1. 

U ovom zahtjevu za prethodnu odluku Okresný súd (Okružni sud) Dunajská Streda (Slovačka) traži smjernice o tumačenju Direktive 2008/48/EZ ( 2 ), kojom su uređeni ugovori o potrošačkim kreditima. Postavlja nekoliko međusobno povezanih pitanja o opsegu usklađivanja izvršenog tom direktivom te o mjeri u kojoj je državama članicama onemogućeno, osobito, da uvode nove ili zadržavaju postojeće odredbe o formalnostima sklapanja ugovora o kreditu. Sud koji je uputio zahtjev želi znati: (i.) je li zahtjev da se ugovor o kreditu mora sastaviti „na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju” autonoman pojam prava Unije; (ii.) znači li ta obveza da stranke moraju ugovor i potpisati te da obvezne informacije koje vjerovnik mora dati dužniku moraju biti sadržane u istom dokumentu kao i ugovor o kreditu; (iii.) mora li vjerovnik navesti točne datume dospijeća uplata na temelju ugovora i predočiti tablicu koja prikazuje kako će se glavnica smanjivati svakom pojedinom uplatom tijekom trajanja kredita; te (iv.) jesu li proporcionalne određene sankcije iz nacionalnog prava koje se primjenjuju ako vjerovnik ne pruži obvezne informacije.

2.

Dva su glavna cilja Direktive 2008/48 pružanje visoke i ekvivalentne razine zaštite kako bi se osiguralo povjerenje potrošača i stvaranje istinskog unutarnjeg tržišta. Radi postizanja tih ciljeva, u cijelom nizu osnovnih područja uspostavljen je potpuno usklađen okvir Unije ( 3 ). Potrošačima se prije sklapanja ugovora o kreditu trebaju pružiti odgovarajuće informacije koje mogu razmotriti kako bi odluke donijeli potpuno upoznati s činjenicama ( 4 ). U vezi s pitanjima ugovornog prava o valjanosti ugovora o kreditu, države članice smiju zadržati ili uvoditi nove nacionalne odredbe koje su u skladu s pravom Unije ( 5 ). Ugovor o kreditu treba sadržavati sve potrebne informacije, u jasnom i sažetom obliku, kako bi se potrošačima omogućilo da se upoznaju sa svojim pravima i obvezama ( 6 ). Države članice trebale bi utvrditi pravila o sankcijama koje bi se primjenjivale na povredu nacionalnih odredaba donesenih prema Direktivi te osigurati da se one provode. Sankcije bi trebale biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće ( 7 ).

3.

U članku 1. navodi se da je svrha Direktive 2008/48 usklađivanje određenih aspekata zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite.

4.

U skladu s člankom 2., Direktiva 2008/48 primjenjuje se na ugovore o kreditu osim ako su izričito isključeni iz njezina područja primjene.

5.

Relevantne su sljedeće definicije iz članka 3.:

[…]

[…]”

6.

Informacije i postupci koji prethode sklapanju ugovora o kreditu sadržani su u poglavlju II. U stavku 1. članka 5., koji je dio tog poglavlja, predviđeno je da se informacije koje prethode sklapanju ugovora moraju dati na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju ( 8 ).

7.

Obveza da se potrošačima informacije daju na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju ponavlja se u nekoliko drugih odredbi Direktive 2008/48 ( 9 ).

8.

U članku 10. stavku 1. predviđeno je:

„Ugovori o kreditu sastavljaju se na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju.

Sve ugovorne stranke dobivaju primjerak ugovora o kreditu. Ovaj članak ne dovodi u pitanje bilo kakva nacionalna pravila koja se odnose na valjanost sklapanja ugovora o kreditu koji su u skladu s pravom Zajednice.”

9.

Članak 10. stavak 2. sadržava popis 22 informacije koje se moraju jasno i sažeto definirati u ugovoru o kreditu (u daljnjem tekstu: obvezne informacije). Te se informacije odnose, među ostalim, na:

U amortizacijskoj tablici naznačene su preostale uplate koje treba izvršiti i razdoblja i uvjeti koji se odnose na plaćanje tih iznosa. Tablica sadrž[ava] specifikaciju svake uplate pokazujući amortizaciju glavnice, kamate izračunane na temelju kamatne stope te, prema potrebi, sve eventualne dodatne troškove. Ako kamatna stopa nije fiksna ili kada se dodatni troškovi mogu promijeniti prema ugovoru o kreditu, amortizacijska tablica naznačuje, jasno i sažeto, da će podaci u toj tablici ostati valjani samo do trenutka u kojem se promijeni kamatna stopa ili dodatni troškovi u skladu s ugovorom o kreditu;

[…]”

10.

U članku 10. stavku 3. navedeno je: „[k]ada se primjenjuje stavak 2. točka (i), vjerovnik potrošaču, besplatno i u bilo kojem trenutku tijekom cjelokupnog trajanja ugovora o kreditu, na raspolaganje stavlja računovodstveni izvještaj u obliku amortizacijske tablice”.

11.

Člankom 22. predviđeno je da, ako direktiva sadržava usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati niti uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih direktivom.

12.

U skladu s člankom 23., države članice moraju predvidjeti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba donesenih na temelju direktive.

13.

Direktiva 97/7/EZ ( 10 ) sadržava odredbe kojima je cilj zaštititi potrošače koji sklapaju ugovore na daljinu. U skladu s člankom 4., potrošaču se prije sklapanja bilo kojeg ugovora na daljinu moraju pružiti određene informacije ( 11 ). Članak 5. te direktive nosi naslov „Pisana potvrda informacije”. Stavak 1. glasi:

„Potrošač mora primiti pismenu potvrdu ili potvrdu na nekom drugom trajnom mediju koji mu je dostupan, o svim podacima iz članka 4. stavka 1. točaka od (a) do (f), pravovremeno tijekom trajanja ugovora, a najkasnije u trenutku dostave, ako se ne radi o robi namijenjenoj za daljnju prodaju trećim stranama, osim ako su ti podaci već dostavljeni potrošaču prije sklapanja ugovora u pisanom obliku ili na nekom drugom trajnom mediju koji mu je dostupan.

[…]” ( 12 )

14.

U skladu sa slovačkim Građanskim zakonikom ( 13 ), pravni akt u pisanom obliku valjan je samo ako su ga potpisale osobe za koje je obvezujuć ( 14 ). Pravni je akt ništav ako nije sastavljen u obliku određenom zakonom (ili sporazumom stranaka).

15.

U skladu sa slovačkim Trgovačkim zakonikom ( 15 ), opći uvjeti ugovora organizacije mogu se uključiti u ugovor o kreditu kao njegov dio tako da se na njih u tom ugovoru upućuje.

16.

Ugovor o potrošačkom kreditu mora biti u pisanom obliku te svaka stranka mora primiti barem jedan primjerak ugovora na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju ( 16 ). Ugovor o potrošačkom kreditu mora sadržavati informacije, među ostalim, o iznosu, broju i datumima za uplatu obroka za otplatu glavnice, kamate i drugih troškova te, ako je to primjereno, redoslijed kojim će se te uplate koristiti za plaćanje pojedinih preostalih anuiteta koji se naplaćuju po različitim kamatnim stopama ugovora o potrošačkom kreditu u svrhu njegova povrata ( 17 ). Potrošači imaju pravo zatražiti računovodstveni izvještaj u obliku amortizacijske tablice (ako se glavnica amortizira) ( 18 ) u bilo kojem trenutku tijekom trajanja kredita ( 19 ).

17.

Ako ugovor o kreditu nije u pisanom obliku i ne sadržava informacije koje su obvezne u skladu sa zakonom o potrošačkom kreditu, smatra se da je kredit izuzet od kamata i troškova ( 20 ).

18.

Dana 29. lipnja 2011. tužitelj iz glavnog postupka, društvo Home Credit Slovakia a.s (u daljnjem tekstu: vjerovnik), sklopio je s tuženicom K. Bíróovom (u daljnjem tekstu: dužnica) ugovor o potrošačkom kreditu na unaprijed ispisanom tipskom obrascu s poljima koja su se morala pisano popuniti. Dužnici je odobren kredit u iznosu od 700 eura. Obvezala se otplatiti ukupan iznos od 1087,56 eura, putem mjesečnih obroka od 32,50 eura. Kredit se morao otplatiti u roku od 36 mjeseci od njegova odobrenja.

19.

Dužnica je potpisala ugovor o kreditu, potvrdivši da je upoznata s uvjetima kredita te da se složila i izrazila suglasnost da bude njime vezana. Ugovoru o kreditu bili su priloženi „Uvjeti ugovora o kreditu društva Home Credit Slovakia, a.s. – Gotovinski kredit” (u daljnjem tekstu: opći uvjeti ugovora), koji su u gornjem kutu svake stranice bili označeni šifrom ISH111. Dužničin potpis na ugovoru o kreditu potvrđivao je da je bila upoznata s općim uvjetima ugovora te da ih je prihvatila, da su sve njihove odredbe razumljive te da je pristala da je obvezuju. Ni vjerovnik ni dužnica nisu potpisali tekst općih uvjeta ugovora. U tim je uvjetima bilo predviđeno, među ostalim, da dužnik mora pravilno i pravodobno otplatiti odobreni kredit, putem redovitih mjesečnih obroka, čiji se broj, iznos i datumi dospijeća određuju u ugovoru. Dužnik može, besplatno i u bilo kojem trenutku tijekom trajanja ugovora, zatražiti računovodstveni izvještaj u obliku amortizacijske tablice koja sadržava preostale uplate koje treba izvršiti te razdoblja i uvjete koji se odnose na plaćanje tih iznosa, uključujući specifikaciju svake uplate pokazujući amortizaciju glavnice, kamate i (ako je to primjereno) dodatnih troškova.

20.

Uvjeti kredita ne sadržavaju detaljnija pravila za izračunavanje kamate na glavnicu ni odredbe kojima se precizira koji će se dio mjesečnog obroka (32,50 eura) koristiti za otplatu kamata i troškova, a koji dio za amortizaciju glavnice kredita.

21.

Dužnica je na temelju tog ugovora platila samo dva mjesečna obroka. Dana 26. travnja 2012. vjerovnik je zatražio da plati cjelokupan iznos dospjelog kredita. Zatražio je isplatu: (i.) dugovane glavnice; (ii.) kamate; (iii.) zateznih kamata; i (iv.) ugovorne kazne zbog zakašnjenja. Dužnica nije ništa od toga isplatila. Vjerovnik je potom pokrenuo postupak radi naplate 1155,52 eura i zateznih kamata po dnevnoj stopi od 0,024 % na iznos od 778,34 eura od 11. veljače 2014. do otplate neplaćenog duga.

22.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da ugovor o potrošačkom kreditu mora biti u pisanom obliku i da mora sadržavati određene informacije, među ostalim, o iznosu, broju i datumu dospijeća uplata za kamate na glavnicu i druge troškove te, ako je to primjereno, informacije o amortizaciji ( 21 ). Ugovor o kreditu koji stranke nisu potpisale nije u skladu s nacionalnim pravilima te je, posljedično, ništav ( 22 ). U glavnom postupku te su informacije (dio obveznih informacija) sadržane u nepotpisanim općim uvjetima ugovora. Stoga se postavlja pitanje je li valjan ugovor o potrošačkom kreditu sklopljen 29. lipnja 2011. S obzirom na to, sud koji je uputio zahtjev postavlja sedam prethodnih pitanja koja je možda lakše razumjeti u njihovu sažetom obliku:

Prvo i drugo pitanje

Treće i četvrto pitanje

Peto i šesto pitanje

Sedmo pitanje

23.

Pisana očitovanja podnijele su njemačka i slovačka vlada te Europska komisija. Republika Slovačka i Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 24. veljače 2016.

24.

Regulatorna tehnika pružanja informacija potrošačima temelji se na načelu da je dobro informiran potrošač u boljem položaju da izabere najpovoljniju ponudu kredita te također nastoji osigurati da je upoznat s pravima i obvezama koji proizlaze iz ugovora o potrošačkom kreditu. Da bi se ti ciljevi ostvarili, pružene informacije ne smiju biti kratkotrajne, nego moraju trajno biti na raspolaganju potrošačima.

25.

S obzirom na to, pojam „trajni medij” u članku 3. točki (m) Direktive 2008/48 definira se kao: „svaki instrument koji omogućava potrošaču spremanje informacija koje su mu osobno namijenjene tako da mu budu dostupne za kasniju uporabu toliko dugo koliko je potrebno za svrhe tih informacija i koji omogućava nepromijenjeno prikazivanje pohranjenih informacija”. Međutim, ne postoji definicija riječi „na papiru”. Stoga se te riječi moraju definirati s obzirom na svoje uobičajeno značenje u svakodnevnom govoru, također uzimajući u obzir zakonodavni okvir i svrhe Direktive ( 23 ).

26.

U okviru članka 10. stavka 1., riječi „na papiru” odnose se na medij na kojem je ugovor o kreditu sastavljen i uručen potrošaču. Iz riječi „ili na nekom drugom trajnom mediju” proizlazi da se „na papiru” smatra posebnim oblikom trajnog medija ili sredstva putem kojeg se ugovor o kreditu priopćava potrošaču za potrebe Direktive 2008/48. U članku 10. stavku 1. drugom podstavku navedeno je da sve ugovorne stranke dobivaju primjerak ugovora o kreditu. To također upućuje na to da se članak 10. stavak 1. odnosi na medij na kojem se taj ugovor stavlja potrošaču na raspolaganje.

27.

Ugovor o kreditu na papiru ima sljedeće karakteristike koje ispunjavaju zahtjeve iz članka 3. točke (m) Direktive 2008/48 (definicija „trajnog medija”): omogućava potrošaču spremanje informacija koje su mu osobno namijenjene te osigurava da sadržaj ugovora o kreditu neće biti promijenjen i da će informacije biti dostupne odgovarajuće razdoblje. To je u skladu s ciljem da se postigne visoka razina zaštite potrošača, osobito osiguravanjem da potrošač bude upoznat sa svojim pravima i obvezama na temelju ugovora o kreditu.

28.

Isti se pristup odražava u drugim odredbama Direktive 2008/48 koje se odnose na prava potrošača na primanje informacija o ugovoru o kreditu ( 24 ).

29.

Stoga zahtjev da ugovor o kreditu mora biti sastavljen na papiru ujedno podrazumijeva da mora imati pisani oblik – to je u skladu sa svakodnevnim značenjem zahtjeva iz članka 10. stavka 1., koji nalaže da se ugovor o kreditu mora sastaviti na papiru.

30.

Sud koji je uputio zahtjev u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navodi (što su potvrdile slovačka vlada i Komisija) da se u slovačkoj verziji članka 10. stavka 1. za izraz „na papiru” koristi izraz „písomne”, koji se na engleski doslovno prevodi kao „in writing” (u pisanom obliku). Međutim, čini se da izabrane riječi odražavaju zahtjev iz nacionalnog prava u skladu s kojim stranke ugovora moraju potpisati dokument, odnosno da nisu potpuno istovjetne riječima „na papiru”, koje se koriste u određenim drugim verzijama Direktive 2008/48 ( 25 ).

31.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, ako u zakonodavnom tekstu Unije postoje razlike između njegovih pojedinih jezičnih verzija, dotična odredba mora se tumačiti s obzirom na svrhu i opću strukturu pravila čiji je dio ( 26 ).

32.

U okviru članka 10. stavka 1., izraz „na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju” predstavlja pojam prava Unije te stoga mora imati isto značenje u svim državama članicama. Iz gornjih točaka 24. i 26. slijedi da se te riječi odnose na oblik u kojem se ugovor o kreditu daje potrošaču.

33.

Dodajem da je izraz „u pisanom obliku” u okviru članka 5. stavka 1. Direktive o ugovorima na daljinu protumačen kao sinonim izrazu „na papiru” ( 27 ). U presudi Content Services Sud je razmatrao je li poduzetnik čija je poslovna praksa bila da je predugovorne informacije kakve su navedene u članku 4. stavku 1. te direktive potrošačima na raspolaganje stavljao putem hiperpoveznice na internetskoj stranici ispunjavao zahtjev da se potrošačima osigura pisana potvrda obveznih informacija. Sud je zaključio da su riječi „u pisanom obliku” predstavljale alternativu izrazu „drugi trajni medij” ( 28 ).

34.

Stoga, iako se u slovačkoj verziji Direktive za obvezu iz članka 10. stavka 1. navodi da se ugovor o kreditu mora sastaviti „u pisanom obliku”, a ne „na papiru”, smatram da ta dva izraza za potrebe te odredbe imaju jednako značenje.

35.

Pojam „ugovor o kreditu” definiran je u članku 3. točki (c) Direktive 2008/48. Iz izričitog teksta članka 10. stavka 2. proizlazi da se informacije navedene u toj odredbi moraju uključiti u svaki ugovor o kreditu. Iako te informacije i sam ugovor o kreditu ne moraju nužno biti sadržani u jednom dokumentu, svaki ugovor svejedno se mora sastaviti na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju, kako to zahtijeva članak 10. stavak 1.

36.

Tom stajalištu u prilog ide struktura Direktive 2008/48. Predugovorne informacije o kojima govori članak 5. ne moraju se pružiti u istom dokumentu kao onaj u kojem je ponuda (članak 5. stavak 1.). Te se informacije pružaju u prilagođenom dokumentu – „Standardne europske informacije o potrošačkim kreditima” ( 29 ). Stoga pružanje obveznih informacija u dokumentu koji je odvojen od samog ugovora o kreditu nije u suprotnosti sa zakonodavnom strukturom Direktive 2008/48.

37.

U članku 10. ništa ne upućuje na to da stranke moraju potpisati ugovor o kreditu ili da se isti mora sastojati od jednog dokumenta ( 30 ). Riječi kojima se navodi da članak 10. „ne dovodi u pitanje bilo kakva nacionalna pravila koja se odnose na valjanost sklapanja ugovora o kreditu”, u vezi s uvodnom izjavom 30. u kojoj se navodi da Direktiva 2008/48 ne uređuje pitanja ugovornog prava o valjanosti ugovora o kreditu, upućuju na to da formalnosti koje se odnose na sklapanje ugovora nisu uređene tom odredbom.

38.

Mjera u kojoj države članice zadržavaju diskrecijske ovlasti uvođenja novih nacionalnih pravila o ugovorima o potrošačkim kreditima sporno je pitanje. Teško je precizno odrediti točku u kojoj pravila usklađivanja eliminiraju takve diskrecijske vlasti – a sud koji je uputio zahtjev traži smjernice upravo o tom pitanju.

39.

Iz članka 22. stavka 1. Direktive 2008/48, tumačenog s obzirom na uvodne izjave 9. i 10., proizlazi da se njome predviđa potpuno usklađivanje u vezi s ugovorima o kreditu koji spadaju u njezino područje primjene. Stoga države članice, u vezi s pitanjima koja su usklađena, nisu ovlaštene zadržati ili uvoditi nove nacionalne odredbe osim onih predviđenih Direktivom 2008/48 ( 31 ) .

40.

Međutim, iz članka 1. jasno proizlazi da se Direktivom 2008/48 usklađuju samo određeni aspekti propisa država članica o ugovorima o potrošačkim kreditima. Kada nema usklađivanja, države članice mogu zadržati ili uvoditi nove nacionalne odredbe.

41.

U ovom predmetu nesporno je da ugovor o kreditu koji se razmatra u glavnom postupku spada u područje primjene Direktive 2008/48. Stoga je potrebno odrediti opseg usklađivanja koji proizlazi iz pravila Unije.

42.

Iz teksta članka 10. stavaka 1. i 2. proizlazi da se Direktivom 2008/48 usklađuje vrsta informacija koje moraju biti sadržane u ugovorima o kreditu; u ugovoru o kreditu potrošaču se moraju pružiti sve 22 informacije navedene u potonjoj odredbi. Direktivom 2008/48 uređen je i način na koji se informacije iz članka 10. stavka 2. moraju pružiti (na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju) te se zahtijeva da budu „[…] jasno i sažeto definira[ne] […]”.

43.

Iako je točno da pravo Unije u drugim sektorima, kao što je europski platni nalog ( 32 ), predviđa formalne zahtjeve, takva formalna pitanja u pogledu sklapanja ugovora ne spadaju u područje primjene Direktive 2008/48. Stoga pitanja mora li se ugovor o kreditu potpisati ili moraju li obvezne informacije i uvjeti kredita biti sadržani u jednom dokumentu nisu usklađena Direktivom 2008/48.

44.

Točno uređenje tog pitanja u slovačkom pravu nije u potpunosti jasno. S jedne strane, u slovačkom Građanskom zakoniku predviđeno je da je pravni akt u pisanom obliku valjan samo ako ga potpišu osobe koje su njime obvezane ( 33 ). S druge strane, čini se da je slovačkim Trgovačkim zakonikom dopušteno da se opći uvjeti ugovora organizacije uključe u ugovor o kreditu kao njegov dio tako da se na njih u tom ugovoru upućuje ( 34 ). Zakonom o potrošačkom kreditu predviđeno je što ugovor o potrošačkom kreditu mora sadržavati ( 35 ). Međutim, Sud ne zna u kakvom su međusobnom odnosu te pojedine odredbe nacionalnog prava.

45.

Iz činjenica iznesenih u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je sam ugovor o kreditu (koji je dužnica potpisala) sadržavao određene obvezne informacije navedene u članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48. Dužnica i vjerovnik nisu potpisali vjerovnikove opće uvjete ugovora, koji su, kako se čini, sadržavali neke (možda ne sve) od preostalih obveznih informacija. Nije jasno je li se u potpisanom ugovoru o kreditu dužnicu upućivalo – i ako jest, u kojoj mjeri – na to gdje točno u općim uvjetima ugovora može pronaći obvezne informacije koje nisu bile sadržane u potpisanom ugovoru o kreditu.

46.

Stoga, u nastojanju da pomognem Sudu u pružanju smjernica nacionalnom sudu, problemu pristupam na sljedeći način.

47.

Kao prvo, bi li se Direktivi 2008/48 protivilo nacionalno pravilo koje zahtijeva da se sve obvezne informacije pruže u pisanom obliku, u jednom dokumentu?

48.

Smatram da je odgovor na to pitanje „ne”. Obvezne informacije bile bi na papiru te bi sve bile pružene potrošaču, čime bi se zadovoljili zahtjevi iz članka 10. stavaka 1. i 2. Potrošač bi bio pravilno upućen na sve informacije koje su mu potrebne da donese informiranu odluku jer bi se sve te informacije nalazile u jednom dokumentu. Stoga bi takav zahtjev u nacionalnom pravu pospješio ostvarenje cilja Direktive da se osigura visoka razina zaštite potrošača te ne bi, prema mojem mišljenju, smetao drugom cilju, odnosno poticanju jedinstvenog tržišta ( 36 ). Iako Direktiva 2008/48 ne sadržava nijedan zahtjev koji nalaže da obvezne informacije moraju biti sadržane u jednom dokumentu, ona ni ne zabranjuje takvu mogućnost.

49.

To ne znači da države članice imaju potpunu slobodu u nametanju dodatnih formalnosti u vezi sa sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditu. Kao primjer: Sud je na raspravi upitao je li prihvatljivo zahtijevati da sve ugovore o potrošačkim kreditima moraju potpisati obje stranke u prisutnosti javnog bilježnika. Takav bi zahtjev možda doista poboljšao zaštitu potrošača. Međutim, znatno bi promijenio ravnotežu koja je Direktivom uspostavljena između dvaju ciljeva, odnosno visoke razine zaštite potrošača i poticanja funkcioniranja jedinstvenog tržišta, na očitu štetu potonjeg. Obje bi stranke obvezivao (ali prije svega vjerovnike) da poštuju formalnosti koje zahtijevaju znatno veće troškove te bi mogao biti štetan za vjerovnike koji nemaju sjedište u državi članici iz koje je potrošač. Zato smatram da države članice takav zahtjev ne bi mogle predvidjeti u okviru diskrecijske ovlasti koju još uvijek imaju u pogledu oblikovanja zahtjeva nacionalnog prava koji se odnose na sklapanje takvih ugovora.

50.

Kao drugo, bi li se Direktivi 2008/48 protivilo nacionalno pravilo koje dopušta da se neke obvezne informacije pruže na papiru u sklopu vjerovnikovih općih uvjeta ugovora umjesto na samom (potpisanom) ugovoru o potrošačkom kreditu?

51.

Smatram da je i na to pitanje odgovor „ne”, pod određenim dodatnim uvjetima. Kao i prije, obvezne informacije bile bi na papiru te bi sve bile pružene potrošaču (iako u dvama dokumentima), što znači da bi zahtjevi iz članka 10. stavaka 1. i 2. i dalje bili zadovoljeni. Za sada je sve u redu. Međutim, ako se informacije nalaze u dvama dokumentima, postoji očita opasnost da potrošač neće doista biti u položaju da provede cjelovitu, informiranu i pravodobnu ocjenu ponude koja mu je predložena, kako to zahtijeva Direktiva 2008/48.

52.

Stoga smatram da bi morali postojati – odnosno biti predviđeni nacionalnim pravom – sljedeći minimalni dodatni uvjeti kako bi takvo uređenje bilo prihvatljivo: (i.) odvojeni dokumenti koji zajedno sadržavaju sve obvezne informacije morali bi se potrošaču pružiti istodobno, i to prije sklapanja ugovora (kako bi mogao ocijeniti predloženi pravni posao prije nego što pristane njime se obvezati); (ii.) u samom ugovoru moralo bi se jasno i precizno upućivati na točne, posebne dijelove vjerovnikovih općih uvjeta ugovora, kako bi se potrošaču omogućilo da odredi gdje točno može pronaći svaku od obveznih informacija koje nisu bile sadržane u ugovoru o kreditu ( 37 ); (iii.) morao bi postojati nekakav jasan dokaz o tome da su potrošaču sve obvezne informacije doista pravodobno pružene (u svakom slučaju prije sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu).

53.

Na nacionalnom je sudu, koji jedini može ocjenjivati činjenice i tumačiti djelovanje nacionalnog prava, da ocijeni jesu li nacionalna pravila u skladu s ovim smjernicama te protive li se stoga Direktivi 2008/48 ili ne.

54.

Stoga zaključujem da se riječi „na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju” iz članka 10. Direktive 2008/48 odnose i na uvjete ugovora o kreditu koji su stranke sklopile i na informacije navedene u članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48 koje su dio ugovora o kreditu. Članak 10. ne zahtijeva da stranke moraju potpisati ugovor o kreditu niti da se informacije navedene u članku 10. stavku 2. moraju pružiti u jednom dokumentu. Nacionalno pravilo kojim se zahtijeva da se sve obvezne informacije pruže u pisanom obliku, u jednom dokumentu, ne protivi se Direktivi 2008/48. Nacionalno pravilo koje dopušta da se neke obvezne informacije pruže na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju u sklopu vjerovnikovih općih uvjeta ugovora, umjesto na samom (potpisanom) ugovoru o potrošačkom kreditu, također se ne protivi Direktivi 2008/48, pod uvjetom da postoje barem sljedeći uvjeti: (i.) odvojeni dokumenti koji sadržavaju obvezne informacije moraju se potrošaču pružiti istodobno, i to prije sklapanja ugovora; (ii.) u ugovoru o kreditu mora se jasno i precizno upućivati na obvezne informacije te se mora navesti gdje se mogu pronaći u vjerovnikovim općim uvjetima ugovora; te (iii.) vjerovnik mora biti sposoban dokazati da je obvezne informacije potrošaču pružio prije sklapanja ugovora. Na nacionalnom je sudu da ocijeni jesu li nacionalna pravila u skladu s tim uvjetima te protive li se stoga Direktivi 2008/48 ili ne.

55.

Člankom 10. stavkom 2. točkom (h) Direktive 2008/48 predviđeno je da „iznos, broj i učestalost uplata koje je potrošač dužan izvršiti” predstavljaju obveznu informaciju koja se mora pružiti potrošaču. U toj odredbi nije predviđeno da se u ugovoru o kreditu mora navesti svaki datum dospijeća uplata. Informacije koje se potrošačima moraju pružiti prije (članak 5.) i nakon sklapanja ugovora (članak 10.) u određenoj se mjeri preklapaju ( 38 ). To je u skladu s ciljem Direktive 2008/48 da se zaštite potrošači. Potrošač mora znati kada dospijevaju uplate za kredit. Međutim, taj je cilj postignut ako vjerovnik koristi objektivno odredive elemente. Očit je način za to da se uputi na kalendar i upotrijebi formulacija koju predlaže sud koji je uputio zahtjev – primjerice, „mjesečni obroci dospijevaju najkasnije 15. dana u svakom kalendarskom mjesecu”.

56.

Povijest zakonodavstva pokazuje da je obveza navođenja iznosa, broja i učestalosti uplata prvi put uvedena Direktivom 90/88/EEZ ( 39 ), kojom je ubačena u članak 4. stavak 2. točku (c) Direktive 87/102/EEZ ( 40 ). Vjerovnicima je izričito dana mogućnost da navedu ili broj i učestalost uplata ili datume. Ne smatram da je sadašnjim tekstom na bilo koji način uveden (novi) zahtjev obveznog navođenja datuma.

57.

Stoga zaključujem da izraz „učestalost uplata” iz članka 10. stavka 2. točke (h) Direktive 2008/48 ne zahtijeva od vjerovnika da navede točne datume na koje se moraju izvršiti pojedine uplate na temelju ugovora o kreditu.

58.

Ako se glavnica smanjuje u skladu s ugovorom o kreditu fiksnog trajanja, potrošač ima pravo, na temelju podnesenog zahtjeva, u bilo kojem trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu besplatno dobiti računovodstveni izvještaj u obliku amortizacijske tablice. Sud koji je uputio zahtjev želi znati mora li ta tablica biti sadržana i u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile.

59.

Smatram da ne mora.

60.

Člankom 10. stavkom 2. točkom (i) usklađuju se određeni aspekti zakona i drugih propisa država članica o zahtjevu predočenja amortizacijske tablice i njezinu sadržaju. Stoga su pravila o tome kada se tablica može zatražiti i o informacijama koje mora sadržavati u potpunosti usklađena.

61.

Iz teksta članka 10. stavka 2. točke (i) proizlazi da potrošač ima pravo amortizacijsku tablicu zatražiti u bilo kojem trenutku tijekom trajanja ugovora. Ako bi vjerovnici bili obvezni tablicu predočiti samo u trenutku potpisivanja ugovora, riječi „[…] pravo potrošača da dobije, na zahtjev i besplatno, u bilo kojem trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, računovodstveni izvještaj u obliku amortizacijske tablice” postale bi bespredmetne te bi stoga pravo potrošača postalo manje korisno. Amortizacijska tablica koja je predočena na početku ugovora o kreditu ne predstavlja mnogo više od izraza namjere o onome što će se dogoditi. Potrošaču ne omogućuje uvid u način na koji otplaćuje kredit. Za to mora zatražiti ažuriranu tablicu.

62.

Tom tumačenju u prilog ide članak 10. stavak 3., koji, u vezi s člankom 10. stavkom 2. točkom (i), upućuje na to da vjerovnik mora dužniku na njegov zahtjev dati ažuriranu amortizacijsku tablicu.

63.

Stoga zaključujem da se članak 10. stavak 2. točka (i) Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da se amortizacijska tablica mora predočiti ako se radi o amortizaciji glavnice na temelju ugovora o kreditu s fiksnim trajanjem te ako ju je potrošač zatražio. Ako ta dva uvjeta nisu ispunjena, vjerovnici nisu obvezni pružiti takve informacije na temelju Direktive 2008/48. Međutim, ne smatram da nacionalno pravilo kojim se predviđa predočenje dodatne amortizacijske tablice na početku ugovora o kreditu ugrožava ijedan od ciljeva Direktive 2008/48. Stoga ne smatram da države članice ne smiju uvesti pravilo kojim se vjerovnike na to obvezuje.

64.

Svojim posljednjim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li članak 11. Zakona o potrošačkom kreditu, kojim je, ako vjerovnik povrijedi svoju obvezu pružanja informacija navedenih u članku 10. stavku 2. Direktive (koja je prenesena Zakonom o potrošačkom kreditu), predviđena sankcija na temelju koje se kredit smatra izuzetim od kamata i bilo kojih troškova ( 41 ) (tako da je dužnik obvezan platiti samo glavnicu), u skladu s testom proporcionalnosti u smislu članka 23. Direktive 2008/48.

65.

Pitanje je postavljeno na vrlo općenit i apstraktan način. To je donekle neizbježno. Nacionalni sud još nije od Suda dobio potrebne smjernice na temelju kojih bi mogao odlučiti jesu li zadovoljeni zahtjevi iz članka 10. Direktive 2008/48 u pogledu sadržaja ugovora o kreditu, kako su preneseni u nacionalno pravo. Ako nacionalne odredbe kojima su preneseni ti obvezni zahtjevi nisu povrijeđene, nema potrebe za primjenom sankcija. Unatoč tomu, očito je da pitanje nije hipotetsko ili irelevantno za ishod postupka pred nacionalnim sudom. Ako nacionalni sud odluči da je došlo do povrede, morat će primijeniti „učinkovitu, proporcionalnu i odvraćajuću” sankciju.

66.

Člankom 23. Direktive predviđeno je da sustav sankcija koji se primjenjuje u slučaju povrede nacionalnih odredbi kojima se određuju obvezne informacije koje se moraju navesti u ugovorima o kreditu mora biti učinkovit, proporcionalan i odvraćajući, a države članice moraju poduzeti sve potrebne mjere za osiguravanje provedbe tih sankcija. Unutar tih granica, odabir sustava sankcija diskrecijsko je pravo država članica ( 42 ). Sud je također zaključio da strogost sankcija mora odgovarati težini povreda koje suzbijaju i posebno osigurati stvarno odvraćajući učinak, istodobno poštujući opće načelo proporcionalnosti ( 43 ).

67.

Učinak sankcije koju nacionalni sud opisuje jest da vjerovniku oduzima svu zaradu koju bi imao na temelju transakcije (ili, malo drukčije rečeno, obvezuje ga da odustane od prihoda koji bi inače ostvario na temelju pozajmljenog iznosa) te od njega zahtijeva da snosi troškove povezane sa servisiranjem kredita i prikupljanjem povrata glavnice od dužnika. Intuitivno se čini da će takva sankcija biti i učinkovita i odvraćajuća.

68.

Što je s proporcionalnošću takve sankcije?

69.

U tom pogledu Sud u biti ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za pružanje korisnog odgovora ( 44 ). U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navodi se tek (u samom tekstu sedmog pitanja) da je, u skladu s odredbom nacionalnog prava, „posljedica nepostojanja većine elemenata koji su na temelju članka 10. stavka 2. Direktive obvezni u ugovoru o kreditu ta da se odobreni kredit smatra izuzetim od kamata i troškova”. Međutim, nije jasno što izraz „većina elemenata” stvarno znači, niti smatraju li se u nacionalnom pravu neke od 22 obvezne informacije iz članka 10. stavka 2. Direktive važnijima od drugih (tako da je njihovo izostavljanje ozbiljnije), niti kada točno (u smislu težine povrede) dolazi do primjene sankcije.

70.

Stoga predlažem da Sud, kao odgovor na sedmo prethodno pitanje, pozove nacionalni sud da u svakom pojedinom slučaju ocijeni jesu li elementi obveznih informacija navedenih u članku 10. stavku 2. Direktive koji su izostavljeni u ugovoru o kreditu bili takvi da su znatno ugrozili potrošačevu sposobnost da ocijeni poželjnost sklapanja ugovora o kreditu, kako bi utvrdio je li sankcija čiji je učinak da vjerovnika obvezuje da odustane od svih kamata i da snosi sve troškove povezane s ugovorom o kreditu proporcionalna ili bi bila prikladna blaža sankcija.

71.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da Sud treba na sljedeći način odgovoriti na pitanja koja je uputio Okresný súd (Okružni sud) Dunajská Streda, Slovačka: