1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva ( 2 ).

2.

Svojim prethodnim pitanjem, Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) pita Sud o opsegu naknade štete koju može tražiti strana koja je oštećena povredom prava intelektualnog vlasništva i o eventualnom isključenju moralne štete iz te naknade.

3.

Prema uvodnoj izjavi 10. Direktive 2004/48, njezin je cilj „usklađivanje zakonodavnih sustava [država članica] radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite [intelektualnog vlasništva] na unutarnjem tržištu”.

4.

Uvodna izjava 26. iste direktive precizira da „[r]adi naknade štete pretrpljene kao posljedice povrede koju je izvršio počinitelj povrede koji je bio uključen u izvršenje radnje znajući, ili imajući razloga da zna, kako će one dovesti do takve povrede, iznos odštete koja se dodjeljuje nositelju prava treba uzeti u obzir sve odgovarajuće aspekte, kao što su gubitak zarade koji je imao nositelj prava ili nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede i, kada je to prikladno, bilo kakvu moralnu štetu nanesenu nositelju prava. Kao alternativa, na primjer kada je teško utvrditi iznos stvarno pretrpljene štete, iznos odštete može biti izveden iz elemenata kao što su naknade ili pristojbe koje bi trebalo platiti da je počinitelj povrede zahtijevao odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva. Cilj nije uvođenje obveze za propisivanje kaznene odštete već omogućavanje naknade štete utemeljene na objektivnom kriteriju istovremeno vodeći računa o troškovima koje je imao nositelj prava, kao što su troškovi identifikacije i istraživanja.”

5.

Članak 3. stavak 2. Direktive 2004/48 predviđa da „[te] mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”

6.

Članak 13. te direktive, naslovljen „Naknade štete”, određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.

Pri određivanju naknade štete sudska tijela:

2.   Kad počinitelj nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede, države članice mogu propisati da sudska tijela mogu naložiti povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena.”

7.

Članak 140. izmijenjenog teksta Zakona o intelektualnom vlasništvu (Texto Refundido de la Ley de Propiedad Intelectual), kako je izmijenjen Zakonom 19/2006 od 5. lipnja 2006., koji proširuje mjere zaštite intelektualnog i industrijskog vlasništva, te uspostavlja postupovna pravila za olakšavanje primjene različitih pravila Zajednice (ley 19/2006 por la que se amplían los medios de tutela de los derechos de propiedad intelectual e industrial y se establecen normas procesales para facilitar la aplicación de diversos reglamentos comunitarios) od 5. lipnja 2006. (BOE br. 134 od 6. lipnja 2006., str. 21230.), određuje:

„1.   Naknada štete koja se duguje na temelju povrede prava ne podrazumijeva samo vrijednost pretrpljenog gubitka već i izgubljenu dobit koja je posljedica te povrede prava. Iznos naknade štete može podrazumijevati troškove istraživanja nastale u svrhu pribavljanja razumnih dokaza počinjenja povrede na koju se odnosi sudski postupak.

2.   Naknada štete se utvrđuje prema izboru oštećene osobe sukladno jednom od sljedećih kriterija:

8.

C. Liffers je redatelj, scenarist i producent audiovizualnog djela „Dos patrias, Cuba y la noche” („Dvije domovine, Kuba i noć”). U tom se djelu koje je dobilo više nagrada na različitim filmskim festivalima iznosi šest osobnih i intimnih priča različitih stanovnika Havane.

9.

Društvo Producciones Mandarina SL (u daljnjem tekstu: Mandarina) je realiziralo audiovizualni dokumentarni film o dječjoj prostituciji na Kubi u kojem su prikazane nezakonite aktivnosti snimljene skrivenom kamerom. U taj dokumentarni film uključeno je nekoliko scena iz djela „Dos patrias, Cuba y la Noche”, za što nije zatraženo odobrenje C. Liffersa. Dokumentarni je film emitirao španjolski televizijski lanac Telecinco, koji je u vlasništvu društva Mediaset España Comunicación SA (u daljnjem tekstu: Mediaset), te je imao gledanost od 13,4%.

10.

C. Liffers je pred Juzgado de lo Mercantil de Madrid (trgovački sud u Madridu) podnio tužbu protiv društava Mandarina i Mediaset, kojom je od spomenutog suda zatražio da potonjima naloži prestanak povrede njegovih prava intelektualnog vlasništva, te da im naloži da mu isplate iznos od 6740 eura zbog povrede njegovih prava iskorištavanja, kao i dodatni iznos od 10000 eura na temelju naknade moralne štete koju je pretrpio.

11.

C. Liffers je u svrhu izračuna naknade štete koju je zahtijevao na temelju povrede prava iskorištavanja svojeg djela odabrao kriterij „hipotetske licencije” odnosno „hipotetske naknade” tj. iznos naknada ili pristojbi koje su mu trebale biti isplaćene da su Mandarina i Mediaset zatražile njegovo odobrenje za korištenje prava dotičnog intelektualnog vlasništva. U tu je svrhu primijenio tarife tijela za upravljanje pravima audiovizualnih producenata (Entidad de Gestión de Derechos de los Productores Audiovisuales). Naknada moralne štete izračunana je paušalno.

12.

Juzgado de lo Mercantil de Madrid (trgovački sud u Madridu) je djelomično prihvatio tužbu C. Liffersa i naložio Mandarini i Mediasetu da potonjem isplate iznos od 3370 eura za štetu nastalu uslijed te povrede kao i iznos od 10000 za prouzročenu moralnu štetu.

13.

U postupku pokrenutom po žalbi protiv prvostupanjske odluke, Audiencia provincial de Madrid (provincijski sud u Madridu) je naknadu štete dugovane na temelju hipotetske licencije smanjio na 962,33 eura, a naknadu moralne štete C. Liffersa koja je naložena Mandarini i Mediasetu potpuno poništio. Naime, C. Liffers je zatražio naknadu izračunanu primjenom kriterija hipotetske licencije predviđenog u članku 140. stavku 2. točki (b) TRLPI‑a. Međutim, prema Audiencia Provincial de Madrid (provincijski sud u Madridu), taj kriterij naknade štete je alternativan onomu predviđenom u stavku 2. točki (a) tog članka jer potonja odredba omogućuje samo naknadu moralne štete. Zajednička primjena oba kriterija nije dopuštena.

14.

U svojoj žalbi protiv presude Audiencie provincial (provincijski sud u Madridu), C. Liffers pobija poništenje naknade moralne štete i ističe da je ta naknada neovisna o izboru između kriterija naknade štete utvrđenih u članku 140. stavku 2. točkama (a) i (b) TRLPI‑a.

15.

Odlučujući o toj žalbi Tribunal Supremo (Vrhovni sud) izražava sumnje u pogledu tumačenja članka 140. stavka 2. točke (b) TRLPI‑a kojom se odredbom u španjolsko pravo prenosi članak 13. stavak 1. drugi podstavak točka (b) Direktive 2004/48.

16.

Odlukom od 12. siječnja 2015. koju je Sud zaprimio 27. veljače 2015. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) je dakle odlučio prekinuti postupak i postaviti sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se članak 13. stavak 1. Direktive 2004/48/EZ tumačiti na način da osoba oštećena povredom intelektualnog vlasništva koja zahtijeva naknadu imovinske štete izračunane na osnovi iznosa naknada ili pristojbi koje bi joj počinitelj povrede platio da je zatražio odobrenje za korištenje predmetnog prava intelektualnog vlasništva ne može povrh toga zahtijevati i naknadu nanesene moralne štete?”

17.

U predmetnom postupku pisana očitovanja podnijeli su C. Liffers, Mandarina, Mediaset, španjolska, njemačka, francuska i poljska vlada te Europska komisija. Nakon završetka pisanog dijela postupka, Sud je procijenio da raspolaže s dovoljno informacija za donošenje odluke bez održavanja rasprave, u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika Suda.

18.

Svojim prethodnim pitanjem Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u biti pita treba li članak 13. stavak 1. Direktive 2004/48 tumačiti na način da dopušta osobi oštećenoj povredom intelektualnog vlasništva koja zahtijeva naknadu imovinske štete izračunane na osnovi iznosa naknada ili pristojbi koje bi joj počinitelj povrede platio da je zatražio odobrenje za korištenje predmetnog prava intelektualnog vlasništva da povrh toga zahtijeva i naknadu pretrpljene moralne štete.

19.

Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, za potrebe tumačenja odredbe prava Unije, mora se voditi računa ne samo o formulaciji odredbe već i o kontekstu i ciljevima koji se žele postići propisom kojeg je ona dio ( 3 ).

20.

Međutim, u konkretnom me slučaju i tekst članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48 i njena struktura, kao i teleološko tumačenje dovode do zaključka da tu odredbu valja tumačiti na način da dopušta svakoj osobi oštećenoj povredom intelektualnog vlasništva da zahtijeva naknadu nanesene moralne štete bez obzira na izabranu metodu naknade imovinske štete.

21.

Alternativna metoda iz članka 13. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Direktive 2004/48 predlaže „odrediti naknadu štete u obliku paušalnog iznosa na temelju elemenata kao što je barem iznos naknada ili pristojbi koje bi povreditelj prava morao platiti da je zatražio odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva” ( 4 ).

22.

Bez donošenja konačnog zaključka o mogućnosti naknade eventualne moralne štete u kontekstu članka 13. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Direktive 2004/48, valja utvrditi da tekst te odredbe izričito dopušta uzimanje u obzir i drugih čimbenika uz same „naknade ili pristojbe” koje se uobičajeno duguju. Minimalna narav navedenog čimbenika jasno proizlazi iz izraza „au moins (barem)” koji se koristi u francuskoj verziji teksta. To također proizlazi i iz drugih jezičnih verzija ( 5 ).

23.

Riječi „kao alternativa” koje se koriste u uvodu točke (b) članka 13. stavka 1. podstavka drugog Direktive 2004/48 ne mijenjaju to tumačenje.

24.

Naime, sustavna analiza članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48 potvrđuje da, iako su točke (a) i (b) drugog podstavka formulirane kao alternative, ipak se radi o dva načina ostvarenja istog rezultata.

25.

Sustavni pristup nameće utvrđenje da su podstavci koji čine članak odnosno, a fortiori, njegov stavak, cjelina čije se odredbe ne mogu tumačiti odvojeno ( 6 ). Međutim, iako članak 13. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2004/48 upućuje sudska tijela država članica na koji način da odrede naknadu štete koja se duguje u slučaju povrede intelektualnog vlasništva, prvi podstavak članka 13. stavka 1., u većini jezičnih verzija, izričito navodi da ta sudska tijela trebaju naložiti „počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede” ( 7 ).

26.

Sustavnom se analizom članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48 prema tome dolazi do zaključka da drugi podstavak određuje metodologije koje se mogu koristiti za postizanje rezultata određenog u prvom podstavku. Štoviše, taj je rezultat naknada „stvarne štete koja je pretrpljena kao posljedica povrede” ( 8 ).

27.

Posljedično, kontekstualno tumačenje članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48 jednako tako vodi do prihvaćanja da se prilikom naknade štete pretrpljene uslijed povrede prava intelektualnog vlasništva u obzir uzme eventualna moralna šteta. Naime, u određenim okolnostima „iznos naknada ili pristojbi koje bi povreditelj prava morao platiti da je zatražio odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva” samo djelomično odražava stvarnu štetu koju je pretrpio nositelj dotičnog prava, a ne onu koja mu je stvarno nanesena.

28.

Bez razmatranja osude počinitelja povrede prava intelektualnog vlasništva na naknadu štete koja bi bila kaznene prirode ( 9 ), čini mi se teško osporivim da je moralna šteta – osobito kao šteta nanesena ugledu – pod uvjetom da se dokaže, samostalni sastavni dio štete koja je stvarno nanesena autoru ( 10 ).

29.

Alternativa koju predviđa članak 13. stavak 1. podstavak 2. točka (b) Direktive 2004/48 jest prema tome navođenje kriterija ocjene nanesene štete i nije joj svrha izmjena opsega naknade te štete.

30.

Napokon, tvrdim da bi suprotno tumačenje koje bi rezultiralo isključenjem moralne štete iz naknade stvarno nastale štete bilo suprotno ciljevima Direktive 2004/48.

31.

Ciljevi zakonodavca odražavaju se u uvodnoj izjavi 10. Direktive 2004/48. Prema toj uvodnoj izjavi, cilj direktive je „usklađivanje zakonodavnih sustava [država članica] radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite [intelektualnog vlasništva] na unutarnjem tržištu”.

32.

U tom cilju, članak 3. stavak 2. Direktive 2004/48 izričito predviđa da naknada štete mora „biti učinkovit[a] i razmjern[a] i mor[a] odvraćati od povrede te se mor[a] primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv [njezine] zlouporabe” ( 11 ).

33.

U tim okolnostima ne bi bilo dosljedno iz naknade štete dodijeljene nositelju prava intelektualnog vlasništva isključiti naknadu moralne štete jer je odabrao zahtijevati naknadu imovinske štete prema paušalnoj metodi predviđenoj u članku 13. stavku 1. drugom podstavku točki (b) Direktive 2004/48.

34.

Takvo bi isključenje, naime, za posljedicu imalo poništenje svakog odvraćajućeg učinka osude jer bi počinitelj povrede nositelju prava trebao naknaditi samo iznos koji mu je trebao platiti da je poštovao navedeno pravo što bi moglo biti manje od stvarno nastale štete. Takva naknada posljedično ne bi bila u skladu sa željom zakonodavca Unije da osigura visoku zaštitu intelektualnog vlasništva.

35.

S takvim ograničenjem, sama bi se djelotvornost zaštite mogla dovesti u sumnju. Radi se međutim o jednom od ciljeva Direktive 2004/48 koje države članice moraju postići ( 12 ). Naime, kako ispravno ističe Komisija u svojim pisanim očitovanjima, ako se isključi moralna šteta, posljedice po počinitelja povrede će biti iste bez obzira je li reproducirao djelo bez odobrenja ili je djelovao zakonito zatraživši licenciju ( 13 ).

36.

S obzirom na tekst članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48, njegovu strukturu kao i njegove ciljeve, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odgovori na sljedeći način:

Članak 13. stavak 1. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da dopušta osobi oštećenoj povredom intelektualnog vlasništva koja zahtijeva naknadu imovinske štete izračunane na osnovi iznosa naknada ili pristojbi koje bi joj počinitelj povrede platio da je zatražio odobrenje za korištenje predmetnog prava intelektualnog vlasništva da povrh toga zahtijeva i naknadu nanesene moralne štete.