1

Svojom žalbom Schutzgemeinschaft Milch und Milcherzeugnisse e.V. zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije Schutzgemeinschaft Milch und Milcherzeugnisse/Komisija (T‑112/11, EU:T:2014:752, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje), kojim je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje Uredbe Komisije (EU) br. 1121/2010 od 2. prosinca 2010. o upisu naziva u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla [Edam Holland (ZOZP)] (SL L 317, str. 14., u daljnjem tekstu: sporna uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 23., str. 92.).

2

Sukladno uvodnoj izjavi 14. Uredbe Vijeća (EZ) br. 510/2006 o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (SL L 93, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 4., str. 184., u daljnjem tekstu: temeljna uredba), koja je još bila na snazi na dan nastanka spornih činjenica:

„Postupak registracije trebao bi svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi koja ima pravni interes u državi članici ili trećoj zemlji omogućiti ostvarivanje prava podnošenjem prigovora.“

3

Članak 7. stavci 1. i 2. temeljne uredbe predviđali su:

„1.   Svaka država članica ili treća zemlja može u roku od šest mjeseci od dana objave u Službenom listu Europske unije iz članka 6. stavka 2. prvog podstavka podnijeti prigovor na predloženu registraciju podnoseći [Europskoj] komisiji valjano obrazloženu izjavu.

2.   Svaka fizička ili pravna osoba koja ima zakoniti interes i koja ima poslovni nastan ili boravište u državi članici koja nije ona koja je podnijela zahtjev za registraciju ili u nekoj trećoj zemlji, može također podnijeti prigovor na predloženu registraciju podnoseći propisno obrazloženu izjavu.

Ako se radi o fizičkoj ili pravnoj osobi s poslovnim nastanom ili [boravištem] u državi članici, ova se izjava podnosi u toj državi članici u vremenskom roku dopuštenom za prigovore u skladu sa stavkom 1.

[…]“

4

Članak 13. stavak 1. drugi podstavak te uredbe glasio je:

„Kada registrirani naziv sadrži u sebi naziv poljoprivrednog ili prehrambenog proizvoda koji se smatra generičkim, korištenje toga generičkog naziva za odgovarajući poljoprivredni ili prehrambeni proizvod neće se smatrati suprotnim točkama (a) ili (b) prvog podstavka.“

5

Sukladno uvodnoj izjavi 8. sporne uredbe:

„Izgleda da podnositelji prigovora nisu uzeli u obzir potpuni naziv ,Edam Holland’ kad su tvrdili da bi se upisom moglo ugroziti postojanje naziva, trgovačkih žigova ili proizvoda, te da je naziv predložen za upis generički, već samo jedan njegov dio, naime ‚Edam’. Međutim zaštita se daje oznaci ,Edam Holland’ kao cjelini. Prema drugom podstavku članka 13. stavka 1. [temeljne] uredbe oznaka ‚Edam’ može se i dalje koristiti pod uvjetom da se poštuju važeća načela i propisi u okviru pravnoga poretka Unije. Radi jasnoće, specifikacija i sažetak izmijenjeni su na odgovarajući način.“

6

Članak 1. te uredbe predviđa:

„Naziv naveden u Prilogu I. ovoj Uredbi upisuje se u registar.

Ne dovodeći u pitanje prvi stavak, naziv ‚Edam’ smije se i dalje koristiti na državnom području [Europske] unije pod uvjetom da se poštuju važeća načela i propisi u okviru pravnog poretka Unije.“

7

U Prilogu II. navedenoj uredbi nalaze se sljedeće naznake:

„[...]

4. Specifikacija proizvoda

[...]

4.1. Naziv

,Edam Holland’

4.2. Opis

Edam Holland je prirodno sazreo polutvrdi sir. Proizvodi se u Nizozemskoj od kravljeg mlijeka koje se dobiva s nizozemskih gospodarstava – proizvođača mlijeka i koji sazrijeva u nizozemskim prostorima za sazrijevanje do proizvoda spremnog za potrošnju.

[...]“

8

Okolnosti spora navedene su u točkama 1. do 7. pobijanog rješenja kako slijedi:

9

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. veljače 2011. žalitelj je zahtijevao poništenje sporne uredbe.

10

Kraljevini Nizozemskoj i NZO‑u odobrena je intervencija u potporu zahtjevu Komisije, koja je zahtijevala odbijanje tužbe.

11

Smatrajući da na temelju pismena koja prileže spisu raspolaže s dovoljno informacija, Opći je sud na temelju članka 113. svojeg Poslovnika odlučio donijeti odluku bez nastavljanja postupka i odbacio tužbu kao nedopuštenu.

12

Žalitelj od Suda zahtijeva:

13

Komisija od Suda zahtijeva da:

14

Kraljevina Nizozemska od Suda zahtijeva da odbije žalbu.

15

NZO od Suda zahtijeva:

16

Na temelju članka 181. svojeg Poslovnika, kad je žalba u potpunosti ili djelomično očito nedopuštena ili očito neosnovana, Sud može u svakom trenutku na prijedlog suca izvjestitelja, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, obrazloženim rješenjem odlučiti, u potpunosti ili djelomično, odbaciti odnosno odbiti tu žalbu.

17

Tu odredbu valja primijeniti u ovom žalbenom postupku.

18

U prilog svojoj žalbi žalitelj iznosi četiri žalbena razloga.

19

Prvim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što mu nije priznao pravni interes koji proizlazi iz činjenice da u spornoj uredbi nije navedeno da je izraz „edam“ generički naziv u smislu članka 13. stavka 1. drugog podstavka temeljne uredbe i da se zbog toga može i dalje koristiti u trgovanju sirevima. Tvrdi da izostanak tog pojašnjenja ozbiljno šteti njegovu pravnom položaju jer iz sudske prakse Suda proizlazi da postoji presumpcija prema kojoj se svaki element složenog naziva štiti zasebno. Slijedom toga, dokazano je da žalitelj ima pravni interes i Opći je sud njegovu tužbu pogrešno odbacio kao nedopuštenu.

20

Komisija osporava te argumente.

21

U uvodnoj izjavi 8. sporne uredbe izričitim pozivanjem na članak 13. stavak 1. drugi podstavak temeljne uredbe navedeno je da se „oznaka ‚Edam’ može i dalje koristiti“. Naime, ta je odredba temeljne uredbe propisivala da, kad se naziv poljoprivrednog ili prehrambenog proizvoda koji je dio registriranog naziva iz registra zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla smatra generičkim, komercijalno korištenje tog naziva nije u suprotnosti sa zaštitom navedenog registriranog naziva. Upravo je s obzirom na tu odredbu Komisija u članku 1. sporne uredbe odlučila da se naziv „Edam“, s obzirom na svoj generički naziv i unatoč registraciji predmetnog ZOZP‑a, smije i dalje koristiti na državnom području Unije pod uvjetom da se poštuju važeća načela i propisi u okviru pravnog poretka Unije.

22

Iz toga proizlazi da je Opći sud a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 29. i 30. pobijanog rješenja presudio da eventualno poništenje sporne uredbe ne bi donijelo korist tužiteljevim članovima jer je tom uredbom predviđeno da se naziv „Edam“ može nastaviti koristiti, osobito u trgovanju sirevima, pod uvjetom da se poštuju važeća načela i propisi u okviru pravnog poretka Unije.

23

Iz navedenog slijedi da taj prvi žalbeni razlog treba odbiti kao očito neosnovan.

24

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj Općem sudu prigovara da je iskrivio činjenice na kojima je žalitelj temeljio svoj argument prema kojem sporna uredba sprečava gospodarske djelatnosti njegovih članova koje čine isporuke u Nizozemsku mlijeka koje se ondje može preraditi u Edam. U prilog svojem drugom žalbenom razlogu žalitelj se poziva na činjenice i dokaze kojima je svrha dokazivanje istinitosti tih isporuka, ističe da nijedna druga stranka u postupku nije osporavala njegove tvrdnje i zaključuje da je Opći sud iskrivio činjenice presudivši da taj žaliteljev argument nije potkrijepljen činjenicama. Žalitelj nadalje tvrdi da je Opći sud na više načina iskrivio činjenice na koje se poziva u točki 41. pobijanog rješenja.

25

Komisija osporava argumente koje je žalitelj iznio u prilog tom razlogu.

26

Najprije valja navesti da je, u skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a i člankom 58. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, žalba ograničena na pitanja prava. Opći sud jedini je nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i ocjenu dokaza. Ocjena činjenica i dokaza stoga, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, ne čini pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe (presuda ICF/Komisija, C‑467/13 P, EU:C:2014:2274, t. 26. i navedena sudska praksa).

27

Međutim, žalitelj u ovom slučaju u prilog svojem drugom žalbenom razlogu samo upućuje na činjenice i dokaze iznesene pred Općim sudom koji se odnose na količine mlijeka koje su pojedini njegovi članovi isporučili u Nizozemsku, kako bi se na temelju njih donio zaključak da sporna uredba sprečava gospodarsku djelatnost njegovih članova zbog toga što mlijeko proizvedeno u Njemačkoj više ne mogu prodavati za proizvodnju u Nizozemskoj sireva zaštićenih predmetnim ZOZP‑om. Žalitelj stoga od Suda zahtijeva da utvrdi i ocijeni činjenice a da pritom ne navodi na koji su način one iskrivljene, što ne spada u njegovu nadležnost.

28

Kad je, nadalje, riječ o argumentima koji se odnose na točku 41. pobijanog rješenja, u kojoj Opći sud zaključuje da tužitelj nije mogao intervenirati pred njime kako bi zastupao interese svojih članova koji su proizvođači mlijeka, potrebno je utvrditi – kao što to sam žalitelj priznaje u točki 32. svoje žalbe – da se ti argumenti odnose na ocjenu koju je Opći sud dodatno izvršio. Stoga te argumente treba odbiti kao bespredmetne jer ni u kojem slučaju ne mogu biti razlog za ukidanje pobijanog rješenja.

29

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao očito nedopušten.

30

Trećim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije priznao njegov pravni interes koji proizlazi iz njegova prava da podnese prigovor koje ima na temelju temeljne uredbe.

31

Komisija osporava argumente koje je žalitelj iznio u prilog tom žalbenom razlogu.

32

Člankom 7. stavkom 2. prvim podstavkom temeljne uredbe bilo je propisano da svaka fizička ili pravna osoba koja ima zakonit interes i koja ima poslovni nastan ili boravište u državi članici koja nije ona koja je podnijela zahtjev za registraciju zaštićene oznake izvornosti odnosno zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla ili u nekoj trećoj zemlji može podnijeti prigovor na predloženu registraciju podnoseći propisno obrazloženu izjavu.

33

Međutim, u drugom podstavku istog stavka tog članka osobama s poslovnim nastanom ili boravištem u državi članici nalaže se podnošenje te izjave u toj državi članici, kako bi joj se omogućilo da iskoristi pravo prigovora koje ima na temelju stavka 1. navedenog članka.

34

Stoga je Opći sud a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava u točki 42. pobijanog rješenja zaključio da fizičke ili pravne osobe koje imaju zakonit interes i koje imaju poslovni nastan ili boravište u državi članici nemaju mogućnost podnošenja prigovora izravno Komisiji.

35

U tim okolnostima treći žalbeni razlog valja odbiti kao očito neosnovan.

36

Četvrtim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da su se njegovi članovi našli u tržišnom natjecanju s nizozemskim proizvođačima sireva zaštićenih predmetnim ZOZP‑om. Prema njegovu mišljenju, brojnost proizvoda kojima se trguje pod nazivom „Edam“ i vjerojatnost dovođenja u zabludu koja zbog toga postoji kod potrošača dokazuju da na tržištu među svim proizvodima „Edam“ postoji tržišno natjecanje.

37

Usto, žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio njegovo pravo na saslušanje. Opći sud trebao je, naime, strankama dati mogućnost da dopune svoju argumentaciju u odnosu na postojanje tržišnog natjecanja između proizvoda koje pod nazivom „Edam“ prodaju žaliteljevi članovi i onih koji su u prodaji, a spadaju pod predmetni ZOZP, jer je Opći sud zaključio da tužitelj nije dokazao da postoji to tržišno natjecanje, dok je Komisija prihvatila prigovor koji je navedeni žalitelj podnio protiv registracije predmetnog ZOZP‑a i stoga priznala da isti ima „zakonit interes“ koji je člankom 7. stavkom 2. temeljne uredbe propisan da bi bilo moguće podnijeti takav prigovor.

38

Žalitelj osporava i razmatranja Općeg suda iz točaka 44. do 46. pobijanog rješenja, u kojima taj sud smatra da je cilj temeljne uredbe bio stvaranje poštenog tržišnog natjecanja glede proizvoda koji nose oznake podrijetla, da sporna uredba ne teži ukidanju prava čiji su nositelji tužiteljevi članovi i da, u svakom slučaju, potonji svojim argumentima ne može dokazati da je navedena uredba izravno utjecala na njegove članove.

39

Komisija osporava argumente koje je žalitelj iznio u prilog tom žalbenom razlogu.

40

Prije svega, kada je riječ o argumentu koji se odnosi na eventualno postojanje tržišnog natjecanja između nizozemskih proizvođača sireva zaštićenih predmetnim ZOZP‑om i žaliteljevih članova, valja utvrditi da potonji – time što samo ponovno iznosi pojedine elemente iz tužbe koju je podnio u prvostupanjskom postupku – tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze i činjenice koje mu je žalitelj predočio a da pritom ne navodi na koji ih je način iskrivio. Stoga takvu argumentaciju treba odbaciti kao očito nedopuštenu.

41

Nadalje, kada je riječ o žaliteljevu argumentu prema kojem je Opći sud povrijedio njegovo pravo na saslušanje, treba utvrditi, a da pritom nije potrebno ispitati je li Komisija stvarno priznala da žalitelj ima „zakonit interes“ u smislu članka 7. stavka 2. temeljne uredbe, da je Opći sud 15. studenoga 2013. u okviru mjera upravljanja postupkom pozvao stranke da se izjasne o nekoliko pitanja koja se, među ostalim, odnose na žaliteljev pravni interes. Iz toga proizlazi da je argument potonjeg prema kojem je Opći sud povrijedio njegovo pravo na saslušanje očito neosnovan.

42

Naposljetku, kada je riječ o žaliteljevim argumentima koji se odnose na točke 44. do 46. pobijanog rješenja, valja utvrditi da se oni – kao što to i sam žalitelj priznaje u točkama 58., 61. i 63. svoje žalbe – odnose na ocjenu koju je Opći sud dodatno izvršio, tako da te argumente treba proglasiti bespredmetnima.

43

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da četvrti žalbeni razlog u jednom dijelu treba odbaciti kao očito nedopušten, a u drugom odbiti kao očito neosnovan.

44

U tim okolnostima žalbu valja u cijelosti odbiti.

45

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

46

Budući da je Komisija zahtijevala da se žalitelju naloži snošenje troškova i da potonji nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova te institucije.

47

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, Kraljevina Nizozemska snosit će vlastite troškove.

48

U skladu s člankom 184. stavkom 4. tog Poslovnika, valja odlučiti da će i NZO snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) rješava: