1.

Očito je da sudska odluka kojom se utvrđuje nepoštenost uvjeta koji se nalazi u potrošačkom ugovoru može imati obvezujući karakter kao sudski presedan. Međutim, mogu li države članice takvoj odluci dodijeliti učinak erga omnes na način da obvezuje prodavatelje robe ili pružatelje usluga koji nisu sudjelovali u postupku? To je pitanje koje se postavlja Sudu u ovom predmetu.

2.

Zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru spora između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i poljskih tijela za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača u vezi s izricanjem novčane kazne tom prodavatelju robe ili pružatelju usluga zato što se u svojim ugovorima s potrošačima koristi općim uvjetima poslovanja koji se smatraju jednakima onima koji su prethodno proglašeni nepoštenima i kao takvi upisani u javni upisnik, iako taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije sudjelovao u postupku u kojem je utvrđena nepoštenost uvjeta iz upisnika.

3.

Sud koji je uputio zahtjev ponajprije u biti pita Sud protive li se članak 6. stavak 1. i članak 7. Direktive 93/13/EEZ ( 2 ) u vezi s člancima 1. i 2. Direktive 2009/22/EZ ( 3 ) propisu poput onoga o kojem je riječ u sporu koji je pokrenut pred sudom koji je uputio zahtjev.

4.

U tim okolnostima Sud je pozvan da prvi put utvrdi granice postupovne autonomije država članica u okviru Direktive 93/13 i pravednu ravnotežu između učinkovite zaštite potrošača od nepoštenih uvjeta i prava na saslušanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga, koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

5.

Članak 3. Direktive 93/13 glasi:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

2.   Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

[…]

Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

3.   Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.”

6.

Što se tiče procjene nepoštenosti ugovorne odredbe, članak 4. stavak 1. te direktive predviđa:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.”

7.

Članak 6. stavak 1. navedene direktive glasi:

„1.   Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

8.

Članak 7. Direktive 93/13 glasi:

„1.   U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

2.   Sredstva iz stavka 1. uključuju odredbe prema kojima osobe ili organizacije koje u skladu s nacionalnim pravom imaju legitiman interes zaštititi potrošače mogu u skladu s dotičnim nacionalnim pravom postupati pred sudovima ili pred nadležnim upravnim tijelima radi donošenja odluke o tome jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opću upotrebu nepoštene, kako bi potom mogle primijeniti odgovarajuća i djelotvorna sredstva radi sprečavanja daljnjeg korištenja takvih odredbi.

3.   Uz dužno poštovanje nacionalnih propisa, pravni lijekovi iz stavka 2. mogu odvojeno ili zajedno biti usmjereni protiv većeg broja prodavatelja robe ili pružatelja usluga iz istog gospodarskog područja, ili protiv njihovih udruga koje koriste te iste ili slične ugovorne odredbe ili koje preporučuju njihovo korištenje.”

9.

Članak 8. Direktive 93/13 predviđa da države članice mogu usvojiti ili zadržati strože odredbe od onih koje predviđa ta direktiva, u mjeri u kojoj su spojive s Ugovorom.

10.

Članak 8.a stavak 1. Direktive 93/13 glasi ( 4 ):

„1.   Kad država članica donosi odredbe u skladu s člankom 8. ona o tome kao i o naknadnim promjenama obavješćuje Komisiju, a posebno kad se tim odredbama:

[…]

11.

Članak 1. Direktive 2009/22, u verziji koja je bila na snazi u trenutku nastanka činjenica iz glavnog postupka, naslovljen „Područje primjene”, glasi:

„1.   Cilj je ove Direktive uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na postupke za dobivanje sudskog naloga iz članka 2. s ciljem zaštite kolektivnih interesa potrošača obuhvaćenih direktivama iz Priloga I., radi osiguravanja neometanog funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

2.   Za potrebe ove Direktive, povreda je svaka radnja koja je u suprotnosti s direktivama iz Priloga I., kako su prenesene u unutarnji pravni sustav država članica, i koja nanosi štetu kolektivnim interesima iz stavka 1.”

12.

Prilog I. Direktivi 2009/22, naslovljen „Popis direktiva na koje se odnosi članak 1.”, u točki 5. navodi Direktivu 93/13.

13.

Članak 2. stavak 1. Direktive 2009/22, naslovljen „Postupci za dobivanje sudskog naloga”, glasi:

„1.   Države članice određuju sudove ili upravna tijela nadležna za odlučivanje u postupcima koje pokreću kvalificirani subjekti u smislu članka 3. tražeći:

14.

Sukladno odredbama članka 24. stavka 1. i članka 24. stavka 2. točke 1. Ustawe o ochronie konkurencji i konsumentów (Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača) od 16. veljače 2007. (Dz. U., br. 50, pozicija 331.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak ( 5 ):

„1.   Zabranjeno je ponašanje koje povređuje kolektivne interese potrošača.

2.   Ponašanje koje povređuje kolektivne interese potrošača podrazumijeva svako protupravno postupanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga koje ugrožava te interese, a posebice:

15.

Članak 26. stavak 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača određuje:

„ 1.   Ako [predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača] utvrdi povredu zabrane iz članka 24., on donosi odluku kojom utvrđuje da ponašanje o kojem je riječ povređuje kolektivne interese potrošača, pri čemu će zahtijevati da ono prestane […]”

16.

Članak 106. stavak 1. točka 4. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača predviđa:

„1.   Predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača može odlukom prodavatelju robe ili pružatelju usluga izreći novčanu kaznu čiji iznos ne može biti veći od 10 % prihoda ostvarenog u poslovnoj godini prije one u kojoj je izrečena kazna, kad se taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga, makar i nenamjerno:

[…]

17.

Članak 47942 stavak 1., članak 47943 i članak 47945 stavci 1. do 3. Ustawa – Kodeks postępowania cywilnego (Zakonik o građanskom postupku) od 17. studenoga 1964. (Dz. U. 2014., pozicija 101.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), glase ( 6 ):

„Članak 47942

1.   U slučaju prihvaćanja zahtjeva, sud u izreci svoje presude navodi sadržaj nedopuštenih općih uvjeta poslovanja i zabranjuje njihovu primjenu.

Članak 47943

Pravomoćna presuda proizvodi učinke prema trećima od upisa nedopuštenog općeg uvjeta poslovanja u upisnik iz članka 47945 stavka 2.

Članak 47945

1.   Sud presliku pravomoćne presude kojom se prihvaća zahtjev šalje predsjedniku Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača.

2.   Predsjednik Ureda za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača na temelju presuda iz stavka 1. vodi upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja.

3.   Upisnik iz stavka 2. je javan.”

18.

Odlukom od 22. studenoga 2011. predsjednik Urząda Ochrony Konkurencji i Konsumentów (Ured za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, Poljska, u daljnjem tekstu: UOKiK) društvu HK Zakład Usługowo Handlowy „Partner” Sp. z o.o (u daljnjem tekstu: HK Partner), koje obavlja gospodarsku djelatnost, među ostalim, u području turističkih usluga, izrekao je novčanu kaznu u iznosu od 21127 poljskih zlota (PLN) (oko 4940 eura). Ta odluka donesena je na temelju članka 24. stavka 1. i članka 24. stavka 2. točke 1. kao i članka 106. stavka 1. točke 4. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača zbog toga što se HK Partner koristio općim uvjetima prodaje putovanja koji su se smatrali jednakima uvjetima koji su prethodno proglašeni nedopuštenima te koji su potom upisani u javni upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja iz članka 47945 stavka 2. Zakonika o građanskom postupku (u daljnjem tekstu: Upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja) ( 7 ).

19.

HK Partner podnio je tužbu protiv odluke predsjednika UOKiK‑a od 22. studenoga 2011. pred Sądom Okręgowy w Warszawie – Sąd Ochrony Konkurencji i Konsumentów (Okružni sud u Varšavi – Sud za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, u daljnjem tekstu: SOKiK) zahtijevajući poništenje te odluke i podredno smanjenje novčane kazne. U postupku pred SOKiK‑om došlo je do podjele HK Partnera po okončanju koje je tužitelj, društvo Biuro podróży „Partner” sp. z o.o. (u daljnjem tekstu: Biuro podróży Partner), preuzelo sva prava i obveze HK Partnera povezane s turističkom djelatnosti. SOKiK je presudom od 19. studenoga 2013. odbio tužbu, pri čemu se složio s ocjenom predsjednika UOKiK‑a u pogledu istovjetnosti uvjeta kojima se koristio HK Partner i onih iz upisnika nedopuštenih općih uvjeta poslovanja.

20.

Društvo Biuro podróży Partner podnijelo je protiv te presude žalbu Sądu Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska) zahtijevajući poništenje odluke predsjednika UOKiK‑a od 22. studenoga 2011. i podredno ukidanje SOKiK‑ove presude od 19. studenoga 2013. te vraćanje predmeta tom sudu na ponovno suđenje.

21.

U tim je okolnostima Sąd Apelacyjny w Warszawie VI Wydział Cywilny (Žalbeni sud u Varšavi, građanski odjel), imajući dvojbe o tumačenju prava Unije, odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22.

S obzirom na jasnu sudsku praksu Suda koja se odnosi na tumačenje članka 267. trećeg stavka UFEU‑a ( 8 ), drugo prethodno pitanje ne sadržava nova pravna pitanja. Stoga treba odlučiti samo o prvom prethodnom pitanju, o kojem se još nije odlučivalo.

23.

Poljska vlada i Europska komisija podnijela su pisana očitovanja. Poljska vlada i Komisija sudjelovale su na raspravi koja se održala 9. ožujka 2016.

24.

Unaprijed treba navesti nekoliko detalja o poljskom sustavu zaštite potrošača od nepoštenih uvjeta, koji uspostavlja tri oblika nadzora nepoštenih uvjeta, to jest pojedinačni nadzor, nadzor in abstracto i upravni nadzor ( 9 ).

25.

Pojedinačni nadzor provodi se u slučaju sporova pred redovnim sudovima između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga u vezi s nepoštenim uvjetima koji se nalaze u pojedinačnim ugovorima. Sudska odluka koja se odnosi na pojedinačni nadzor obvezuje samo stranke u postupku.

26.

S druge strane, nadzor in abstracto provodi specijalizirani sud, to jest SOKiK, i podliježe postupku koji je posebno uređen, među ostalim, člankom 47942 stavkom 1., člankom 47943 i člankom 47945 stavcima 1. do 3. Zakonika o građanskom postupku ( 10 ). Svrha ovog nadzora, koji se odnosi isključivo na opće uvjete, jest ukidanje nepoštenih uvjeta. SOKiK‑ova ocjena temelji se na tekstu spornog uvjeta i time je neovisna o načinu na koji će se taj uvjet koristiti u pojedinačnim ugovorima ( 11 ). Postupak pred SOKiK‑om može, među ostalima, pokrenuti svaki potrošač, bez obzira na to je li obvezan ugovorom ili ne, nevladine organizacije koje se zalažu za zaštitu interesa potrošača kao i predsjednik UOKiK‑a ( 12 ).

27.

Kada SOKiK u okviru nadzora in abstracto odlučuje o nepoštenosti općeg uvjeta poslovanja na temelju članka 47942 stavka 1. Zakonika o građanskom postupku, on u izreci svoje presude navodi sadržaj spornog uvjeta te zabranjuje njegovu primjenu. Pravomoćna presuda kojom je zahtjev prihvaćen potom se objavljuje i uvjet koji je proglašen nepoštenim upisuje se u upisnik nepoštenih uvjeta koji vodi predsjednik UOKiK‑a. Prema mišljenju poljske vlade, kada je neki uvjet upisan u upisnik, nije ga moguće ispraviti ili izbrisati iz upisnika.

28.

Upravni nadzor, prema mišljenju poljske vlade, usko je povezan s nadzorom in abstracto zato što provodi SOKiK‑ove presude. Naime, tijekom upravnog nadzora predsjednik UOKiK‑a utvrđuje je li sporni uvjet jednak ili istovjetan ugovornom uvjetu koji je upisan u upisnik nepoštenih uvjeta, osobito s obzirom na sadržaj spornog uvjeta i njegove učinke na potrošača. Da bi postojala istovjetnost, nije nužno da sadržaj uvjeta koji se uspoređuju bude jednak. Dovoljno je da sporni uvjet odgovara slučaju iz uvjeta koji je upisan u upisnik. Prodavatelj robe ili pružatelj usluga čiji su uvjeti predmet upravnog nadzora općenito nema mogućnost osporavati nepoštenost spornog uvjeta u posebnim okolnostima, već samo njegovu istovjetnost uvjetima koji su već upisani u upisnik.

29.

Ako predsjednik UOKiK‑a utvrdi povredu zabrane predviđene u članku 24. stavku 2. točki 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača ( 13 ), on odlukom nalaže prestanak ponašanja koje povređuje kolektivne interese potrošača i, eventualno, izriče novčanu kaznu prodavatelju robe ili pružatelju usluga na temelju članka 106. stavka 1. točke 4. tog zakona.

30.

Sudski nadzor nad odlukama predsjednika UOKiK‑a provode SOKiK, kao sud prvog stupnja, i Sąd Apelacyjny w Warszawie VI Wydział Cywilny (Žalbeni sud u Varšavi, građanski odjel), kao sud drugog stupnja ( 14 ). Iz odluke suda koji je uputio zahtjev proizlazi da taj sudski nadzor nema za cilj ispitati nepoštenost spornog uvjeta, nego samo njegovu istovjetnost ostalim uvjetima iz upisnika nedopuštenih općih uvjeta poslovanja.

31.

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da postoje dvojbe o tumačenju članka 24. stavka 2. točke 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača i članka 47943 Zakonika o građanskom postupku ( 15 ) koje dovode do razlika i u sudskoj praksi i znanosti. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u tom području suprotstavljaju se dvije teze.

32.

Prema prvoj tezi, koju zagovara predsjednik UOKiK‑a u glavnom postupku i koja se temelji na doslovnom tumačenju članka 47943 Zakonika o građanskom postupku, odluke koje je donio SOKiK u okviru nadzora in abstracto imaju učinak erga omnes prema svim prodavateljima robe ili pružateljima usluga od svojeg upisa u upisnik nedopuštenih općih uvjeta poslovanja ( 16 ) (u daljnjem tekstu: prva teza o tumačenju).

33.

Prema drugoj tezi, kao što je opisuju sud koji je uputio zahtjev i poljska vlada, SOKiK‑ova odluka kojom se utvrđuje nezakonitost uvjeta iz općih uvjeta poslovanja odnosi se samo na konkretan uvjet iz postupka i obvezuje samo stranke u sporu.

34.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da za pravilno tumačenje nacionalnih odredaba o kojima je riječ treba voditi računa o zahtjevima prava Unije, što je razlog zbog kojeg je uputio zahtjev za prethodnu odluku. Točnije, taj se sud pita protive li se članak 6. stavak 1. i članak 7. Direktive 93/13 kao i članci 1. i 2. Direktive 2009/22 poljskom propisu koji se primjenjuje na način na koji se tumači prema prvoj tezi o tumačenju i osobito je li takvo tumačenje sukladno temeljnom pravu prodavatelja robe ili pružatelja usluga na saslušanje.

35.

Iako Sud u okviru postupka pokrenutog na temelju članka 267. UFEU‑a nije nadležan odlučiti o tumačenju normi nacionalnog prava – uključujući i izbor između dvaju načina tumačenja i usklađenosti normi nacionalnog prava s odredbama prava Unije – jer je to isključiva obveza suda koji je uputio zahtjev, Sud je, kada odlučuje o zahtjevu za prethodnu odluku, nadležan pružiti nacionalnom sudu sve odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji mu omogućuju ocjenu usklađenosti normi unutarnjeg prava s propisima Unije ( 17 ).

36.

U tom pogledu treba podsjetiti da je na sudu koji je uputio zahtjev da učini sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi se nacionalna pravila koja se primjenjuju u glavnom postupku protumačila u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe prava Unije, pri čemu uzima u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjuje metode tumačenja koje nacionalno pravo priznaje, kako bi jamčio punu učinkovitost Direktive 93/13 i doveo do rješenja koje je u skladu s njezinom svrhom ( 18 ).

37.

Unatoč formulaciji prvog prethodnog pitanja, smatram da ga treba ispitati s obzirom na cijelu Direktivu 93/13, uzimajući pritom u obzir i zahtjeve koji proizlaze iz Povelje, osobito njezina članka 47., koji se odnosi na pravo na saslušanje. U tom pogledu podsjećam da, kako bi sudu koji je uputio zahtjev pružio koristan odgovor, Sud može uzeti u obzir odredbe prava Unije na koje nacionalni sudac nije uputio u svojem pitanju ( 19 ).

38.

Stoga smatram da se prethodno pitanje treba shvatiti na način da ima za cilj saznati treba li Direktivu 93/13 u vezi s člancima 1. i 2. Direktive 2009/22 i s člankom 47. Povelje tumačiti na način da se protivi nacionalnom propisu koji predviđa izricanje novčane kazne prodavatelju robe ili pružatelju usluga koji se u svojim ugovorima s potrošačima koristi općim uvjetima poslovanja koji su jednaki uvjetima za koje se već presudilo da su nepošteni i koji su kao takvi upisani u javni upisnik, iako taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije sudjelovao u postupku u kojem je utvrđena nepoštenost tih uvjeta iz upisnika.

39.

Sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga kad je riječ o pregovaračkoj snazi i razini informacija ( 20 ). U tom pogledu članci 6. i 7. te direktive nameću državama članicama obvezu da osiguraju „odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima” ( 21 ) i da predvide da nepošteni uvjeti ne obvezuju potrošače, pri čemu je cilj, prema mišljenju Suda, „zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između potonjih” ( 22 ).

40.

Nema dvojbe da sustav kakav je predviđen poljskim propisom može osigurati visoku razinu zaštite potrošača ( 23 ). Dodjeljujući odlukama koje se donose u okviru nadzora in abstracto učinak erga omnes i dopuštajući izricanje visokih novčanih kazni ( 24 ) prodavatelju robe ili pružatelju usluga, takav sustav brzo i učinkovito sprečava primjenu utvrđenih nepoštenih uvjeta kao i sličnih uvjeta koji imaju sličan negativan učinak na potrošača. Osim toga, takav sustav sprečava da se zaobilazi zakonodavstvo malim redakcijskim i stilskim izmjenama uvjeta koji su već bili zabranjeni ( 25 ).

41.

Kako to tvrdi poljska vlada, Direktiva 93/13 ne predviđa određeni model koji države članice moraju primijeniti kako bi zaustavile primjenu nepoštenih uvjeta. Ona također ne pojašnjava pravni učinak utvrđivanja nepoštenosti ugovorne odredbe jer se Direktiva temelji na načelu postupovne autonomije država članica. Članak 6. stavak 1. te direktive tako upućuje na uvjete koje su utvrdila nacionalna prava država članica ( 26 ), a njezin članak 8. dopušta da se usvoje ili zadrže odredbe strože od onih koje su predviđene u Direktivi ( 27 ). Međutim, iz toga ne proizlazi da države članice uživaju apsolutnu slobodu da donose strože odredbe primjenjive na nepoštene uvjete. Kao što to proizlazi iz članka 8. Direktive 93/13, te odredbe moraju biti spojive s Ugovorima.

42.

Stoga, suprotno onomu što tvrdi poljska vlada, smatram da sustav kakav zagovaraju zastupnici prve teze o tumačenju nije sukladan sa zahtjevima koji proizlaze iz Direktive 93/13 u vezi s Poveljom. Taj zaključak oslanja se na gore izložena razmatranja kojima se želi odgovoriti na argumente koje su navele poljska vlada i Komisija.

43.

Iz članka 4. stavka 1. Direktive 93/13 proizlazi da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se „u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi” ( 28 ).

44.

Tako se, kad je riječ o ocjeni nepoštenosti, ugovorna odredba ne može odvojiti od svojeg konteksta. Ta ocjena, posljedično, nije apsolutna, već relativna, s obzirom na to da ovisi o pojedinačnim okolnostima sklapanja ugovora ( 29 ), uključujući kumulativni učinak svih ugovornih odredaba ( 30 ).

45.

Iz ustaljene sudske prakse Suda također proizlazi da Sud ne može odlučivati o primjeni općih kriterija kojima se koristi zakonodavac Unije kako bi definirao pojam nepoštenog uvjeta na pojedinačni uvjet, koji se treba ispitati u odnosu na posebne okolnosti konkretnog slučaja, a to je obveza nacionalnog suda ( 31 ).

46.

Ugovorna odredba može se tako smatrati nepoštenom u određenim okolnostima, ali ne i u drugima ( 32 ), osobito s obzirom na cijenu koju je platio potrošač ( 33 ). Ocjena nepoštenosti može se također s vremenom promijeniti ovisno o izmjeni prava koje se primjenjuje na ugovor ( 34 ).

47.

Dakako, postoje ugovorne odredbe koje su očito nepoštene, što olakšava ocjenu za koju je nadležan nacionalni sud na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 93/13 a da istodobno tu ocjenu ne lišava njezina konkretnog značaja. Te odredbe također će često biti protivne kogentnim pravilima nacionalnih prava potrošača ili ugovornog prava.

48.

Nacionalna sudska odluka u kojoj se općenito utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe ili njezina neusklađenost s kogentnim pravilima očito bi, kao presedan, imala znatne posredne učinke na druge prodavatelje robe ili pružatelje usluga koji se u svojim ugovorima s potrošačima koriste istim ili sličnim uvjetima jer bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga morali očekivati sličnu ocjenu tijekom sudskog nadzora koji se odnosi na njihove ugovore. Također stoji da se ocjena nepoštenosti razlikuje od ugovora do ugovora ovisno o posebnim okolnostima i pravu koje se primjenjuje na ugovor i uvjete o kojima je riječ.

49.

Posljedično, smatram da se sustav koji općenito predviđa da se nepoštenost općih uvjeta poslovanja utvrdi jednom zauvijek, tijekom sudskog postupka in abstracto, teško ili nikako ne može pomiriti s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 jer potonja zahtijeva da ocjena nepoštenosti bude konkretna i utemeljena na posebnim okolnostima.

50.

Direktiva 93/13 u Prilogu sadržava popis koji njezin članak 3. stavak 3. kvalificira kao „indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima” ( 35 ).

51.

Komisija je na početku predložila uvođenje pravog „crnog” popisa uvjeta koji se smatraju nepoštenima u svim okolnostima, a zatim „sivog” popisa uvjeta za koje se pretpostavlja da su nepošteni. Međutim Vijeće Europske unije nije podržalo te prijedloge, već se založilo samo za indikativan popis ( 36 ). Sud je potvrdio da se „uvjet koji se na njemu nalazi ne mora nužno smatrati kao nepošten i [da], obrnuto, uvjet koji se na njemu ne nalazi može ipak biti proglašen nepoštenim” ( 37 ).

52.

Smatram da zakonodavčev izbor u vezi sa značajem popisa jasno pokazuje poteškoće na koje se nailazi pri identifikaciji uvjeta koji su nepošteni u svim okolnostima, čak i za uvjete kao što su oni koji se nalaze na tom popisu za koje se smatra da su posebno problematični u pogledu neravnoteže stvorene na štetu potrošača ( 38 ). To se također vidi iz fleksibilnosti teksta popisa ( 39 ).

53.

Kada sukladno članku 8. Direktive 93/13 država članica „donese odredbe […] [koje] sadrže popise ugovornih odredaba za koje se smatra da su nepoštene”, ona ima obvezu, sukladno članku 8.a stavku 1. te direktive, o tome obavijestiti Komisiju ( 40 ). Suprotno indikativnom popisu iz Priloga toj direktivi, nacionalni popisi doneseni na temelju članka 8. mogu imati obvezujući učinak, bez obzira na to jesu li „crni” ili „sivi” ( 41 ).

54.

Smatram da izričaj „donosi odredbe” iz članka 8.a stavka 1. Direktive 93/13 podrazumijeva da takav nacionalni popis mora biti utvrđen zakonodavnim putem, to jest zakonom ili upravnim pravilima donesenima na temelju zakona. Mehanizam uspostavljen člankom 8. i člankom 8.a stavkom 1. te direktive tako traži da zakonodavac precizno formulira zabranjene uvjete ili one za koje se pretpostavlja da su nepošteni, pažljivo odvagujući različite i katkad suprotstavljene interese, o čemu obavještava Komisiju. Ističem da zakonodavni postupak u kojem mogu sudjelovati zainteresirane strane po svojoj naravi teži usvajanju općih i apstraktnih pravila.

55.

No, sustav poput onoga koji zagovaraju zastupnici prve teze o tumačenju u biti ovlašćuje nacionalne sudove, više nego zakonodavca, da od slučaja do slučaja utvrde „crni” popis na temelju kojeg se može sankcionirati korištenje istim ili istovjetnim uvjetima. U tom kontekstu nepošteni uvjeti unose se jedan za drugim u upisnik nepoštenih uvjeta koji zapravo uređuju prodavatelji robe ili pružatelji usluga. Iz toga jasno proizlazi da takav sustav nije usklađen s donošenjem nacionalnih popisa koje dopušta članak 8. Direktive 93/13.

56.

Osim toga, čini mi se da se takav sustav teško može pomiriti s načelom zakonitosti kaznenih djela i kazni iz članka 49. Povelje, koje zahtijeva da zakon jasno definira povrede i za njih propisane kazne ( 42 ).

57.

S obzirom na velik i rastući broj upisa u upisnik nepoštenih uvjeta ( 43 ), taj sustav također potiče sumnje u odnosu na načelo pravne sigurnosti, koje je dio općih načela prava Unije ( 44 ), jer prodavatelji robe ili pružatelji usluga nužno imaju poteškoće pri utvrđivanju pravne situacije u kojoj djeluju te pri predviđanju posljedica tog djelovanja. Te sumnje osobito su ozbiljne kad je riječ o mogućnosti sankcioniranja korištenja uvjetima koji su samo „istovjetni” onima upisanima u upisnik ( 45 ).

58.

S gore izloženim razmatranjima u vezi s konkretnom ocjenom nepoštenosti ugovorne odredbe usko je povezano pitanje prava prodavatelja robe ili pružatelja usluga da opovrgne nepoštenost odredaba kojima se koristi u ugovorima s potrošačima.

59.

Iz tumačenja a contrario članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 proizlazi da se ugovorna odredba ne smatra nepoštenom ako se o njoj pojedinačno pregovaralo ( 46 ). U tom pogledu članak 3. stavak 2. treći podstavak te direktive predviđa da je teret dokaza na prodavatelju robe ili pružatelju usluga koji tvrdi da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Iz toga zaključujem da Direktiva 93/13 prodavatelju robe ili pružatelju usluga dodjeljuje barem pravo da dokaže da je sporna odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja i da, posljedično, u smislu te direktive u konkretnom slučaju nije nepoštena.

60.

Čini mi se da je pravo prodavatelja robe ili pružatelja usluga da na temelju članka 3. stavka 2. trećeg podstavka Direktive 93/13 podnese argumente i dokaze kako bi ispunio obveze na temelju tereta dokazivanja dio općenitijeg i šireg prava koje proizlazi iz članka 47. Povelje, s obzirom na koji se trebaju čitati odredbe Direktive 93/13 ( 47 ).

61.

Članak 47. Povelje jamči svakomu ( 48 ), u situacijama koje potpadaju pod područje primjene Povelje ( 49 ), pravo na saslušanje tijekom upravnog i sudskog postupka ( 50 ). Kako je to Sud naveo, to pravo jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese, kako bi se nadležnom tijelu omogućilo da korisno uzme u obzir sve relevantne informacije ( 51 ). Očito je da to vrijedi za odluku kojom se izriče novčana kazna prodavatelju robe ili pružatelju usluga.

62.

U okviru sudskog nadzora poput onoga iz propisa o kojem je riječ pravo prodavatelja robe ili pružatelja usluga na saslušanje imalo bi dvije različite funkcije. Kao prvo, dalo bi prodavatelju robe ili pružatelju usluga mogućnost da dokaže da su posebne okolnosti zaključenja ugovora o kojem je riječ različite od onih koje su već ocijenjene u prethodnom postupku u kojem se utvrdila nepoštenost iste ili istovjetne odredbe. Kao drugo, pravo na saslušanje daje prodavatelju robe ili pružatelju usluga mogućnost da istakne činjenične ili pravne tužbene razloge koji, bez obzira na razlog, nisu bili istaknuti u ranijem postupku in abstracto i da ispravi pogreške počinjene tijekom tog postupka ( 52 ).

63.

Iz toga zaključujem da se pravo prodavatelja robe ili pružatelja usluga na saslušanje u okviru Direktive 93/13 ne može ograničiti na pitanje je li sporna odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja, već ono mora uključivati svaki element relevantan za ocjenu njezine nepoštenosti u skladu s člankom 4. stavkom 1. te direktive ( 53 ). Tako bi prodavatelj robe ili pružatelj usluga trebao imati mogućnost da dokaže kako sporna odredba u konkretnim okolnostima ne stvara veliku neravnotežu na štetu potrošača, tako da dokaže osobito to da štetni učinak te odredbe ima protutežu u drugim odredbama ugovora ili kroz sniženu cijenu koju je potrošač platio ( 54 ).

64.

Na temelju informacija koje su pružili sud koji je uputio zahtjev i poljska vlada, čini mi se da sustav poput onoga koji proizlazi iz prve teze o tumačenju ne uzima dovoljno u obzir pravo prodavatelja robe ili pružatelja usluga na saslušanje jer se potonji ne može ni tijekom upravnog nadzora ni tijekom sudskog nadzora pred SOKiK‑om i Sądom Apelacyjnym w Warszawie VI Wydział Cywilny (Žalbeni sud u Varšavi, građanski odjel) u konkretnim okolnostima pozvati na nepostojanje nepoštenosti sporne odredbe i podnijeti dokaz o tome ( 55 ). Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, ti postupci nemaju za predmet nadzor nepoštenosti sporne odredbe same po sebi, već samo njezine istovjetnosti s odredbama iz upisnika nepoštenih odredaba.

65.

Iako se ne može isključiti, kao što to tvrdi poljska vlada, da nacionalni sudovi pri ispitivanju istovjetnosti između sporne odredbe i one koja se nalazi u upisniku nepoštenih odredaba uzimaju u obzir čimbenike navedene u članku 4. stavku 1. Direktive 93/13 ( 56 ), i dalje ostaje činjenica da ta ocjena u svakom slučaju ima za cilj jedino da odredi identičnost ili istovjetnost dviju odredaba ( 57 ) i da prodavatelj robe ili pružatelj usluga ne može dovesti u pitanje nepoštenost sporne odredbe upućujući na konkretne okolnosti, uključujući pojedinačno pregovaranje o spornoj odredbi, ili na nove argumente koji nisu bili istaknuti tijekom nadzora in abstracto. U takvom sustavu pravo prodavatelja robe ili pružatelja usluga predviđeno u članku 47. Povelje vrlo je ograničeno ( 58 ).

66.

Paralelno, nadležnost suda koji izvršava sudsku kontrolu znatno je ograničena, što samo po sebi postavlja pitanja u pogledu članka 47. Povelje, koji zahtijeva djelotvoran „pravni lijek” ( 59 ). Osim toga, takav sustav također povređuje pravo potrošača da odustane od neprimjene nepoštene odredbe ( 60 ).

67.

Dakako, sukladno članku 52. stavku 1. Povelje, pravo na saslušanje može sadržavati ograničenja, pod uvjetom da ona stvarno odgovaraju ciljevima općeg interesa koji se ostvaruju i da poštuju načelo proporcionalnosti ( 61 ). U tom pogledu, poljska vlada tvrdi, prema mojem mišljenju pravilno, da nacionalni propis ima za cilj brzo i učinkovito zaustaviti primjenu nezakonitih odredaba u različitim situacijama do kojih može doći i izbjeći velik broj sudskih postupka koji se odnose na istovjetne opće uvjete poslovanja kojima se koriste različiti prodavatelji robe ili pružatelji usluga ( 62 ).

68.

Međutim, smatram da ta razmatranja, iako su zasigurno valjana, ne mogu opravdati posebno strogo ograničenje prava na saslušanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga koje proizlazi iz članka 47943 Zakonika o građanskom postupku i članka 24. stavka 2. točke 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i potrošača, kako su tumačeni prema prvoj tezi o tumačenju, vodeći također računa o nezanemarivim novčanim kaznama koje se mogu izreći prodavatelju robe ili pružatelju usluga na temelju članka 106. stavka 1. točke 4. tog zakona ( 63 ).

69.

Konačan karakter upisa uvjeta u upisnik nepoštenih uvjeta potkrepljuje i zaključak prema kojem nacionalni propis o kojem je riječ, na način protumačen prema prvoj tezi o tumačenju, nije sukladan načelu proporcionalnosti ( 64 ).

70.

Kao što to potvrđuje Komisija, čini se da postoje alternativne mjere koje olakšavaju učinkovitu zaštitu potrošača od nepoštenih odredaba, pri čemu prodavatelju robe ili pružatelju usluga jamče pravo na saslušanje. Tako države članice ne mogu biti spriječene da provedu mjere kojima se utvrđuje pretpostavka nepoštenosti određenih općih uvjeta poslovanja ( 65 ) čija bi se primjena mogla sankcionirati, osim ako prodavatelj robe ili pružatelj usluga tijekom upravnog ili sudskog postupka ne dokaže da u konkretnim okolnostima to nije slučaj, među ostalim, dokazujući da se o njima pojedinačno pregovaralo.

71.

Osim toga, nepostojanje učinka erga omnes ne znači da utvrđenje nepoštenosti općeg uvjeta poslovanja ne bi imalo preventivan učinak, s obzirom na to da bi drugi prodavatelji robe ili pružatelji usluga težili tomu da se prestanu koristiti sličnim uvjetima poslovanja ( 66 ).

72.

Direktiva 93/13 omogućuje, kao što to potvrđuje Komisija, na temelju svojeg članka 7. stavaka 2. i 3., kolektivne postupke za dobivanje sudskog naloga koji stvarno premašuju ugovorni odnos u smislu da su neovisni o bilo kakvom pojedinačnom sukobu i mogu ih pokrenuti osobe i organizacije koje imaju legitiman interes zaštititi potrošače ( 67 ). Kao što to upućuje izričaj „ne dovodeći u pitanje članak 7.” iz članka 4. stavka 1. te direktive, postupci iz članka 7. stavka 2. iste direktive dopunski su u odnosu na pojedinačne postupke ( 68 ).

73.

Članak 7. stavak 2. Direktive predviđa preventivan i odvraćajući nadzor in abstracto ( 69 ) koji ima za cilj utvrditi „jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opću upotrebu nepoštene”, dok članak 7. stavak 3. iste direktive omogućava da se pravni lijekovi iz članka 7. stavka 2. mogu odvojeno ili zajedno usmjeriti protiv većeg broja prodavatelja robe ili pružatelja usluga iz istog gospodarskog područja ili protiv njihovih udruga.

74.

Iz sudske prakse Suda proizlazi da pojedinačne i kolektivne tužbe u okviru Direktive 93/13 imaju „različite predmete i pravne učinke” ( 70 ). Osim toga, prema dvadeset trećoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, kolektivne tužbe ne podrazumijevaju „prethodnu verifikaciju da se u pojedinim gospodarskim sektorima dobivaju opći uvjeti”. Iz toga zaključujem da nadzor ex ante izvršen u okviru kolektivne tužbe ne može unaprijed prejudicirati rezultat ex post nadzora koji se obavlja u okviru pojedinačnog postupka, a koji uključuje i druge stranke ( 71 ), što zapravo isključuje da se učinci odluka donesenih na temelju kolektivnih tužbi protegnu na prodavatelje robe ili pružatelje usluga koji nisu sudjelovali u postupku ( 72 ).

75.

Taj se zaključak potvrđuje dodatkom koji predstavlja članak 7. stavak 3. Direktive 93/13. Tako smatram da nema smisla dopustiti uvođenje višestranačkih postupaka na temelju tog stavka ako odluke koje se donose u okviru kolektivnih tužbi iz članka 7. stavka 2. iste direktive već obvezuju sve prodavatelje robe ili pružatelje usluga. Pripremni radovi za tu direktivu također govore u prilog tumačenju prema kojem odluke donesene u vezi s kolektivnim tužbama za poništenje iz članka 7. stavaka 2. i 3. obvezuju samo stranke koje su sudjelovale u konkretnoj kolektivnoj tužbi ( 73 ).

76.

Dakako, što se tiče općih uvjeta poslovanja, o kojima se rijetko pojedinačno pregovara, ocjena koju moraju izvršiti nacionalni sudovi u okviru kolektivne i pojedinačne tužbe često će biti slična, pa čak i ista, iako stranke u postupcima nisu iste. Posljedično, odluka donesena u okviru kolektivne tužbe predstavljala bi jak presedan za ocjenu koja se provodi povodom naknadne pojedinačne tužbe koja se odnosi na istu ili istovjetnu odredbu te može čak stvoriti pretpostavku kad je riječ o nepoštenosti te odredbe. Međutim, ostaje činjenica da prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji nije sudjelovao u kolektivnom postupku ne bi smio biti lišen mogućnosti, na temelju članka 3. stavka 2. trećeg podstavka Direktive 93/13 i članka 47. Povelje, da opovrgne takvu pretpostavku u okviru pojedinačne tužbe.

77.

Kao što to naglašavaju poljska vlada i Komisija, Sud je u presudi Invitel presudio da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s člankom 7. stavcima 1. i 2. te direktive ne protivi proširenju učinka odluka kojima se utvrđuje nepoštenost općeg uvjeta poslovanja u okviru izdavanja sudskog naloga iz članka 7. navedene direktive „u pogledu svih potrošača koji su s prodavateljem robe ili pružateljem usluga o kojem je riječ sklopili ugovor na koji se primjenjuju isti [opći uvjeti poslovanja], uključujući i u pogledu potrošača koji nisu bili stranka u postupku povodom tužbe za poništenje” ( 74 ).

78.

Taj rezultat ne iznenađuje, već je više posljedica naravi i cilja kolektivnih postupaka za izdavanje sudskih naloga. Kada je ugovorna odredba proglašena ništavom te je zabranjena u okviru postupka za izdavanje sudskog naloga, očito je da treba osigurati da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga o kojem je riječ ni u jednom od svojih ugovora više ne koristi istim općim uvjetima poslovanja, uključujući onaj koji je proglašen nepoštenim. U protivnom bi postupci za izdavanje sudskog naloga iz članka 7. stavaka 2. i 3. Direktive 93/13 bili lišeni korisnog učinka.

79.

Sud je u točki 40. presude Invitel pravilno naveo da primjena sankcije ništavosti nepoštene odredbe u pogledu svih potrošača koji su s prodavateljem robe ili pružateljem usluga o kojem je riječ sklopili potrošački ugovor na koji se primjenjuju isti opći uvjeti „jamči da te potrošače ne obvezuje navedena odredba” ( 75 ), pri čemu Sud tako upućuje na članak 6. stavak 1. Direktive 93/13, namećući državama članicama, prema riječima Suda, obvezu „da poduzmu sve mjere” koje proizlaze na temelju nacionalnog prava iz utvrđenja nepoštenosti općih uvjeta poslovanja, kako potrošači ne bi bili vezani tom odredbom ( 76 ).

80.

Smatram da nema dvojbe da se ta sudska praksa ne može primijeniti na ovaj slučaj.

81.

U obrazloženju svojeg zaključka u presudi Invitel ( 77 ) Sud je tako izričito uputio na točke 57. do 61. mišljenja nezavisnog odvjetnika, koji je pak izrazio „ozbiljne prigovore” kad je riječ o učinku erga omnes prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga koji nisu sudjelovali u postupku u kojem se utvrđivala nepoštenost sporne odredbe, zabrinutost koju u potpunosti dijelim ( 78 ).

82.

Osim toga, pitanje koje se postavilo Sudu u predmetu u kojem je donesena ta presuda – to jest proširenje sankcije ništavosti nepoštene odredbe prema potrošačima koji su s prodavateljem robe ili pružateljem usluga o kojem je riječ sklopili potrošački ugovor na koji se primjenjuju isti opći uvjeti poslovanja – očito je bilo različito od pitanja suda koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, a koje se odnosi na izricanje novčanih sankcija prodavateljima robe ili pružateljima usluga koji nisu sudjelovali u postupku nadzora in abstracto.

83.

Široko tumačenje dosega presude Invitel ( 79 ), takvo da pokriva propis koji predviđa učinak erga omnes u odnosu na sve prodavatelje robe ili pružatelje usluga koji nisu sudjelovali u postupku, stoga mi se ne čini opravdanim i u svakom slučaju ne bi bilo u skladu s temeljnim pravima prodavatelja robe ili pružatelja usluga ( 80 ).

84.

Tumačenje Direktive 93/13 za koje se zalažem ne može biti dovedeno u pitanje s obzirom na članke 1. i 2. Direktive 2009/22, na koje je u svojem prvom prethodnom pitanju uputio sud koji je uputio zahtjev.

85.

Cilj Direktive 2009/22, koja se odnosi na kolektivne sudske naloge za zaštitu interesa potrošača, jest osigurati puni učinak određenih direktiva, uključujući Direktivu 93/13, i osobito sprečavati povrede unutar Unije ( 81 ).

86.

U tom pogledu, članak 2. stavak 1. točke (a) do (c) Direktive 2009/22 nalaže državama članicama da određuju sudove ili upravna tijela nadležna za odlučivanje u kolektivnim postupcima koje pokreću kvalificirani subjekti u smislu članka 3. tražeći zabranu svih radnji koje su protivne Direktivi 93/13, objavu odluke ili ispravka i izdavanje naloga koji tuženika koji izgubi spor obvezuje da u slučaju nepostupanja u skladu s odlukom uplati u državnu blagajnu ili da plati korisniku određenom u nacionalnom zakonodavstvu određeni iznos.

87.

Što se tiče veze između Direktive 2009/22 i Direktive 93/13, prva ima dopunski značaj u pogledu članka 7. stavaka 2. i 3. Direktive 93/13, koja se također odnosi na postupke za izdavanje sudskih naloga ( 82 ).

88.

Ni u tekstu Direktive 2009/22 ni u pripremnim radovima za tu direktivu ( 83 ) ne vidim nikakvu naznaku u smislu da su države članice ovlaštene odlukama koje su donesene u okviru tužbi iz te direktive dodijeliti učinak erga omnes u pogledu prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji nisu sudjelovali u postupku za izdavanje sudskog naloga. Kada bi bilo tako, Direktiva 2009/22 prekoračila bi sustav utvrđen Direktivom 93/13, koji prva direktiva želi nadopuniti, što ne bismo smjeli pretpostavljati s obzirom na nepostojanje izričite volje zakonodavca Unije.

89.

Izmjena prava Unije na način da se državama članicama omogući da prošire učinke odluka koje proglašavaju ugovornu odredbu nepoštenom na „slične ugovore”, međutim, već je raspravljana pod Komisijinim pokroviteljstvom ( 84 ). Stoga to samo potvrđuje da takvo rješenje nije moguće u sadašnjem stanju prava Unije, to jest u okviru direktiva 93/13 i 2009/22.

90.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje koje je uputio Sąd Apelacyjny w Warszawie VI Wydział Cywilny (Žalbeni sud u Varšavi, građanski odjel, Poljska) odgovori na sljedeći način:

Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u vezi s člancima 1. i 2. Direktive 2009/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis koji predviđa izricanje novčane kazne prodavatelju robe ili pružatelju usluga koji se u ugovorima s potrošačima koristi općim uvjetima poslovanja koji se smatraju istovjetnima uvjetima koji su već proglašeni nepoštenima i kao takvi upisani u javni upisnik, iako prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije sudjelovao u postupku u kojem se utvrdila nepoštenost uvjeta iz registra.