1. 

Na prijedlog prvog nezavisnog odvjetnika, vijeće Suda za preispitivanje odlučilo je, temeljem članka 193. stavka 4. Poslovnika Suda, preispitati presudu Općeg suda Europske unije Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) ( 2 ).

2. 

Sud je u točki 2. izreke gore navedene odluke pojasnio:

„Preispitivanje će se odnositi na pitanje utječe li ta presuda Općeg suda na jedinstvo ili dosljednost prava Unije zbog toga što se Opći sud, kao žalbeni sud, proglasio nadležnim za odlučivanje, kao prvostupanjski sud, o tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti [Europske] [u]nije

3.

Prema članku 256. stavku 1. UFEU‑a „Opći sud nadležan je za provođenje postupka i odlučivanje u prvom stupnju u slučaju predmeta i postupaka iz članaka 263., 265., 268., 270. i 272., osim u onima koji su dodijeljeni specijaliziranom sudu osnovanom na temelju članka 257. ili su na temelju Statuta [Suda Europske unije] pridržani Sudu. Statut [Suda] može predvidjeti nadležnost Općeg suda za druge vrste predmeta i postupaka“.

4.

Među različitim člancima koji su navedeni u članku 256. UFEU‑a, članak 268. predviđa nadležnost Suda „u sporovima koji se odnose na naknadu štete predviđenu drugim i trećim stavkom članka 340. [UFEU‑a]“, a članak 270. UFEU‑a nadležnost Suda u „svim sporovima između Unije i njezinih službenika u granicama i prema uvjetima utvrđenima u Pravilniku o osoblju za dužnosnike i Uvjetima zaposlenja za ostale službenike [Europske] [u]nije“ (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju).

5.

Sukladno članku 1. Priloga I. Statutu Suda, Službenički sud Europske unije „nadležan je u prvom stupnju za rješavanje sporova između Unije i njenih službenika kako je navedeno u članku 270. [UFEU‑a], uključujući i sporove između svih tijela ili agencija i njihovih službenika za koje je nadležnost dodijeljena Sudu Europske unije“.

6.

Eventualni sukobi nadležnosti koji bi se mogli pojaviti između različitih sudova Suda u području javne službe uređeni su člankom 8. Priloga I. Statutu Suda:

„1.   Ako je tužba ili neki drugi podnesak, koji je namijenjen Službeničkom sudu, greškom podnesen tajniku Suda ili Općeg suda on ga bez odgode upućuje tajniku Službeničkog suda. Jednako tako, ako je tužba ili neki drugi podnesak, koji je namijenjen Sudu ili Općem sudu, greškom podnesen tajniku Službeničkog suda, on ga bez odgode upućuje tajniku Suda ili Općeg suda.

2.   Ako Službenički sud utvrdi da nije nadležan provoditi postupak i odlučivati u predmetu koji je u nadležnosti Suda ili Općeg suda, upućuje taj zahtjev Sudu ili Općem sudu. Jednako tako, ako Sud ili Opći sud utvrdi da neki predmet pripada u nadležnost Službeničkog suda, upućuje taj predmet Službeničkom sudu, koji se tada ne smije oglasiti nenadležnim.

3.   Ako su pred Službeničkim sudom i Općim sudom pokrenuti postupci s istim pitanjem tumačenja ili u kojima se ispituje valjanost istog akta, Službenički sud može nakon saslušanja stranaka suspendirati postupak dok Opći sud ne donese presudu.

Ako su pred Službeničkim sudom i Općim sudom pokrenuti postupci s istim predmetom spora, Službenički sud oglašava se nenadležnim tako da Opći sud može odlučivati o tim predmetima.“

7.

Članak 73. Pravilnika o osoblju propisuje:

„1.   Od dana stupanja u službu dužnosnik je osiguran od rizika profesionalnih bolesti ili nesreća […]. Dužnosnik [obvezno] doprinosi pokrivanju troškova osiguranja od rizika nastalih izvan radnog mjesta u iznosu do 0,1% osnovne plaće.

U tim pravilima navode se rizici koji nisu osigurani.

2.   Isplaćuju se sljedeća davanja:

[…]“

8.

Prema članku 91. stavku 1. Pravilnika o osoblju, „Sud Europske unije nadležan je u svim sporovima između Unije i svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje, koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2. U sporovima financijske naravi Sud ima neograničenu nadležnost.“

9.

Alessandro Missir Mamachi di Lusignano, dužnosnik Europske unije, preminuo je 18. rujna 2008. pod tragičnim okolnostima za vrijeme trajanja svog mandata u Delegaciji Europske komisije u Rabatu (Maroko).

10.

Njegov otac Livio Missir Mamachi di Lusignano podnio je nakon ubojstva svojeg sina, u vlastito ime i u svojstvu zakonskog zastupnika nasljednika svog sina, tužbu Službeničkom sudu kojom je od tog suda zahtijevao da, s jedne strane, poništi odluku Komisije od 3. veljače 2009. kojom se odbija njegov zahtjev za naknadu štete nastale ubojstvom njegova sina i, s druge strane, naloži Komisiji da njemu i djeci njegova sina isplati različite iznose naknade imovinske i neimovinske štete nastale zbog navedenog ubojstva. ( 3 )

11.

Ta tužba temeljila se na povredi obveze Komisije da osigura zaštitu svojim dužnosnicima i njome se traži kako naknada neimovinske štete koju je pretrpio sam dužnosnik, a koju žalitelj zahtijeva u ime djece preminulog dužnosnika u svojstvu pravnih sljednika, tako i naknada imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjeli žalitelj i djeca preminulog dužnosnika kao članovi njegove obitelji.

12.

Kad je riječ o zahtjevu za popravljanje štete koju su pretrpjeli žalitelj i djeca preminulog dužnosnika, Opći sud je utvrdio da je isti u njegovoj nadležnosti. Zaključio je da se Službenički sud trebao oglasiti nenadležnim za odlučivanje o njemu. Posljedično, Službenički sud trebao je Općem sudu uputiti taj zahtjev, sukladno članku 8. stavku 2. Priloga I. Statutu Suda.

13.

U pogledu zahtjeva za naknadu štete koju je dužnosnik pretrpio prije svoje smrti Opći sud je ocijenio da ga je Službenički sud, iako nadležan za odlučivanje o njemu, pogrešno odbacio kao nedopušten s obzirom na pravilo o „podudarnosti“ zahtjeva i administrativne žalbe. Budući da stanje postupka u odnosu na taj zahtjev nije dopuštalo odlučivanje, Opći sud je ocijenio da bi Službenički sud, kojemu je trebalo uputiti taj aspekt tužbe, morao nužno utvrditi da su se pred njime i Općim sudom vodili postupci s istim predmetom spora.

14.

Roditelji Alessandra Missira Mamachija di Lusignana, njegova djeca i njegovi brat i sestra su, nakon podnošenja žalbe koja je rezultirala presudom Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), pokrenuli postupak pred Općim sudom kojim su zahtijevali da se Komisiji naloži da nadoknadi nematerijalnu štetu za koju smatraju da su je pretrpjeli zbog ubojstva Alessandra Missira Mamachija di Lusignana. ( 4 )

15.

Opći sud smatra da se Službenički sud trebao stoga oglasiti nenadležnim sukladno članku 8. stavku 3. drugom podstavku Priloga I. Statutu Suda kako bi Opći sud mogao odlučivati o tim predmetima.

16.

U tim okolnostima, smatrajući se nadležnim za odlučivanje o svim zahtjevima, Opći sud odlučio je samome sebi, kao prvostupanjskom sudu, uputiti cijeli predmet.

17.

U skladu s okvirom koji je utvrdilo vijeće za preispitivanje u svojoj odluci o pokretanju postupka, ova analiza bavit će se pitanjem je li Opći sud utjecao na jedinstvo ili dosljednost prava Unije time što je presudio da je kao prvostupanjski sud nadležan odlučivati o tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti Unije temeljenoj na povredi obveze institucije da osigura zaštitu svojih dužnosnika, koju su podnijele treće osobe u svojstvu pravnih sljednika preminulog dužnosnika kao i u svojstvu članova obitelji tog dužnosnika, i kojom se zahtijeva popravljanje neimovinske štete koju je pretrpio sam preminuli dužnosnik kao i imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjeli žalitelji osobno.

18.

Sukladno postupku preispitivanja, kao prvo valja razmotriti sadrži li presuda Općeg suda pogrešku koja se tiče prava ( 5 ). Samo u slučaju da to bude utvrđeno, valjalo bi, kao drugo, razmotriti pitanje utječe li pogrešno tumačenje Općeg suda na jedinstvo ili dosljednost prava Unije ( 6 ).

19.

Najprije valja utvrditi, s jedne strane, različite vrste štete čije se popravljanje zahtijeva i svojstvo u kojem žalitelj djeluje u odnosu na svaku od njih i, s druge strane, mjerodavne odredbe.

20.

Kao prvo, kad je riječ o klasifikaciji štete, slažem se s tipologijom koju je primijenio Opći sud temeljem općih načela koja su zajednička državama članicama u području izvanugovorne odgovornosti za štetu. ( 7 ) Prema toj kategorizaciji odgovorna osoba može, u pravilu, nadoknaditi tri vrste štete:

21.

Zahtjevi koje je postavio žalitelj ulaze u tu klasifikaciju, a premise na koje se Opći sud odlučio osloniti u točki 42. svoje presude čine se stoga također osnovanima:

22.

Kao drugo, u odnosu na određivanje mjerodavnih pravila, podsjetio bih da su i Sud i Opći sud imali nadležnost iz članka 270. UFEU‑a u određenom trenutku izgradnje Europske unije.

23.

Međutim, od donošenja Odluke Vijeća 2004/752/EZ, Euratom, od 2. studenoga 2004. o osnivanju Službeničkog suda Europske unije ( 8 ), ta nadležnost temeljem članka 1. Priloga I. Statuta Sudu pripada Službeničkom sudu.

24.

Taj članak 270. UFEU‑a od temeljne je važnosti jer određuje da se nadležnost u sporovima između Unije i njezinih službenika izvršava „u granicama i prema uvjetima utvrđenima u Pravilniku o osoblju za dužnosnike“.

25.

Temeljem članka 91. stavka 1. navedenog Pravilnika, Službenički sud nadležan je „u svim sporovima između Unije i svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje, koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2.“

26.

Iz tih uvodnih razmatranja proizlazi da se ključ za podjelu nadležnosti nalazi nužno u tumačenju tih dviju odredaba – članka 270. UFEU‑a i članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju – s obzirom na to da pravni sustav Unije podrazumijeva da „nadležnost jednog [od] sud[ov]a za odlučivanje o postupku nužno isključuje nadležnost drugog suda“ ( 9 ).

27.

Službenički sud nadležan je dakle „u svim sporovima između Unije i svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje, koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2. [Pravilnika o osoblju]“ ( 10 ).

28.

U slučaju smrti dužnosnika članak 73. stavak 2. Pravilnika o osoblju jamči jednokratnu isplatu paušalnog iznosa u visini njegove peterostruke godišnje plaće (izračunane na temelju mjesečnih plaća primljenih tijekom dvanaest mjeseci prije nesreće).

29.

Sukladno tekstu te odredbe navedeni paušalni iznos isplaćuje se bračnom drugu i djeci preminulog dužnosnika ili, ako nema tih osoba, „drugom potomku u skladu s nasljednim pravom mjerodavnim za ostavinu dužnosnika“. Ako „potomci“ ne postoje, tekstom je precizirano da se paušalni iznos mora isplatiti „srodnicima u uzlaznoj liniji, u skladu s nasljednim pravom mjerodavnim za ostavinu dužnosnika“ ( 11 ).

30.

Kao što je Sud već utvrdio, svrha Pravilnika o osoblju jest „urediti pravne odnose između europskih institucija i njihovih dužnosnika, utvrđujući niz uzajamnih prava i obveza i priznajući određenim članovima dužnosnikove obitelji prava na koja se mogu pozivati pred [Unijom]“ ( 12 ).

31.

Iz teksta članka 73. stavka 2. Pravilnika o osoblju stoga nedvojbeno proizlazi da se taj pravilnik primjenjuje kako na dužnosnikove potomke tako i na njegove srodnike u uzlaznoj liniji, to jest, riječima koje je Komisija upotrijebila u svojem očitovanju, oni su „izričito uzeti u obzir“ tim Pravilnikom ( 13 ).

32.

Sukladno članku 91. stavku 1. Pravilnika o osoblju, Službenički sud nadležan je u „svim sporovima između Unije i svake [takve] osobe“ koji se odnose na akt tijela za imenovanje kojim je dotična osoba oštećena (poput odluke o naknadi štete nakon smrti dužnosnika).

33.

Opći sud je međutim odbio tu tezu koju je pred njime zastupala Komisija iz dva razloga:

34.

Čini mi se da je na taj način Opći sud prilikom tumačenja mjerodavnih odredbi počinio pogrešku koja se tiče prava.

35.

Kao prvo, u kontekstu utvrđivanja nadležnog suda drugi argument nije relevantan. U predmetnom slučaju naime, popis iz članka 73. stavka 2. Pravilnika o osoblju ne služi za utvrđivanje korisnika prava predviđenog tom odredbom, nego samo kao poveznica s kriterijem nadležnosti iz članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju. U tom konkretnom kontekstu činjenica da preminuli dužnosnik ima djecu ne isključuje činjenicu da su srodnici u uzlaznoj liniji i potomci također „osobe na koje se primjenjuje Pravilnik [o osoblju]“ prema izričaju članka 91. stavka 1. navedenog Pravilnika.

36.

Kao drugo, ne radi se o pitanju „podređivanja procesne primjene općeg prava izvanugovorne odgovornosti Europske unije posebnom pravu socijalne sigurnosti dužnosnika propisanog [tim] Pravilnikom“, već jedino o utvrđivanju suda nadležnog za odlučivanje o zahtjevu koji, s obzirom da je povezan s odgovornošću Unije, nije neovisan od naknade štete predviđene Pravilnikom o osoblju.

37.

Sukladno sudskoj praksi Suda dužnosnik mora biti u mogućnosti ostvariti punu naknadu štete ( 17 ). On stoga ima pravo „zahtijevati dodatnu naknadu štete ako je institucija odgovorna za nesretni slučaj prema općem pravu i ako davanja iz sustava utvrđenog Pravilnikom nisu dovoljna da se osigura puno popravljanje pretrpljene štete“ ( 18 ).

38.

Pozivanje na „opće pravo“ u toj presudi jednostavno upućuje na pravila o izvanugovornoj odgovornosti. Naime, izraz se odnosi na ono što se „podredno primjenjuje na sve neizuzete slučajeve slučajeve“, odnosno na „opće pravilo koje mora, ako ne postoji posebni tekst ili posebna iznimka, urediti opći slučaj“ ( 19 ). U predmetnom slučaju, pravo izvanugovorne odgovornosti čini dakle opće pravo popravljanja štete, za razliku od Pravilnika o osoblju koji jest „poseban tekst“ kojim je uređen poseban sustav obeštećenja.

39.

Protivno onome što Opći sud sugerira u točkama 54. do 58. svoje presude, Sud se zadovoljio time da u presudi Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371) prizna pravo na dodatno popravljanje štete, ali bez mogućnosti da se iz toga izvuće bilo kakav zaključak u vezi s nadležnošću sudova Unije. U tom se predmetu to pitanje nije postavilo jer je presuda donesena u razdoblju kad je Sud bio jedina postojeća sudska institucija.

40.

S druge strane, iako Službenički sud u vrijeme objave presude Lucaccioni/Komisija (C‑257/98 P, EU:C:1999:402) još nije postojao, pravilo o nadležnosti može se izvući iz razmatranja Suda o odnosu između, s jedne strane, popravljanja štete uređenog Pravilnikom i, s druge strane, dodatne naknade štete temeljem „općeg prava“ o izvanugovornoj odgovornosti.

41.

U toj presudi Sud je ponajprije presudio da sustav paušalnog obeštećenja iz članka 73. Pravilnika o osoblju i sustav uređen člankom 340. UFEU‑om nisu neovisni ( 20 ). Potom je iz te premise i potrebe da dužnosnik primi punu naknadu štete zaključio da nadležni sud mora uzeti u obzir davanja primljena temeljem članka 73. Pravilnika o osoblju u svrhu procjene naknadive štete, u okviru tužbe za naknadu štete koju je podnio dužnosnik temeljem pogreške koja može dovesti do odgovornosti institucije čiji je zaposlenik ( 21 ).

42.

Drugim riječima, sukladno navedenoj sudskoj praksi Suda koja se može okvalificirati kao ustaljena, ne može se isključiti „pravo dužnosnika i njegovih pravnih sljednika da zahtijevaju dodatnu naknadu štete ako je institucija odgovorna za nesretni slučaj prema općem pravu [o izvanugovornoj odgovornosti] i davanja iz sustava utvrđenog Pravilnikom nisu dovoljna da bi se osiguralo puno popravljanje pretrpljene štete“ ( 22 ).

43.

Budući da je riječ o „dodatnom“ davanju i da dva sustava obeštećenja nisu neovisna, te s obzirom na to da davanja primljena temeljem Pravilnika o osoblju moraju biti uzeta u obzir kako bi se odredila naknadiva šteta temeljem članka 340. UFEU‑a, sud nadležan za prioritetno obeštećenje ( 23 ) nužno je nadležan za dodatno obeštećenje.

44.

U tom pogledu podsjećam da je nezavisni odvjetnik Slynn u svojem mišljenju u spojenim predmetima Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:265) već govorio o „podrednoj nadležnosti kako bi se u slučaju potrebe osiguralo plaćanje dodatnih iznosa za popravljanje pretrpljene štete“ ( 24 ).

45.

Budući da je dodatno obeštećenje, temeljem ustaljene sudske prakse, uređeno općim pravom o izvanugovornoj odgovornosti, prioritetno obeštećenje nužno je ono koje je predviđeno Pravilnikom o osoblju.

46.

Taj zaključak nameće se danas tim više što je zakonodavac Unije povjerio prioritetno obeštećenje specijaliziranom sudu u smislu članka 19. UEU‑a, čija nadležnost ovisi o svojstvu tužitelja (pri čemu se na njega mora primjenjivati Pravilnik o osoblju).

47.

Osim toga, pravilo o nadležnosti koje zastupam ne odgovara samo logici, već i interesu procesne ekonomije koji je Sud priznao u rješenju Komisija/IAMA Consulting ( 25 ).

48.

Jednako kao što „[u] sustavu pravnih sredstava Zajednice nadležnost za odlučivanje u glavnom postupku podrazumijeva nadležnost za odlučivanje o svakom protuzahtjevu podnesenom tijekom istog postupka koji proizlazi iz istog akta ili iste činjenice koja je predmet tužbe“ ( 26 ), nadležnost za odlučivanje o prioritetnom zahtjevu podrazumijeva nadležnost za odlučivanje o svakom dodatnom zahtjevu koji proizlazi iz istog akta ili iste činjenice.

49.

Činjenica da se zahtjevi iz ovog postupka odnose samo na dodatna davanja nimalo ne utječe na ovo obrazloženje. Nadležni sud ne može primjenjivati različit pristup ovisno o tome sadrži li tužba samo paušalni zahtjev (koji sam okvalificirao kao prioritetan) ili, nasuprot tome, samo dodatni zahtjev, odnosno oba zahtjeva. Opći sud to uostalom implicitno priznaje jer priznaje da zahtjev podnesen u ime preminulog dužnosnika, ali koji se odnosi samo na njegovu osobnu neimovinsku štetu na koju se ne primjenjuje Pravilnik o osoblju i na koju se stoga primjenjuje pravo o izvanugovornoj odgovornosti, ulazi u nadležnost Službeničkog suda ( 27 ).

50.

Smatrajući da „u okolnostima kao iz predmetnog slučaja sam pravni okvir određen člancima 268. i 270. UFEU‑a, člankom 1. Priloga I. Statutu Suda i člancima 90. i 91. Pravilnika [o osoblju], nameće zaključak da bliske osobe preminulog dužnosnika nužno moraju podnijeti dvije tužbe, jednu Službeničkom, a drugu Općem sudu, ovisno o tome jesu li stekle prava dotičnog dužnosnika ili traže popravljanje svoje osobne imovinske ili neimovinske štete“ ( 28 ), Opći sud je prilikom tumačenja i primjene navedenih odredbi počinio pogrešku koja se tiče prava.

51.

S obzirom na prethodna razmatranja nije potrebno razmatrati dodatna obrazloženja Općeg suda o načinu rješavanja dupliciranja postupka koji je smatrao potrebnim utvrditi.

52.

Budući da su se ta razmatranja Općeg suda temeljila na pogrešnoj premisi jer je Službenički sud bio nadležan za sve zahtjeve žalitelja, ona ipso facto sadrže pogrešku koja se tiče prava.

53.

U skladu s člankom 256. stavkom 2. UFEU‑a valja još utvrditi utječe li ta pogreška koja se tiče prava, u odnosu na tumačenje i primjenu članaka 268. i 270. UFEU‑a, članka 1. Priloga I. Statutu Suda i članka 91. Pravilnika o osoblju, na jedinstvo ili dosljednost prava Unije.

54.

Tri presude o preispitivanju koje je dosad donio Sud omogućuju određivanje četiriju ocjenjivačkih kriterija korisnih za utvrđivanje eventualnog utjecaja na jedinstvo ili dosljednost prava Unije:

55.

Ti kriteriji koji se mogu razmatrati „svi zajedno“ ( 33 ) nisu kumulativni i stoga ne trebaju obvezno svi biti zadovoljeni da bi se utvrdio utjecaj na jedinstvo ili dosljednost prava Unije. ( 34 ) U presudi Preispitivanje odluke Komisija/Strack ( 35 ) sam Sud utvrdio je da je ispunjenje gore nabrojanog drugog i četvrtog kriterija bilo dovoljno da se utvrdi utjecaj na jedinstvo i dosljednost prava Unije.

56.

U sklopu primjene i tumačenja odredaba Ugovora, Priloga I. Statutu Suda i Pravilnika o osoblju koje je uzeo u obzir, Opći sud je odbacio postupovne posljedice prava dužnosnika i članova njegove obitelji na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju da zahtijevaju dodatno obeštećenje ako je institucija odgovorna za nesretan slučaj prema općem pravu o izvanugovornoj odgovornosti i ako davanja iz sustava predviđenog Pravilnikom nisu dovoljna da se osigura puno popravljanje pretrpljene štete.

57.

Točnije, Opći sud nije pravilno ocijenio te posljedice s obzirom na to da je presudio da su bliske osobe preminulog dužnosnika nužno morale podnijeti dvije tužbe, jednu Službeničkom, a drugu Općem sudu, ovisno o tome jesu li stekle prava dotičnog službenika ili su traže popravljanje svoje osobne imovinske ili neimovinske štete. Čini mi se da je Opći sud time utjecao na jedinstvo i dosljednost prava Unije iz sljedeća tri razloga.

58.

Odredbe o kojima je riječ od posebne su važnosti za pravo Unije.

59.

Kao što je Sud već naveo u presudi Preispitivanje odluke M/EMEA, to vrijedi „[p]osebno za Statut Suda i [njegov] Prilog [koji] su dio primarnog prava“ ( 36 ).

60.

U predmetnom slučaju pogreška koja se tiče prava koju je počinio Opći sud odnosi se na tumačenje i primjenu članaka 268. i 270. UFEU‑a, članka 1. Priloga I. Statutu Suda i članka 91. Pravilnika o osoblju.

61.

Ta pravila nisu samo dio primarnog prava (uz iznimku članka 91. Pravilnika o osoblju), već usto zajedno sudjeluju u definiciji sudskog ustroja Unije ograničavajući nadležnosti Službeničkog suda i, posljedično, drugih sudova.

62.

Odredbe kojima se definira taj sudski ustroj sudjeluju u izgradnji „pravosudnog sustava prilagođenog naravi Europske unije, dosljednog, učinkovitog i dostupnog svim pravnim subjektima“ ( 37 ), što zacijelo čini jedan od elemenata „pravne države“, odnosno temeljnu vrijednost na kojoj počiva Unija sukladno članku 2. UEU‑a i preambuli Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 38 ).

63.

U tom pogledu, iako smatram, u okviru ispitivanja pogreške koja se tiče prava koju je počinio Opći sud, da nije bilo potrebno ispitivati dodatna razmatranja Općeg suda o načinu rješavanja dupliciranja postupka koje je uslijedilo nakon nastale podjele nadležnosti, ipak mislim da pravilo o proširenju njegove vlastite nadležnosti, kao i primjena tog pravila u okviru žalbe o kojoj se pred tim sudom vodi postupak, također pridonosi utjecanju na jedinstvo prava Unije time što pogoršava nepoštovanje sudskog ustroja Unije predviđenog Ugovorima.

64.

Ta razmatranja, pravilo o proširenju nadležnosti koje iz njih proizlazi i njegove posljedice koje je Opći sud primijenio na ishod žalbe pridonose povredi pravila koja su od osobite važnosti za pravni okvir Unije jer definiraju podjelu nadležnosti između sudova Unije i poseban žalbeni mehanizam.

65.

Budući da je potvrdio načelo dupliciranja postupka, Opći sud je, odstupivši od ustaljene sudske prakse Suda, utjecao na dosljednost prava Unije.

66.

Kao što proizlazi iz sudske prakse koju sam naveo u svojoj analizi opsega nadležnosti Službeničkog suda, kada zahtjev za dodatno obeštećenje prestane biti predmet administrativnog i postane predmet sudskog postupka ne samo da sustav paušalne naknade štete iz članka 73. Pravilnika o osoblju i sustav uređen člankom 340. UFEU‑a nisu neovisni ( 39 ), nego nadležnost jednog od sudova za odlučivanje o tužbi nužno isključuje nadležnost drugog ( 40 ).

67.

Štoviše, presuda Općeg suda može činiti i presedan za buduće predmete s obzirom na to da se njome uvodi pravilo o općoj nadležnosti u korist Općeg, a na štetu nadležnosti Službeničkog suda.

68.

Zbog svih tih razloga smatram da je svojom presudom Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) Opći sud utjecao na jedinstvo i dosljednost prava Unije.

69.

Članak 62.b stavak 1. Statuta Suda određuje da Sud, ako utvrdi da odluka Općeg suda utječe na jedinstvo ili dosljednost prava Unije, predmet vraća Općem sudu koji je obvezan poštovati odluke Suda o pitanjima prava. Prilikom vraćanja predmeta Sud može, osim toga, navesti koji se učinci odluke Općeg suda imaju smatrati konačnima za stranke u sporu. Iznimno Sud može sam donijeti konačnu odluku ako, uzimajući u obzir rezultat preispitivanja, ishod postupka proizlazi iz utvrđenih činjenica na kojem se temelji odluka Općeg suda.

70.

Pitanje učinaka preispitivanja nije nikada jednostavno. Ono je još manje takvo u predmetnom slučaju zbog pokretanja drugog postupka pred Općim sudom, nakon podnošenja žalbe koja je dovela do presude Općeg suda koja je predmet preispitivanja (presuda Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, T‑401/11 P, EU:T:2014:625), ali koji se odnosi na posljedice iste sporne činjenice i uključuje, dijelom, iste tužitelje (predmet T‑494/11, Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija). Iako se taj drugi predmet ne odnosi na preispitivanje u pravom smislu riječi, razmotrit ću radi cjelovitosti njegove eventualne postupovne posljedice.

71.

Prema Sudu, iz članka 62.b Statuta Suda proizlazi da „[on] ne može samo utvrditi utjecaj na dosljednost i/ili jedinstvo prava Unije a da posljedice tog utvrđenja ne primijeni na spor o kojem je riječ“ ( 41 ).

72.

Stoga valja, kao prvo, ukinuti presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) u mjeri u kojoj je Opći sud po službenoj dužnosti utvrdio nenadležnost Službeničkog suda da odluči o zahtjevu za naknadu osobne štete, kako imovinske tako i neimovinske, žalitelja osobno i djece Alessandra Missira Mamachija di Lusignana i u mjeri u kojoj je odlučio samome sebi vratiti taj aspekt tužbe kako bi o njoj odlučio u svojstvu prvostupanjskog suda.

73.

Također valja ukinuti presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) zato što je Opći sud presudio da je, u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju, djeci dužnosnika ili preminulog službenika kada traže naknadu različitih vrsta štete uzrokovanih istim činom, kako u svojstvu pravnih sljednika tako i u vlastito ime i jure proprio, dopušteno te zahtjeve podnijeti u jednoj tužbi pred Općim sudom.

74.

Kao drugo, valja razmotriti ishod žalbe žalitelja.

75.

U tom pogledu nužno je istaknuti da je žalitelj temeljio svoju žalbu na tri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog odnosi se na pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Službenički sud time što je prihvatio argument o postojanju zapreke vođenja postupka koji je istaknula Komisija i proglasio nedopuštenim zahtjev za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli Alessandro Missir Mamachi di Lusignano i njegova djeca. Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Službeničkom sudu da je ograničio na 40% udio odgovornosti Komisije u štetnom događaju. Trećim žalbenim razlogom žalitelj naposljetku smatra da je Službenički sud pogrešno utvrdio da je Komisija, u odnosu na davanja predviđena Pravilnikom o osoblju koja su priznata djeci Alessandra Missira Mamachija di Lusignana, u potpunosti nadoknadila pretrpljenu štetu. Slijedeći logiku Službeničkog suda, Opći sud je ograničio svoje razmatranje navedene žalbe na samu sferu nadležnosti koju je prethodno priznao Službeničkom sudu (odnosno na zahtjev za naknadu neimovinske štete ex haerede koju je pretrpio Alessandro Missir Mamachi di Lusignano), s obzirom na to da su drugi zahtjevi smatrani područjem njegove vlastite nadležnosti ( 42 ).

76.

U tom strogo ograničenom okviru, prvi žalbeni razlog je prihvaćen. To znači da je presuda Službeničkog suda ukinuta u dijelu u kojem je njome prihvaćen prvi argument Komisije o postojanju zapreke vođenju postupka ( 43 ).

77.

Ocijenivši da je pitanje bilo zrelo za odlučivanje, Opći sud je, sukladno ovlasti iz članka 13. stavka 1. Priloga I. Statutu Suda, sam izvršio analizu tog prvog argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka te ga ocijenio neosnovanim.

78.

U nedostatku preispitivanja o tom pitanju, smatram da to ukidanje i analizu Općeg suda o argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka koji je pred Službeničkim sudom istaknula Komisija, treba smatrati konačnima.

79.

Zatim, kad je riječ o drugim argumentima o postojanju zapreke vođenju postupka koje je istaknula Komisija, Opći sud je ocijenio da stanje spora nije dopuštalo odlučivanje ( 44 ).

80.

On je ipak utvrdio da vraćanje predmeta Službeničkom sudu nije bilo opravdano jer isti nije imao drugog izbora osim proglasiti se nenadležnim u korist Općeg suda, sukladno članku 8. stavku 3. drugog podstavka Priloga I. Statutu Suda (s obzirom na to da je smatrao da su predmet F‑50/09, Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, i predmet T‑494/11, Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija, imali isti predmet spora) ( 45 ).

81.

Ako Sud bude slijedio moju analizu mjerodavnih pravila, on će potvrditi isključivu nadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o tužbi koju je podnio žalitelj u glavnom postupku, s obzirom na to da su taj žalitelj i djeca preminulog dužnosnika koju zastupa „osobe na koje se primjenjuje“ Pravilnik o osoblju u smislu članka 91. stavka 1. navedenog Pravilnika.

82.

U tim okolnostima trebalo bi također ukinuti presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) jer je Opći sud presudio da je na njemu bilo da kao sud prvog stupnja razmatra druge argumente Komisije o postojanju zapreke vođenju postupka umjesto da vrati taj aspekt spora Službeničkom sudu.

83.

Naposljetku moram razmotriti pitanje ishoda drugog i trećeg žalbenog razloga koje je istaknuo žalitelj u potporu svojoj žalbi pred Općim sudom.

84.

Presudom Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) u cijelosti je ukinuta presuda Službeničkog suda, i to samo temeljem pitanja o nadležnosti istaknutog po službenoj dužnosti i prvog žalbenog razloga koji se, u bitnome, odnosi na pogrešnu primjenu od strane Službeničkog suda postupovnog pravila o podudarnosti administrativne žalbe i sudske tužbe. Drugi žalbeni razlozi stoga nisu razmatrani.

85.

Protivno onome što je navela nezavisna odvjetnica Kokott u predmetu C‑579/12 RX‑II, nažalost ne mogu potvrditi da „razmatranje navedenih žalbenih razloga ne zahtijeva dodatna činjenična utvrđenja ili pravne rasprave koje bi mogle opravdati vraćanje predmeta Općem sudu“ ( 46 ).

86.

Protivno onome što je predviđeno posljednjom rečenicom članka 62.b stavka 1. Statuta Suda i vodeći računa o rezultatu preispitivanja, rješenje spora ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja na kojima se temelji odluka Općeg suda.

87.

Unatoč osobito teškim činjeničnim okolnostima koje su dovele do tog predmeta i vremena već proteklog od pokretanja postupka, primoran sam predložiti Sudu da predmet vrati Općem sudu. Na njemu je da kao žalbeni sud odluči o drugom i trećem žalbenom razlogu koje je istaknuo žalitelj prije nego što sâm vrati predmet Službeničkom sudu.

88.

Službenički sud trebao bi, prema predloženom tumačenju postupovnih pravila, u svakom slučaju odlučiti o drugim argumentima o postojanju zapreka vođenju postupka koje je Komisija istaknula ab initio i za koje je sam Opći sud utvrdio da nisu zreli za odlučivanje ( 47 ). Osim toga, Službenički sud bi eventualno [u slučaju pogreške ili pogrešaka koje se tiču prava koje utvrdi Opći sud u sklopu razmatranja drugog i trećeg žalbenog razloga] trebao ponovno razmotriti svoju presudu s obzirom na dvije presude Općeg suda u predmetu T‑401/11 P.

89.

Ipak ne mogu zanemariti predmet Missir Mamachi di Lusignano i dr./Komisija (T‑494/11).

90.

Kao što sam već imao prilike napomenuti, nakon podnošenja žalbe u predmetu koja je dovela do presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), otac preminulog dužnosnika i dužnosnikova djeca – odnosno tužitelji u predmetu F‑50/09 – pokrenuli su, zajedno s majkom preminulog dužnosnika i s njegovim bratom i sestrom, drugi postupak pred Općim sudom kako bi dobili naknadu neimovinske štete nastale smrću Alessandra Missira Mamachija di Lusignana.

91.

U smislu pravila o nadležnosti na koje se pozivam, Opći sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevima djece i roditelja preminulog dužnosnika s obzirom na to da se na njih primjenjuje Pravilnik o osoblju u smislu članka 91. stavka 1. navedenog Pravilnika.

92.

Ipak, pod uvjetom iscrpnog ispitivanja tužbe u predmetu T‑494/11, zahtjevi koje su podnijeli otac i djeca preminulog dužnosnika čine se sličnima zahtjevima za naknadu neimovinske štete u predmetu F‑50/09, kako u meritumu tako i u odnosu na predmet spora i djelo koje je do njega dovelo. Njih bi stoga u svakom slučaju trebalo proglasiti nedopuštenima zbog litispendencije ( 48 ). Opći sud bi se osim toga trebao oglasiti nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu majke preminulog dužnosnika, na koju se također „primjenjuje Pravilnik [o osoblju].“

93.

Međutim, situacija je drukčija u odnosu na zahtjeve brata i sestre preminulog dužnosnika. Budući da se na njih ne „primjenjuje Pravilnik o osoblju“ u smislu članka 91. stavka 1. navedenog Pravilnika, Opći sud nadležan je za odlučivanje o njihovoj tužbi.

94.

Iako se takvom razdvajanju nadležnosti s obzirom na tužitelja može prigovoriti, ono u postupcima Unije nije novo ( 49 ).

95.

Ipak, u konkretnoj situaciji koju razmatramo, kad se predmet F‑50/09 ponovno nađe pred Službeničkim sudom nakon što Opći sud odluči o drugom i trećem žalbenom razlogu u postupku T‑401/11, on mora vratiti predmet Općem sudu u skladu s člankom 8. stavkom 3. drugim podstavkom Priloga I. Statutu Suda.

96.

Tom odredbom zahtijeva se od Službeničkog suda da se oglasi nenadležnim i vrati predmet o kojem vodi postupak Općem sudu ako su pred tim dvama sudovima pokrenuti postupci s istovjetnim predmetom spora. Međutim, ako tužitelji nisu isti – otac (i majka) preminulog dužnosnika i djeca s jedne strane, brat i sestra s druge – sklon sam smatrati da postupci imaju isti predmet spora jer je cilj oba postupka naknada neimovinske štete pretrpljene zbog smrti iste bliske osobe uslijed istog ponašanja institucije „poslodavca“ žrtve.

97.

Pravnom ironijom, zbog te dvostruke tužbe, o svim zahtjevima, kako u predmetu F‑50/90 tako i u predmetu T‑494/11, na kraju mora odlučivati Opći sud.

98.

U skladu s člankom 195. stavkom 6. Poslovnika Suda, kad je odluka Općeg suda koja je predmet preispitivanja donesena na temelju članka 256. stavka 2. UFEU‑a, Sud odlučuje o troškovima.

99.

U nedostatku posebnih pravila o podjeli troškova u okviru postupka preispitivanja, s obzirom na objektivni karakter postupka preispitivanja – pokrenutog na inicijativu prvog nezavisnog odvjetnika, a ne jedne od stranaka u postupku – predlažem da stranke koje su Sudu podnijele pisana očitovanja o pitanjima koja su predmet preispitivanja snose vlastite troškove tog postupka.

100.

To rješenje je osim toga u skladu s onim što je Sud odlučio u svoje prve dvije presude o preispitivanju, s obzirom na to da se njihova razlika u odnosu na treću objašnjava rezultatom do kojeg je Sud došao u toj presudi ( 50 ).

101.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud donese sljedeću odluku: