—

za osobu X, B. J. B. Boersma, adviseur,

—

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i M. Noort, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, L. Grønfeldt i H. Kranenborg, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1186/2009 od 16. studenoga 2009. o uspostavi sustava oslobođenja od carina u Zajednici (SL L 324, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 260.).

2

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između osobe X i Staatssecretaris van Financiëna (državni tajnik za financijska pitanja) u pogledu odbijanja potonjeg da dopusti prijenos osobnog vlasništva osobe X iz Katara u Nizozemsku uz oslobođenje od uvoznih carina.

3

Člankom 7. stavkom 1. Direktive Vijeća 83/182/EEZ od 28. ožujka 1983. o oslobođenju od poreza unutar Zajednice za određena prijevozna sredstva koja se privremeno uvoze iz jedne države članice u drugu (SL L 105, str. 59.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 3.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2006/98/EZ od 20. studenoga 2006. (SL L 363, str. 129.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 238.; u daljnjem tekstu: Direktiva 83/182), propisano je:

„Za potrebe ove Direktive ,uobičajeno boravište' znači mjesto u kojem osoba obično živi, najmanje 185 dana svake kalendarske godine, zbog osobnih ili poslovnih veza ili u slučaju osobe koja nema poslovnih veza, zbog osobnih veza koje pokazuju blisku povezanost između te osobe i mjesta gdje živi.

Međutim, uobičajenim boravištem osobe čije se poslovne veze nalaze u mjestu različitom od njezinih njegovih osobnih veza i koja stoga naizmjence živi u različitim mjestima u dvije ili više država članica smatra se mjesto njezinih osobnih veza, pod uvjetom da se ta osoba ondje redovito vraća. [...]”

4

Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 83/183/EEZ od 28. ožujka 1983. o poreznim oslobođenjima koja se primjenjuju na konačni uvoz osobnog vlasništva pojedinaca iz države članice (SL L 105, str. 64.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2009/55/EZ od 25. svibnja 2009. (SL L 145, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 193.), imao je isti sadržaj kao članak 7. stavak 1. Direktive 83/182.

5

Uredbom Vijeća (EZ) br. 1186/2009 stavljena je izvan snage Uredba Vijeća (EZ) br. 918/83 od 28. ožujka 1983. o uspostavi sustava oslobođenja od carina u Zajednici (SL L 105, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 260.).

6

U uvodnim izjavama 3. i 4. Uredbe br. 1186/2009 navedeno je:

7

Članak 2. stavak 1. točka (c) te uredbe glasi kako slijedi:

„[...] Osobno vlasništvo ne smije biti takvo da svojom naravi ili količinom pokazuje da ga se uvozi zbog komercijalnih razloga;”

8

Člankom 3. navedene uredbe određeno je:

„Podložno člancima 4. do 11., osobno vlasništvo koje uvoze fizičke osobe koje mijenjaju svoje uobičajeno boravište iz treće zemlje na carinsko područje Zajednice oslobođeno je uvoznih carina.”

9

U članku 4. iste uredbe predviđeno je:

„Oslobođenje je ograničeno na osobno vlasništvo koje:

[...]”

10

U članku 5. stavku 1. Uredbe br. 1186/2009 navodi se:

„1.   Oslobođenje se može odobriti samo osobama čije je uobičajeno boravište bilo izvan carinskoga područja Zajednice u kontinuiranom razdoblju od najmanje dvanaest mjeseci.”

11

Sukladno članku 7. stavku 1. te uredbe, oslobođenje se odobrava samo za osobno vlasništvo pušteno u slobodan promet u roku od dvanaest mjeseci od dana kada je dotična osoba prijavila uobičajeno boravište na carinskom području Europske unije.

12

U članku 9. navedene uredbe predviđeno je da se oslobođenje može odobriti za osobno vlasništvo pušteno u slobodan promet prije nego što je dotična osoba prijavila svoje uobičajeno boravište na carinskom području Unije, pod uvjetom da se ona u stvarnosti obvezuje tamo prijaviti svoje uobičajeno boravište u roku od šest mjeseci.

13

Sukladno članku 10. iste uredbe, kada radi poslovnih obveza dotična osoba napušta treću zemlju u kojoj je imala svoje uobičajeno boravište, a da pritom ne prijavi svoje uobičajeno boravište na carinskom području Unije, iako ima namjeru to učiniti, nadležna tijela mogu odobriti da se osobno vlasništvo koje ta osoba u tu svrhu prenosi na dotično područje uveze bez plaćanja carina.

14

Člankom 11. Uredbe br. 1186/2009 omogućeno je nadležnim tijelima da odstupe od određenih uvjeta primjene oslobođenja od uvoznih carina iz članka 3. iste uredbe.

15

Tužitelj u glavnom postupku je do 1. ožujka 2008. boravio i radio u Nizozemskoj. Od 1. ožujka 2008. do 1. kolovoza 2011. radio je u Kataru, gdje mu je njegov poslodavac osigurao smještaj. Tužitelj u glavnom postupku imao je poslovne i osobne veze s tom trećom zemljom. Njegova je supruga nastavila živjeti i raditi u Nizozemskoj. Ona ga je posjetila šest puta te boravila kod njega ukupno 83 dana. U razmatranom razdoblju tužitelj u glavnom postupku boravio je 281 dan izvan Katara, a tijekom tog vremena posjetio je suprugu, punoljetnu djecu i svoju obitelj u Nizozemskoj te je putovao na godišnji odmor u druge države.

16

Kako bi se vratio u Nizozemsku, tužitelj u glavnom postupku zatražio je da mu se, primjenom članka 3. Uredbe br. 1186/2009, odobri da uveze svoje osobno vlasništvo iz Katara u Uniju uz oslobođenje od uvoznih carina. Taj je njegov zahtjev odbijen odlukom poreznog inspektora, s obrazloženjem da nije prenio u Nizozemsku uobičajeno boravište u smislu tog članka. Naime, on je zadržao svoje uobičajeno boravište u toj državi članici za vrijeme trajanja svojeg boravka u Kataru, tako da uobičajeno boravište nije nikada uspostavljeno u toj trećoj zemlji.

17

Tužitelj u glavnom postupku je protiv navedene odluke o odbijanju podnio tužbu Rechtbanku te Haarlem (Sud u Haarlemu), koji ju je prihvatio. Porezni inspektor je protiv presude tog suda podnio žalbu Gerechtshofu Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu). Potonji je sud podsjetio da je, sukladno sudskoj praksi Suda, uobičajeno boravište mjesto u kojemu se nalazi trajno središte interesa zainteresirane osobe. Nadalje je naveo da, u odnosu na osobne i poslovne veze tužitelja u glavnom postupku, nije moguće utvrditi gdje se nalazi stalno središte njegovih interesa. U tim okolnostima, prema tom sudu, prednost valja dati osobnim vezama, tako da se u razmatranom razdoblju uobičajeno boravište tužitelja u glavnom postupku nije nalazilo u Kataru, već u Nizozemskoj.

18

Tužitelj u glavnom postupku podnio je žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev. Taj je sud, nakon što je naveo da u Uredbi br. 1186/2009 nije dana definicija pojma „uobičajeno boravište”, istaknuo da pristup Gerechtshofa Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) dovodi do pitanja je li tužitelj u glavnom postupku imao, u razmatranom razdoblju, uobičajeno boravište i u Nizozemskoj i u Kataru. On je naglasio da, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, ni mogućnost postojanja uobičajenog boravišta i u Nizozemskoj i u Kataru kao ni primjena oslobođenja od uvoznih carina iz članka 3. navedene uredbe nisu protivni ciljevima te uredbe, s obzirom na to da je tužitelj u glavnom postupku odustao od svojeg boravišta u Kataru te je prenio svoje osobno vlasništvo u Nizozemsku.

19

U slučaju da Uredbu br. 1186/2009 treba tumačiti na način da isključuje mogućnost postojanja dvostrukog uobičajenog boravišta, sud koji je uputio zahtjev želi znati, za potrebe primjene te uredbe, koje kriterije treba, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, uzeti u obzir za utvrđenje koje od dvaju boravišta treba smatrati uobičajenim boravištem. U tom pogledu taj sud postavlja pitanje o relevantnosti kriterija koje je Sud uspostavio u presudama Louloudakis (C‑262/99, EU:C:2001:407) i Alevizos (C‑392/05, EU:C:2007:251) kako bi utvrdio „uobičajeno boravište” u smislu članka 7. stavka 1. Uredbe 83/182 i članka 6. stavka 1. Direktive 83/183, posebno o relevantnosti prvenstva koje je, u okviru tog utvrđenja, dano osobnim vezama.

20

U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. Uredbe br. 1186/2009 tumačiti na način da, za potrebe primjene tog članka, fizička osoba može istodobno raspolagati uobičajenim boravištem i u državi članici i u trećoj zemlji. U slučaju potvrdnog odgovora, taj sud također pita primjenjuje li se oslobođenje od uvoznih carina iz tog članka i na osobno vlasništvo koje ta fizička osoba uvozi u Uniju nakon što joj prestane uobičajeno boravište u trećoj zemlji.

22

S obzirom na to da u Uredbi br. 1186/2009 nije predviđena definicija pojma „uobičajeno boravište” iz njezina članka 3., kako bi se utvrdio doseg tog članka, valja istodobno voditi računa o njegovu tekstu, o njegovu kontekstu i o njegovim ciljevima (presuda Angerer, C‑477/13, EU:C:2015:239, t. 26. i navedena sudska praksa).

23

U odnosu na sadržaj članka 3. Uredbe br. 1186/2009 valja, s jedne strane, navesti da se izraz „uobičajeno boravište” tamo koristi u jednini, što upućuje na to da fizička osoba može u isto vrijeme imati samo jedno uobičajeno boravište. S druge strane, tim se člankom uvjetuje oslobođenje od uvoznih carina prijenosom uobičajenog boravišta iz treće zemlje u carinsko područje Unije. Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 37. mišljenja, upotreba glagola „mijenjati” neophodno podrazumijeva prenošenje uobičajenog boravišta iz mjesta koje se nalazi izvan tog područja u mjesto koje se nalazi unutar tog područja te mu je protivno to da se u istom razdoblju kumulira jedno uobičajeno boravište u državi članici i drugo u trećoj zemlji.

24

U odnosu na kontekst članka 3. Uredbe br. 1186/2009, u člancima 4., 5., 7. te 9. do 11. te uredbe, kojima se posebno uređuju uvjeti primjene oslobođenja od carina iz članka 3. navedene uredbe, također se koristi izraz „uobičajeno boravište” u jednini. Isto vrijedi i za druge članke te uredbe, gdje se pojavljuje pojam „uobičajeno boravište”.

25

Nadalje, formulacije članaka 4., 7. te 9. do 11. Uredbe br. 1186/2009 potkrjepljuju tumačenje pojma „uobičajeno boravište” prema kojemu fizička osoba može u isto vrijeme imati samo jedno uobičajeno boravište. Najprije, člankom 4. te uredbe propisano je da je oslobođenje ograničeno na osobno vlasništvo koje je, s jedne strane, „rabljeno od dotične osobe na njegovom prijašnjem uobičajenom boravištu” najmanje šest mjeseci prije datuma na koji je „prestala imati svoje uobičajeno boravište” u trećoj zemlji otpreme i, s druge strane, koje je namijenjeno uporabi „u novom uobičajenom boravištu”. Nadalje, u člancima 7., 9. i 10. navedene uredbe upućuje se na slijed događaja, u kojemu, prvo, osoba napušta svoje uobičajeno boravište u trećoj zemlji, a potom, nešto kasnije, prijavi to boravište na carinskom području Unije. Naposljetku, u članku 11. Uredbe br. 1186/2009 preuzet je glagol „prenijeti”, koji se također koristi u članku 3. Uredbe kako bi se označio prijenos uobičajenog boravišta iz treće zemlje prema državi članici.

26

U odnosu na ciljeve Uredbe br. 1186/2009, u njezinoj uvodnoj izjavi 3. precizirano je da su u navedenoj uredbi predviđena oslobođenja od uvozne carine, s obzirom na to da „[...], u određenim dobro definiranim okolnostima, kada zbog posebnih uvjeta pod kojima se roba uvozi nema uobičajene potrebe da se zaštiti gospodarstvo, to oporezivanje nije opravdano”.

27

Iz sudske prakse koja se odnosi na drugu uvodnu izjavu Uredbe br. 918/83, čiji je sadržaj istovjetan onom uvodne izjave 3. Uredbe br. 1186/2009, proizlazi da se ciljevi kojima je težio zakonodavac Unije prilikom donošenja prve uredbe sastoje u pojednostavnjenju, s jedne strane, uspostave novog boravišta fizičke osobe u odnosnoj državi članici i, s druge strane, posla carinskih tijela država članica (presuda Treimanis, C‑487/11, EU:C:2012:556, t. 24.). Ti zaključci mogu se primijeniti i na Uredbu br. 1186/2009, s obzirom na to da je njome zakonodavac Unije kodificirao različite odredbe sustava oslobođenja od carine, uključujući odredbe Uredbe br. 918/83.

28

Međutim, za tumačenje prema kojemu fizička osoba može kumulirati dva uobičajena boravišta u smislu članka 3. Uredbe br. 1186/2009, jedno u trećoj zemlji i drugo u državi članici, ne može se smatrati da je u skladu s ciljevima koji idu za pojednostavnjenjem uspostave novog boravišta u državi članici.

29

Slijedom navedenog, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. Uredbe br. 1186/2009 treba tumačiti na način da, za potrebe primjene tog članka, fizička osoba ne može istodobno raspolagati uobičajenim boravištem i u državi članici i u trećoj zemlji. S obzirom na taj odgovor nije potrebno odgovoriti na drugi dio prvog pitanja.

30

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita koje kriterije valja uzeti u obzir za utvrđenje mjesta uobičajenog boravišta u smislu članka 3. Uredbe br. 1186/2009, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, u kojima zainteresirana osoba ima u trećoj zemlji osobne i poslovne veze, dok u državi članici ima osobne veze.

31

Uvodno valja podsjetiti da sukladno stalnoj sudskoj praksi koja je razvijena u različitim područjima prava Unije, uobičajenim boravištem valja smatrati mjesto u kojemu se nalazi trajno središte interesa zainteresirane osobe (vidjeti, analogijom, presude Schäflein/Komisija, 284/87, EU:C:1988:414, t. 9., Ryborg, C‑297/89, EU:C:1991:160, t. 19., Louloudakis, C‑262/99, EU:C:2001:407, t. 51., Alevizos, C‑392/05, EU:C:2007:251, t. 55., I, C‑255/13, EU:C:2014:1291, t. 44. i B., C‑394/13, EU:C:2014:2199, t. 26.)

32

Također je presuđeno da, za utvrđenje uobičajenog boravišta kao trajnog središta interesa zainteresirane osobe, valja uzeti u obzir sve relevantne činjenične elemente (vidjeti, analogijom, presude Schäflein/Komisija, 284/87, EU:C:1988:414, t. 10., Ryborg, C‑297/89, EU:C:1991:160, t. 20., Louloudakis, C‑262/99, EU:C:2001:407, t. 55., Alevizos, C‑392/05, EU:C:2007:251, t. 57. te I, C‑255/13, EU:C:2014:1291, t. 45. i 46.).

33

U presudama Louloudakis (C‑262/99, EU:C:2001:407) i Alevizos (C‑392/05, EU:C:2007:251), čiju relevantnost sud koji je uputio zahtjev ispituje u okviru drugog pitanja kako bi utvrdio uobičajeno boravište u smislu članka 3. Uredbe br. 1186/2009, Sud je, u odnosu na članak 7. stavak 1. Direktive 83/182 i članak 6. stavak 1. Direktive 83/183, naveo da činjenični elementi koje valja uzeti u obzir za utvrđenje uobičajenog boravišta kao trajnog središta interesa zainteresirane osobe obuhvaćaju, osobito, njegovu fizičku prisutnost, fizičku prisutnost članova njegove obitelji, to da ima na raspolaganju smještaj, mjesto stvarnog školovanja njegove djece, mjesto obavljanja poslovnih aktivnosti, mjesto gdje se nalaze imovinski interesi, mjesto gdje se uspostavljaju upravne veze s javnim tijelima i socijalnim subjektima, s obzirom na to da navedeni elementi odražavaju namjeru te osobe da uspostavi određenu stabilnost s mjestom veze, zbog kontinuiteta koji je rezultat životne navike i održavanja društvenih i redovnih poslovnih odnosa (presude Louloudakis, C‑262/99, EU:C:2001:407, t. 55. i Alevizos, C‑392/05, EU:C:2007:251, t. 57.).

34

Također, Sud je u tim presudama precizirao da, kada sveobuhvatna ocjena relevantnih činjeničnih elemenata ne omogućuje utvrđenje stalnog središta interesa odnosne osobe, kako bi se utvrdilo to mjesto, prednost valja dati osobnim vezama (presude Louloudakis, C‑262/99, EU:C:2001:407, t. 53. i Alevizos, C‑392/05, EU:C:2007:251, t. 61.).

35

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se sud koji je uputio zahtjev pita posebno može li se posljednji navod, prema kojemu prednost valja dati osobnim vezama, primijeniti i na tumačenja pojma „uobičajeno boravište” u smislu članka 3. Uredbe br. 1186/2009, s obzirom na to da je Gerechtshof Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu), o čijoj se odluci raspravlja u postupku pred tim sudom, smatrao da je u okolnostima iz glavnog postupka prednost valjalo dati navedenim osobnim vezama.

36

U tom pogledu valja navesti da iz presuda Louloudakis (C‑262/99, EU:C:2001:407, t. 53.) i Alevizos (C‑392/05, EU:C:2007:251, t. 61.) proizlazi da se to prvenstvo temelji na tumačenju pojmova iz članka 7. stavka 1. Direktive 83/182 i članka 6. stavka 1. Direktive 83/183. Međutim, Uredba br. 1186/2009 ne sadrži odredbu koja je istovjetna tim odredbama.

37

Osim toga, valja primijetiti da se te direktive odnose na porezna izuzeća koja se primjenjuju unutar Unije, dok se predmetna uredba odnosi na oslobođenja od carina koja se primjenjuju na robu iz trećih zemalja koja se uvozi u Uniju. Stoga je cilj navedenih direktiva različit od cilja Uredbe br. 1186/2009. Naime, iz preambule istih direktiva proizlazi da je njihov cilj poticanje ostvarenja slobodnog kretanja osoba unutar Unije, ukidajući porezne prepreke na uvoz u državu članicu osobnog vlasništva i prijevoznih sredstava iz druge države članice. S druge strane, kako to proizlazi iz uvodne izjave 3. te uredbe, njezin je cilj da se u odnosu na uvoz robe iz trećih zemalja u Uniju, koja, sukladno članku 2. stavku 1. točki (c) te uredbe, zbog svoje naravi i količine ne odražava komercijalni interes, odobri oslobođenje od carina, kada zbog posebnih uvjeta pod kojima se roba uvozi „nema uobičajene potrebe da se zaštiti gospodarstvo”.

38

U tim uvjetima, tumačenje pojma „uobičajeno boravište” u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 83/182 i članka 6. stavka 1. Direktive 83/183, prema kojemu, kada se ne može utvrditi stalno središte interesa odnosne osobe, prednost valja dati osobnoj vezi, ne može se primijeniti na pojam „uobičajeno boravište” u smislu članka 3. Uredbe br. 1186/2009.

39

Slijedom toga, uobičajeno boravište u smislu članka 3. Uredbe br. 1186/2009 valja smatrati mjestom u kojemu je zainteresirana osoba uspostavila trajno središte svojih interesa. Kako bi se utvrdilo nalazi li se to uobičajeno boravište u trećoj zemlji, za potrebe primjene poreznog izuzeća predviđenog u članku 3. valja uzeti u obzir sve činjenične elemente, uključujući one koje je Sud netaksativno nabrajao u presudama Louloudakis (C‑262/99, EU:C:2001:407) i Alevizos (C‑392/05, EU:C:2007:251) i koji su navedeni u točki 33. ove presude, s time da nije potrebno dati prednost osobnim vezama.

40

U okviru te analize, valja navesti da je u Uredbi br. 1186/2009 dana posebna važnost trajanju boravka odnosne osobe u predmetnoj trećoj zemlji. Stoga, sukladno članku 5. stavku 1. te uredbe, oslobođenje predviđeno u članku 3. navedene uredbe može se odobriti samo osobama čije je uobičajeno boravište bilo izvan carinskoga područja Zajednice u kontinuiranom razdoblju od najmanje dvanaest mjeseci. Također, Vijeće za carinsku suradnju, koje je postalo Svjetska carinska organizacija (WCO), kojoj je Unija zatražila pristupanje i koja je prihvatila njezin zahtjev tijekom 2007., u svojoj preporuci od 5. prosinca 1962. o oslobođenju od carine za pokretnine uvezene prilikom prijenosa boravišta navelo je da oslobođenje može biti osobito podložno uvjetu da je trajanje boravka u inozemstvu bilo dostatno.

41

Imajući u vidu gornje navode, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, u kojima zainteresirana osoba ima u trećoj zemlji osobne i poslovne veze, dok u državi članici ima osobne veze, kako bi se utvrdilo nalazi li se uobičajeno boravište zainteresirane osobe u smislu članka 3. Uredbe br. 1186/2009 u trećoj zemlji, prilikom provođenja sveobuhvatne ocjene relevantnih činjeničnih elemenata posebnu važnost treba dati trajanju boravka zainteresirane osobe u trećoj zemlji.

42

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: