1. 

a koje su uvedene za izvršavanje pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i razvoja sustava za ispaljivanje nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja).

2. 

Žalitelj u ovom predmetu, Safa Nicu Sepahan Co., iransko je dioničko društvo koje se tijekom razdoblja od gotovo tri godine nalazilo na popisima subjekata uključenih u širenje nuklearnog oružja, donesenima uredbama Vijeća Europske unije. Pred Općim sudom Europske unije žalitelj je osporavao zakonitost tog uvrštenja te je zatražio naknadu imovinske i neimovinske štete koja je, prema njegovom mišljenju, iz toga proizašla. Svojom presudom od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), Opći sud poništio je akte kojima je ime žalitelja uvršteno na predmetne popise, odbio je zahtjev za naknadu imovinske štete te je Vijeću naložio plaćanje novčane naknade u iznosu od 50000 eura na temelju neimovinske štete koju je pretrpio žalitelj ( 2 ).

3. 

Ovaj se predmet odnosi, s jedne strane, na žalbu koju je žalitelj podnio protiv odbijanja njegovog zahtjeva za naknadu imovinske štete, kao i protiv iznosa naknade štete dodijeljene na temelju neimovinske štete i, s druge strane, na protužalbu Vijeća kojom osporava postojanje, u ovom slučaju, uvjeta za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Europske unije, kao i plaćanje naknade koje mu je naloženo na temelju neimovinske štete koja je prouzročena žalitelju.

4.

Okolnosti spora, iznesene u točkama 1. do 13. pobijane presude, mogu se u svrhu ovog predmeta sažeti kako slijedi.

5.

Ime subjekta, koji je identificiran kao „Safa Nicu”, uvršteno je Odlukom 2011/299/ZVSP ( 3 ) na popis subjekata uključenih u širenje nuklearnog oružja koji je naveden u Prilogu II. Odluci 2010/413/ZVSP ( 4 ) i slijedom toga, Provedbenom uredbom (EU) br. 503/2011 ( 5 ) na popis koji se naveden u Prilogu VIII. Uredbi (EU) br. 961/2010 ( 6 ). U obrazloženju Odluke 2011/299 i Provedbene uredbe br. 503/2011, navedeni subjekt opisan je kao „[p]oduzeće za komunikacijsku tehnologiju koje je nabavljalo opremu za objekt Fordow (Qom) čija gradnja nije prijavljena [Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA)]”.

6.

Dopisom od 7. lipnja 2011. žalitelj je od Vijeća zatražio izmjenu Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010, tako da se na predmetnim popisima dopuni i ispravi uvrštenje subjekta koji je identificiran kao „Safa Nicu” ili da ga se s njih izbriše. Budući da nije dobio odgovor, žalitelj je Vijeću uputio novi dopis 23. lipnja 2011.

7.

Uvrštenje je zadržano Odlukom 2011/783/ZVSP ( 7 ) i Provedbenom uredbom (EU) br. 1245/2011 ( 8 ). Navod „Safa Nicu” zamijenjen je, međutim, drugim navodima te je dodano pet adresa u Iranu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Afganistanu kao identifikacijski podaci o predmetnom subjektu.

8.

Dopisom od 5. prosinca 2011. Vijeće je obavijestilo žalitelja o zadržavanju njegovog imena na popisima u Prilogu II. Odluci 2010/413 i u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010. Utvrdilo je da se očitovanjima koja je žalitelj podnio 7. lipnja 2011. ne opravdava ukidanje mjera ograničavanja te je pojasnilo da se uvrštenje subjekta identificiranog kao „Safa Nicu” odnosi na žalitelja. Dopisom od 11. prosinca 2012. Vijeće je obavijestilo žalitelja o Uredbi (EU) br. 267/2012 ( 9 ), kojom se stavljena izvan snage Uredba br. 961/2010, te mu je priopćilo da je njegovo ime zadržano na popisu iz Priloga IX. toj uredbi.

9.

Odlukom 2014/222/ZVSP ( 10 ), ime žalitelja je povučeno s popisa Priloga II. Odluci 2010/413 te je Provedbenom odlukom (EU) br. 397/2014 ( 11 ) njegovo ime povučeno s popisa Priloga IX. Uredbi br. 267/2012.

10.

Žalitelj je 22. srpnja 2011. podnio tužbu pred Općim sudom, s jedne strane, radi djelomičnog poništenja uredbi br. 503/2011 i br. 267/2012, u dijelu u kojem se odnosi na žalitelja i s njime povezana društva, i, s druge strane, kako bi se Vijeću naložilo da mu isplati novčanu naknadu u iznosu od 7662737,40 eura s godišnjom kamatnom stopom od 5 % od 1. siječnja 2013, s naslova naknade imovinske i neimovinske štete koje je pretrpio jer su protiv njega donesene mjera ograničavanja.

11.

U potporu zahtjevu za poništenje žalitelj je naveo tri tužbena razloga koji se temelje: prvi, na povredi obveze obrazlaganja, drugi, na pogrešci u ocjeni kao i „zlouporabi ovlasti” te treći, na povredi njegovih prava a obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Nakon što je odbio prvi tužbeni razlog ( 12 ) i proglasio nedopuštenim prigovor iz drugog tužbenog razloga, koji se temelji na „zlouporabi ovlasti”, u točkama 32. do 39. pobijane presude, Opći sud ispitao je i prihvatio prigovor iz drugog tužbenog razloga koji se temelji na pogrešci u ocjeni. Prema tome, poništio je uvrštenje žalitelja na predmetne popise, a da nije ispitao treći tužbeni razlog (točka 40. obrazloženja i točka 1. izreke pobijane presude) ( 13 ).

12.

Što se tiče zahtjeva za naknadu štete, Opći sud najprije je utvrdio da je uvjet za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije, koji se odnosi na nezakonitost postupanja koja se pripisuje Vijeću, ispunjen u ovom slučaju, čime je Vijeće postalo odgovorno za dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila čiji je cilj dodjeljivanje prava pojedincima (točke 49. do 69. obrazloženja pobijane presude).

13.

Potom je ispitao uvjete vezane uz postojanje štete i postojanje uzročne veze u pogledu različitih spomenutih šteta.

14.

Što se tiče neimovinske štete koju je žalitelj naposljetku procijenio na iznos od 2 milijuna eura, Opći sud priznao je da su navedeni uvjeti u predmetnom slučaju bili ispunjeni te je, određujući tu štetu ex aequo et bono, zaključio da dodjela iznosa od 50000 eura predstavlja odgovarajuću odštetu (točke 78. do 92. obrazloženja i točka 2. izreke pobijane presude).

15.

Suprotno tome, Opći sud odbio je zahtjev za naknadu imovinske štete na koju se poziva žalitelj. Za svaki dio štete zaključio je da žalitelj nije iznio dovoljno dokaza, bilo o postojanju štete ili o opsegu navodno pretrpljene štete, bilo o postojanju uzročne veze između te štete i postupanja koje se pripisuje Vijeću (točke 93. do 148. obrazloženja i točka 4. izreke pobijane presude).

16.

Što se tiče zahtjeva u pogledu dodjele kamata, Opći sud smatrao je, s jedne strane, da nije potrebno dodijeliti kamate za razdoblje koje prethodi danu objave pobijane presude te je, s druge strane, zaključio da Vijeće treba platiti zatezne kamate od objave pobijane presude do potpune isplate dodijeljene novčane naknade (točke 150. do 152. pobijane presude i točka 3. izreke).

17.

Žalitelj u žalbi od Suda traži da djelomično ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem nije utvrđena i nadoknađena imovinska šteta koju je žalitelj pretrpio, kao i u dijelu u kojem mu je dodijeljen iznos od samo 50000 eura s naslova naknade neimovinske štete. Žalitelj, osim toga, od Suda traži da izvrši svoju neograničenu nadležnost i da mu, najprije, za imovinsku štetu dodijeli iznos od 5662737,40 eura, uvećan za kamate, kao i iznos od 2 milijuna eura, uvećan za kamate, za neimovinsku štetu i da Vijeću naloži snošenje troškova, uključujući i troškove povezane s postupkom pred Općim sudom. Podredno, žalitelj od Suda traži da mu za imovinsku štetu dodijeli iznos određen ex aequo et bono, uvećan za kamate, kao i iznos od najmanje 50000 eura, uvećan za kamate, za neimovinsku štetu te da Vijeću naloži snošenje troškova, uključujući i troškove povezane s postupkom pred Općim sudom. Podrednije, žalitelj od Suda traži da vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje kako bi preispitao iznos štete i izrekao novu presudu u njegovu korist.

18.

Žalitelj u odgovoru na protužalbu Vijeća od Suda traži da protužalbu odbije kao neosnovanu. Osim toga, ponavlja zahtjeve istaknute u okviru žalbe.

19.

Vijeće u protužalbi od Suda traži da ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem mu je naloženo da žalitelju plati novčanu naknadu od 50000 eura na temelju neimovinske štete, odbije zahtjev žalitelja istaknut u prvom stupnju za odštetu na temelju te štete te da žalitelju naloži snošenje troškova, uključujući i troškove povezane s postupkom pred Općim sudom.

20.

Vijeće u odgovoru na žalbu od Suda traži da protužalbu odbije kao neosnovanu, zamijeni obrazloženje pobijane presude i naloži žalitelju snošenje troškova, uključujući i troškove povezane s postupkom pred Općim sudom.

21.

Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, kojoj je odobrena intervencija u usmenom postupku, podupire zahtjev koje je Vijeće istaknulo u protužalbi i u odgovoru na žalbu.

22.

Potrebno je istaknuti nekoliko uvodnih napomena u pogledu određenih zahtjeva koje su iznijele stranke.

23.

Prva napomena odnosi se na zahtjev za zamjenu obrazloženja koji je iznijelo Vijeće u odgovoru na žalbu. Vijeće traži od Suda da zamijeni obrazloženje pobijane presude u kojoj je odbijen zahtjev za naknadu imovinske štete koji je u prvom stupnju iznio žalitelj. Iako se slaže s tim odbijanjem, Vijeće ne prihvaća utvrđenje Općeg suda prema kojem je prvi uvjet za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije, koji se odnosi na postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila, u ovom slučaju ispunjen. Međutim, valja istaknuti da to utvrđenje predstavlja pretpostavku na temelju koje je, u točkama 78. do 92. pobijane presude, žalitelju priznato pravo na naknadu pretrpljene neimovinske štete, a Vijeću naloženo, u točki 2. izreke pobijane presude, plaćanje novčane naknade od 50000 eura. Iz toga slijedi da Sud ne može prihvatiti zahtjev za zamjenu obrazloženja koji je iznijelo Vijeće, a da istovremeno ne ukine te dijelove pobijane presude. Stoga se taj zahtjev, unatoč njegovom tekstu, može razumjeti samo kao zahtjev djelomično ukidanje odluke Općeg suda kao nedopuštene jer je istaknut u okviru odgovora na žalbu ( 14 ). Budući da je argumentacija koju je Vijeće iznijelo u potporu navedenom zahtjevu u potpunosti preuzeti u njegovoj protužalbi, Sud će ih također imati priliku preispitati kada će odlučivati o protužalbi.

24.

Druga napomena istog je sadržaja kao i prva, no u ovom se slučaju odnosi na žaliteljev zahtjev odgovora na protužalbu Vijeća. Osim odbijanja navedene protužalbe, žalitelj od Suda traži da djelomično ukine pobijanu presudu i da mu dodijeli odgovarajuću odštetu za pretrpljenu imovinsku i neimovinsku štetu, pri čemu je preuzeo iste zahtjeve koje je iznio u žalbi. Te zahtjeve jednako tako treba odbaciti kao nedopuštene jer su izneseni u odgovoru na protužalbu ( 15 ).

25.

Nakon tih pojašnjenja, najprije ću ispitati protužalbu, kojom, kao što je gore navedeno, Vijeće osobito osporava da u ovom slučaju postoji dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čiji je cilj dodjeljivanje prava pojedincima. Naime, ako se pokaže da je taj prigovor utemeljen, nije moguće uspostaviti izvanugovornu odgovornost Unije te bi trebalo odbiti sve zahtjeve koje je žalitelj iznio u žalbi. Potom ću ispitati žalbu.

26.

Vijeće u protužalbi iznosi dva prigovora protiv pobijane presude. Prvim prigovorom stavlja na teret Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava „u pogledu određenih uvjeta za uspostavu izvanugovorne odgovornosti [Unije]”, a drugim prigovorom mu stavlja na teret da je presudio da poništenje pobijanih akata ne predstavlja odgovarajuću naknadu neimovinske štete koju je navodno pretrpio žalitelj.

27.

Vijeće, koje podupire Ujedinjena Kraljevina, tvrdi da je Opći sud pogrešno smatrao da je u ovom slučaju utvrđena dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čiji je cilj dodjeljivanje prava pojedincima, koja je potrebna kako bi se mogao smatrati ispunjenim prvi od tri uvjeta za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije, odnosno uvjet koji se tiče nezakonitosti ponašanja koja se pripisuje institucijama ( 16 ). Prigovor se dijeli na dva dijela.

28.

Vijeće, kao prvo, prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava, time što je u točkama 59. do 61. pobijane presude zaključio da nije raspolagao nikakvom marginom prosudbe u pogledu svoje obveze da uvrštenje žalitelja na popise osoba i subjekata određenih u osporavanim aktima temelji na razlozima potkrijepljenima podacima i dokazima. Naime, taj se zaključak temelji na razvoju sudske prakse, među ostalim na presudama od 21. ožujka 2012., Fulmen/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), kao i od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi (C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518), koji je uslijedio nakon što je Vijeće donijelo akte kojima je žalitelj uvršten i zadržan na predmetnim popisima i koji se nije mogao predvidjeti u vrijeme kada su ti akti doneseni, redom 23. svibnja 2011., 1. prosinca 2011. i 23. ožujka 2012. Kao dokaz, Vijeće upućuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u spojenim predmetima Komisija i dr./Kadi (C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:176), kao i u predmetu Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft (C‑348/12 P, EU:C:2013:470), u kojem je primijenio pristup suprotan onome koji je konačno primijenio Sud.

29.

Najprije podsjećam da je u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a Unija dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo Unije priznaje pravo na naknadu ako su ispunjene tri pretpostavke, odnosno postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između navedenog postupanja i štete na koju se poziva ( 17 ). Kako bi se ispunila prva od tih pretpostavki, prema sudskoj praksi povrijeđeno pravno pravilo mora imati za cilj dodjelu prava pojedincima i povreda mora biti dovoljno ozbiljna ( 18 ). Sud je pojasnio da je odlučujući kriterij za utvrđivanje da je odlučujuće mjerilo za utvrđivanje je li povreda prava Unije dovoljno ozbiljna jest očito i grubo nepoštovanje granica diskrecijske institucije Unije ( 19 ). Obična povreda prava Unije dostatna je za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede kada ta institucija ima znatno smanjen ili nema nikakav diskrecijski prostor ( 20 ). Iz sudske prakse, osim toga, proizlazi da opseg diskrecijskog prostora koji je tim pravilom ostavljen institucijama ovisi, među ostalim, o stupnju jasnoće i preciznosti tog pravila i da je, u svakom slučaju, povreda prava Unije dovoljno ozbiljna ako se nastavlja usprkos objavi presude kojom je predmetna povreda utvrđena, presude u povodu zahtjeva za prethodnu odluku ili usprkos ustaljenoj praksi Suda o toj problematici iz koje je jasno da postupanje o kojem je riječ predstavlja povredu ( 21 ).

30.

Nadalje, što se tiče obrazloženja pobijane presude na temelju kojeg je Opći sud u točki 69. navedene presude zaključio da je Vijeće, u ovom slučaju, postalo odgovorno za dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila čiji je cilj dodjeljivanje prava pojedincima, najprije napominjem da je to obrazloženje djelomično dvosmisleni.

31.

Naime, u točki 49. pobijane presude, Opći sud upućuje na analizu provedenu u točkama 26. do 40. iste presude, na temelju koje je zaključio da Vijeće nije utvrdilo osnovanost tvrdnji što predstavlja jedini razlog za donošenje mjera ograničavanja protiv žalitelja ( 22 ), te je time povrijedio odredbe uredbi br. 961/2010 i 267/2012 kojima se „na ograničavajući način određuju uvjeti u kojima su takv[e] [mjere] dopušten[e]” i koje „za cilj u bitnome imaju, a contrario, zaštitu interesa pojedinaca na koje se konkretno odnose” ( 23 ). Iz tih odlomaka pobijane presude proizlazi da se nezakonitost koja se stavlja na teret Vijeću sastoji od povrede prava žalitelja da se predmetne mjere na njega ne primijene ako nisu ispunjeni materijalni uvjeti na kojima se temelji donošenje tih mjera ( 24 ).

32.

Međutim, kada je Opći sud ispitao raspolaže li Vijeće u ovom slučaju marginom prosudbe u smislu sudske prakse navedene u točki 29. ovog mišljenja, potvrdio je da se „nezakonitost pobijanih akata sastoji u tome da Vijeće ne raspolaže informacijama ili dokaznim elementima koji s dovoljnom pravnom sigurnošću utvrđuju osnovanost mjera ograničavanja koje se odnose na [žalitelja] te da ih, sukladno tome, ne može iznijeti Općem sudu” ( 25 ). Upućujući na presudu od 21. ožujka 2012., Fulmen/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), navodi da poštovanje temeljnih prava osoba i subjekata na koje se odnose donesene mjere ograničavanja, a posebno njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu, nameće Vijeću obvezu utvrđivanja osnovanost tih mjera. U točkama 64. do 67. pobijane presude iznesen je pregled četiriju presuda Općeg suda: presude od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće (T‑390/08, EU:T:2009:401), presude od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće (T‑228/02, EU:T:2006:384), presude od 23. listopada 2008.People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće (T‑256/07, EU:T:2008:461) i presude od 4. prosinca 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće (T‑284/08, EU:T:2008:550), koje se odnose na opseg sudskog nadzora zakonitosti akata kojima se određuju mjere ograničavanja. Opći sud zaključuje u točki 68. pobijane presude da „u okolnostima [t]og predmeta oprezna i pažljiva uprava u trenutku donošenja prvog pobijanog akta trebala bi razumjeti da mora prikupiti podatke ili dokazne elemente koji opravdavaju mjere ograničavanja u vezi s[a] [žaliteljem] kako bi se u slučaju osporavanja mogla utvrditi osnovanost tih mjera iznošenjem navedenih podataka ili dokaza pred sucem Unije”. Pravilo s obzirom na koje Opći sud ispituje marginu prosudbe Vijeća kako bi utvrdio postojanje dovoljno ozbiljne povrede u tim odlomcima pobijane presude doima se više kao pravo žalitelja na djelotvornu sudsku zaštitu.

33.

Ta je dvosmislenost vjerojatno nastala jer se pitanje o granicama diskrecijskih ovlasti Vijeća s obzirom na poštovanje temeljnih prava u području mjera ograničavanja uglavnom postavlja u pogledu prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Naime, obveza Vijeća da potkrijepi dokazima razloge kojima se opravdava njihovo donošenje, kao i obveza obrazlaganja tih akata postupno su se razvijale s presudama koje su donosili sudovi Unije kako bi se ispunio zahtjev da se osigura sudski nadzor nad aktima kojima se donose takve mjere ( 26 ). Zato je tu pozadinu potrebno uzeti u obzir pri tumačenju obrazloženja pobijane presude koje je osporavano u okviru tog prvog dijela prvog protužalbenog razloga, kao i pri analizi argumentacije koju je Vijeće iznijelo u potporu te protužalbe.

34.

Najprije ističem da je, pod kvalifikacijom „pogreške u ocjeni”, ponašanje koje se pripisuje Vijeću u dijelu pobijane presude koji se odnosi na razmatranje tužbe za poništenje, njegova nesposobnost da pred sudom Unije iznese sve dokaze pomoću kojih se može ocijeniti zakonitost mjera ograničavanja protiv žalitelja. U točki 37. pobijane presude, navodi se da je Vijeće u odgovoru na zahtjev Općeg suda naznačilo da je jedini element koji mu je na raspolaganju u vezi s donošenjem i održavanjem mjera ograničavanja u vezi sa žaliteljem bio prijedlog o uvrštenju koji potječe od države članice i da su informacije sadržane u tom prijedlogu priložene u obrazloženju pobijanih akata. Taj propust Vijeća doveo je do svake nemogućnosti sudskog nadzora nad osnovanosti razloga kako bi se opravdalo donošenje mjera ograničavanja protiv žalitelja, zbog koje su doneseni akti o spornom uvrštenju nezakoniti ( 27 ).

35.

Stoga u pobijanoj presudi nije riječ o bilo kojoj provjeri poštovanja granica njegovih ovlasti u ocjeni informacija i dokaza od strane Vijeća koji su doveli do uvrštenja žalitelja na predmetne popise, ili u ocjeni složenih situacija u području politike koji mogu dovesti do preispitivanja granica sudskog nadzora. Stoga u ovom postupku nije relevantno upućivanje Vijeća na mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u spojenim predmetima Komisija i dr./Kadi (C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:176), kao i u predmetu Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft (C‑348/12 P, EU:C:2013:470), u kojem nezavisni odvjetnik zagovara da se Vijeću prizna široka margina prosudbe u području mjera ograničavanja i da „sud Unije prilagodi nadzor” ( 28 ).

36.

U ovom predmetu ne radi se toliko o granicama sudskog nadzora, koliko o njegovoj djelotvornosti, ako ne i o samom načelu takvog nadzora. Naime, institucija koja zahtijeva ovlast da mjere ograničavanja protiv pojedinca ili pravne osobe temelji samo na informaciji koju je primila država članica, bez ikakvog dokaza kojim bi se mogla potkrijepiti, ili barem poduprijeti vjerodostojnost navoda koje sadržava, i to čak i nakon što zainteresirana osoba vrlo argumentirano osporava da je sudjelovao u postupanjima koja mu se pripisuju, ne samo da ne poštuje odredbe kojima su utvrđeni uvjeti za donošenje i zadržavanje takvih mjera, nego i u potpunosti osporava mogućnost suda Unije da nadzire njegovo postupanje.

37.

Međutim, načelo prema kojem se djelotvoran sudski nadzor treba osigurati aktima kojima Vijeće donosi mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba Sud je utvrdio mnogo prije presuda od 21. ožujka 2012., Fulmen/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), kao i od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi (C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518).

38.

U presudi od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće (C‑229/05 P, EU:C:2007:32), što se tiče mjera ograničavanja protiv osoba i subjekata u okviru borbe protiv terorizma, Sud je pojasnio da je Unija „pravna zajednica u kojoj su njezine institucije podložne nadzoru usklađenosti svojih akata s Ugovorom” i u kojoj „pojedinci imaju pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”. U istoj presudi, Sud je također pojasnio da je u području mjera ograničavanja djelotvornosti takve zaštite tim važnija jer te mjere „dovode do ozbiljnih posljedica” jer se njima ne sprječavaju samo sve financijske operacije i financijske usluge dotične osobe, društva ili subjekta, nego se narušava i njihov ugled i političko djelovanje ( 29 ). Sud je isto tako pojasnio da se nadzor treba odnositi na dokaze na kojima se temelji uvrštenje na predmetne popise i na točnu identifikaciju osoba i subjekata o kojima se radi ( 30 ).

39.

Ta su načela potvrđena, također u području mjera ograničavanja donesenih u okviru borbe protiv međunarodnog terorizma, u presudi od 29. lipnja 2010., E i F (C‑550/09, EU:C:2010:382). Točno je, kao što je Vijeće istaknulo na raspravi, da se ta se presuda odnosi na obvezu te institucije da obrazloži akte kojima se donose mjere ograničavanja, dok se u ovom predmetu, barem u fazi žalbenog postupka, ne radi ni o nepostojanju obrazloženja ni o nedostatku u obrazloženju uvrštenja žalitelja na predmetne popise ( 31 ). Međutim, Sud je u toj presudi potvrdio, na vrlo jasan i nedvosmislen način, zahtjev da takve mjere podliježu „odgovarajućem sudskom nadzoru [njihove] temeljne zakonitosti” kao i opseg tog nadzora, koji se, među ostalim, mora odnositi na „provjeru činjenica te dokaza i podataka na koje se poziva u potporu [tih mjera]” ( 32 ). Međutim, takav se nadzor može dovesti u pitanje ne samo nepostojanjem obrazloženja akta koji podliježe nadzoru, nego i nepostojanjem elemenata na temelju kojih bi se mogla provjeriti osnovanost takvog obrazloženja, makar i u okviru ograničenog ispitivanja.

40.

Iz prethodno navedenog proizlazi da, suprotno tvrdnjama Vijeće, u vrijeme kada je žalitelj na predmetne popise uvršten po prvi puta, 23. svibnja 2011., u sudskoj praksi Suda nije postojala nikakva neizvjesnost u pogledu obveze Vijeća da, pri donošenju odluka kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba, ispuni zahtjeve koji proizlaze iz poštovanja prava na djelotvornu sudsku zaštitu dotičnih osoba, a stoga ni u pogledu njegove obveze da se oslanja na činjeničnu i dokaznu osnovu kako bi sud Unije mogao provesti nadzor, iako ograničen, zakonitosti navedenih odluka.

41.

Konačno, treba istaknuti da postojanje sudske prakse kojom je utvrđena protupravnost ponašanja koje se stavlja na teret predmetnoj instituciji nije nužan uvjet da bi se povreda kvalificirala kao dovoljno ozbiljna. Naime, iz sudske prakse navedene u točki 29. ovog mišljenja proizlazi da takva kvalifikacija, kojom se uzima u obzir opseg margine prosudbe koja se povrijeđenim pravilom ostavlja institucijama, osobito ovisi o stupnju jasnoće i preciznosti tog pravila. Međutim, uzimajući u obzir važnost zaštite temeljnih prava u pravnoj zajednici koju čini Unija, prema mojem mišljenju, nesumnjivo je da institucije Unije ne raspolažu marginom prosudbe u pogledu obveze koju imaju da donošenje i zadržavanje mjera ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba temelje na barem nekakvoj dokaznoj osnovi, čime se sudu Unije omogućava provođenje nadzora, iako ograničenog, nad osnovanosti, ili čak samo nad vjerodostojnosti ( 33 ) navoda kojima se opravdava donošenje takvih mjera.

42.

U ovom predmetu, kao što je objašnjeno u točki 34 ovog mišljenja i kao što je Vijeće u odgovoru na zahtjev Općeg suda priznalo i potvrdilo na raspravi u ovom postupku, tvrdnja kojom je obrazloženo uvrštenje i zadržavanje žalitelja na predmetnim popisima tijekom gotovo tri godine, nije ni u jednom trenutku potkrijepljena nikakvim dokazom, zbog čega sud Unije nikako nije mogao provesti sudski nadzor.

43.

U tim okolnostima, Opći sud smatrao je u točki 69. pobijane presude, a da time nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da postupanje koje se stavlja na teret Vijeću predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije u smislu sudske prakse navedene u točki 29. ovog mišljenja.

44.

Zbog navedenih razloga, prema mojem mišljenju, potrebno je odbiti prvi dio prigovora Vijeća koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu uvjeta za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije.

45.

Kao drugo, Vijeće tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao u točki 62. pobijane presude da pravilo koje Vijeću nameće utvrđivanje osnovanost mjera ograničavanja donesenih protiv žalitelja ne predstavlja osobito kompliciranu situaciju i da ne dopušta probleme u primjeni ili tumačenju. Vijeće ističe da su poteškoće povezane s dostavom povjerljivih informacija u pozadini odluke o uvrštenju na popis kako bi ih Opći sud mogao ocijeniti istaknute u mišljenju nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran (C‑27/09 P, EU:C:2011:482) i da je, kako bi se ublažile takve teškoće, u Poslovnik Općeg suda 2014. dodan novi članak 105., više godina nakon što je žalitelj prvi put uvršten na predmetne popise.

46.

Podsjećam da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sustavom koji je Sud razvio na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a posebno uzima u obzir složenost situacija koje treba urediti i poteškoće u primjeni ili tumačenju tekstova, kao i stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila ( 34 ).

47.

U ovom slučaju dovoljno je istaknuti da se ni u jednom trenutku tijekom postupka u prvom stupnju Vijeće nije pozvalo na povjerljivost dokumenata ili informacija kojima raspolaže kako bi se usprotivilo njihovoj dostavi Općem sudu. Suprotno tome, kao što je u ovom mišljenju više puta naglašeno, Vijeće je Općem sudu napomenulo da su jedine informacije kojima je raspolagao u pogledu donošenja i zadržavanja mjera ograničavanja protiv žalitelja bile navedene u obrazloženju akta o uvrštenju. Stoga, kao što je na raspravi potvrdio agent Vijeća u odgovoru na precizan zahtjev Suda, u ovom predmetu nikad nije bilo sporno prenošenje povjerljivih podataka sudu Unije.

48.

U tim okolnostima, Vijeće se nije moglo utemeljeno osloniti na navodne postupovne teškoće povezane s takvim prenošenjem u vrijeme kada su predmetne mjere donesene, kako bi osporilo utvrđenje iz točke 62. pobijane presude, prema kojem pravilo koje Vijeću nameće utvrđivanje osnovanosti takvih mjera „ne predstavlja osobito kompliciranu situaciju” te je „jasno i precizno” i „ne dopušta probleme u primjeni ili tumačenju”.

49.

Zbog navedenih razloga, prema mojem mišljenju, treba odbiti i drugi dio prigovora Vijeća, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu uvjeta za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije.

50.

U okviru drugog prigovora protužalbe, protiv točaka 87. do 92. pobijane presude, Vijeće, koje podupire Ujedinjena Kraljevina, prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što mu je naložio da žalitelju plati iznos od 50000 eura za neimovinsku štetu koju je žalitelj navodno pretrpio. Time se Opći sud udaljio od sudske prakse prema kojoj se poništenjem odluke o uvrštenju na popis može popraviti položaj dotične osobe te ono može predstavljati oblik naknade neimovinske štete koju je ta osoba pretrpjela. Prema mišljenju Vijeća, razmatranja slična onima koja je istaknuo Opći sud kako bi opravdao svoju odluku, odnosno, među ostalim, ozbiljnosti tvrdnje prema kojoj je subjekt povezan s iranskim širenjem nuklearnog oružja, primjenjuju se mutatis mutandis i na druge predmete, osobito na predmet Sison/Vijeće (presuda od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljena, EU:T:2007:207), u kojem je, suprotno tome, Opći sud odbio zahtjev za naknadu neimovinske štete koji tužitelj podnio. Vijeće isto tako napominje da je, u ovom slučaju, odlučilo izbrisati žalitelja s predmetnih popisa u travnju 2014., odnosno prije nego što je donesena pobijana presuda.

51.

Prije ispitivanja argumenata Vijeća, treba ukratko podsjetiti na stajalište koje je zauzeo Opći sud u obrazloženju pobijane presude koje se osporava u okviru analiziranog prigovora.

52.

U točkama 80. i 85. pobijane presude, Opći sud najprije ističe da, kada je neki subjekt obuhvaćen mjerama ograničavanja zbog navodne podrške širenju nuklearnog oružja, javno ga se povezuje s ponašanjem koje se smatra teškom opasnošću za mir i međunarodnu sigurnost, što dovodi do uzrokovanja sramote i nepovjerenja u njega, utječući time na njegov ugled i posljedično uzrokujući neimovinsku štetu, koja je različita od imovinske štete nastale utjecajem na njegove trgovinske odnose, na čiju naknadu ima pravo. Nadalje, nakon što je istaknuo da poništenje osporavanih akata predstavlja oblik naknade navedene štete jer podrazumijeva da je povezivanje žalitelja sa širenjem nuklearnog oružja neopravdano i stoga nezakonito, Opći sud tvrdi da se, u okolnostima ovog slučaja, tim poništenjem jedino može smanjiti iznos odštete koju je potrebno dodijeliti, ali ne može predstavljati cjelovitu naknadu pretrpljene štete ( 35 ). Opći sud iznosi četiri obrazloženja u potporu toj tvrdnji. Kao prvo, učinci koji su žalitelju uzrokovali neimovinsku štetu, osobito utjecaj na postupanje trećih osoba, koje se većinom nalaze izvan Unije, u odnosu na žalitelja, „ne mogu biti u cijelosti nadoknađeni naknadnim utvrđivanjem nezakonitosti pobijanih akata, s obzirom na to da donošenje mjera ograničavanja protiv jednog subjekta privlači više pozornosti i uzrokuje više reakcija, osobito izvan Unije, nego njihovo naknadno poništenje” (točka 88. pobijane presude). Kao drugo, navod Vijeća protiv žalitelja osobito je težak (točka 89. pobijane presude). Kao treće, taj navod „nije potkrijepljen ni najmanjom informacijom ili dokaznim elementom” (točka 90. pobijane presude). Kao četvrto, iako je žaliteljevo uvrštenje Vijeće u svakom trenutku moglo povući, ono ga je zadržalo gotovo tri godine, unatoč žaliteljevim prosvjedima (vidjeti točku 91. pobijane presude).

53.

Argumenti Vijeća temelje se na nizu pretpostavki koje su, prema mojem mišljenju, pogrešne.

54.

Kao prvo, suprotno navodima te institucije, Sud u područje mjera ograničavanja nije prenio načelo koje je utvrdio u okviru sporova o javnoj službi, prema kojem poništenje upravnog akta i, stoga, priznavanje njegove nezakonitosti predstavlja samo po sebi odgovarajuću i, u načelu, dovoljnu naknadu neimovinske štete koju je taj akt prouzročio dužnosniku koji ga pobija ( 36 ). Točno je, kao što Opći sud podsjeća u točki 86. pobijane presude, da je Sud u točki 72. presude od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331) tvrdio da priznavanje nezakonitosti pobijanog akta može popraviti položaj žalitelja ili može predstavljati oblik naknade neimovinske štete koju je žalitelj pretrpio zbog te nezakonitosti. Međutim, s jedne strane, Sud je to potvrdio kada je odlučivao o postojanju žaliteljeva pravnog interesa nakon brisanja njegova imena sa spornog popisa, što se stoga može smatrati kao obiter dictum u okviru navedene presude. S druge strane, Sud je samo tvrdio da poništenje akta „predstavlja oblik naknade neimovinske štete” ( 37 ), a da nije preuzeo izraz mnogo užeg smisla upotrijebljen u točki 26. presude od 7. veljače 1990., Culin/Komisija (C‑343/87, EU:C:1990:49) na koji je unatoč tome uputio, na temelju kojeg poništavanje pobijanog akta „samo po sebi predstavlja odgovarajuću naknadu bilo kakve neimovinske štete koju je [žalitelj] mogao pretrpjeti” ( 38 ).

55.

Kao drugo, čak i da je Sud prenio načelo navedeno u točki 54. ovog mišljenja, iz sudske prakse proizlazi da se to načele ne primjenjuje automatski, suprotno onome što se čini da želi reći Vijeće. Stoga, s jedne strane, kako bi se ocijenilo može li poništenje nezakonitog akta imati za učinak retroaktivno otklanjanje neimovinske štete koju je pretrpio žalitelj, treba uzeti u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja ( 39 ), među kojima i ozbiljnost i trajanje povrede ( 40 ), kao i otegotne okolnosti koje su svojstvene konkretnoj situaciji dotične osobe ( 41 ). S druge strane, žalitelj može dokazati da je pretrpio neimovinsku štetu odvojivu od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje akta i koja se ne može u potpunosti nadoknaditi tim poništenjem ( 42 ). U tom pogledu je sudskom praksom pojašnjeno da ozbiljne optužbe javno iznesene protiv dotične osobe, u aktu koji na nju negativno utječe ili u okviru postupka u kojem je takav akt donesen, toj osobi mogu nanijeti neimovinsku štetu različitu od tog akta ako se njima nanosi šteta njezinoj časti, dostojanstvu, samopoštovanju ili ugledu ( 43 ). Međutim, kao što je Sud istaknuo u presudi od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331), osobe na koje se odnose mjere ograničavanja javno su obilježene na način da ih se povezuje s ponašanjem koje uzrokuje sramotu i nepovjerenje ( 44 ). Stoga, te osobe trpe neimovinsku štetu odvojivu od one koja proizlazi iz samog akta i koja se, ovisno o okolnostima, ne može u potpunosti nadoknaditi poništenjem tog akta ( 45 ).

56.

Kao treće, suprotno navodima Vijeća, zahtjev za naknadu neimovinske štete koju je žalitelj navodno pretrpio u predmetu Sison/Vijeće (presuda od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljena, EU:T:2007:207) odbijen je na temelju drugih razloga, a ne tvrdnje da je poništenje predmetnih mjera ograničavanja trebalo u potpunosti otkloniti tu štetu. Naime, točka 241. te presude, na koju upućuje Vijeće, odnosi se samo na štetu koja proizlazi iz nepoštovanja žaliteljevih prava obrane, štetu za koju je Opći sud ocijenio da može biti odgovarajuće nadoknađena poništenjem pobijanog akta, s obzirom na narav postupovnog jamstva povrijeđenog pravila. Suprotno tome, u točki 247. iste presude Opći sud odlučio je o zahtjevu za naknadu neimovinske štete koja osobito proizlazi iz stigmatizacije žalitelja kao „terorista” te ga je odbio zbog nedostatka dokaza o izravnoj uzročnoj vezi između te štete i akata Zajednice koji su dovedeni u pitanje.

57.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je u pobijanoj presudi Opći sud ocijenio okolnosti predmetnog slučaja kako bi provjerio može li se i u kojoj mjeri neimovinska šteta na koju se poziva žalitelj u cijelosti otkloniti poništenjem predmetnih akata, a da nije počinio pogrešku koju mu Vijeće stavlja na teret.

58.

Na temelju svih navedenih razmatranja, smatram da je protužalba Vijeća neosnovana i da je stoga treba odbiti.

59.

U prilog žalbi žalitelj ističe dva žalbena razloga. U okviru prvog žalbenog razloga protiv točaka 93. do 149. pobijane presude, žalitelj prigovara Općem sudu da je počinio različite pogreške koje se tiču prava time što je odbio njegov zahtjev za naknadu imovinske štete koju je pretrpio zbog uvrštenja na predmetne popise. Suprotno tome, drugi žalbeni razlog usmjeren je protiv dijela pobijane presude u kojem je Opći sud odlučio o zahtjevu za naknadu neimovinske štete koji je podnio žalitelj.

60.

Žalbeni razlog dijeli se na više dijelova.

61.

U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga žalitelj stavlja na teret Općem sudu povredu njegova prava na potpunu naknadu štete uzrokovane nezakonitim postupanjem Vijeća, u skladu s načelima navedenima u članku 340. drugom stavku UFEU‑a i članku 41. stavku 3. Povelje o temeljnim pravima. Žalitelj tvrdi da se u opća načela koja su zajednička pravima država članica, na koja upućuju te odredbe, ubrajaju načela „proporcionalnosti” i „pravične ocjene”, prema kojima Opći sud, kad je postojanje štete dokazano, ali je utvrđivanje njezinog opsega ili točnog iznosa teško ili dugotrajno, ima obvezu odrediti iznos naknade štete „na pošten i pravičan način ili, podredno, ex aequo et bono”, umjesto da odbaci „dokaz” u cijelosti. Žalitelj isto tako tvrdi da je Opći sud nelogičnim i proturječnim obrazloženjem u cijelosti odbio njegove zahtjeve za naknadu imovinske štete, nakon što je u različitim odlomcima pobijane presude ( 46 ) utvrdio da je postupanje Vijeća stvarno i „po definiciji” prouzročilo žalitelju takvu štetu.

62.

Uvodno, napominjem da je žalitelj argumente navedene u ovom mišljenju sustavno i u cijelosti preuzeo u drugim dijelovima prvog žalbenog razloga, koji se odnose na obrazloženje pobijane presude u pogledu različitih vidova štete koju žalitelj navodi u prvostupanjskom postupku, tako da se legitimno može dovesti u pitanje autonomija dijela koji se analizira u okviru navedenog žalbenog razloga.

63.

Ipak, podsjećam da uspostava izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a zbog nezakonitog postupanja njezinih tijela ovisi o ispunjenju niza kumulativnih uvjeta, među kojima je postojanje štete i uzročne veze između spornog postupanja institucija i štete na koju se poziva ( 47 ). Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, na žalitelju je da podnese uvjerljive dokaze o postojanju kao i o opsegu štete na koju se poziva ( 48 ). Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da je utvrđivanje uzročne veze između te štete i inkriminiranog postupanja institucija prvenstveno na stranci koja tvrdi da postoji odgovornost Unije ( 49 ).

64.

Suprotno onome što se čini da želi reći žalitelj, ta načela primjenjuju se i kada je izvanugovorna odgovornost Unije dovedena u pitanje u okviru donošenja mjera ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba, odnosno mjera koje su osmišljene kako bi se negativno utjecalo na pravnu ili financijsku situaciju predmetnih subjekata i pojedinaca kako bi se potaknula promjena u njihovu ponašanju. Općem sudu stoga se ne može prigovoriti da je na temelju dokaza koje je podnio žalitelj ocijenio postojanje različitih šteta na koje se poziva žalitelj kao i opseg tih šteta te da je za svaki dio navodne štete provjerio postojanje izravne uzročne veze s nezakonitim postupanjem koje se pripisuje Vijeću. Stoga, samom činjenicom da je Opći sud nakon takvog ispitivanja odbio sve tvrdnje žalitelja, neovisno o utvrđenju pogrešaka kojima je zahvaćeno navedeno ispitivanje, ne može se dokazati povreda članka 340. drugog stavka UFEU‑a ni načela iz članka 41. stavka 3. Povelje o temeljnim pravima.

65.

Što se tiče prigovora koji se temelji na navodnoj nelogičnosti i proturječnosti obrazloženja, ističem, kao i Vijeće, da se on temelji na selektivnom čitanju pobijane presude. Naime, kao prvo, navod iz točke 88. navedene presude, prema kojem iz elemenata iz spisa proizlazi da je tvrdnja o uključenosti žalitelja u širenje nuklearnog oružja utjecala na postupanje trećih osoba smještenih izvan Unije, sadržan je u obrazloženju koje se odnosi na ispitivanje zahtjeva za naknadu neimovinske štete, u kojem je Opći sud pojasnio da su ti učinci uzrokovali tu štetu, te se stoga ne može smatrati elementom ocjene postojanja imovinske štete na koju se poziva žalitelj. Kao drugo, točno je da je u točki 109. pobijane presude Opći sud istaknuo, kao što naglašava žalitelj, da je „prekid trgovinskih odnosa subjekata iz Unije neizbježna […] posljedica donošenja mjera ograničavanja” i da je u ovom slučaju prekid trgovinskih odnosa između društva Siemens AG i žalitelja bila „izravna posljedica” donošenja predmetnih mjera. Međutim, po završetku analize koju je zatim proveo, Opći sud zaključio je da žalitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao postojanje imovinske štete koja je navedena kao posljedica tog prekida. Kao treće, navodu u točki 145. pobijane presude, prema kojem „[žaliteljevi] računovodstveni izvaci i predmetna tablica sa sažetkom doista pokazuju znatno smanjenje njegova prometa”, dodana je tvrdnja da navedeni dokumenti „ne utvrđuju razloge takvog razvoja”, što žalitelj nije naveo. Isto vrijedi i što se tiče navoda iz točke 147. pobijane presude, prema kojem predmetne mjere ograničavanja „po definiciji nastoje ograničiti slobodno obavljanje [žaliteljeve] gospodarske aktivnosti”, nakon kojeg u nastavku iste točke slijedi tvrdnja da žalitelj nije priložio elemente koji omogućuju ocjenu opsega pretrpljene štete.

66.

Konačno, što se tiče prigovora koji se temelji na navodnoj obvezi Općeg suda da dodijeli naknadu ex aequo et bono kad je postojanje štete dokazano, ali ocjena njezina opsega zahtijeva složene radnje, treba ga ispitati u okviru konkretne ocjene različitih dijelova štete na koju se poziva žalitelj, koja je predmet pojedinačnih kritika u drugim dijelovima analiziranog žalbenog razloga. U toj fazi, dovoljno je istaknuti da takva obveza u svakom slučaju ne može osloboditi sud Unije od njegove dužnosti da u svakom pojedinom slučaju provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije koji se, među ostalim, odnose na postojanje štete na koju se žalitelj poziva i na postojanje uzročne veze.

67.

Na temelju svih prethodnih razmatranja, smatram da prvi dio prvog žalbenog razloga, u dijelovima koji se ne podudaraju s ostalim dijelovima istog žalbenog razloga, treba odbiti kao neosnovan.

68.

U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga, žalitelj tvrdi, kao prvo, da je Opći sud, arbitrarno te povrjeđujući načela proporcionalnosti i „pravične ocjene”, odbio dodijeliti mu ikakvu naknadu za štetu koju je pretrpio zbog raskida ugovora za obnovu elektrane u Derbendikhanu (Irak).

69.

Žalitelj ističe da je Opći sud u točki 102. pobijane presude priznao, s jedne strane, da su taj ugovor, koji je potpisan između žalitelja i vlasti iračkog Kurdistana, raskinule vlasti iračkog Kurdistana zato što žalitelj nije mogao primiti plaćanje od Svjetske banke koje je blokirala jedna europska banka posrednica, a, s druge strane, u točki 104. pobijane presude, da je navedena blokada uslijedila nedugo nakon donošenja mjera ograničavanja koje se odnose na žalitelja. Međutim, Opći sud iz tih utvrđenja nije donio očiti zaključak, odnosno da je jedini uvjerljiv razlog za blokadu plaćanja uvrštenje žalitelja na predmetne popise.

70.

Što se tiče navoda iz točke 104. pobijane presude, prema kojem postojanje i iznos štete na koju se poziva nisu bili dokazani, žalitelj tvrdi da je Općem sudu podnio elemente na temelju kojih je moguće ocijeniti vrijednost ugovora, troškove njegova sastavljanja kao i očekivanu profitnu maržu te je time detaljno opravdao iznos tražen s naslova naknade pretrpljene štete. Opći sud nezakonito je odbio ili iskrivio te dokaze.

71.

Treba istaknuti da, nakon što je u točki 103. pobijane presude utvrdio da dokazi koji su mu na raspolaganju izričito ne ukazuju na to da je europska banka posrednica blokirala plaćanje zbog donošenja mjera ograničavanja protiv žalitelja, Opći sud nastavio je tvrditi da, čak i ako je utvrđena uzročna veza između navedene blokade i navedenih mjera, žalitelj u svakom slučaju nije dokazao postojanje i iznos štete na koju se poziva. Svojom argumentacijom žalitelj osporava tu tvrdnju dovodeći u pitanje ocjenu Općeg suda u pogledu dokaza koji su mu podneseni.

72.

U tom pogledu, podsjećam da je prema ustaljenoj sudskoj praksi, s obzirom na to da je žalba ograničena na pravna pitanja, Opći sud jedini nadležan utvrditi činjenice, osim u slučaju kada sadržajna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz sadržaja spisa koji mu je podnesen, te ocijeniti podnesene dokaze. Stoga, utvrđivanje tih činjenica i ocjena tih dokaza ne predstavlja, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje, kao takvo, podliježe nadzoru Suda ( 50 ). Usto, iz sudske prakse proizlazi da iskrivljavanje dokaza postoji kada je, bez podnošenja novih dokaza, ocjena koju je Opći sud proveo u pogledu postojećih dokaza očito pogrešna. Takav je osobito slučaj kada zaključci koje je Opći sud izveo iz određenih dokumenata nisu u skladu sa smislom i dosegom navedenih dokumenata kada ih se čita u cijelosti ( 51 ).

73.

U ovom slučaju, iako žalitelj tvrdi da je došlo do iskrivljavanja dokaza podnesenih u prvostupanjskom postupku, on ne objašnjava od čega se točno sastoji takvo iskrivljavanje, nego samo općenito upućuje na odlomke svojih podnesaka Općem sudu, kao i na priloge tim podnescima. Ističem da točke 71. do 77. replike pred Općim sudom, na koju žalitelj upućuje, sadržavaju samo sažetak okolnosti raskida predmetnog ugovora. Žalitelj tek u točki 76. te replike ukazuje na pretrpljenu štetu, pri čemu navodi gubitak od 10 % vrijednosti navedenog ugovora zbog troškova nastalih tijekom njegova sastavljanja i 20 % te vrijednosti zbog očekivane profitne marže. U tom okviru, žalitelj upućuje na Prilog A-5 tužbi u prvostupanjskom postupku i na priloge A-25-a i A-25-b replici pred Općim sudom. Međutim, od tih se priloga prvi sastoji od tablice sa sažetkom žaliteljevih projekata na koje se utjecalo i ugovora o javnoj nabavi koje je izgubio zbog sankcija koje su donesene protiv njega, a zadnja dva od preslike predmetnog ugovora te posebnih i priloženih uvjeta. Iako ti dokumenti sadržavaju informacije o vrijednosti predmetnog ugovora, suprotno tome, ne omogućuju dokazivanje postojanja troškova koje je žalitelj snosio u pogledu tog ugovora ni opseg profitne marže koju je žalitelj mogao razumno očekivati od izvršenja navedenog ugovora. Što se tiče odgovora na sedmo i osmo pitanje koja je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom od 14. siječnja 2014., na koja je žalitelj odgovorio aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 31. siječnja 2014., ističem da se prvi odgovor ne odnosi na navodnu uzročnu vezu između blokade predmetnog plaćanja i mjera ograničavanja protiv žalitelja te da se drugi odgovor sastoji samo od običnih tvrdnji o troškovima koje je snosio i o dobiti izgubljenoj zbog raskida predmetnog ugovora. Kao što je Opći sud utvrdio u točki 106. pobijane presude, tim tvrdnjama nisu priloženi ni prikaz nastalih troškova ni precizni navodi o općoj stopi isplativosti žalitelja ili stopi isplativosti u industrijskom sektoru u kojem djeluje ( 52 ).

74.

Ako ne postoji dokaz da je Opći sud iskrivio dokaze koji su mu podneseni, treba proglasiti nedopuštenima prigovore koje je žalitelj istaknuo protiv zaključka prema kojem on nije dokazao postojanje i opseg navodne štete koja proizlazi iz raskida ugovora za obnovu elektrane u Derbendikhanu.

75.

Budući da su uvjeti koji se, među ostalim, odnose na postojanje navedene štete i na uzročnu vezu između te štete i postupanja koje se stavlja na teret institucijama kumulativni i da se zbog neispunjenja jednog od tih uvjeta ne može uspostaviti izvanugovorna odgovornost Unije, nije potrebno odlučiti o prigovoru koji se temelji na tome da je pogrešan zaključak prema kojem navedena veza ne postoji u pogledu predmetnog dijela štete.

76.

Osim toga, budući da je, s jedne strane, Opći sud zaključio da ne postoji dokaz o postojanju i iznosu štete na koju se poziva i da time nije počinio pogreške koje mu žalitelj stavlja na teret te da, s druge strane, žalitelj nije tvrdio da je brojčano iskazivanje te štete nemoguće ili barem teško, prigovori koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti i „pravične ocjene” u svakom se slučaju ne mogu prihvatiti.

77.

Kao drugo, žalitelj tvrdi da je Opći sud arbitrarno i na temelju nelogičnih i proturječnih obrazloženja, tako što je iskrivio dokaze, odbio dodijeliti bilo kakvu naknadu za štetu koju je pretrpio zbog toga što mu je Emirate National Bank of Dubai zatvorila bankovne račune.

78.

Treba istaknuti da je u točkama 95. i 96. pobijane presude, na temelju dopisa koji je Emirate National Bank of Dubai uputio žalitelju, a kojim ga obavještava o zatvaranju njegovih bankovnih računa, Opći sud utvrdio da je to zatvaranje posljedica donošenja mjera ograničavanja protiv žalitelja nedugo prije toga. Međutim, u nastavku obrazloženja te presude, što se tiče postojanja i opsega štete na koju se poziva, Opći sud istaknuo je, kao prvo, da Emirate National Bank of Dubai nije zamrznula sredstva na računima žalitelja, već mu ih je vratila (točka 97. pobijane presude), kao drugo, da se žalitelj nije pozvao ni na jedan element kojim bi se utvrdilo da nije mogao od neke druge banke dobiti financijske usluge koje mu je dotad pružao Emirate National Bank of Dubai (točka 98. te presude), kao treće, da nije predstavio nijedan konkretan element kojim bi dokazao da su zatvaranje njegovih računa ili prekid njegovih plaćanja mogli utjecati na njegove odnose s trgovinskim partnerima ili drugim osobama ili subjektima (točka 99. navedene presude) i kao četvrto, nije predstavio elemente koji bi opravdali iznos pretrpljene štete (točka 100. iste presude).

79.

Najprije, što se tiče navoda iz točke 99. pobijane presude, prema kojem nije dokazan učinak koji je prekid predmetnih financijskih usluga imao na trgovinske odnose žalitelja, žalitelj samo tvrdi da taj navod nije obrazložen i da je došlo do iskrivljavanja činjenica. Međutim, osim općenitih tvrdnji, prema kojima je „taj prekid doveo do zaustavljanja njegovih poslova i gospodarskih aktivnosti”, žalitelj ne upućuje ni na jedan konkretan element kojim se može potkrijepiti takav učinak, a koji Opći sud nije razmotrio ili koji je iskrivio ili čije zanemarivanje nije obrazloženo.

80.

Nadalje, suprotno navodima žalitelja, tvrdnja Općeg suda u točki 96. pobijane presude, prema kojoj je Emirate National Bank of Dubai najvjerojatnije odbio nastaviti žalitelju pružati financijske usluge zbog donošenja predmetnih mjera ograničavanja i zbog straha banke da se i njemu ne odrede takve mjere ograničenja, ne podrazumijeva priznanje da bi žalitelja sigurno isto tako odbila svaka druga banka prema kojoj je mogao preusmjeriti svoja plaćanja. Stoga Opći sud nije sebi proturječio kada je u točki 98. iste presude utvrdio da žalitelj nije dokazao da iste financijske usluge nije mogao dobiti od druge banke. Nadalje, iz pismena žalitelja ne proizlazi da je, pred Općim sudom, tvrdio da je poduzeo bilo kakav korak da od drugih bankarskih ustanova zatraži financijske usluge koje mu je prethodno pružao Emirate National Bank of Dubai i da su ga odbile. U tim okolnostima, nema dokaza da su navodom Općeg suda iskrivljene činjenice ili dokazi.

81.

Konačno, što se tiče utvrđenja iz točke 100. pobijane presude prema kojoj žalitelj nije opravdao iznos štete koju je navodno pretrpio, žalitelj se još jednom samo pozvao na iskrivljavanje činjenica, što je međutim potkrijepio samo općenitim tvrdnjama, prema kojima je zatvaranje predmetnih računa imalo „neizbježan i neosporan” učinak i da mu je „u skladu s uobičajenim stanjem stvari” nanijelo „znatnu financijsku štetu” ( 53 ).

82.

U okviru trećeg i četvrtog dijela prvog žalbenog razloga, žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 340. drugi stavak UFEU‑a, članak 41. stavak 3. Povelje o temeljnim pravima kao i načela proporcionalnosti i pravične ocjene time što mu je odbio dodijeliti bilo kakvu naknadu za štetu od 2 milijuna eura koju je pretrpio zbog raskida ugovora i trgovinskih odnosa s najvažnijim partnerima, odnosno s društvima Siemens i Mobarakeh Steel Co.(u daljnjem tekstu: Mobarakeh). Obrazloženje Općeg suda istodobno je nelogično i proturječno te proizlazi iz iskrivljavanja činjenica i nijekanja dokaza.

83.

Treba podsjetiti da je u točki 109. pobijane presude Opći sud potvrdio postojanje izravne uzročne veze između prekida trgovinskih odnosa između društva Siemens i žalitelja te donošenja mjera ograničavanja protiv njega. U točki 110. navedene presude Opći sud je, odlučujući o postojanju štete, priznao da prekid odnosa s važnim dobavljačima ometa aktivnosti jednog trgovačkog društava, ali je tvrdio da odbijanje isporuke proizvoda kao takvo ne predstavlja štetu jer ona nastaje samo ako odbijanje ima posljedice na gospodarske rezultate tog trgovačkog društva.

84.

Potom je ispitao različite elemente koje je žalitelj podnio kako bi dokazao da je pretrpio štetu jer su njegovi europski dobavljači s njime prekinuli sve trgovinske odnose. Ti elementi odnose se na raskid ugovora s društvom Mobarakeh (točke 112. do 117. pobijane presude), na posljedice tog prekida na izvršavanje ugovora o modernizaciji električne opreme brane na Eufratu u Siriji (točke 118. do 125. te presude) i na izgradnju električnih podstanica u Kunduzu (Afganistan) i Baghlanu (Afganistan) (točke 126. do 132. navedene presude), kao i na druge inozemne projekte koji su bili pogođeni (točke 133. do 148. iste presude).

85.

Žalitelj je pred Općim sudom tvrdio da zbog Siemensova odbijanja slanja određene opreme nije mogao ispuniti svoje ugovorne obveze prema društvu Mobarakeh, koje je raskinulo predmetni ugovor i isključilo žalitelja iz svojih budućih poziva na nadmetanje. U točki 116. pobijane presude, Opći sud zaključio je da donošenje mjera ograničavanja protiv žalitelja nije bilo odlučujući i izravan uzrok raskida predmetnog ugovora.

86.

Prema mišljenju žalitelja, taj zaključak proizašao je iz iskrivljavanja dopisa koji mu je društvo Mobarakeh uputilo 3. rujna 2011. kako bi ga obavijestilo o raskidu ugovora. Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, iz tog dopisa ne proizlazi da je donošenje mjera ograničavanja protiv njega bilo „ključan i odlučujući” razlog odluke o raskidu ugovora, s obzirom na to da je društvo Mobarakeh prije svega naglasilo žaliteljevo kašnjenje u izvršavanju svojih obveza u odnosu na ugovorni rok od petnaest mjeseci, koji je istekao 15. studenoga 2010., odnosno, kao što Opći sud naglašava u točki 114. pobijane presude, više od šest mjeseci prije uvrštenja žalitelja na predmetne popise. Stoga Opći sud nije iskrivio smisao tog dopisa ( 54 ).

87.

Žalitelj je pred Općim sudom tvrdio da, s obzirom na to da su europski dobavljači s njime prekinuli sve trgovinske veze, nije mogao isporučiti velik dio opreme, dodataka i materijala nužnih za modernizaciju električne opreme za branu na Eufratu u Siriji, što mu je nanijelo štetu u iznosu od najmanje 30 % vrijednosti dijela predmetnog ugovora koji je morao biti dan u podizvođenje, odnosno 1425000 eura, na ime obavljenih pripremnih radova i profitne marže (vidjeti točku 118. pobijane presude). U tom je pogledu Opći sud odbio zahtjev za naknadu štete žalitelja nakon što je utvrdio da ne postoje dokazi kojima se, s jedne strane, utvrđuje postojanje uzročne veze između postupanja koje se stavlja na teret Vijeću i štete na koju se poziva (točke 119. do 121. te presude) i, s druge strane, štete na koju se poziva (točke 122. do 124. navedene presude).

88.

Kao prvo, što se tiče uzročne veze, u točki 119. pobijane presude Opći sud potvrdio je, na temelju podnesaka koje je podnio žalitelj, da su početak i raspored radova koje je naručio žalitelj bili odgođeni i da je žalitelj bio ovlašten angažirati „sekundarne suugovaratelje”. U točki 120. navedene presude Opći sud ipak je utvrdio da elementi koje je podnio žalitelj ne utvrđuju da je donošenje mjera ograničavanja koje se odnose na njega bio uzrok kašnjenja koje je uslijedilo tijekom ostvarenja projekta i angažiranja „sekundarnih suugovaratelja”.

89.

Žalitelj osporava takvu tvrdnju.

90.

Treba podsjetiti da, u pogledu izvanugovorne odgovornosti Unije, pitanje postojanja uzročne veze između događaja koji je prouzročio štetu i štete predstavlja pravno pitanje koje, prema tome, podliježe nadzoru Suda ( 55 ). Taj nadzor međutim ne može dovesti u pitanje utvrđenja i ocjene koje je donio Opći sud ( 56 ).

91.

U ovom slučaju, većinom argumenata žalitelja nastoji se dovesti u pitanje ocjena dokaza koju je proveo Opći sud, ali bez pozivanja na iskrivljavanje takvih dokaza. Te argumente stoga treba proglasiti nedopuštenima.

92.

Suprotno tome, u dijelu u kojem se Općem sudu stavlja na teret da nije proveo točnu pravnu kvalifikaciju činjenica, dopušten je prigovor koji se temelji na pogrešci koju je Opći sud počinio time što nije potvrdio postojanje uzročne veze na temelju „uvjerljivosti” navoda žalitelja, s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja. U tom pogledu, ističem da se prema sudskoj praksi uzročna veza u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a prihvaća kada postoji odrediva i izravna uzročna veza između pogreške koju je počinila predmetna institucija i navedene štete, a tu vezu treba dokazati žalitelj ( 57 ). Stoga se Općem sudu ne može stavljati na teret da je samo utvrdio da ne postoje dokazi o takvoj uzročnoj vezi, a da nije provjerio „uvjerljivost” navoda žalitelja. Nadalje, žalitelj se ne može pozivati na uvjerljivost svojeg tumačenja u pogledu relevantnih činjenica kako bi ublažio to što nije podnio elemente na temelju kojih bi se u dovoljnoj mjeri moglo utvrditi postojanje takve uzročne veze.

93.

Kao drugo, što se tiče utvrđenja Općeg suda da žalitelj nije podnio elemente kojima se utvrđuje navodna šteta, treba istaknuti da se argumentima žalitelja samo dovodi u pitanje ocjena dokaza koju je proveo Opći sud, pri čemu se ne navodi da su iskrivljeni, te da ih stoga treba proglasiti nedopuštenima.

94.

Žalitelj je pred Općim sudom tvrdio da, s obzirom na to da su njegovi europski dobavljači s njime prekinuli trgovinske odnose, nije mogao isporučiti dio strojeva i opreme koji su nužni za izgradnju električnih podstanica u Kunduzu i Baghlanu i da je pretrpio štetu u iznosu od najmanje 10 % vrijednosti dijela projekta koji je morao biti dan u podizvođenje, odnosno 729210,80 eura.

95.

U točkama 129. do 132. pobijane presude Opći sud utvrdio je, kao prvo, da ne raspolaže elementima koji dokazuju da su uvjeti ugovora o izgradnji električnih podstanica u Kunduzu i Baghlanu morali biti izmijenjeni nakon donošenja mjera ograničavanja protiv žalitelja, osobito zbog angažiranja podizvođača, kao drugo, da žalitelj nije podnio dokaz da nakon što je Siemens otkazao narudžbu nije mogao izvršiti navedeni ugovor bez angažiranja podizvođača, kao treće, da žalitelj nije pojasnio vrstu pretrpljene štete, niti je naveo elemente kojima bi se utvrdio iznos dijela navedenog ugovora koji je navodno dan u podizvođenje.

96.

Gotovo svim argumentima koje je žalitelj istaknuo protiv utvrđenja preuzetih u ovom mišljenju nastoji se dovesti u pitanje ocjena činjenica i dokaza koju je proveo Opći sud ili se ti argumenti svode na same tvrdnje koje su često utemeljene na selektivnom čitanju pobijane presude.

97.

Prema mojem mišljenju, jedini dopušten prigovor odnosi se na iskrivljavanje činjenica i dokaza koje je Opći sud počinio time što je tvrdio da žalitelj nije dokazao da nakon što je Siemens otkazao svoju narudžbu nije mogao izvrši predmetni ugovor bez angažiranja podizvođača. Žalitelj u tom pogledu tvrdi da je Opći sud morao znati da on nije proizvođač i da stoga ovisi o svojim dobavljačima i podizvođačima. Međutim, čini mi se da se taj prigovor temelji na pogrešnom tumačenju točke 130. pobijane presude. Naime, prema mojem mišljenju, Opći sud nije namjeravao tvrditi da je žalitelj mogao sam proizvoditi opremu i strojeve koji su predmet ugovora, nego da je po potrebi, umjesto davanja nabave u podizvođenje, taj materijal mogao nabaviti od drugih dobavljača osim od društva Siemens, na primjer od neeuropskih dobavljača. Stoga nije utvrđeno iskrivljavanje koje navodi žalitelj, a koje je jedini prigovor koji je istaknuo protiv te točke pobijane presude.

98.

Žalitelj najprije tvrdi da je u točki 133. i sljedećim točkama pobijane presude Opći sud utvrdio da ne postoje dokazi o činjenicama koje je sam smatrao utvrđenima u drugim odlomcima pobijane presude.

99.

U tom pogledu ističem da je, u gore navedenim točkama pobijane presude, Opći sud ispitao niz dokumenata koje je podnio žalitelj te je za svaki od njih zaključio da ne sadržavaju dostatne elemente kako bi se potkrijepilo postojanje uzročne veze između postupanja koje se stavlja na teret Vijeću i štete na koju se poziva žalitelj zbog prekida trgovinskih odnosa s europskim dobavljačima ili postojanja takve štete. U točkama 88. i 109. pobijane presude, na koje upućuje žalitelj, Opći sud tvrdio je da je „[žaliteljeva uključenost] u nuklearnu proliferaciju utjeca[la] […] na postupanje trećih osoba, koje se većinom nalaze izvan Unije, u odnosu na [žalitelja]” (točka 88. te presude) i da je „prekid trgovinskih odnosa subjekata iz Unije neizbježna […] posljedica donošenja mjera ograničavanja” (točka 109. navedene presude). Međutim, protivno onomu što se čini da tvrdi žalitelj, ti odlomci ne predstavljaju priznanje ni postojanja štete na koju se poziva žalitelj zbog tog prekida ni postojanja uzročne veze između te štete i mjera ograničavanja. Naprotiv, u točki 110. pobijane presude Opći sud jasno je tvrdio da „odbijanje isporuke proizvoda kao takvo ne predstavlja štetu”.

100.

Žalitelj potom tvrdi da je u „redovnim okolnostima”„uobičajeno” da prekid trgovinskih odnosa dobavljača određenog poduzetnika uzrokuje štetu i, općenitije, da su mjere ograničavanja donesene s ciljem nanošenja maksimalne gospodarske i financijske štete predmetnom subjektu, što Opći sud pokušava poreći, među ostalim, time što mu nalaže teret dokazivanja koji je nemoguće ispuniti.

101.

U tom pogledu, točno je, kao što je Opći sud sam priznao u točki 147. pobijane presude, da se mjerama ograničavanja nastoji ograničiti slobodno obavljanje gospodarske aktivnosti predmetnih subjekata, i to kako bi promijenili svoje ponašanja u skladu s ciljevima koji se žele postići. Međutim, na temelju te očite činjenice ne može se pretpostaviti da su te mjere osobi na koju se odnose konkretno prouzročile stvarnu i izvjesnu štetu i tu osobu stoga, u okviru postupka kojim se uspostavlja izvanugovorna odgovornost Unije, nije moguće osloboditi dokazivanja, osim nezakonitosti postupanja koje se stavlja na teret Vijeću, postojanja i opsega predmetne štete kao i uzročne veze između te štete i navedenog ponašanje. Naime, kao što je Sud već imao priliku istaknuti, sud Unije ne može apstraktno utvrditi postojanje stvarne i izvjesne štete, nego ju je potrebno ocijeniti s obzirom na konkretne činjenice koje su svojstvene svakom slučaju koji mu je podnesen ( 58 ). Osim toga, u skladu s člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a, Unija je dužna nadoknaditi samo štetu koja je posljedica postupanja njezinih institucija ili službenika, a to podrazumijeva uspostavu dovoljno izravne uzročne veze između tog postupanja i predmetne štete ( 59 ). U ovom slučaju, osim toga, ne proizlazi da je Opći sud žalitelju nametnuo teret dokazivanja koji je neuobičajen ili nemoguće ispuniti.

102.

Što se ostalog tiče, argumentima žalitelja nastoji se dovesti u pitanje ocjena dokaza koju je proveo Opći sud i stoga ih treba odbaciti kao nedopuštene.

103.

Podredno, žalitelj prigovara Općem sudu da nije proveo ocjenu ex aequo et bono kako bi mu dodijelio naknadu štete zbog prekida odnosa s trgovinskim partnerima, pri čemu se osobito oslonio na znatno smanjenje prometa i na masovno otpuštanje radnika, nego je, umjesto toga, u cijelosti odbacio žaliteljev zahtjev za naknadu štete.

104.

U tom je pogledu dovoljno navesti da je, kako bi se mogla utvrditi obveza Općeg suda da po potrebi provede takvu ocjenu, žalitelj trebao barem podnijeti dokaz o postojanju štete na koju se poziva, kao i o postojanju uzročne veze, što je Opći sud, naprotiv, isključio, a da ga žalitelj nije dovoljno osporavao.

105.

U dijelu u kojem žalitelj upućuje na svoje računovodstvene izvode, ističem da je u točki 145. pobijane presude Opći sud u okviru svoje samostalne nadležnosti ocjene dokaza utvrdio da, ako takvi izvodi doista pokazuju znatno smanjenje njegova prometa, oni ne utvrđuju razloge takvog razvoja, tako da je bilo „nemoguće utvrditi je li i u kojoj mjeri navedeni pad posljedica donošenja i zadržavanja na snazi mjera ograničavanja protiv [žalitelja], a ne drugih čimbenika kao što je to opći razvoj gospodarske klime”.

106.

Na temelju prethodnih razmatranja, prvi žalbeni razlog protiv odbijanja zahtjeva za naknadu imovinske štete koju je žalitelj navodno pretrpio, prema mojem mišljenju, treba odbiti.

107.

Budući da iz prethodno navedenog proizlazi da uvjeti koji se odnose na postojanje i opseg štete i/ili uzročne veze između štete i ponašanja koje se stavlja na teret Vijeću nisu ispunjeni za sve dijelove štete na koje se žalitelj poziva u okviru svojeg zahtjeva za naknadu imovinske štete, u svakom se slučaju ne može prihvatiti zahtjev žalitelja da Sud u okviru svoje neograničene nadležnosti pravično utvrdi iznos navedene štete.

108.

Prema mišljenju žalitelja, iznos od 50000 eura koji je Opći sud dodijelio za neimovinsku štetu, a koji žalitelj smatra neznatnim, određen je arbitrarno i neobrazloženo, te je pritom povrijeđeno načelo proporcionalnosti.

109.

Što se tiče prigovora koji se temelji na nepostojanju obrazloženja, podsjećam da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz obrazloženja presude mora jasno i nedvosmisleno slijediti ocjena Općeg suda, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu odluku i tako da Sud može izvršavati sudski nadzor ( 60 ). U ovom slučaju, u točkama 86. do 91. pobijane presude, čiji je sadržaj sažet u točki 52. ovog mišljenja, Opći sud je na dovoljno jasan način iznio razmatranja kao i elemente na temelju kojih je odredio iznos odštete koji je potrebno dodijeliti žalitelju.

110.

Što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, prema mojem mišljenju, žalitelj svojim argumentima nije uspio dokazati da je ocjena Općeg suda zahvaćena takvom povredom.

111.

S jedne strane, budući da žalitelj tvrdi da Opći sud nije na odgovarajući način uzeo u obzir opseg štete ni težinu povrede koju je počinilo Vijeće, žalitelj zapravo od Suda traži novu ocjenu iznosa koji je utvrdio Opći sud. Međutim, prema sudskoj praksi, kada Opći sud utvrdi postojanje štete, samo je on nadležan, u okviru zahtjeva, ocijeniti koja je odgovarajuća naknada štete ( 61 ).

112.

S druge strane, u dijelu u kojem žalitelj stavlja na teret Općem sudu da je smatrao da su štetni učinci uvrštenja žalitelja na predmetne popise trajali gotovo tri godine, dok on i dalje snosi negativne posljedice, dovoljno je istaknuti, kao i Vijeće, da se Unija može smatrati odgovornom samo za štetu koja je izravna posljedica povreda koje su počinila njezina tijela i službenici. Ni činjenica da je, kao što tvrdi žalitelj, njegovo ime još i danas na internetskim stranicama povezano sa sankcijama ni navodna šteta koja iz toga proizlazi ne mogu se smatrati takvom izravnom posljedicom, s obzirom na to da je 16. travnja 2014. ime žalitelja izbrisano s predmetnih popisa i da je presuda kojom se poništava to uvrštenje donesena 25. studenoga 2014.

113.

Zbog prethodnih razloga, smatram da drugi žalbeni razlog treba odbiti.

114.

Na temelju prethodnih razmatranja, smatram da žalbu treba odbiti u cijelosti.

—

da u cijelosti odbije žalbu društva Safa Nicu Sepahan Co. i protužalbu Vijeća Europske unije i

—

da naloži društvu Safa Nicu Sepahan Co., Vijeću Europske unije i Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske snošenje vlastitih troškova, u skladu s člankom 138. stavcima 2. i 3. i člankom 140. stavkom 1. Poslovnika Suda.