1

Tužiteljica, Ingrid Alice Mayer, službenica je savezne zemlje Saske (Njemačka) od 1. studenoga 1992. I. A. Mayer upućena je u Europsku agenciju za sigurnost hrane (EFSA) od 1. srpnja 2013., na temelju ugovora koji je istog dana sklopljen između nje, EFSA‑e i savezne zemlje Saske (u daljnjem tekstu: ugovor). U skladu s člankom 5. ugovora, on je sklopljen na godinu dana, to jest do 30. lipnja 2014. Prema članku 4. odluke izvršnog direktora EFSA‑e od 18. veljače 2013. kojom se određuju pravila o upućivanju nacionalnih stručnjaka i nacionalnih stručnjaka na profesionalno osposobljavanje u EFSA‑u (u daljnjem tekstu: pravila o UNS‑u), koja se primjenjuju na ugovor, upućivanje se može produžiti jednom ili više puta, ali ukupno trajanje upućivanja u načelu ne smije biti duže od četiri godine.

2

Tužiteljica je 4. rujna 2013. izabrana kao zastupnica upućenih nacionalnih stručnjaka u Odboru za osoblje EFSA‑e (u daljnjem tekstu: Odbor za osoblje) na razdoblje od tri godine. Nakon jednog neslaganja između tužiteljice i predsjednika Odbora za osoblje u vezi s predmetom o kojem se trebalo raspravljati bez nazočnosti tužiteljice, Odbor za osoblje je 16. prosinca 2013. odlučio bez odgode suspendirati tužiteljicu u pogledu njezinih aktivnosti na razdoblje od šest mjeseci zbog povrede njezine dužnosti povjerljivog postupanja.

3

Tužiteljica je 18. prosinca 2013. podnijela pisanu žalbu protiv predmetne odluke o suspenziji izvršnom direktoru EFSA‑e i zahtijevala da predsjedniku Odbora za osoblje izrekne stegovnu sankciju. Dopisom od 17. siječnja 2014. Odbor za osoblje službeno je obavijestio tužiteljicu da ju je odlučio suspendirati u pogledu njezina sudjelovanja na svojim sastancima.

4

Tužiteljicu je 8. i 31. siječnja 2014. primio njezin nadređeni, D., koji ju je na drugom razgovoru obavijestio da EFSA ne namjerava produžiti njezin ugovor, s obzirom na to da su se operativne potrebe odjela u kojem je radila promijenile i njezin profil više ne odgovara traženim zahtjevima. Tužiteljica tvrdi da je na drugom razgovoru D. spomenuo zahtjev mreže nevladinih organizacija Pesticide Action Network Europe (PAN Europe) za pristup dokumentima koji se odnosi na poruke elektroničke pošte izmijenjene između višeg dužnosnika EFSA‑e, K., i International Life Sciences Institute (Međunarodni institut za bioznanost, u daljnjem tekstu: ILSI), privatne organizacije koja djeluje u području hrane. EFSA osporava tu tvrdnju.

5

Dopisom od 16. travnja 2014. koji se odnosi na „[p]restanak [njezina] ugovora o upućivanju”, EFSA je tužiteljicu obavijestila da će navedeni ugovor isteći 30. lipnja 2014., a da ona može podnijeti žalbu direktoru EFSA‑e na temelju članka 23. pravila o UNS‑u.

6

Smatrajući da su događaji u Odboru za osoblje kao i okolnost da je zbog D.-ova otkrića postala slučajni svjedok sukoba interesa povezanog s odnosima između EFSA‑e i ILSI‑ja bili razlog za njezino „isključivanje”, tužiteljica je 24. travnja 2014. podnijela žalbu direktoru EFSA‑e na temelju članka 23. Pravila o UNS‑u protiv prethodno navedenog dopisa od 16. travnja 2014. koja je dopunjena očitovanjima iznesenima 5. i 10. lipnja 2014.

7

Tužiteljica je 12. svibnja 2014. zahtijevala da joj EFSA da pristup svim porukama elektroničke pošte koje su razmijenjene između K. i ILSI‑ja, što je EFSA odbila 5. lipnja 2014. na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.).

8

Tužiteljica je 8. lipnja 2014. EFSA‑i uputila ponovni zahtjev za pristup predmetnim dokumentima, koji je dopunjen dopisom od 15. lipnja 2014.

9

Dopisom od 27. lipnja 2014. EFSA je s jedne strane odbila žalbu koju je tužiteljica podnijela na temelju članka 23. pravila o UNS‑u protiv prethodno navedenog dopisa od 16. travnja 2014., navodeći da članak 4. stavak 1. pravila o UNS‑u određuje da „[p]rvotno trajanje upućivanja ne [može] biti kraće od šest mjeseci ni duže od dvije godine [i da se] ono [može] produžiti jednom ili više puta, ali ukupno trajanje upućivanja ne [može] biti duže od četiri godine”. Stoga, ne postoji pravo na produženje ugovora. Osim toga, EFSA se poziva na svoju marginu prosudbe u organizaciji svojih službi i navodi razloge koji opravdavaju njezinu odluku o neproduženju ugovora, odbijajući u tom kontekstu određene tvrdnje koje je iznijela tužiteljica u različitim dopisima koje joj je prethodno uputila.

10

Istim dopisom od 27. lipnja 2014. EFSA je s druge strane odbila ponovni zahtjev za pristup prethodno navedenim dokumentima temeljeći se na izuzeću predviđenom u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001. EFSA podsjeća da, kada se zahtjevom na temelju te uredbe želi dobiti pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke, odredbe Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.) postaju u cijelosti primjenjive. Međutim, članak 8. točka (b) Uredbe br. 45/2001 od primatelja osobnih podataka zahtijeva da utvrdi potrebu za njihovim prijenosom zakonitim interesima ili uvjerljivim argumentima. Prema EFSA‑inu mišljenju, tužiteljica nije ispunila taj zahtjev. Osim toga, odluka o neproduženju ugovora temelji se isključivo na okolnosti da su se operativne potrebe odjela u koji je tužiteljica bila raspoređena promijenile, tako da njezin profil više nije odgovarao zahtjevima traženim u tom trenutku, i ne postoji nikakva veza između te odluke i poruka elektroničke pošte kojima je tužiteljica htjela imati pristup. EFSA zaključuje time što tužiteljicu obavještava da može pokrenuti postupak za poništenje dviju odluka sadržanih u dopisu od 27. lipnja 2014. pred Općim sudom na temelju članka 263. UFEU‑a ili može podnijeti pritužbu Europskom ombudsmanu na temelju članka 228. UFEU‑a.

11

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. lipnja 2014. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak te od Općeg suda zahtijeva da:

12

Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda 1. srpnja 2014., tužiteljica je podnijela zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

13

Rješenjem od 7. srpnja 2014.Mayer/EFSA (T‑493/14 R, neobjavljeno, EU:T:2014:617) zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbijen je osobito zbog toga što tužba za poništenje u potporu koje su zatražene privremene mjere ne sadržava nikakav zahtjev za poništenje i zahtjev za privremeno otkrivanje spornih dokumenata odgovara onome iznesenom u glavnom postupku, tako da navedeni zahtjev nije u skladu s ustaljenom sudskom praksom prema kojoj odluka suca privremene pravne zaštite ne može ni prejudicirati odluku u glavnom postupku niti je činiti suvišnom oduzimajući joj koristan učinak.

14

Zasebnim aktom, upisanim u tajništvu Općeg suda 5. rujna 2014., tužiteljica je podnijela podnesak od 4. rujna 2014. s ciljem, među ostalim, da „zamijeni” prvotni zahtjev sa zahtjevom iznesenim u tom podnesku (u daljnjem tekstu: dodatni podnesak uz tužbu).

15

U dodatnom podnesku uz tužbu, čiji je sadržaj potom u cijelosti preuzet u replici podnesenoj tajništvu Općeg suda 7. siječnja 2015., tužiteljica je navela da povlači treći i četvrti dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na spor između nje i Odbora za osoblje te da je prvotni zahtjev „zamijenjen” sljedećim zahtjevom, kojim se od Općeg suda zahtijeva da odluči kako slijedi:

16

Dopisom od 10. studenoga 2014., upisanim u tajništvu Općeg suda 20. studenoga 2014., tužiteljica je Općem sudu uputila više dokumenata i dodatnih očitovanja.

17

U replici je tužiteljica ponovila različite dijelove svojeg zahtjeva koji su izneseni u dodatnom podnesku uz tužbu, napomenula je da, osim trećeg i četvrtog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnose na spor između nje i Odbora za osoblje te koje povlači, oni navedeni u tužbi nisu „zamijenjeni”, kako je pogrešno navedeno u dodatnom podnesku uz tužbu, nego se moraju „protumačiti” te je od Općeg suda zahtijevala da EFSA‑inu odluku od 27. lipnja 2014. proglasi ništavom.

18

Nakon podnošenja odgovora na repliku, tužiteljica je tajništvu Općeg suda 13. svibnja 2015. podnijela dokument od 6. svibnja 2015., u kojem je komentirala „nove pisane dokumente”, to jest poruku elektroničke pošte od 16. svibnja 2014. koju joj je uputio Odbor za osoblje, EFSA‑inu poruku elektroničke pošte od 19. studenoga 2014. upućenu ministarstvu unutarnjih poslova savezne zemlje Saske i prvotni zahtjev za pristup porukama elektroničke pošte koje su izmijenjene između K. i ILSI‑ija, koji je uputio PAN Europe, od 25. rujna 2013.

19

Naposljetku, dopisom od 29. lipnja 2016., upisanim u tajništvu Općeg suda istog dana, tužiteljica mu je uputila više „novih dokaza”.

20

EFSA je najprije podnijela odgovor na tužbu, upisan u tajništvu Općeg suda 11. rujna 2014., zatim očitovanja koja se odnose na dodatni podnesak uz tužbu, upisana u tajništvu Općeg suda 22. listopada 2014., zatim odgovor na repliku, upisan u tajništvu Općeg suda 26. veljače 2015., i naposljetku očitovanja, upisana u tajništvu Općeg suda 12. lipnja 2015., na prethodno navedena očitovanja tužiteljice od 6. svibnja 2015.

21

EFSA od Općeg suda zahtijeva da:

22

EFSA osporava dopuštenost dodatnog podneska uz tužbu zbog toga što mogućnost podnošenja takvog podneska nije predviđena člankom 47. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. Podredno, EFSA ističe da taj podnesak u svakom slučaju sadržava brojne nove elemente koji su nedopušteni, to jest, novi zahtjev, proširenje prvotnog zahtjeva i prikaz novih činjeničnih i pravnih razloga.

23

Valja istaknuti da je Opći sud u svojoj presudi od 29. veljače 1996., Lopes/Sud (T‑547/93, EU:T:1996:27, t. 39.), presudio da podnošenje tužbe u verziji koja je meritorno izmijenjena nije predviđeno Poslovnikom od 2. svibnja 1991. i takav se dokument stoga ne može uložiti u spis.

24

Iako u ovom slučaju nije sporno to da je dodatni podnesak uz tužbu podnesen prije isteka roka za podnošenje tužbe, 8. rujna 2014., kad je riječ o EFSA‑inoj odluci od 27. lipnja 2014., navedenim podneskom međutim mijenja se sam predmet spora, jer se u njegovu novom dijelu tužbenog zahtjeva prvi put navodi ne samo zahtjev za produženje ugovora do 30. lipnja 2017. nego i zahtjevi za poništenje navodne odluke od 16. travnja 2014. te odluke od 27. lipnja 2014., koja nijednom nije navedena u različitim dijelovima tužbenog zahtjeva. Dodatni podnesak uz tužbu stoga valja odbaciti kao nedopušten.

25

Naime, članak 21. Statuta Suda Europske unije i članak 44. stavak 1. točke (c) i (d) Poslovnika od 2. svibnja 1991. ne mogu se tumačiti na način da tužiteljici u ovom slučaju dopuštaju da Općem sudu podnese novi tužbeni zahtjev kako bi očito nedopuštenu tužbu – jer ona, kako proizlazi iz sljedećih točaka 32. do 50., sadržava samo zahtjeve za izdavanje naloga i za utvrđenje – pretvorila u tužbu koja je dopuštena, mijenjajući predmet spora u odnosu na to kako je određen u tužbi kojom se pokreće postupak, čak i prije isteka roka za tužbu.

26

Doista, članak 48. stavak 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., koji dopušta iznošenje novih razloga tijekom postupka ako se ti razlozi temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka, može se u određenim slučajevima primijeniti na izmjenu tužbenog zahtjeva (vidjeti u tom smislu presudu od 1. travnja 2009., Valero Jordana/Komisija, T‑385/04, EU:T:2009:97, t. 76. i 77.). Takav je slučaj osobito kada je pobijana odluka tijekom postupka zamijenjena odlukom koja ima isti predmet, koju tada treba smatrati novom činjenicom koja tužitelju daje pravo da prilagodi svoj tužbeni zahtjev (rješenje od 21. rujna 2011., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, T‑141/05‑RENV, EU:T:2011:503, t. 34.).

27

Međutim, budući da nema činjeničnih i pravnih razloga za koje se saznalo tijekom postupka, u obzir se mogu uzeti samo dijelovi tužbenog zahtjeva koji su navedeni u tužbi kojom se pokreće postupak, inače bi se izmijenio predmet spora kako je točno ograničen u navedenoj tužbi, tako da osnovanost tužbe valja ispitati samo s obzirom na zahtjev sadržan u tužbi kojim se pokreće postupak (vidjeti presudu od 26. listopada 2010., Njemačka/Komisija, T‑236/07, EU:T:2010:451, t. 27. i 28. i navedenu sudsku praksu).

28

Naime, u ovom slučaju, nesporno je da tužiteljica novi tužbeni zahtjev ne temelji na činjeničnim i pravnim razlozima za koje se saznalo tijekom postupka, točnije između datuma podnošenja tužbe 30. lipnja 2014. i datuma podnošenja dodatnog podneska uz tužbu, 4. rujna 2014.

29

Stoga, dodatni podnesak uz tužbu valja odbaciti kao nedopušten.

30

EFSA ističe da je tužbeni zahtjev iznesen u tužbi kojom se pokreće postupak očito nedopušten jer se njime od Općeg suda zahtijeva da izvrši utvrđenja i izda nalog EFSA‑i.

31

Najprije, valja utvrditi da je tužiteljica u replici navela da povlači treći i četvrti dio tužbenog zahtjeva, koji se odnose na spor između nje i Odbora za osoblje, tako da dalje valja odlučivati samo u pogledu prvog i drugog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnose na neproduženje ugovora o upućivanju, i u pogledu petog i šestog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnose na zahtjev za pristup dokumentima.

32

Prvim dijelom tužbenog zahtjeva, kako je iznesen u tužbi kojom se pokreće postupak, tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da njezin ugovor produži do 30. lipnja 2015. U replici tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da odluči da se njezin ugovor produžuje do 30. lipnja 2017. i, podredno, da EFSA donese novu odluku o njezinu upućivanju uzimajući u obzir tumačenje Općeg suda.

33

EFSA ističe da joj Opći sud ne može izdati nalog, uključujući onaj koji bi proizlazio iz poništenja pravnog akta, u ovom slučaju poništenja navodne odluke od 16. travnja 2014., koji bi podrazumijevao produženje upućivanja tužiteljice.

34

Dovoljno je istaknuti da ovim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da nadomjesti EFSA‑inu odluku ili da joj izda nalog, što očito prelazi njegove ovlasti u okviru nadzora zakonitosti na temelju članka 263. UFEU‑a. To ograničenje nadzora zakonitosti primjenjuje se na sve sporove u kojima Opći sud može postupati (vidjeti u tom smislu presudu od 8. listopada 2008., Agrar‑Invest‑Tatschl/Komisija, T‑51/07, EU:T:2008:420, t. 27. i 28. i navedenu sudsku praksu), pa dakle i na područje upućivanja nacionalnih stručnjaka.

35

Valja stoga zaključiti da tužiteljici nije dopušteno da od Općeg suda traži produženje svojeg ugovora do 30. lipnja 2015. i, pogotovo do 30. lipnja 2017., što je zahtijevala u svojem zahtjevu u replici, ili da naloži EFSA‑i da donese odluku o takvom produženju.

36

Drugim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da utvrdi nezakonitost prestanka njezina ugovora, „točnije EFSA‑ine odluke […] od 16. travnja 2014.”. U replici tužiteljica prvi put zahtijeva da Opći sud „poništi” tu „odluku” i da presudi da je odluka od 27. lipnja 2014.„ništava”.

37

Na početku, valja podsjetiti da je u nekoliko navrata presuđeno, kako je EFSA pravilno istaknula, da u okviru nadzora zakonitosti na temelju članka 263. UFEU‑a, zahtjevi koji se odnose samo na utvrđenje pravnih ili činjeničnih pitanja, a ne sadržavaju zahtjev za poništenje ne mogu, kao takvi, biti valjani zahtjevi (vidjeti u tom smislu, presudu od 11. srpnja 1996., Bernardi/Parlament, T‑146/95, EU:T:1996:105, t. 23.).

38

Tužiteljica, pozivajući se na članak 2. UEU‑a, koji određuje da se Unija temelji na vrijednostima vladavine prava, ističe da kada postoji pravo, mora postojati i pravno sredstvo. Tužiteljica tvrdi da ima pravo na produženje svojeg ugovora, na temelju „zabrane proizvoljnosti i ugovora protivnih javnom poretku u njemačkom pravu”, kao i na temelju načela jednakosti i vladavine prava koja su zajamčena kako Ugovorom o EU‑a tako i sudskom praksom Bundesverfassungsgerichta (njemački Ustavni sud). Iz tog navodnog subjektivnog prava na produženje upućivanja ipso jure proizlazi pravo tužiteljice na podnošenje tužbe Općem sudu.

39

Prema tužiteljici, zbog postojanja tog navodnog prava na produženje njezina ugovora, Opći sud mora ili prihvatiti njezin „zahtjev za sudsku odluku”, ili protumačiti i preoblikovati drugi dio tužbenog zahtjeva tako da bude dopušten u okviru postupka za poništenje predviđenog u članku 263. UFEU‑a.

40

S druge strane, EFSA tvrdi da nepostojanje pravnog sredstva ne može opravdati izmjenu u sustavu postupaka koji su utvrđeni Ugovorom, suprotno onome što zaključuje tužiteljica kada tvrdi da kada postoji pravo, mora postojati i pravno sredstvo.

41

Valja podsjetiti da eventualno nepostojanje pravnog sredstva ne može ni u kojem slučaju opravdati izmjenu, putem sudskog tumačenja, sustava pravnih sredstava i postupaka utvrđenih Ugovorom o FEU‑u (vidjeti u tom smislu, rješenje od 29. travnja 2002., Bactria/Komisija, T‑339/00, EU:T:2002:107, t. 54.). Osim toga, u ovom slučaju, tužiteljicu ništa nije sprečavalo da zahtijeva poništenje pobijanih odluka na temelju četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a.

42

Nadalje, iako je točno da sud Unije mora tumačiti tužiteljeve tužbene razloge u odnosu na njihovu bit, a ne njihovu pravnu kvalifikaciju, neovisno o bilo kojem terminološkom pitanju, navedeni razlozi ipak moraju biti jasni, nedvosmisleni i precizni kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi svoju obranu i Općem sudu da odluči o tužbi (vidjeti u tom smislu, presudu od 24. veljače 2000., ADT Projekt/Komisija, T‑145/98, EU:T:2000:54, t. 66. i 67.).

43

Temeljni pravni i činjenični elementi na kojima se zasniva tužba trebaju biti na dosljedan i razumljiv način vidljivi iz samog teksta tužbe i u njoj istaknuti zahtjevi trebaju biti formulirani na nedvosmislen način kako bi se izbjeglo da sud Unije odluči ultra petita ili propusti odlučiti o nekom od prigovora (presuda od 10. siječnja 2008., Komisija/Finska, C‑387/06, neobjavljeno, EU:C:2008:5, t. 14.).

44

Drugim riječima, tužitelj ne može Opći sud dovesti do toga da on nagađa o točnim obrazloženjima i razmatranjima, i činjeničnim i pravnim, na kojima se mogu temeljiti njegovi prigovori. U takvoj situaciji to je osobito izvor pravne nesigurnosti i nije spojivo s dobrim sudovanjem, što se člankom 44. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. nastoji spriječiti, zahtijevajući da se u tužbi kojom se pokreće postupak navede predmet spora, tužbeni zahtjev i sažeti prikaz tužbenih razloga (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. svibnja 2008., TFI/Komisija, T‑144/04, EU:T:2008:155, 56. i 57.).

45

U ovom je slučaju, kako je to EFSA pravilno navela, argumentacija tužiteljice nejasna. Tužiteljica iznosi svoje stajalište na, u najmanju ruku, nejasan način, pozivajući se na članak 263. UFEU‑a i na odluku od 27. lipnja 2014. a da pri tome, kako je istaknuo predsjednik Općeg suda u rješenju od 7. srpnja 2014., Mayer/EFSA (T‑493/14 R, neobjavljeno, EU:T:2014:617, t. 29.), u svojem tužbenom zahtjevu nije iznijela nijedan zahtjev za poništenje navodne odluke od 16. travnja 2014. ili odluke od 27. lipnja 2014., iako se njegov predmet u fazi replike, ako ne postoje pravna ili činjenična pitanja za koja se saznalo tijekom postupka, više ne može mijenjati.

46

Upravo zbog tih razloga dijelove zahtjeva koji se odnose na neproduženje ugovora treba odbaciti kao nedopuštene.

47

Petim i šestim dijelom tužbenog zahtjeva, tužiteljica od Općeg suda izričito zahtijeva da EFSA‑i naloži da joj da pristup svim porukama elektroničke pošte koje su izmijenjene između K. i ILSI‑ja ili, podredno, da pristup tim porukama elektroničke pošte da trećoj osobi koju odredi Opći sud. Petim, šestim i desetim dijelom zahtjeva u replici, tužiteljica, među ostalim, traži da joj se podredno da djelomičan pristup prethodno navedenim porukama elektroničke pošte, poništenje odluke od 27. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na uskratu pristupa dokumentima i da se Općem sudu, kao i trećoj osobi koju on odredi, da pristup tim porukama elektroničke pošte.

48

EFSA ističe da su ti dijelovi zahtjeva nedopušteni jer Opći sud nije nadležan da joj izda nalog u okviru postupka za poništenje.

49

Kako je istaknuto u prethodno navedenoj točki 34., Opći sud ne može izdavati naloge institucijama ili umjesto njih donositi oduke u okviru nadzora zakonitosti koji izvršava. Prema tome, zahtjev za pristup dokumentima treba upravo zbog tih razloga odbaciti kao nedopušten dok, nadalje, zahtjev u replici, jer je u njemu prvi put kao predmet iznesen zahtjev za poništenje odluke kojom se odbija zahtjev za pristup prethodno navedenim dokumentima, od 27. lipnja 2014., također treba odbaciti s obzirom na to da se zahtjev naveden u tužbi u fazi replike više ne može izmijeniti ako ne postoje pravna ili činjenična pitanja za koja se saznalo tijekom postupka.

50

S obzirom na sva ta razmatranja, tužbu valja u cijelosti odbaciti kao nedopuštenu a da prema tome nije potrebno odlučivati o dopuštenosti očitovanja tužiteljice, među ostalim onima od 6. svibnja 2015. i 29. lipnja 2016., čiji je cilj razraditi i poduprijeti razloge navedene u prilog različitim dijelovima tužbenog zahtjeva koji su proglašeni nedopuštenima.

51

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

52

Kad je riječ o trećem i četvrtom dijelu tužbenog zahtjeva, koji se odnose na EFSA‑in Odbor za osoblje, i koji su povučeni, valja podsjetiti da članak 136. stavak 1. Poslovnika određuje da je stranka koja povuče tužbu ili zahtjev dužna snositi troškove ako je to zatražila druga stranka u svojim očitovanjima na povlačenje. U skladu sa stavkom 2. istog članka, na zahtjev stranke koja je povukla tužbu ili zahtjev, troškove snosi druga stranka ako se to čini opravdanim s obzirom na njeno ponašanje.

53

Tužiteljica smatra da EFSA treba snositi troškove koji se odnose na dijelove zahtjeva koje je povukla zbog toga što se EFSA prema njoj „ponašala na način kojem se može prigovoriti”.

54

No, Opći sud smatra da su treći i četvrti dio tužbenog zahtjeva tužbe kojom se pokreće postupak u svakom slučaju očito nedopušteni jer ne sadržavaju nikakav zahtjev za poništenje nego samo zahtjeve za izdavanje naloga i utvrđenje, tako da se ne može zaključiti da EFSA‑ino ponašanje opravdava to da ona, na temelju članka 136. stavka 2. Poslovnika, snosi troškove u vezi s tim dijelovima zahtjeva.

55

Tužiteljica, osim toga, zahtijeva da Opći sud izravno ili analogijom primijeni članak 88. Poslovnika od 2. svibnja 1991., prema kojem u sporovima između Unije i njezinih službenika, institucije snose vlastite troškove. Tužiteljica tvrdi da ta odredba također vrijedi u pogledu upućenih nacionalnih stručnjaka.

56

S tim u vezi, dovoljno je istaknuti da prema sudskoj praksi upućeni nacionalni stručnjaci pri instituciji ili tijelu Unije nisu „službenici” u smislu članka 270. UFEU‑a (vidjeti, u tom smislu rješenje od 9. listopada 2006., Gualtieri/Komisija, F‑53/06, EU:F:2006:100, t. 21. i 22.) i da je presuđeno da se posebni sustav članka 88. Poslovnika od 2. svibnja 1991. na njih ne primjenjuje, vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2008., Gualtieri/Komisija, T‑284/06, neobjavljeno, EU:T:2008:335, t. 47.).

57

Budući da je EFSA podnijela zahtjev da se tužiteljici naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u svojem tužbenom zahtjevu, treba joj naložiti snošenje troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

Činjenice iz kojih proizlazi spor

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Dopuštenost dodatnog podneska uz tužbu

Dopuštenost tužbe

Dopuštenost zahtjeva koji se odnosti na neproduženje ugovora

– Dopuštenost prvog dijela tužbenog zahtjeva

– Dopuštenost drugog dijela tužbenog zahtjeva

Dopuštenost zahtjeva koji se odnosi na pristup dokumentima

Troškovi