1. 

Ovom žalbom Europska komisija traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 29. travnja 2015., Total i Elf Aquitaine/Komisija ( 2 ), kojom je Opći sud djelomično poništio Komisijina pisma ( 3 ) o plaćanju društava Total SA i Elf Aquitaine iznosa novčane kazne i zateznih kamata koje duguju na temelju Odluke Komisije C(2006) 2098 final ( 4 ).

2. 

U ovom je predmetu Sud osobito pozvan utvrditi predstavljaju li akte koji se mogu pobijati – i, ako da, u kojoj mjeri – pisma računovodstvenog službenika Komisije kojima se od društava majki traži da plate, sa zateznim kamatama, novčane kazne koje su im izrečene solidarno s njihovim društvom kćeri za povredu pravila tržišnog natjecanja, nakon smanjenja i djelomičnog povrata tih novčanih kazni od društva kćeri koje ih je prvotno platilo. Konkretnije, postavlja se pitanje utječu li ta pisma negativno na te poduzetnike, u dijelu u kojem je njima izmijenjena njihova pravna situacija u odnosu na prvotnu odluku Komisije, s obzirom na to da se njima očito nalaže dodatna naknada u odnosu na navedenu odluku. Sud je stoga pozvan da s obzirom na načelo djelotvorne sudske zaštite pojasni podjelu nadležnosti između suda Unije odnosno nacionalnog suda pri nadzoru mjera naplate novčanih kazni.

3.

Opći sud iznio je okolnosti spora u točkama 2. do 28. pobijane presude na sljedeći način:

[…]

[…]

4.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. rujna 2011. protivne stranke u žalbenom postupku podnijele su pred Općim sudom tužbu za poništenje spornih pisama, pri čemu su, podredno, tražile smanjenje iznosa koji se njima potražuju kao i, dodatno podredno, poništenje kamata koje se njima potražuju.

5.

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 17. studenoga 2011. Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. Poslovnika Općeg suda. Među ostalim, tvrdila je da sporna pisma predstavljaju akte koji se ne mogu pobijati jer nemaju obvezujuće pravne učinke koji bi mogli utjecati na protivne stranke u žalbenom postupku te da je obveza plaćanja koju imaju proizašla isključivo iz Odluke Metakrilati.

6.

U pobijanoj presudi Opći sud najprije je u točkama 72. do 101. navedene presude ispitao taj prigovor nedopuštenosti.

7.

U tom je pogledu Opći sud osobito smatrao, što se tiče glavnog iznosa koji se u spornim pismima potražuje od protivnih stranaka u žalbenom postupku, da ta pisma nisu utjecala na njihove interese tako da bi na bitan način mijenjala njihovu pravnu situaciju u smislu članka 263. UFEU‑a nastavno na Odluku Metakrilati.

8.

Suprotno tomu, što se tiče obveze plaćanja zateznih kamata, Opći sud smatrao je da ta obveza uopće nije proizašla iz te odluke, ni iz presuda od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250) ili od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251), s obzirom na to da je Arkema neposredno nakon navedene odluke platila početnu novčanu kaznu u cijelosti pa je pobijani akt znatno izmijenio njihovu pravnu situaciju povećavši iznos koji protivne stranke u žalbenom postupku duguju na temelju te iste odluke.

9.

Stoga je Opći sud presudio da je tužba dopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv zateznih kamata koje se potražuju od protivnih stranaka u žalbenom postupku u spornim pismima.

10.

Zatim je Opći sud u točkama 107. do 118. pobijane presude ispitao meritum tužbe u dijelu u kojem je bila usmjerena protiv zateznih kamata koje se potražuju od protivnih stranaka u žalbenom postupku te ju je u tom dijelu prihvatio.

11.

Prema tome, Opći sud poništio je sporna pisma jer je Komisija njima od protivnih stranaka u žalbenom postupku zahtijevala zatezne kamate te je odbio tužbu u preostalom dijelu.

12.

Komisija zahtijeva od Suda da:

13.

Protivne stranke u žalbenom postupku zahtijevaju od Suda da:

14.

Odlukom predsjednika Suda od 17. veljače 2016. Nadzornom tijelu EFTA‑e odobrena je intervencija u potporu zahtjevu Komisije. Međutim, budući da je zahtjev za intervenciju podnesen nakon isteka roka predviđenog u članku 190. stavku 2. Poslovnika Suda, ta je stranka, na temelju članka 129. stavka 4. tog Poslovnika, svoja očitovanja mogla iznijeti tek na raspravi koja se održala 9. lipnja 2016.

15.

Komisija je u prilog svojoj žalbi istaknula tri žalbena razloga, od kojih se prvi temeljio na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da su sporna pisma proizvodila obvezujuće pravne učinke, drugi na povredi načela litispendencije i pravomoćnosti, a treći na proturječnosti obrazloženja.

16.

Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da su sporna pisma proizvodila obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese protivnih stranaka u žalbenom postupku. Konkretnije, upućuje na razmatranja iznesena u točkama 81. do 87. pobijane presude.

17.

Žalbeni razlog dijeli se na tri dijela.

18.

U prvom dijelu Komisija tvrdi da su sporna pisma obični zahtjevi za plaćanje u okviru izvršenja Odluke Metakrilati, kojima je pripremljeno njezino eventualno prisilno izvršenje nakon presuda od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250), (zadržavanje novčanih kazni izrečenih protivnim strankama u žalbenom postupku), kao i od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251) (smanjenje novčanih kazni izrečenih Arkemi). Međutim, ta pisma nisu predstavljala „prisilno izvršenje” te njima stoga nije utvrđeno konačno stajalište Komisije.

19.

U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga, Komisija tvrdi da sadržaj spornih pisama dokazuje da ona ne proizvode obvezujuće pravne učinke. Naime, tim je pismima izraženo mišljenje računovodstvenih službi u pogledu naplate novčane kazne izrečene Odlukom Metakrilati te su u njima samo ponovno navedeni načini plaćanja ili „podmirenja novčane kazne do tog datuma”, što bi jasno bila mjera poduzeta u okviru izvršenja navedene odluke.

20.

U okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga, Komisija tvrdi da spornim pismima nije ništa dodano sadržaju Odluke Metakrilati. Obveza protivnih stranaka u žalbenom postupku da plate novčanu kaznu i pripadajuće kamate mogu proizaći samo iz Odluke Metakrilati, s obzirom na presudu od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250), presudu od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251) i rješenje od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60). Komisija ističe da u tom području ne raspolaže nikakvom diskrecijom jer se utvrđivanje zateznih kamata temelji na relevantnim odredbama Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 ( 5 ) i njezine provedbene uredbe, Delegirane uredbe (EU) br. 1268/2012 ( 6 ). Drugim riječima, sporna pisma samo odražavaju namjeru Komisije da provede Odluku Metakrilati te ne proizvode nikakav drugi pravni učinak osim onog iz te odluke. Ti akti nisu odvojivi od odluke čija se provedba priprema.

21.

Protivne stranke u žalbenom postupku smatraju da prvi žalbeni razlog valja odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

22.

Što se tiče drugog i trećeg dijela žalbenog razloga, protivne stranke u žalbenom postupku smatraju da su u njima u biti samo sažeto preuzeti argumenti koji su već izneseni pred Općim sudom i na koje je odgovoreno u točkama 82. do 87. pobijane presude te da njihov cilj nije bio utvrditi da je Opći sud u svojim ocjenama počinio pogreške koje se tiču prava. Stoga je te dijelove potrebno odbaciti kao očito nedopuštene u okviru ove žalbe.

23.

Protivne stranke u žalbenom postupku smatraju da je prvi dio prvog žalbenog razloga potrebno odbiti kao neosnovan.

24.

U ovom slučaju, iz relevantnih odredbi Financijske uredbe (vidjeti osobito članak 78. stavak 4.) i njegove provedbene uredbe, Delegirane uredbe br. 1268/2012 (vidjeti članke 80. i 83.), kao i iz sudske prakse Suda proizlazi da je ratio legis utvrđivanja zateznih kamata u slučaju izricanja novčane kazne za povredu odredbi članaka 101. i 102. UFEU‑a izbjeći da se koristan učinak odredbi UFEU‑a ne obezvrijedi praksama koje jednostrano poduzimaju poduzetnici koji kasne s plaćanjem novčanih kazni na koje su osuđeni te isključiti stavljanje navedenih poduzetnika u povoljniji položaj u odnosu na poduzetnike koji su platili svoje novčane kazne u određenom roku.

25.

U predmetnom slučaju i kao što je, osim toga, potvrdila Komisija, protivne stranke u žalbenom postupku točno su platile novčanu kaznu koja im je izrečena prije isteka određenog roka. Stoga na dan spornih pisama, odnosno nakon presuda od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250), kao i od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251), ali prije žalbe pred Sudom, nije postojao nijedan pravni temelj na kojem bi se od protivnih stranaka u žalbenom postupku tražile zatezne kamate u iznosu od 31312114,58 eura.

26.

Prema tome, tim se pismima nisu samo potvrdile odredbe koje je Komisija donijela u pogledu zateznih kamata u članku 23. Odluke Metakrilati. Ta su pisma sadržavala novi element, odnosno primjenu kamata, iako protivne stranke u žalbenom postupku nisu kasnile s plaćanjem niti je išta na to upućivalo.

27.

Budući da su protivne stranke u žalbenom postupku službeno dovele u pitanje dopuštenost drugog i trećeg dijela prvog žalbenog razloga, valja utvrditi jesu li, kao što to one tvrde, argumentacijom koju je Komisija iznijela u tim dijelovima samo ponovljeni argumenti koji su već izneseni pred Općim sudom i koje nije moguće ponovno ispitati u okviru ove žalbe.

28.

U tom se pogledu ne može poreći da je Komisija u okviru svojeg prvog žalbenog razloga stvarno preuzela određeni broj argumenata koje je iznijela u svojem prigovoru nedopuštenosti koji je pred Općim sudom istaknula u okviru postupka u kojem je donesena pobijana presuda.

29.

To ne mijenja činjenicu da Komisija upravo želi dovesti u pitanje pravno rasuđivanje koje je Opći sud navelo na zaključak da su sporna pisma proizvodila obvezujuće pravne učinke kojima je izmijenjena situacija predmetnih poduzetnika.

30.

Međutim, opće je prihvaćeno da pravna pitanja ocijenjena u prvom stupnju mogu ponovno biti raspravljana tijekom žalbenog postupka kada žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već iznesenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak djelomično bio lišen svojeg smisla ( 7 ).

31.

Osim toga, smatram da je Komisija u dovoljnoj mjeri navela, kao što joj to nalaže članak 169. stavak 2. Poslovnika Suda, dijelove obrazloženja pobijane presude koji su, prema mišljenju Komisije, zahvaćeni pogreškama koje se tiču prava.

32.

Stoga valja, prema mojem mišljenju, odbiti razloge nedopuštenosti koje su protivne stranke u žalbenom postupku iznijele u ovoj žalbi.

33.

Prvim žalbenim razlogom, koji je okosnica ove žalbe, poziva se Sud da utvrdi je li Opći sud pravilno smatrao da su sporna pisma, u dijelu u kojem je Komisija njima zahtijevala zatezne kamate, akti koji se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a.

34.

U ovom su slučaju sukobljena dva stajališta.

35.

S jedne strane, Komisija, koju podržava Nadzorno tijelo EFTA‑a, u biti tvrdi da se, s obzirom na to da obveza plaćanja zateznih kamata proizlazi samo iz Odluke Metakrilati kao i iz relevantnih odredbi propisa, spornim pismima samo priprema kasnija odluka o prisilnom izvršenju te da se njima ne mijenja pravna situacija predmetnih poduzetnika.

36.

S druge strane, protivne stranke u žalbenom postupku u biti tvrde da se ne može smatrati da je tim pismima potvrđena ranija odluka. Ističući, što Komisija nije osporavala, da je Arkema 7. rujna 2006. u cijelosti platila početnu novčanu kaznu u iznosu od 219131250 eura i tvrdeći da treba smatrati da je to plaćanje provedeno za račun protivnih stranaka u žalbenom postupku, one smatraju da se ni u jednom slučaju nije radilo o zakašnjelom plaćanju i da stoga nisu bile dužne platiti zatezne kamate koje se potražuju spornim pismima.

37.

Valja podsjetiti da su prema ustaljenoj sudskoj praksi akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje, u smislu članka 263. UFEU‑a, samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju ( 8 ).

38.

Također je ustaljena sudska praksa da se radi utvrđivanja toga može li mjera biti predmetom tužbe za poništenje mora razmotriti bit mjere čije se poništenje traži, a oblik u kojem je ona poduzeta načelno je nevažan u tom pogledu ( 9 ).

39.

Kad je riječ o aktima ili odlukama koji se izrađuju u više faza, osobito u skladu s unutarnjim postupkom, akti koje je moguće pobijati načelno ( 10 ) su samo one mjere koje konačno utvrđuju stajalište institucije u pogledu tog postupka, uz iznimku međumjera kojih je cilj priprema konačne odluke ( 11 ). Stoga se osobito ne može smatrati da je moguće pobijati međumjere čiji je cilj priprema konačne odluke, koji nemaju takve učinke, kao ni akte kojima se samo potvrđuje raniji akt koji nije pobijan u određenom roku ( 12 ).

40.

Što je s pismima opomene koje Komisijine računovodstvene službe sastavljaju nakon odluka o povredi pravila o tržišnom natjecanju koje je Komisija donijela u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) ( 13 ) Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 14 ), kao što je Odluka Metakrilati iz ovog predmeta?

41.

Predlažem da se na to a priori jednostavno pitanje detaljnije odgovori.

42.

Iako ta pisma, kao što ću najprije istaknuti i u skladu s načelima koja je Sud osobito utvrdio u presudi od 6. prosinca 2007., Komisija/Ferriere Nord ( 15 ), u načelu nisu trebala imati samostalne pravne posljedice u odnosu na prvotnu Komisijnu odluku kojom je utvrđena povreda prava tržišnog natjecanja i kojom je posljedično izrečena novčana kazna, zbog posebnosti ovog slučaja, iz razloga koje ću navesti kasnije, smatram da treba odbiti žalbu. Naime, budući da navedena pisma sadržavaju novi element koji negativno utječe na predmetne poduzetnike, zahtjevi djelotvorne sudske zaštite mogu navesti sud Unije da smatra da se radi o aktima protiv kojih je moguće podnijeti tužbu za poništenje u skladu s člankom 263. UFEU‑a.

43.

Pisma Komisijinih računovodstvenih službi u načelu su jednostavna pisma opomene o izvršenju ranije odluke. U okviru odluka donesenih u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003, tim se pismima istodobno potvrđuje odluka kojom se utvrđuje povreda i istovremeno izriče novčana kazna te se pripremaju eventualni postupci prisilnog izvršenja.

44.

Ako se sada usredotočimo na njihov sadržaj, koji je jedini stvarno odlučujući pri utvrđivanju može li se akt pobijati pred sudom Unije, u tim se pismima opomene u načelu samo ponovno navode mogući načini plaćanja i preostali iznos koji, prema navodima Komisijinog računovodstvenog službenika, duguju poduzetnici adresati. Budući da Komisijine računovodstvene službe nisu ovlaštene za donošenje pravno obvezujućih akata, dopisi koje upućuju predmetnim poduzetnicima, naime, ne mogu sadržavati elemente koji su svojstveni odlukama, osim onih koji proizlaze iz prvotne Komisijine odluke koju je eventualno preinačio sud Unije, koji negativno utječu na te poduzetnike.

45.

To jednako vrijedi za iznos novčane kazne koju Komisija izrekne na temelju odluke donesene u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 kao i za zatezne kamate ako se ne osporava trajanje navedenog kašnjenja.

46.

Naime, što se tiče određivanja iznosa zateznih kamata, Komisija je dužna, kao što je to učinila u Odluci Metakrilati, primijeniti odredbe o provedbenim pravilima Financijske uredbe na snazi.

47.

Naime, člankom 71. stavkom 4. Financijske uredbe određeno je da su uvjeti pod kojima dospijeva kamata na zakašnjela plaćanja Komisiji propisani provedbenim pravilima, koja su donesena na temelju članka 183. iste uredbe. U tom pogledu, u članku 86. stavcima 2. do 5. Financijske uredbe, kako je izmijenjena Uredbom (EZ, Euratom) br. 1248/2006 ( 16 ), navedene su stope koje će se po potrebi primijeniti u slučaju zakašnjelog plaćanja novčanih kazni izrečenih zbog povrede prava Unije.

48.

Kao što je Sud jasno odlučio u presudi od 6. prosinca 2007., Komisija/Ferriere Nord ( 17 ), što se tiče pisma kojim se potražuje plaćanje preostalog iznosa novčane kazne, za koji Komisija više nije mogla zahtijevati plaćanje zbog zastare tužbe za izvršenje odluke o izricanju novčane kazne, ne može se smatrati da takvo pismo opomene proizvodi obvezujuće pravne učinke.

49.

Sud je u toj presudi odlučio da su sporni akti, odnosno Komisijini dopisi o neporavnanom preostalom iznosu novčane kazne koja je društvu Ferriere Nord SpA izrečena na temelju Odluke 89/515/EEZ ( 18 ), neovisno o tome jesu li dostavljeni prije ili nakon nastupanja eventualne zastare, u biti samo pripremni akti za isključivo provedbene akte ( 19 ). Valja napomenuti da je Sud u tom predmetu osobito istaknuo da u spornim aktima Ferriere Nord nije od Komisije primio obavijest o „izmjeni ranijeg iznosa globe, kazne ili obročne novčane kazne”, u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe (EEZ) br. 2988/74 ( 20 ).

50.

Valja istaknuti da se Opći sud nedavno odlučio za slično rješenje kada je utvrdio da je pobijanim pismom, odnosno pismom opomene o plaćanju novčane kazne uvećane za zatezne kamate, Komisija samo potvrdila situaciju koja je proizašla iz njezine prvotne odluke kojom je izrečena novčana kazna, kako je preinačena presudama Općeg suda i naknadnim Komisijinim dopisima ( 21 ).

51.

Usto, Opći sud proglasio je nedopuštenom tužbu za poništenje pisma u kojem je naveden točan iznos koji određeni poduzetnik, kojem je prethodno naloženo plaćanje novčane kazne zbog sudjelovanja u protutržišnom zabranjenom sporazumu, još mora platiti, odnosno preostali dugovani iznos novčane kazne kao i zatezne kamate za koje taj iznos mora biti uvećan. Budući da je Opći sud smatrao da iznos kamata konačno proizlazi iz provedbenih pravila Financijske uredbe na snazi, to pismo nije imalo narav odluke u pogledu točnog tumačenja i primjene predmetnih odredbi u ovom slučaju ( 22 ).

52.

Čini mi se da su ta stajališta u skladu sa zaključcima iz nedavne presude od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija ( 23 ), u kojoj je Sud pojasnio, u okviru ugovornog odnosa, da se obavijest o terećenju „mora […] shvatiti kao formalna opomena koja sadrži rok i uvjete plaćanja koji se ne smiju poistovjetiti s izvršivim naslovom, iako se u njoj spominje postupak izvršenja iz članka 299. UFEU‑a kao mogućnost koju, među ostalima, ima Komisija u slučaju da dužnik ne podmiri dug u određenom roku”.

53.

U tom pogledu ne treba izgubiti iz vida da nacionalni sudovi na temelju članka 256. UEZ‑a (koji je postao članak 299. UFEU‑a) ( 24 ) imaju obvezu osigurati ispitivanje pravilnosti u postupku izvršenja Komisijine odluke koja sadržava novčanu obvezu. Sud je u tom pogledu naglasio da, iako je uvjet koji se odnosi na obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja tako da na bitan način mijenjaju njegovu pravnu situaciju potrebno tumačiti s obzirom na načelo djelotvorne sudske zaštite, takvo tumačenje ne može dovesti do isključivanja tog uvjeta, a da se pritom ne prekorači nadležnost koja je Ugovorima dodijeljena sudovima Unije ( 25 ).

54.

Ta se podjela nadležnosti između suda Unije i nacionalnog suda temelji na ideji da je, kada se utvrdi novčana obveza koju pojedinac ima na temelju Komisijine odluke, na nacionalnom sudu da, u svojstvu suda Unije opće nadležnosti, nadzire zakonitost provedbenih mjera te točno utvrđene obveze.

55.

Čini mi se da to ne isključuje da se akt, iako se nalazi u obliku akta kojim se izvršava odluka koju je ranije donijela Komisija, može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a u dijelu u kojem sadržava novi element koji može proizvoditi obvezujuće pravne učinke koji utječu na predmetne osobe. Naime, u takvom slučaju valja smatrati da se predmetna novčana obveza ne nalaže izvršenjem Komisijine odluke, nego definiranjem same novčane obveze.

56.

Stoga se ne može isključiti, upravo zato što Sud treba jamčiti djelotvornost sudske zaštite, da akt u obliku pisma opomene o plaćanju novčane kazne i, po potrebi, zateznih kamata, u određenim okolnostima, kao što su okolnosti spora iz kojeg proizlazi ovaj predmet, može proizvoditi obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese predmetnih pravnih osoba.

57.

To ću ispitati u razmatranjima koja slijede.

58.

U pozadini ove žalbe relativno je složena i neuobičajena činjenična i postupovna situacija na čija je ključna obilježja potrebno podsjetiti.

59.

Odlukom Metakrilati protivne stranke u žalbenom postupku, isključivo u svojstvu društava majki Arkeme, kojoj je izrečena novčana kazna u iznosu od 219131250 eura, proglašene su „solidarno i zajednički” odgovornima za plaćanje novčane kazne u visini od 140,4 milijuna eura odnosno 181,35 milijuna eura.

60.

Presudom od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251), iznos novčane kazne izrečene Arkemi smanjen je na 113343750 eura. Suprotno tomu, iznos novčane kazne izrečene protivnim strankama u žalbenom postupku ostao je nepromijenjen nakon presude od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250), koja je, osim toga, potvrđena rješenjem od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60).

61.

Najprije, nesporno je da je Arkema 7. rujna 2006. u cijelosti platila početnu novčanu kaznu u iznosu od 219131250 eura i za račun protivnih stranaka u žalbenom postupku. Iako je Komisija u okviru svojeg trećeg žalbenog razloga, na koji ću se vratiti u nastavku, dovela u pitanje tumačenje dopisa od 25. rujna 2008., koje je navedeno u točki 113. pobijane presude, prema kojem je Arkema uredno ispunila izjavu o zajedničkom plaćanju te je stoga u cijelosti platila iznos početne novčane kazne i za račun protivnih stranaka u žalbenom postupku, ipak nije tvrdila niti izjavila da je ta ocjena posljedica iskrivljavanja činjenica ili pogreške počinjene pri pravnoj kvalifikaciji činjenica.

62.

S obzirom na takvu situaciju, nameću se dva utvrđenja. Prvo se odnosi na stajalište Suda u predmetu C‑421/11 P u pogledu plaćanja zateznih kamata. Drugo je općenitije i odnosi se na pitanje može li se, s obzirom na zaključke iz sudske prakse, zakašnjelo plaćanje stvarno pripisati protivnim strankama u žalbenom postupku.

63.

Prvo je utvrđenje da je Sud svojim rješenjem od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012, t. 89.) implicitno, ali sigurno potvrdio posebnost i osnovanost razlike između, s jedne strane, tužbe protiv spornih pisama, za koje protivne stranke u žalbenom postupku smatraju da su njima pogrešno naložene zatezne kamate, i, s druge strane, tužbe protiv Odluke Metakrilati. Čini se da je Sud, time što je presudio da se zahtjev koji je podnesen podredno te se odnosi na oslobađanje od plaćanja zateznih kamata mora odbaciti kao očito nedopušten jer nije usmjeren „protiv presude [od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija (T‑206/06, EU:T:2011:250)], nego protiv [pisma od 8. srpnja 2011.] koje je, osim toga, predmet tužbe [protivnih stranaka u žalbenom postupku] pred Općim sudom, upisane u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑470/11”, potvrdio da se spornim pismima ne potvrđuje Odluka Metakrilati, kako ju je preinačio Opći sud.

64.

Drugo je utvrđenje da i dalje postoji pravna nesigurnost u pogledu zaključaka koje bi Komisija konkretno trebala izvesti što se tiče naplate iznosa novčanih kazni koje su „solidarno i zajednički” izrečene društvima kćerima i njihovim društvima majkama zbog protutržišnog ponašanja samo tih društava kćeri. Konkretnije, iako je Sud mogao smatrati da u takvom slučaju odgovornost jednog ili više predmetnih društava majki „isključivo proizlazi” ( 26 ) iz odgovornosti njihovih društava kćeri, ipak nije mogao dati jasne smjernice u pogledu zaključaka koje je potrebno izvesti u slučajevima u kojima društva kćeri u cijelosti plate novčanu kaznu koja im je izrečena solidarno s njihovim društvima majkama.

65.

Može li Komisija, u takvom slučaju u kojem „solidarno i zajednički” izrečenu novčanu kaznu u cijelosti plati društvo kći, neovisno o tome je li ono namjeravalo provesti „zajedničko plaćanje”, opravdano smatrati da društvo majka, djelomično ili u potpunosti, nije ispunilo svoju obvezu plaćanja?

66.

Mislim da ne može.

67.

Prema mojem mišljenju, činjenica da su društva majke, koja su protivne stranke u žalbenom postupku, i njihova društva kćeri tijekom razdoblja povrede bila zajednički i solidarno odgovorne za protutržišno ponašanje samo tih društava kćeri potvrđuje, neovisno čak i o postojanju „izjave o zajedničkom plaćanju”, da je Arkema početnu novčanu kaznu platila u svoje ime, ali i za račun svojih solidarnih sudužnika. Naime, ako odgovornost društva majke proizlazi samo iz odgovornosti njegova društva kćeri koje jedino konkretno nije poštovalo zabranu zabranjenih sporazuma iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a i, osim toga, ako je tim dvama društvima naloženo solidarno plaćanje novčane kazne, Komisija ne može od društva majke potraživati iznos novčane kazne veći od iznosa koji društvo kći konačno treba platiti ( 27 ).

68.

U tom pogledu, Sud je presudio da u situaciji u kojoj odgovornost društva majke isključivo proizlazi iz odgovornosti njegova društva kćeri i u kojoj niti jedan drugi čimbenik ne karakterizira individualno ponašanje koje se stavlja na teret društvu majci, odgovornost tog društva majke ne može premašiti odgovornost njegova društva kćeri ( 28 ). Sud je stoga smatrao da, kad su ispunjene određene postupovne pretpostavke, društvo majka čija odgovornost u potpunosti proizlazi iz odgovornosti njegova društva kćeri treba načelno imati koristi od mogućeg smanjenja odgovornosti svojega društva kćeri koja mu je bila pripisana ( 29 ). Također je imao priliku pojasniti da, s obzirom na to da je cilj mehanizma solidarne odgovornosti za plaćanje novčanih kazni zbog povrede prava tržišnog natjecanja Unije osobito jačanje djelovanja u području naplate tih novčanih kazni, eventualni spor koji bi mogao postojati u vanjskom odnosu između solidarnih dužnika „u načelu više nije od interesa za Komisiju, nakon što joj je jedan ili više od navedenih solidarnih dužnika isplatio cjelokupnu novčanu kaznu” ( 30 ).

69.

To ne mijenja činjenicu da je Sud u predmetu C‑421/11 P smatrao da smanjenje novčane kazne izrečene društvu kćeri ne treba automatski pogodovati njegovu društvu majci, čija je odgovornost isključivo izvedena. Što se tiče protivnih stranaka u žalbenom postupku, Sud je naime smatrao da je, s obzirom na to da je faktor množenja koji se primjenjuje na protivne stranke u žalbenom postupku i na Arkemu različit, sâma okolnost da su društva bila dužna platiti novčanu kaznu za koju su bila zajednički i solidarno odgovorna ne može biti element koji opravdava proširenje pravomoćnosti koju je potrebno priznati presudi od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251) ( 31 ). Stoga Sud zapravo nije napomenuo da, u slučaju da jedan od solidarnih sudužnika plati cijelu novčanu kaznu, Komisija više ne bi konkretno mogla smatrati da jedan od sudužnika i dalje duguje dio novčane kazne.

70.

Prema mojem mišljenju, iako u ovom slučaju nije potrebno odlučiti izravno o tom pitanju, smatram da u predmetnim okolnostima, ako se uzme u obzir sama bit pravila o solidarnoj odgovornosti, postoji opravdana sumnja u to da se bilo kakvo zakašnjelo plaćanje novčane kazne izrečene na temelju Odluke Metakrilati može pripisati protivnim strankama u žalbenom postupku. Ne može se stoga smatrati da se spornim pismima, u dijelu u kojem se njima zahtijeva plaćanje zateznih kamata, koja se ne temelje ni na navedenoj odluci, kako ju je Opći sud preinačio u presudi od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija (T‑217/06, EU:T:2011:251), ni na provedbenim pravilima Financijske uredbe, samo potvrđuju raniji akti.

71.

Ta pisma nedvojbeno sadržavaju novi element jer se njima od protivnih stranaka u žalbenom postupku zahtijeva plaćanje dijela novčane kazne koja im je izrečena solidarno s Arkemom, uključujući zatezne kamate, neovisno o činjenici da je Arkema neposredno i u cijelosti platila novčanu kaznu. U ovom se slučaju stoga ne radi o aktu kojim se izvršava Komisijina odluka, nad kojim je nacionalni sud dužan provoditi sudski nadzor, nego o aktu kojim se dovodi u pitanje sama definicija novčane obveze koja je naložena poduzetniku.

72.

U tom mi se pogledu čini djelomično paradoksalno da Komisija, s jedne strane, pridaje određenu važnost tumačenju pisma od 25. rujna 2008. u pogledu eventualnog postojanja „zajedničkog plaćanja” novčane kazne koja je solidarno izrečena na temelju Odluke Metakrilati, a stoga i pravnim posljedicama tog pisma te, s druge strane, zagovara ideju da samo ta odluka, kako ju je preinačio Opći sud, ima narav odluke.

73.

S obzirom na sva ta razmatranja, smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je sporna pisma kvalificirao kao akte koji se mogu pobijati na temelju članka 263. UFEU‑a, u dijelu u kojem je Komisija njima zahtijevala zatezne kamate.

74.

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga, Komisija u biti stavlja na teret Općem sudu da je povrijedio načela litispendencije i pravomoćnosti jer je, osobito u točkama 80. i 93. do 101. pobijane presude, odvojio pitanje zateznih kamata koje je potrebno platiti od ostatka Odluke Metakrilati.

75.

U tom je pogledu članak 2. Odluke Metakrilati sadržavao odredbe o primarno izrečenoj novčanoj kazni i o pripadajućim zateznim kamata u slučaju neplaćanja. Međutim, u trenutku podnošenja tužbe u predmetu u kojem je donesena pobijana presuda, pred Sudom je i dalje bio u tijeku žalbeni postupak u predmetu C‑421/11 P u pogledu te odluke. Nadalje, nakon rješenja od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60), cjelokupna je navedena odluka postala konačna za protivne stranke u žalbenom postupku, uključujući i u pogledu kamata.

76.

Protivne stranke u žalbenom postupku zahtijevaju odbijanje žalbenog razloga.

77.

U ovom sam slučaju sklon smatrati da, s obzirom na činjenicu da je tužba podnesena pred Općim sudom u predmetu T‑470/11, s formalnog stajališta, bila usmjerena protiv akta koji se naizgled razlikovao od akta u predmetu u kojem je doneseno rješenje od 7. veljače 2012., Total i Elf Aquitaine/Komisija (C‑421/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:60), treba odbiti žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela litispendencije i pravomoćnosti.

78.

Čini mi se da je taj pristup, naime, jedini u skladu s tvrdnjom Suda iz točke 89. tog rješenja u pogledu posebnosti i osnovanosti razlikovanja između, s jedne strane, tužbe protiv spornih pisama kojima se, možda pogrešno, izriču zatezne kamate i, s druge strane, tužbe protiv Odluke Metakrilati.

79.

Stoga smatram da se ne može prihvatiti drugi žalbeni razlog.

80.

U okviru trećeg žalbenog razloga, koji je podredno istaknut, Komisija tvrdi da je pobijana presuda proturječno obrazložena.

81.

Opći sud pogrešno je u točki 113. te presude utvrdio da su u cijelosti ispunjena Komisijina prava kako u odnosu na Arkemu tako i u odnosu na solidarne sudužnike koji su protivne stranke u žalbenom postupku, dok je Opći sud u točki 9. navedene presude točno smatrao da je Arkema „izrazila žaljenje što ne može ovlastiti Komisiju da zadrži bilo koji iznos u slučaju ako [bi] Arkemina tužba bila okrunjena uspjehom pred sudom Zajednice”.

82.

Međutim, to Arkemino pojašnjenje nužno je podrazumijevalo, prema mišljenju Komisije, da nije bilo izjave o zajedničkom plaćanju. U tim okolnostima Opći sud nije mogao tvrditi da su u cijelosti ispunjena Komisijina prava kako u odnosu na Arkemu tako i u odnosu na sve solidarne sudužnike.

83.

Protivne stranke u žalbenom postupku tvrde da treći žalbeni razlog valja odbaciti kao očito nedopušten i, u svakom slučaju, odbiti kao neosnovan.

84.

Argumentacija Komisije u okviru trećeg žalbenog razloga nije nimalo uvjerljiva te ju je, prema mojem mišljenju, potrebno odbaciti kao nedopuštenu.

85.

Najprije valja istaknuti da se točka 9. pobijane presude ne odnosi, stricto sensu, na obrazloženje, nego je dio pobijane presude koji se odnosi na prikaz činjeničnog stanja koji kao takav ne sadržava nikakvu ocjenu Općeg suda.

86.

Zatim, očito je da, pod izlikom navodne proturječnosti obrazloženja, Komisija zapravo želi dovesti u pitanje tumačenje koje je Opći sud dao u pogledu pisma od 25. rujna 2008. koje je Arkema uputila Komisiji u odgovoru na dopis od 24. srpnja 2008.

87.

Međutim, iako je pitanje je li obrazloženje presude Općeg suda proturječno pravne naravi te se kao takvo može istaknuti u okviru žalbe ( 32 ), to nije slučaj s ocjenom činjenica koja, osim u slučaju iskrivljavanja, nije podložna ispitivanju Suda ( 33 ).

88.

Međutim, ne čini mi se da je takvo iskrivljavanje koje, osim toga nitko nije niti tvrdio, utvrđeno. Naime, smatram da je tumačenje Općeg suda u točki 113. pobijane presude, prema kojem „Komisija ne može uspješno tvrditi da Arkema nije ispunila izjavu o zajedničkom plaćanju s obzirom na to da je Arkema u navedenom pismu od 25. rujna 2008. jasno dala na znanje da su ‚u cijelosti ispunjena Komisijina prava kako u odnosu na Arkemu tako i u odnosu na sve solidarne sudužnike’”, sasvim prihvatljivo i da stoga nije očito pogrešno.

89.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da proglasi i odluči sljedeće: