I. Zakonodavni okvir

A. Direktiva 93/13

B. Španjolsko pravo

1. Normativne odredbe

2. Sudska praksa Tribunal Suprema (Vrhovni sud)

a) Presuda od 9. svibnja 2013.

b) Presude od 25. ožujka 2015. i 29. travnja 2015.

II. Činjenice, glavni postupci i prethodna pitanja

A. Predmet C‑154/15

B. Predmeti C‑307/15 i C‑308/15

1. Predmet C‑307/15

2. Predmet C‑308/15

3. Prethodna pitanja u predmetima C‑307/15 i C‑308/15

III. Postupak pred Sudom

A. O zahtjevu za vođenje ubrzanog postupka u predmetima C‑307/15 i C‑308/15

B. O postupanju u pisanom i usmenom dijelu postupka

IV. Pravna analiza

A. O prethodnim pitanjima koja su zajednički razmatrana u predmetu C‑154/15 i o prvom zajedničkom prethodnom pitanju iz predmeta C‑307/15 i C‑308/15

1. O razini zajamčene zaštite potrošača na temelju sudske prakse Tribunal Suprema (Vrhovni sud) u odnosu na onu zajamčenu Direktivom 93/13

2. O dosegu obveze država članica iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13

a) Doslovno tumačenje koje malo toga razjašnjava

b) Povratak na ustaljenu sudsku praksu

c) Primjena u pojedinim slučajevima

B. O ostalim prethodnim pitanjima

V. Zaključak

1. 

Španjolski sudovi značajno su pridonijeli razvoju sudske prakse u vezi s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( 2 ), postavljanjem Sudu velikog broja prethodnih pitanja koja su ga potakla da je preciznije protumači. Polemika u kojoj trenutno sudjeluju španjolski sudovi i neizravno Sud, tiče se klauzula o najnižoj kamatnoj stopi koje su sastavni dio ugovora o zajmu sklopljenih s potrošačima ( 3 ). Na temelju tih klauzula, banka koja dodjeljuje hipotekarni zajam uz promjenjivu kamatnu stopu primjenjuje ograničenje koje je manje od promjene kamatne stope, tako da iako je primjenjiva kamatna stopa niža od određene granice (ili „praga”), potrošač će nastaviti plaćati minimalne kamate koje odgovaraju navedenoj granici.

2. 

U ovim se predmetima postavlja načelno pitanje koje se samo po sebi ne odnosi toliko na klauzule o najnižoj kamatnoj stopi, koliko na posljedice utvrđenja nepoštene prirode takvih odredbi. Kontekst iz kojeg proizlazi ovo pitanje je poseban, jer se može navesti čitav niz presuda u kojima je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) presudio da potrošači mogu dobiti samo povrat onog iznosa koji su vratili kreditnim institucijama na temelju klauzula o najnižoj kamatnoj stopi od datuma njegove prve presude kojom je proglasio ništavost takvih odredaba zbog nepoštenosti, to jest od 9. svibnja 2013.

3.

Prema četvrtoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 „države članice dužne [su] osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe”.

4.

U dvanaestoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 navodi se „da nacionalni zakoni za sada dozvoljavaju samo djelomičnu mogućnost usklađivanja; […] državama članicama trebalo [bi] omogućiti da svojim nacionalnim propisima, strožim od onih iz ove Direktive, uz dužno poštovanje ugovora, svojim potrošačima pruže višu razinu zaštite”.

5.

U šesnaestoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, zakonodavac Unije precizirao je „da se ta procjena nepoštenosti prirode odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima […] mora upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi; […] da to predstavlja uvjet o dobroj vjeri; […] da prilikom donošenja procjene o dobroj vjeri posebnu pozornost treba posvetiti jačini polazišta pregovaračkih strana […] da prodavatelj robe ili pružatelj usluga možda ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa”.

6.

Osamnaestom uvodnom izjavom Direktive 93/13 potvrđuje se „da bi na procjenu o nepoštenosti ugovornih odredaba trebala utjecati i priroda robe ili usluga”.

7.

Dvadesetom uvodnom izjavom Direktive 93/13 propisuje se „da bi se ugovori trebali sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije”.

8.

Sukladno dvadeset prvoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 „države članice [bi] trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te […], ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba”.

9.

Prema dvadeset četvrtoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 „sudovi […] moraju na raspolaganju imati odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima”.

10.

Člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisuje se:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

2.   Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.”

11.

Članak 4. Direktive 93/13 glasi kako slijedi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2.   Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene”.

12.

Članak 5. Direktive 93/13 propisuje da „[u] slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača”.

13.

Na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 „[d]ržave članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba”.

14.

Prema članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 „[u] interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima”.

15.

Člankom 8. Direktive 93/13 propisuje se da „[k]ako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom”.

16.

Prema članku 1303. Građanskog zakonika, koji predviđa pravne posljedice proglašenja ništavosti, „[k]ada se obveza proglasi ništavom, ugovorne stranke moraju uzajamno vratiti stvari koje su bile predmet ugovora, plodove tih stvari i cijenu uvećanu za kamate”.

17.

Člankom 83. Leya General para la Defensa de los Consumidores y Usuarios y otras leyes complementarias (Opći zakon o zaštiti potrošača i korisnika te drugi dopunski zakoni; u daljnjem tekstu: LGDCU) ( 4 ), propisuje se da su „nepošteni uvjeti […] ništavi i smatra se da nisu bili ugovoreni. U tu svrhu, nakon saslušanja stranaka, sudac proglašava ništavim nepoštene odredbe ugovora, no ugovor ostaje obvezujući za stranke prema istim uvjetima ako može nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredaba”.

18.

U svojoj presudi od 9. svibnja 2013. ( 5 ), Tribunal Supremo (Vrhovni sud) je povodom kolektivne tužbe koju je podnijela udruga za zaštitu potrošača protiv triju banaka analizirao nepoštenu prirodu klauzula o najnižoj kamatnoj stopi.

19.

Vrhovni sud ocijenio je da su klauzule o najnižoj kamatnoj stopi, s obzirom na svoju neodvojivost od cijene ili od protučinidbe, sastavni dio glavnog predmeta ugovora tako da nije bilo moguće, načelno, kontrolirati nepoštenu prirodu njihova sadržaja. Međutim, u mjeri u kojoj je Sud dopustio sudsku provjeru odredaba koje definiraju glavni predmet ugovora, u svrhu jamčenja veće razine zaštite potrošača, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) smatrao je da može pristupiti analizi nepoštene prirode klauzula o najnižoj kamatnoj stopi na temelju činjenice da je presuda od 3. lipnja 2010. u predmetu Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid ( 6 ), davala kontrolne ovlasti koje se nisu samo ograničavale na provjeru jasnoće odredbi. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) priznao je da tekst članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 predviđa jedino provjeru formalne transparentnosti odredaba koje definiraju glavni predmet ugovora. Međutim, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) sukladno vlastitom tumačenju presude Suda od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid ( 7 ), procijenio je da pored tog prvog filtra transparentnosti, španjolski sudovi mogu izvršiti drugu provjeru, strožu od one predviđene Direktivom 93/13, i to na temelju članka 80. stavka 1. LGDCU ( 8 ). Prema Tribunal Supremu (Vrhovnom sudu), ova odredba postavlja dodatni filtar transparentnosti koji obuhvaća provjeru je li potrošač znao ili je mogao na jednostavan način znati za ekonomski i pravni teret koji mu nameće ugovor. Iako je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) proglasio zakonitima klauzule o najnižoj kamatnoj stopi jer ispunjavaju zakonske zahtjeve o transparentnosti i prolaze prvu provjeru transparentnosti, drugačije je zaključio u odnosu na drugu provjeru ( 9 ). Stoga je ocijenio kao „nepoštene” klauzule o najnižoj kamatnoj stopi te ih je proglasio ništavima, u isto vrijeme održavajući na snazi ugovore u kojima su bile sadržane te je naložio trima bankama, koje su bile stranke u postupku, da eliminiraju navedene odredbe iz ugovora i prestanu se njima koristiti.

20.

S obzirom na to da je smatrao da je primijenio ex novo pojačanu provjeru transparentnosti spornih odredaba, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) ograničio je na prijedlog tužiteljstva vremenske posljedice presude. Na taj je način odlučio da se retroaktivnost može ograničiti primjenjujući načela pravne sigurnosti, jednakosti i zabrane neosnovanog bogaćenja te je provjerio ispunjenje obaju kriterija koje zahtijeva Sud kada se od njega traži da vremenski ograniči posljedice svojih presuda, a to su dobra vjera zainteresiranih krugova i rizik od ozbiljnih povreda ( 10 ). Kao rezultat ove analize ( 11 ), odlučio je da proglašenje ništavosti neće utjecati ni na situacije koje su riješene pravomoćnom sudskom odlukom niti na isplate izvršene prije datuma objave presude od 9. svibnja 2013.

21.

Dana 25. ožujka 2015. i 29. travnja 2015. ( 12 ), Tribunal Supremo (Vrhovni sud), odlučujući u kontekstu dviju pojedinačnih tužbi protiv jedne od kreditnih institucija tuženih u kolektivnim tužbama koje su rezultirale presudom od 9. svibnja 2013., utvrdio je da je činjenično stanje identično onom koje je dovelo do odluke od 9. svibnja 2013. Posljedično, potvrdio je nepoštenu prirodu klauzula o najnižoj kamatnoj stopi. Također je smatrao da su relevantne iste tvrdnje o pravnoj sigurnosti, dobroj vjeri i riziku od ozbiljnih povreda. U takvim okolnostima, vremenski je ograničio posljedice svojih presuda od 25. ožujka 2015. i 29. travnja 2015., limitirajući obvezu povrata isplaćenih iznosa na temelju klauzula o najnižoj kamatnoj stopi na iznose isplaćene nakon objave presude od 9. svibnja 2013., kada je prestala postojati dobra vjera zainteresiranih krugova.

22.

Francisco Gutiérrez Naranjo sklopio je s Cajasurom Banco, S. A. U., ugovor o hipotekarnom zajmu koji je sadržavao klauzulu o najnižoj kamatnoj stopi. F. Gutiérrez Naranjo podnio je Juzgadu de lo Mercantil n.°1 de Granada (Trgovački sud br. 1 u Granadi) tužbu kojom je zatražio prestanak primjene te ugovorne odredbe jer ju je smatrao nepoštenom i povrat iznosa koji su od trenutka potpisivanja ugovora o zajmu plaćeni na temelju navodno nepoštene odredbe.

23.

Juzgado de lo Mercantil n.o 1 de Granada (Trgovački sud broj 1 u Granadi) podsjeća na smisao presude koju je donio Tribunal Supremo (Vrhovni sud) 9. svibnja 2013. i navodi da španjolski sudovi različito primjenjuju tu presudu, posebno u odnosu na njezino prenošenje u kontekstu tužbe koja nije kolektivna, nego pojedinačna. S druge strane, ako bi se trebalo smatrati mogućim odbijanje povrata iznosa primljenih na temelju odredbe koja je proglašena nepoštenom od trenutka sklapanja ugovora koji sadržava takvu odredbu, Juzgado de lo Mercantil n.o 1 de Granada (Trgovački sud broj 1 u Granadi) dvoji o trenutku od kojeg treba primijeniti povrat u pitanju. Također se pita je li ovo ograničenje restitucijskog učinka proglašenja ništavosti zbog nepoštenosti, sukladno s ustaljenom praksom Suda ( 13 ), iako se priklanja mišljenju da ograničenje učinaka ništavosti nije usporedivo s mogućim ovlastima nacionalnog suda da moderira sadržaj odredaba koje su proglašene nepoštenima.

24.

Budući da je u tom smislu imao dvojbe povezane s tumačenjem prava Unije, Juzgado de lo Mercantil n.°1 de Granada (Trgovački sud broj 1 u Granadi) odlučio je prekinuti postupak i rješenjem koje je tajništvo Suda zaprimilo 1. travnja 2015., uputio je sljedeća prethodna pitanja:

25.

Ana María Palacios Martínez sklopila je 28. srpnja 2006. ugovor o hipotekarnom zajmu s Bancom Bilbao Vizcaya Argentaria, S. A. (u daljnjem tekstu: BBVA) koji je sadržavao odredbu o najnižoj kamatnoj stopi. Dana 6. ožujka 2014., A. M. Palacios Martínez podnijela je tužbu protiv BBVA‑a kojom je zahtijevala proglašenje ništavosti te odredbe zbog nepoštenosti. Dana 3. studenoga 2014., Juzgado de lo Mercantil n.o 1 de Alicante (Trgovački sud br. 1 u Alicanteu) procijenio je da je tužba postala bespredmetna ( 14 ), iako je smatrao osnovanim to da, slijedom odluke Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 9. svibnja 2013., BBVA vrati A. M. Palacios Martínez iznos koji je od nje zaprimio na temelju navedene odredbe računajući od 9. svibnja 2013.

26.

A. M. Palacios Martínez žalila se na presudu Audienciji Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu). Smatrala je da uvjeti povrata određeni prvostupanjskom odlukom nisu u skladu s člankom 1303. Građanskog zakonika ni s načelom uspostavljenim Direktivom 93/13 prema kojemu nepoštene odredbe ne obvezuju potrošače. Budući da je iznos koji je BBVA zaprimila od datuma sklapanja ugovora s A. M. Palacios Martínez do dana donošenja presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) primljen na temelju odredbe koja je proglašena nepoštenom i da je naložen povrat tog iznosa računajući od dana navedene presude, smatrala je da nepoštena odredba djelomično obvezuje potrošača, dok Direktiva 93/13 nalaže da odsutnost obveze bude apsolutna i bezuvjetna. Čak i pod pretpostavkom da su kriteriji postupanja u dobroj vjeri i rizika od ozbiljnih ekonomskih povreda relevantni kako bi se pred nacionalnim sudom ograničili učinci povrata iznosa primljenih na temelju odredbe koja je proglašena nepoštenom, A. M. Palacios Martínez prigovara da se dobra vjera tumači u korist BBVA‑a. S druge strane, smatra da BBVA ne snosi nikakav ozbiljan rizik ako bi bio osuđen na povrat iznosa koje mu je platila na temelju klauzule o najnižoj kamatnoj stopi koja je proglašena nepoštenom. Tvrdi da se ekonomski rizik, ako postoji, prije svega tiče financijskih prilika obitelji potrošača.

27.

Dana 1. lipnja 2001. Emilio Irles López i Teresa Torres Andreu sklopili su s Bancom Popular Español, S. A. ( 15 ) ugovor o hipotekarnom zajmu koji je sadržavao klauzulu o najnižoj kamatnoj stopi. U svibnju i lipnju 2007., Banco Popular Español proveo je povećanje kapitala i svako od tih povećanja uzrokovalo je reviziju te klauzule o najnižoj kamatnoj stopi.

28.

E. Irles López i T. Torres Andreu podnijeli su tužbu Juzgado de lo Mercantil n.o 3 de Alicante (Trgovački sud br. 3 u Alicanteu) zahtijevajući da se proglasi ništavom klauzula o najnižoj kamatnoj stopi sadržana u ugovoru od 2001. godine i u kasnijim novacijama. Smatrali su tu odredbu nepoštenom zbog nedostatka transparentnosti. Ujedno, E. Irles López i T. Torres Andreu zahtijevali su da se izvrši ponovni obračun rata bez primjene sporne klauzule i da se banku osudi na povrat razlike od dana sklapanja ugovora.

29.

Dana 10. studenoga 2014., Juzgado de lo Mercantil n.o 3 de Alicante (Trgovački sud br. 3 u Alicanteu) proglasio je zbog nepoštenosti ništavom klauzulu o najnižoj kamatnoj stopi iz spornog ugovora. Također je osudio Banco Popular Español na povrat E. Irles López i T. Torres Andreu iznosa za koje je smatrao da su primljeni na temelju navedene odredbe bez valjane osnove, zajedno s kamatama, od dana sklapanja ugovora.

30.

Banco Popular Español podnio je žalbu na tu presudu Audienciji Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu). Pred tim žalbenim sudom on je negirao nepoštenost klauzule o najnižoj kamatnoj stopi iz ugovora od 2001. godine koja je izmijenjena dva puta u 2007. godini i izjavio da je omogućio dovoljno informacija svojim ugovornim strankama. U svakom slučaju, Banco Popular Español tvrdi da je prvostupanjski sud, osudom na retroaktivni povrat iznosa koji su navodno primljeni bez valjane osnove, odstupio od sudske prakse Tribunala Supremo (Vrhovni sud) iz presude od 9. svibnja 2013. Posljedično, smatrao je da se treba ukinuti presuda od 10. studenoga 2014.

31.

Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu) dvoji o dosegu sankcije kod nepoštenih odredaba. Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 ograničava se na zahtjev da te odredbe nisu obvezujuće za potrošača prema uvjetima iz nacionalnog prava. Pitanje povrata plaćenih iznosa na temelju odredaba koje su proglašene nepoštenima nije a priori harmonizirano tom direktivom. Ipak, sud koji je uputio zahtjev pita se u ovim dvama predmetima bi li bilo suprotno korisnom učinku, odvraćajućoj svrsi i potpunoj zaštiti potrošača, što promiče Direktiva 93/13, tumačiti članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da isto tako on ne obvezuje države članice na određivanje uvjetâ za isplatu naknade u korist potrošača kod kojih su takve odredbe primijenjene. Pored toga, taj se sud pita je li ograničenje povrata na način na koji je to odredio Tribunal Supremo (Vrhovni sud) suprotan zabrani koju je nametnuo Sud nacionalnim sudovima u vezi s integriranjem ili ublažavanjem sadržaja odredaba koje su proglašene nepoštenima. S obzirom na to da ustaljena praksa Suda posebno obvezuje nacionalne sudove na poduzimanje svih mjera koje po nacionalnom pravu proizlaze iz ocjene „nepoštenosti” određene odredbe ( 16 ), nacionalni sud smatra da valja odgovoriti na pitanje mora li se neobvezivost nepoštenih odredaba koji je nametnula Direktiva, tumačiti na apsolutni ili bezuvjetni način ili je, suprotno tomu, prilagodljiv. Naposljetku, pod pretpostavkom da su kriteriji koje je postavio Sud prilikom određivanja granica retroaktivnih učinaka vlastitih odluka mjerodavni u situaciji kao što je ona u kojoj se našao Tribunal Supremo (Vrhovni sud), Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu) dvoji o tome može li se uvažiti dobra vjera banaka koje su se bez sumnje nalazile u nadmoćnom položaju u odnosu na potrošače. Što se tiče rizika od ozbiljnih ekonomskih povreda, sud koje je uputio zahtjev sumnja u to da je stvarno dokazan rizik takve prirode pred Tribunalom Supremo (Vrhovnim sudom) jer se on temeljio jedino na svojoj „očitosti”, bez navođenja točnih kvantitativnih ili kvalitativnih okolnosti.

32.

S obzirom na to da dvoji u vezi s tumačenjem prava Unije, Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu) odlučila je prekinuti postupak i rješenjem koje je tajništvo Suda zaprimilo 25. lipnja 2015., uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33.

Sud koji je uputio zahtjev predložio je Sudu da se o u predmetima C‑307/15 i C‑308/15 odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 23.a Statuta Suda Europske unije i članka 105. stavka 1. Poslovnika Suda Europske unije. Ovaj je prijedlog odbijen odlukom predsjednika Suda od 14. kolovoza 2015.

34.

Odlukom predsjednika Suda od 10. srpnja 2015., predmeti C‑307/15 i C‑308/15 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka i donošenja presude. U ovim su predmetima pisana očitovanja podnijeli E. Irles López, BBVA, Banco Popular Español, te vlade Španjolske, Poljske i Ujedinjene Kraljevine te Komisija.

35.

U predmetu C‑154/15, pisana očitovanja podnijeli su F. Gutiérrez Naranjo, Cajasur Banco, vlade Češke, Španjolske i Ujedinjene Kraljevine te Komisija.

36.

Odlukom predsjednika Suda od 21. listopada 2015., predmeti C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja presude.

37.

Na raspravi koja je dana 26. travnja 2016. održana za sva tri spojena predmeta, usmeno su svoja stajališta iznijeli F. Gutiérrez Naranjo, A. M. Palacios Martínez, E. Irles López, Cajasur Banco, Banco Popular Español, BBVA, vlade Španjolske i Ujedinjene Kraljevine te Komisija.

38.

Prethodna pitanja sudova koji su uputili zahtjev u biti su fokusirana na tri problema. Kao prvo, potrebno je odrediti je li ograničenje restitucijskog učinka ništavosti koja proizlazi iz ocjene nepoštenosti klauzula o najnižoj kamatnoj stopi u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Nadalje, Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu) pita Sud je li, s jedne strane, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) pravilno primijenio kriterije dobre vjere i rizika od ozbiljnih povreda iz presude od 21. ožujka 2013. u predmetu RWE Vertrieb ( 17 ) i, s druge strane, je li stav koji proizlazi iz sudske prakse Tribunala Supremo (Vrhovni sud) između rješenja koja je usvojio u okviru kolektivnih tužbi i onih usvojenih u okviru pojedinačnih tužbi u skladu s pravom Unije.

39.

Analiza članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 koju ću izložiti u nastavku, trebala bi međutim biti dovoljna da bi Sud dao koristan odgovor sudovima koji su uputili zahtjev. U tom smislu, ključni dio ovog mišljenja posvetit ću prethodnim pitanjima iz predmeta C‑154/15 i prvom zajedničkom prethodnom pitanju iz predmeta C‑307/15 i C‑308/15.

40.

Glavno pitanje koje sam izložio u uvodu u biti se svodi na razjašnjenje je li u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 priznati, nakon što je klauzula iz ugovora između potrošača i prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge ocijenjena nepoštenom te nakon što je proglašena ništavom, ovlast najviših sudova država članica da ograniče učinke takvog proglašenja tako da se isključivo prizna pravo na povrat iznosa koje je potrošač uplatio bez valjane osnove na temelju nepoštene odredbe, od datuma donošenja odluke tog suda u kojoj se potvrđuje nepoštena priroda klauzule u pitanju.

41.

Odgovor na ovo pitanje nalaže provođenje određenih prethodnih analiza. U tom smislu, jedna je od prvih faza razmatranja određivanje pozicije Tribunala Supremo (Vrhovni sud) u trenutku donošenja presude od 9. svibnja 2013. Potonji je smatrao da je povećao razinu zaštite koju potrošačima osigurava Direktiva 93/13 a koja, ograničavajući se na minimalno usklađenje na tom području, ovlašćuje države članice na donošenje strožih odredbi ( 18 ). Ako je to slučaj, ograničenje učinaka ništavosti ne bi se moglo ispitati u svjetlu članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, jer su mjere koje pružaju najvišu zaštitu obuhvaćene, po prirodi, u dijelu koji nije harmoniziran Direktivom.

42.

Dakle, da bi se dao odgovor na glavno pitanje, sjetimo se da je na temelju onoga što sud mora ili može učiniti povodom nepoštenih odredaba, potrebno prethodno uzeti u obzir suštinska razmatranja na temelju kojih je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) kvalificirao kao „nepoštene” klauzule o najnižoj kamatnoj stopi. Ovo pitanje je posebno osjetljivo ako se uzme u obzir da sugovornik, u ovim trima spojenim predmetima, kao prvo, nije sud koji je proveo tu procjenu i kao drugo, da on ne osporava nepoštenu prirodu klauzula o najnižoj kamatnoj stopi ( 19 ). S tim u vezi naglašavam u svakom pogledu da razjašnjenje ovog prethodnog pitanja ne treba shvatiti kao pokušaj proširenja rasprave, nego upravo suprotno, kao premisu koja je potrebna i neizbježna da bi se dao koristan odgovor sudovima koji su uputili zahtjev.

43.

Nakon što sam utvrdio da Tribunal Supremo (Vrhovni sud) nije djelovao dalje od razine zaštite koju je potrošačima osigurala Direktiva 93/13 i, na taj način, provjerio relevantnost traženog tumačenja, preostaje mi odrediti doseg obveze koja se člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 nameće državama članicama.

44.

Ova tri predmeta posljedica su presuda Tribunala Supremo (Vrhovni sud). Ukratko i u mjeri u kojoj je moje razumijevanje tih presuda ispravno, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) proglasio je da se klauzule o najnižoj kamatnoj stopi koje su sadržane u ugovorima o zajmu odnose na glavni predmet ugovora, čime je načelno isključena provjera nepoštenosti njihove prirode na temelju Direktive 93/13, pod uvjetom da su te klauzule sastavljene na jasan i razumljiv način. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) utvrdio je da su klauzule o najnižoj kamatnoj stopi jezično razumljive i da stoga prolaze formalnu provjeru transparentnosti. Suprotno tomu, smatrao je da prodavatelji robe i pružatelji usluga koji su unijeli te odredbe u sporne ugovore, nisu pružili dovoljno informacija u svrhu razjašnjenja njihova stvarnog značenja i da stoga nije ispunjen uvjet materijalne transparentnosti. Proglasio je da takve odredbe imaju nepoštenu prirodu. Nadalje, iako je na temelju španjolskog prava trebalo primijeniti načelo ništavosti ab initio za nepoštene odredbe, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) je u skladu s posebnim okolnostima koje su po njegovu shvaćanju postojale u ovom slučaju, odlučio da će proglašenje nepoštenosti klauzula o najnižoj kamatnoj stopi imati učinke isključivo od datuma objave prve presude izrečene u tom smislu, to jest od 9. svibnja 2013.

45.

Ako je moje shvaćanje presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) ispravno, izgleda da je isti smatrao da je, dodavanjem zahtjeva materijalne transparentnosti provjeri transparentnosti odredbi, povećana razina zaštite u odnosu na onu koja se pruža Direktivom 93/13. Posebno je opravdao ograničenje restitucijskog učinka proglašenja ništavosti klauzula o najnižoj kamatnoj stopi inovativnošću svoje presude. Nakon pažljivog proučavanja ustaljene prakse Suda, moram priznati da nisam u potpunosti uvjeren da je to tako.

46.

Tako je u presudi od 30. travnja 2014. u predmetu Kásler i Káslerné Rábai ( 20 ) Sudu upućeno pitanje treba li se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da uvjet da se određena ugovorna odredba mora sastaviti na jasan i razumljiv način, treba shvatiti kao obvezu ne samo u smislu da odredba mora biti jezično jasna i razumljiva za potrošača, nego da mu jasni i razumljivi moraju biti i ekonomski razlozi koji podržavaju primjenu takve odredbe. Sud je naveo da ovaj zahtjev jasnoće i razumljivosti također postoji u članku 5. Direktive 93/13 i u dvadesetoj uvodnoj izjavi na temelju koje potrošač mora imati stvarnu mogućnost da bude upoznat sa svim odredbama ugovora ( 21 ). Prema mišljenju Suda, taj se zahtjev „primjenjuje u svakom slučaju, čak i kad je odredba obuhvaćena člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 te je izuzeta od ocjene nepoštenosti iz članka 3. stavka 1. iste direktive” ( 22 ). Sud je također ocijenio da zahtjev transparentnosti iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 „ima isti opseg kao obveza iz članka 5. te direktive” ( 23 ). Stoga je u vezi s člankom 5. Sud podsjetio na doseg svoje presude od 21. ožujka 2013., u predmetu RWE Vertrieb ( 24 ) u kojoj je riješio da je za potrošača od presudne važnosti da prije sklapanja ugovora raspolaže informacijama o njegovim uvjetima i o posljedicama tog sklapanja jer je upravo to temelj na kojem se potrošač odlučuje vezati ugovorom s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluga ( 25 ). Stoga se „obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i jezičnoj razini” ( 26 ), nego se mora tumačiti ekstenzivno, uzimajući u obzir sustav zaštite koji je uspostavljen Direktivom 93/13, a temelji se na ideji da se potrošač, u vezi s navedenim, a posebno u vezi s razinom informacija, nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga ( 27 ).

47.

Sud je zaključio da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude jezično razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma […] tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze” ( 28 ). Stoga je Sud u konkretnom slučaju koji mu je u tom predmetu predočen odlučio da je „sudac koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan […] utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, […] mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koju se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene [sporne klauzule] na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita” ( 29 ).

48.

U naknadno donesenoj presudi od 9. srpnja 2015. u predmetu Bucura ( 30 ), od Suda je zatraženo da precizira u kojoj su mjeri način na koji su sastavljene određene odredbe u ugovoru o zajmu i nepostojanje određenih informacija, kako u trenutku sklapanja ugovora, tako i u trenutku njegova izvršenja, mogle navesti sud koji je uputio zahtjev na to da ocijeni nepoštenima određene odredbe navedenog ugovora. Nakon navođenja sadržaja dvadeset prve uvodne odredbe i članka 5. Direktive 93/13, Sud je precizirao da je „[t]a obveza formuliranja [na jasan i razumljiv način] tim važnija kad nacionalni sud mora ocijeniti je li nepoštena određena odredba sastavljena bez ispunjenja te obveze, čak i kad bi se moglo tumačiti da se na nju može primijeniti iznimka iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. Doista, potrebno je podsjetiti da klauzule koje su sadržane u toj odredbi, iako spadaju u područje uređeno tom direktivom, ne podliježu procjeni nepoštenosti samo u slučajevima kad nacionalni sud utvrdi, nakon ispitivanja konkretnog slučaja, da ih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sastavio na jasan i razumljiv način” ( 31 ). Također, iz ustaljene prakse Suda ( 32 ) proizlazi da je od temeljne važnosti informacija koja se daje potrošaču prije sklapanja ugovora. Stoga je „zadaća […] suda koji je uputio zahtjev da odredi može li prosječni potrošač […] procijeniti, na temelju informacija o izračunu godišnjih kamata koja mu je dana, financijske posljedice njihove primjene u svrhu izračuna mjesečnih iznosa koje će u konačnici morati platiti te posljedično ukupni trošak zajma” ( 33 ). Prema mišljenju Suda, „nepostojanje informacija o uvjetima povrata konkretnog kredita i mehanizama izmjene tih uvjeta tijekom razdoblja povrata istoga, odlučujući su elementi u okviru procjene nacionalnog suda je li određena odredba ugovora o zajmu koja se odnosi na trošak istoga a u kojoj nema takve informacija sastavljena na jasan i razumljiv način u smislu članka 4. Direktive 93/13” ( 34 ). Ako nacionalni sud ocijeni da to nije slučaj, on mora takvu odredbu proglasiti nepoštenom ( 35 ).

49.

Točno je da su presude od 30. travnja 2014. u predmetu Kásler i Kálerné Rábai ( 36 ) i od 9. srpnja 2015. u predmetu Bucura ( 37 ) donesene nakon presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 9. svibnja 2013. Međutim, one nisu ništa drugo nego logičan nastavak niza ranijih presuda, među kojima se nalazi presuda od 21. ožujka 2013. u predmetu RWE Vertrieb ( 38 ) na koju se Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u svojoj presudi od 9. svibnja 2013. opetovano poziva i u kojoj je već istaknut odnos između obveze transparentnosti propisane člankom 5. Direktive 93/13 i temeljne važnosti pružanja informacija prije sklapanja ugovora radi osiguranja informiranog pristanka potrošača ( 39 ).

50.

Isto tako, u presudi u predmetu RWE Vertrieb ( 40 ) podsjeća se da „prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačenje određene norme prava Unije od strane Suda na temelju njegove nadležnosti iz članka 267. UFEU‑a, pojašnjava i precizira značenje i doseg navedene norme, onako kako ista treba ili bi trebala biti shvaćena i primijenjena od trenutka stupanja na snagu. Iz toga proizlazi da se tako tumačena norma može i mora primijeniti na pravne odnose koji su nastali i koji su stvoreni prije presude kojom je odlučeno o zahtjevu za tumačenje, ako se također ispune uvjeti kojima se omogućava podnošenje nadležnim sudovima tužbi u vezi s primjenom navedenih odredaba” ( 41 ). Presuda u predmetu RWE Vertrieb ( 42 ) već je sadržavala dijelove presuda iz predmeta Kásler i Káslerné Rábai ( 43 ) i predmeta Bucura ( 44 ). Stoga prilikom ocjene nepoštenosti spornih klauzula o najnižoj kamatnoj stopi, uzimajući posebno u obzir nedostatak dostatne prethodne informiranosti, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) nije se odmaknuo od prava Unije, pružajući potrošaču veću razinu zaštite od one koju pruža Direktiva 93/13 nego je suprotno tomu primijenio odredbe sadržane u ovoj direktivi ( 45 ).

51.

Nakon prethodnog izlaganja, potrebno je u nastavku analizirati članak 6. stavak 1. Direktive 93/13.

52.

Nakon što je utvrđeno da odredbu članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 obilježava stanovita dvosmislenost, analizirat ću ustaljenu praksu Suda radi identificiranja osnovnih načela koji općenito usmjeravaju tumačenje Direktive 93/13, a posebno njezina članka 6. stavka 1. Naposljetku ću na predmetne slučajeve primijeniti privremene zaključke do kojih sam došao polazeći od tih načela.

53.

Kad postoje nepoštene odredbe, Direktiva 93/13 nameće državama članicama obvezu da, s jedne strane, odrede kako „prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača” (članak 6. stavak 1. Direktive 93/13) i, s druge strane, propisuje kako „[u] interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima” (članak 7. stavak 1. Direktive 93/13).

54.

Mora se napomenuti da zakonodavac Unije nije išao dalje u određivanju sankcije primjenjive na nepoštene odredbe, a posebno načina na koji države članice moraju urediti da takve odredbe ne proizvode obvezujuće učinke kako se zahtijeva odredbom članka 6. stavka 1. Direktive 93/13. Glagolsko vrijeme koje je upotrijebljeno u rečenici („nisu obvezujuće”) ne upućuje na moguću namjeru zakonodavca da neobvezivost učini retroaktivnom ( 46 ). Zakonodavac se jasno odlučio da ne upotrijebi precizniji pravni termin kao što bi bilo, na primjer, da je izričito uputio na ništavost, stavljanje izvan snage ili raskid ugovora. Upotrijebljeni je termin neutralan ( 47 ) kao što je to naveo nezavisni odvjetnik Trstenjak u svojem mišljenju u predmetu Invitel ( 48 ).

55.

Ta se neutralnost naravno objašnjava izričitim upućivanjem na nacionalna prava ( 49 ). Je li to dovoljno da bi se državama članicama dala potpuna sloboda za određivanje, pod uvjetima koje one same odrede, naobvezivosti nepoštenih odredbi? Za određivanje dosega ovog članka i s obzirom na to da njegov tekst sam po sebi u tu svrhu nije dovoljan, potrebno je ponovno posegnuti za ustaljenom praksom Suda u odnosu na Direktivu 93/13 općenito, a posebno na njezin članak 6. stavak 1.

56.

Sud je u više navrata istaknuo ulogu Direktive 93/13 u okviru pravnog poretka Unije.

57.

Podsjetit ću da se sustav zaštite koji postavlja Direktiva 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, kako u vezi sa sposobnošću pregovaranja tako i u odnosu na razinu informiranosti, što ga obvezuje na prihvaćanje uvjeta koje je prethodno pripremio prodavatelj robe ili pružatelj usluga a da nije moguće utjecati na njihov sadržaj ( 50 ). Uzimajući u obzir taj podređeni položaj, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predstavlja kogentnu normu koja nastoji zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih strana, stvarnom ravnotežom kojom se može ponovno uspostaviti jednakost među njima ( 51 ). Tako je Sud više puta istaknuo da će nacionalni sud morati po službenoj dužnosti procijeniti nepošten karakter ugovorne odredbe uvrštene u područje primjene ove direktive i na taj način ispraviti neravnotežu koja postoji između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga ( 52 ). Tako, u svrhu osiguranja zaštite kojoj teži Direktiva 93/13, postojeće stanje neravnoteže između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može se kompenzirati jedino pozitivnom intervencijom koja nije vezana uz ugovorne strane ( 53 ).

58.

S druge strane, Sud je kontinuirano podsjećao da Direktiva 93/13 u cijelosti predstavlja neophodnu mjeru za ispunjenje misija povjerenih Europskoj uniji, posebno radi podizanja razine i kvalitete života u njoj ( 54 ). S obzirom na prirodu i važnost javnog interesa na kojem se temelji zaštita potrošača, Direktiva 93/13 nameće državama članicama obvezu predviđanja adekvatnih i djelotvornih mjera za „sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima” ( 55 ).

59.

Radi što preciznijeg definiranja posljedica koje proizlaze iz proglašenja određene ugovorne odredbe nepoštenom, Sud je utvrdio da se potrebno referirati kako na tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 tako i na njezinu svrhu i opću strukturu ( 56 ). Što se tiče teksta članka 6., Sud je naveo da „s jedne strane, prvi dio rečenice navedene odredbe, iako državama članicama priznaje određeni autonomni prostor u odnosu na definiciju pravnog režima koji se primjenjuje na nepoštene odredbe, ipak im izričito nameće obvezu definiranja da takve odredbe ‚nisu obvezujuće’” ( 57 ). Nacionalni sudovi moraju dakle „utvrditi sve posljedice koje u skladu s nacionalnim pravom iz toga proizlaze kako bi se spriječilo da iste obvezuju potrošača” ( 58 ). Rečeno riječima Suda „iz teksta [članka] 6. stavka 1. [Direktive 93/13] proizlazi da su nacionalni sudovi jedino obvezni ne primijeniti nepoštenu ugovornu odredbu, kako ista ne bi proizvodila obvezujuće učinke za potrošača” ( 59 ).

60.

Nepoštene odredbe „nisu obvezujuće” u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 kad ih nacionalni sud izuzme iz primjene ( 60 ) zbog odvraćajuće prirode „same činjenice neprimjene” ( 61 ). Sud smatra, da u tom smislu nacionalni sud ne može izmijeniti nepoštenu odredbu nego da se, suprotno tomu, ista ne smije primijeniti ( 62 ). Na taj način, djelotvornost sankcioniranja nepoštenih odredaba procjenjuje se u odnosu na svrhu prestanka njihove primjene ( 63 ). Međutim, ova svrha može prestati kad potrošač izričito izrazi svoju volju da nastavi odnos na temelju ugovorne odredbe usprkos njezinoj nepoštenoj prirodi ( 64 ).

61.

Sud nije detaljnije precizirao način na koji nacionalni pravni poreci moraju urediti neobvezivost. Vjerojatno za to nije nadležan jer o pojedinostima tog uređenja trebaju odlučiti države članice. Stoga je logično da je Sud u svojoj ustaljenoj praksi, kako se čini, razmatrao ništavost nepoštenih odredaba, ne kao jedini odgovor na obvezu iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, nego kao jedan od mogućih. To posebno proizlazi iz presude od 26. travnja 2012. u predmetu Invitel ( 65 ), u kojoj je odlučio da nacionalna norma, kojom se propisuje da će se sudska odluka o proglašenju ništavosti nepoštene odredbe primijeniti na bilo kojeg potrošača koji je s prodavateljem robe ili pružateljem usluga ugovorio primjenu takve odredbe, ispunjava uvjete predviđene člankom 6. stavkom 1. u vezi s člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 ( 66 ) i da „primjena sankcije ništavosti na nepoštenu odredbu […] jamči da navedena odredba neće obvezivati te potrošače, a u isto vrijeme ne isključuje druge primjerene i djelotvorne sankcije predviđene nacionalnim propisima” ( 67 ). Nešto kasnije Sud je ponovio da nacionalno zakonodavstvo „koje određuje ništavost odredbi koje su proglašene nepoštenima ispunjava obveze predviđene člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13” ( 68 ).

62.

Koje se pouke moraju izvući iz ove bogate sudske prakse?

63.

Prema mojem tumačenju ustaljene sudske prakse, ne smatram da je uspostavljen sustavni ili automatski odnos između članka 6. stavka 1. navedene direktive i ništavosti nepoštenih odredbi. Drugim riječima, izgleda da Sudu ništavost ne predstavlja jedini pravni odgovor na obvezu da nepoštene odredbe nisu obvezujuće. To proizlazi iz jedne druge formulacije koja se pojavljuje primjerice u presudi Suda od 21. siječnja 2015. u predmetu Unicaja Banco i Caixabank u kojoj se navodi da „nacionalni sud [treba imati ovlast da] izvede, s obzirom na Direktivu 93/13, sve posljedice eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe koja sadržava tu stopu, poništavajući je ako je to potrebno” ( 69 ).

64.

Dakle, Sud nije trajno uklonio nepreciznost iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13. Nije išao dalje od te prividne neutralnosti, a možda nije ni mogao. Naime, kad bi Sud doista odlučio da se taj članak treba tumačiti na način da kod nepoštene odredbe nacionalni sud mora konstatirati njezinu ništavost i priznati povezano pravo na restitutio in integrum – od trenutka sklapanja ugovora – oduzeo bi sav korisni učinak upućivanja na nacionalna prava koje je sadržano u toj odredbi i teško bi se mogao obraniti od optužbi da je proveo harmonizaciju na razini sudske prakse ( 70 ).

65.

U nastavku moram naznačiti da je nacionalno pravo usklađeno sa zahtjevima Direktive 93/13. Naime, iz spisa jasno proizlazi da je u španjolskom pravnom poretku sankcija za nepoštene odredbe u načelu ništavost koja daje pravo na potpunu restituciju ( 71 ). Radi se u ovom slučaju o najvišoj mogućoj građanskoj sankciji koja eliminira sve učinke nepoštene odredbe. Međutim, ono što predstavlja problem u ovim trima slučajevima jest činjenica da se najviši sud poslužio procesnim sredstvom koje mu omogućuje da vremenski ograniči učinke svojih presuda. Korištenje takvom mogućnošću rezultiralo je, u odnosu na sankcioniranje klauzula o najnižoj kamatnoj stopi, situacijom koja se izlaže u nastavku.

66.

Od 9. svibnja 2013. klauzule o najnižoj kamatnoj stopi moraju nestati iz španjolskog pravnog poretka. Moraju se eliminirati iz svih postojećih ugovora i prodavatelji robe ili pružatelji usluga ne smiju ih više uključivati u nove, jer prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji od tog datuma uključi takve klauzule u ugovor bit će sankcioniran njihovim uklanjanjem i povratom svih iznosa primljenih na temelju takvih odredaba. Drugim riječima, od 9. svibnja 2013., osigurani su puni učinci ništavosti, to jest sankcioniranje od samog početka.

67.

Što se tiče prethodnog razdoblja, usprkos proglašenju klauzula o najnižoj kamatnoj stopi nepoštenima i stoga ništavima, prodavatelji robe ili pružatelji usluga nisu obvezni vratiti iznose primljene na temelju istih zbog iznimnih okolnosti koje po mišljenju najvišeg suda postoje u ovom slučaju i koje su u osnovi povezane s endemskom dimenzijom problema.

68.

Budući da pravo Unije ne usklađuje sankcije primjenjive u slučaju priznanja nepoštenosti prirode određene odredbe ( 72 ) ni uvjete pod kojima najviši sud odlučuje ograničiti učinke svojih presuda, sadašnje stanje ostaje uređeno unutarnjim pravnim porecima država članica u skladu s načelom procesne autonomije. Međutim, to uređenje ne smije biti nepovoljnije od onoga koje se primjenjuje u sličnim situacijama unutarnjeg karaktera (načelo ekvivalentnosti) i ne smije se artikulirati tako da onemogući u praksi ili da pretjerano oteža korištenje pravima koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) ( 73 ).

69.

Kao prvo, u pogledu načela ekvivalentnosti, ono zahtijeva da se sporno nacionalno pravilo primjenjuje neovisno od toga radi li se o povredi prava Unije ili nepoštivanju nacionalnog prava kada su cilj i predmet slični ( 74 ). Pored daljnjih provjera koje mogu izvršiti sudovi koji su uputili zahtjeve, iz spisa, a posebno iz pisanog očitovanja španjolske vlade, proizlazi da Tribunal Supremo (Vrhovni sud) ne rezervira mogućnost vremenskog ograničavanja učinaka svojih presuda za sporove u kojima se primjenjivalo pravo Unije i da se tom mogućnošću već koristio u sporovima isključivo unutarnje prirode ( 75 ). Objektivno gledajući, čini se da mogućnost da Tribunal Supremo (Vrhovni sud) vremenski ograniči učinke svojih presuda ne dovodi u pitanje sukladnost s načelom ekvivalentnosti.

70.

Kao drugo, u pogledu načela djelotvornosti, Sud je više puta ponavljao da se svaki predmet u kojem se pojavi pitanje onemogućuje li ili pretjerano otežava određena procesna odredba primjenu prava Unije, mora analizirati uzimajući u obzir mjesto koje ta odredba zauzima ( 76 ) u ukupnosti postupka, kao i njegov razvoj i posebnosti pred različitim nacionalnim sudovima i koji, iz ove perspektive, upućuje na uvažavanje, ako je primjenjivo, načela na kojima se temelji nacionalni pravni sustav, kao što je to, među ostalim, načelo pravne sigurnosti ( 77 ). Stoga se utjecaj vremenskog ograničenja učinaka presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) na djelotvornost Direktive 93/13 mora, s jedne strane, ocijeniti uzimajući u obzir cilj koji se želi postići, bez da se u isto vrijeme propuste uzeti u obzir načela nacionalnog pravnog poretka na temelju kojih su ti učinci ograničeni.

71.

U vezi s ciljem koji nastoji ostvariti Direktiva 93/13, kao što se podsjetilo prilikom analize ustaljene prakse Suda, sankcioniranje nepoštenih odredaba na temelju njezinih članaka 6. i 7. mora imati odvraćajući učinak u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i mora imati cilj ponovnog uspostavljanja stvarne ravnoteže između njih i potrošača. Kao što je prethodno navedeno, od 9. svibnja 2013. prodavatelji robe ili pružatelji usluga obvezni su prestati primjenjivati klauzule o najnižoj kamatnoj stopi ( 78 ), a te se odredbe moraju ukloniti iz postojećih ugovora. Odvraćajući učinak potpuno je osiguran jer svaki prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji uvrsti takve klauzule nakon 9. svibnja 2013., bit će osuđen na njihovo eliminiranje i na povrat iznosa zaprimljenih na temelju istih. Posljedično, ponašanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga nužno će se promijeniti od 9. svibnja 2013., a djelotvornost Direktive u budućnosti je zajamčena.

72.

Preostaje ispitati situaciju nastalu prije 9. svibnja 2013. Klauzule o najnižoj kamatnoj stopi i dalje se smatraju nepoštenima i ništavima, iako ta ništavost proizvodi pune učinke od dana izricanja presude najvišeg suda. Kako bi se opravdala ova vremenska odgoda, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) svoju je odluku temeljio na nizu argumenata ( 79 ), između ostaloga i na održavanju pravne sigurnosti s obzirom na inovativnost svoje odluke – s čim se osobno ne slažem ( 80 ) – i na iznimnim okolnostima slučaja. S tim u vezi, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) naročito je inzistirao na endemskoj dimenziji primjene klauzule o najnižoj kamatnoj stopi, da bi nakon toga pažljivo ispitao, s jedne strane, dužnu zaštitu potrošača posebno na temelju Direktive 93/31 a, s druge strane, makroekonomske posljedice na bankarski sustav države članice koji je već bio oslabljen.

73.

Pod uvjetom da se radi o apsolutnoj iznimci, čini se da je takvo postupanje prihvatljivo u svjetlu načela djelotvornosti. Sud je već priznao da zaštita potrošača nije apsolutna ( 81 ). Posebno nije primjetno da je, radi ponovnog uspostavljanja ravnoteže između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga, potrebno ili čak moguće ( 82 ), u svakom pojedinom slučaju vratiti sve iznose isplaćene na temelju klauzule o najnižoj kamatnoj stopi. Postići ravnotežu kojoj toliko stremi Direktiva ne znači favorizirati potrošača. Ovisno o datumu sklapanja ugovorâ o zajmu, nedostatak potpunog retroaktivnog učinka nije nužno rezultirao nemogućnošću ponovnog uspostavljanja ravnoteže. Ovu tvrdnju po mojem sudu potvrđuju dva temeljna shvaćanja iz ocjene Tribunala Supremo (Vrhovni sud) a to su, kao prvo, da je potrošač – obvezan ugovorom o zajmu koji je sadržavao klauzulu o najnižoj kamatnoj stopi – mogao na jednostavan način promijeniti bankarsku instituciju subrogacijom ugovora i, kao drugo, da primjena klauzule o najnižoj kamatnoj stopi nije predstavljala značajniju promjenu mjesečnih iznosa koje su plaćali potrošači.

74.

S obzirom na potrebno uzimanje u obzir načelâ nacionalnog pravnog poretka koja nalažu vremensko ograničavanje učinaka presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud), pravna sigurnost na koju se potonji poziva – moram podsjetiti više u smislu brojnih pravnih situacija na koje potencijalno utječe nego u smislu inovativnosti svoje odluke – predstavlja brigu koju dijeli i pravni poredak Unije.

75.

Stoga u ovim okolnostima ne smatram da odluka Tribunala Supremo (Vrhovni sud) o proglašenju vremenskog ograničenja učinaka ništavosti nepoštenih odredbi nepovoljno utječe na djelotvornost prava koja priznaje Direktiva 93/13 ili na ciljeve koje ista nastoji postići.

76.

Iz prethodnog proizlazi da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13, shvaćen u svjetlu načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, treba tumačiti na način da mu se u posebnim uvjetima glavnih postupaka ne protivi odluka najvišeg suda kojom isti proglašava nepoštenima klauzule o najnižoj kamatnoj stopi, nalaže prestanak njihova korištenja, uklanjanje iz postojećih ugovora te ih proglašava ništavima ograničavajući u isto vrijeme, s obzirom na iznimne okolnosti, učinke navedene ništavosti, osobito one restitucijske, na datum izricanja svoje prve presude u tom smislu.

77.

Smatram da je odgovor na prethodna pitanja postavljena u predmetu C‑154/15 i na prvo zajedničko prethodno pitanje u predmetima C‑307/15 i C‑308/15 koji sam predložio Sudu dovoljan da sudovi koji su ih uputili donesu odluke u glavnim postupcima. Stoga ne smatram korisnim odgovoriti na ostala upućena prethodna pitanja.

78.

Međutim, želio bih iznijeti određene završne primjedbe radi otklanjanja bilo kakve dvojbe, s obzirom na sustavni značaj tih predmeta.

79.

Ponavljam da se predloženo rješenje tiče posebnih okolnosti navedenih predmeta i da ograničenje koje je primijenio najviši sud mora i dalje biti iznimka.

80.

Nadalje, rješenje koje predlažem ne smije se ni u kojem slučaju shvatiti kao podrška tezi da nacionalni sudovi mogu ili moraju primijeniti kriterije koje je primijenio sam Sud kad se od njega traži da ograniči učinke svojih presuda. Propisi kojima se određuju uvjeti pod kojima najviši sud bilo koje države članice može ograničiti učinke vlastitih presuda obuhvaćeni su, na prvi pogled, sferom postupovne autonomije država članica u okviru ograničenja koja nameću načela ekvivalentnosti i djelotvornosti prava Unije. To je i razlog zbog kojeg u svakom slučaju ne smatram da je potrebna podrobnija analiza kriterijâ postupanja u dobroj vjeri i rizika od ozbiljnih povreda u smislu presude RWE Vertrieb ( 83 ) na koju se Tribunal Supremo (Vrhovni sud) više puta pozivao. Suprotno tomu, potrebno je podsjetiti da je Sud, u svjetlu svoje nadređenosti i jedinstvene primjene prava Unije, i dalje glavno tijelo nadležno za procjenu jesu li u skladu s pravom Unije uvjeti određeni na nacionalnoj razini u pogledu vremenskog ograničavanja učinaka presuda koje donose najviši sudovi u svojoj ulozi redovnog suda prava Unije.

81.

Naposljetku, iz teksta osmog prethodnog pitanja postavljenog u predmetu C‑308/15 proizlazi da sud koji je uputio zahtjev polazi od premise da postoji obveza proširenja ograničenja restitucijskih učinaka koji proizlaze iz ništavosti klauzula o najnižoj kamatnoj stopi, koju je proglasio Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u okviru kolektivne tužbe, na pojedinačne tužbe protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga koje nisu proslijeđene Tribunal Supremu (Vrhovnom sudu) u okviru kolektivne tužbe. Španjolska vlada je u svojim pisanom očitovanju i na raspravi tvrdila da u španjolskom pravnom poretku ne postoji takva odredba o automatskom proširenju ( 84 ). Iako je točno da sudska praksa Tribunal Suprema (Vrhovni sud) upotpunjava španjolski pravni poredak ( 85 ), to ne predstavlja prepreku ovlastima koje ima svaki sud pred kojim se podnosi tužba radi proglašenja nepoštenosti prirode klauzule o najnižoj kamatnoj stopi, da provede vlastitu analizu okolnosti i da ako ocijeni da su u konkretnom slučaju o kojemu ima saznanja, te okolnosti identične, primijeni sudsku praksu Tribunal Suprema (Vrhovni sud). U takvim okolnostima, osmo prethodno pitanje upućeno u okviru predmeta C‑308/15 ne zahtijeva dodatna razmatranja od strane Suda. U svakom slučaju, s obzirom na to da smatram da se rješenje koje je usvojio Tribunal Supremo (Vrhovni sud) ne čini neusklađeno s pravom Unije, njegova primjena od strane drugih sudova jamči ostvarenje načela jednakosti i ekonomičnosti postupka.

82.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja su uputili Juzgado de lo Mercantil n.o 1 de Granada (Trgovački sud broj 1 u Granadi) i Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu) odgovori na sljedeći način:

„Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, shvaćen u svjetlu načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, treba tumačiti na način da mu u posebnim uvjetima glavnih postupaka, nije protivna odluka najvišeg suda kojom isti proglašava nepoštenima klauzule o najnižoj kamatnoj stopi, nalaže prestanak njihova korištenja, uklanjanje iz postojećih ugovora te ih proglašava ništavima ograničavajući u isto vrijeme, s obzirom na iznimne okolnosti, učinke navedene ništavosti, posebno one restitucijske, na datum izricanja svoje prve presude u tom smislu”.