1

Ovaj predmet spada u okvir mjera ograničavanja usmjerenih protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini.

2

Tužitelj, Oleksandr Klymenko, obnašao je dužnost ministra prihoda i nameta Ukrajine.

3

Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014., na temelju članka 29. UEU‑a, Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.).

4

Članak 1. stavci 1. i 2. Odluke 2014/119 određuju:

„1.   Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

2.   Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva ni gospodarski izvori.”

5

Modaliteti predmetnih mjera ograničavanja definirani su u idućim stavcima istog članka.

6

Vijeće je istoga dana, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EZ) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1.).

7

U skladu s Odlukom 2014/119, Uredba br. 208/2014 nameće donošenje predmetnih mjera ograničavanja i definira modalitete navedenih mjera ograničavanja na isti način, u biti, kao i ta odluka.

8

Imena osoba iz Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 nalaze se na popisu iz Priloga toj odluci i Prilogu I. toj uredbi (u daljnjem tekstu: popis) s, među ostalim, obrazloženjem njihova uvrštavanja. Prvotno se tužiteljevo ime nije nalazilo na tom popisu.

9

Dana 6. ožujka 2014. Vijeće je u Službenom listu Europske unije objavilo Obavijest namijenjenu osobama na koje se odnose mjere ograničavanja iz Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 (SL 2014., C 66, str. 1.). U skladu s tom obaviješću „[d]otične osobe mogu Vijeću podnijeti zahtjev, zajedno s popratnom dokumentacijom, da se ponovno razmotri odluka o njihovu uvrštenju na […] popis […]”. Dotične osobe također se obavješćuje „o mogućnosti osporavanja odluke Vijeća pred [Općim sudom], u skladu s uvjetima iz članka 275. stavka 2. i članka 263. stavaka 4. i 6. [UFEU‑a]”.

10

Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 izmijenjene su Provedbenom odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi Odluke 2014/119 (SL 2014., L 111, str. 91.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2014., L 111., str. 33.).

11

Provedbenom odlukom 2014/216 i Provedbenom uredbom br. 381/2014 tužiteljevo ime dodano je na popis s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i nameta” uz sljedeće obrazloženje:

„Osoba podvrgnuta istrazi u Ukrajini za sudjelovanje u kaznenim djelima u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”

12

Vijeće je 15. travnja 2014. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest koja je u bitnom bila istovjetna obavijesti koju je objavilo 6. ožujka 2014. (vidjeti gornju točku 9.) i koja je bila upućena osobama na koje su se odnosile mjere ograničavanja iz Odluke Vijeća 2014/119, provedene Provedbenom odlukom 2014/216, i iz Uredbe br. 208/2014, provedene Provedbenom uredbom br. 381/2014, u vezi s mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini.

13

Odluka 2014/119 također je izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/143 od 29. siječnja 2015. o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.), koja je stupila na snagu 31. siječnja 2015. Glede kriterija za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja, iz članka 1. te odluke proizlazi da se članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamjenjuje sljedećim tekstom:

„1.   Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.

Za potrebe ove Odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti:

14

Uredba Vijeća (EU) 2015/138 od 29. siječnja 2015. o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.) izmijenila je potonju u skladu s Odlukom 2015/143.

15

Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 naknadno su izmijenjene Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/364 od 5. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/357 od 5. ožujka 2015. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.). Odlukom 2015/364 izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119 na način da je primjena mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja produljena do 6. ožujka 2016. Provedbena uredba 2015/357 zamijenila je tako Prilog I. Uredbi br. 208/2014.

16

Tim je mjerama tužiteljevo ime zadržano na popisu s identifikacijskim podacima „bivši ministar prihoda i nameta” uz novo obrazloženje:

„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine i zbog toga što je kao nositelj javne dužnosti zloupotrijebila svoj položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi za sebe ili treću osobu i time nanijela štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini.”

17

Odluka 2015/364 i Provedbena uredba 2015/357 predmet su nove tužbe koju je tužitelj podnio Općem sudu 15. svibnja 2015. (predmet T‑245/15, Klymenko/Vijeće).

18

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. lipnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

19

Zasebnim aktom podnesenim istog dana tajništvu Općeg suda tužitelj je zatražio da se o ovoj tužbi odlučuje u ubrzanom postupku, u skladu s člankom 76.a Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. Vijeće je podnijelo svoja očitovanja na taj zahtjev. Odlukom od 11. kolovoza 2014. Opći sud (deveto vijeće) odbio je zahtjev za odlučivanje u ubrzanom postupku.

20

Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda 29. rujna 2014., Vijeće je istaknulo prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.

21

Rješenjem Općeg suda (deveto vijeće) od 7. siječnja 2015. odluka o prigovoru nedopuštenosti odgođena je u skladu s člankom 114. stavkom 4. Poslovnika od 2. svibnja 1991. do odluke o meritumu.

22

Vijeće je 24. veljače 2015., u skladu s člankom 18. stavkom 4. Uputa za tajnika Općeg suda, podnijelo obrazloženi zahtjev kojim je zatražilo da se sadržaj određenih priloga odgovoru na tužbu ne navede u dokumentima koji se odnose na ovaj predmet, a koji su dostupni javnosti.

23

Dopisom od 15. travnja 2015. tužitelj je podnio zahtjev za donošenje mjere upravljanja postupkom kako bi ishodio dokumente koje Vijeće još nije bilo uložilo u spis. Dana 4. svibnja 2015. Vijeće je u spis uložilo dokumente koje je tužitelj zatražio te je u skladu s člankom 18. stavkom 4. Uputa za tajnika Općeg suda podnijelo obrazloženi zahtjev kojim je zatražilo da se sadržaj tih dokumenata ne navede u dokumentima koji se odnose na ovaj predmet, a koji su dostupni javnosti.

24

Dopisom od 25. studenoga 2015. tajništvo Suda zatražilo je od stranaka da se izjasne o primjenjivosti članka 132. Poslovnika Općeg suda na ovaj predmet s obzirom na presudu od 26. listopada 2016., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806), kojom je Opći sud poništio Odluku 2014/119 i Uredbu br. 208/2014 u dijelu u kojemu su se odnosile na tužitelja u tom predmetu. Stranke su odgovorile u za to određenom roku.

25

Tužitelj od Općeg suda, u bitnome, zahtijeva da:

26

Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

27

Na temelju članka 132. Poslovnika, kad su Sud ili Opći sud već odlučivali o jednom ili više pravnih pitanja koja su jednaka onima istaknutima u tužbenim razlozima i Opći sud utvrdi da su činjenice utvrđene, on može, nakon zatvaranja pisanog dijela postupka i nakon što sasluša stranke, odlučiti proglasiti tužbu očito osnovanom obrazloženim rješenjem kojim se upućuje na relevantnu sudsku praksu.

28

U ovom je predmetu Vijeće u zasebnom aktu iznijelo prigovor nedopuštenosti, koji, neovisno o odgodi odluke o tom prigovoru do odluke o meritumu, i dalje podliježe odluci Općeg suda. Smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, Opći je sud odlučio donijeti odluku bez nastavljanja postupka.

29

Vijeće tvrdi da je ova tužba protiv Odluke 2014/216 i Uredbe br. 381/2014 nedopuštena jer je podnesena izvan roka. Konkretno, podsjećajući na tekst članka 263. šestog stavka UFEU‑a i pozivajući se na presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće (C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258), Vijeće tvrdi da je rok za podnošenje tužbe od dva mjeseca počeo teći od kada je tužitelju priopćena odluka o uvrštavanju njegova imena na popis, što je uslijedilo objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije (vidjeti točku 12. gore), jer Vijeće nije znalo tužiteljevu adresu.

30

U tom pogledu ono smatra da se članak 102. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., u skladu s kojim rok za podnošenje tužbe počinje teći od isteka četrnaestog dana nakon dana objave akta, primjenjuje samo kada rok za podnošenje tužbe protiv akta počinje teći od objave tog akta, što ovdje nije slučaj. Nadalje tvrdi da iz presude od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće (C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258), proizlazi da kada je mjera priopćena dotičnim osobama i subjektima objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije, te se osobe ili subjekti ne mogu osloniti na takvu objavu kako bi odgodile početak tijeka roka za podnošenje tužbe.

31

Shodno tome, u ovom slučaju rok za podnošenje tužbe od dva mjeseca, koji je utvrđen u članku 263. šestom stavku UFEU‑a i produljen zbog udaljenosti za deset dana, kako je predviđeno člankom 102. stavkom 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., istekao je, prema stajalištu Vijeća, 25. lipnja 2014. Vijeće tvrdi da je ova tužba, koja je podnesena 30. lipnja 2014., stoga nedopuštena.

32

Tužitelj osporava argumente Vijeća i tvrdi da tužba nije bila podnesena izvan roka.

33

Prvo, valja imati na umu da se, kao što je predviđeno člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a, tužba za poništenje mora podnijeti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja pobijane mjere ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj saznao za mjeru.

34

Prema sudskoj praksi načelo djelotvorne sudske zaštite podrazumijeva da tijelo Europske unije koje donosi akt koji nameće mjere ograničavanja u odnosu na neku osobu ili subjekt priopći dotičnoj osobi ili subjektu razloge na kojemu se taj akt temelji, u najvećoj mogućoj mjeri, bilo u trenutku kada je taj akt donesen bilo, barem, što je brže moguće nakon što je bio donesen, kako bi se tim osobama ili subjektima omogućilo korištenje njihova prava na podnošenje tužbe (vidjeti presudu od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

35

Ta situacija proizlazi iz posebne prirode akata koji nalažu mjere ograničavanja u odnosu na osobu ili subjekt, koji u isti mah nalikuju općim aktima, u mjeri u kojoj zabranjuju jednoj kategoriji općenito i apstraktno određenih adresata, osobito, stavljati na raspolaganje financijska sredstva i gospodarske izvore osobama i subjektima čija se imena nalaze u njihovim prilozima, i skupu individualnih odluka u odnosu na te osobe i subjekte (vidjeti presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

36

U ovom slučaju, načelo djelotvorne sudske zaštite konkretizirano je u članku 2. stavku 2. Odluke 2014/119 i članku 14. stavku 2. Uredbe br. 208/2014, kojima je predviđeno da Vijeće svoju odluku, uključujući razloge za uvrštavanje njihova imena na popis osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja, priopćuje dotičnoj osobi ili subjektu izravno, ako je adresa poznata, ili objavom obavijesti, dajući takvoj osobi ili subjektu mogućnost očitovanja.

37

Tako rok za podnošenje tužbe za poništenje akta, koji nalaže mjere ograničavanja u odnosu na osobu ili subjekt, teče tek od datuma slanja obavijesti o tom aktu zainteresiranoj strani, ako je njezina adresa poznata, ili u suprotnom slučaju od datuma objave obavijesti u Službenom listu Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑4781/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258, t. 59. do 62.).

38

U tom pogledu valja istaknuti da Vijeće ne može proizvoljno odabrati način dostavljanja svojih odluka zainteresiranim osobama. Naime, iz točke 61. presude od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće (C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258), proizlazi da je Sud namjeravao da neizravno priopćavanje akata, koje nalažu mjere ograničavanja, objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije bude dopušteno samo u slučajevima u kojima Vijeće ne može izvršiti osobnu dostavu. Drukčiji bi zaključak Vijeću omogućio da lako izbjegne obvezu osobne dostave (presude od 3. srpnja 2014., Zanjani/Vijeće, T‑155/13, neobjavljena, EU:T:2014:605, t. 36., Sorinet Commercial Trust Bankers/Vijeće, T‑157/13, neobjavljena, EU:T:2014:606, t. 38., i Sharif University of Technology/Vijeće, T‑181/13, neobjavljena, EU:T:2014:607, t. 31.).

39

Osim toga, može se smatrati da Vijeće nije moglo individualno obavijestiti fizičku ili pravnu osobu ili subjekt o aktu kojim su u odnosu na njih usvojene mjere ograničavanja bilo kada adresa te osobe ili subjekta nije javna i kada nije bila dostavljena Vijeću bilo kada dostava obavijesti na adresu kojom Vijeće raspolaže nije uspjela, unatoč radnjama koje je ono poduzelo sa svom dužnom pažnjom kako bi izvršilo takvu dostavu (presuda od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 61.).

40

U ovom slučaju Vijeće navodi da tužiteljeva adresa nije bila poznata kada su Odluka 2014/216 i Provedbena uredba br. 381/2014 donesene, a što dotična stranka ne osporava.

41

Budući da Vijeće nije imalo drugog izbora nego da uvrštavanje tužiteljevog imena na popis priopći objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije, datum objave te obavijesti označava početak tijeka roka za podnošenja tužbe u ovom predmetu.

42

Što se tiče računanja tog roka, podsjeća se na to da na temelju članka 102. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., kada rok za podnošenje tužbe protiv akta neke od institucija počinje teći od trenutka objave tog akta, rok se računa od isteka četrnaestog dana nakon dana objave akta u Službenom listu Europske unije. U skladu s odredbama članka 102. stavka 2. tog poslovnika, taj se rok također treba produljiti zbog udaljenosti za deset dana.

43

U tom se kontekstu ne može prihvatiti argument Vijeća da članak 102. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. nije bio primjenljiv u ovom slučaju.

44

Prije svega, iz teksta članka 102. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. jasno proizlazi da je produljenje od četrnaest dana primjenjivo na akte u odnosu na koje rok za podnošenje tužbe teče od dana njihove objave, što znači da su iz njegova područja primjene isključeni samo akti koji su dostavljeni. Tom se odredbom ne pravi razlika prema vrsti akta objavljenog u Službenom listu Europske unije. Stoga se može zaključiti da je članak 102. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. primjenjiv pod uvjetom da je akt objavljen i da je dan objave tog akta značio početak tijeka roka za podnošenje tužbe utvrđenog u članku 263. šestom stavku UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 3. srpnja 2014., Zanjani/Vijeće, T‑155/13, neobjavljena, EU:T:2014:605, t. 40. i 41., i Sorinet Commercial Trust Bankers/Vijeće, T‑157/13, neobjavljena, EU:T:2014:606, t. 42. i 43.).

45

Nadalje, cilj roka od četrnaest dana iz članka 102. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. jest zajamčiti zainteresiranim osobama dovoljno vremena da podnesu tužbu protiv objavljenih akata te osigurati poštovanje prava na djelotvornu pravnu zaštitu, koje je utvrđeno u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (presuda od 26. rujna 2013., PPG i SNF/ECHA, C‑625/11 P, EU:C:2013:594, t. 35.).

46

Valja također primijetiti da se s objavom u Službenom listu Europske unije obavijesti, koja se tiče uvrštavanja na popis osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja, ne može na isti način postupati kao i s obavješćivanjem dotičnih osoba i subjekata o tim aktima. Kada su osobe ili subjekti obaviješteni o aktu, može se pretpostaviti da je on dostupan osobi kojoj je upućen na dan obavješćivanja. Takva pretpostavka ne može postojati kada su pojedinačni akti, kao što su mjere ograničavanja, neizravno priopćeni dotičnim osobama i subjektima objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije. Člankom 102. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. propisan je rok od četrnaest dana istekom kojeg se razumno može pretpostaviti da je Službeni list Europske unije zapravo dostupan u svim državama članicama i u državama nečlanicama. Slijedom navedenog, produljenje od četrnaest dana utvrđeno u toj odredbi mora se primjenjivati na sve akte koji su priopćeni objavom u Službenom listu Europske unije, uključujući pojedinačne akte koji su priopćeni dotičnim osobama objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije (presude od 3. srpnja 2014., Zanjani/Vijeće, T‑155/13, neobjavljena, EU:T:2014:605, t. 42. i 43., i Sorinet Commercial Trust Bankers/Vijeće, T‑157/13, neobjavljena, EU:T:2014:606, t. 44. i 45.).

47

Naposljetku, iz sudske prakse je vidljivo da primjena članka 102. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. služi cilju zaštite prava dotičnih osoba da im se priopće mjere ograničavanja koje su im određene, i to objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije kada je to primjereno (presude od 3. srpnja 2014., Zanjani/Vijeće, T‑155/13, neobjavljena, EU:T:2014:605, t. 44., i Sorinet Commercial Trust Bankers/Vijeće, T‑157/13, neobjavljena, EU:T:2014:606, t. 46.).

48

Kada adrese osoba ili subjekata, na koje se odnose mjere ograničavanja, nisu poznate, ili kada im je te mjere nemoguće izravno priopćiti, podvrgnuti neizravno obavješćivanje o takvim mjerama objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije pravilima o računanju rokova primjenjivima na osobnu dostavu, dotične bi osobe lišilo četrnaestodnevnog produljenja roka za podnošenje tužbe koji teče od dana objave akta, kako je utvrđeno člankom 102. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., iako se one ne bi mogle koristiti jamstvima koja proizlaze iz izravnog obavješćivanja. U takvim okolnostima, obveza neizravnog obavještavanja o mjerama ograničavanja objavom obavijesti, čija se svrha načelno sastoji u tome da se dotičnim osobama pruže dodatna jamstva, imala bi paradoksalni učinak u vidu stavljanja tih osoba u nepovoljniju situaciju od one koja bi nastala samom objavom pobijanih akata u Službenom listu Europske unije (vidjeti u tom smislu presude od 4. veljače 2014., Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, T‑174/12 i T‑80/13, EU:T:2014:52, t. 65. i 66.; od 3. srpnja 2014., Zanjani/Vijeće, T‑155/13, neobjavljena, EU:T:2014:605, t. 45., i Sorinet Commercial Trust Bankers/Vijeće, T‑157/13, neobjavljena, EU:T:2014:606, t. 47.).

49

Iz prethodno iznesenog proizlazi da Vijeće ne može opravdati svoj argument presudom od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće (C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258), u kojoj je Sud posebno naglasio činjenicu da je obveza individualne obavijesti namijenjena prvenstveno zaštiti pojedinaca. Shodno tome, na navedenu se presudu ne može pozivati s ciljem da se na stranke primijeni manje povoljan postupak od onoga koji bi slijedio iz jednostavnog objavljivanja akata koji sadržavaju mjere ograničavanja koje se na njih primjenjuju (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 2014., Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće, T‑174/12 i T‑80/13, EU:T:2014:52, t. 67.).

50

Osim toga mora se utvrditi da je Vijeće pogriješilo kada je svoj argument zasnovalo na presudi od 9. srpnja 2014., Al‑Tabbaa/Vijeće (T‑329/12 i T‑74/13, neobjavljena, EU:T:2014:622), pozivajući se osobito na točku 59. te presude. Naime, u toj je točki prije svega navedeno da su predmetni akti priopćeni tužitelju, s jedne strane, dopisom dostavljenim tužiteljevim zastupnicima i, s druge strane, objavom obavijesti u Službenom listu Europske unije, pri čemu se i jedno i drugo dogodilo istog dana. Potom je Opći sud utvrdio da tužba podnesena protiv tih akata nije bila izvan roka jer je bila podnesena prije isteka najkraćeg mogućeg roka za podnošenje tužbe, to jest roka izračunatog od dana dostave tužiteljevim zastupnicima. Iz toga proizlazi da u tom predmetu nije bilo potrebno naznačiti izračun roka za podnošenje tužbe koji je tekao od dana objave obavijesti, na što se primjenjuje članak 102. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

51

Na potonje utvrđenje ne utječe činjenica da je u točki 59. presude od 9. srpnja 2014., Al‑Tabbaa/Vijeće (T‑329/12 i T‑74/13, neobjavljena, EU:T:2014:622), pojašnjeno da se u oba slučaja rokovi za podnošenje tužbe produljuju zbog udaljenosti za deset dana u skladu s člankom 102. stavkom 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. Prvo, ta se odredba primjenjuje neovisno o prirodi događaja povodom kojeg rok za podnošenje tužbe počinje teći i, drugo, primjena te odredbe ne sprječava primjenu članka 101. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., kao što to Vijeće tvrdi.

52

U ovom je slučaju Vijeće objavilo obavijest u Službenom listu Europske unije od 15. travnja 2014. u vezi s uvrštavanjem tužiteljevog imena na popis. Rok od dva mjeseca, produljen za četrnaest dana kako je utvrđeno u članku 102. stavku 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. te zbog udaljenosti za deset dana kako je utvrđeno u njegovu članku 102. stavku 2., istekao je dakle 9. srpnja 2014.

53

Budući da je ova tužba podnesena tajništvu Općeg suda 30. lipnja 2014., ista je podnesena u zakonskom roku te se stoga prigovor Vijeća o nedopuštenosti mora odbiti.

54

U prilog tužbi tužitelj se oslanja na četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Drugi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni dokaza. Treći tužbeni razlog podijeljen je u tri dijela koji se temelje na nedostatku u obrazloženju, neispunjenju kriterija utvrđenih člankom 1. stavkom 1. Odluke 2014/119 i zlouporabi ovlasti. Naposljetku, četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi prava na vlasništvo i načela proporcionalnosti.

55

Opći sud smatra prikladnim započeti zajedničkim ispitivanjem drugog tužbenog razloga i drugog dijela trećeg tužbenog razloga, u potporu kojima tužitelj u bitnome navodi da su mjere ograničavanja u odnosu na njega donesene bez dovoljno čvrste činjenične osnove.

56

Drugim tužbenim razlogom i drugim dijelom trećeg tužbenog razloga postavlja se pravno pitanje istovjetno onome o kojemu je Opći sud već odlučio u presudama od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806) i od 28. siječnja 2016., Azarov/Vijeće (T‑331/14, EU:T:2016:49), Azarov/Vijeće (T‑332/14, neobjavljena, EU:T:2016:48), Klyuyev/Vijeće (T‑341/14, EU:T:2016:47), Arbuzov/Vijeće (T‑434/14, neobjavljena, EU:T:2016:46) i Stavytskyi/Vijeće (T‑486/14, neobjavljena, EU:T:2016:45), koje su postale konačne i sada imaju apsolutnu snagu pravomoćne presuđene stvari.

57

U ovom slučaju tužitelj tvrdi da nije dokazano da je odgovoran za zloupotrebu javnih sredstava ili da je povezan s osobom u pogledu koje je to utvrđeno, ili da je bio pod istragom. On smatra da u spisu ne postoji ništa što bi ukazivalo na koje se to relevantne činjenice Vijeće oslonilo. Nadalje, s obzirom na činjenicu da u skladu sa sudskom praksom prava obrane ne zahtijevaju da se dokaze priopći prije mjera zamrzavanja imovine, postojanje ili dostatnost dokaza trebalo bi podlijegati strogom nadzoru od strane sudova Unije.

58

U odgovoru, a nakon što je izvršio uvid u dopis Ureda glavnog tužitelja Ukrajine od 7. ožujka 2014. visokom predstavniku Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku (u daljnjem tekstu: dopis od 7. ožujka 2014.), tužitelj je naveo da je taj dopis jedini dokaz koji je tada postojao i na koji se Vijeće moglo osloniti kada je odlučilo uvrstiti njegovo ime na popis te da taj dopis ne predstavlja dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu. Nadalje, kaznenim djelom navedenim u dopisu od 7. ožujka 2014., to jest zlouporabom ovlasti ili dužnosti, nije poduprt razlog iznesen kako bi se opravdalo uvrštavanje tužiteljevog imena na popis jer je pronevjera zasebno kazneno djelo na temelju ukrajinskog Kaznenog zakonika. Tužitelj smatra da Vijeće nije uspjelo dokazati da je postojao ikakav konkretan dokaz ili dovoljno čvrsta činjenična osnova, što je na temelju sudske prakse sudova Unije potrebno da se opravda uvrštavanje njegova imena na popis. Činjenica da je u dopisu od 7. ožujka 2014. u jednom retku navedeno da je tužitelj pod istragom zbog „zloupotrebe ovlasti ili dužnosti” nije dostatna u tom pogledu. Vijeće mora iznijeti dokaze o tome da je ono moglo provjeriti da je istraga koju su vodila ukrajinska tijela bila ozbiljna.

59

Vijeće tvrdi da su razlozi za uvrštenje tužiteljevog imena na popis imali čvrstu činjeničnu osnovu. Ti se razlozi temelje na dopisu od 7. ožujka 2014. u kojem se navodi da je tužitelj bio pod istragom zbog sudjelovanja u kaznenim djelima u vezi sa zloupotrebom državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine, što odgovara obrazloženju u vezi s tužiteljem koje je navedeno u Provedbenoj odluci 2014/216 i Provedbenoj uredbi br. 381/2014. Vijeće navodi u tom pogledu da se potreba za podnošenjem konkretnih dokaza ne proteže na dokazivanje istinitosti kaznenih djela za čije počinjenje ukrajinska tijela sumnjiče tužitelja. Dovoljno je da Vijeće podnese dokaze o postojanju istraga o navodnoj zloupotrebi ukrajinskih državnih sredstava; ono ne mora podnijeti dokaze o tome da je tužitelj doista kriv, a što je na ukrajinskim tijelima da dokažu. Vijeće tvrdi da se, osim toga, mora napraviti razlika između, s jedne strane, kaznenog postupka u tijeku (uključujući istrage) u Ukrajini, u kojima će se tužitelj moći braniti u skladu s pravilima ukrajinskog kaznenog postupka, i, s druge strane, privremenih i preventivnih mjera o zamrzavanju njegove imovine na razini Unije, radi čijeg donošenja Vijeće ne mora iznijeti dokaze o kaznenim djelima zbog kojih se tužitelj nalazi pod istragom. Stoga se kod odlučivanja o određivanju mjera ograničavanja Vijeće može osloniti samo na postojanje istrage u tijeku.

60

U odgovoru na repliku Vijeće ističe da je, nasuprot onome što tužitelj tvrdi, u vrijeme donošenja Provedbene odluke 2014/216 i Provedbene uredbe br. 381/2014 ono uzelo u obzir tri elementa: poseban kontekst stanja u Ukrajini, opravdanje koje predstavlja dopis od 7. ožujka 2014., i [povjerljivo] ( 1 ). Vijeće tvrdi da je time pružilo dovoljno pojedinosti u vezi s činjeničnom osnovom tih akata te stoga nije počinilo pogrešku u ocjeni.

61

Kao što je navedeno u točki 38. presude od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806), iako Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju imena neke osobe na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno dokazani (vidjeti presudu od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i 45. i navedenu sudsku praksu).

62

Kao i u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 39.), u ovom slučaju, u skladu s kriterijem iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119, mjere ograničavanja donose se u odnosu na osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu državnih sredstava. Nadalje, iz uvodne izjave 2. te odluke proizlazi da je Vijeće donijelo te mjere „s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava [...] u Ukrajini”.

63

Tužiteljevo ime uvršteno je na popis jer je riječ o „osob[i] podvrgnutn[oj] istrazi u Ukrajini za sudjelovanje u kaznenim djelima u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine”. Iz toga proizlazi da je Vijeće smatralo da je tužitelj, u najmanju ruku, bio predmet istrage ili prethodnog postupka koji (još) nije rezultirao formalnom optužnicom zbog njegova navodnog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava.

64

Kao i u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 41.), u prilog razlogu za uvrštavanje tužitelja na popis Vijeće se poziva na dopis Ureda glavnog tužitelja Ukrajine visokom predstavniku Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, u ovom slučaju dopis od 7. ožujka 2014. (vidjeti gornju točku 58.), kao i na druge dokaze koji su nastali nakon Provedbene odluke 2014/216 i Provedbene uredbe br. 381/2014.

65

U dopisu od 7. ožujka 2014. navodi se da su „ukrajinska tijela kaznenog progona pokrenula niz kaznenih postupaka na temelju činjenica o počinjenju kaznenih djela od strane bivših visokih dužnosnika”. Tužiteljevo ime je potom uvršteno na popis uz naznaku kaznenog djela za čije počinjenje se sumnjiči na temelju ukrajinskog Kaznenog zakonika (u ovom slučaju zloupotreba ovlasti ili dužnosti, što je „uzrokovalo teške posljedice”). U dopisu se također navodi da se „istragom o gore navedenim nezakonitim radnjama provjeravaju činjenice u vezi s prisvajanjem velikih količina državne imovine i njihovim kasnijim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine”.

66

Nesporno je da je za tužitelja samo na temelju toga utvrđeno da „[je] odgovor[an] za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava” u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119.

67

Kao i u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 42.), dopis Ureda glavnog tužitelja Ukrajine, u ovom slučaju dopis od 7. ožujka 2014., je, među dokazima koje je Vijeće podnijelo u ovom postupku, jedini dokaz koji prethodi Provedbenoj odluci 2014/216 i Provedbenoj uredbi br. 381/2014.

68

Po analogiji s onim što je Opći sud odlučio u presudi od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 43. i 44.), mora se zaključiti da iako potječe od visokog pravosudnog tijela treće zemlje, taj dopis sadržava samo općenitu tvrdnju kojom se tužiteljevo ime, među onima drugih bivših visokih dužnosnika, povezuje s istragom kojom se u biti nastojalo provjeriti je li doista došlo do zloupotrebe državnih sredstava. Iako je u dopisu od 7. ožujka 2014. navedeno kazneno djelo za čije se počinjenje tužitelja sumnjiči na temelju ukrajinskog Kaznenog zakonika, to jest zloupotreba ovlasti ili dužnosti na temelju članka 364. stavka 2. tog zakonika, u njemu nisu navedene pojedinosti u vezi s dokazivanjem radnji koje se tada provjeravalo istragom koju su vodila ukrajinska tijela, a još manje u vezi s tužiteljevom osobnom odgovornošću, čak i pretpostavljenom, u odnosu na te radnje (vidjeti također u tom smislu presude od 28. siječnja 2016., Arbuzov/Vijeće, T‑434/14, neobjavljena, EU:T:2016:46, t. 39., i Stavytskyi/Vijeće, T‑486/14, neobjavljena, EU:T:2016:45, t. 44.).

69

Nadalje, valja primijetiti da nasuprot presudi od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 57. do 61.), koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147), na koje se Vijeće poziva, u ovom slučaju Vijeće nije imalo podatke o činjenicama ili tužiteljevu ponašanju koje mu ukrajinske vlasti konkretno stavljaju na teret i da, osim toga, dopis od 7. ožujka 2014., čak i ako ga se ne ispituje izdvojeno, nego u kontekstu u kojem se pojavljuje, ne može predstavljati dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu u smislu sudske prakse navedene u gornjoj točki 61. za uvrštavanje tužiteljeva imena na popis uz obrazloženje da je za njega utvrđeno „da [je] odgovor[an]” za zloupotrebu državnih sredstava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće, T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 46. do 48.).

70

Bez obzira na stadij postupka čiji je tužitelj navodno bio predmet, Vijeće protiv njega nije moglo donijeti mjere ograničavanja ako nije raspolagalo podacima o postupcima zloupotrebe državnih sredstava za koje ga konkretno terete ukrajinske vlasti. Naime, Vijeće je samo raspolažući podacima o tim postupcima moglo utvrditi, s jedne strane, da ih se može okvalificirati kao pronevjeru javnih sredstava i, s druge strane, da mogu dovesti u pitanje vladavinu prava u Ukrajini, konsolidacija i podrška kojoj, kao što je to navedeno u gornjoj točki 62., predstavljaju ciljeve koje se želi ostvariti donošenjem mjera ograničavanja o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 28. siječnja 2016., Arbuzov/Vijeće, T‑434/14, neobjavljena, EU:T:2016:46, t. 55., i Stavytskyi/Vijeće, T‑486/14, neobjavljena, EU:T:2016:45, t. 48.).

71

Nadalje, na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv odnosne osobe, a nije na toj osobi da pruži negativan dokaz o neosnovanosti navedenih razloga (vidjeti presudu od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće, T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

72

Stoga treba zaključiti da, kao što je Opći sud odlučio u presudi od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 50.), uvrštavanje tužiteljeva imena na popis ne poštuje kriterije za određivanje osoba na koje se odnose mjere ograničavanja iz Provedbene odluke 2014/216.

73

Iz toga proizlazi da ovu tužbu treba proglasiti očito osnovanom u skladu s člankom 132. Poslovnika.

74

Taj zaključak ne mogu dovesti u pitanje argumenti Vijeća u odgovoru na pitanje Općeg suda (vidjeti gornju točku 24.), kojim se nastoji osporiti primjena tog članka na ovaj slučaj.

75

Prvo, Vijeće tvrdi da je u presudi od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806), Opći sud odlučio o pitanju je li dopis Ureda glavnog tužitelja Ukrajine predstavljao dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu za uvrštavanje imena A. Portnova na popis uz obrazloženje da je za njega utvrđeno da je odgovoran za pronevjeru državnih sredstava, dok se u ovom slučaju Vijeće također oslonilo na [povjerljivo]. Vijeće smatra da su stoga činjenice i pravna pitanja ispitana u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806), i u ovom predmetu različita. Drugo, Vijeće podsjeća na to da je istaknulo prigovor nedopuštenosti i da je Opći sud odlučivanje o tome odgodio do odluke o meritumu.

76

Što se tiče prvog prigovora, valja primijetiti prije svega da u svojoj presudi od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806), Opći sud nije doveo u sumnju pouzdanost ili valjanost dopisa Ureda glavnog tužitelja Ukrajine, nego činjenicu da taj dokaz sam za sebe može predstavljati dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu u smislu sudske prakse navedene u gornjoj točki 61. u svrhu uvrštavanja tužiteljevog imena na popis s obrazloženjem da je za njega utvrđeno „da [je] odgovor[an]” za zloupotrebu državnih sredstava (vidjeti gornje točke 66. do 70.).

77

Nadalje, vidljivo je iz [povjerljivo], a da se uopće ne upućuje na narav ili stadij istrage u vezi s tužiteljem ili na činjenice koje ga terete. [povjerljivo]

78

Međutim, tim dvama elementima pravno pitanje, o kojemu je Opći sud već odlučio u svojoj presudi od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806), i u presudama navedenima u gornjoj točki 56., ne može se razlikovati od pravnog pitanja istaknutog u okviru drugog tužbenog razloga i drugog dijela trećeg tužbenog razloga u ovom slučaju zbog toga što oni nemaju utjecaja na pravnu ocjenu uvjeta za postojanje dovoljno čvrste činjenične osnove. Njima se samo potvrđuje da je dopis od 7. ožujka 2014. valjan i da je donošenje mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja navodno primjereno. Stoga taj dopis ostaje jedini dokaz kojim se opravdava uvrštavanje imena dotičnih osoba na popis uz obrazloženje da je za njih utvrđeno „da su odgovorne” za zloupotrebu državnih sredstava, za koji je Opći sud utvrdio da je nedostatan za zaključak da je Vijeće ispunilo zahtjev tereta dokazivanja (vidjeti u tom smislu presude od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće, T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 43. do 48., i od 28. siječnja 2016., Stavytskyi/Vijeće, T‑486/14, EU:T:2016:45, t. 43. do 47.).

79

Nadalje, u pogledu činjenica treba voditi računa o tome da je u skladu s člankom 132. Poslovnika na Općem sudu da utvrdi da su činjenice utvrđene. U tom pogledu valja primijetiti da, nasuprot onomu za što se čini da Vijeće tvrdi, utvrđene činjenice ne moraju biti iste kao i one za koje se smatra da su relevantne u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće (T‑290/14, EU:T:2015:806). U ovom slučaju, točnost činjenica na koje se Vijeće oslonilo kod uvrštavanja tužitelja na popis, to jest osobito činjenice da je prema dopisu od 7. ožujka 2014. postojala istraga ili prethodni postupak ukrajinskih vlasti u vezi s tužiteljem zbog zloupotrebe javnih sredstava, stranke nisu osporile te se isto može smatrati utvrđenim.

80

Činjenica da se dopis poput onoga od 7. ožujka 2014., kojim se upućuje na te prethodne postupke ili istrage, ne može smatrati sam po sebi dovoljnim kako bi se dokazali razlozi za uvrštavanje tužitelja na popis, s druge je strane ključni element pravne ocjene načina na koji je Vijeće ispunilo zahtjev tereta dokazivanja (vidjeti gornju točku 78.), što ne znači da se u pitanje dovode činjenice opisane u tom dopisu.

81

Što se tiče drugog prigovora, treba primijetiti da u skladu sa sudskom praksom mogućnost odbacivanja tužbe kao nedopuštene na temelju obrazloženog rješenja i stoga bez održavanja rasprave ne sprječava činjenica da je Opći sud možda prethodno donio rješenje odgodivši odluku o prigovoru podnesenom na temelju članka 114. Poslovnika od 2. svibnja 1991. do odluke o meritumu (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. veljače 2008., Tokai Europe/Komisija, C‑262/07 P, neobjavljeno, EU:C:2008:95, t. 26. do 28.). Ovaj se zaključak na isti način primjenjuje na mogućnost odbijanja prigovora nedopuštenosti kada Opći sud namjerava, kao u ovom slučaju, proglasiti tužbu očito osnovanom kako je predviđeno člankom 132. Poslovnika, kojim je izričito predviđeno da Opći sud može odlučiti samo nakon zatvaranja pisanog dijela postupka.

82

S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu koja je očito osnovana u smislu članka 132. Poslovnika Opći sud stoga treba prihvatiti u dijelu u kojem se traži poništenje Provedbene odluke 2014/216, i to u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

83

Iz istih razloga Provedbenu uredbu br. 381/2014 treba poništiti u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

84

Vijeće smatra potrebnim, u slučaju da Opći sud poništi Odluku 2014/119, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2014/216, u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, da njezini učinci u pogledu potonjeg ostanu na snazi, u skladu s člankom 264. drugim stavkom UFEU‑a, do stupanja na snagu djelomičnog poništenja Uredbe br. 208/2014, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 381/2014., kako bi se zajamčila pravna sigurnost kao i dosljednost i jedinstvo pravnog poretka.

85

Tužitelj se protivi toj argumentaciji.

86

Treba podsjetiti da je Odluka 2014/119, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2014/216, bila izmijenjena Odlukom 2015/364, kojom je počevši od 7. ožujka 2015. zamijenjen popis i, kad je riječ o tužitelju, primjena mjera ograničavanja produljena do 6. ožujka 2016. Nakon tih izmjena tužiteljevo ime zadržano je na popisu s novim razlozima za uvrštavanje (vidjeti gornje točke 16. i 17.).

87

Stoga se na tužitelja u ovom trenutku primjenjuje nova mjera ograničavanja. Iz toga slijedi da poništenje Odluke 2014/119, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2014/216, u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja nema za posljedicu brisanje uvrštavanja njegova imena s popisa (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2016., Azarov/Vijeće, T‑331/14, EU:T:2016:49, t. 71.).

88

Posljedično, nije potrebno održati na snazi učinke Odluke 2014/119, kako je izmijenjena Provedbenom odlukom 2014/216, u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

89

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

rješava:

Luxembourg, 10. lipnja 2016.