1

Kosta Iliev, intervenijent, 13. veljače 2012. podnio je prijavu za registraciju žiga Europske unije Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.).

2

Žig za koji je zatražena registracija sljedeći je figurativni znak:

3

Usluge za koje je zatražena registracija su iz razreda 35., 39. i 43. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen.

4

Prijava za registraciju žiga Europske unije objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 72/2012 od 16. travnja 2012.

5

Tužitelj Group OOD podnio je 11. srpnja 2012. na temelju članka 41. Uredbe br. 207/2009 prigovor na zatraženu registraciju žiga u njezinoj cijelosti.

6

U prilog svojem prigovoru tužitelj je naveo neregistrirani figurativni žig koji se koristi u Bugarskoj, Češkoj Republici, Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj za usluge iz razreda 39., kako je prikazan niže:

7

U svojem prigovoru tužitelj je naveo da je neregistrirani žig koristio od 2003. za usluge autobusnog prijevoza u Bugarskoj, Češkoj Republici, Mađarskoj i Slovačkoj. Navodi da je na temelju vladine dozvole pružao redovnu autobusnu liniju između Sofije (Bugarska) i Praga (Češka Republika) te je podnio brojne dokumente u prilog svojem prigovoru.

8

Odlukom od 14. lipnja 2013. Odjel za prigovore odbio je tužiteljev prigovor te mu je naložio snošenje troškova. Između ostalog naveo je da tužitelj nije pojasnio ni podnio dokaze u vezi s primjenjivim nacionalnim pravom na koje se pozivao i u skladu s kojim je uporaba žiga za koji je podnesena prijava mogla biti zabranjena u predmetnim državama članicama.

9

Tužitelj je 16. kolovoza 2013. EUIPO‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za prigovore, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.

10

Odlukom od 2. lipnja 2014. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je žalbu. Smatralo je u bitnome da tužitelj nije u postupku povodom prigovora podnio dokaze koji određuju primjenjivo nacionalno pravo. Podsjetio je da je tužitelj imao obvezu navesti i dokazati da je u državama članicama koje je naveo u svojem prigovoru postojala zaštita neregistriranih žigova i pravo koje se na njima temelji za proglašenje ništavim kasnijeg žiga ili zabranu njegove uporabe. Tužitelj je također imao obvezu upoznati EUIPO sa zakonskim odredbama koje se primjenjuju kako bi on mogao ocijeniti specifične uvjete predviđene za svaku od tih odredbi.

11

Osobito što se tiče navedenog neregistriranog bugarskog žiga žalbeno vijeće je ocijenilo da uvjeti predviđeni pravilom 19. stavkom 2. Uredbe Komisije br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.) nisu bili ispunjeni jer dokumenti koje je tužitelj podnio u postupku povodom prigovora nisu sadržavali nikakvo upućivanje na bugarsko nacionalno pravo. Što se tiče pozivanja na tri pravne odredbe u obrazloženju žalbe, žalbeno vijeće je ocijenilo da je to pozivanje zakašnjelo jer navodi pravnih temelja trebaju biti podneseni u roku tijekom postupka povodom prigovora. Utvrđivanje temelja prigovora ne može se odgoditi do stadija žalbe.

12

Što se tiče osobito članka 12. stavka 6. bugarskog zakona Zakon za markite i gueografskite oznachenija (Zakon o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla) na koji se tužitelj pozivao u obrazloženju žalbe od 16. kolovoza 2013., žalbeno vijeće utvrdilo je da je tužitelj naveo samo tekst članka 12. stavka 1. tog zakona a da nije podnio izvornu bugarsku verziju ili dokazao da navedeni tekst dolazi iz službenog i vjerodostojnog izvora. Usto podsjeća da, kao što je vidljivo iz tablice pod nazivom „Nacionalna prava koja čine ‚ranija prava’ u skladu s člankom 8. stavkom 4. [Uredbe br. 207/2009]“ koja se nalazi u prilogu direktivama koje se odnose na postupke pred EUIPO‑om, neregistrirani žigovi nisu zaštićeni u Bugarskoj osim ako se radi o dobro poznatim žigovima i da se u ovom slučaju tužitelj nije nikada pozivao na ugled ranijeg žiga.

13

U svakom slučaju, prema mišljenju žalbenog vijeća, članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 ne može se primijeniti u ovom slučaju jer samo navođenje određenih nacionalnih odredbi bez preciznog navođenja njihova izvora i bez dostavljanja službenog teksta tih odredbi ne može predstavljati činjenice i dokaze u smislu tog članka.

14

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

15

EUIPO i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:

16

Tužitelj je u točki 29. tužbe uputio Općem sudu zahtjev da po službenoj dužnosti ispita dokaze koje je podnio, uključujući „dodatne dokaze“ koji su priloženi tužbi.

17

EUIPO smatra da su dokazi u vezi s bugarskim, češkim, mađarskim i slovačkim nacionalnim pravom (prilog A 12 tužbi) novi dokazi koji nisu povezani s već podnesenim dokazima i Opći sud ih ne smije uzeti u obzir.

18

U vezi s odlukom br. 3170 Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji, Bugarska) od 12. svibnja 2014. (prilog A 13 tužbi), EUIPO tvrdi da ta odluka, s obzirom na to da je podnesena nakon proglašenja pobijane odluke, nije povezana s predmetom u tom slučaju i stoga nije relevantna.

19

U tom pogledu, treba podsjetiti da je svrha tužbe podnesene pred Općim sudom nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća EUIPO‑a u smislu članka 65. Uredbe br. 207/2009. Stoga funkcija Općeg suda nije ponovno ispitivanje činjeničnih okolnosti u svjetlu dokaza koji su prvi put izneseni pred njim (presude od 19. studenoga 2008., Rautaruukki/OHIM (RAUTARUUKKI), T‑269/06, neobjavljena, EU:T:2008:512, t. 20. i od 25. lipnja 2010., MIP Metro/OHIM – CBT Comunicación Multimedia (Metromeet), T‑407/08, EU:T:2010:256, t. 16.)

20

Naime, iz sudske prakse proizlazi da se ni stranke ni sam Opći sud ne mogu spriječiti da se pri tumačenju nacionalnog prava, na koje, kao što je to u ovom slučaju, upućuje pravo Unije (vidjeti točku 26. ove presude), oslone na elemente iz nacionalnog zakonodavstva, sudske prakse ili pravne doktrine, s obzirom na to da nije riječ o tome da se žalbenom vijeću prigovara da nije uzelo u obzir činjenične elemente iz točno određene presude nacionalnog suda, nego se radi o pozivanju na presude ili pravnu doktrinu u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na tome da je žalbeno vijeće pogrešno primijenilo odredbu nacionalnog prava (presuda od 28. listopada 2015., Rot Front/OHIM – Rakhat (Маска), T‑96/13, EU:T:2015:813, t. 15. i navedena sudska praksa). Međutim, to ne znači da dokumenti koji sadrže nacionalne zakonske odredbe koji se nalaze u prilogu A 12 tužbi nisu elementi koji se odnose na nacionalno zakonodavstvo i koji mogu nadahnuti Opći sud pri tumačenju nacionalnog prava u smislu ranije navedene sudske prakse, već su to dokazi za utvrđivanje sadržaja primjenjivog nacionalnog prava u smislu pravila 19. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 2868/95 (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2014., CEDC International/OHIM – Underberg (Oblik vlati trave u boci), T‑235/12, EU:T:2014:1058, t. 24.).

21

Pod takvim okolnostima dokumente iz priloga A 12 tužbi, spomenute u točki 17. ove presude, koje tužitelj nije podnio u upravnom postupku, valja proglasiti nedopuštenim. Stoga valja pojasniti da će se kontrola zakonitosti provoditi samo u pogledu dokaza koji su podneseni tijekom upravnog postupka i koji se nalaze u EUIPO‑vu spisu (presuda od 15. srpnja 2014., Łaszkiewicz/OHIM – Capital Safety Group EMEA (PROTEKT), T‑576/12, neobjavljena, EU:T:2014:667, t. 25.).

22

Jednako tako Opći sud ne može uzeti u obzir informacije o uvjetima primjene bugarskih propisa koje se nalaze u replici. Naime replika sadrži informacije o primjenjivom bugarskom pravu koje nisu bile podnesene u upravnom postupku pred EUIPO‑om.

23

Što se tiče priloga A 13 tužbi koji sadrži odluku br. 3170 Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji) od 12. svibnja 2014., treba ga proglasiti dopuštenim. Naime ta odluka je donesena prije datuma donošenja pobijane odluke, ali nakon što je tužitelj podnio svoj posljednji podnesak žalbenom vijeću i, s obzirom na kratak rok između donošenja navedene odluke i donošenja pobijane odluke, ne može se isključiti da tužitelj možda nije znao za navedenu odluku prije donošenja pobijane odluke.

24

U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj se poziva na tri tužbena razloga, kao prvo, povredu članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, kao drugo, povredu članka 76. stavka 2. iste uredbe te, treće, povredu njezina članka 8. stavka 4.

25

S obzirom na to da se argumenti koje je tužitelj naveo u svojim tužbenim razlozima preklapaju, Opći sud smatra svrsishodnim ispitati ih zajedno.

26

U skladu s člankom 8. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009, nositelj znaka koji nije registrirani žig može podnijeti prigovor protiv registracije žiga Europske unije ako on ispunjava četiri kumulativna uvjeta: taj znak mora se rabiti u trgovačkom prometu; mora imati važnost koja nije samo lokalnog karaktera; pravo na taj znak moralo je biti stečeno u skladu s pravom Unije ili države članice u kojoj je znak rabljen prije datuma prijave za registraciju žiga Europske unije te, naposljetku, taj znak mora svojemu nositelju priznati mogućnost zabrane uporabe kasnijeg žiga (presuda od 21. siječnja 2016., BR IP Holder/OHIM – Greyleg Investments (HOKEY POKEY), T‑62/14, EU:T:2016:23, t. 19. i navedena sudska praksa). Ti su uvjeti kumulativni. Stoga, kada znak ne ispunjava jedan od tih uvjeta, prigovor koji se temelji na postojanju neregistriranog žiga ili drugih znakova koji se rabe u trgovačkom prometu u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 ne može biti osnovan (presuda od 30. lipnja 2009., Danjaq/OHIM – Mission Productions (Dr. No), T‑435/05, Zb., EU:T:2009:226, t. 35.).

27

Prva dva uvjeta, odnosno oni koji se odnose na uporabu i važnost navedenog znaka koja ne smije biti samo lokalnog karaktera, proizlaze iz samog teksta članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i treba ih stoga tumačiti u odnosu na pravo Unije. Time se Uredbom br. 207/2009 utvrđuju jedinstveni standardi za uporabu znakova i njihovu važnost, koji su u skladu s načelima kojima je nadahnut sustav uspostavljen tom uredbom (presuda od 24. ožujka 2009., Moreira da Fonseca/OHIM – General Óptica (GENERAL OPTICA), T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 33.).

28

S druge strane, iz izraza „kad i u opsegu u kojem, sukladno [...] propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak“ proizlazi da druga dva uvjeta, u nastavku navedena u članku 8. stavku 4. točkama (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, predstavljaju uvjete utvrđene navedenom uredbom koji se za razliku od prethodnih ocjenjuju u odnosu na kriterije određene pravom koje uređuje navedeni znak. Upućivanje na pravo koje uređuje znak na koji se poziva u potpunosti je opravdano jer Uredba br. 207/2009 priznaje mogućnost pozivanja protiv žiga Europske unije na znakove izvan sustava žiga Europske unije. Stoga samo pravo koje uređuje znak na koji se poziva omogućuje da se utvrdi je li on raniji od žiga Europske unije i može li se njime opravdati zabrana uporabe kasnijeg žiga (presuda od 24. ožujka 2009., GENERAL OPTICA, T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 34.). U skladu s člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 teret dokazivanja da je posljednji uvjet ispunjen jest na stranci koja podnosi prigovor pred EUIPO‑om (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 189.).

29

Za primjenu odredbi članka 8. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 207/2009 treba između ostalog uzeti u obzir navedenu nacionalnu odredbu i sudske odluke donesene u predmetnoj državi članici. Na temelju toga stranka koja podnosi prigovor mora dokazati da predmetni znak ulazi u područje primjene navedenog prava države članice te da ono omogućuje zabranu uporabe kasnijeg žiga (vidjeti, u tom smislu, presudu od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 190.).

30

Tužitelj smatra da je žalbeno vijeće trebalo utvrditi primjenjive nacionalne odredbe u skladu s člankom 12. stavkom 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla.

31

EUIPO smatra da je žalbeno vijeće ispravno istaknulo povredu obveze iz pravila 19. Uredbe br. 2868/95 prema kojem ako se prigovor temelji na ranijem pravu u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, podnositelj prigovora treba dostaviti dokaz o njegovu stjecanju, trajnom postojanju i opsegu zaštite tog prava. Posljedica povrede te obveze jest odbijanje prigovora kao neosnovanog u skladu s pravilom 20. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95.

32

U skladu s pravilom 19. Uredbe br. 2868/95:

33

Stoga pravilo 19. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 2868/95 podnositelju prigovora stavlja na teret da EUIPO‑u podnese ne samo podatke koji dokazuju da ispunjava potrebne uvjete prema nacionalnom zakonodavstvu čiju primjenu zahtijeva kako bi zabranio registraciju žiga Europske unije na temelju ranijeg prava već i podatke iz kojih je jasan sadržaj tih propisa (vidjeti u tom smislu presudu od 28. listopada 2015., Маска, T‑96/13, EU:T:2015:813, t. 30. i navedenu sudsku praksu.).

34

Iz toga slijedi da je upravo tužitelj taj koji, kao podnositelj prigovora, treba podnijeti EUIPO‑u podatke na temelju kojih se može utvrditi sadržaj nacionalnog zakonodavstva. Posljedično, ako stranke u tom smislu nisu podnijele nikakve navode ili dokaze, EUIPO suprotno onomu što tvrdi tužitelj nije obvezan po službenoj dužnosti skupljati dokaze o primjenjivom nacionalnom pravu.

35

U prilog svojem prigovoru tužitelj je naveo figurativni znak koji se kao neregistrirani žig koristio u Bugarskoj, Češkoj Republici, Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj i podnio je, kao što to proizlazi iz točke 7. pobijane odluke, brojne dokaze u vezi s uporabom neregistriranog žiga. Međutim, nije podnio nijedan dokaz o primjenjivom nacionalnom pravu.

36

Zato je Odjel za prigovore, koji je istaknuo obvezu podnositelja prigovora da EUIPO‑u podnese podatke na temelju kojih se može utvrditi sadržaj nacionalnog zakonodavstva koji mu omogućuju da podnese prigovor na registraciju žiga Europske unije, odbio prigovor.

37

Što se tiče ranijih prava u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe (EZ) br. 207/2009 koja se temelje na neregistriranom češkom, mađarskom, poljskom i slovačkom žigu, treba utvrditi da tužitelj tijekom upravnog postupka nije spomenuo nijednu odredbu nacionalnog prava tih država članica. Stoga je žalbeno vijeće ispravno smatralo u točkama 28. do 32. pobijane odluke da u bitnome tužitelj nije dokazao sadržaj zakonodavstva tih država i stoga je odbilo prigovor koji se temeljio na tih pravima.

38

S druge strane, što se tiče ranijeg prava u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe (EZ) br. 207/2009 koje se temelji na neregistriranom bugarskom žigu, valja istaknuti da se tužitelj u svojem obrazloženju tužbe podnesenom žalbenom vijeću 16. kolovoza 2013. pozivao na tri odredbe bugarskog prava, među kojima na članak 12. stavak 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla, kako je izmijenjen, prema kojem se prigovor može temeljiti na neregistriranom žigu korištenom u trgovačkom prometu u Bugarskoj.

39

Prije ocjenjivanja je li tužitelj ispunio svoju obvezu koja proizlazi iz članka 19. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 2868/95 u vezi s utvrđivanjem sadržaja bugarskog zakonodavstva, treba ispitati je li žalbeno vijeće moglo uzeti u obzir te dokaze koji su mu podneseni prvi put.

40

Kao što je to istaknuto u točki 38. ove presude, tužitelj se u svojem obrazloženju žalbe prvi put pozivao na tri odredbe bugarskog prava, među kojima na članak 12. stavak 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla.

41

Tužitelj je u okviru svojeg drugog žalbenog razloga tvrdio da žalbenom vijeću nije ničime zabranjeno uzeti u obzir članak 12. stavak 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla na koji se pred njime poziva. U tom pogledu oslanja se na mogućnost žalbenog vijeća da uzme u obzir činjenice i dokaze koji su podneseni sa zakašnjenjem.

42

EUIPO tvrdi da žalbeno vijeće može prihvatiti dokaze podnesene sa zakašnjenjem samo ako „popratne okolnosti“ mogu opravdati tužiteljevo zakašnjenje pri njihovu podnošenju. Međutim, u predmetnom slučaju nije bilo okolnosti koje bi mogle spriječiti tužitelja da podnese potrebne dokaze u vezi s primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom. Jednako tako se pitanje EUIPO‑ova prava da odluči treba li uzeti u obzir dodatne dokaze koji su podneseni izvan roka postavlja jedino u slučaju kada dodatni dokazi služe samo kako bi osnažili ili pojasnili dokaze koji su podneseni u roku.

43

Članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 određuje da EUIPO ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje stranke nisu pravodobno podnijele.

44

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz teksta članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 kao opće pravilo proizlazi, ako nije drukčije određeno, da stranke mogu podnositi činjenice i dokaze i nakon isteka rokova za njihovo podnošenje predviđenih Uredbom br. 207/2009 te da EUIPO‑u ničime nije zabranjeno da uzima u obzir činjenice i dokaze koji se nepravodobno ističu ili podnose, odnosno izvan roka koji je odredio Odjel za prigovore i, ako je to slučaj, prvi put pred žalbenim vijećem (presuda od 18. srpnja 2013., New Yorker SHK Jeans/OHIM, C‑621/11 P, EU:C:2013:484, t. 30.; vidjeti također presudu od 11. prosinca 2014., Oblik vlati trave u boci, T‑235/12, EU:T:2014:1058, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

45

Navodeći da potonji u takvom slučaju „može“ odlučiti ne uzeti u obzir takve dokaze, navedena odredba EUIPO‑u dodjeljuje široku diskrecijsku ovlast da odluči, temeljeći svoju odluku na toj odredbi, hoće li uzeti takve dokaze u obzir ili ne (presude od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 43. i od 18. srpnja 2013., New Yorker SHK Jeans/OHIM, C‑621/11 P, EU:C:2013:484, t. 23.).

46

Naravno, pravilo 20. stavak 1. Uredbe br. 2868/95 propisuje da „ako do isteka roka navedenog u pravilu 19. stavku 1. podnositelj prigovora nije dokazao postojanje, valjanost i opseg zaštite ranijeg žiga ili ranijeg prava, kao ni svoje ovlaštenje da podnese prigovor, prigovor se odbacuje kao neosnovan“.

47

Međutim, u skladu s pravilom 50. stavkom 1. trećom rečenicom Uredbe br. 2868/95, ako je žalba uložena protiv odluke Odjela za prigovore, žalbeno vijeće ograničuje svoje ispitivanje žalbe na činjenice i dokaze podnesene u roku koji odredi Odjel za prigovore osim ako ono smatra da se u obzir trebaju uzeti dodatne i dopunske činjenice i dokazi sukladno članku 76. stavku 2. Uredbe br. 207/2009 (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM, C‑120/12 P, EU:C:2013:638, t. 31.).

48

U tom pogledu, potrebno je napomenuti da je Sud već presudio da će, kada EUIPO odlučuje u postupku povodom prigovora, uzimanje takvih dokaza u obzir vrlo vjerojatno biti opravdano u slučaju kada on smatra da će, s jedne strane, dokazi koji su podneseni kasno vjerojatno biti značajni za ishod postupka povodom prigovora i da se, s druge strane, stadij postupka u kojem su dokazi podneseni i okolnosti pod kojima su podneseni ne protive njihovu uzimanju u obzir (vidjeti presudu od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM, C‑120/12 P, EU:C:2013:638, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

49

U ovom slučaju u točki 22. pobijane odluke žalbeno vijeće smatralo je da je pozivanje na tri odredbe bugarskog prava u obrazloženju žalbe zakašnjelo jer navodi pravnih temelja trebaju biti podneseni u roku tijekom postupka povodom prigovora. Prema mišljenju žalbenog vijeća, utvrđivanje temelja prigovora ne može se odgoditi do stadija žalbe pred njim.

50

Rok koji je u pravilu 19. stavku 1. Uredbe br. 2868/95 predviđen za podnošenje informacija koje se zahtijevaju pravilom 19. stavkom 2. točkom (d) iste uredbe istekao je 13. prosinca 2012.

51

Što se tiče članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 žalbeno vijeće je u točki 25. pobijane odluke smatralo da ga se nikako ne može primijeniti jer ne postoje „činjenice i dokazi“ u smislu te odredbe.

52

U tom pogledu, najprije što se tiče EUIPO‑ove tvrdnje prema kojoj žalbeno vijeće ne može prihvatiti dokaze podnesene za zakašnjenjem o postojanju i opsegu zaštite ranijeg prava osim ako „popratne okolnosti“ mogu opravdati zakašnjenje, treba utvrditi da je Sud u svojoj presudi od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM (C‑120/12 P, EU:C:2013:638, t. 39.) zapravo smatrao da u predmetnom slučaju žalbeno vijeće mora izvršavati svoje diskrecijske ovlasti restriktivno i može dopustiti zakašnjelo podnošenje dokaza samo ako bi okolnosti povezane s tim podnošenjem mogle opravdati tužiteljevo zakašnjelo podnošenje dokaza koje je dužan podnijeti. Sud je za kriterij restriktivne primjene diskrecijske ovlasti žalbenog vijeća uzeo činjenicu da je tužitelj trebao znati točno koje dokumente treba podnijeti u prilog svojem prigovoru jer su bili točno i iscrpno nabrojeni u pravilu 19. stavku 2. točki (a) podtočki (ii) Uredbe br. 2868/95.

53

U ovom slučaju, suprotno pravilu 19. stavku 2. točki (a) podtočki (ii) Uredbe br. 2868/95, pravilo 19. stavak 2. točka (d) iste uredbe ne nabraja točno i iscrpno dokumente koje je potrebno podnijeti u prilog prigovoru koji se temelji na članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009. Naime potonja odredba tek spominje obvezu podnošenja dokaza o stjecanju, trajnom postojanju i opsegu zaštite ranijeg prava u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 bez dodatnih pojašnjenja.

54

Jednako tako, kao što to proizlazi iz spisa, u prilogu EUIPO‑ovu pismu od 1. kolovoza 2012. gdje je između ostalog navedeno da rok za dokazivanje postojanja ranijih prava ističe 13. prosinca 2012., pojašnjeno je da se u slučaju kada je prigovor podnesen na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 treba osobito dokazati sadržaj nacionalnog prava.

55

Stoga, suprotno činjeničnim okolnostima navedenima u presudi od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM (C‑120/12 P, EU:C:2013:638, t. 39.), tužitelj u ovom slučaju nije trebao znati točno koje dokumente treba podnijeti u prilog svojem prigovoru.

56

Stoga valja smatrati da se uvjeti definirani presudom od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM (C‑120/12 P, EU:C:2013:638) ne primjenjuju u ovom slučaju jer se diskrecijska ovlast žalbenog vijeća u vezi s mogućnošću uzimanja u obzir činjenica i dokaza koji nisu pravodobno podneseni, propisana člankom 76. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009, ne treba izvršavati restriktivno.

57

Nadalje što se tiče EUIPO‑ove tvrdnje prema kojoj se pitanje uzimanja u obzir dokaza koji su podneseni izvan roka postavlja jedino u slučaju kada dodatni dokazi služe kako bi osnažili ili pojasnili dokaze koji su podneseni u roku, valja istaknuti da u svakom slučaju pozivanje na tri odredbe bugarskog zakonodavstva koje je tužitelj podnio u obrazloženju žalbe pred žalbenom vijećem nisu potpuno novi dokazi i trebaju se smatrati dijelom dokaza kojima se dokazuje stjecanje, trajno postojanje i opseg zaštite neregistriranog bugarskog žiga. Kao što je to bilo utvrđeno u točki 35. ove presude, određeni dokazi namijenjeni dokazivanju postojanja, valjanosti i opsega zaštite ranijeg neregistriranog žiga bili su podneseni u postupku pred Odjelom za prigovore (vidjeti točku 7. pobijane odluke).

58

U tom pogledu valja podsjetiti da pravilo 19. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 2868/95 ne nabraja točno i iscrpno dokumente koje podnositelj prigovora treba podnijeti EUIPO‑u kako bi se dokazalo postojanje, valjanost i opseg zaštite ranijeg prava u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 na koje se poziva. Stoga se relevantno nacionalno pravo može smatrati jednim od elemenata kojima se dokazuje stjecanje, trajno postojanje i opseg zaštite ranijeg prava u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.

59

Konačno, kao što to proizlazi iz pobijane odluke, žalbeno vijeće uopće nije upotrijebilo svoju diskrecijsku ovlast, i to ni restriktivno. Ograničilo se na potvrđivanje da je pozivanje na bugarske nacionalne odredbe bilo zakašnjelo i da se utvrđivanje temelja prigovora ne može odgoditi do stadija žalbe.

60

Što se tiče stava žalbenog vijeća izloženog u točki 25. pobijane odluke i koji je EUIPO podržao pred Općim sudom, prema kojem tužiteljevo navođenje odredbi bugarskog zakonodavstva bez preciznog navođenja njihova izvora, navođenja službenog teksta tih odredbi i podnošenja dokaza o njihovu postojanju ne može predstavljati činjenice i dokaze u smislu članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, treba smatrati da je taj stav, osim što je nepotkrijepljen, i očito pogrešan. Naime, članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 dopušta EUIPO‑u da ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje stranke nisu pravodobno podnijele. Pozivanje na odredbe bugarskog zakonodavstva nesumnjivo je obuhvaćeno tom odredbom na koju se tužitelj pozivao pred žalbenim vijećem. Pod pretpostavkom da bi to pozivanje bilo nedovoljno za ispunjavanje tužiteljevih obveza u vezi s dokazivanjem nacionalnog zakonodavstva, to ne mijenja činjenicu da je žalbeno vijeće trebalo izvršiti svoju diskrecijsku ovlast.

61

Iz svega ranije navedenog proizlazi da u ovom slučaju žalbeno vijeće nije moglo valjano zaključiti u točki 22. pobijane odluke da je pozivanje na tri nacionalne pravne odredbe bilo zakašnjelo a da nije izvršilo svoju diskrecijsku ovlast. Žalbeno vijeće stoga pogrešno nije primijenilo diskrecijsku ovlast koja mu je dana i opravdalo svoje odbijanje, u vezi s time, pozivanja na bugarsko pravo koje mu je bio podneseno. Tako postupivši, žalbeno vijeće povrijedilo je članak 76. stavak 2. Uredbe br. 207/2009 kao i pravilo 50. stavak 1. treću rečenicu Uredbe br. 2868/95.

62

Tužitelj tvrdi da u pobijanoj odluci nije naveden razlog na temelju kojeg bi se moglo utvrditi zašto nije moguće primijeniti članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 protiv žiga za koji je podnesena prijava unatoč činjenici da je podnio dokaze o uporabi istovjetnog znaka i da se pozvao na odredbe članka 12. stavka 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla.

63

Tužitelj smatra da je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da se nacionalna odredba na koju se pozivao, to jest članak 12. stavak 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla, primjenjuje na dobro poznate žigove i da je povezana s člankom 8. stavkom 5. Uredbe br. 207/2009.

64

Žalbeno vijeće bi na temelju ispitivanja po službenoj dužnosti nacionalnog zakona izvelo pogrešne zaključke o njemu, čime bi povrijedilo obvezu ispitivanja po službenoj dužnosti i stroge primjene nacionalnih propisa država članica propisane člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 i sudskom praksom Suda.

65

EUIPO smatra da je žalbeno vijeće ispravno istaknulo povredu obveze iz pravila 19. Uredbe br. 2868/95, prema kojem ako se prigovor temelji na ranijem pravu u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, podnositelj prigovora treba dostaviti dokaz o njegovu stjecanju, trajnom postojanju i opsegu zaštite tog prava. Posljedica povrede te obveze jest odbijanje prigovora kao neosnovanog u skladu s pravilom 20. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95.

66

EUIPO je kao i žalbeno vijeće prigovorio tužitelju da je naveo pravne propise a da nije pojasnio njihov točan izvor i naveo službeni tekst na bugarskom jeziku te da nije podnio izvadak iz Darzhaven vestnik (Bugarski službeni list), službenih zbornika zakona, komentara ili nacionalne sudske prakse.

67

Kao što je to već navedeno u točki 38. ove presude, tužitelj je u svojem obrazloženju žalbe podnesenom žalbenom vijeću između ostalog naveo članak 12. stavak 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla, kako je izmijenjen. Taj navod također sadrži pozivanje na objavu u Darzhaven vestnik kao i datum stupanja na snagu te odredbe, to jest 3. listopada 2011. Iz navedene odredbe proizlazi da, u slučaju kada nositelj neregistriranog žiga koji se koristi u trgovačkom prometu na državnom području Republike Bugarske podnese prigovor, ne može se registrirati nijedan žig čiji je datum podnošenja prijave za registraciju kasniji u odnosu na uporabu u trgovačkom prometu neregistriranog žiga.

68

Što se tiče informacija iz točke 67. ove presude, valja podsjetiti da je žalbeno vijeće smatralo da je tužitelj naveo samo tekst članka 12. stavka 1. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla a da nije podnio izvornu bugarsku verziju ili dokazao da navedeni tekst dolazi iz službenog i vjerodostojnog izvora te da se za tu odredbu smatralo da se tek nedavno počela primjenjivati. Pozivajući se na tablicu koja se nalazi u prilogu EUIPO‑ovim direktivama (vidjeti točku 12. gore), žalbeno vijeće utvrdilo je da neregistrirani žigovi nisu zaštićeni u Bugarskoj osim ako se radi o dobro poznatim žigovima i da se u ovom slučaju tužitelj nije nikada pozivao na ugled ranijeg žiga.

69

Najprije je potrebno utvrditi da ni uredbe br. 207/2009 i 2868/95 ni sudska praksa ne određuju način na koji se treba dokazati sadržaj nacionalnog zakonodavstva. Stoga žalbeno vijeće ne može zahtijevati da tužitelj podnese izvadak iz Darzhaven vestnik ili službeni bugarski tekst jer je jezik postupka pred EUIPO‑om engleski.

70

U tom bi pogledu trebalo napomenuti da bi elementi nacionalnog prava koji se zahtijevaju od tužitelja trebali omogućiti EUIPO‑u da točno i nedvosmisleno utvrdi primjenjivo pravo. Ti podaci u vezi s primjenjivim zakonodavstvom trebaju omogućiti EUIPO‑u da razumije i primjeni sadržaj tog zakonodavstva, uvjete stjecanja zaštite i njezina opsega i omogućiti podnositelju prijave da ostvari svoja prava na obranu. Kako bi se postigli ti ciljevi, nije nužno da tekst zakonodavstva dolazi iz službenog izvora.

71

Kao drugo, potrebno je utvrditi da je žalbeno vijeće u točki 6. pobijane odluke pogrešno odredilo odredbu koju je naveo tužitelj kao članak 12. stavak 1. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla. Kao što to proizlazi iz obrazloženja žalbe pred žalbenom vijećem, tužitelj je naveo članak 12. stavak 6. tog zakona pojasnivši da se radi o „drugoj“ mogućnosti prigovaranja prijavi za registraciju žiga od one predviđene člankom 12. stavkom 1. tog zakona.

72

Kao treće, žalbeno vijeće je također pogrešno ocijenilo u točki 8. pobijane oduke da se tužitelj prvi put pozvao na članak 12. stavak 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla u dodatnoj obavijesti od 25. ožujka 2014.

73

Kao što je već navedeno u točki 38. ove presude, tužitelj je gorenavedenu odredbu naveo u svojem obrazloženju žalbe podnesenom žalbenom vijeću 16. kolovoza 2013.

74

Usto, kao što to proizlazi iz spisa i osobito iz točke 24. pobijane odluke, dodatna obavijest datira od 16. travnja, a ne 25. ožujka 2014.

75

Kao četvrto, valja navesti da žalbeno vijeće u točki 23. pobijane odluke, u pogledu dokaza koje mu je podnio tužitelj, nije moglo doći do zaključka prema kojem neregistrirani žigovi nisu zaštićeni u Bugarskoj osim ako se radi o dobro poznatim žigovima pozivanjem samo na tablicu nacionalnih prava u prilogu EUIPO‑ovim direktivama. Naime tekst članka 12. stavka 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla, kako ga je podnio tužitelj, ne spominje ugled neregistriranog žiga kao uvjet koji treba biti ispunjen kako bi se nositelj takvog žiga mogao protiviti registraciji novog žiga. To posljednje pitanje osim toga žalbeno vijeće nije analiziralo.

76

Isto tako, iako EUIPO u svojim podnescima tvrdi da tablica u prilogu njegovim direktivama nije „pravni izvor“ i nije nužno ažurirana, žalbeno vijeće se na nju poziva kako bi potvrdilo da neregistrirani žigovi nisu zaštićeni u Bugarskoj osim ako se radi o dobro poznatim žigovima. Ono je to tvrdilo unatoč činjenici da se, kao što je to samo utvrdilo u točki 23. pobijane odluke, odredba koju je tužitelj naveo tek nedavno počela primjenjivati.

77

U tom pogledu valja podsjetiti da, što se tiče nadležnih instancija EUIPO‑a, Sud je naznačio da je na njima ocjena ovlasti i opsega podataka koje je dostavio podnositelj prigovora u svrhu utvrđivanja sadržaja propisa nacionalnog prava na koje se poziva (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

78

Kada je posljedica primjene nacionalnog prava utvrđivanje postojanja razloga za odbijanje registracije žiga Europske unije, EUIPO mora imati mogućnost, prije usvajanja prigovora na registraciju takvog žiga, provjeriti relevantnost dokaza koje je podnio podnositelj prigovora i koji se odnose na dokaze koje on mora podnijeti o sadržaju tog nacionalnog prava (vidjeti, u tom smislu, presudu od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 41.).

79

Stoga se EUIPO, u okolnostima u kojima može biti pozvan uzeti u obzir, između ostalog, nacionalno pravo države članice prema kojem ranije pravo na kojem se temelji prigovor uživa zaštitu, mora po službenoj dužnosti informirati, putem sredstava koja mu se čine odgovarajućim u tu svrhu, o nacionalnom pravu odnosne države članice u slučaju kada su te informacije nužne za ocjenu uvjeta primjene relativnog razloga za odbijanje i, osobito, točnosti predočenih činjenica ili dokaznoj snazi dostavljenih podataka (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 45.). Ta obveza informiranja po službenoj dužnosti o nacionalnom pravu, ako je to potrebno, za EUIPO postoji u slučaju kada već raspolaže informacijama o nacionalnom pravu, ili u obliku tvrdnji o njegovu sadržaju ili u obliku podnesenih dokaza čija je dokazna snaga bila navedena (presuda od 20. ožujka 2013., El Corte Inglés/OHIM – Chez Gerard (CLUB GOURMET), T‑571/11, EU:T:2013:145, t. 41.).

80

U ovom slučaju žalbeno vijeće nije samo propustilo provjeriti relevantnost dokaza u vezi s nacionalnim pravom koje je podnio tužitelj, već ih je i odbilo pri čemu se pozivalo na izvor informacija koji se u ovom slučaju pokazao netočnim.

81

Ako se žalbeno vijeće dvoumilo u pogledu točne reprodukcije, primjenjivosti ili tumačenja članka 12. stavka 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla, moglo je provesti svoje ovlasti provjere.

82

EUIPO je u tim okolnostima, s obzirom na sudsku praksu iz točke 79. ove presude, trebao iskoristiti sva sredstva koja ima na raspolaganju u okviru svoje ovlasti provjeravanja kako bi se, s obzirom na tužiteljeve argumente, informirao o mjerodavnom nacionalnom pravu i proveo podrobnija ispitivanja sadržaja i opsega odredbi nacionalnog prava na koje se poziva, ili po službenoj dužnosti ili tako da tužitelja pozove da potkrijepi svoje tvrdnje o bugarskom nacionalnom pravu koje mu je podneseno (vidjeti u tom smislu presudu od 28. listopada 2015., Маска, T‑96/13, EU:T:2015:813, t. 35.).

83

Imajući u vidu sve što prethodi, valja smatrati da žalbeno vijeće nije moglo odbiti tužiteljevo pozivanje na članak 12. stavak 6. Zakona o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla u obrazloženju žalbe zbog razloga navedenih u točki 23. pobijane odluke a da nije provelo svoje ovlasti provjere.

84

Stoga treba prihvatiti ovu tužbu i poništiti pobijanu odluku a da nije potrebno ispitati ostale tužiteljeve prigovore.

85

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

86

Budući da EUIPO nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove tužitelja, u okviru njegova zahtjeva.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

proglašava i presuđuje: