—

Tužitelj tvrdi da ograničenje nameta iz Zakona o poticanju obnovljivih izvora energije (Gesetz für den Vorrang erneubarer Energien, u daljnjem tekstu: EEG), a koje je predviđeno tim zakonom za energetski intenzivna poduzeća, nije potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a. S tim u svezi, tužitelj pojašnjava da poduzeća s velikom potrošnjom struje već samim pravnim uređenjem nisu stavljena u povoljniji položaj. Posebno korekcijsko uređenje više je naknada za izvanredne namete koji u sklopu poticanja proizvodnje struje iz obnovljivih izvora energije posebno pogađaju tužitelja i slična poduzeća te ono služi ponovnoj uspostavi konkurentnosti poduzeća s velikom potrošnjom struje koja bi plaćanjem posebnog nameta na temelju EEG-a u startu bila stavljena u vrlo nepovoljan položaj.

—

Tužitelj pored toga tvrdi da posebno korekcijsko uređenje nije mjera koju „dodjeljuje država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava”. S tim u svezi pojašnjava da ni sâm poseban namet na temelju EEG-a nije državno sredstvo pa stoga odricanje od tih sredstava putem posebnog korekcijskog uređenja ne može predstavljati mjeru koja se dodjeljuje putem državnih sredstava.

—

Namet na temelju EEG-a ne ubire, njime ne upravlja niti ga raspodjeljuje država ili javna odnosno privatna institucija koju je imenovala ili osnovala država. Operator prijenosnog sustava zapravo može neposredno ubirati namet EEG-a na temelju odgovarajućeg građanskopravnog zahtjeva. Namet na temelju EEG-a nije prihod državnog proračuna pa prema tome posebno korekcijsko uređenje nikako ne umanjuje državne prihode, bilo posredno bilo neposredno.

—

Sredstva iz EEG-a ne stoje na raspolaganju državnim tijelima. Također ne postoji javni nadzor nad sredstvima EEG-a od strane npr. Savezne službe za gospodarstvo i nadzor izvoza (Bundesamt für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA) ili Savezne agencije za mreže (Bundesnetzagentur).