeljenu” ( 56 ) odluku o tome hoće li se nagoditi.

43.

Komisija tvrdi da su navodi društva Timab i dr. bespredmetni. Na njih odgovara da se novi iznos novčane kazne koji je primijenjen u spornoj odluci ne temelji na izlasku iz nagodbe za koji su se žalitelji odlučili, nego samo na obrani koju su žalitelji iznijeli u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, a u okviru koje su počeli osporavati svoje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu prije 1993. Komisija dodaje da su društvo Timab i dr. mogli predvidjeti ponovnu procjenu te novčane kazne s obzirom na to da je izrečeni iznos proizašao iz stroge primjene relevantnih pravila izračuna s obzirom na elemente koji su postojali u trenutku donošenja navedene odluke. Tvrdi da, ako su zainteresirane osobe loše procijenile posljedice svojih stajališta, pogrešku u procjeni mogu pripisati samo sebi, a ne manjku informacija.

44.

Prema mojem mišljenju, ne valja prihvatiti predmetni prigovor društva Timab i dr. jer mi se čini da je barem neosnovan, ako ne i nedopušten, i to zbog sljedećih razloga.

45.

Komisija pravilno ističe da žalitelji ne mogu valjano prigovoriti Općem sudu da nije provjerio jesu li se iz postupka nagodbe mogli povući donošenjem „utemeljene” odluke jer iz pobijane presude proizlazi da je taj sud stvarno proveo takvu provjeru ( 57 ). Budući da je Opći sud u ovom slučaju sam proveo temeljiti nadzor nad poštovanjem načela zaštite legitimnih očekivanja ( 58 ), tim se prigovorom zapravo od Suda traži da preispita ocjenu činjenica koju je proveo Opći sud, a kojom nije dokazana pogreška koja se tiče prava ili iskrivljavanje činjenica, radi preinake sporne novčane kazne, što u okviru žalbe nije u nadležnosti Suda ( 59 ). Stoga je taj argument, prema mojem mišljenju, potrebno proglasiti nedopuštenim.

46.

Kako ne bih ništa izostavio u pogledu merituma, podsjećam da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo zaštite legitimnih očekivanja jedno od temeljnih načela Unije i da je mogućnost pozivanja na to načelo otvorena svim gospodarskim subjektima prema kojima je nadležno tijelo stvorilo osnovana očekivanja, dajući im precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva ( 60 ).

47.

Ipak, Sud je u području zabranjenih sporazuma koji su protivni pravu Unije već presudio da Komisija ne može dati nikakvo precizno jamstvo u pogledu prava na bilo kakvo smanjenje ili oslobađanje od novčane kazne u fazi postupka koja prethodi donošenju konačne odluke i da stranke takvog zabranjenog sporazuma stoga ne mogu imati legitimna očekivanja u tom pogledu ( 61 ). Naime, gospodarski subjekt ne može se na temelju takvih očekivanja pozvati na određenu razinu novčane kazne koju treba izračunati u trenutku u kojem zainteresirana osoba odluči provesti svoju namjeru suradnje s Komisijom ( 62 ), s obzirom na sve činjenične i pravne okolnosti koje u tom trenutku postoje u tom slučaju ( 63 ).

48.

U ovom se slučaju društvo Timab i dr. nisu mogli pozvati ni na kakvo „legitimno očekivanje” kako bi se ispunile procjene koje im je Komisija proslijedila tijekom postupka nagodbe u obliku „raspona vjerojatnih kazni” koji su utvrđeni s obzirom na „element[e] koji su se do tada uzeli u obzir” ( 64 ), odnosno za razdoblje koje je tada bilo utvrđeno za sudjelovanje u povredi od 1978. do 2004. ( 65 ).

49.

Čak i da su žalitelji do kraja sudjelovali u nagodbi, navedeni su rasponi mogli biti prilagođeni u konačnoj odluci kako bi se uzeli u obzir elementi o kojima je Komisija obaviještena nakon svojih procjena jer su takvi rasponi samo indikativni, a ne obvezujući, kao što to, prema mojem mišljenju, jasno proizlazi iz odredbi primjenjivih u tom području ( 66 ). To nepostojanje „osnovanih očekivanja” tim je očitije jer su nakon izlaska iz postupka nagodbe zainteresirane osobe istaknule, po prvi puta u okviru redovnog postupka, elemente na temelju kojih se može skratiti trajanje njihova sudjelovanja u povredi koja se stavlja na teret te je ta nova situacija navela tu instituciju da revidira cijelu svoju prvotnu analizu ( 67 ).

50.

Usto, kao i Komisija, napominjem da su žalitelji, s obzirom na to da su se povukli iz nagodbe, raspolagali svim elementima na temelju kojih su mogli predvidjeti da će osporavanje njihova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu u razdoblju prije 1993. nužno utjecati na smanjenja koja su im se mogla odobriti u okviru „pokajničkog programa” kao i „izvan pokajničkog programa” ( 68 ) jer su znali da se njihova suradnja, koja je mogla biti nagrađena, odnosila uglavnom na to razdoblje ( 69 ). Stoga Općem sudu nipošto ne mogu staviti na teret da nije poštovao načelo zaštite legitimnih očekivanja.

51.

Naposljetku, ističem da bi posljedica toga da Sud prihvati tvrdnju koju zagovaraju društvo Timab i dr. u praksi bila da bi se poduzetnici protiv kojih se vodi postupak poticali na to da se najprije odluče za postupak nagodbe, koji osobito podrazumijeva priznanje vlastite odgovornosti za povredu ( 70 ), samo kako bi dobili informacije o tome što im se stavlja na teret i kako bi im bila zajamčena gornja granica novčane kazne u okviru utvrđenog raspona, te da se zatim povuku kako bi ostvarili potpuni pristup dokazima kojima Komisija raspolaže i pravo na saslušanje na kojem mogu osporavati povredu ( 71 ) u okviru redovnog postupka, a da nikada ne riskiraju višu novčanu kaznu, čak ni u slučaju novih okolnosti.

52.

Žalitelji stoga tvrde da mogu kumulirati prednosti koje se nude tim dvjema vrstama postupaka, a da u zamjenu ne preuzmu obveze, što mi se čini protivnim ciljevima Uredbe br. 773/2004 kako je izmijenjena Uredbom br. 622/2008, osobito s obzirom na pojednostavnjenje i djelotvornost kaznenih progona ( 72 ). Naime, kada određeni poduzetnici koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu odluče, za razliku od drugih sudionika, napustiti postupak nagodbe, zadaća Komisije postaje složenija jer je u takvom mješovitom slučaju obvezna slijediti dva paralelna postupka i donijeti dvije različite odluke za jednu te istu povredu ( 73 ).

53.

Društvo Timab i dr. u svojoj žalbi tvrde da Opći sud nije poštovao načelo jednakog postupanja, pri čemu samo navode da se, „s obzirom na to da se nisu mogli povući iz postupka nagodbe donošenjem ‚utemeljene’ odluke te da su se suočili s rezultatom koji je, u najmanju ruku, ‚paradoksalan’, s njima nepovoljnije postupalo nego s drugim strankama koje su mogle predvidjeti iznos novčane kazne koja će im biti izrečena te su pristale podnijeti prijedlog za nagodbu”.

54.

Suprotno tomu, Komisija tvrdi da iz navoda u spornoj odluci proizlazi da žalitelji nisu ni na koji način bili diskriminirani u odnosu na druge stranke zabranjenog sporazuma s obzirom na to da su isti parametri primijenjeni za utvrđivanje svih novčanih kazni te da je jedina razlika sniženje od 10 % dodijeljeno poduzetnicima koji su se nagodili ( 74 ).

55.

Podsjećam da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je načelo jednakog postupanja opće načelo prava Unije, propisano člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, čije poštovanje osiguravaju Sud i Opći sud, među ostalim, u vezi s novčanim kaznama za povrede prava tržišnog natjecanja ( 75 ). To načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na isti način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano ( 76 ).

56.

Međutim, u potporu svojem prigovoru koji se temelji na povredi navedenog načela, žalitelji nikako nisu dokazali da su gore navedeni uvjeti primjene u ovom predmetu ispunjeni. Konkretno, pred Sudom nisu dokazali da se nalaze u situaciji koja je usporediva sa situacijom drugih stranaka zabranjenog sporazuma, koje su pristale do kraja sudjelovati o nagodbi, da se s njima nepovoljnije postupalo nego s tim strankama ( 77 ) niti da ta navodna diskriminacija nije bila objektivno opravdana. Stoga se taj argument, prema mojem mišljenju, treba smatrati nedopuštenim, u skladu s gore navedenom sudskom praksom Suda ( 78 ).

57.

Podredno, u pogledu merituma, ističem da je Opći sud u pobijanoj presudi pojasnio da se čak i u mješovitom slučaju, kao što je u ovom predmetu, u kojem su donesene dvije odluke s različitim adresatima uslijed dva različita postupka – postupka nagodbe i redovnog postupka – načelo jednakog postupanja primjenjuje kada se radi o sudionicima u jednom te istom zabranjenom sporazumu. Iz toga je pravilno zaključio da se Smjernice iz 2006. u potpunosti primjenjuju u tom kontekstu te da je potrebno primijeniti iste kriterije i metode izračuna novčane kazne, bez diskriminacije između stranaka zabranjenog sporazuma ( 79 ), osim što se tiče posebnih pravila svojstvenih postupku nagodbe, kao što je pravo stranaka koje su se nagodile na smanjenje od 10 % ( 80 ). U skladu s tim odredbama, Opći sud uredno je proveo nadzor nad činjenicom da je Komisija u spornoj odluci poštovala navedeno načelo, i to s više stajališta, u skladu sa zahtjevima društva Timab i dr. koji su izneseni pred tim sudom ( 81 ).

58.

Zaključno, smatram da prigovore iznesene u prvom elementu prvog dijela četvrtog žalbenog razloga treba proglasiti nedopuštenima ili, u svakom slučaju, neosnovanima.

59.

Kao prvo, društvo Timab i dr. tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da ih je Komisija obavijestila o posljedici njihova izlaska iz postupka nagodbe. Prema njihovu mišljenju, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 125. pobijane presude ( 82 ) iznio sadržaj razgovora koji su se odvili na saslušanju od 24. veljače 2010. tijekom kojeg je Komisija navela da će pri izračunu novčane kazne uzeti u obzir stajalište društva Timab i dr. u okviru kojeg su izjavili da su zabranjenom sporazumu pristupili tek 1993. Žalitelji tvrde da, suprotno onome što bi se moglo zaključiti iz generičkog pojma „suradnje” ( 83 ) koji je upotrijebljen u tom odlomku presude, Komisija tijekom redovnog postupka nijednom nije izričito navela ukidanje smanjenja od 35 % za suradnju „izvan pokajničkog programa” te da se pojam „pokajnički program” spomenut tijekom navedenog saslušanja odnosio samo na smanjenje od 17 % predviđeno tijekom postupka nagodbe ( 84 ).

60.

Komisija smatra da je taj prvi prigovor bespredmetan. Navodi, prema mojem mišljenju pravilno, da se tim prigovorom uvodi neutemeljena pomutnja između, s jedne strane, posljedica povlačenja iz nagodbe za koje su se odlučili društvo Timab i dr. te, s druge strane, mogućih posljedica promjene stajališta u pogledu trajanja njihova sudjelovanja u povredi za koju su se zainteresirane osobe odlučile u svojem odgovoru od 2. veljače 2010. na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Međutim, čini mi se da se u odlomku pobijane presude, na koji se pozivaju žalitelji, samo upućuje na upozorenje koje im je tijekom saslušanja od 24. veljače 2010. uputila Komisija zbog navedene promjene stajališta, a ne zbog njihova povlačenja iz postupka nagodbe kao što to tvrde žalitelji ( 85 ). Stoga valja utvrditi da je taj prigovor, koji se temelji na netočnoj pretpostavci, neosnovan.

61.

Kao drugo, žalitelji tvrde da je Komisija već u fazi nagodbe trebala otkriti elemente koje smatra „novima”, odnosno nemogućnost utvrđivanja jedinstvene i trajne povrede od 1978. Navode da Opći sud nije poštovao svoju neograničenu nadležnost time što nije otkrio pogreške koje je, prema njihovu mišljenju, Komisija počinila pri ocjeni povrede u fazi postupka nagodbe i time što je potvrdio gotovo potpuno ukidanje smanjenja novčane kazne.

62.

Kao što tvrdi Komisija, radi se samo o ponavljanju prigovora koji je već iznesen u okviru trećeg žalbenog razloga. Stoga ga valja odbiti zbog istih razloga ( 86 ) s obzirom na to da žalitelji, pod izgovorom pogreški Općeg suda koje se tiču prava, zapravo žele osporiti Komisijinu ocjenu činjenica, a zatim i ocjenu činjenica Općeg suda čiji nadzor nije u nadležnosti Suda ( 87 ). Prema tome, taj je prigovor nedopušten.

63.

Budući da elementi pobijane presude na koje se odnosi drugi dio četvrtog žalbenog razloga nisu zahvaćeni nijednom pogreškom koja se tiče prava, prema mojem se mišljenju navedeni žalbeni razlog u tom pogledu ne može prihvatiti.

64.

Prema tome, smatram da je sve prigovore iz trećeg i četvrtog žalbenog razloga potrebno djelomično proglasiti nedopuštenima te, barem djelomično, ako ne i u potpunosti, odbiti kao neosnovane.

65.

S obzirom na prethodna razmatranja i ne dovodeći u pitanje osnovanost drugih žalbenih razloga, predlažem Sudu da treći žalbeni razlog odbaci kao nedopušten ili, podredno, odbije kao neosnovan, te da četvrti žalbeni razlog odbaci kao djelomično nedopušten i odbije kao djelomično neosnovan ili, podredno, odbije u potpunosti kao neosnovan. O troškovima će se odlučiti naknadno.