—

za Canadian Oil Company Sweden AB, B. Hansson i M. Lönnqvist, advokater,

—

za A. Ranténa, M. Wärnsby i M. Edqvist, advokater,

—

za švedsku vladu, A. Falk, C. Meyer‑Seitz, U. Persson i N. Otte Widgren kao i E. Karlsson i L. Swedenborg, u svojstvu agenata,

—

za dansku vladu, C. Thorning i N. Lyshøj, u svojstvu agenata,

—

za finsku vladu, H. Leppo, u svojstvu agenta,

—

za norvešku vladu, I. Thue i I. S. Jansen, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, D. Kukovec i E. Manhaeve, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Johanssona, advokat,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, str. 1. i ispravak SL 2007., L 136, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.), u verziji koja proizlazi na temelju Uredbe Komisije (EU) br. 552/2009 od 22. lipnja 2009. (SL L 164, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 263.; u daljnjem tekstu: Uredba REACH), kao i na tumačenje članaka 34. i 36. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između A. Ranténa i društva Canadian Oil Company Sweden AB (u daljnjem tekstu: Canadian Oil), s jedne strane, i Riksåklagarena (Kraljevski državni odvjetnik), s druge strane, u vezi sa sankcijama koje su izrečene A. Ranténu i društvu Canadian Oil zato što su u Švedsku unijeli 320 tona kemikalija a da to nisu prijavili Agenciji za kemikalije (Kemikalieinspektionen) radi upisa u nacionalni registar kemikalija.

3

Uvodna izjava 19. Uredbe REACH određuje:

„[…] u odredbama o registraciji trebalo [bi] predvidjeti da proizvođači i uvoznici pribave podatke o tvarima koje proizvode odnosno uvoze, da te podatke koriste kod procjene rizika vezanih uz te tvari te da utvrde i preporučuju odgovarajuće mjere upravljanja rizikom. Da bi se osiguralo ispunjavanje tih obveza, ali i u interesu transparentnosti, trebalo bi predvidjeti da se pri registraciji [Europskoj agenciji za kemikalije (ECHA)] dostavi dosje koji sadrž[ava] sve te informacije. Trebalo bi dopustiti slobodan promet registriranih tvari na unutarnjem tržištu.“

4

Članak 1. stavak 1. Uredbe REACH propisuje:

„Svrha je ove Uredbe osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za procjenu opasnosti tvari, kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu te istovremeno povećati konkurentnost i inovativnost.“

5

Glava II. te uredbe uređuje registraciju tvari. Poglavlje 1. u toj glavi nosi naslov „Opća obveza registracije i zahtjevi obavješćivanja“.

6

U poglavlju 1. članak 5. iste uredbe, pod naslovom „Bez podataka nema tržišta“, sadržava sljedeće odredbe:

„Podložno člancima 6., 7., 21. i 23., tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima ne smiju se proizvoditi u [Europskoj uniji] niti stavljati na tržište ako nisu registrirane u skladu s odgovarajućim odredbama ove glave, ako se to zahtijeva.“

7

Također u poglavlju 1. članak 6. Uredbe REACH, pod naslovom „Opća obveza registracije tvari pojedinačno ili u smjesama“, u stavku 1. propisuje:

„Ako u ovoj Uredbi nije predviđeno drukčije, svaki proizvođač odnosno uvoznik tvari pojedinačno ili u jednoj ili više smjesa u količinama od 1 tone godišnje i više dužan je Agenciji podnijeti registraciju.“

8

Prema članku 125. navedene uredbe, države članice održavaju sustav službenih kontrola i drugih aktivnosti koje se smatraju potrebnima u danim okolnostima.

9

Članak 128. iste uredbe glasi kako slijedi:

„1.   Podložno stavku 2., države članice neće zabraniti, ograničiti niti ometati proizvodnju, uvoz, stavljanje na tržište ili uporabu tvari pojedinačno, u smjesi ili proizvodu koja potpada pod područje primjene ove Uredbe ako ta tvar ispunjava zahtjeve ove Uredbe i, tamo gdje je to primjereno, akata Zajednice donesenih u vezi s provedbom ove Uredbe.

2.   Ova Uredba ne sprečava države članice da nastave s provedbom nacionalnih propisa ili utvrde nacionalne propise radi zaštite radnika, zdravlja ljudi i okoliša koji će se primjenjivati u slučajevima kad ova Uredba nije u skladu sa zahtjevima [u kojima ovom Uredbom nisu usklađeni zahtjevi] proizvodnje, stavljanja na tržište odnosno uporabe.“

10

U poglavlju 29. Zakonika o zaštiti okoliša (miljöbalken) člankom 5. točkom 5. predviđeno je da nadzor nad zaštitom okoliša ometa svatko tko namjerno ili iz nehaja u svojstvu poslovnog subjekta proizvede ili unese kemikalije na državno područje, protivno propisu o obvezi podnošenja prijave u registar kemikalija koji vlada donosi na temelju poglavlja 14. članka 12. istog zakonika.

11

U poglavlju 14. Zakonika o zaštiti okoliša člankom 12. određeno je:

„Svaka kemikalija koja se proizvodi u Švedskoj ili unosi u Švedsku u sklopu obavljanja gospodarske djelatnosti mora se upisati u registar kemikalija u skladu s pravilima koje propisuje Vlada ili tijelo koje ovlasti u tu svrhu. Navedeni registar vodi tijelo koje Vlada ovlasti u tu svrhu.“

12

Člankom 3. Uredbe (2008:245) o kemikalijama i biotehničkim organizmima (förordningen (2008:245) om kemiska produkter och biotekniska organismer) određeno je da se svaka kemikalija ili biotehnički organizam koji se proizvodi u Švedskoj ili unosi u tu zemlju u sklopu obavljanja gospodarske djelatnosti mora prijaviti Agenciji za kemikalije radi upisa u registar kemikalija koji ta agencija vodi ako je riječ o proizvodu ili organizmu s popisa iz priloga toj uredbi.

13

Prema članku 4. navedene uredbe, onaj koji u sklopu obavljanja gospodarske djelatnosti proizvodi ili u Švedsku unosi kemikaliju ili biotehnički organizam dužan je to prijaviti.

14

Člankom 5. iste uredbe predviđeno je opće odstupanje od obveze obavješćivanja ako se unosi manje od 100 kilograma kemikalije godišnje.

15

U poglavlju 3. Naputka (KIFS 2008:2) Agencije za kemikalije o kemikalijama i biotehničkim organizmima (Kemikalieinspektionens föreskrifter (KIFS 2008:2) om kemiska produkter och biotekniska organismer) propisan je postupak podnošenja prijave u registar kemikalija. Potrebno je što prije, a najkasnije u trenutku poduzimanja radnje, priopćiti podatke koji se moraju navesti u prijavi, i to ime ili tvrtku podnositelja prijave, njegovu adresu i broj telefona kao i nacionalni identifikacijski broj ili matični broj iz sudskog registra. Ostale tražene obavijesti moraju se priopćiti najkasnije 28. veljače sljedeće kalendarske godine nakon što su se dogodile činjenice na temelju kojih nastaje obveza obavješćivanja.

16

Tijekom 2009. Canadian Oil unio je 392 tona kemikalija u Švedsku.

17

Taj uvoz, protivno švedskom pravu, nije prijavljen Agenciji za kemikalije prije isteka roka 28. veljače 2010.

18

Protiv Canadian Oila, s jedne strane, i A. Ranténa, u svojstvu direktora tog društva, s druge strane, pokrenut je prekršajni postupak.

19

Presudom od 24. travnja 2013. Hovrätten över Skåne och Blekinge (Žalbeni sud za Skåne i Blekinge sa sjedištem u Malmöu, Švedska) osudio je A. Ranténa na 60 dnevnih iznosa od 100 švedskih kruna (SEK) (otprilike 11 eura), a društvu Canadian Oil izrekao je novčanu kaznu od 200000 SEK (otprilike 22113 eura).

20

U žalbi pred Högsta domstolenom (Vrhovni sud) te stranke u biti su istaknule da obveza obavješćivanja Agencije za kemikalije radi upisa u registar kemikalija ograničava slobodno kretanje tvari koje su predmet Uredbe REACH. Tvrde da taj registar u biti ima istu svrhu kao što je ona te uredbe pa je nespojiv s odredbama njezina članka 128. i njezinim pravilima u dotičnim područjima, a osobito u području prijavljivanja i registracije kemikalija, koja treba smatrati potpuno usklađenima. U svakom slučaju, ta je obveza obavješćivanja količinsko ograničenje uvoza zabranjeno člankom 34. UFEU‑a i nijedno od izuzeća iz članka 36. UFEU‑a nije primjenjivo u glavnom postupku.

21

Sudu koji je uputio zahtjev iz navedene uredbe nije jasno uključuje li njezino usklađeno područje primjene i registraciju kemijskih proizvoda ili tvari radi poznavanja primjene tih proizvoda ili tvari, nadzora i inspekcije tijela vlasti nad poduzetnicima koji rukuju njima ili radi izrade statističkih podataka, a što je slučaj kada je riječ o švedskom nacionalnom registru. Isti se sud, nadalje, pita je li obveza obavješćivanja mjera s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje uvoza u smislu članka 34 UFEU‑a i, ako je to slučaj, je li primjenjivo i proporcionalno neko od izuzeća iz članka 36. UFEU‑a.

22

U tim je okolnostima Högsta domstolen (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu REACH tumačiti na način da se protivi tomu da nacionalni propis uvoznika kemikalija obvezuje da ih registrira pri nadležnom nacionalnom tijelu iako se na tog uvoznika na temelju te uredbe već primjenjuje obveza registracije istih kemikalija pri ECHA‑i.

24

U tom pogledu valja naglasiti da je, prema članku 1. stavku 1. navedene uredbe, njezina svrha osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za evaluaciju opasnosti tvari kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu, istodobno povećavajući konkurentnost i inovativnost.

25

U tu se svrhu tom uredbom uvodi integrirani sustav kontrole kemijskih tvari koji uključuje njihovu registraciju, procjenu kao i autorizaciju te eventualna ograničenja njihove uporabe. Osnovna načela koja uređuju te elemente Europska komisija izložila je u uvodu svojeg prijedloga Uredbe COM(2003) 644 final od 29. listopada 2003. U njemu se „sustav REACH“ opisuje na način da se prije svega sastoji od registracije – na temelju koje se od „industrije zahtijeva da pribavi relevantne informacije o tvarima koje proizvodi i da se tim informacijama koristi kako bi osigurala sigurno upravljanje navedenim tvarima“ – zatim „evaluacije, koja omogućuje provjeru poštuje li industrija svoje obveze“, i autorizacije, za posebno zabrinjavajuće tvari za koje se „opasnosti u vezi s uporabom […] primjereno kontroliraju ili [čije] društveno‑ekonomske prednosti pretežu nad opasnostima [ako] ne postoje druge prikladne zamjenske tvari ili tehnologije“ [neslužbeni prijevod]. Naposljetku, „postupak ograničenja pruža sigurnost koja omogućuje upravljanje rizicima koji nisu na odgovarajući način obuhvaćeni drugim odredbama sustava REACH“ (presuda FCD i FMB, C‑106/14, EU:C:2015:576, t. 32.).

26

Što se tiče slobodnog kretanja na unutarnjem tržištu, ono se jamči obvezom država članica prema članku 128. stavku 1. Uredbe REACH da neće zabraniti, ograničiti niti ometati proizvodnju, uvoz, stavljanje na tržište ili uporabu tvari pojedinačno, u smjesi ili proizvodu koja ulazi u područje primjene te uredbe ako ta tvar ispunjava zahtjeve te uredbe i, ovisno o slučaju, akata Zajednice donesenih u vezi s njezinom provedbom. Međutim, prema stavku 2. članka 128., nijedna odredba Uredbe REACH ne sprečava države članice da nastave s provedbom nacionalnih propisa ili utvrde nacionalne propise radi zaštite radnika, zdravlja ljudi i okoliša koji će se primjenjivati u slučajevima u kojima tom uredbom nisu usklađeni zahtjevi proizvodnje, stavljanja na tržište odnosno uporabe (presuda Lapin luonnonsuojelupiiri, C‑358/11, EU:C:2013:142, t. 32.).

27

Iz tih odredbi, dakle, proizlazi da je zakonodavac Unije htio provesti usklađivanje tih zahtjeva samo u određenim slučajevima (vidjeti u tom smislu presudu Lapin luonnonsuojelupiiri, C‑358/11, EU:C:2013:142, t. 33.).

28

Slijedom toga, kako bi se dao odgovor na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev, bitno je utvrditi usklađuju li odredbe Uredbe REACH o obvezi obavješćivanja i registraciji kemikalija takve zahtjeve na način da se protive nacionalnom propisu koji uvoznika kemikalija obvezuje da ih registrira pri nadležnom nacionalnom tijelu.

29

U tom pogledu valja podsjetiti da je zakonodavac Unije, kako to proizlazi iz uvodne izjave 19. navedene uredbe, želio obvezati proizvođače i uvoznike da ECHA‑i pribave podatke o tvarima koje proizvode odnosno uvoze, da te podatke upotrebljavaju prilikom procjene rizika vezanih uz te tvari te da utvrde i preporučuju odgovarajuće mjere upravljanja rizikom.

30

U skladu s tim ciljevima, Uredba REACH teret analize kemijskih tvari stavlja na industriju. Njome se u tu svrhu uvode različiti mehanizmi obavješćivanja čija je svrha doprinijeti, uzduž lanca opskrbe, utvrđivanju njihovih opasnih svojstava i upravljanju rizikom radi izbjegavanja štetnih učinaka na zdravlje ljudi i okoliš (presuda FCD i FMB, C‑106/14, EU:C:2015:576, t. 33).

31

Međutim, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 42. svojeg mišljenja, registracija kemikalija pri ECHA‑i ne daje pregled proizvodnje i stavljanja na tržište kemikalija u svakoj pojedinoj državi članici. Konkretno, registar Unije ne daje uvijek točne informacije o tome gdje se kemikalije na području država članica nalaze.

32

Stoga, iako je registracija kemikalija pri ECHA‑i preduvjet za njihovo slobodno kretanje na unutarnjem tržištu – pod uvjetom da su one, osobito u pogledu svojih svojstava, u skladu s Uredbom REACH – usklađivanje koje se provodi tom uredbom u pogledu registracije kemikalija ne proteže se i na ostale oblike registracije pri nacionalnim tijelima, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji nije takav preduvjet, nego se odnosi na informacije različite od onih koje se zahtijevaju tom uredbom i odgovara istim ciljevima poput onih navedene uredbe ili ciljevima koji nadopunjavaju one postavljene tom uredbom, a to su, među ostalim, osiguravanje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i okoliša kao i slobodnog kretanja takvih tvari na unutarnjem tržištu.

33

S tim u vezi, kao prvo valja istaknuti da registracija koja se traži prema nacionalnom propisu o kojem je riječ u glavnom postupku nije preduvjet za uvoz kemikalija na području dotične države članice jer se nacionalnim tijelima odgovarajuće informacije mogu priopćiti i nakon uvoza, u pogledu određenih informacija najkasnije prilikom poduzimanja radnje, a u pogledu ostalih do 28. veljače sljedeće kalendarske godine nakon što je obavljen uvoz.

34

Kao drugo, iz očitovanja koja su podnesena Sudu proizlazi da je cilj registracije koja se zahtijeva prema nacionalnom propisu o kojem je riječ u glavnom postupku u biti omogućiti nacionalnim tijelima da imaju na raspolaganju bazu podataka koja je nužna radi provedbe nadzora nad kemikalijama na području dotične države članice, koja je u skladu s člankom 125. Uredbe REACH dužna osigurati takav sustav kontrola, ponajprije olakšavanjem uvjeta za provedbu inspekcije u prostorima imatelja tih proizvoda. Iako ta baza podataka omogućava i posjedovanje računovodstvenih ili statističkih podataka koji su nužni za određivanje naknada uvedenih za financiranje tog sustava kontrola, ona služi i za utvrđivanje političkih smjernica u području zaštite okoliša, uključujući i za predlaganje svih korisnih poboljšanja na razini Unije.

35

Međutim, informacije kojima nacionalna tijela mogu pristupiti kod ECHA‑e i koje proizlaze iz registracije tih proizvoda na temelju Uredbe REACH ne sadržavaju sve podatke koji omogućuju postizanje ciljeva navedenih u prethodnoj točki ove presude.

36

Naime, ta registracija odnosi se samo na proizvođače ili uvoznike kemikalija kao takvih ili u smjesama ili proizvodima i ako je riječ o količinama većima od 1 tone godišnje. Što se tiče smjesa, ta registracija ne daje konkretnu informaciju o postotku svake kemijske tvari koja se u njima nalazi. Što se tiče kemijskih tvari kao takvih, proizvedenih ili stavljenih na tržište u Uniji, iz njihove registracije pri ECHA‑i ne može se saznati na tržištu koje su države članice te tvari isporučene.

37

Nasuprot tomu, informacije koje se traže za registraciju uvoza kemikalija pri nadležnom tijelu na temelju nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku odnose se uglavnom na količine tvari i smjesa prisutnih na području dotične države članice, njihovu lokaciju na tom području, konkretna područja upotrebe i uključene subjekte.

38

U tim okolnostima, usklađivanje koje se provodi odredbama Uredbe REACH o obvezi obavješćivanja i registraciji kemijskih tvari, u opsegu u kojem se odnosi na uspostavljanje integriranog sustava kontrole tih tvari na području Unije kojim se jamči sigurno upravljanje tim tvarima, nije takvo da isključuje drugu registraciju sa značajkama spomenutima u točki [34.] ove presude koja, među ostalim, doprinosi i provedbi sustava kontrola nad tim upravljanjem u dotičnoj državi članici i procjeni navedenog upravljanja, osobito radi predlaganja svih korisnih poboljšanja na razini Unije.

39

Stoga ne proizlazi da se usklađivanje navedeno u prethodnoj točki protivi nacionalnom propisu koji uvoznika kemikalija obvezuje da ih registrira pri nadležnom nacionalnom tijelu isključivo pod uvjetom da tražene informacije doprinose ostvarenju tih svrha. Iako se čini da je to slučaj s onima navedenima u točki [37.] ove presude, sud koji je uputio zahtjev to još mora provjeriti.

40

S tim u vezi, to što se neke osnovne informacije – koje se konkretno odnose na identitet uvoznika i proizvoda i koje uopće nije teško dostaviti – već zahtijevaju prilikom registracije pri ECHA‑i nije samo po sebi dovoljno da se cjelokupnim informacijama koje nadležno nacionalno tijelo traži oduzme njihov dopunski značaj.

41

U tim okolnostima, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da Uredbu REACH treba tumačiti na način da se ne protivi nacionalnom propisu koji uvoznika kemikalija obvezuje da ih registrira pri nadležnom nacionalnom tijelu, iako se na tog uvoznika na temelju te uredbe već primjenjuje obveza registracije istih kemikalija pri ECHA‑i, pod uvjetom da ta registracija pri nadležnom nacionalnom tijelu nije preduvjet za stavljanje navedenih proizvoda na tržište, da se odnosi na informacije različite od onih koje se zahtijevaju tom uredbom i da doprinosi ostvarenju njome postavljenih ciljeva – konkretno, osiguranju visoke razine zaštite zdravlja ljudi i okoliša kao i slobodnom kretanju takvih tvari na unutarnjem tržištu – ponajprije provedbom sustava kontrole nad sigurnim upravljanjem tim proizvodima u dotičnoj državi članici i procjenom tog upravljanja, što je nacionalni sud dužan provjeriti.

42

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, valja ispitati drugo pitanje, kojim sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbe članaka 34. i 36. UFEU‑a tumačiti na način da se protive obvezi obavješćivanja i registracije kemikalija, kao što je ona predviđena nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku.

43

U tom pogledu valja naglasiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, svaku mjeru države članice koja može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno ometati trgovinu unutar Unije treba smatrati mjerom koja ima istovrstan učinak kao količinska ograničenja u smislu članka 34. UFEU‑a (vidjeti osobito presude Dassonville, 8/74, EU:C:1974:82, t. 5. i Scotch Whisky Association i dr., C‑333/14, EU:C:2015:845, t. 31.).

44

Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 53. svojeg mišljenja, obveznost registracije uvoza kemikalija pri nadležnom nacionalnom tijelu jest mjera s istovrsnim učinkom kao i količinsko ograničenje u smislu članka 34. UFEU‑a jer nametanje uvoznih formalnosti može ometati trgovinu unutar Unije i otežavati pristup razmatranom tržištu robe koja je zakonito proizvedena i stavljena na tržište u drugim državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu Ahokainen i Leppik, C‑434/04, EU:C:2006:609, t. 21.), što ne osporava ni sud koji je uputio zahtjev ni itko od zainteresiranih osoba iz članka 23. Statuta Suda Europske unije koje su u ovom predmetu podnijele očitovanja.

45

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, mjera koja ima učinak istovrstan količinskim ograničenjima uvoza može se opravdati, među ostalim, razlozima zaštite zdravlja i života ljudi u smislu članka 36. UFEU‑a samo ako je prikladna za jamčenje ostvarenja zadanog cilja i ako ne prekoračuje ono što je nužno da bi ga se postiglo (presuda Scotch Whisky Association i dr., C‑333/14, EU:C:2015:845, t. 33.). Nadalje, nacionalne mjere koje mogu ograničiti trgovinu unutar Zajednice mogu se opravdati važnim razlozima zaštite okoliša (vidjeti osobito presudu Ålands Vindkraft, C‑573/12, EU:C:2014:2037, t. 77.).

46

U ovom slučaju valja naglasiti da je cilj registracije koja se zahtijeva prema nacionalnom propisu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku pribaviti podatke koji, s jedne strane, u biti nadopunjavaju one obuhvaćene područjem primjene Uredbe REACH i koji, s druge strane, u dotičnoj državi članici doprinose, među ostalim, provedbi sustava kontrola nad sigurnim upravljanjem kemikalijama na koje se ta uredba odnosi kao i procjeni navedenog upravljanja, osobito radi predlaganja svih korisnih poboljšanja na razini Unije. Takav cilj, koji je u vezi s onim Uredbe, a kojim se želi postići visoka razina zaštite zdravlja ljudi i okoliša, može poslužiti kao opravdanje mogućih ograničenja slobodnom kretanju robe.

47

Usto, nije razvidno da su informacije poput onih navedenih u točki [37.] ove presude – koje se predmetnim nacionalnim propisom, povrh onih propisanih istom uredbom, traže od uvoznika kako bi se uskladili s obvezom registracije uvezenih kemikalija – neprikladne cilju koji se želi ostvariti i da prelaze ono što je strogo nužno kako bi se on postigao. Naime, registracija koja se tim nacionalnim propisom zahtijeva radi pribavljanja točnih informacija na temelju kojih nadležna nacionalna tijela mogu imati cjelokupan uvid u to koje se kemikalije nalaze na području dotične države članice, a što na temelju registracije pri ECHA‑i nije moguće, doprinosi ostvarenju cilja koji je istaknut u prethodnoj točki ove presude, s time da ima samo ograničen utjecaj na slobodno kretanje tih proizvoda na unutarnjem tržištu, s obzirom na to da registracija o kojoj je riječ u glavnom postupku nije uvjet za stavljanje takvih proizvoda iz drugih država članica na švedsko tržište.

48

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da odredbe članaka 34. i 36. UFEU‑a treba tumačiti na način da se ne protive obvezi obavješćivanja i registracije kemikalija kao što je ona predviđena nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: