1

Tužitelj, The Goldman Sachs Group, Inc., američko je društvo koje djeluje kao poslovna banka i investicijsko društvo u glavnim svjetskim financijskim središtima. Od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009., posredstvom fonda GS Capital Partners V (u daljnjem tekstu: GSCP V) i drugih posredničkih društava, bilo je neizravno društvo majka društva Prysmian SpA, kao i njegova društva kćeri, u cijelosti u vlasništvu potonjeg društva, Prysmian Cavi e Sistemi Srl (u daljnjem tekstu: PrysmianCS), prije Pirelli Cavi e Sistemi Energia SpA, a potom Prysmian Cavi e Sistemi Energia Srl. Društva Prysmian i PrysmianCS zajedno čine grupu Prysmian, svjetskog sudionika u sektoru podmorskih i podzemnih električnih kablova.

2

Podmorski i podzemni električni kablovi upotrebljavaju se pod vodom odnosno pod zemljom za prijenos i distribuciju električne energije. Podijeljeni su u tri kategorije: niskonaponski, srednjenaponski te visokonaponski i vrlo visokonaponski. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi u većini se slučajeva prodaju u okviru projekata. Ti projekti uključuju kombinaciju električnog kabla i potrebne opreme, instalacija i drugih dodatnih usluga. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi prodaju se u cijelom svijetu velikim operatorima nacionalnih mreža i drugim elektroenergetskim poduzećima, uglavnom u okviru javne nabave.

3

Dopisom od 17. listopada 2008. švedsko društvo ABB AB dostavilo je Komisiji Europskih zajednica niz izjava i dokumenta koji se odnose na ograničavajuće trgovinske prakse u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova. Te izjave i dokumenti nastali su u okviru zahtjeva za oslobađanje u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o primjeni pokajničkog programa).

4

Nakon izjava društva ABB, od 28. siječnja do 3. veljače 2009., Komisija je provela pretrage u prostorijama društava Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia kao i drugih predmetnih europskih društava, odnosno društava Nexans SA i Nexans France SAS.

5

Japanska društva Sumitomo Electric Industries Ltd, Hitachi Cable Ltd i J‑Power Systems Corp. podnijela su 2. veljače 2009. zajednički zahtjev za oslobađanje od kazne u skladu s točkom 14. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa ili, podredno, za smanjenje njezina iznosa, u skladu s točkom 27. te obavijesti. Ta su društva potom Komisiji dostavila druge usmene izjave i dokumente.

6

Tijekom istrage, Komisija je poslala nekoliko zahtjeva za pružanje informacija, u skladu s člankom 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) i točkom 12. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, poduzećima u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova.

7

Komisija je 30. lipnja 2011. pokrenula postupak i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu sljedećih pravnih subjekata: Nexans France, Nexans, Pirelli & C. SpA, Prysmian Cavi e Sistemi Energia, Prysmian, Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable, J‑Power Systems, Furukawa Electric Co. Ltd, Fujikura Ltd, Viscas Corp., SWCC Showa Holdings Co. Ltd, Mitsubishi Cable Industries Ltd, Exsym Corp., ABB, ABB Ltd, Brugg Kabel AG, Kabelwerke Brugg AG Holding, nkt cables GmbH, NKT Holding A/S, Silec Cable SAS, Grupo General Cable Sistemas, SA, Safran SA, General Cable Corp., LS Cable & System Ltd, Taihan Electric Wire Co. Ltd i tužitelja.

8

Od 11. do 18. lipnja 2012. svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, osim društva Furukawa Electric, sudjelovali su na upravnoj raspravi pred Komisijom.

9

Presudama od 14. studenoga 2012., Nexans France i Nexans/Komisija (T‑135/09, EU:T:2012:596) i od 14. studenoga 2012., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia/Komisija (T‑140/09, neobjavljena, EU:T:2012:597), Opći sud djelomično je poništio odluke o pretragama upućene, s jedne strane, društvima Nexans i Nexans France i, s druge strane, društvima Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia, u dijelu u kojem se odnose na električne kablove koji nisu visokonaponski podmorski i podzemni električni kablovi te na materijal povezan s tim drugim kablovima, te je u preostalom dijelu tužbu odbio. Društva Nexans i Nexans France podnijela su 24. siječnja 2013. žalbu protiv prve od tih presuda. Sud je presudom od 25. lipnja 2014., Nexans i Nexans France/Komisija (C‑37/13 P, EU:C:2014:2030) odbio tu žalbu.

10

Komisija je 2. travnja 2014. donijela odluku C(2014) 2139 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o [EGP‑u] (predmet AT.39610 – električni kablovi) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

11

Članak 1. pobijane odluke određuje da je nekoliko poduzetnika tijekom različitih razdoblja sudjelovalo u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a u „sektoru (vrlo) visokonaponskih podzemnih i/ili podmorskih električnih kablova”. Komisija je u biti utvrdila da su od veljače 1999. do kraja siječnja 2009. glavni europski, japanski i južnokorejski proizvođači podmorskih i podzemnih električnih kablova sudjelovali u mreži jednostranih i dvostranih sastanaka te su uspostavili kontakte kojima su nastojali ograničiti tržišno natjecanje za projekte (vrlo) visokonaponskih podzemnih i podmorskih električnih kablova na određenom području raspodjelom tržišta i korisnika, narušavajući time uobičajeni postupak tržišnog natjecanja (uvodne izjave 10. do 13. i 66. navedene odluke).

12

Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je zabranjeni sporazum imao dvije glavne konfiguracije koje su činile složenu cjelinu. Konkretnije, prema njezinu mišljenju, zabranjeni sporazum sastojao se od dva , dijela, odnosno:

13

Komisija je utvrdila da su sudionici zabranjenog sporazuma uspostavili obveze dostavljanja podataka kako bi se omogućilo poštovanje sporazuma o podjeli (uvodne izjave 94. do 106. i 111. do 115. pobijane odluke).

14

Uzimajući u obzir ulogu različitih sudionika zabranjenog sporazuma u provođenju tog sporazuma, Komisija ih je podijelila u tri skupine. Najprije je utvrdila osnovnu skupinu zabranjenog sporazuma kojoj su pripadali, s jedne strane, europski poduzetnici Nexans France, društva kćeri društva Pirelli & C., prije Pirelli SpA, koja su uzastopno sudjelovala u zabranjenom sporazumu, i Prysmian Cavi e Sistemi Energia te, s druge strane, japanski poduzetnici Furukawa Electric, Fujikura i njihovo zajedničko društvo Viscas kao i Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable te njihovo zajedničko društvo J‑Power Systems (uvodne izjave 545. do 561. pobijane odluke). Nadalje, Komisija razlikuje skupinu poduzetnika koji nisu pripadali osnovnoj skupini, ali se nisu mogli smatrati marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma te je u tu skupinu ubrojila ABB, Exsym, Brugg Kabel i subjekt koji su činila društva Sagem SA, Safran i Silec Cable (uvodna izjava 562. do 575. navedene odluke). Naposljetku, smatrala je da su društva Mitsubishi Cable Industries, SWCC Showa Holdings, LS Cable & System, Taihan Electric Wire i nkt cables bili marginalni sudionici zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 576. do 594. te odluke).

15

Tužiteljeva odgovornost utvrđena je zbog izvršavanja odlučujućeg utjecaja kao društva majke društava Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009.

16

Konkretno, Komisija je, kao prvo, s obzirom na načela utvrđena u sudskoj praksi suda Europske unije, pretpostavila da je društvo Prysmian izvršavalo odlučujući utjecaj na ponašanje društva Prysmian Cavi e Sistemi Energia na tržištu, barem od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009. te da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na ponašanje društava Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia na tržištu, barem od 29. srpnja 2005. do 3. svibnja 2007. (uvodna izjava 782. pobijane odluke).

17

Kao drugo, Komisija je, na temelju analize gospodarskih, organizacijskih i pravnih veza tužitelja s njegovim društvima kćerima, zaključila da je to društvo stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj na ponašanje društava Prysmian kao i Prysmian Cavi e Sistemi Energia na tržištu, barem od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009. (uvodna izjava 783. pobijane odluke).

18

Člankom 2. točkom (f) pobijane odluke, tužitelju se izriče novčana kazna od 37303000 eura, „solidarno i pojedinačno” s društvima PrysmianCS i Prysmian, zbog njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu tijekom razdoblja od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009.

19

U svrhu izračuna iznosa novčanih kazni, Komisija je primijenila članak 23. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 1/2003 i metodologiju iznesenu u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s [navedenim člankom] (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006.).

20

Kao prvo, što se tiče osnovnog iznosa novčanih kazni, nakon što je odredila vrijednost odgovarajućih prihoda od prodaje, u skladu s točkom 18. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. (uvodne izjave 963. do 994. pobijane odluke), Komisija je utvrdila udio te vrijednosti prihoda od prodaje koji odražavaju težinu povrede, u skladu s točkom 22. i 23. navedenih smjernica. U tom je pogledu smatrala da je povreda sama po sebi jedno od najtežih oblika ograničavanja tržišnog natjecanja, čime se opravdava stupanj težine od 15 %. Isto tako, primijenila je povećanje koeficijenta težine od 2 % za sve adresate na temelju zajedničkog tržišnog udjela, kao i zemljopisnog dosega na gotovo svjetskoj razini, koji je osobito obuhvaćao cijelo područje Europskog gospodarskog prostora (EGP). Osim toga, osobito je smatrala da se ponašanjem europskih poduzetnika više naštetilo tržišnom natjecanju nego ponašanjem ostalih poduzetnika jer su europski poduzetnici, osim njihova sudjelovanja u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, među sobom raspodijelili projekte električnih kablova u okviru „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”. Zbog toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 19 % za europske poduzetnike i 17 % za ostale poduzetnike (uvodne izjave 997. do 1010. navedene odluke).

21

Što se tiče koeficijenta množenja koji se odnosi na trajanje povrede, Komisija je u pogledu tužitelja utvrdila koeficijent od 3,5 za razdoblje od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009. K tomu je u osnovni iznos novčane kazne uključila dodatan iznos, odnosno ulaznu naknadu, koji odgovara 19 % vrijednosti prihoda od prodaje (uvodne izjave 1011. do 1016. pobijane odluke).

22

Kao drugo, što se tiče prilagodbi osnovnog iznosa novčanih kazni, Komisija nije osporavala otegotne okolnosti koje mogu utjecati na osnovni iznos novčane kazne utvrđen u pogledu svakog od sudionika zabranjenog sporazuma, osim društva ABB. Suprotno tomu, što se tiče olakotnih okolnosti, odlučila je da se iznosom novčanih kazni odražava razina sudjelovanja različiti poduzetnika u provedbi zabranjenog sporazuma. Stoga je smanjila za 10 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma i za 5 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći poduzetnicima koji su djelomično sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Usto je društvima Mitsubishi Cable Industries i SWCC Showa Holdings za razdoblje prije osnivanja društva Exsym kao i društvima LS Cable & System i Taihan Electric Wire odobrila dodatno smanjenje od 1 % zato što nisu znala za određene aspekte jedinstvene i trajne povrede i zbog toga što nisu bili odgovorni za njih. Suprotno tomu, poduzetnicima koji su pripadali osnovnoj skupini zabranjenog sporazuma, uključujući tužitelja, nije odobreno nikakvo smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne (uvodne izjave 1017. do 1020. i 1033. pobijane odluke). Osim toga, Komisija je u skladu sa Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. odobrila dodatno smanjenje od 3 % iznosa novčane kazne izrečene društvu Mitsubishi Cable Industries zbog njegove učinkovite suradnje izvan okvira Obavijesti o primijeni pokajničkog programa (uvodna izjava 1041. navedene odluke).

23

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. lipnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

24

Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 2. i 11. listopada 2014., društva Prysmian i PrysmianCS, s jedne strane, te European Private Equity and Venture Capital Association (Europsko udruženje vlasničkog i poduzetničkog kapitala), s druge strane, zatražili su intervenciju u ovom predmetu u potporu Komisijinu zahtjevu.

25

Rješenjima od 25. lipnja 2015., predsjednik osmog vijeća Općeg suda (prijašnji sastav) s jedne je strane odobrio intervenciju koju su zatražila društva Prysmian i PrysmianCS, intervenijenti, te je naložio da im se proslijede verzije tužiteljevih i Komisijinih podnesaka, koje nisu klasificirane oznakom tajnosti. S druge strane, odbio je zahtjev za intervenciju društva European Private Equity and Venture Capital Association.

26

Intervenijenti su 29. listopada 2015. podnijeli svoj intervencijski podnesak. Dopisima od 14. siječnja i 5. veljače 2016., Komisija i tužitelj podnijeli su svoja očitovanja na podneske intervenijenata.

27

Rješenjem od 14. rujna 2016., predsjednik osmog vijeća (prijašnji sastav) Općeg suda djelomično je prihvatio zahtjeve tužitelja i Komisije za povjerljivo postupanje, dok su ih intervenijenti osporavali.

28

Budući da je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika Općeg suda, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u osmo vijeće (novi sastav), kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

29

Na temelju prijedloga sutkinje izvjestiteljice, Opći sud (osmo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud, saslušani su na raspravi 28. ožujka 2017.

30

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

31

Komisija, koju podupiru intervenijenti, od Općeg suda zahtijeva da:

32

Tužitelj u okviru tužbe iznosi zahtjev za djelomično poništenje pobijane odluke i zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena.

33

U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelji navode pet tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kao i na pogrešci koja se tiče prava te očitoj pogrešci u ocjeni u pogledu Komisijina zaključka prema kojem je tužitelj odgovoran za povredu koju su počinili intervenijenti. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 2. navedene uredbe, nedostatku dokaza i povredi obveze obrazlaganja predviđene u članku 296. UFEU‑a. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 23. stavka 2. te uredbe, kao i na povredi načelâ osobne odgovornosti i pretpostavke nedužnosti. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 101. UFEE‑a i članka 23. stavka 2. iste uredbe, kao i na očitoj pogrešci u ocjeni te na povredi načelâ pravne sigurnosti i individualizacije kazni. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi prava obrane.

34

Tužitelj prigovara Komisiji da ga je smatrala solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene za povredu koju su počinili intervenijenti između 29. srpnja 2005. i 28. siječnja 2009. U biti osporava Komisijine zaključke iznesene u točkama 15. do 17. ove presude, prema kojima se, kao prvo, moglo pretpostaviti da je izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente od 29. srpnja 2005. do 3. svibnja 2007. i, kao drugo, da se u svakom slučaju, na temelju analize gospodarskih, organizacijskih i pravnih veza koje su postojale između njega i intervenijenata u cijelom razdoblju tijekom kojeg je držao udjele u grupi Prysmian, moglo zaključiti da je takav utjecaj postojao.

35

Tužitelj dijeli prvi tužbeni razlog na tri dijela. U prvom dijelu tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava, kao i očitu pogrešku u ocjeni time što je pretpostavila da je on stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente u razdoblju od 29. srpnja 2005. do 3. svibnja 2007. U drugom dijelu, tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da je, u svakom slučaju, on izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente tijekom cijelog razdoblja u kojem je držao udjele u tim društvima. U trećem dijelu tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je u biti zaključila da on nije bio samo financijski ulagač.

36

Tužitelj najprije tvrdi da je Komisija počinila pogrešku time što je pretpostavila da je on imao odlučujući utjecaj, s obzirom na to da je njegov udio u društvu Prysmian, posredstvom fonda GSCP V i drugih posredničkih društava, tijekom većine njegova ulaganja bio mnogo manji od 100 %. U tom pogledu ističe da je, osim 41 dan, njegov udio u društvu Prysmian bio tek između 91,1 % i 84,4 % do 3. svibnja 2007., datuma kad su dionice društva Prysmian uvrštene na burzu u Milanu u okviru inicijalne javne ponude (u daljnjem tekstu: datum IPO‑a). Prema njegovu mišljenju, Komisija nije nikad primijenila pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja u predmetu u kojem je stvarni udio u kapitalu bio manji od 93 %.

37

Nadalje, tužitelj smatra da je Komisija počinila pogrešku time što je primijenila pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja pri čemu je uputila na glasačka prava povezana s dionicama društva Prysmian, a ne s kapitalom tog društva. Prema njegovu mišljenju, takav je pristup nov u njezinoj praksi donošenja odluka i nije potkrijepljen sudskom praksom sudova Unije. K tomu, u biti tvrdi da držanje 100 % glasačkih prava povezanih s dionicama društva nije isto što i vlasništvo 100 % kapitala navedenog društva.

38

Osim toga, tužitelj prigovara Komisiji da nije dovoljno uzela u obzir ni prijenos njegovih udjela u društvu Prysmian u korist društva Apollo Investment Corp. (u daljnjem tekstu: Apollo), ni prijenos njegovih udjela u društvu Prysmian u korist upravljačkog tima tog društva. Prema njegovu mišljenju, ti prijenosi u biti pokazuju da nije mogao raspolagati sa 100 % glasačkih prava povezanih s dionicama društva Prysmian, kao što je Komisija smatrala u pobijanoj odluci.

39

Konačno, tužitelj tvrdi da je, čak i pod pretpostavkom da je Komisija mogla na njega primijeniti pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja u pogledu razdoblja prije datuma IPO‑a, on predočio dovoljno dokaza da je obori.

40

Komisija i intervenijenti osporavaju te argumente.

41

U prvom dijelu prvog tužbenog razloga tužitelj u biti ističe dva prigovora koji se temelje, s jedne strane, na tome da je Komisija pogrešno primijenila pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja kako bi ga smatrala solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima za razdoblje od 29. srpnja 2005. do datuma IPO‑a te, s druge strane, na tome da je Komisija pogrešno zaključila da on nije uspio oboriti navedenu pretpostavku.

42

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se ponašanje društva kćeri može pripisati društvu majci osobito kada to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne donosi samostalne odluke o svom ponašanju na tržištu nego uglavnom provodi upute koje je dobilo od društva majke, uzimajući u obzir osobito gospodarske, organizacijske i pravne veze između tih dvaju pravnih subjekata (vidjeti presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

43

Naime, tako je zato što u takvoj situaciji društvo majka i njegovo društvo kći tvore istu gospodarsku jedinicu i stoga čine jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a. Stoga, s obzirom na to da društvo majka i njegovo društvo kći čine jednog poduzetnika u smislu navedenog članka, Komisija može odluku kojom se izriču novčane kazne uputiti društvu majci a da nije potrebno utvrditi njegovu osobnu uključenost u povredu (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

44

Također prema ustaljenoj sudskoj praksi, u posebnom slučaju kada je društvo majka 100 %-tni vlasnik kapitala društva kćeri koje je počinilo povredu pravila tržišnog natjecanja Unije, s jedne strane, ono ima mogućnost izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri, a, s druge strane, postoji oboriva pretpostavka prema kojoj to društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

45

U tim je uvjetima, za ispunjenje pretpostavke da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva kćeri, dovoljno da Komisija dokaže da je društvo majka u cijelosti vlasnik kapitala društva kćeri. Komisija slijedom toga može društvo majku smatrati solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovom društvu kćeri, osim ako to društvo majka, na kojem je teret obaranja te pretpostavke, ne podnese dokaze koji su dostatni za dokazivanje da njegovo društvo kći djeluje na tržištu samostalno (vidjeti presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

46

Konačno, valja podsjetiti da u specifičnom slučaju u kojem društvo drži 100 % kapitala međudruštva, koje zatim drži sav kapital društva kćeri unutar svoje grupe koje je počinilo povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju, također postoji oboriva pretpostavka prema kojoj to društvo izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje međudruštva, a posredno putem tog društva i na ponašanje navedenog društva kćeri (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2013., Eni/Komisija, C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

47

U ovom slučaju nije sporno da je Komisija primijenila pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja unatoč činjenici da tužitelj nije bio vlasnik 100 % kapitala društva Prysmian tijekom cijelog razdoblja od 29. srpnja 2005. do datuma IPO‑a. Naime, nije sporno da je, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 739. do 747. pobijane odluke, iako je tužiteljev udio u navedenom kapitalu u početku iznosio 100 % udjela, razina tog udjela se nedugo potom i postupno smanjila nakon, s jedne strane, prijenosa udjela izvršenog 7. rujna 2005. u korist društva Apollo i, s druge strane, prijenosa udjela izvršenog21. srpnja 2006. u korist upravljačkog tima društva Prysmian. Stoga tužitelj u svojim pismenima opravdano ističe da je, osim 41 dan, njegov udio u tom kapitalu prije datuma IPO‑a ostao između 91,1 % i 84,4 % udjela.

48

Međutim, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 748. do 754. pobijane odluke, Komisija nije primjenu pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja temeljila na razini tužiteljeva udjela u kapitalu društva Prysmian, nego na činjenici da je, unatoč prijenosu određenih udjela, tužitelj kontrolirao 100 % glasačkih prava povezanih s dionicama navedenog društva, zbog čega je, prema Komisijinu mišljenju, bio u položaju sličnom onomu jedinog i isključivog vlasnika grupe Prysmian.

49

U tom pogledu, što se tiče, kao prvo, pitanja može li se pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja primijeniti u tim okolnostima, valja istaknuti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisija ima pravo primijeniti navedenu pretpostavku kad se društvo majka nalazi u položaju sličnom onomu isključivog vlasnika u pogledu njegove ovlasti izvršavanja odlučujućeg utjecaja na ponašanje svojeg društva kćeri (vidjeti u tom smislu presude od 7. lipnja 2011., Total i Elf Aquitaine/Komisija, T‑206/06, neobjavljena, EU:T:2011:250, t. 56., od 12. prosinca 2014., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, T‑562/08, neobjavljena, EU:T:2014:1078, t. 42. i od 15. srpnja 2015., Socitrel i Companhia Previdente/Komisija, T‑413/10 i T‑414/10, EU:T:2015:500, t. 204.).

50

Stoga valja smatrati da se, kao što Komisija u biti navodi u uvodnoj izjavi 754. pobijane odluke, kad društvo majka drži sva glasačka prava povezana s dionicama društva kćeri, osobito zajedno s većinskim udjelom u kapitalu navedenog društva kćeri, kao u ovom slučaju, navedeno društvo majka nalazi u položaju sličnom onomu isključivog vlasnika tog društva kćeri, tako da to društvo majka može određivati gospodarsku i poslovnu strategiju društva kćeri, čak i ako nije vlasnik cijelog ili gotovo cijelog temeljnog kapitala potonjeg društva.

51

Osim toga, važno je istaknuti da se pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja temelji na pretpostavci prema kojoj, na temelju toga da je društvo majka vlasnik 100 % ili gotovo cijelog kapitala svojeg društva kćeri, Komisija može, bez dokaza u prilog tomu, zaključiti da navedeno društvo majka ima ovlast izvršavati odlučujući utjecaj na društvo kćer, a da interese drugih članova ne treba uzeti u obzir prilikom donošenja strateških odluka ili odluka o tekućem upravljanju tim društvom kćeri, koje svoje ponašanje na tržištu ne određuje samostalno, nego se ponaša u skladu sa željama tog društva majke (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:262, t. 73.).

52

Doista, ta su razmatranja u potpunosti primjenjiva na slučaj u kojem društvo majka može raspolagati svim glasačkim pravima povezanim s dionicama svojeg društva kćeri jer navedeno društvo majka može izvršavati potpuni nadzor nad ponašanjem navedenog društva kćeri a da mu se treće osobe, osobito drugi dioničari, u načelu ne mogu suprotstaviti. Točno je da se ne može isključiti da bi u određenim slučajevima manjinski dioničari koji nemaju glasačka prava povezana s dionicama tog društva kćeri mogli u pogledu tog društva ostvarivati određena prava koja im, po potrebi, omogućavaju da i oni utječu na ponašanje istog društva kćeri. Međutim, u tim okolnostima, to društvo majka može oboriti pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, podnošenjem dokaza koji mogu potvrditi da ono ne određuje poslovnu politiku predmetnog društva kćeri na tržištu.

53

Kao drugo, što se tiče pitanja odgovara li tužiteljev položaj takvom slučaju, valja podsjetiti da u uvodnim izjavama 751. do 754. pobijane odluke Komisija iznosi razloge iz kojih je odnos koji je postojao između tužitelja i društva Prysmian od 29. srpnja 2005. do datuma IPO‑a, prema njezinu mišljenju, sličan onomu društva majke koje je vlasnik 100 % kapitala svojeg društva kćeri. Ona u biti objašnjava da su za dva prijenosa udjela u društvu Prysmian koje je tužitelj izvršio, s jedne strane, u korist društva Apollo i, s druge strane, u korist upravljačkog tima društva Prysmian, bili utvrđeni uvjeti kojima se osiguralo da će novi dioničari biti obični pasivni ulagači te da neće raspolagati nikakvim glasačkim pravom povezanim s njihovim udjelom u kapitalu.

54

Tužitelj pak tvrdi da ulaganja društva Apollo i uprave društva Prysmian nisu bila isključivo pasivna i nisu podrazumijevala odricanje od raspolaganja glasačkim pravima povezanim s dionicama potonjeg društva u tužiteljevu korist. Štoviše, tužitelj prigovara Komisiji da je u analizi „zanemarila” dva prijenosa udjela koje je on izvršio, s jedne strane, u korist društva Apollo i, s druge strane, u korist uprave društva Prysmian.

55

Kao prvo, što se tiče prijenosa udjela u društvu Prysmian koje je tužitelj izvršio u korist društva Apollo, valja napomenuti da je on, prema uvodnoj izjavi 751. pobijane odluke, proveden putem osnivanja komanditnog društva pod nazivom GS Prysmian Co‑Invest LP, u kojem je društvo Apollo bilo samo komanditor. Tužitelj ne osporava to Komisijino utvrđenje. Konkretno, članak 5.7. ugovora o kupoprodaji koji su 7. rujna 2005. sklopili fond GSCP V i društvo Apollo, koja je navedena u bilješci 1115. navedene odluke, određeno je sljedeće:

„[povjerljivo] ( 1 )” (istaknuto u pobijanoj odluci).

56

Iz točke 55. ove presude proizlazi da je na temelju ugovora o kupoprodaji društvo Apollo priznalo, [povjerljivo].

57

Stoga je Komisija opravdano smatrala da su za prijenos udjela u društvu Prysmian koji je tužitelj izvršio u korist društva Apollo, bili utvrđeni uvjeti kojima se osiguralo da će novi dioničar biti samo pasivni ulagač.

58

Tužiteljeva argumentacija prema kojoj se Komisija ne može osloniti samo na formalan tekst ugovora o kupoprodaji koji su 7. rujna 2005. sklopili fond GSCP V i društvo Apollo, koji ne mora odražavati stvarnu situaciju nastalu nakon prijenosa udjela u društvu Prysmian koji je tužitelj izvršio u korist društva Apollo, ne može dovesti u pitanje taj zaključak. Naime, kao što tvrdi Komisija, tužitelj nije podnijela nijedan element kojim se može dokazati da taj ugovor i konkretno njegov članak 5.7. ne odražavaju stvarnu situaciju utvrđenu između navedenog fonda i društva Apollo.

59

Što se tiče tužiteljeve argumentacije prema kojoj se u tekstu ugovora o kupoprodaji koji su 7. rujna 2005. sklopili fond GSCP V i društvo Apollo samo uzima u obzir rizik koji je društvo Apollo bilo spremno preuzeti u okviru svojeg ulaganja, kako bi se ta argumentacija odbila, dovoljno je istaknuti da razlozi koji su doveli do sklapanja navedenog ugovora nisu relevantni kako bi se provjerilo je li nakon prijenosa udjela u društvu Prysmian, koji je u korist društva Apollo izvršio tužitelj, potonji tužitelj zadržao mogućnost raspolaganja svim glasačkim pravima povezanim s navedenim dionicama.

60

Konačno, tužiteljeva argumentacija prema kojoj povećanje broja dioničara u društvu Prysmian samo po sebi podrazumijeva postojanje drugih interesa koje treba uzeti u obzir u poduzetniku, ne može se prihvatiti. Naime, što se tiče ulaganja društva Apollo, tužitelj nije podnio nikakvu naznaku o prirodi njegovih interesa ni kako bi se oni mogli manifestirati u okolnostima u kojima društvo Apollo nije moglo raspolagati nikakvim glasačkim pravom.

61

Kao drugo, što se tiče prijenosa udjela u društvu Prysmian, koji je tužitelj izvršio u korist uprave navedenog društva, iz uvodne izjave 752. pobijane odluke proizlazi da je taj prijenos bio popraćen nizom uvjeta koje je navedena uprava trebala prihvatiti i koji su bili utvrđeni u okviru ugovora o zajedničkom ulaganju i fiducijarnog ugovora s trećom bankom. Konkretno, tim su ugovorima direktori prihvatili da njihove udjele stekne i drži njihove udjele stekne i drži navedena banka kao fiducijar. K tomu, iz navedenih ugovora u biti proizlazi da su direktori mogli izvršavati prava koja su im dodijeljena na temelju prijenosa samo posredstvom fiducijara, koji je pak mogao sudjelovati na skupštinama dioničara društva Prysmian tek nakon što dobije upute za glasovanje od fonda GSCP V.

62

Tužitelj tvrdi da su u pogledu prijenosa udjela u društvu Prysmian, koji je izvršio u korist uprave tog društva, uključene osobe bile članovi upravnog odbora društva Prysmian ili članovi upravnog odbora društva PrysmianCS. Prema njegovu mišljenju, ti upravitelji su zato mogli izvršavati utjecaj na društvo Prysmian te se, kao osobe odgovorne za određivanje poslovne politike te grupe, nisu mogli smatrati samo pasivnim ulagačima. Osim toga, tvrdi da je navedeni prijenos bio dio programa poticaja za tu upravu, čija je svrha podupiranje rasta poduzetnika.

63

Međutim, valja utvrditi da te tvrdnje ne čine argumente koji mogu dovesti u pitanje Komisijina utvrđenja u uvodnoj izjavi 752. pobijane odluke. Naime, s jedne strane, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, s obzirom na to da članovi uprave društva Prysmian nisu imali pravo raspolagati glasačkim pravima povezanim s dionicama navedenog društva, oni nisu bili dioničari čije interese društvo majka treba uzeti u obzir. U tim okolnostima, tužitelj nije dokazao da je položaj upravitelja u tom slučaju različit od položaja upravitelja društva kćeri čije udjele u cijelosti drži društvo majka. S druge strane, valja napomenuti da poticanje motivacije navedenih članova uprave društva Prysmian nije ovisilo o njihovoj mogućnosti da raspolažu navedenim glasačkim pravima te stoga nije bilo ni u kakvoj vezi s izričitim odredbama ugovora o zajedničkom ulaganju i fiducijarnog ugovora kojima se toj upravi zabranilo ostvarivanje bilo kakvih službenih dioničarskih prava.

64

Iz toga slijedi da je Komisija opravdano mogla smatrati da su prijenosi udjela u društvu Prysmian, koje je izvršio tužitelj u korist društva Apollo i uprave društva Prysmian, isključivo pasivni i da su stvarno za posljedicu imali odricanje od raspolaganja glasačkim pravima povezanim s dionicama društva Prysmian u tužiteljevu korist, koji je tako nastavio držati 100 % navedenih glasačkih prava.

65

Kao treće, iako tužitelj prigovara Komisiji nedostatak u obrazloženju, s obzirom na to da je u svojoj analizi „zanemarila” prijenose udjela u društvu Prysmian, koji je tužitelj izvršio u korist društva Apollo i u korist svoje uprave, dovoljno je istaknuti da objašnjenja pružena u uvodnim izjavama 751. do 754. pobijane odluke očito predstavljaju detaljno i dovoljno obrazloženje u smislu ustaljene sudske prakse, koje tužitelju omogućava da shvati smisao Komisijine ocjene i Općem sudu da izvrši svoj nadzor navedene ocjene (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147. i navedenu sudsku praksu).

66

S obzirom na prethodno navedeno, tužiteljeva mogućnost da izvršava odlučujući utjecaj na intervenijente zbog mogućnosti raspolaganja svim glasačkim pravima povezanim s dionicama društva Prysmian, bila je, u okolnostima ovog slučaja, usporediva s mogućnošću koju bi imao kao isključivi i jedini vlasnik.

67

U tim okolnostima, nakon detaljnog nadzora i s obzirom na činjenicu da tužitelj ne osporava Komisijino utvrđenje prema kojem je društvo Prysmian izvršavalo odlučujući utjecaj na društvo PrysmianCS, treba utvrditi da je Komisija mogla smatrati, a da pritom nije počinila pogrešku, da se pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na ponašanje intervenijenata na tržištu mogla primijeniti na tužitelja za razdoblje od 29. srpnja 2005. do 3. svibnja 2007.

68

Stoga, prvi prigovor prvog dijela treba odbiti.

69

Prema tužiteljevu mišljenju, čak i pod pretpostavkom da je Komisija prikladno i na odgovarajući način primijenila pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, on je u svakom slučaju oborio navedenu pretpostavku u upravnom postupku. Tužitelj u biti smatra da postoje brojni dokazi koji dokazuju da su intervenijenti na tržištu djelovali samostalno, bez njegovih uputa.

70

Kao prvo, tužitelj ističe da se u pobijanoj odluci nije dokazalo da su članovi upravnog odbora, odgovorni za sektor izravnih ulaganja njegova odjela „Merchant Banking” (u daljnjem tekstu: PIA), koji su nadzirali fond GSCP V, izvršavali utjecaj na poslovnu politiku intervenijenata. Tvrdi da zapisnici upravnog odbora društva Prysmian dokazuju da je njegov upravljački tim vodio tu politiku.

71

U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da tužitelj u okviru tog prigovora točno ne navodi nijednu poruku elektroničke pošte ili određeni zapisnik u prilog svojoj tvrdnji. Međutim, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 45. ove presude, što se tiče pobijanja primjene pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, na tužitelju je da podnese dokaze o tome da su intervenijenti, zapravo, i suprotno onomu što je pretpostavila Komisija, samostalno određivali svoju poslovnu strategiju. Stoga prvi tužiteljev argument treba odbiti.

72

Kao drugo, tužitelj navodi javne izjave članova upravnog odbora društva Prysmian, među kojima je izjava koju su dali na sastanku održanom 15. prosinca 2005., u kojoj se potvrđuje da društvom Prysmian „ne upravlja te da ga ne koordinira drugi poduzetnik”. Dodaje da, kad bi intervenijenti stvarno bili pod njegovim nadzorom, on bi to trebao javno objaviti, u skladu s talijanskim pravom.

73

Međutim, valja smatrati, s jedne strane, da javne izjave koje su članovi upravnog odbora društva Prysmian mogli dati tijekom svojih sastanaka same po sebi ne mogu potvrditi istinitost njihova sadržaja. U tom pogledu valja istaknuti da tužitelj nije podnio nijedan dokaz kojim se potvrđuje istinitost tih javih izjava.

74

S druge strane, činjenica da su takve izjave dane u skladu s talijanskim pravom, kao što tvrdi tužitelj, ne može dokazati da tužitelj stvarno nije bio društvo majka koje je nadziralo grupu Prysmian. Kao što ističe Komisija, izvršavanje odlučujućeg utjecaja treba ocijeniti na temelju konkretnih dokaza, tako da se pitanje može li društvo kćer samostalno odlučivati o svojem ponašanju na tržištu ili je, suprotno tomu, pod odlučujućim utjecajem njegova društva majke, ne može ocijeniti samo s obzirom na odredbe predmetnog nacionalnog prava.

75

Kao treće, tužitelj ističe odgovor koji su intervenijenti dali na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 20. listopada 2009. i konkretno činjenicu da taj dokument ne sadržava nikakvo upućivanje koje se odnosi na njega. Međutim, ponovno, sama činjenica da u tom dokumentu nema upućivanja na tužitelja ne dokazuje da on nije izvršavao nikakav utjecaj na intervenijente, osobito tijekom razdoblja koje je prethodilo datumu IPO‑a.

76

Kao četvrto, tužitelj tvrdi da nije davao nikakve upute niti je izvršavao ikakav izravan nadzor nad pitanjima poslovne prirode grupe Prysmian. U tom pogledu iznosi kratki „sažetak” niza argumenata koje će opširnije i „detaljno” razraditi u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga. Međutim, u ovom slučaju takvo upućivanje ne omogućava Općem sudu da točno utvrdi doseg navedenih argumenata. Naime, iako se ne može isključiti da su u tužbi navedeni ključni činjenični i pravni elementi na koje se oslanja tužitelj, ipak je na tužitelju da ih razumljivo i detaljno predstavi. Konkretno, nije na Općem sudu da pretraži sve elemente istaknute u potporu drugom dijelu prvog tužbenog razloga kako bi provjerio mogu li se ti elementi upotrijebiti i u potporu ovom prigovoru (presuda od 27. rujna 2006., Roquette Frères/Komisija, T‑322/01, EU:T:2006:267, t. 209.). Stoga ovu argumentaciju treba odbiti kao nedopuštenu, ne dovodeći u pitanje analizu provedenu u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga.

77

Iz prethodno navedenog proizlazi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, on nije uspio oboriti primjenu pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja dovoljnim dokazima, kojima se može dokazati da su intervenijenti na tržištu djelovali samostalno.

78

Stoga treba odbiti drugi prigovor prvog dijela, kao i navedeni prvi dio u cijelosti.

79

Tužitelj tvrdi da se dokazima na temelju kojih ga je Komisija u pobijanoj odluci smatrala solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima za cijelo razdoblje povrede ne utvrđuje da je on mogao izvršavati odlučujući utjecaj ili da ga je stvarno izvršavao nad intervenijentima. U biti smatra da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da su intervenijenti s njim tvorili gospodarsku jedinicu u smislu sudske prakse.

80

Komisija i intervenijenti osporavaju te argumente.

81

Kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 42. ove presude, ponašanje društva kćeri može se pripisati društvu majci osobito kada to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne donosi samostalne odluke o svom ponašanju na tržištu nego uglavnom provodi upute koje je dobilo od društva majke, uzimajući u obzir osobito gospodarske, organizacijske i pravne veze između tih dvaju pravnih subjekata.

82

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi se provjerilo određuje li društvo kći samostalno svoje ponašanje na tržištu, treba uzeti u obzir sve relevantne elemente koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze koje povezuju to društvo kći s društvom majkom, koje se mogu razlikovati ovisno o slučaju te se stoga ne mogu iscrpno navesti (vidjeti presude od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija, C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678, t. 60. i navedenu sudsku praksu i od 9. rujna 2015., Philips/Komisija, T‑92/13, neobjavljena, EU:T:2015:605, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

83

Kad društvo majka i njegovo društvo kći tvore jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a, čimbenik koji ovlašćuje Komisiju da odluku kojom se izriču novčane kazne uputi društvu majci nije nužno odnos između društva majke i društva kćeri u kojem društvo majka potiče na povredu, ni, a fortiori, uključenost društva majke u navedenu povredu, već činjenica da predmetna društva tvore jednog poduzetnika, u smislu članka 101. UFEU‑a (vidjeti presudu od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija, C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:678, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

84

Valja također istaknuti da Komisija ne može pripisivanje društvu majci ponašanja društva kćeri temeljiti na samoj sposobnosti društva majke da izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri, a da pritom ne ispita je li taj utjecaj bio stvarno izvršen (vidjeti presude od 26. rujna 2013., EI du Pont de Nemours/Komisija, C‑172/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:601, t. 44. i navedenu sudsku praksu; od 26. rujna 2013., The Dow Chemical Company/Komisija, C‑179/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:605, t. 55. i navedenu sudsku praksu i od 9. rujna 2015., Toshiba/Komisija, T‑104/13, EU:T:2015:610, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

85

Budući da se Opći sud na temelju članka 263. UFEU‑a mora ograničiti na kontrolu zakonitosti pobijane odluke na temelju razloga navedenih u njezinu obrazloženju, stvarno izvršavanje ovlasti društva majke da upravlja svojim društvom kćeri treba ocjenjivati samo na temelju dokaza koje je Komisija iznijela u odluci kojom se odgovornost za povredu pripisuje društvu majci. Stoga, jedino je relevantno pitanje potvrđuju li ti dokazi spomenutu povredu (vidjeti presudu od 9. rujna 2015.Toshiba/Komisija, T‑104/13, EU:T:2015:610, t. 98. i navedenu sudsku praksu).

86

Komisija je u pobijanoj odluci donijela zaključak prema kojem je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente, koji je, prema njezinu mišljenju, temeljila na objektivnim čimbenicima, s obzirom na gospodarske, organizacijske i pravne veze koje su postojale između tužitelja i grupe Prysmian. Ti su objektivni čimbenici, koji su opisani u uvodnim izjavama 758. do 781. navedene odluke, kao prvo, ovlast imenovanja članova različitih upravnih odbora društva Prysmian, kao drugo, ovlast sazivanja skupština dioničara i predlaganja opoziva članova upravnog odbora ili cijelih upravnih odbora, kao treće, stvarno zastupanje tužitelja u upravnom odboru društva Prysmian, kao četvrto, ovlasti upravljanja tužiteljevim zastupnicima u upravnom odboru, kao peto, važnost tužiteljeve uloge u odborima koje je osnovalo društvo Prysmian, kao šesto, dobivanje redovito ažuriranih informacija i mjesečnih izvješća, kao sedmo, mjere za osiguravanje nastavka odlučujućeg nadzora nakon datuma IPO‑a i, kao osmo, dokaz tipičnog ponašanja industrijskog vlasnika.

87

Treba istaknuti da, prema Komisijinu mišljenju, prvih šest objektivnih čimbenika navedenih u točki 86. ove presude, dokazuju da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj tijekom razdoblja prije datuma IPO‑a i tijekom razdoblja nakon tog datuma. Suprotno tomu, dva posljednja čimbenika odnose se isključivo na to potonje razdoblje. U tom okviru, iako je, što se tiče razdoblja prije datuma IPO‑a, Opći sud već utvrdio da je Komisija pravilno primijenila pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja te da je tužitelj nije uspio oboriti, ipak je potrebno ispitati sve čimbenike koje Komisija navodi u pobijanoj odluci jer se oni primjenjuju i na razdoblje nakon navedenog datuma.

88

Stoga treba ispitati osnovanost svakog od čimbenika koje je navela Komisija, uzimajući u obzir tužiteljeve argumente i, prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 81. do 85. ove presude, osobito provjeriti mogu li navedeni čimbenici zajedno dokazati tužiteljevu mogućnost da izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje intervenijenata na tržištu, kao i stvarno izvršavanje navedenog utjecaja.

89

U uvodnim izjavama 758. do 760. pobijane odluke, Komisija objašnjava da je tužitelj imao ovlast imenovanja članova upravnog odbora društva Prysmian i da je izvršavao tu ovlast tijekom cijelog trajanja povrede. Dodaje da je tužitelj imao i ovlast sazivati skupštine dioničara i na tim skupštinama predlagati opoziv članova upravnog odbora ili cijelog upravnog odbora.

90

Tužitelj ne osporava utvrđenja iz pobijane odluke o njegovoj ovlasti imenovanja članova upravnog odbora društva Prysmian, kao ni o ovlasti sazivanja skupština dioničara i opozivanja članova upravnog odbora ili cijelog upravnog odbora. Kao što je potvrdio na raspravi, ne osporava ni Komisijina utvrđenja u pogledu konkretnih sastava različitih upravnih odbora društva Prysmian tijekom razdoblja povrede. Suprotno tomu, tvrdi da mu te ovlasti nisu omogućile da izvršava stvarni nadzor nad odborom ili da time na odlučujući način utječe na poslovnu politiku društva Prysmian. Prema njegovu mišljenju, Komisija nije dokazala da je izvršavao takav stvarni nadzor.

91

Kao prvo, što se tiče tužiteljeve mogućnosti da izvršava odlučujući utjecaj na intervenijente, valja utvrditi da je ovlast određivanja sastava upravnog odbora društva objektivni element koji, sam po sebi, određuje mogućnost nadziranja odluka koje navedeni odbor i stoga, predmetno društvo, može donijeti. Naime, upravni odbor je, prema definiciji, tijelo odgovorno za upravljanje i zastupanje društva, a njegove su dužnosti namijenjene, među ostalim, određivanju i provođenju poslovne politike predmetnog društva, kao i određivanju upravljačkog tima tog društva. Što se konkretno tiče društva Prysmian, na temelju Komisijinog utvrđenja tužiteljeve ovlasti da imenuje sve članove različitih upravnih odbora navedenog društva, iako posredno, posredstvom fonda GSCP V, može se zaključiti da je tužitelj mogao nadzirati navedene odbore kao i odluke koje su oni trebali donositi u izvršavanju svojih dužnosti.

92

Kao drugo, što se tiče pitanja je li tužitelj stvarno izvršavao navedeni nadzor, u skladu s uvodnom izjavom 759. pobijane odluke i utvrđenjima iz ispitivanja prvog dijela ovog tužbenog razloga, valja istaknuti da je tužitelj imao potpun nadzor nad glasačkim pravima povezanima s dionicama društva Prysmian tijekom razdoblja prije datuma IPO‑a te da je imao i apsolutnu većinu u skupštini dioničara do studenoga 2007. Tako je tužitelj, kao što je potvrdio na raspravi, imenovao sve članove upravnih odbora, najprije, društava GSCP Athena Srl i GSCP Athena Energia Srl, koja su 9. i 11. svibnja 2005. u biti postala društva Prysmian i PrysmianCS, te potom i društva Prysmian 15. prosinca 2005. i 28. veljače 2007.

93

K tomu, valja istaknuti, kao što je to Komisija učinila u uvodnoj izjavi 759. pobijane odluke, da je upravni odbor koji je imenovan 28. veljače 2007., odnosno prije datuma IPO‑a, imenovan na razdoblje do 31. prosinca 2009. te da je ostao neizmijenjen, nakon datuma IPO‑a sve do datuma završetka povrede. Iako tijekom tog razdoblja tužitelj više nije imao potpuni nadzor nad glasačkim pravima povezanim s dionicama društva Prysmian, zadržavanje istog sastava navedenog odbora indicija je da je tužitelj nastavio izvršavati nadzor nad upravnim odborom.

94

Prethodne ocjene k tomu potvrđuje Komisijino utvrđenje, koje tužitelj ne osporava, prema kojem je tužitelj imao i ovlast sazivanja skupštine dioničara i predlaganja opoziva članova upravnog odbora, pa čak i cijelog upravnog odbora. Ta ovlast pokazuje tužiteljevu mogućnost da izvršava nadzor nad uzastopnim upravnim odborima društva Prysmian i nad odlukama koje su oni mogli donijeti. Točno je, kao što tvrdi tužitelj, da je Komisija utvrdila samo jedan slučaj u kojem je tužitelj opozvao imenovanje članova upravnog odbora društva Prysmian i to, u skladu s uvodnom izjavom 760. pobijane odluke, 9. travnja 2009., odnosno nakon razdoblja povrede. Međutim, kao što ističe Komisija, ničim se ne sprečava da se činjenice nastale nakon datuma službenog prestanka povrede uzmu u obzir kao indicije, zbog njihove relevantnosti, kako bi se ocijenile činjenice koje su se dogodile tijekom povrede. Osim toga, valja istaknuti da je tužitelj imao iste ovlasti tijekom cijelog trajanja povrede.

95

Iz toga slijedi da je Komisija opravdano mogla, na temelju tužiteljeve ovlasti da imenuje članove upravnog odbora društva Prysmian, kao i na temelju njegove ovlasti da predlaže njihov opoziv, kao objektivnih čimbenika, dokazati da je tužitelj mogao nadzirati navedeni odbor te da ga je stvarno nadzirao.

96

Međutim, tužitelj osporava da su njegova ovlast imenovanja članova upravnog odbora društva Prysmian, kao i ovlast predlaganja njihova opoziva, objektivni čimbenici koji dokazuju da je stvarno nadzirao navedeni odbor. Kao prvo, navodi da je Komisija bila dužna dodatno dokazati, kako je konkretno tužitelj izvršavao takav nadzor nad članovima upravnih odbora društva Prysmian. U tom pogledu navodi presudu od 6. ožujka 2012., FLS Plast/Komisija (T‑64/06, neobjavljena, EU:T:2012:102).

97

Valja podsjetiti da se presuda od 6. ožujka 2012., FLS Plast/Komisija (T‑64/06, neobjavljena, EU:T:2012:102), u kojoj je Opći sud djelomično poništio predmetnu odluku, odnosila na društvo majku koje je bilo vlasnik 60 % kapitala društva kćeri, pri čemu je ostalih 40 % pripadalo trećem društvu. Opći sud je, s jedne strane, istaknuo da se ne može pretpostaviti da društvo majka izvršava nadzor, s obzirom na to da je 40 % dionica omogućavalo trećem društvu da i ono utječe na ponašanje društva kćeri. Stoga je Komisija bila dužna dokazati da je dotični tužitelj bio taj koji je jednostrano izvršavao odlučujući utjecaj. S druge strane, Opći sud smatrao je da Komisija nije pružila objašnjenja u pogledu ovlasti zastupnika društva majke u upravnom odboru društva kćeri, tako da nije utvrđeno da su ti zastupnici imali ovlast stvarnog nadzora nad cijelim upravnim odborom tijekom jednog dijela razdoblja povrede (presuda od 6. ožujka 2012., FLS Plast/Komisija (T‑64/06, neobjavljena, EU:T:2012:102, t. 39. i 43.).

98

Stoga su činjenice predmeta u kojem je donesena presuda od 6. ožujka 2012., FLS Plast/Komisija (T‑64/06, neobjavljena, EU:T:2012:102) različite od onih u ovom slučaju, u kojem je tužitelj imao mogućnost raspolaganja svim glasačkim pravima povezanim s dionicama društva Prysmian tijekom razdoblja prije datuma IPO‑a i čak i nakon njega, s obzirom na to da, kao što je tužitelj potvrdio na raspravi, nije bilo nijednog drugog dioničara sa znatnim udjelom, koji je također mogao utjecati na ponašanje društva kćeri. Posljedično, tužitelj ne može valjano, na temelju navedene presude tvrditi da je Komisija bila dužna dodatno dokazati kako je on konkretno izvršavao nadzor nad članovima upravnih odbora društva Prysmian.

99

Kao drugo, tužitelj tvrdi da je od 15. prosinca 2005. članove prvog upravnog odbora društva Prysmian zapravo imenovala osoba B., koja je u to vrijeme bila glavni izvršni direktor (CEO) društva Pirelli Cavi e Sistemi Energia i koja je potom postala CEO društva Prysmian.

100

Međutim, kao što ističu i Komisija i intervenijenti, valja utvrditi da ta tvrdnja nije potkrijepljena nijednim dokazom koji je podnio tužitelj, konkretno navedenom porukom elektroničke pošte od 20. veljače 2007., tako da je treba odbiti. K tomu, čak i pod pretpostavkom da je osoba B. stvarno predložila kandidate za upravni odbor društva Prysmian, tužitelj ne može tvrditi da ih je osoba B., a ne on, izabrao i imenovao. Konačno, iako tužitelj tvrdi da činjenica da je osoba B. bila CEO društva Pirelli Cavi e Sistemi Energia prije nego što ga je kupio fond GSCP V, dokazuje da je društvo Prysmian samostalno djelovalo na tržištu u skladu s uputama svoje uprave, valja istaknuti da je, kao što proizlazi iz uvodne izjave 781. pobijane odluke, osoba B. bila jedini član upravnog odbora društva Prysmian koja je bila zaposlenik društva Pirelli Cavi e Sistemi Energia prije nego što ga je kupio fond GSCP V. Doista, prema sudskoj praksi, činjenica da društvo prilikom kupnje nekog društva zamjenjuje dio članova upravnog odbora, pokazatelj je da prvonavedeno društvo stvarno izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje stečenog društva (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2013., CEPSA/Komisija, T‑497/07, neobjavljena, EU:T:2013:438, t. 176.).

101

Kao treće, tužitelj naglašava da se upravni odbor društva Prysmian sastajao samo svaka tri mjeseca, čime se, prema njegovu mišljenju, potvrđuje da je upravljački tim nadzirao upravljanje tim društvom, a ne njegov upravni odbor. Međutim, takvom tvrdnjom koja se odnosi na redovitost ili učestalost sastanaka upravnog odbora, ne može se dovesti u pitanje činjenica da je upravni odbor tijelo koje u izvršavanju svojih dužnosti odlučuje o sastavu i dužnostima upravljačkog tima. K tomu, tužitelj ne ističe nijedan konkretan element koji može dokazati da je uprava, osobito osoba B. kao CEO, bila posve neovisna od navedenog odbora u svakodnevnom upravljanju društvom, kao što to tvrdi tužitelj. Stoga, tužiteljevu tvrdnju treba odbiti kao neosnovanu.

102

S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da su ovlast imenovanja članova upravnog odbora, kao i ovlast sazivanja skupština dioničara te predlaganja opoziva članova upravnog odbora, objektivni čimbenici koji pokazuju da je tužitelj mogao izvršavati i da je stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente.

103

U uvodnim izjavama 761. i 762. pobijane odluke, Komisija navodi da je tužitelj osigurao da ga se izravno zastupa u svakom upravnom odboru društva Prysmian, time što je imenovao članove upravnog odbora s kojima je održavao veze [povjerljivo]. Prema njezinu mišljenju, ti članovi upravnog odbora uvijek su predstavljali barem 50 % različitih upravnih odbora društva Prysmian. Dodaje da su u određenim slučajevima članovi upravnih odbora povezani s tužiteljem imali odlučujuće glasove, čime se tužitelju omogućavalo da zadrži stvaran nadzor nad odlukama upravnog odbora.

104

Tužitelj osporava tu tvrdnju, pri čemu najprije tvrdi da su članovi upravnog odbora, za koje je Komisija utvrdila da su bili njegovi zaposlenici, zapravo bili članovi upravnog odbora PIA‑e i zaposlenici društva „povezanog” s tužiteljem, odnosno društva GS Services Ltd. Nadalje, tvrdi da su ostali članovi upravnog odbora bili neovisni članovi za koje Komisija nije dokazala da su povrijedili svoje dužnosti neovisnosti ili svoje fiducijarne obveze. Konačno, tvrdi da ga, suprotno onomu što je Komisija utvrdila u pobijanoj odluci, nikad nije zastupalo barem 50 % članova upravnog odbora društva Prysmian.

105

Međutim, tužiteljevi argumenti u tom pogledu ne mogu se prihvatiti. Naime, s jedne strane, valja utvrditi da su članovi upravnog odbora koje tužitelj naziva „članovima upravnog odbora PIA‑e”, koji su zaposlenici društva GS Services, bili i tužiteljevi zaposlenici, uzimajući u obzir da, kao što objašnjava Komisija [povjerljivo].

106

S druge strane, što se tiče Komisijina utvrđenja prema kojem je tužitelj tijekom cijelog razdoblja povrede zadržao veze s barem 50 % članova uzastopnih upravnih odbora društva Prysmian, točno je, kao što tvrdi tužitelj, da je najveća zastupljenost članova upravnog odbora PIA‑e u tim odborima bila 43 % prije datuma IPO‑a i otprilike 33 % nakon navedenog datuma. Međutim, točno je i da je, u uvodnim izjavama 761. i 762. pobijane odluke, kao i u odgovarajućim bilješkama, Komisija iznijela dokaze koji pokazuju da je tužitelj održavao veze i s drugim članovima upravnih odbora društva Prysmian, osobito preko [povjerljivo], a da tužitelj nije uspio dokazati suprotno.

107

U tom pogledu valja podsjetiti da je Sud odlučio da gospodarska cjelina koja se sastoji od društva majke i njegova društva kćeri, može nastati, ne samo iz formalnih odnosa između ta dva društva, nego i na neformalan način, osobito zbog osobnih veza koje postoje između pravnih subjekata koji čine takvu gospodarsku cjelinu (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Komisija/Stichting Administratiekantoor Portielje, C‑440/11 P, EU:C:2013:514, t. 68.).

108

Stoga, uzimajući u obzir članove upravnog odbora PIA‑e i članove upravnog odbora s kojima je tužitelj održavao druge vrste veza, osobito preko [povjerljivo], Komisijin zaključak prema kojem je tužitelj osigurao da ga zastupa barem 50 % članova upravnog odbora tijekom predmetnog razdoblja jest osnovan. Osim toga, iako tužitelj tvrdi da su članovi upravnog odbora s kojima je održavao te druge vrste veza djelovali u svojstvu neovisnih članova upravnog odbora, valja utvrditi, kao što proizlazi iz tužiteljeva odgovora na Komisijin zahtjev za pružanje informacija od 13. ožujka 2013., priloženog tužbi, da se takav položaj temelji isključivo na procjeni samog upravnog odbora društva Prysmian. Sama činjenica da je taj upravni odbor određene vlastite članove procijenio neovisnima, odnosno da je objavio takvu procjenu u svojim izvješćima o upravljanju poduzetnikom, kao što tvrdi tužitelj, ne može sama po sebi dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje da ti isti članovi upravnog odbora nisu stvarno prestali održavati veze s tužiteljem.

109

Iz toga slijedi da je Komisija na temelju stvarne tužiteljeve zastupljenosti u upravnom odboru društva Prysmian, kao objektivnog čimbenika, opravdano mogla dokazati da je tužitelj mogao izvršavati i da je stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente.

110

U uvodnoj izjavi 763. pobijane odluke, Komisija objašnjava da je tužitelj osigurao i da njegovi zastupnici u upravnom odboru imaju najveće moguće upravljačke ovlasti. Konkretno ističe, kao prvo, da su 15. prosinca 2005. i 16. svibnja 2007. četiri člana upravnog odbora PIA‑e imenovana kao „izvršni direktori” društva Prysmian, što je uključivalo delegirane ovlasti koje se odnose na redovno upravljanje potonjim društvom, uključujući potpisivanje akata svakodnevnog upravljanja. Kao drugo, navodi da, iako su 16. siječnja 2007. radi pripreme inicijalne javne ponude ovlasti izvršnih direktora opozvane, dva su člana upravnog odbora PIA‑e nakon toga uključena u „strateški odbor” od ukupno tri člana. Priznaje da navedeni odbor nije imao pravo glasa ili veta, ali ističe da je imao središnju ulogu u potpori upravnom odboru u pogledu strateških i poslovnih pitanja društva Prysmian. Konačno, ističe da je taj odbor raspušten u svibnju 2010., netom nakon potpunog prijenosa tužiteljevih udjela u društvu Prysmian.

111

Tužitelj osporava te Komisijine tvrdnje. Tvrdi, s jedne strane, da nepristrano ispitivanje elemenata navedenih u prilog tim tvrdnjama dokazuje da izvršni direktori PIA‑e nisu imali nikakvu ulogu u poslovnoj politici društva Prysmian prije datuma IPO‑a. S druge strane, tvrdi da strateški odbor nije imao nikakvu središnju ulogu u poslovnoj politici društva Prysmian i da je djelovao samo kao savjetodavno tijelo. Prema njegovu mišljenju, nijedan dokaz uostalom ne potvrđuje da su članovi upravnog odbora PIA‑e svojim članstvom u navedenom odboru izvršavali odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva Prysmian.

112

Što se tiče tužiteljeve prve tvrdnje o razdoblju koje je u biti prethodilo datumu IPO‑a, valja utvrditi, kao prvo, da dokazi koje Komisija navodi u pobijanoj odluci, osobito u bilješkama 1142. do 1145., jasno i nedvojbeno pokazuju da su tri člana upravnog odbora PIA‑e imenovana izvršnim direktorima društva Prysmian, kojih je bilo ukupno četiri.

113

Nadalje, iz priloga tužbi proizlazi da su, na temelju ovlasti delegiranih navedenim izvršnim direktorima, članovi uprave PIA‑e djelovali u svakodnevnom upravljanju društvom Prysmian. Konkretno, odlučili su, među ostalim, o zahtjevu za dozvolu za otvaranje podružnice u Kataru, o imenovanjima u upravnim odborima društava kćeri društva Prysmian i o pitanjima koja se odnose na zapošljavanje u tom društvu.

114

U tim okolnostima, tužiteljevu tvrdnju prema kojoj članovi upravnog odbora PIA‑e nisu imali nikakvu ulogu u poslovnom životu društva Prysmian prije datuma IPO‑a, treba odbiti. K tomu, iako tužitelj tvrdi da je u većini slučajeva uprava društva Prysmian već donijela predmetne odluke, dovoljno je podsjetiti da, prema sudski praksi, činjenica da društvo majka ili njegovi zastupnici trebaju odobriti te prijedloge te stoga imaju pravo to ne učiniti i odstupiti od njih, upravo dokazuje odlučujući utjecaj (presuda od 13. prosinca 2013., HSE/Komisija, T‑399/09, neobjavljena, EU:T:2013:647, t. 84.).

115

Što se tiče tužiteljeve druge tvrdnje o razdoblju nakon datuma IPO‑a, konkretno o strateškom odboru, valja najprije istaknuti da tužitelj ne osporava da je taj odbor stvarno bio sastavljen od tri člana, od kojih su dva bila članovi upravnog odbora PIA‑e. Što se tiče njihovih dužnosti, iz priloga tužbi proizlazi da je navedeni odbor službeno bio nadležan za ispitivanje proračuna i ulaganja društva Prysmian, kao i za osiguravanje njegova financiranja i pomaganje upravnom odboru u njegovim dužnostima. Točnije, dnevni red njegova sastanka održanog 16. srpnja 2008. dokazuje da je ispitivao pitanja poslovne politike društva, uključujući i ulaganja u Brazilu, Kini, Tunisu, Italiji i Rusiji.

116

Stoga , iako strateški odbor nije imao odlučujuće ovlasti, kao što sama Komisija priznaje u pobijanoj odluci, to ne može značiti da uopće nije imao nikakvu ulogu u okviru procesa strateškog odlučivanja društva Prysmian, kao što tvrdi tužitelj.

117

Nadalje, tužitelj ipak tvrdi da su članovi upravnog odbora PIA‑e strateškom odboru samo pružali ograničene savjete kratkim porukama elektroničke pošte povezane s njihovim profesionalnim iskustvom u ulaganju, uvijek na inicijativu i na zahtjev uprave. Međutim, kao što tvrdi Komisija, ta poruka elektroničke pošte dokaz je da se članove upravnog odbora PIA‑e sustavno kontaktiralo u pogledu strateških odluka, uključujući odluke o mogućim ulaganjima, te da su bili aktivno uključeni u odluke o poslovnoj politici društva Prysmian.

118

Konačno, iako tužitelj tvrdi da su osoba B., kao CEO društva Prysmian, i upravljački tim tog društva odredili sastav strateškog odbora, dovoljno je istaknuti da takva tvrdnja nije potkrijepljena porukom elektroničke pošte od 20. veljače 2007., na koju se tužitelj poziva.

119

Iz toga slijedi da je Komisija pravilno mogla najprije zaključiti da su upravljačke ovlasti članova upravnog odbora PIA‑e u upravnom odboru društva Prysmian, u razdoblju do datuma IPO‑a, a potom njihova uloga u strateškom odboru od tog datuma, dodatni objektivni čimbenici kojima se može dokazati da je tužitelj mogao izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje intervenijenata na tržištu i da ga je stvarno izvršavao tijekom cijelog razdoblja povrede.

120

U uvodnoj izjavi 764. pobijane odluke, Komisija navodi da su članovi upravnog odbora PIA‑e imali važnu ulogu i u drugim odborima društva Prysmian osnovanima 15. prosinca 2005., odnosno u odboru za naknade i odboru za unutarnji nadzor. Prema njezinu mišljenju, prvi se bavio osobito pitanjima naknade te su do 28. veljače 2007., od ukupno tri člana, dva člana bila članovi upravnog odbora PIA‑e; drugi se bavio pitanjima usklađenosti s propisima na snazi, osobito računovodstvenih podataka, te je od ukupno dva člana, jedan bio član upravnog odbora PIA‑e.

121

Tužitelj priznaje da su članovi upravnog odbora PIA‑e sudjelovali u tim odborima, ali tvrdi da ta okolnosti ne dokazuje da je on izvršavao odlučujući utjecaj na društvo Prysmian. Osim toga, ističe da je od 28. veljače 2007. samo jedan član upravnog odbora PIA‑e sudjelovao u navedenim odborima, konkretno u odboru za naknade.

122

Što se tiče odbora za naknade, treba napomenuti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, s obzirom na to da taj odbor može odrediti naknadu za upravu društva kćeri, činjenica da su članovi upravnog odbora PIA‑e činili većinu u tom odboru, kao što je slučaj za razdoblje prije datuma IPO‑a, stvarno može dokazati da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer. Međutim, Komisija ne može upotrijebiti tu činjenicu kao naznaku odlučujućeg utjecaja za razdoblje nakon navedenog datuma jer je tada u tom odboru od tri člana samo jedan bio član upravnog odbora PIA‑e.

123

Što se tiče odbora za unutarnji nadzor, ni Komisijina argumentacija nije osnovana. Naime, budući da je u ovom slučaju taj odbor izvršavao samo zadaće poput nadzora i provjere računovodstvenih podataka te pomoći pri izradi financijskih izvještaja, ne može se zaključiti da je navedeni odbor omogućavao tužitelju da nadzire poslovnu politiku svojeg društva kćeri. Osim toga, valja napomenuti da, kao što proizlazi iz uvodne izjave 764. pobijane odluke, nijedan član upravnog odbora PIA‑e nije bio u tom odboru od 28. veljače 2007., tako da se u svakom slučaju na toj okolnosti ne može temeljiti izvršavanje odlučujućeg utjecaja u razdoblju nakon datuma IPO‑a.

124

Iz toga slijedi da Komisija nije mogla uzeti u obzir sudjelovanje članova odbora PIA‑e u odborima za naknade i za unutarnji nadzor kao objektivne čimbenike kojima se može dokazati mogućnost i stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja tužitelja na intervenijente tijekom cijelog razdoblja povrede.

125

U uvodnoj izjavi 765. pobijane odluke, Komisija upućuje na to da su članovi upravnog odbora PIA‑e tijekom cijelog razdoblja povrede primali redovito ažurirane informacije i mjesečna izvješća.

126

Ti izvještaji nisu relevantni za tužitelja kako bi se ocijenilo je li on izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente, s obzirom na to da nisu bili sastavljeni za njega, nego je njihov cilj bio upoznati širu javnost s rezultatima poduzetnika. K tomu, tvrdi da je svrha izvješća samo bila omogućiti izvršnim direktorima PIA‑e da se upoznaju s rezultatom ulaganja u društvo Prysmian te nisu zahtijevala nikakav njihov doprinos.

127

Valja podsjetiti, kao što je učinila Komisija, da je u sudskoj praksi Općeg suda već utvrđeno da se nadzorni odbor društva kćeri, koji je većinom sastavljen od zastupnika društva majke, putem izvješća može redovito obavještavati o razvoju poslovne aktivnosti tog društva kćeri (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2013., HSE/Komisija, T‑399/09, neobjavljena, EU:T:2013:647, t. 93.). Stoga suprotnu tužiteljevu tvrdnju treba odbiti.

128

Osim toga, treba istaknuti da su članovi upravnog odbora PIA‑e putem predmetnih mjesečnih izvješća bili redovito obavještavani o razvoju poslovne aktivnosti društva Prysmian. Kao što proizlazi iz primjera navedenih u bilješci 1157. pobijane odluke, dobivali su informacije o poslovnim aktivnostima tog društva u području električnih kablova, koje su se odnosile na financije, energiju, telekomunikacije, aktivnosti, ljudske resurse, logistiku, razvoj nabave i proizvoda te kvalitetu.

129

Stoga, uzimajući u obzir i tužiteljevu ovlast da imenuje članove različitih upravnih odbora društva Prysmian i delegirane ovlasti članova upravnog odbora PIA‑e, u skladu s razmatranjima iznesenima u točkama 110. do 119. ove presude, primanje redovito ažuriranih informacija i mjesečnih izvješća, dodatni je čimbenik koji pokazuje da se tužitelja redovito obavještavalo o poslovnoj strategiji njegova društva kćeri, što može potvrditi postojanje gospodarske jedinice između njih.

130

U uvodnim izjavama 766. do 770. pobijane odluke, Komisija tvrdi da je tužitelj poduzeo mjere kako bi osigurao da čak i nakon inicijalne javne ponude može izvršavati odlučujući nadzor nad društvom Prysmian. Prema njezinu mišljenju, riječ je o sljedeće četiri mjere:

131

Tužitelj tvrdi da, unatoč tvrdnjama u pobijanoj odluci, Komisija nije uspjela dokazati da je on činio gospodarsku jedinicu s intervenijentima, u smislu sudske prakse, tijekom razdoblja nakon datuma IPO‑a. Najprije smatra da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava jer je primijenila odgovornost društva majke na razinu udjela u kapitalu bez presedana. Nadalje, tvrdi da mu imenovanje upravnog odbora društva Prysmian u veljači 2007. nije osiguralo nadzorni položaj nad tim društvom. K tomu, navodi da je odluka o uvođenju sustava privremenog popisa donesena radi priprema za inicijalnu javnu ponudu. Osim toga, prema njegovu mišljenju, ulaganje društva Taihan Electric Wire ne može se zanemariti.

132

U tom pogledu, kao prvo, valja odbiti tužiteljevu tvrdnju prema kojoj je Komisija pogrešno utvrdila njegovu solidarnu odgovornost za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima u kojima ima udio koji je, prema njegovu mišljenju, bez presedana. Naime, dovoljno je podsjetiti da, prema sudskoj praksi, manjinski udio u vlasništvu može društvu majci omogućiti da stvarno izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje njegova društva kćeri na tržištu ako uključuje prava veća od onih koja inače imaju manjinski dioničari kako bi zaštitili svoje financijske interese i koja su, ispitana metodom skupa usklađenih pravnih i gospodarskih indicija, takva da mogu potvrditi izvršavanje odlučujućeg utjecaja na ponašanje društva kćeri na tržištu (presude od 12. srpnja 2011., Fuji Electric/Komisija, T‑132/07, EU:T:2011:344, t. 183. i od 9. rujna 2015., Toshiba/Komisija, T‑104/13, EU:T:2015:610, t. 97.).

133

Kao drugo, što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem mu imenovanje upravnog odbora 28. veljače 2007. nije osiguralo nadzorni položaj, valja podsjetiti da je, kao što je izneseno u točki 93. ove presude, upravni odbor osnovan tog datuma, odnosno prije datuma IPO‑a, imenovan na razdoblje do 31. prosinca 2009. te da je ostao neizmijenjen, nakon datuma IPO‑a i čak i nakon datuma završetka povrede. Iako tijekom tog razdoblja tužitelj više nije imao potpuni nadzor nad glasačkim pravima povezanima s dionicama društva Prysmian, zadržavanje istog sastava navedenog odbora indicija je da je tužitelj nastavio izvršavati nadzor nad upravnim odborom nakon inicijalne javne ponude.

134

Kao treće, što se tiče tužiteljeve tvrdnje o sustavu privremenog popisa, prema kojoj su takav sustav nalagale obveze iz kodeksa postupanja društava uvrštenih na burzu, valja istaknuti da tužitelj ne osporava Komisijin zaključak prema kojem mu je taj sustav omogućio da osigura da će uz manju zastupljenost moći imenovati najmanje pet od šest članova upravnog odbora društva Prysmian. Međutim, budući da nije relevantno je li sustav posljedica tužiteljeve inicijative ili pravne obveze iz propisa na snazi, valja potvrditi Komisijin zaključak prema kojem je taj sustav omogućio tužitelju da zadrži nadzor nad upravnim odborom društva Prysmian nakon inicijalne javne ponude. Osim toga, čak i da tužitelj nije upotrijebio taj sustav tijekom razdoblja povrede, valja napomenuti da to nije bilo potrebno, s obzirom na to da je, kao što je već navedeno, upravni odbor koji je tužitelj imenovao 28. veljače 2007. ostao neizmijenjen sve do nakon datuma završetka povrede.

135

Kao četvrto, što se tiče ulaganja društva Taihan Electric Wire od 12. studenoga 2007., iako tužitelj tvrdi da nije spriječio to društvo da izvršava svoja prava, valja utvrditi da je svrha obvezivanja tog društva da ne predlaže kandidate za upravni odbor, kao što proizlazi iz rečenice br. 2. dopisa od 6. studenoga 2007., priloženog tužbi, bila onemogućiti da navedeno društvo sudjeluje u sastavu upravnog odbora. K tomu, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ta obveza nije ovisila o povećanju udjela tog društva u društvu Prysmian na više od 10 %. U tim je okolnostima Komisija pravilno smatrala da je na temelju te obveze tužitelj zadržao nadzor nad upravnim odborom društva Prysmian, uzimajući u obzir da se drugi najvažniji dioničar društva odrekao utjecaja na sastav tog odbora.

136

Kao peto, što se tiče izričitog upućivanja na tužiteljev nadzor koji, prema Komisijinu mišljenju, proizlazi iz zapisnika sa sastanka upravnog odbora od 19. prosinca 2007., dovoljno je istaknuti da taj dokument zapravo pokazuje da je jedan od članova upravnog odbora PIA‑e prilikom procjene prijenosa dionica društvu Taihan Electric Wire, izjavio da nije bilo „[povjerljivo]”. Osim toga, iako tužitelj dovodi u pitanje dokaznu vrijednost tog dokumenta, valja istaknuti da je riječ o službenom zapisniku koji , kao takav, treba sadržavati napomene koje su sudionici navedenog odbora htjeli zabilježiti, pri čemu tužitelj nije podnio nijedan mogući dokaz o protivnom.

137

Iz toga slijedi da je Komisija pravilno utvrdila da postoje četiri mjere koje dokazuju da je tužitelj zadržao nadzor nad društvom Prysmian nakon datuma IPO‑a, odnosno nakon što više nije imao većinu glasačkih prava povezanih s dionicama navedenog društva.

138

U točki 771. pobijane odluke Komisija tvrdi da iz dokaza proizlazi da je tužitelj, već krajem 2007., kad je neizravno držao 31,69 % udjela u društvu Prysmian, kao industrijski vlasnik poticao unakrsnu prodaju između društva Prysmian i drugih tužiteljevih društava kćeri. U bilješci 1165. navedene odluke, upućuje na poruku elektroničke pošte koju su 20. prosinca 2007. razmijenile osobe O. i B., poruku elektroničke pošte osobe O. od 2. siječnja 2008. i poruku elektroničke pošte osobe S. od 30. siječnja 2008.

139

Tužitelj osporava Komisijine tvrdnje, pri čemu tvrdi da je predmetnim porukama elektroničke pošte osoba O., kao izvršni direktor PIA‑e, samo skrenula pažnju društvu Prysmian na poslovne prilike te dala ime osobe koju treba kontaktirati u jednom norveškom društvu. Prema njegovu mišljenju, Komisija pogrešno tvrdi da su se te poruke elektroničke pošte odnosile na unakrsne prodaje unutar grupe te da nije dokazala da je razmjena korespondencije dovela do naknadnih kontakata ili da ta razmjena pokazuje postojanje pritiska na društvo Prysmian da iskoristi te prilike.

140

Što se tiče sadržaja predmetnih poruka elektroničke pošte, iz priloga odgovoru na tužbu proizlazi da se osoba O. obratila društvu Prysmian kako bi ga upoznala s time da je tužitelj kupio društvo koje pruža televizijske usluge u Norveškoj te da mu ponudi da s navedenim društvom uspostavi kontakt radi prodaje električnih kablova. Osoba O. predložila je da se tako postupi i u pogledu društva koje tužitelj drži u Sjedinjenim Američkim Državama.

141

Međutim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, predmetne poruke elektroničke pošte odražavaju činjenicu da su poduzetnici koji posluju na tržištu smatrali prikladnim da za moguću prodaju električnih kablova kontaktiraju njega, a ne izravno grupu Prysmian, što pokazuje njegov položaj sugovornika u odnosu na navedenu grupu. Iako, kao što tvrdi tužitelj, te poruke elektroničke pošte ne otkrivaju nijednu tužiteljevu uputu da se uspostave kontakti niti sustavnu praksu, Komisija nije pogriješila kad ih je uključila u svoju analizu kao čimbenik kojim se može dokazati tužiteljeva uključenost u poslovnu aktivnost društva Prysmian.

142

U tim se okolnostima Komisija mogla pravilno osloniti na razmjenu predmetnih poruka elektroničke pošte, osobito onih koje su 20. prosinca 2007. razmijenile osobe O. i B., kao čimbenik za dokazivanje da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na društvo Prysmian.

143

Iz točaka 89. do 142. ove presude proizlazi da je Komisija mogla svoj zaključak o izvršavanju odlučujućeg utjecaja tužitelja na intervenijente, temeljiti na, kao prvo, njegovoj ovlasti imenovanja članova različitih upravnih odbora društva Prysmian, kao drugo, njegovoj ovlasti sazivanja skupština dioničara i predlaganja opoziva članova upravnih odbora ili cijelih upravnih odbora, kao treće, delegiranim ovlastima članova upravnog odbora PIA‑e u upravnim odborima i njihovom sudjelovanju u strateškom odboru, kao četvrto, primanju redovito ažuriranih informacija i mjesečnih izvješća, kao peto, mjerama koje je Komisija nabrojala za osiguravanje nastavka odlučujućeg nadzora tužitelja nakon inicijalne javne ponude i, kao šesto, dokazu da se tužitelj ponašao kao industrijski vlasnik. U tim okolnostima, nakon detaljnog nadzora valja smatrati da je Komisija mogla smatrati, a da pritom nije počinila pogrešku, da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj, ne samo prije datuma IPO‑a, nego tijekom cijelog razdoblja od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009.

144

Drugi dio prvog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

145

Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da ulaganje fonda GSCP V u grupu Prysmian ne odgovara ulaganju običnog financijskog ulagača. Tvrdi da su stjecanje društva Prysmian od strane fonda proveli profesionalni dioničari, a ne upravitelji ili stratezi. Stoga mu se ne može pripisati nikakva odgovornost kao društvu majci.

146

Konkretno, tužitelj ističe da fond GSCP V nije imao ni ovlasti ni sredstva za određivanje ponašanja grupe Prysmian na tržištu, da upravljanje društvima u portfelju ne ulazi u okvire ovlaštenja PIA‑e, koja je osnovala navedeni fond, da je upravljački tim u društvu Prysmian, koji je postavio prijašnji vlasnik tog društva, nastavio upravljati njegovim poslovnim aktivnostima, da su članovi upravnog odbora PIA‑e bili stručnjaci za ulaganje čija je uloga bila samo nadziranje ulaganja, da on nije imao poticaja nadzirati društvo Prysmian, kao što proizlazi iz prijenosa dionica koje je izvršio nedugo nakon što ih je stekao te da se izvana grupa Prysmian nije smatrala dijelom grupe čije je on društvo majka i da u računovodstvene svrhe nije bila uključena u potonju grupu.

147

K tomu, tužitelj tvrdi da, suprotno onomu što je navela Komisija u pobijanoj odluci, mjere koje je donio u pogledu grupe Prysmian nisu istovjetne mjerama holding društva industrijske grupe.

148

Konačno, tužitelj prigovara Komisiji da je smatrala da se na temelju gospodarske prednosti koju je ostvario svojim ulaganjem može dokazati da nije bio financijski ulagač.

149

Komisija i intervenijenti osporavaju te argumente.

150

Trećim dijelom svojeg prvog tužbenog razloga, tužitelj osobito osporava razmatranja koja je Komisija iznijela u uvodnim izjavama 773. do 781. pobijane odluke, u kojima odgovara na argumente koje je tužitelj iznio u upravnom postupku kako bi se utvrdilo da njegovo ponašanje u pogledu grupe Prysmian odgovara ponašanju običnog financijskog ulagača.

151

Prema sudskoj praksi, pripisivanje društvu majci odgovornosti za povredu koju je počinilo njegovo društvo kći, ne može se primijeniti na obične financijske ulagače, odnosno na slučaj ulagača koji drži udjele u društvu radi ostvarivanja financijske dobiti, ali uopće ne sudjeluje u upravljanju i nadzoru nad tim društvom (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2012., 1. garantovaná/Komisija, T‑392/09, neobjavljena, EU:T:2012:674, t. 50. do 52.). Međutim, činjenica da je netko „obični financijski ulagač” nije pravni kriterij, nego je, naprotiv, primjer okolnosti u kojoj društvo majka može pobijati pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:262, t. 75.).

152

Najprije, što se tiče tužiteljevih tvrdnji prema kojima, s jedne strane, fond GSCP V nije imao ni ovlasti ni sredstava za određivanje ponašanja društva Prysmian na tržištu i, s druge strane, da upravljanje društvima kćerima nije ulazilo u okvir ovlaštenja PIA‑e, valja utvrditi da ta razmatranja nisu relevantna za utvrđivanje stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja. K tomu, tim tvrdnjama proturječe objektivni čimbenici i indicije čija je osnovanost utvrđena u točki 143. ove presude. Isto tako valja dodati, kao što je to učinila Komisija, da se pobijanom odlukom ne utvrđuje tužiteljeva uključenost u poslovno upravljanje društvom Prysmian, već izvršavanje odlučujućeg utjecaja na poslovne odluke tog društva. U tom pogledu, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ocjenu izvršavanja odlučujućeg utjecaja ne treba ograničiti samo na elemente koji se odnose na poslovnu politiku društva kćeri stricto sensu (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2015., HIT Groep/Komisija, T‑436/10, EU:T:2015:514, t. 127. i navedenu sudsku praksu).

153

Nadalje, što se tiče tužiteljeve tvrdnje prema kojoj članovi upravnog odbora PIA‑e koji su bili u različitim upravnim odborima društva Prysmian, nisu imali ni kvalifikacije ni iskustva za upravljanje aktivnostima tog društva, valja ponovno smatrati da ta okolnost nije relevantna za utvrđivanje toga da društvo majka nije izvršavalo odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer. U svakom slučaju, njome se ne može dovesti u pitanje činjenica da su ti članovi upravnog odbora bili uključeni u poslovnu politiku društva Prysmian, uzimajući u obzir da su, kao što je utvrđeno u točkama 105. i 119. ove presude, bili u upravnim odborima tog društva kao i u njegovom strateškom odboru te su imali delegirane upravljačke ovlasti.

154

Osim toga, što se tiče tužiteljeve tvrdnje prema kojoj on nije imao interesa nadzirati društvo Prysmian, njoj također proturječi činjenica da je tužitelj imenovao sve upravne odbore tog društva tijekom razdoblja povrede te da je bio u strateškom odboru društva nakon inicijalne javne ponude. Toj tvrdnji očito proturječi i izjava člana upravnog odbora PIA‑e, ispitana u točki 136. ove presude.

155

Konačno, što se tiče tužiteljeve tvrdnje prema kojoj se u biti izvana nije smatralo da je grupa Prysmian bila dio grupe čije je on društvo majka te da u računovodstvene svrhe nije bila uključena u tu grupu, valja je odbiti jer se ni njome ne mogu pobiti čimbenici i indicije koje navodi Komisija kako bi utvrdila postojanje odlučujućeg utjecaja.

156

Iz prethodno navedenog proizlazi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, on nije dokazao da je svrha njegovih udjela u grupi Prysmian bila samo ostvarivanje običnog financijskog ulaganja i da uopće nije sudjelovao u upravljanju i nadzoru nad tim društvom.

157

Stoga treći dio prvog tužbenog razloga treba odbiti, te slijedom toga i navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

158

Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 2. Uredbe br. 1/2003 i obvezu obrazlaganja predviđenu u članku 296. UFEU‑a jer nije na odgovarajući način uzela u obzir odnos između njega i intervenijenata prilikom utvrđivanja njegove solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima.

159

Tužitelj dijeli drugi tužbeni razlog na dva dijela. U prvom dijelu tvrdi da su dokazi koje Komisija navodi kako bi utvrdila njegovu solidarnu odgovornost za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima zahvaćeni nepravilnostima te se temelje na nepotkrijepljenim izjavama koje su intervenijenti dali u upravnom postupku. U drugom dijelu smatra da Komisija nije dovoljno obrazložila svoju odluku.

160

Tužitelj prigovara Komisiji da svoje zaključke o njegovoj solidarnoj odgovornosti za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima temelji samo na izjavama intervenijenata iako te izjave, prema njegovu mišljenju, nisu točne, usklađene ni pouzdane.

161

Konkretno, tužitelj tvrdi da se izjave intervenijenata ne temelje ni na jednom dokazu te da ih je Komisija prihvatila bez kritičnog pristupa. Primjećuje i da je Komisija namjerno zanemarila dokaze koje je podnio kako bi osporio informacije intervenijenata. K tomu, tužitelj tvrdi da su izjave intervenijenata na koje se oslanja Komisija, suprotne izjavama koje su dali ranije, kao i dokazima koje je on podnio prije obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Komisija je time povrijedila svoju obvezu da pažljivo i nepristrano ispita dokumente koje su podnijeli intervenijenti.

162

Komisija i intervenijenti osporavaju te argumente.

163

Tužitelj tvrdi da se zaključci u pobijanoj odluci, o njegovoj solidarnoj odgovornosti za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima, ne temelje na dovoljnim i pouzdanim dokazima. U biti, ovdje ponavlja većinu argumenata koje je istaknuo u okviru prvog tužbenog razloga, a njih treba odbiti iz istih razloga koji su razrađeni u okviru navedenog tužbenog razloga.

164

Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija doslovno, bez kritičkog ispitivanja, preuzela izjave intervenijenata o njegovoj ovlasti imenovanja upravnog odbora društva Prysmian, sudjelovanju članova upravnog odbora PIA‑e u strateškom odboru, njegovom ponašanju kao industrijskog vlasnika i delegiranim ovlastima članova upravnog odbora PIA‑e.

165

Međutim, što se najprije tiče ovlasti imenovanja upravnih odbora, valja napomenuti da se zaključci Komisije ne temelje samo na izjavama društva Prysmian, nego i na informacijama koje je pružio tužitelj i na statutima društva, kao što proizlazi iz uvodne izjave 762. pobijane odluke i bilješki 1138. do 1141. iste odluke. Osim toga, iako tužitelj ponovno tvrdi da je prvi upravni odbor odabrala osoba B., kao CEO društva Prysmian, a ne on, valja utvrditi da, kao što se istaknulo u točki 100. ove presude, ta tvrdnja nije potkrijepljena nijednim tužiteljevim dokazom.

166

Nadalje, što se tiče tužiteljeva sudjelovanja u strateškom odboru, iz uvodne izjave 763. i bilješki 1148. do 1153.pobijane odluke proizlazi da je Komisija svoje zaključke temeljila na razmjeni poruka elektroničke pošte između članova upravnog odbora PIA‑e i CEO‑a društva Prysmian, kao i na dnevnom redu sastanaka strateškog odbora i zapisnicima sa sastanaka upravnog odbora. Stoga Komisija nije samo preuzela izjave intervenijenata kako bi potkrijepila svoje zaključke u pogledu navedenog odbora, kao što tvrdi tužitelj. Osim toga, kao što je navedeno u točki 115. ove presude, dnevni red sastanka tog odbora održanog 16. srpnja 2008. pokazuje da je isti odbor ispitivao pitanja poslovne strategije, uključujući ulaganja u Brazilu, Kini, Tunisu, Italiji i Rusiji, što je suprotno tužiteljevoj tvrdnji prema kojoj predmetni odbor nije imao nikakvu ulogu u okviru procesa strateškog odlučivanja društva Prysmian.

167

K tomu, što se tiče zaključka prema kojem je tužitelj poticao unakrsnu prodaju unutar grupe, on se temelji, kao što je objašnjeno u uvodnoj izjavi 771. pobijane odluke, na porukama elektroničke pošte koje su 20. prosinca 2007. razmijenile osobe O. i B., na poruci elektroničke pošte osobe O. od 2. siječnja 2008. i na poruci elektroničke pošte osobe S. od 30. siječnja 2008. Stoga, treba odbiti tvrdnju prema kojoj se ta utvrđenja temelje samo na izjavama intervenijenata.

168

Konačno, što se tiče delegiranih ovlasti članova upravnog odbora PIA‑e, iz točaka 112. do 114. ove presude proizlazi da je dokaz koji Komisija navodi u pobijanoj odluci, osobito u bilješkama 1142. do 1145. navedene odluke, zapisnik za sastanka upravnog odbora društva Prysmian održanog 15. prosinca 2005. Stoga, suprotno onomu što ističe tužitelj, Komisija nije svoje zaključke temeljila samo na izjavama intervenijenata. Osim toga, Komisijine tvrdnje potvrđuju i prilozi tužbi, koji pokazuju da su na temelju ovlasti delegiranih izvršnim direktorima, članovi upravnog odbora PIA‑e djelovali u svakodnevnom upravljanju društvom Prysmian. Konkretno, odlučili su o zahtjevu za dozvolu za otvaranje podružnice u Kataru, o imenovanjima u upravnim odborima društava kćeri i o pitanjima koja se odnose na zapošljavanje.

169

Iz prethodno navedenog proizlazi da se, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Komisijina utvrđenja ne temelje samo na izjavama intervenijenata.

170

Kao drugo, iako tužitelj tvrdi da su izjave intervenijenata proturječne i da je Komisija zanemarila dokaze koje podnio tijekom upravnog postupka, dovoljno je utvrditi da tužitelj točno ne navodi koje su to izjave ili dokazi, tako da njegove tvrdnje koje je istaknuo u tom smislu, treba odbiti.

171

Prvi dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

172

Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a. Konkretno, prigovara Komisiji da je propustila detaljne informacije koje je podnio tijekom upravnog postupka i da nije dovoljno potkrijepila svoje zaključke, osobito u pogledu primjene pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja u razdoblju prije datuma IPO‑a, u pogledu utvrđenja stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na grupu Prysmian tijekom cijelog razdoblja povrede i u pogledu njegova argumenta prema kojem je njegova uloga u društvu Prysmian odgovarala ulozi običnog financijskog ulagača.

173

Komisija i intervenijenti osporavaju te tvrdnje.

174

U skladu s člankom 296. UFEU‑a, u svim se aktima, uključujući odluke, navode razlozi na kojima se akti temelje.

175

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijeva članak 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno vrsti predmetnog akta te mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu mjeru i tako da nadležni sud može provesti nadzor (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147. i navedenu sudsku praksu).

176

Stoga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je svrha navođenja razloga na kojima se pojedinačna odluka temelji, osim omogućiti sudski nadzor, pružiti zainteresiranoj osobi dovoljno informacija kako bi utvrdila sadržava li ta odluka pogrešku koja se tiče prava, na temelju čega bi se njezina valjanost mogla osporiti. Međutim, valja podsjetiti da obveza obrazlaganja predviđena člankom 296. UFEU‑a čini bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 146. i 148. i navedenu sudsku praksu). Prigovori i argumenti čiji je cilj osporiti osnovanost tog akta stoga su bespredmetni u okviru tužbenog razloga koji se temelji na nepostojanju obrazloženja ili njegovoj nedostatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 22. ožujka 2001., Francuska/Komisija, C‑17/99, EU:C:2001:178, t. 35. do 38., i od 15. lipnja 2005., Corsica Ferries France/Komisija, T‑349/03, EU:T:2005:221, t. 52. i 59.).

177

U ovom slučaju, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, obrazloženje pobijane odluke dovoljno je kako bi on mogao utvrditi razloge zbog kojih je Komisija utvrdila da je solidarno odgovoran za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima zbog izravnog sudjelovanja u predmetnom zabranjenom sporazumu te kako bi Opći sud mogao provesti svoj nadzor.

178

Naime, što se tiče, kao prvo, odluke da se primijeni pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na razdoblje prije datuma IPO‑a, iz uvodnih izjava 748. do 754. pobijane odluke proizlazi da je Komisija objasnila da je zbog činjenice da neizravno nadzire sva glasačka prava povezana s dionicama društva Prysmian, tužitelj u sličnom položaju kao i jedini i isključivi vlasnik potonjeg društva. K tomu, Komisija je objasnila, osobito u uvodnim izjavama 751. do 753. pobijane odluke, da su ulaganja društva Apollo i uprave društva Prysmian bila isključivo pasivna i podrazumijevala su odricanje od raspolaganja glasačkim pravima povezanim s dionicama društva Prysmian u tužiteljevu korist. Komisija je na temelju toga procijenila, s obzirom na sudsku praksu navedenu u uvodnim izjavama 697. do 702. te odluke, da je pravilno mogla tužitelja smatrati solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima.

179

Nadalje, što se tiče utvrđenja o izvršavanju odlučujućeg utjecaja tužitelja na intervenijente u razdoblju od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009., Komisija je objasnila svoj zaključak prema kojem je tužitelj izvršavao takav utjecaj, pri čemu ga je, prema sudskoj praksi, temeljila na objektivnim čimbenicima, uzimajući u obzir gospodarske, organizacijske i prave veze između tužitelja i intervenijenata. Ti su čimbenici pojedinačno i detaljno opisani u uvodnim izjavama 758. do 771. pobijane odluke te zajedno ocijenjeni u uvodnim izjavama 772. do 781. navedene odluke. K tomu, Komisija je u toj završnoj ocjeni, osobito u uvodnim izjavama 773. do 778. te odluke, odgovorila na tužiteljeve glavne argumente. Konačno, treba napomenuti da se, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, objašnjenja Komisije nisu odnosila samo na razdoblje prije datuma IPO‑a nego i na razdoblje nakon navedenog datuma, kao što dokazuju mjere ispitane u uvodnim izjavama 766. do 770. iste odluke.

180

Konačno, što se tiče zaključka prema kojem tužitelj u pogledu grupe Prysmian nije djelovao kao obični financijski ulagač, Komisija daje tužitelju jasan odgovor, osobito u uvodnoj izjavi 779. pobijane odluke, u kojoj tvrdi da raspolaganje glasačkim pravima u pogledu strateških odluka za poslovno ponašanje društva kćeri, kao što su imenovanje rukovodstva i odobravanje poslovnih planova i planova upravljanja, dokazuju očito izvršavanje odlučujućeg utjecaja, a ne obično privremeno financijsko ulaganje.

181

Iz toga slijedi da je Komisija ispunila obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. UFEU‑a u pogledu primjene pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja i u pogledu utvrđenja da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente tijekom cijelog razdoblja povrede. Objasnila je i zašto se tužitelja nije moglo smatrati običnim financijskim ulagačem u pogledu grupe Prysmian.

182

Drugi dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti, kao i navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

183

Tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom povrjeđuju njegova temeljna prava.

184

Konkretno, s jedne strane, tužitelj smatra da je pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja koju je Komisija primijenila na razdoblje prije datuma IPO‑a, protivna načelu pretpostavke nedužnosti, kao i članku 6. stavku 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. te članku 48. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Dodaje da Komisija uopće ne uzima u obzir dokaze koje je podnio kako bi oborio pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja.

185

S druge strane, tužitelj smatra da se utvrđenjem njegove solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima, zbog njegova svojstva društva majke, povrjeđuje načelo osobne odgovornosti jer ni on ni njegovi zastupnici u navedenim društvima kćerima nisu sudjelovali u povredi iz članka 101. UFEU‑a.

186

Komisija i intervenijenti osporavaju te argumente.

187

Kao prvo, što se tiče načelâ osobne odgovornosti i pretpostavke nedužnosti, valja istaknuti da je sud Unije u više navrata utvrdio da Komisija ne povrjeđuje navedena načela time što primjenjuje pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja.

188

Naime, najprije valja podsjetiti da prema sudskoj praksi, činjenica da se društvo majka grupe, koje izvršava odlučujući utjecaj na svoja društva kćeri, može proglasiti solidarno odgovornim za povrede prava tržišnog natjecanja koje su počinile potonja društva, nikako nije povreda načela osobne odgovornosti, nego, naprotiv, izraz tog načela. Naime, društvo majka i društva kćeri pod njegovim odlučujućim utjecajem, zajedno tvore jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja Unije, za kojeg su oni odgovorni i ako taj poduzetnik namjerno ili nepažnjom povrijedi pravila tržišnog natjecanja, postoji osobna i solidarna odgovornost svih pravnih osoba u strukturi grupe (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Nynäs Petroleum i Nynas Belgium/Komisija, T‑347/06, EU:T:2012:480, t. 40. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i mišljenje nezavisne odvjetnice J Kokott u predmetu Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:262, t. 97.).

189

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se pretpostavkom stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja ne povređuje pretpostavka nedužnosti jer, s jedne strane, ne implicira pretpostavku krivnje jednog ili drugog od tih društava (vidjeti presudu od 26. Siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 149. i navedenu sudsku praksu) i s druge strane, pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja oborivog je karaktera (vidjeti presudu od 19. lipnja 2014., FLS Plast/Komisija, C‑243/12 P, EU:C:2014:2006, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

190

Konačno, dovoljno je dodati da, suprotno onomu što ističe tužitelj, činjenica da je teško podnijeti protudokaz potreban za opovrgavanje pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda ne znači da je pretpostavka zapravo neoboriva (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija, C‑155/14 P, EU:C:2016:446, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

191

Iz toga slijedi da tužiteljev argument prema kojem je pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja neusklađena s načelima osobne odgovornosti i pretpostavkom nedužnosti, kako su predviđeni Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Poveljom, treba odbiti.

192

Kao drugo, tužiteljevu tvrdnju prema kojoj ni on ni njegovi zastupnici nisu sudjelovali u zabranjenom sporazumu ne može se prihvatiti s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 188. ove presude.

193

Kao treće, što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem Komisija nije pružila dovoljne razloge kako bi odbila tužiteljevo obaranje pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, valja utvrditi da je takav argument već ispitan u okviru drugog tužbenog razloga i da ga iz istih razloga treba odbiti.

194

Iz toga slijedi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, činjenica da je utvrđena njegova solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne izrečene njegovim društvima kćerima zbog njegova svojstva društva majke ne povrjeđuje načela osobne odgovornosti i pretpostavke nedužnosti u smislu koji navodi tužitelj u ovom tužbenom razlogu.

195

Stoga treći tužbeni razlog treba odbiti.

196

Tužitelj u biti tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni i da je povrijedila načela pravne sigurnosti i individualizacije kazni time što nije odredila udjele koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svojeg unutarnjeg odnosa i time što je samo utvrdila njihovu solidarnu odgovornost. Prema njegovu mišljenju, takvo određivanje nije potrebno ako društva pripadaju istoj grupi u trenutku donošenja pobijane odluke. S druge strane, ako gospodarska jedinica koju su činila ta društva više ne postoji, kao u ovom slučaju, Komisija ima obvezu to utvrditi u navedenoj odluci.

197

Komisija osporava te argumente.

198

Tužitelj u biti tvrdi da je, zbog toga što na datum donošenja pobijane odluke on više nije tvorio jednu gospodarsku jedinicu s intervenijentima, Komisija bila dužna odrediti udio koji svaki od njih treba platiti u okviru svojeg unutarnjeg odnosa.

199

Prema sudskoj praksi Suda, pojam solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne, u mjeri u kojoj je ona samo očitovanje ipso iure učinka pojma poduzetnika, odnosi se samo na poduzetnika, a ne na društva od kojih je sastavljen (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 150. i navedenu sudsku praksu).

200

Iako iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da Komisija može izreći solidarno plaćanje novčane kazne većem broju društava jer su bila dio istog poduzetnika, ni tekst te odredbe ni cilj mehanizma solidarnosti ne dopuštaju zaključak da ta ovlast sankcioniranja obuhvaća, uz određivanje vanjskog odnosa solidarnosti, i određivanje udjela koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svog unutarnjeg odnosa (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 151. i navedenu sudsku praksu).

201

Naprotiv, cilj mehanizma solidarnosti ogleda se u činjenici da predstavlja dodatni pravni instrument kojim Komisija raspolaže radi jačanja učinkovitosti svog djelovanja u području naplate novčanih kazni izrečenih zbog povrede prava tržišnog natjecanja, s obzirom na to da taj mehanizam umanjuje rizik insolventnosti za Komisiju kao vjerovnika duga koji predstavljaju te novčane kazne, što pridonosi cilju odvraćanja kojemu općenito teži pravo tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 152. i navedenu sudsku praksu).

202

Međutim, određivanje, u okviru unutarnjeg odnosa među solidarnim dužnicima, udjela koji je svaki od njih dužan platiti ne teži ostvarenju tog dvostrukog cilja. Riječ je, naime, o sporu koji se javlja u kasnijem stadiju, koji u načelu više nije od interesa za Komisiju jer joj je jedan ili više od navedenih solidarnih dužnika isplatio cjelokupnu novčanu kaznu (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 153. i navedenu sudsku praksu).

203

U ovom slučaju, dovoljno je utvrditi, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 199. do 202. ove presude, da Komisija nije bila dužna odrediti udjele tužitelja i intervenijenata u okviru njihova unutarnjeg odnosa. Naime, budući da je, kao što proizlazi iz ispitivanja provedenog u okviru prvog tužbenog razloga, Komisija pravilno zaključila da su tijekom cijelog razdoblja povrede tužitelj i intervenijenti tvorili jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja, mogla je samo odrediti iznos novčane kazne koju su ta društva dužna solidarno platiti.

204

Osim toga, tužiteljev argument prema kojem na datum donošenja pobijane odluke intervenijenti više nisu s njim tvorili jedinstveni subjekt, ne može dovesti u pitanje zaključak u točki 203. ove presude.

205

S jedne strane, važno je istaknuti da bi prihvaćanje predmetnog argumenta bilo protivno samom pojmu solidarne odgovornosti. U tom pogledu, valja utvrditi da mehanizam solidarnosti, prema definiciji, podrazumijeva da se Komisija može donijeti odluku u pogledu društva majke i društava kćeri a da nije predvidjela udjele u smislu koji navodi tužitelj. Naime, kao što je Sud već presudio, nema „prvenstva” kad se izriče novčana kazna jednom ili drugom od tih društava (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Dow Chemical i dr./Komisija, C‑499/11 P, EU:C:2013:482, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

206

S druge strane, valja utvrditi da bi prihvaćanje takvog argumenta moglo ugroziti cilj mehanizma solidarnosti koji se, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 201. ove presude, temelji na činjenicu da taj mehanizam čini dodatan pravni instrument kojim Komisija raspolaže radi jačanja učinkovitosti naplate izrečenih novčanih kazni i cilja odvraćanja koji se općenito nastoji postići pravo tržišnog natjecanja.

207

S obzirom na prethodno navedeno, nakon detaljnog nadzora valja smatrati da Komisija nije počinila pogrešku ili povrijedila načela pravne sigurnosti i individualizacije kazni jer nije odredila udjele tužitelja i intervenijenata u okviru njihova unutarnjeg odnosa.

208

Stoga četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

209

Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila njegova prava obrane tijekom upravnog postupka. Svoj peti tužbeni razlog dijeli na tri dijela koja se temelje, kao prvo, na tome da mu Komisija nije dala pristup dokumentima ključnima za njegovu obranu, kao drugo, na tome da je Komisija nezakonito odgodila pristup drugim ključnim dokumentima i, kao treće, na tome da je prekomjerno trajanje postupka naštetilo njegovoj sposobnosti da se brani.

210

Tužitelj tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci, njegovu odgovornosti u zabranjenom sporazumu temeljila na brojnim inkriminirajućim dokazima koji mu nisu dostavljeni. Konkretno, riječ je o dokumentu koji sadržava dokaz o opsegu delegiranih ovlasti članova upravnog odbora PIA‑e, kao i o dokumentima koji sadržavaju dokaz o ulozi odbora za naknade i odbora za unutarnji nadzor.

211

Komisija osporava te argumente.

212

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava obrane temeljno je pravo Unije, propisano u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje, kojim se zahtijeva da se prava obrane poštuju u svim postupcima (vidjeti presudu od 17. prosinca 2014., Pilkington Group i dr./Komisija, T‑72/09, neobjavljena, EU:T:2014:1094, t. 232. i navedenu sudsku praksu).

213

Poštovanje prava obrane zahtijeva da se zainteresiranom poduzetniku omogući da tijekom upravnog postupka učinkovito iznese svoje stajalište o postojanju i važnosti navedenih činjenica i okolnosti kao i o dokumentima koje je Komisija priložila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede Ugovora (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 66.).

214

U tom smislu, člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđeno je, s jedne strane, da Komisija poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika protiv kojih vodi postupak, pruža priliku da budu saslušani u vezi s preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku Komisije te, s druge strane, da Komisija svoje odluke temelji samo na činjenicama za koje je strankama omogućeno da se izjasne.

215

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da izostanak dostave nekog dokumenta predstavlja povredu prava obrane samo ako se, s jedne strane, Komisija poziva na taj dokument kako bi utemeljila svoj prigovor vezano za postojanje povrede i, s druge strane, ako se osnovanost tog prigovora može dokazati samo upućivanjem na taj dokument. Ako postoje drugi dokumentirani dokazi kojih su stranke svjesne tijekom upravnog postupka i koji osobito idu u prilog Komisijinoj tezi, odbacivanje dokumenta koji nije dostavljen tužitelju kao dokaznog sredstva ne utječe na osnovanost prigovora iz pobijane odluke. Na predmetnom je poduzetniku da dokaže da bi rezultat do kojeg je došla Komisija u svojoj odluci bio različit da je dokument koji nije bio dostavljen poduzetniku, a na koji se Komisija oslonila kako bi ga inkriminirala, odbačen kao dokazno sredstvo (vidjeti presudu od 9. rujna 2015., Toshiba/Komisija, T‑104/13, EU:T:2015:610, t. 129. i navedenu sudsku praksu).

216

U ovom slučaju, iako tužitelj tvrdi da od Komisije nije dobio ni dokument koji se odnosi na opseg delegiranih ovlasti članova upravnog odbora PIA‑e, ni dokumente koji se odnose na odbor za naknade i odbor za unutarnji nadzor, valja utvrditi, kao i Komisija, da je ta tvrdnja činjenično neutemeljena.

217

Najprije, kao što objašnjava Komisija, a da tužitelj to ne osporava, on je 27. ožujka 2012. obaviješten o dokumentu koji se odnosi na opseg delegiranih ovlasti članova upravnog odbora PIA‑e te je imao pristup i povjerljivoj verziji navedenog dokumenta i verziji koja nije klasificirana oznakom tajnosti.

218

Nadalje, što se tiče dokumenta koji se odnosi na odbor za naknade, valja istaknuti da je riječ o povjerljivoj verziji odgovora intervenijenata na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Tužitelj je 4. siječnja i 12. ožujka 2012. te 11. rujna 2013. dobio pristup verziji tog odgovora koja nije klasificirana oznakom tajnosti, iz koje proizlaze elementi koje Komisija navodi u pogledu tužitelja u pobijanoj odluci.

219

Konačno, što se tiče dokumenta koji se odnosi na odbor za unutarnji nadzor, riječ je o dokumentu koji je istovjetan onome iz priloga 15. odgovoru intervenijenata na zahtjev za pružanje informacija od 20. listopada 2009., kojem je tužitelj dobio pristup konkretno 26. siječnja 2012.

220

Iz toga slijedi da Komisija nije odbila pristup dokumentima koje je tužitelj naveo u tužbi i da je stoga ispunila sve svoje obveze prema sudskoj praksi navedenoj u točki 215. ove presude.

221

Osim toga, tužitelj tvrdi da nije dobio pristup drugim dokumentima iz spisa, poput dokumenata [povjerljivo] i [povjerljivo]. Međutim, budući da je ta tvrdnja prvi put iznesena pred Općim sudom u fazi replike i ne temelji se na elementima istaknutima tijekom postupka, treba je odbiti kao nedopuštenu. U svakom slučaju, valja istaknuti da je, kao što primjećuje Komisija, dokument [povjerljivo] proslijeđen tužitelju 8. rujna 2011., a dokument [povjerljivo] sadržava samo javno dostupne informacije, kao što dokazuje bilješka 1127. pobijane odluke.

222

Prvi dio petog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

223

Tužitelj tvrdi, kao prvo, da je Komisija pružila informacije ključne za njegovu obranu tek u vrlo kasnoj fazi istrage, odnosno 17. svibnja 2013., tako da on nije mogao na odgovarajući način ostvariti svoja prava obrane. Te inkriminirajuće i oslobađajuće informacije odnose se, kao prvo, na dokaze za utvrđivanje uloge strateškog odbora, kao drugo, na dokaze o odboru za naknade i odboru za unutarnji nadzor, kao treće, na dokaze koji se odnose na pitanja ispitana tijekom mjesečnih sastanaka i, kao četvrto, na dokaze u prilog Komisijinoj tvrdnji prema kojoj je tužitelj djelovao kao industrijski vlasnik.

224

Nadalje, tužitelj tvrdi da zakašnjelo dostavljanje tih informacija nije ispravilo povredu njegovih prava obrane jer nije njima raspolagao ni tijekom pripreme svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ni tijekom saslušanja održanog u lipnju 2012. Usto, prema njegovu mišljenju, da je mogao iznijeti svoj stav o dokazima u ranijoj fazi, Komisija bi ih mogla bolje uzeti u obzir.

225

Osim toga, tužitelj tvrdi da Komisijino obrazloženje prema kojem je kasniji pristup tim informacijama opravdan potrebom da se prethodno utvrdi osnovanost dokaza prije njihova dostavljanja, nije osnovano. Ističe da je Komisija imala na raspolaganju većinu dokaza više od jedne godine prije toga.

226

Konačno, tužitelj traži od Općeg suda da naloži Komisiji da, u skladu s člankom 64. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., radi ispitivanja zatvorenog za javnost, dostavi sve relevantne dokumente koje je Komisija interno objavila od 1. ožujka 2012. do 17. svibnja 2013., konkretno korespondenciju s pravnom službom i službenikom za usmene rasprave te izvješća sa sastanaka skupine zadužene za predmet ili interne pisane upute skupini.

227

Komisija osporava te argumente.

228

Tužitelj u biti tvrdi da mu je Komisija sa zakašnjenjem dala pristup dokumentima ključnim za njegovu obranu.

229

Prema sudskoj praksi navedenoj u točki 213. ove presude, poštovanje prava obrane u biti podrazumijeva da se zainteresiranom poduzetniku tijekom upravnog postupka omogući da učinkovito iznese svoje stajalište o postojanju i važnosti navedenih činjenica i okolnosti.

230

U ovom slučaju, valja istaknuti da u okviru ovog dijela tužbenog zahtjeva tužitelj ne tvrdi, kao u prvom dijelu, da nije dobio pristup dokumentima ključnim za njegovu obranu protiv prigovora koje je Komisija iznijela protiv njega u pobijanoj odluci, nego samo Komisiji prigovora zakašnjelo dostavljanje tih dokumenata.

231

Međutim, kao prvo, valja istaknuti da su dokumenti koje navodi, proslijeđeni tužitelju 17. svibnja 2013., odnosno otprilike deset mjeseci prije donošenja pobijane odluke. U tim okolnostima, tužitelj ne može valjano tvrditi da nije imao mogućnost podnijeti svoja očitovanja o tim elementima zbog nedostatka vremena za njihovo ispitivanje. Nadalje, valja utvrditi da se tužitelj doista očitovao o tim dokumentima, osobito 17. lipnja 2013., jedan mjesec nakon što su mu proslijeđeni te da ništa u tim pismenima ne može dokazati, kao što tvrdi tužitelj, da Komisija nije imala dovoljno vremena da uzme u obzir njegova očitovanja. Konačno, tužitelj ne objašnjava točno koje bi argumente mogao iznijeti da ga nedostatak vremena u tome nije spriječio.

232

Kao drugo, valja istaknuti da se među dokumentima za koje tužitelj navodi da su mu kasno proslijeđeni, dva odnose na Komisijine zaključke u pogledu njegova sudjelovanja u odborima za naknade i za unutarnji nadzor društva Prysmian. Međutim, iz analize provedene u okviru prvog tužbenog razloga, u točkama 120. do 124. ove presude, proizlazi da Komisija ne može na ta dva elementa temeljiti zaključak prema kojem je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na intervenijente. U tim okolnostima, tužiteljev prigovor u pogledu kasnog prosljeđivanja tih dvaju dokumenata koji se odnose na navedene elemente, treba odbiti kao bespredmetan. Osim toga, s obzirom na to da su predmetni dokumenti, odnosno zapisnik upravnog odbora društva Prysmian i mjesečna izvješća, relativno kratki, tužitelj ne može tvrditi da ih nije imao vremena ispitati kako bi pripremio svoju obranu pred Komisijom.

233

Kao treće, tužitelj ne može valjano tvrditi da su dokumenti o kojima je obaviješten 17. svibnja 2013. jedini temelj Komisijine argumentacije. U tom pogledu, treba istaknuti da se Komisijini zaključci u pobijanoj odluci temelje na nekoliko drugih dokumenata o kojima je tužitelj u biti obaviješten nakon donošenja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 30. lipnja 2011.

234

Kao četvrto, iako tužitelj nije mogao imati pristup tim dokumentima za pripremu svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku pripremni dokument u kojem su ocjene činjenica i prava samo privremene (presuda od 5. prosinca 2013., SNIA/Komisija, C‑448/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:801, t. 42. i navedena sudska praksa). Stoga se ničim ne sprječava da se dokumenti zaprimljeni kao odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kasnije upotrijebe u konačnoj odluci ako je zainteresiranoj stranci bilo omogućeno, kao u ovom slučaju, da se o njima očituje.

235

Stoga drugi dio petog tužbenog razloga treba odbiti kao djelomično bespredmetan, a djelomično neosnovan. Nadalje, što se tiče mjere upravljanja postupkom koju predlaže tužitelj, dovoljno je istaknuti da on ne objašnjava kako bi ta mjera mogla potkrijepiti njegove argumente. U tim okolnostima, tužiteljev zahtjev ne može se prihvatiti.

236

Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave s obzirom na prekomjerno trajanje upravnog postupka. U tom pogledu osobito ističe da je istraga trajala više od pet godina, odnosno od 9. siječnja 2009. do 2. travnja 2014. Dodaje da je to trajanje imalo posljedice za njegovu obranu jer je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku primio tek 30. lipnja 2011., kad je fond GSCP V već prenio svoje posljednje udjele u društvu Prysmian, 2010. godine. Smatra i da bi, u slučaju da prekomjerno trajanje upravnog postupka ne opravdava poništenje pobijane odluke, Opći sud trebao barem pravično smanjiti iznos novčane kazne koja mu je izrečena.

237

Komisija osporava te argumente.

238

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje razumnog roka u vođenju upravnih postupaka u području politike tržišnog natjecanja jest opće načelo prava Unije čije poštovanje osiguravaju sudovi Unije (vidjeti presudu od 19. prosinca 2012., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, C‑452/11 P, neobjavljena, EU:C:2012:829, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

239

Načelo razumnog roka u okviru upravnog postupka ponovno je potvrđeno člankom 41. stavkom 1. Povelje, na temelju kojeg „[s]vatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku” (vidjeti presudu od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 284. i navedenu sudsku praksu).

240

Razumnost svake faze postupka treba ocjenjivati s obzirom na posebne okolnosti svakog predmeta i, osobito, njegov kontekst, ponašanje stranaka tijekom postupka, važnost predmeta za različite zainteresirane poduzetnike i njegov stupanj složenosti (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, EU:T:1999:80, t. 126.).

241

Sud je presudio i da u području politike tržišnog natjecanja pred Komisijom upravni postupak može uključivati ispitivanje u dvije uzastopne faze, od kojih svaka ima svoju unutarnju logiku. Prva faza, koja traje do slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, počinje teći od dana kada Komisija, koristeći se ovlastima koje joj je dodijelio zakonodavac Unije, poduzme mjere koje uključuju optužbu za počinjenje povrede te joj mora omogućiti da zauzme stajalište o smjeru postupka. Druga faza traje od slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku do donošenja konačne odluke. Ta faza mora omogućiti Komisiji da donese konačnu odluku o povredi koja se stavlja na teret (presuda od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 38.).

242

Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, kada je povreda načela razumnog roka imala mogući utjecaj na ishod postupka, takva povreda može dovesti do poništenja pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija, C‑113/04 P, EU:C:2006:593, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

243

Međutim, valja pojasniti da, kad je riječ o primjeni pravila tržišnog natjecanja, prekoračenje razumnog roka može biti razlog za poništenje samo u slučaju odlukâ kojima se utvrđuju povrede i ako je bilo utvrđeno da je povreda načela razumnog roka negativno utjecala na prava obrane predmetnih poduzetnika. Osim u tom posebnom slučaju, nepoštovanje obveze donošenja odluke u razumnom roku nema utjecaja na valjanost upravnog postupka na temelju Uredbe br. 1/2003 (presuda od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 42.).

244

Konačno, s obzirom na to da je poštovanje prava obrane, načela čiji je temeljni karakter više puta bio istaknut u sudskoj praksi Suda, od ključne važnosti u postupcima kao što je ovaj, važno je izbjeći da to pravo bude nepopravljivo ugroženo zbog prekomjernog trajanja istražne faze i da trajanje te faze stvori prepreku utvrđivanju dokaza kojima se želi osporiti postojanje ponašanja koja mogu dovesti do uspostave odgovornosti predmetnih poduzetnika. Iz tog razloga, ispitivanje eventualne prepreke ostvarivanju prava obrane ne smije biti ograničeno na samu fazu u kojoj ta prava proizvode svoj puni učinak, to jest, na drugu fazu upravnog postupka. Ocjena izvora eventualnog slabljenja učinkovitosti prava obrane mora se proširiti na čitav upravni postupak i provesti se s obzirom na njegovo ukupno trajanje (vidjeti presudu od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

245

U ovom slučaju, valja utvrditi da je u pogledu prve faze upravnog postupka, odnosno one koja se proteže od dostave odluke o pretrazi intervenijentima u siječnju 2009. do primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u lipnju 2011., prošlo 29 mjeseci. Druga faza upravnog postupka, koja se proteže od primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku do donošenja pobijane odluke u travnju 2014., obuhvaća razdoblje od 33 mjeseca.

246

U tom pogledu valja utvrditi da trajanje prve faze upravnog postupka i trajanje druge faze navedenog postupka nije pretjerano s obzirom na mjere koje je Komisija bila obvezan poduzeti kako bi dovršila istragu i donijela pobijanu odluku.

247

Naime, kao prvo, valja istaknuti, poput Komisije, da se istraga odnosila na zabranjeni sporazum globalnog dosega, s velikim ukupnim brojem sudionika, koji je trajao gotovo deset godina i u tijeku kojeg je Komisija trebala ažurirati znatnu količinu dokaza u spisu, uključujući sve dokaze prikupljene tijekom pretraga i zaprimljene od podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa. Osim toga, tijekom navedene istrage, Komisija je sudionicima predmetnog sektora poslala zahtjeve za pružanje informacija u skladu s člankom 18. Uredbe br. 1/2003 i točkom 12. obavijesti o primjeni pokajničkog programa.

248

Nadalje, valja istaknuti da je Komisija zbog obujma dokaza donijela odluku koja u engleskoj verziji ima 287 stranica, čiji Prilog 1. sadržava potpuna upućivanja na sve dokaze prikupljene tijekom istražne faze te da su razmjeri i doseg zabranjenog sporazuma, kao i jezične poteškoće, također znatni. U tom pogledu valja podsjetiti da je pobijana odluka imala 26 adresata iz mnogih zemalja od kojih je veliki dio sudjelovao u zabranjenom sporazumu u različitim pravnim oblicima i bio restrukturiran tijekom i nakon razdoblja zabranjenog sporazuma. Usto valja istaknuti da je navedena odluka, sastavljena na engleskom, trebala biti u cijelosti prevedena na njemački, francuski i talijanski.

249

Naposljetku, iz okolnosti spora iznesenih u točkama 3. do 10. ove presude, proizlazi da je Komisija u okviru upravnog postupka donijela čitav niz mjera koje opravdavaju trajanje svake od faza navedenog postupka i čiju prikladnost za potrebe istrage tužitelj nije osobito dovodio u pitanje.

250

Stoga je trajanje dviju faza upravnog postupka bilo razumno kako bi omogućilo Komisiji da detaljno procijeni dokaze i argumente koje su istaknule stranke na koje se odnosi istraga.

251

Iz toga slijedi da tužitelj ne može valjano tvrditi da je trajanje upravnog postupka pred Komisijom bilo prekomjerno i da je ona povrijedila načelo razumnog roka.

252

U svakom slučaju, čak i da se utvrdi moguće prekomjerno ukupno trajanje upravnog postupka i povreda načela razumnog roka, takvo utvrđenje, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 242. do 244. ove presude, samo po sebi nije dovoljno da se zaključi da treba poništiti pobijanu odluku.

253

U tom pogledu, tužitelj tvrdi da je prekomjerno trajanje upravnog postupka imalo „posljedice na njegovu sposobnost obrane”, osobito s obzirom na to da je, u trenutku kad je obaviješten o tome da je obuhvaćen istragom, odnosno na datum obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku , 30. lipnja 2011., već prenio svoje posljednje udjele u intervenijentima, zbog čega je imao samo ograničeni pristup dokazima o svojem ulaganju. Međutim, u tom je pogledu dovoljno podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, na temelju opće dužnosti pažljivog postupanja koju ima svaki poduzetnik ili udruženje poduzetnika, tužitelj dužan u svojim knjigama i arhivima čuvati elemente u kojima se mogu vidjeti detalji o njegovom poslovanju, kako bi, među ostalim, u slučaju pokretanja sudskog ili upravnog postupka mogao raspolagati potrebnim dokazima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2011., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, T‑240/07, EU:T:2011:284, t. 301. i navedenu sudsku praksu). Ta obveza primjenjuje se i u području prijenosa društva kćeri, u skladu s presudom od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija (T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 152.).

254

Što se tiče tužiteljeva poziva Općem sudu da pravično smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena ako trajanje upravnog postupka ne bi opravdalo poništenje pobijane odluke, treba smatrati da je on istaknut u prilog tužiteljevu zahtjevu za smanjenje navedenog iznosa, koji će se ispitati u točki 261. dolje.

255

Treći dio petog tužbenog razloga stoga treba odbiti, kao i navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

256

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužitelj nije uspio dokazati da je Komisija počinila nepravilnosti koje bi opravdale poništenje pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na njega.

257

Stoga treba odbiti zahtjev za poništenje koji je iznio tužitelj.

258

Tužitelj poziva Opći sud da smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena kako bi se uzele u obzir pogreške koje je Komisija počinila prilikom izračuna navedenog iznosa. Isto tako, tužitelj poziva Opći sud da pravično smanji taj iznos, ako trajanje upravnog postupka ne bi opravdalo poništenje pobijane odluke. Konačno, traži od Općeg suda da mu prizna svako smanjenje iznosa novčane kazne koje se odobri intervenijentima nakon tužbe podnesene protiv navedene odluke u predmetu T‑475/14, Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi/Komisija.

259

Prije ispitivanja različitih tužiteljevih zahtjeva koji se odnose na dobivanje smanjenja iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, valja podsjetiti da je nadzor zakonitosti dopunjen neograničenom nadležnosti koja je sudu Unije priznata člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Takva nadležnost omogućuje sudovima, osim pukog nadzora zakonitosti tih novčanih kazni, zamjenu ocjene Komisije vlastitom ocjenom i stoga ukidanje, smanjenje ili povećanje izrečene novčane kazne ili dnevne kazne. Treba međutim naglasiti da izvršavanje neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti, pri čemu valja podsjetiti i na to da su postupci pred sudovima Unije kontradiktorne naravi. Osim razloga javnog poretka koje sud mora ispitati po službenoj dužnosti, poput nepostojanja obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je da istakne tužbene razloge protiv te odluke i podnese dokaze njima u prilog (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, EU:C:2011:816, t. 130. i 131.).

260

Što se tiče, kao prvo, tužiteljeva poziva da se smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena zbog pogrešaka koje je počinila Komisija prilikom izračuna navedenog iznosa, valja istaknuti, s jedne strane, da su tužbeni razlozi koje je tužitelj istaknuo u prilog zahtjevu za poništenje odbijeni i, s druge strane, da ne postoje elementi koji bi u ovom slučaju opravdali smanjenje tog iznosa. Iz toga slijedi da ovaj zahtjev treba odbiti u cijelosti.

261

Što se tiče, kao drugo, tužiteljeva poziva da se iznos novčane kazne koja mu je izrečena pravično smanji zbog prekomjernog trajanja upravnog postupka, dovoljno je podsjetiti da iako Komisijina povreda načela razumnog roka može opravdati poništenje odluke koju je donijela u upravnom postupku na temelju članaka 101. ili 102. UFEU‑a ako je istodobno dovela do povrede prava obrane dotičnog poduzetnika, takva povreda navedenog načela, ako je dokazana, ne može dovesti do smanjenja iznosa izrečene novčane kazne (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy i Bosch/Komisija, C‑644/13 P, EU:C:2017:59, t. 79. i navedenu sudsku praksu).

262

U svakom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 251. ove presude, ne može se utvrditi prekomjerno trajanje upravnog postupka u ovom slučaju. Iz toga slijedi da ovaj zahtjev treba odbiti.

263

Što se tiče, kao treće i posljednje, tužiteljeva zahtjeva da mu se prizna svako smanjenje iznosa novčane kazne koje bi Opći sud odobrio intervenijentima nakon tužbe podnesene protiv pobijane odluke u predmetu T‑475/14, Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi/Komisija, valja podsjetiti da se tužitelja ne smatra odgovornim za zabranjeni sporazum zbog njegova izravnog sudjelovanja u aktivnostima tog sporazuma. Naime, u skladu s člankom 1. te odluke, samo ga se smatra odgovornim za povredu kao društva majke intervenijenata.

264

Međutim, u slučaju kad odgovornost društva majke proizlazi isključivo iz izravnog sudjelovanja njegova društva kćeri u povredi i kad su ta dva društva usporedo podnijela tužbe s istim predmetom, Opći sud može uzeti u obzir poništenje utvrđenja povrede u pogledu društva kćeri za određeno razdoblje i na odgovarajući način smanjiti iznos novčane kazne izrečene solidarno društvu majci i njegovom društvu kćeri, a da pri tome ne odlučuje ultra petita.

265

U tom pogledu, s jedne strane, da bi se utvrdila odgovornost gospodarske jedinice, potrebno je podnijeti dokaz da je barem jedan subjekt počinio povredu pravila tržišnog natjecanja Unije i da je ta okolnost istaknuta u odluci koja je postala konačna i, s druge strane, razlog zbog kojeg je utvrđeno da ne postoji protupravno ponašanje društva kćeri nije relevantan.

266

U tom kontekstu valja uputiti na to da odgovornost društva majke u cijelosti proizlazi iz same činjenice da je društvo kći izravno sudjelovalo u povredi. Naime, u takvom slučaju odgovornost društva majke proizlazi iz protupravnog ponašanja njegova društva kćeri, koje se pripisuje društvu majci s obzirom na gospodarsku jedinicu koju ta društva čine. Posljedično, odgovornost društva majke nužno ovisi o činjenicama koje predstavljaju povredu koju je počinilo njegovo društvo kći, s kojima je njegova odgovornost neodvojivo povezana.

267

Iz istih razloga valja pojasniti da, u slučaju kad niti jedan čimbenik individualno ne karakterizira ponašanje koje se stavlja na teret društvu majci, smanjenje iznosa novčane kazne izrečene solidarno društvu kćeri i društvu majci, načelno treba, ako su ispunjeni potrebni postupovni uvjeti, proširiti na društvo majku.

268

U ovom slučaju, treba utvrditi da su tužitelj i intervenijenti podnijeli tužbu protiv pobijane odluke te da te tužbe djelomično imaju isti predmet, odnosno, kao prvo, poništenje novčane kazne predviđene člankom 2. točkom (f) navedene odluke u dijelu koji se odnosi na njih te, podredno, smanjenje iznosa navedene novčane kazne koja im je solidarno izrečena.

269

U tom okolnostima, tužitelju valja priznati iste koristi od mogućeg poništenja pobijane odluke, kao i intervenijentima u okviru tužbe podnesene u predmetu T‑475/14.

270

Međutim, valja naglasiti da je Opći sud današnjom presudom u predmetu T‑475/14, Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi/Komisija, odbio tužbu u predmetu u kojem je donesena ta presuda, odnosno zahtjev intervenijenata za poništenje, kao i njihov zahtjev za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene.

271

Stoga se tužiteljev zahtjev da mu se prizna svako smanjenje koje bi bilo odobreno intervenijentima nakon tužbe podnesene protiv pobijane odluke u predmetu T‑475/14, Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi/Komisija, ne može prihvatiti te stoga treba u cijelosti odbiti zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužitelju.

272

S obzirom na sve prethodno navedeno, tužbu treba odbiti.

273

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

274

Budući da tužitelj u cijelosti nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, a Komisija je postavila odgovarajući zahtjev, tužitelju valja naložiti snošenje svih troškova.

275

U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od nabrojenih u stavcima 1. i 2. snosi vlastite troškove. U okolnostima ovog spora, valja proglasiti da društva Prysmian i PrysmianCS snose vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora

A. Tužitelj i predmetni sektor

B. Upravni postupak

C. Pobijana odluka

1. Predmetna povreda

2. Tužiteljeva odgovornost

3. Izrečena novčana kazna

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Zahtjev za poništenje

1. Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kao i na pogrešci koja se tiče prava i očitoj pogrešci u ocjeni

a) Prvi dio koji se odnosi na primjenu pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecala tijekom razdoblja od 29. srpnja 2005. do 3. svibnja 2007.

1) Prvi prigovor koji se odnosi na primjenu pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja tijekom razdoblja od 29. srpnja 2005. do 3. svibnja 2007.

2) Drugi prigovor koji se odnosi na obaranje pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja

b) Drugi dio koji se odnosi na Komisijine zaključke u pogledu razdoblja od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009.

1) Ovlast imenovanja članova različitih upravnih odbora društva Prysmian, kao i ovlast sazivanja skupština dioničara te predlaganja opoziva članova upravnih odbora ili cijelih upravnih odbora

2) Stvarna tužiteljeva zastupljenost u upravnom odboru društva Prysmian

3) Upravljačke ovlasti tužiteljevih zastupnika u upravnom odboru

4) Važnost tužiteljeve uloge u odborima koje je osnovalo društvo Prysmian

5) Primanje redovito ažuriranih informacija i mjesečnih izvješća

6) Mjere za osiguravanje nastavka odlučujućeg nadzora nakon datuma IPO‑a

7) Dokaz tipičnog ponašanja industrijskog vlasnika

8) Procjena svih elemenata koji se navode u pobijanoj odluci

c) Treći dio koji se odnosi na Komisijin zaključak prema kojem tužitelj u biti nije bio samo financijski ulagač

2. Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 2. Uredbe br. 1/2003, nedostatku dokaza i povredi obveze obrazlaganja predviđene u članku 296. UFEU‑a

a) Prvi dio koji se temelji na povredi članka 2. Uredbe br. 1/2003 i nedostatku dokaza

b) Drugi dio koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

3. Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kao i na povredi načelâ osobne odgovornosti i pretpostavke nedužnosti

4. Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑a i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kao i na očitoj pogrešci u ocjeni te povredi načelâ pravne sigurnosti i individualizacije kazni

5. Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane

a) Prvi dio koji se temelji na tome da Komisija nije tužitelju dala pristup elementima ključnim za njegovu obranu

b) Drugi dio koji se temelji na tome da je Komisija nezakonito odgađala pristup drugim dokumentima ključnim za obranu tužitelja

c) Treći dio koji se temelji na prekomjernom trajanju upravnog postupka

B. Zahtjev koji se odnosi na smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužitelju

1. Zahtjev za smanjenje iznosa izrečene novčane kazne zbog pogrešaka koje je počinila Komisija prilikom izračuna navedenog iznosa

2. Zahtjev za smanjenje iznosa izrečene novčane kazne zbog prekomjernog trajanja upravnog postupka

3. Zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne kako bi se primijenilo svako smanjenje navedenog iznosa koje bi bilo odobreno intervenijentima nakon tužbe podnesene protiv pobijane odluke u predmetu T‑475/14

IV. Troškovi