—

za latvijsku vladu, I. Kalniņš i K. Freimanis, u svojstvu agenata,

—

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

—

za grčku vladu, A. Dimitrakopoulou i K. Nasopoulou, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, A. Sauka i L. Grønfeldt, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 78. stavka 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom (EZ) br. 2700/2000 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. studenoga 2000. (SL L 311, str. 17.; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji se vodi između Valsts ieņēmumu dienestsa (latvijsko tijelo porezne uprave; u daljnjem tekstu: porezna uprava) i društva „Veloserviss“ SIA (u daljnjem tekstu: Veloserviss) o naplati uvoznih carina i poreza na dodanu vrijednost (PDV) sa zateznim kamatama pri naknadnoj provjeri carinske deklaracije.

3

U članku 78. Carinskog zakonika, naslovljenom „Naknadna provjera deklaracija“, određuje se:

„1.   Carinska tijela mogu, po službenoj dužnosti ili na zahtjev deklaranta, izmijeniti deklaraciju nakon puštanja robe.

2.   Carinska tijela mogu, nakon puštanja robe i radi utvrđivanja točnosti podataka navedenih u deklaraciji, provjeriti trgovačke isprave i podatke koji se odnose na uvozne ili izvozne radnje u vezi s tom robom ili naknadne trgovačke radnje u koje su te robe uključene. Takve provjere mogu se izvršiti u prostorijama deklaranta ili svake druge osobe koja je izravno ili neizravno poslovno uključena u navedene radnje ili u prostorijama bilo koje osobe koja posjeduje navedene isprave i podatke u poslovne svrhe. Tijela mogu također pregledati robu, ako je još uvijek dostupna.

3.   Ako se revizijom deklaracije ili naknadnom provjerom utvrdi da su odredbe, koje uređuju određeni carinski postupak, bile primijenjene na temelju netočnih ili nepotpunih podataka, carinska tijela, u skladu s bilo kojim utvrđenim odredbama, poduzimaju potrebne mjere da bi se slučaj, sukladno novim raspoloživim podacima, uredio.“

4

Sukladno članku 221. stavcima 1., 3. i 4. Carinskog zakonika:

„1.   Nakon što se iznos carine proknjiži, dužnika se obavješćuje o iznosu carine u skladu s propisanim postupcima.

[...]

3.   Obavještavanje dužnika ne provodi se nakon isteka roka od tri godine od dana kad je carinski dug nastao. [...]“

„4.   Ako carinski dug proizlazi iz radnje koja je u trenutku kada je poduzeta bila kažnjiva, obavještavanje dužnika može se, pod uvjetima predviđenim važećim propisima, obaviti i nakon isteka roka od tri godine predviđenog u stavku 3.“ [neslužbeni prijevod]

5

U članku 23. stavku 1. latvijskog Zakona o porezima i naknadama određuje se:

„Nakon provođenja poreznog nadzora, porezna uprava utvrđuje ili precizira iznose koje treba navesti u dijelovima porezne i informativne prijave, oporezive prihode (ili gubitke), obračune poreza (naknada) izvršene u skladu s poreznim propisima, te određuje novčanu kaznu unutar tri godine računajući od roka za plaćanje određenog tim propisima. Ako se porezni nadzor provodi u pogledu određene naknade, dijela porezne prijave, naknade ili bilo kojeg drugog zakonom predviđenog plaćanja za odnosno razdoblje oporezivanja, mišljenje porezne uprave je konačno i može se preispitivati samo u slučaju pokretanja kaznenog progona zbog prijevare, krivotvorenja isprava, porezne prijevare ili prijevare kod drugih sličnih naknada te zbog drugih kažnjivih djela koja mogu utjecati na utvrđivanje iznosa poreza.“

6

Veloserviss je 17. svibnja 2007. iz Kambodže u Europsku uniju uvezao bicikle s ciljem njihova puštanja u slobodan promet. Oslanjajući se na potvrdu o podrijetlu koju je 16. veljače 2007. izdala kambodžanska vlada, Veloserviss nije platio ni carinu ni PDV.

7

Porezna uprava tijekom 2008. godine provela je prvu naknadnu carinsku provjeru za razdoblje tijekom kojeg su sporni bicikli uvezeni. Budući da u tom pogledu nije utvrđena nikakva nepravilnost, Veloserviss je postupio po odluci donesenoj nakon te provjere.

8

Porezna uprava tijekom 2010. godine od Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) primila je informacije prema kojima potvrda o podrijetlu koju je izdala kambodžanska vlada vezano uz dotičnu robu nije ispunjavala zahtjeve iz propisa prava Unije.

9

Na temelju tih informacija porezna uprava obavila je drugu naknadnu provjeru vezano uz jedinstvenu carinsku deklaraciju koju je podnio Veloserviss te je utvrdila da su izuzeća od poreza nepravilno primijenjena na tu robu.

10

Porezna uprava potom je u odluci od 23. srpnja 2010. Veloservissu naložila plaćanje carine i PDV‑a zajedno sa zateznim kamatama.

11

Veloserviss je slijedom toga podnio tužbu za poništenje navedene odluke.

12

Nakon što je ispitao predmet u žalbenom postupku, Administratīvā apgabaltiesa (regionalni upravni sud) u presudi od 27. ožujka 2014. potvrdio je poništenje odluke od 23. srpnja 2010., smatrajući, među ostalim, da, sukladno članku 23. stavku 1. latvijskog Zakona o porezima i naknadama, porezna uprava nije bila ovlaštena iznova provesti naknadnu provjeru dotične deklarirane robe jer je prva provjera kod Veloservissa stvorila legitimna očekivanja i jer je on ispunjavao sve uvjete predviđene u pogledu podnošenja carinske deklaracije, uzevši u obzir da on objektivno nije mogao znati da je kambodžansko nadležno tijelo izdalo pogrešnu potvrdu. Veloserviss je stoga postupao u dobroj vjeri.

13

Porezna uprava podnijela je žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev.

14

U tom kontekstu porezna uprava prije svega naglašava da, prema stavu Augstākās tiesas Administratīvo lietu departamentsa (upravni odjel Vrhovnog suda, Latvija), Administratīvā apgabaltiesa (regionalni upravni sud) nije vodio računa o činjenici da porezna uprava, kad je prvi put provela provjeru carinske deklaracije društva Veloserviss, nije raspolagala OLAF‑ovim izvješćem, pa nije ni mogla utvrditi da su predočene potvrde o podrijetlu bile netočne. Nadalje tvrdi da Administratīvā apgabaltiesa (regionalni upravni sud) nije vodio računa o činjenici da članak 78. stavak 3. Carinskog zakonika predstavlja posebno pravilo u odnosu na članak 23. stavak 1. latvijskog Zakona o porezima i naknadama. Konačno, porezna uprava podsjeća da je Sud u točki 40. presude Greencarrier Freight Services Latvia (C‑571/12, EU:C:2014:102) naveo da su carinska tijela mogla poslati obavijest o novom carinskom dugu u roku od tri godine počevši od dana nastanka tog duga, tako da porezna uprava može dopuniti prvu odluku o provjeri.

15

S tim u vezi, sud koji je uputio zahtjev navodi da, dok latvijsko pravo ograničava mogućnost provođenja ponovnih poreznih provjera, članak 78. stavak 3. Carinskog zakonika načelno predviđa pravo carinskih tijela da provode naknadne provjere i da spriječe nepridržavanje obveze plaćanja carina, pri čemu ta odredba ne ograničava mogućnost ponavljanja tih provjera. Međutim, prilikom korištenja tim pravom treba se voditi općim načelima upravnog postupka, uključujući načela i odredbe nacionalnog prava. Stoga smatra da postoje dvojbe o tumačenju članka 78. stavka 3. tog zakonika, s obzirom na to da je ta odredba presudna za rješavanje predmetnog spora.

16

U tim je okolnostima Augstākās tiesas Administratīvo lietu departaments (upravni odjel Vrhovnog suda, Latvija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li i u kojoj mjeri članak 78. stavak 3. Carinskog zakonika tumačiti na način da se protivi nacionalnom propisu poput onoga iz glavnog postupka, koji ograničava mogućnost da carinska tijela ponovno provedu naknadnu provjeru i da iz nje izvode posljedice utvrđujući novi carinski dug, kada, s jedne strane, nadležno porezno tijelo primi informaciju prema kojoj su carinski propisi primijenjeni na temelju netočnih ili nepotpunih podataka i, s druge strane, ta informacija nije bila poznata u vrijeme donošenja odluke o prvoj naknadnoj provjeri.

18

U svrhu davanja odgovora na to pitanje, prije svega treba istaknuti da se u članku 78. stavku 3. Carinskog zakonika navodi da carinska tijela poduzimaju ondje navedene mjere „u skladu s bilo kojim utvrđenim odredbama“.

19

Nadalje, iz članka 1. tog zakonika, prema kojem se carinski propisi sastoje i od odredbi za njegovu provedbu donesenih na nacionalnoj razini, i iz sudske prakse Suda proizlazi da, iako su države članice i dalje ovlaštene određivati procesna pravila u području primjene Carinskog zakonika, one moraju osigurati da ta pravila budu u skladu s tim zakonikom te, još općenitije, sa zahtjevima i relevantnim načelima prava Unije (vidjeti po analogiji, među ostalim, presudu CIVAD, C‑533/10, EU:C:2012:347, t. 23.; rješenje Saupiquet/Komisija, C‑37/12 P, EU:C:2013:96, t. 39. i presudu Kamino International Logistics i Datema Hellmann Worldwide Logistics, C‑129/13 i C‑130/13, EU:C:2014:2041, t. 77.).

20

Uz navedenu rezervu, države članice, dakle, načelno zadržavaju nadležnost za donošenje pravila kojima se uređuju naknadne provjere iz članka 78. stavka 3. Carinskog zakonika.

21

Kako bi se konkretno utvrdilo može li i u kojoj mjeri država članica propisati ograničenja u tom pogledu, prije svega treba podsjetiti da je člankom 78. Carinskog zakonika uveden postupak koji carinskim tijelima omogućuje da prema potrebi po službenoj dužnosti provedu naknadnu provjeru carinske deklaracije, odnosno nakon puštanja robe na koju se odnosi ta deklaracija (vidjeti u tom smislu presude Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 62., 64. i 66. i Greencarrier Freight Services Latvia, C‑571/12, EU:C:2014:102, t. 28.).

22

U tom pogledu, navedena tijela mogu, s jedne strane, sukladno članku 78. stavku 1. Carinskog zakonika, ponovno provjeriti carinsku deklaraciju, odnosno provesti njezino preispitivanje (presuda Overland Footwear, C‑468/03, EU:C:2005:624, t. 45.).

23

S druge strane, sukladno članku 78. stavku 2. tog zakonika, carinska tijela mogu u svrhu utvrđivanja točnosti podataka navedenih u deklaraciji provjeriti isprave i relevantne podatke te, ovisno o okolnostima, pregledati dotičnu robu (vidjeti u tom smislu presudu Greencarrier Freight Services Latvia, C‑571/12, EU:C:2014:102, t. 29.).

24

Ako se tom revizijom ili tim provjerama utvrdi da su odredbe koje uređuju dotični carinski postupak bile primijenjene na temelju netočnih ili nepotpunih podataka, odnosno da su počinjene bilo pogreške i propusti materijalne naravi, bilo pogreške u tumačenju mjerodavnog prava, carinska tijela moraju sukladno članku 78. stavku 3. Carinskog zakonika poduzeti potrebne mjere da bi se slučaj uredio vodeći računa o novim raspoloživim podacima (vidjeti u tom smislu presudu Terex Equipment i dr., C‑430/08 i C‑431/08, EU:C:2010:15, t. 62.).

25

S tim u vezi treba reći da tekst odredbe članka 78. navedenog zakonika ne sadržava ograničenja ni u pogledu mogućnosti da carinska tijela ponove reviziju ili naknadnu provjeru u smislu stavaka 1. i 2. tog članka, ni u pogledu poduzimanja potrebnih mjera tih tijela da bi se slučaj uredio kako je predviđeno stavkom 3. tog članka.

26

Naime, sama svrha Carinskog zakonika, koja se, među ostalim, sastoji u tome da se – sukladno uvodnoj izjavi 5. tog zakonika – osigura ispravna primjena njime propisanih davanja (vidjeti u tom smislu presudu Greencarrier Freight Services Latvia, C‑571/12, EU:C:2014:102, t. 32.), kao i specifična logika članka 78. tog zakonika – koja se sastoji u tome da se carinska procedura uskladi sa stvarnim stanjem, ispravljajući pogreške ili propuste materijalne naravi kao i pogreške u tumačenju mjerodavnog prava (vidjeti presude Terex Equipment i dr., C‑430/08 i C‑431/08, EU:C:2010:15, t. 56. i Südzucker i dr., C‑608/10, C‑10/11 i C‑23/11, EU:C:2012:444, t. 47.) – predstavljaju razloge protiv tumačenja tog članka koje bi išlo za time da se općenito isključi da carinska tijela provode revizije ili druge naknadne provjere carinskih deklaracija kako bi se prema potrebi uredio slučaj.

27

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ta tijela, među ostalim, radi stvarnog postizanja tih ciljeva, prilikom provođenja revizija i naknadnih provjera raspolažu širokim diskrecijskim ovlastima (vidjeti u tom smislu presude Südzucker i dr., C‑608/10, C‑10/11 i C‑23/11, EU:C:2012:444, t. 48. i 50. i Digitalnet i dr., C‑320/11, C‑330/11, C‑382/11 i C‑383/11, EU:C:2012:745, t. 66.).

28

Iz navedenog slijedi da članak 78. stavak 3. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da, u okviru obveza koje se njime nameću carinskim tijelima, on tim tijelima načelno dopušta da ponovno provedu reviziju ili naknadnu provjeru carinske deklaracije i da iz nje izvode posljedice utvrđujući novi carinski dug.

29

Međutim, mogućnost da carinska tijela provode revizije carinskih deklaracija i da poduzimaju potrebne mjere kako bi uredile slučaj uvjetovana je pridržavanjem zahtjeva i relevantnih načela prava Unije, osobito onih koji proizlaze iz načela pravne sigurnosti i, kao njegove posljedice, načela zaštite legitimnih očekivanja.

30

S tim u vezi prije svega treba podsjetiti da načelo pravne sigurnosti i načelo zaštite legitimnih očekivanja čine dio pravnog sustava Unije. Kao takvih, moraju ih se pridržavati institucije Unije, ali i države članice u izvršavanju ovlasti koje su im povjerene propisima Unije (vidjeti u tom smislu, među ostalim, presude Netto Supermarkt, C‑271/06, EU:C:2008:105, t. 18. i Plantanol, C‑201/08, EU:C:2009:539, t. 43.).

31

Kada je riječ, kao prvo, o načelu zaštite pravne sigurnosti, njime se, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, želi osigurati predvidljivost situacija i pravnih odnosa te se njime, među ostalim, zahtijeva da se situacija poreznog obveznika u vezi s njegovim pravima i obvezama prema poreznim ili carinskim tijelima ne smije vremenski neograničeno dovoditi u pitanje (vidjeti u tom smislu, među ostalim, presude Alstom Power Hydro, C‑472/08, EU:C:2010:32, t. 16. i Elsacom, C‑294/11, EU:C:2012:382, t. 29.).

32

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da propisivanje razumnog roka zastare, bilo nacionalnim pravom ili pravom Unije, služi interesu pravne sigurnosti koji istodobno štiti poreznog obveznika i dotično upravno tijelo te ne isključuje mogućnost da porezni obveznik izvršava prava koja mu daje pravni sustav Unije (vidjeti u tom smislu presude Barth, C‑542/08, EU:C:2010:193, t. 28. i CIVAD, C‑533/10, EU:C:2012:347, t. 23.).

33

Stoga, budući da članak 78. Carinskog zakonika ne propisuje nikakav rok zastare za naknadnu provjeru carinskih deklaracija, države članice u kontekstu općeg načela pravne sigurnosti ovlaštene su podvrgnuti taj postupak razumnom roku zastare.

34

Međutim, iako navedeni članak u tom smislu ne predviđa poseban rok, treba reći da, sukladno članku 221. stavku 3. Carinskog zakonika, carinska tijela raspolažu rokom od tri godine za dostavljanje obavijesti o novom carinskom dugu, računajući od trenutka kada je taj dug nastao (vidjeti presudu Greencarrier Freight Services Latvia, C‑571/12, EU:C:2014:102, t. 40.).

35

Nakon što taj rok istekne, dug pada u zastaru te se stoga gasi, sukladno članku 233. Carinskog zakonika (vidjeti presudu Direct Parcel Distribution Belgium, C‑264/08, EU:C:2010:43, t. 43.).

36

Budući da nakon isteka roka od tri godine od trenutka nastanka carinskog duga više nije moguće izdati obavijest o novom carinskom dugu i shodno tome izvući posljedice revizije ili naknadnih provjera u smislu članka 78. stavka 3. Carinskog zakonika, države članice ne mogu se sprječavati da s obzirom na načelo pravne sigurnosti ograniče primjenu postupka revizije koji on predviđa nakon proteka tri godine od trenutka kada je nastao prvi carinski dug, osobito primjenjujući na tu reviziju takav rok zastare (vidjeti u tom smislu presudu Greencarrier Freight Services Latvia, C‑571/12, EU:C:2014:102, t. 40. i 41.).

37

Naprotiv, tijekom navedenog trogodišnjeg razdoblja nacionalni propis države članice mora carinskim tijelima omogućavati, kako je to navedeno u točkama 25. do 28. ove presude, da ponovno poduzmu mjeru radi rješavanja slučaja kao posljedice revizije ili naknadne provjere sukladno članku 78. stavku 3. Carinskog zakonika, uključujući izmjenu carinskog duga. Nadalje, poduzimanje takve mjere mora biti moguće čak i nakon što prođe spomenuto razdoblje u slučaju kad je carinski dug proizišao iz radnje koja je, sukladno članku 221. stavku 4. tog zakonika, u trenutku kada je poduzeta bila kažnjiva, a na sudu koji je uputio zahtjev jest da to provjeri.

38

Štoviše – i izvan potonjeg slučaja – treba smatrati da su u skladu s načelom pravne sigurnosti, barem u razdoblju od tri godine od nastanka carinskog duga, revizije i naknadne provjere u smislu stavaka 1. i 2. tog članka obavljene ponovno, sve dok takva revizija ili naknadna provjera – kako je to navela Komisija – kao takva nužno ne utječe na pravnu situaciju dotičnog poreznog obveznika.

39

Što se tiče, kao drugo, načela zaštite legitimnih očekivanja, treba reći da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je mogućnost pozivanja na to načelo otvorena svim gospodarskim subjektima prema kojima je nacionalno tijelo stvorilo osnovana očekivanja. Međutim, ako je oprezan i razborit gospodarski subjekt u stanju predvidjeti donošenje mjere koja može utjecati na njegove interese, on se ne može pozivati na blagodat tog načela kad se ta mjera usvoji. Nadalje, nije opravdano da gospodarski subjekti imaju legitimna očekivanja u vezi s održanjem postojeće situacije koju nacionalna tijela mogu izmijeniti u okviru svoje diskrecijske ovlasti (vidjeti, među ostalim, presudu Plantanol, C‑201/08, EU:C:2009:539, t. 53.).

40

U tom pogledu, kada je riječ o mogućnosti poreznog obveznika da se pozove na načelo legitimnih očekivanja u slučaju revizije ili naknadnih provjera i s time povezanim utvrđivanjem carinskog duga, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da taj porezni obveznik ne može temeljiti legitimna očekivanja u pogledu valjanosti potvrda na činjenici da su ih prvotno prihvatila carinska tijela države članice jer uloga tih službi u okviru prvog prihvaćanja deklaracija ničime ne prijeći mogućnost provođenja naknadnih provjera ni posljedice koje iz njih mogu proizići (vidjeti u tom smislu presude Van Gend & Loos i Expeditiebedrijf Bosman/Komisija, 98/83 i 230/83, EU:C:1984:342, t. 20. i Faroe Seafood i dr., C‑153/94 i C‑204/94, EU:C:1996:198, t. 93.).

41

Naime, tijekom razdoblja od tri godine od nastanka prvog carinskog duga, spomenutog u točki 34. ove presude, porezni obveznik mora kao gospodarski subjekt prihvatiti rizik i poduzeti potrebne mjere kako bi osigurao da carinska tijela ponovno ispitaju odluku u pogledu carinskog duga vodeći računa o novim podacima kojima eventualno raspolažu nakon provođenja provjera (vidjeti u tom smislu presudu Lagura Vermögensverwaltung, C‑438/11, EU:C:2012:703, t. 30.).

42

Iz toga slijedi da se načelo zaštite legitimnih očekivanja u pravilu ne protivi tomu da carinska tijela provode revizije ili ponovne naknadne provjere i da iz toga izvlače posljedice u smislu članka 78. stavka 3. Carinskog zakonika.

43

Kao treće, treba, međutim, spomenuti da porezni obveznik i dalje ima mogućnost usprotiviti se naknadnom uzimanju u obzir carina pod posebnim i kumulativnim uvjetima predviđenima u članku 220. stavku 2. točki (b) Carinskog zakonika čiji je cilj zaštititi legitimna očekivanja poreznog obveznika u pogledu osnovanosti svih podataka koji se navode u odluci o naplati ili nenaplati carina (vidjeti presudu Agrover, C‑173/06, EU:C:2007:612, t. 30. i 31.).

44

No, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, legitimna očekivanja poreznog obveznika dostojna su zaštite predviđene tom odredbom samo ako su „sâma“ nadležna tijela stvorila temelj na kojem počiva to očekivanje. Stoga samo pogreške koje se mogu pripisati aktivnom postupanju nadležnih tijela otvaraju pravo na naknadno neprovođenje naplate carina (vidjeti u tom smislu presude Mecanarte, C‑348/89, EU:C:1991:278, t. 19. i 23. i Agrover, C‑173/06, EU:C:2007:612, t. 31.).

45

Međutim, nije izgledno da takva situacija – što je podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev – postoji u predmetu iz glavnog postupka jer, među ostalim, prema činjenicama koje naveo taj sud, postupak revizije ponovno je proveden slijedom informacije o potvrdi o podrijetlu, koja je u konkretnom slučaju proizlazila iz OLAF‑ova izvješća, a koja carinskim tijelima nije bila poznata u trenutku donošenja odluke o prvoj naknadnoj provjeri.

46

Uzevši u obzir sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članak 78. stavak 3. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da se on protivi nacionalnom propisu poput onoga iz glavnog postupka, koji ograničava mogućnost da carinska tijela ponovno provedu reviziju ili naknadnu provjeru i da iz nje izvode posljedice utvrđujući novi carinski dug, ako se to ograničenje odnosi na razdoblje od tri godine od trenutka nastanka prvog carinskog duga, a na sudu koji je uputio zahtjev jest da to provjeri.

47

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 78. stavak 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom (EZ) br. 2700/2000 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. studenoga 2000., treba tumačiti na način da se on protivi nacionalnom propisu poput onoga iz glavnog postupka, koji ograničava mogućnost da carinska tijela ponovno provedu reviziju ili naknadnu provjeru i da iz nje izvode posljedice utvrđujući novi carinski dug, ako se to ograničenje odnosi na razdoblje od tri godine od trenutka nastanka prvog carinskog duga, a na sudu koji je uputio zahtjev jest da to provjeri.