1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio Rechtbank van koophandel te Gent (Trgovački sud u Gentu, Belgija), prema formulaciji postavljenog pitanja odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU‑a o slobodnom kretanju radnika.

2.

Međutim, iz odluke kojom je upućen zahtjev razvidno je da se predmet glavnog postupka, a samim time i navedeni zahtjev, zapravo tiču slobodnog kretanja robe, odnosno konkretno zabrane mjera koje imaju istovrsni učinak kao količinska ograničenja izvoza među državama članicama, utvrđene u članku 35. UFEU‑a.

3.

Naime, zahtjev je upućen u okviru spora između društva s poslovnim nastanom u nizozemskoj jezičnoj regiji Kraljevine Belgije i društva s poslovnim nastanom u Italiji, vezano uz neplaćanje nekoliko računa od strane potonjeg društva koje je uz belgijsko društvo vezano ugovorom o koncesiji. Predmetni računi bili su sastavljeni na talijanskom jeziku, iako su, kako to navodi sud koji je uputio zahtjev, sukladno odredbama za njih mjerodavnih belgijskih propisa trebali biti sastavljeni isključivo na nizozemskom jeziku, pod prijetnjom ništavosti na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

4.

U svjetlu presude Las ( 2 ), u kojoj je Sud smatrao da istovrsne odredbe istog tog propisa o ugovorima o radu nisu u skladu s pravom Unije, sud koji je uputio zahtjev postavlja si pitanje može li taj propis imati odvraćajući učinak i u kontekstu prekogranične trgovine koju obavljaju belgijska društva s poslovnim nastanom u Flamanskoj regiji te predstavlja li on stoga zabranjeno ograničavanje ostvarivanja sloboda kretanja. U slučaju da je tome tako, on se dalje pita mogu li eventualne mjere ograničavanja biti opravdane jednim ciljem od općeg interesa ili više njih te, u slučaju pozitivnog odgovora, jesu li one proporcionalne u odnosu na ciljeve koji se žele ostvariti.

5.

Belgijski ustav ( 3 ) u članku 4. određuje da „Belgija obuhvaća četiri jezične regije: francusku jezičnu regiju, nizozemsku jezičnu regiju, dvojezičnu regiju glavnog grada Bruxellesa i njemačku jezičnu regiju”.

6.

Prema odredbi članka 129. stavka 1. točke 3. Ustava, „[p]arlamenti Francuske zajednice i Flamanske zajednice, svaki za ono što se na njega odnosi, dekretom uređuju, isključujući saveznog zakonodavca, korištenje jezika u: [...] društvenim odnosima između poslodavca i njegova osoblja, kao i u aktima i dokumentima poduzetnika koji su propisani zakonom i propisima”. Te su Zajednice federalne jedinice države Belgije.

7.

Wetten op het gebruik van de talen in bestuurszaken (Zakoni o korištenju jezika u upravnim stvarima) ( 4 ) u svojem članku 52. stavku 1. predviđaju da „[z]a akte i dokumente koji su propisani zakonom i propisima [...], industrijski, trgovački ili financijski poduzetnici koriste jezik regije gdje imaju poslovni nastan ili gdje imaju različita mjesta poslovanja”.

8.

Na temelju članka 129. stavka 1. točke 3. Ustava, Parlement van de Vlaamse Gemeenschap (Parlament Flamanske zajednice) ( 5 ) 1973. godine usvojio je Vlaamse Taaldecreet (Dekret o uporabi jezika).

9.

Prema odredbi članka 1. tog dekreta u tekstu koji je bio na snazi u trenutku kad su se zbile činjenice iz glavnog postupka, taj se instrument „primjenjuje na fizičke i pravne osobe koje imaju mjesto poslovanja u nizozemskoj jezičnoj regiji” te „[u]ređuje korištenje jezika u području društvenih odnosa između poslodavaca i radnika, kao i u području poduzetničkih akata i dokumenata propisanih zakonom”.

10.

U članku 2. tog dekreta navodi se da „[j]ezik koji treba koristiti u društvenim odnosima između poslodavaca i radnika, kao i u poduzetničkim aktima i dokumentima propisanim zakonom jest nizozemski.” Njegov članak 5. stavak 1. dalje navodi da „poslodavac na nizozemskom jeziku sastavlja sve akte i dokumente poslodavaca propisane zakonom […]”.

11.

U članku 10. stavku 1. istog dekreta, u pogledu sankcija propisuje se da su „[d]okumenti odnosno akti protivni odredbama ovog dekreta ništavi […]. Ništavost utvrđuje sud po službenoj dužnosti”. U drugom i trećem stavku tog članka navodi se da se „[p]resudom […] nalaže zamjena, po službenoj dužnosti, dotičnih dokumenata” i da „[k]onvalidacija ima učinak tek od dana zamjene: za pisane dokumente od deponiranja zamjenskih dokumenata u tajništvu radnog suda”.

12.

Nakon donošenja presude Las ( 6 ) neke su odredbe tog dekreta izmijenjene, ali s važenjem od 2. svibnja 2014. ( 7 ), dakle nakon što su se dogodile činjenice iz glavnog postupka i to samo u području društvenih odnosa između poslodavaca i radnika koji nisu predmet ovoga spora.

13.

New Valmar BVBA, društvo čije je sjedište u nizozemskoj jezičnoj regiji Kraljevine Belgije, i Global Pharmacies Partner Health Srl (u daljnjem tekstu: GPPH), društvo s poslovnim nastanom u Italiji, sklopili su 12. studenoga 2010. ugovor kojim je potonje društvo imenovano isključivim koncesionarom New Valmara za područje Italije. Taj je ugovor trebao isteći 31. prosinca 2014.

14.

Prema odredbi članka 18. tog ugovora o koncesiji, na ugovor se primjenjivalo talijansko pravo, a za eventualne sporove među strankama bili su nadležni sudovi u Gentu (Belgija).

15.

New Valmar preporučenim je pismom od 29. prosinca 2011. prijevremeno raskinuo taj ugovor, s važenjem od 1. lipnja 2012.

16.

Podneskom od 30. ožujka 2012. New Valmar pokrenuo je postupak pred Rechtbankom van koophandel te Gent (Trgovački sud u Gentu) zahtijevajući da se GPPH‑u naloži da mu plati iznos od otprilike 234192 eura na ime podmirenja više neplaćenih računa.

17.

GPPH je protuzahtjevom zatražio da se New Valmaru naloži plaćanje naknade štete u iznosu od 1467448 eura jer je nezakonito raskinuo njihov ugovor o koncesiji.

18.

Protiveći se glavnom zahtjevu, GPPH se pozvao na ništavost predmetnih računa jer oni kao „akti i dokumenti propisani zakonom i propisima” u smislu Pročišćenog teksta zakona i Flamanskog dekreta o uporabi jezika, nisu bili u skladu s kogentnim normama sadržanim u tim propisima.

19.

Iz odluke kojom je upućen zahtjev razvidno je i da su uz iznimku podataka o New Valmaru, porezu na dodanu vrijednost (PDV) i banci, svi standardni podaci i opći uvjeti na računima bili navedeni na jeziku koji nije nizozemski, odnosno konkretno na talijanskom jeziku, iako je New Valmar imao poslovni nastan u nizozemskoj jezičnoj regiji Kraljevine Belgije.

20.

New Valmar je 14. siječnja 2014., dakle tijekom postupka, GPPH‑u dostavio prijevod predmetnih računa na nizozemski jezik. Sud koji je uputio zahtjev precizirao je da takav prijevod nema značaj „zamjene” predviđene flamanskim propisima o jeziku, kao i da su sporni računi prema belgijskom pravu bili te su i dalje apsolutno ništavi.

21.

New Valmar ne osporava da dotični računi nisu u skladu sa spomenutim propisima. Međutim, ističe da su oni među ostalim u suprotnosti s pravom Unije, osobito s člankom 26. stavkom 2. i člancima 34. i 35. UFEU‑a o slobodnom kretanju robe.

22.

U tom kontekstu Rechtbank van koophandel te Gent (Trgovački sud u Gentu) u odluci od 18. prosinca 2014., koju je Sud zaprimio 16. siječnja 2015., odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 45. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protive propisi federalne jedinice države članice, kao u ovom slučaju propisi Vlaamse Gemeenschap in de federale Staat België (Flamanska zajednica u saveznoj državi Belgiji), koji svim poduzetnicima koji imaju mjesto poslovanja na području te jedinice, u skladu s člankom 52. [Pročišćenog teksta] zakona u vezi s člankom 10. [Flamanskog dekreta o uporabi jezika], nalaže obvezu izdavanja računa prekograničnog karaktera isključivo na službenom jeziku te federalne jedinice, uz prijetnju ništavosti računa koju sud utvrđuje po službenoj dužnosti?”

23.

Pisana očitovanja Sudu su dostavili New Valmar, belgijska i litavska vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 26. siječnja 2016. bili su zastupljeni New Valmar, belgijska vlada i Komisija.

24.

Prije nego što se dotaknem merituma predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku, potrebno je analizirati osnovanost postavljenog pitanja i to s više aspekata, uzimajući u obzir dvojbe izražene u očitovanjima dostavljenim Sudu.

25.

Budući da spor u glavnom postupku ima prekogranična obilježja, valja prije svega uvjeriti se mogu li se odredbe belgijskog prava koje spominje sud koji je uputio zahtjev doista primijeniti u situaciji iz glavnog postupka, kako to taj sud pretpostavlja. Komisija je s pravom upozorila na problematiku kolizijskih pravila, bez obzira na to što se Sud izravno ne pita o toj temi, jer iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je ugovor o koncesiji potpisan između stranaka u tom sporu izričito predviđao da se na taj ugovor primjenjuje talijansko, a ne belgijsko pravo koje je predmet prethodnog pitanja.

26.

U skladu s člankom 3. Uredbe (EZ) br. 593/2008 ( 8 ), u ugovornoj materiji sudovi načelno moraju poštovati izbor mjerodavnog prava o kojem su se stranke sporazumjele. Međutim, temeljno načelo slobodne volje ( 9 ) poznaje određena ograničenja, posebno zbog moguće intervencije međunarodno obvezujućih odredbi, tzv. „prevladavajućih obveznih odredbi”, pod strogim uvjetima predviđenima člankom 9. te iste uredbe, pri čemu valja naglasiti da korištenje te iznimke mora biti rezervirano za „izuzetne okolnosti” ( 10 ).

27.

Konkretno, moguće je da se u sporu iz glavnog postupka flamanski propisi o jeziku primjenjuju unatoč činjenici da su ugovorne stranke izabrale talijansko pravo pa, prema tome, daleko od toga da je očito da je zahtjev za prethodnu odluku hipotetske naravi ( 11 ), s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev smatra da flamanski propis o jeziku koji on namjerava primijeniti predstavlja „prevladavajuće obvezne odredbe” u smislu članka 9. Uredbe Rim I ( 12 ), što taj sud mora konkretno utvrditi.

28.

U tom pogledu, podsjećam da se u stavku 1. tog članka 9. definira pojam „prevladavajuće obvezne odredbe” kao „odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja”. Budući da ta definicija nije sama po sebi dovoljna da bi se utvrdilo koja su nacionalna pravila – među svim pravilima koja su kogentne naravi – stvarno obuhvaćena tim pojmom, sudovi država članica dužni su navesti zbog kojih se razloga primjena relevantnih odredbi dotičnog zakonodavstva nameće u konkretnom slučaju, na štetu prava druge države ( 13 ). Da bi izvršili takvu kvalifikaciju, oni moraju uzeti u obzir cijeli niz objektivnih kriterija, kao što je to Sud naveo u pogledu instrumenta iz kojeg je proizašla Uredba Rim I ( 14 ).

29.

Pod pretpostavkom da flamanski propis o jeziku treba primijeniti u sporu iz glavnog postupka, potrebno je dalje analizirati sadržaj odredbi koje se primjenjuju u konkretnom slučaju, uzevši u obzir razlike koje se mogu nazrijeti između prikaza nacionalnog pravnog okvira iznesenog u odluci kojom je upućen zahtjev i prikaza koji proizlazi iz pisanog i usmenog očitovanja belgijske vlade.

30.

Ta vlada naime tvrdi da, suprotno onome što izgleda da priznaje sud koji je uputio zahtjev, flamanski propis o jeziku ne propisuje zakonsku obvezu ni u pogledu spominjanja na računu uvjeta računa ili uvjeta prodaje, niti u pogledu toga da te njegove informacije moraju biti navedene na nizozemskom jeziku. Tvrdi da na nizozemskom jeziku moraju biti navedene samo informacije koje su propisane zakonodavstvom o PDV‑u ( 15 ), primjenom članka 2. Flamanskog dekreta o uporabi jezika ( 16 ). Prema mišljenju te vlade, klijentu je vrlo lako razumjeti te podatke koji su većinom formulirani u obliku brojki, a po potrebi može i konzultirati prijevod tih obveznih informacija na svim jezicima Europske unije, s obzirom na to da odgovaraju informacijama koje su usklađeno navedene u članku 226. Direktive 2006/112/EZ ( 17 ).

31.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u slučaju kad jedna od stranaka u prethodnom postupku ospori sadržaj odluke o upućivanju zahtjeva, Sud u načelu mora ograničiti svoje ispitivanje na ocjenu elemenata koje mu je sud koji je uputio zahtjev odlučio podnijeti, osobito u pogledu pravila o primjeni relevantnih nacionalnih propisa koje potonji smatra utvrđenima, jer nacionalne propise mogu tumačiti isključivo sudovi država članica ( 18 ). Stoga, kakve god bile kritike belgijske vlade u pogledu tumačenja nacionalnog prava koje je prihvatio sud koji je uputio zahtjev, ispitivanje ovog zahtjeva za prethodnu odluku treba provesti u svjetlu tumačenja nacionalnog prava koje je dao taj sud ( 19 ).

32.

Sud međutim može, odlučujući o zahtjevu za prethodnu odluku, po potrebi dati pojašnjenja kojima će se nacionalni sud voditi u svojem tumačenju unutarnjeg propisa i ocjeni usklađenosti tog propisa s pravom Unije ( 20 ). U konkretnom slučaju, smatram da je na sudu koji je uputio zahtjev da preciznije provjeri u kojoj mjeri predmetni propis o jeziku stvarno propisuje da sve informacije koje se navode na računima koje izdaju društva sa sjedištem u Flamanskoj regiji, moraju biti navedene isključivo na nizozemskom jeziku.

33.

U kontekstu svojeg prethodnog pitanja, sud koji je uputio zahtjev od Suda traži tumačenje članka 45. UFEU‑a kojim je predviđeno slobodno kretanje radnika unutar Unije. Međutim, mislim da je očito da se radi o sadržajnoj pogrešci, možda i vezanoj uz činjenicu da se presuda Las ( 21 ), presedan koji se u odluci o upućivanju ponajprije spominje, odnosila na taj članak.

34.

U svakom slučaju, sigurno je da spor iz glavnog postupka nije obuhvaćen područjem primjene te odredbe jer se on tiče odnosa između belgijskog i talijanskog društva koji je trgovinske prirode, pri čemu nijedan podatak iz spisa ne upućuje na to da bi taj spor bio vezan uz slobodno kretanje radnika.

35.

Međutim, tako navedeno pogrešno upućivanje ne može imati za posljedicu nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku kako to primarno traži belgijska vlada. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, naime, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, Sud ima mogućnost prema potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena kako bi nacionalnom sudu pružio koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi ( 22 ).

36.

U tom je pogledu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvede one elemente prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet spora ( 23 ). Iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se tužitelj u glavnom postupku, New Valmar, prije svega pozivao na nedostatak usklađenosti dotičnog nacionalnog propisa s člankom 26. stavkom 2. i člancima 34. i 35. UFEU‑a te da je, podredno, pozvao sud koji je uputio zahtjev da Sudu postavi prethodno pitanje konkretno vezano uz odredbe primarnog prava o slobodnom kretanju robe.

37.

Kao i sve zainteresirane stranke koje su dostavile očitovanja, dakle New Valmar, belgijska vlada – podredno –, litavska vlada i Komisija, smatram da postavljeno pitanje treba preoblikovati na način da se zahtjev za prethodnu odluku ustvari odnosi na tumačenje odredbi UFEU‑a o slobodnom kretanju robe, odnosno konkretno članka 35. tog ugovora, iz razloga koje ću iznijeti u nastavku.

38.

Iako New Valmar istovremeno prigovara članku 26. stavku 2., članku 34. i članku 35. UFEU‑a, čini mi se da samo ova posljednja odredba izravno odgovara predmetu spora iz glavnog postupka te da stoga treba dovesti do tumačenja u okviru ovog postupka.

39.

Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev razvidno je da je ovaj spor, koji se tiče plaćanja računa sastavljenih na talijanskom a ne na nizozemskom jeziku, vezan uz isporuku robe koju je izvršio davatelj koncesije s poslovnim nastanom u Belgiji prema koncesionaru s poslovnim nastanom u Italiji. Dakle, pitanje koje se postavlja Sudu u bitnome se odnosi na to mogu li jezični uvjeti iz unutarnjeg propisa na koji se referira sud koji je uputio zahtjev ograničiti takav izvoz unutar Zajednice robe podrijetlom iz Belgije.

40.

Članak 26. stavak 2. UFEU‑a samo se općenito referira na načelo slobodnog kretanja robe, osoba, usluga i kapitala na unutarnjem tržištu. Što se pak tiče članka 34. UFEU‑a, on govori o mjerama koje imaju istovrsni učinak kao količinska ograničenja uvoza, a ne mjerama koje imaju istovrsni učinak kao količinska ograničenja izvoza među državama članicama, čija je zabrana određena u članku 35. UFEU‑a. Dakle, nacionalni propis kao što je onaj iz glavnog postupka, treba prema mojem mišljenju ispitati, kao što predlaže Komisija, upravo u svjetlu potonje navedenog članka.

41.

Jedino belgijska vlada smatra da usklađenost predmetnih nacionalnih odredbi s pravom Unije treba ocjenjivati isključivo na osnovi pravila sekundarnog prava koja se primjenjuju u području PDV‑a, a posebno Direktive 2006/112, s obrazloženjem da pravila primarnog prava ne mogu biti referentna norma jer kada je riječ o sadržaju računa, postoji potpuno usklađivanje ( 24 ).

42.

Tvrdi da članak 248.a te direktive ( 25 ) državama članicama omogućava da u svojim unutarnjim zakonodavstvima propišu da računi izdani u prekograničnom kontekstu moraju biti sastavljeni na jeziku različitom od jezika adresata. Prema mišljenju te vlade, odredbe Direktive 2006/112 podrazumijevaju čak da računi u pravilu moraju biti sastavljeni na jeziku države članice u kojoj poduzetnik koji izdaje račun ima poslovni nastan jer, kada ne bi bilo tako, mogućnost predviđena navedenim člankom 248.a da se traži prijevod na službeni jezik države članice odredišta robe, usluga ili računa, ne bi imala smisla ( 26 ).

43.

Međutim, kao ni druge zainteresirane strane koje su se očitovale na raspravi, dakle New Valmar i Komisija, ni ja se ne slažem s analizom belgijske vlade i to iz sljedećih razloga.

44.

Prije svega podsjećam da je usklađivanje provođeno progresivno ( 27 ) direktivama koje su postupno donošene u području PDV‑a, te da se u tom stadiju nije radilo o potpunom nego samo djelomičnom usklađivanju, što je i Sud opetovano isticao ( 28 ).

45.

Kada je konkretno riječ o „sadržaju računa” koji se u kontekstu PDV‑a zahtijeva Direktivom 2006/112, točno je da odjeljak 4. koji nosi taj naslov i nalazi se u sklopu poglavlja 3. koji uređuje „izdavanje računa”, sadrži odredbe kojima se provodi usklađivanje u tom području, poglavito nabrajajući niz obveznih informacija te isključujući mogućnost da države članice traže da računi budu potpisani ( 29 ). Međutim, to se usklađivanje odnosi samo na sadržaj računa, a ne na praktične uvjete prema kojima oni moraju biti sastavljeni ( 30 ). Konkretno, odredbe navedenog odjeljka 4. nigdje na obvezujući način ne definiraju kojim se jezikom s tim u vezi treba koristiti. Osim toga, ne postoje ni nikakve druge odredbe Direktive 2006/112 koje bi određivale usklađene jezične zahtjeve u pitanjima izdavanja računa.

46.

U tom smislu naglašavam da članak 248.a Direktive 2006/112 ima doseg koji je puno ograničeniji od dosega koji mu belgijska vlada želi dati. Naime, iz njegova teksta razvidno je da ta odredba uopće nema cilj da se svim državama članicama omogući da za sastavljanje računa općenito propišu uporabu jednog određenog jezika, te posebno ne nužno jezika države članice u kojoj je izdan račun, kako to tvrdi belgijska vlada.

47.

Navedenim člankom 248.a predviđa se samo mogućnost, ne i obveza, države članice odredišta da zahtijeva običan prijevod na svoj službeni jezik, a ne i sastavljanje samog računa na tom jeziku ( 31 ), i to samo ako to smatra potrebnim „radi provođenja nadzora” nad računima koji su elektroničkim putem pohranjeni u drugoj državi članici, a ne sustavno ( 32 ). Tim se člankom čak izričito isključuje mogućnost da država članica odredišta može propisati opću obvezu prevođenja računa u tu svrhu ( 33 ), s obzirom na to da obveza prevođenja računa „poduzetnicima predstavlja znatno dodatno opterećenje”, kako je to s pravom istaknuto u pripremnim aktima koji su rezultirali uključivanjem toga članka u Direktivu 2006/112 ( 34 ).

48.

S obzirom na to da je navedena odredba iznimka u svjetlu općeg sadržaja Direktive 2006/112, treba je usko primjenjivati, pri čemu je pravilo, a tako mora i ostati, da stranke slobodno biraju jezik u gospodarskom odnosu koji dovodi do izdavanja prekograničnog računa, kao što je to Komisija navela na raspravi ( 35 ).

49.

Stoga, budući da nema usklađivanja koje bi bilo sveobuhvatno provedeno kroz odredbe sekundarnog prava Unije u području koje je predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku, odnosno konkretno u domeni jezičnih pravila kojih se treba pridržavati prilikom sastavljanja prekograničnih računa, smatram da postavljeno pitanje treba preoblikovati na način da se ono odnosi na tumačenje članka 35. UFEU‑a ( 36 ).

50.

Prethodnim pitanjem, kako je preoblikovano, od Suda se u bitnome traži da prije svega ispita dovode li nacionalne mjere poput onih o kojima je riječ, do ograničavanja trgovine među državama članicama na način da predstavljaju mjere koje imaju istovrstan učinak kao količinska ograničenja izvoza u smislu članka 35. UFEU‑a, te potom u slučaju pozitivnog odgovora, može li se smatrati da su unatoč tome te mjere u skladu s pravom Unije jer su opravdane ciljevima od općeg interesa i jer su proporcionalne tim ciljevima.

51.

Sud koji je uputio zahtjev konkretno se pita može li se shvaćanje koje je Sud zauzeo u presudi Las ( 37 ), prema kojoj odredbe o radnim odnosima iz istog jezičnog propisa o kojem je i ovdje konkretno riječ, nisu u skladu sa slobodom kretanja radnika ( 38 ), prenijeti u kontekstu ovog predmeta u kojem taj propis treba ovog puta ispitati u kontekstu slobodnog kretanja robe.

52.

Kao i predmet koji je doveo do presude Las ( 39 ), i ovaj se u bitnome tiče eventualnog nedostatka usklađenosti s pravom Unije propisa koji se primjenjuje u državi članici, a koji propisuje da kada poduzetnik sa sjedištem na području federalne jedinice te države, u konkretnom slučaju u Flamanskoj regiji Kraljevine Belgije, sastavlja određene isprave, on obvezno mora koristiti službeni jezik te jedinice, dakle nizozemski jezik, pod prijetnjom ništavosti na koju sud pazi po službenoj dužnosti, i to čak i onda kad se te isprave sastavljaju u okviru prekogranične trgovine pa se dotične stranke mogu bolje sporazumjeti koristeći se nekim drugim jezikom.

53.

Sud je u presudi Las, zaključujući da takav propis može imati odvraćajući učinak na radnike i poslodavce koji ne govore nizozemski jezik i dolaze iz drugih država članica, te time predstavljati ograničenje protivno članku 45. UFEU‑a, među ostalim smatrao da je takva mjera, čak i ako se primjenjivala bez diskriminacije prema državljanstvu, mogla korištenje slobodnog kretanja radnika učiniti manje privlačnim jer je za prekogranične ugovore o radu koje sklapaju poslodavci s poslovnim nastanom u Flamanskoj regiji vjerodostojan jedino nizozemski jezik ( 40 ).

54.

Ta se argumentacija ne može automatski preslikati na predmetni slučaj jer ispitivanje usklađenosti koje je Sud proveo u pogledu članka 45. UFEU‑a nije sasvim isto kao analiza koju treba izvršiti u pogledu članka 35. UFEU‑a koji zabranjuje mjere koje imaju istovrsni učinak kao količinska ograničenja izvoza, a koje se takvima kvalificiraju prema kriterijima koje je utvrdila sudska praksa te koji se prilično razlikuju od kriterija koji se primjenjuju na slobodno kretanje radnika.

55.

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da su mjere koje su zabranjene na temelju članka 35. UFEU‑a, one mjere „koje imaju za cilj ili posljedicu konkretno ograničavanje izvoznih tijekova ili uspostavljanje različitog tretmana između unutarnje trgovine države članice i njezine izvozne trgovine, na način da se osigura posebna prednost nacionalnoj proizvodnji ili unutarnjem tržištu dotične države, na štetu proizvodnje ili trgovine drugih država članica” ( 41 ).

56.

Međutim, Sud je u kontekstu sličnom onome iz ovog predmeta, taj pristup ublažio dodajući da „iako se [nacionalni propis] primjenjuje na sve gospodarske subjekte koji posluju na državnom području”, može ga se kvalificirati kao mjeru koja ima istovrsni učinak kao količinsko ograničenje izvoza ako se utvrdi da taj propis „stvarno ipak više utječe na izlazak proizvoda s tržišta države članice izvoznice nego na stavljanje proizvoda na nacionalno tržište te države članice” ( 42 ).

57.

Upravo te kriterije treba primijeniti u konkretnom slučaju kako bi se ocijenilo može li dotični jezični propis predstavljati mjeru ograničavanja zabranjenu člankom 35. UFEU‑a.

58.

Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u svojem zahtjevu spominje razne elemente u prilog gledištu da flamanski propis o jeziku može predstavljati ograničenje ostvarivanju Ugovorom predviđenih sloboda kretanja. Za razliku od belgijske vlade, New Valmar i Komisija također iznose niz argumenata koji idu u prilog navedenom kritičkom pristupu ( 43 ) koji i ja predlažem Sudu da prihvati, i to iz sljedećih razloga.

59.

Naravno, propis o kojem je riječ u glavnom postupku primjenjuje se bez razlike, neovisno o državljanstvu zainteresiranih strana ili pak podrijetlu odnosno odredištu robe, jer on obvezuje sve poduzetnike koji imaju sjedište u nizozemskoj jezičnoj regiji Kraljevine Belgije. Međutim, okolnost da ne postoji izravna diskriminacija nije dokaz koji bi bio sam po sebi dovoljan, s obzirom na gore navedenu sudsku praksu Suda koja priznaje da uvjeti za primjenu članka 35. UFEU‑a ponekad mogu biti zadovoljeni bez obzira na taj zaključak ( 44 ). Smatram da prema kriterijima iz te sudske prakse, jezični propis poput onoga iz glavnog postupka puno više utječe na izvoz dotične države članice nego na stavljanje proizvoda na njezino nacionalno tržište.

60.

Naime, smatram da se u ovom slučaju praktični problemi postavljaju puno više u kontekstu prekogranične trgovine nego u okviru unutarnje trgovine zbog činjenice da je obvezno sastavljanje računa na nizozemskom jeziku. Glavni je problem činjenice da se ne dopušta korištenje neke druge vjerodostojne, pa time i obvezujuće, verzije koja bi bila sastavljena na jeziku koji slobodno odaberu zainteresirane strane, sprečavanje istih da odaberu jezik koji obje znaju, poglavito jezik koji se uobičajeno koristi u međunarodnoj trgovini.

61.

Kada je riječ o adresatu toga računa, sud koji je uputio zahtjev ispravno primjećuje da će on imati problema s brzim razumijevanjem, osim ako ne govori nizozemski jezik što je očigledno puno manje vjerojatno ako isti ima poslovni nastan u drugoj državi članici ( 45 ) nego ako ima prebivalište u Belgiji, gdje je nizozemski jedan od službenih jezika ( 46 ).

62.

Belgijska vlada u tom pogledu odgovara da kupac koji ne razumije račun sastavljen na nizozemskom jeziku može, s jedne strane, od samog početka tražiti prijevod te, s druge strane, u slučaju dvojbe taj račun osporiti. Smatram međutim da teret koji za prosječnog potrošača predstavlja jedan ili drugi od tih postupaka, njega može odvratiti bilo od sklapanja ugovora s poduzetnikom koji ima poslovni nastan u Flamanskoj regiji, ako uspije naslutiti taj problem prije potpisivanja ugovora, bilo, ako ništa, od ponovnog trgovanja s tim poduzetnikom, ako za taj problem sazna tek nakon što je njihova transakcija završena.

63.

Što se tiče pošiljatelja računa sastavljenog na propisanom jeziku, Komisija s pravom tvrdi da se on u tom kontekstu više izlaže opasnosti od neplaćanja bilo zbog stvarnih ili navodnih problema u razumijevanju na koje bi se mogao pozvati njegov strani suugovaratelj, što izgleda da i belgijska vlada uostalom priznaje. Upravo se to dogodilo u konkretnom slučaju jer se talijansko društvo koje je potencijalni dužnik temeljem spornih računa, pozvalo na flamanski propis o jeziku, koristeći pristup koji mi se čini paradoksalnim ( 47 ) no svejedno može lako dovesti do ishoda u njegovu korist u postupku koji je pokrenuo New Valmar.

64.

Belgijska vlada s druge strane tvrdi da sud koji je uputio zahtjev griješi kada spominje gubitak vremena i troškove koje povlači prevođenje računa s nizozemskog jezika na jezik koji njihov adresat razumije, zato što je to skoro pa neizbježno u međunarodnoj trgovini i jer bi taj teret na flamanskim poduzetnicima ležao čak i kad bi postojala mogućnost da svoje račune sastavljaju na stranom jeziku koji sami odaberu. No, to nije slučaj s izvoznicima koji raspolažu unutarnjim resursima koji im omogućavaju da izravno koriste jezik koji konkretno poznaju, dakle bez troškova prevođenja ( 48 ). Dakle, propisujući korištenje nizozemskog jezika, predmetni propis poduzetnicima koji žele obavljati prekogranične prodaje uzrokuje troškove prevođenja koji inače ne bi bili potrebni.

65.

Čak i ako bi se pokazalo da, kako to tvrdi belgijska vlada, zahtjevi koji proizlaze iz predmetnog propisa ne propisuju potpunu jednojezičnost nego se ograničavaju na obvezne informacije u području PDV‑a, smatram da bi u svakom slučaju eventualno propisivanje dvojezičnosti predstavljalo već preveliku materijalnu obvezu, posebno u kontekstu međunarodne trgovine. Naime, obveza sastavljanja računa eventualno na dvama jezicima, odnosno na nizozemskom jeziku za određene obvezne informacije – prema pravilima koje određuje ta vlada – i na drugom jeziku koji odaberu stranke za druge informacije, predstavlja postupak koji je za belgijske poduzetnike izvoznike u praksi teško provediv, posebno kada to čine u širokim razmjerima te stoga izdaju velik broj računa za različite strane partnere.

66.

Iz toga slijedi da navedeni propis ima učinak odvraćanja od međunarodne trgovine, ne samo za poduzetnike sa sjedištem u Flamanskoj regiji koji bi htjeli svoju robu izvoziti u druge države članice, kao to navodi New Valmar, nego i za strana društva koja bi s tim društvima željela zaključiti posao, ali ih može odvratiti nesigurnost isporuke zbog obveznog sastavljanja računa na nizozemskom jeziku. Dodao bih da znatna pravna nesigurnost iz tih nacionalnih mjera proizlazi za obje strane i s obzirom na radikalne sankcije koje su njima predviđene ( 49 ), pri čemu je nesigurnost po mojemu mišljenju posebno zamjetna kada stranke odluče da se na njihov ugovor primjenjuje zakonodavstvo druge države članice, kao što je to u sporu iz glavnog postupka.

67.

Protiveći se toj analizi, belgijska vlada navodi i da, bez obzira što se radi o istom jezičnom propisu, ovaj predmet treba razlikovati od predmeta koji je doveo do presude Las ( 50 ) zato što spor iz glavnog postupka konkretno nema izravne veze sa sklapanjem ugovora koji su stranke potpisale, nego su mu predmet računi, pa da prema tome navedeni propis nije utjecao na njihovu slobodu izbora jezika na kojem su sastavili svoj ugovor.

68.

No, sud koji je uputio zahtjev s pravom ističe da sporni računi predstavljaju potvrdu tražbina iz prijašnjeg ugovora ( 51 ) i da takav propis ugovorne strane može onemogućiti da se lako i ispravno razumiju u okviru dogovora o plaćanju u okviru izvršenja svojega ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju postoji bliski odnos između tih računa i provedbe ugovora iz kojeg oni proizlaze. Štoviše, i sami računi mogu stvarati pravne obveze, pored onih koje nastaju iz tog ugovora ( 52 ). Osim toga, nerijetko se trgovinski odnosi konkretiziraju izdavanjem računa a da računu pritom ne prethodi bilo kakav pisani ugovor. U ova dva zadnja navedena slučaja predmetni propis nesporno određuje jezik na kojemu dolazi do razmjene očitovanja volja. Na kraju naglašavam da unatoč činjenici da taj propis nema kao cilj uređivanje sastavljanja samih ugovora, on stvarno može imati kao učinak, kao što sam već utvrdio ( 53 ), zaustavljanje konkretizacije i nastavka trgovinskih sporazuma s osobama nastanjenim u drugoj državi članici.

69.

Uzevši u obzir sve te elemente, smatram da takve nacionalne mjere doista imaju izravan učinak na transakcije unutar Zajednice. Shodno tome, ovaj slučaj prema mojemu mišljenju nije obuhvaćen sudskom praksom Suda kojom se odbija priznati da je u suprotnosti s pravom Unije nacionalni propis kad su „ograničavajući učinci [koje bi on mogao] imati na slobodno kretanje robe […] previše proizvoljni i previše neizravni da bi se moglo smatrati [da on] može ograničiti trgovinu među državama članicama” ( 54 ). U tom smislu napominjem, s jedne strane, da ograničavajući učinak koji se razmatra u predmetnom slučaju ne ovisi o budućem i hipotetskom događaju nego o običnom ostvarivanju prava na slobodno kretanje robe te, s druge strane, da je bez značaja pitanje kakav razmjer taj učinak može imati u praksi zato što je svako ograničenje te slobode, makar bilo i manje važnosti, zabranjeno ( 55 ).

70.

Prema tome, smatram da jezični propis poput onog iz glavnog postupka, kojim se poduzetnicima s poslovnim nastanom u nekoj od federalnih jedinica dotične države članice propisuje obveza uporabe određenog službenog jezika kod sastavljanja računa, predstavlja mjeru koja ima istovrsni učinak kao količinska ograničenja izvoza u smislu članka 35. UFEU‑a. Ostaje utvrditi može li takav propis ipak biti opravdan na temelju prava Unije ( 56 ).

71.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nacionalnoj mjeri kojom se ograničava ostvarivanje neke od sloboda kretanja predviđenih Ugovorom, a kojom se želi postići cilj od općeg interesa, može se priznati da je u skladu s pravom Unije ako ispunjava dva uvjeta: da se njome osigurava ostvarivanje tog cilja i da ne prelazi ono što je nužno za njegovo postizanje ( 57 ).

72.

Nacionalna mjera koja, iako se primjenjuje ne praveći razlike prema državljanstvu dotičnih osoba ili podrijetlu proizvoda, predstavlja prepreku slobodnom kretanju robe, ipak može biti u skladu s pravom Unije, bilo zato što je opravdana nekim od razloga od općeg interesa nabrojanih u članku 36. UFEU‑a i jer zadovoljava u njemu navedene zahtjeve ( 58 ), bilo zato što ispunjava važne zahtjeve u općem interesu koje je prihvatila sudska praksa Suda te je pritom prikladna za ostvarenje zacrtanog cilja i proporcionalna u odnosu na taj cilj ( 59 ).

73.

Što se tiče prve kategorije iznimki, iako Komisija predlaže da se u odgovor na prethodno pitanje uključi članak 36. UFEU‑a, ona izričito ne spominje nijedno opravdanje navedeno u toj odredbi, a ne čini mi se ni sadržajno relevantnim za ovaj predmet.

74.

Kada je riječ o drugoj kategoriji iznimki, jedino Komisija razmatra mogućnost da se opravdanje za mjere ograničavanja poput onih o kojima je konkretno riječ, temelji na zaštiti potrošača ( 60 ). Međutim, i ona je sama ispravno zaključila da se taj cilj od općeg interesa u konkretnom slučaju ne može primijeniti kao razlog koji može opravdati ograničavanje slobodnog kretanja robe, s obzirom na to da se spor u glavnom postupku vodi između dva poslovna ugovaratelja te da nema nikakvog izravnog utjecaja na potrošače.

75.

Stoga, problem koji se ponajprije postavlja jest utvrđivanje mogu li se, i eventualno u kojoj mjeri, opravdanja koja je Sud prihvatio u presudi Las ( 61 ) vezano uz odredbe flamanskog propisa o jeziku koje su se u to vrijeme primjenjivale na radne odnose, proširiti na predmetni slučaj. U toj presudi Sud je smatrao da se tri cilja na koja se pozvala belgijska vlada – a to su: promicanje i poticanje uporabe jednog od službenih jezika Kraljevine Belgije, osiguravanje socijalne zaštite radnika te olakšavanje s time povezanih upravnih nadzora – nalaze među važnim razlozima u općem interesu koji mogu opravdavati ograničavanje ostvarivanja temeljnih sloboda priznatih Ugovorom.

76.

Prvi od ta tri razloga belgijska vlada iznijela je i u ovom predmetu, tvrdeći da dotični propis ispunjava potrebu zaštite uporabe službenog jezika Flamanske regije. Slaže se da iz sudske prakse proizlazi da promicanje i poticanje uporabe jednog ili više službenih jezika države članice predstavlja legitimni cilj kojim se načelno može opravdati ograničenje obveza propisanih pravom Unije ( 62 ). To posebno vrijedi za zabranu mjera koje imaju istovrsni učinak kao količinska ograničenja izvoza iz članka 35. UFEU‑a. S obzirom na specifične funkcije koje službene isprave kao što su računi ( 63 )ispunjavaju ne samo u trgovinskoj nego i u javnoj sferi, čini mi se da mjera poput one iz glavnog postupka potencijalno može zaštititi svakodnevnu uporabu tog jezika u različitim područjima, kao što to ističe litavska vlada ( 64 ).

77.

Kao drugo, belgijska vlada smatra da činjenica da se za sastavljanje tih zakonom propisanih isprava zahtijeva uporaba nizozemskog jezika, jamči brzinu i učinkovitost nadzora koji provode nadležne službe u području PDV‑a. New Valmar za razliku od litavske vlade odbacuje tu argumentaciju. Podsjećam da je Sud opetovano zaključivao da cilj olakšavanja, pa dakle i jačanja upravnog ili poreznog nadzora može biti razlog za ograničavanje osnovnih sloboda predviđenih Ugovorom ( 65 ). Jezični propis poput onoga o kojem je konkretno riječ načelno može pomoći tijelima zaduženim za provođenje nadzora nad poduzetnikovom dokumentacijom ( 66 ), pa time i osigurati poštovanje odredbi unutarnjeg prava i prava Unije, posebno u području neizravnog oporezivanja ( 67 ).

78.

Mislim da je belgijska vlada u pravu kada se poziva na ta dva važna razloga u općem interesu kao potencijalno opravdanje za prepreku slobodnom kretanju robe, što smatram dokazanim, no ostaje provjeriti je li propis poput onog iz glavnog postupka proporcionalan u odnosu na navedene ciljeve, poglavito u svjetlu sankcija koje predviđa. Smatram međutim da kriterij proporcionalnosti u ovom slučaju nije ispunjen.

79.

Sud koji je uputio zahtjev pita se može li se negativni odgovor koji je u presudi Las ( 68 ) dan zbog nedostatka proporcionalnosti vezano uz odredbe jezičnog propisa o kojem je ovdje riječ a koji se primjenjivao na radne odnose, primijeniti i u ovom slučaju, posebno s obzirom na to da je sustav sankcija predviđenih u slučaju kršenja tog propisa, to jest apsolutna ništavost koju sud mora utvrditi po službenoj dužnosti ( 69 ), sličan i za sporne račune.

80.

Komisija smatra da argumente o nadzoru proporcionalnosti prihvaćene u presudi Las ( 70 ), treba mutatis mutandis primijeniti i u predmetnom slučaju. Želio bih iznijeti nekoliko napomena u tom smislu, s obzirom na razlike za koje se pokazalo da postoje između predmeta koji je doveo do navedene presude i ovog predmeta.

81.

Naime, prvi od argumenata koji je Sud iznio tiče se činjenice da slobodno i informirano iznošenje očitovanja volje među strankama zahtijeva da one svoj ugovor mogu sastaviti na jeziku različitom od službenog jezika te države članice, ako taj službeni jezik ne poznaju. Moguće je upitati se je li taj faktor ocjenjivanja manje ključan u kontekstu spora iz glavnog postupka, s obzirom na to da se ovdje ne radi o sklapanju ugovora kao takvog ( 71 ) nego o sastavljanju računa koji su zakonom propisane isprave te samim time nisu isključivo sporazumne naravi, bez obzira na to što su sastavni dio trgovine. Podsjećam međutim da neovisno o prvotnom ugovoru čije izvršenje osiguravaju, računi mogu proizvoditi vlastite pravne učinke prema strankama ili i sami služiti kao potpora suglasnosti volja na kojoj se temelji ugovorni odnos ( 72 ).

82.

Drugi argument ticao se činjenice da predmetni propis ne daje mogućnost sastavljanja vjerodostojne verzije prekograničnih ugovora o radu i na jeziku koji poznaju sve uključene stranke. Ključni značaj ovog argumenta u ovom predmetu pobuđuje i jednu rezervu, s obzirom na to da belgijska vlada tvrdi, suprotno od suda koji je uputio zahtjev, da je obvezna uporaba nizozemskog jezika ovdje ograničena samo na zakonom propisane informacije o PDV‑u, no ne i sve druge informacije na računima uključujući one ugovorne prirode ( 73 ). Naravno, sud koji je uputio zahtjev morat će utvrditi je li prema belgijskom pravu doista tako ( 74 ), ali čini mi se potrebnim, kako bi se pokrila pretpostavka i za taj slučaj, dati odgovor na prethodno pitanje koji će uzeti u obzir tako postojeću nesigurnost u pogledu razmjera jezičnih obveza propisanih u konkretnom slučaju.

83.

Neovisno o iznesenim razmatranjima smatram, baš kao New Valmar, litavska vlada i Komisija, da jezični propis iz glavnog postupka ne ispunjava obveze na temelju prava Unije jer izlazi iz okvira mjera koje su nužno potrebne za postizanje gore spomenutih ciljeva od općeg interesa ( 75 ), istovremeno i s gledišta mjesta koje je rezervirano za dotični jezik i s gledišta sankcije koja se primjenjuje u slučaju kršenja tog propisa.

84.

Čini mi se da bi se spomenuti ciljevi od općeg interesa, dakle zaštita službenog jezika i olakšavanje nadzora, mogli jednako dobro osigurati kroz mjere kojima bi se manje zadiralo u slobodno kretanje robe, nego što je propisivanje uporabe unaprijed određenog jezika u dokumentima poduzetnika poput računa, isključivanjem svih drugih službenih jezika država članica Unije.

85.

Napominjem da u slučaju da je točno da je navedena obveza ograničena samo na pravne informacije o PDV‑u, kako to tvrdi belgijska vlada, ostajem pri istom stavu zbog prethodno izloženih praktičnih razloga ( 76 ) te zbog razloga koje navodim u nastavku.

86.

Prije svega, ne smije se zanemariti činjenica da svrha obveze izdavanja računa ( 77 ) nije samo zaštita općih interesa, koji među ostalim služe kao opravdanje za provođenje upravnog i poreznog nadzora od strane nadležnih nacionalnih tijela, nego i zaštita privatnih interesa, posebno interesa kupaca koji moraju biti jasno informirani o sadržaju isporuke, pa te dvije kategorije interesa treba pravilno odvagnuti kako bi se među njima pronašla prava ravnoteža. Dakle, ako se propisom traži da račun bude sastavljen na određenom jeziku, smatram da je za adresata koji taj jezik ne poznaje, najvažnije da ima mogućnost koristiti se drugom vjerodostojnom verzijom kako bi mogao lakše razumjeti podatke navedene na tom računu ( 78 ) te stoga biti siguran da će prodavatelj ispuniti svoje ugovorne obveze.

87.

Tome treba pridodati argumente specifične za međunarodnu trgovinu u kontekstu kojih može postojati potreba ublažavanja zakonskih odnosno konkretno jezičnih obveza, kako se ne bi pretjerano ometala prekogranična trgovina. Kao što to ističu litavska vlada i Komisija, u tom konkretnom kontekstu postoje specifični problemi poput onih koje je točno opisao New Valmar ( 79 ), te trgovački običaji ( 80 ) o kojima je poželjno voditi računa koliko je god moguće kako bi se potakla ta vrsta trgovine, prije svega unutar Unije ( 81 ). Ti argumenti posebno vrijede za podatke na računima na koje se primjenjuje slobodno ugovaranje kao što su opći uvjeti prodaje, no smatram da bi bilo jednako korisno odnosno čak i neophodno da obvezne informacije poput onih o PDV‑u koje spominje belgijska vlada, budu razumljive i svim drugim stranama u prekograničnom gospodarskom odnosu.

88.

Čini mi se da jezična pravila poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku izlaze iz okvira onog što je nužno potrebno za promicanje uporabe nizozemskog jezika i da bi se nadležnim tijelima omogućilo provođenje provjera korisnih informacija. Smatram da bi u praksi bilo dovoljno tražiti da se, kad dotične stranke žele da računi budu sastavljeni na nekom drugom jeziku, napravi prijevod na nizozemski jezik samo u pogledu zakonom propisanih informacija ili eventualno da se izvrši naknadni prijevod ako takva verzija nije bila predočena neposredno prilikom provođenja nadzora.

89.

U tom smislu podsjećam prije svega da u području PDV‑a gore spomenute odredbe Direktive 2006/112 daju mogućnost jedino državama članicama odredišta tražiti prijevod određenih računa sastavljenih na stranom jeziku, ako je to potrebno za potrebe provođenja nadzora ( 82 ).

90.

Nadalje, alternativni pristupi koji proizlaze iz drugih odredbi koje se također primjenjuju na području Belgije, idu u prilog takvom stajalištu. Radi se, s jedne strane, o odredbama koje je donijela Francuska zajednica Kraljevine Belgije i koje su istovjetne, no ne i jednake onima o kojima je ovdje riječ, a iz njih proizlazi da dokumenti poduzetnika kao što su računi koje sastavljaju osobe sa sjedištem u francuskoj jezičnoj regiji, načelno moraju biti sastavljeni na francuskom jeziku, ali „ne dovodeći u pitanje uporabu dodatnog jezika koji izaberu stranke” ( 83 ). Takva mogućnost dodatnog korištenja jezika koji nije jezik te regije, dakle jezika koji su izabrale zainteresirane stranke i koji one mogu poznavati bolje od francuskog jezika, predstavlja mjeru koja je manje ograničavajuća od mjere kojom se propisuje isključiva uporaba određenog jezika u trgovini ( 84 ).

91.

S druge strane, i sama Flamanska zajednica je 2014. izmijenila gore navedeni dekret o uporabi jezika ( 85 ), tako da su njegove odredbe o radnim odnosima manje restriktivne nego li što su bile u vrijeme iz predmeta u kojem je donesena presuda Las ( 86 ). Naime, članak 5. stavak 1. tog dekreta i dalje predviđa da je uporaba nizozemskog jezika u Flamanskoj regiji pravilo, ali u svom stavku 2. sada za „pojedinačne ugovore o radu” dopušta „[sastavljanje] pravno obvezujuće verzije na jednom od [službenih] jezika [država članica Unije ili Europskog gospodarskog prostora (EGP)] koji razumiju sve zainteresirane stranke”, pod uvjetom da su ispunjeni određeni kriteriji u pogledu postojanja veze s tim područjima ( 87 ).

92.

Jezične propise slične jednom ili drugom od navedenih pristupa, kojima se u oba slučaja manje zadire u slobodno kretanje robe nego što to čini propis iz glavnog postupka, a pritom su prikladni za osiguravanje ciljeva od općeg interesa na koje se poziva belgijska vlada, po mojem bi mišljenju bilo moguće usvojiti i u kontekstu ovoga predmeta.

93.

Odbacujući prigovor da dotični jezični propis nije proporcionalan, belgijska vlada ističe da je utjecaj sankcije propisane za slučaj povrede, dakle ništavost koju sud utvrđuje po službenoj dužnosti, u predmetnom slučaju manji nego li u predmetu u kojem je donesena presuda Las ( 88 ). Tvrdi da za razliku od spora u glavnom postupku iz potonjeg predmeta, gdje je ugovor o radu koji nije sastavljen na nizozemskom jeziku morao biti poništen, u predmetnom slučaju može biti utjecaja samo na valjanost spornih računa, no ne i ugovora o koncesiji koji obvezuje dotične stranke. Budući da računi samo potvrđuju obveze koje proizlaze iz sporazuma koje su sklopile stranke, utvrđivanje njihove ništavosti ne bi spriječilo naplatu tih tražbina, a bila bi moguća i zamjena nevaljanih isprava novim valjanim računima.

94.

New Valmar navodi da iako je utjecaj ništavosti tijekom postupka ublažen mogućnošću prodavatelja da sastavi zamjenske račune, pozitivni učinci tog ublažavanja imaju samo teoretski značaj. To društvo tvrdi da činjenica da dužniku treba ispostaviti nove račune, a ne prijepise originalnih računa na nizozemski jezik, ima više negativnih posljedica. Prvo, s poreznoga gledišta, izuzeće od PDV‑a predviđeno za isporuke unutar Zajednice ne bi se primjenjivalo na zamjenske račune jer se to izuzeće može primijeniti tek u trenutku kad roba napusti državno područje, a ne naknadno. Drugo, s građanskopravnoga gledišta, zakonske kamate koje se prodavatelju plaćaju za dospjele račune počele bi teći tek od trenutka zamjene, a dužnik koji originalne račune nije osporio u zakonom propisanom roku imao bi i dalje mogućnost podnošenja pritužbe na zamjenske račune ( 89 ).

95.

Smatram da sankcije predviđene propisom iz glavnog postupka nisu neophodne za postizanje ciljeva od općeg interesa na koje se poziva belgijska vlada zato što činjenica da su računi koji nisu sastavljeni na nizozemskom jeziku poništeni, izravno ne doprinosi ni promicanju tog jezika ni olakšavanju upravnog i poreznog nadzora kao takvog. Nadalje, te su drastične sankcije po mojemu mišljenju očito pretjerane.

96.

Kao što su to istakle litavska vlada i Komisija, apsolutna ništavost koja dovodi do gubitka pravnih učinaka tih računa ab initio te na koju sud mora paziti po službenoj dužnosti, može predstavljati izvor znatne pravne nesigurnosti za obje stranke u dotičnom gospodarskom odnosu, što šteti prekograničnoj trgovini koju bi naprotiv trebalo poticati u skladu s pravom Unije.

97.

Čini mi se da ova tvrdnja poglavito vrijedi za prodavatelja. Prema informacijama kojima raspolaže Sud, ne može se unaprijed isključiti mogućnost da zbog obveze ispostavljanja zamjenskog računa na nizozemskom jeziku, prodavatelj bude suočen ne samo s problemima vezanim uz PDV ili gubitak zateznih kamata za originalni račun nego i s pitanjima zastare vezano uz izdavanje novog računa, kao što to navodi New Valmar ( 90 ). Nadalje, poduzetnik koji je izdao račune sastavljene na jeziku različitom od onog koji je propisan, može se izložiti, što je slučaj u sporu iz glavnog postupka, čisto oportunističkom osporavanju valjanosti tih isprava u kojima se određuju njegove tražbine ( 91 ). Osim toga, čini mi se da bi adresat nevaljanih računa također mogao biti penaliziran tim sustavom sankcija, iako u manjoj mjeri, jer poništeni računi mogu u cijelosti ili djelomično izgubiti svoju dokaznu snagu ( 92 ).

98.

Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da ocjeni jesu li se potencijalne negativne posljedice u konkretnom slučaju doista i dogodile u kontekstu prava koje se primjenjuje na spor iz glavnog postupka, čini mi se, bez obzira na sve, da su sredstva odabrana u dotičnom jezičnom propisu načelo gledajući pretjerana. Naime, mislim da bi za postizanje spomenutih ciljeva bilo moguće poslužiti se sankcijama koje su manje ograničavajuće za slobodno kretanje robe.

99.

U svjetlu svih navedenih elemenata, smatram da članak 35. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis federalne jedinice države članice, kao što je propis iz glavnog postupka, koji svakom poduzetniku koji ima mjesto poslovanja na području te jedinice nalaže obvezu sastavljanja računa prekograničnog karaktera, makar za neke od njihovih obveznih informacija ako ne i za sve ( 93 ), isključivo na službenom jeziku te federalne jedinice, uz prijetnju ništavosti koju sud utvrđuje po službenoj dužnosti.

100.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Rechtbank van koophandel te Gent (Trgovački sud u Gentu, Belgija) odgovori na sljedeći način:

Članak 35. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi propis federalne jedinice države članice, kao što je propis iz glavnog postupka, koji svakom poduzetniku koji ima mjesto poslovanja na području te jedinice nalaže obvezu sastavljanja računa prekograničnoga karaktera, makar i za neke od njihovih obveznih informacija, isključivo na službenom jeziku te federalne jedinice, uz prijetnju ništavosti koju sud utvrđuje po službenoj dužnosti.