—

za L. Missir Mamachi di Lusignana, F. Di Gianni, G. Coppo i A. Scalini, avvocati,

—

za Europsku komisiju, J. Curral, G. Gattinara i D. Martin, u svojstvu agenata,

1

Ovaj se postupak odnosi na preispitivanje presude Općeg suda Europske unije (žalbeno vijeće) od 10. srpnja 2014., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625). Tom je presudom Opći sud ukinuo presudu Službeničkog suda Europske unije od 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55) kojom je odbijena tužba za naknadu štete koju je podnio Livio Missir Mamachi di Lusignano s ciljem, s jedne strane, poništenja odluke Europske komisije od 3. veljače 2009. kojom je odbila njegov zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog ubojstva njegova sina Alessandra Missira Mamachija di Lusignana, dužnosnika Europske unije (u daljnjem tekstu: preminuli dužnosnik) i, s druge strane, nalaganja Komisiji da njemu i nasljednicima njegova sina isplati različite iznose na ime naknade imovinske i neimovinske štete nastale zbog tog ubojstva.

2

Preispitivanje se odnosi na pitanje ugrožava li presuda u predmetu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) jedinstvo ili dosljednost prava Unije zbog toga što se Opći sud, kao žalbeni sud, proglasio nadležnim za odlučivanje, kao prvostupanjski sud, o tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti Unije

3

Članak 1. Priloga I. Statutu Suda glasi kako slijedi:

„Službenički sud Europske unije (dalje u tekstu ,Službenički sud‘) nadležan je u prvom stupnju za rješavanje sporova između Unije i njezinih službenika kako je navedeno u članku 270. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, uključujući i sporove između svih tijela, ureda ili agencija i njihovih službenika za koje je nadležnost dodijeljena Sudu Europske unije.“

4

Članak 8. Priloga I. Statutu Suda propisuje:

„1.   Ako je tužba ili neki drugi podnesak, koji je namijenjen Službeničkom sudu, greškom podnesen tajniku Suda ili Općeg suda on ga bez odgode upućuje tajniku Službeničkog suda. Jednako tako, ako je tužba ili neki drugi podnesak, koji je namijenjen Sudu ili Općem sudu, greškom podnesen tajniku Službeničkog suda, on ga bez odgode upućuje tajniku Suda ili Općeg suda.

2.   Ako Službenički sud utvrdi da nije nadležan provoditi postupak i odlučivati u predmetu koji je u nadležnosti Suda ili Općeg suda, upućuje taj zahtjev Sudu ili Općem sudu. Jednako tako, ako Sud ili Opći sud utvrdi da neki predmet pripada u nadležnost Službeničkog suda, upućuje taj predmet Službeničkom sudu, koji se tada ne smije oglasiti nenadležnim.

3.   Ako su pred Službeničkim sudom i Općim sudom pokrenuti postupci s istim pitanjem tumačenja ili u kojima se ispituje valjanost istog akta, Službenički sud može nakon saslušanja stranaka suspendirati postupak dok Opći sud ne donese presudu.

Ako su pred Službeničkim sudom i Općim sudom pokrenuti postupci s istim predmetom spora, Službenički sud oglašava se nenadležnim tako da Opći sud može odlučivati o tim predmetima.“

5

Članak 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), uspostavljen Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuje na ostale službenike tih Zajednica i o uspostavi posebnih mjera privremeno primjenjivih na dužnosnike Komisije (SL L 56, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. (SL L 124, str. 1.), propisuje:

„Zajednice pomažu svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda, klevete i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na osobu ili imovinu dužnosnika ili člana njegove obitelji zbog njegova položaja ili poslova.

U tim slučajevima Zajednice solidarno nadoknađuju dužnosniku štetu koju dužnosnik nije uzrokovao namjerno ili teškom nepažnjom i koju ne može nadoknaditi od počinitelja.“

6

Članak 73. Pravilnika o osoblju propisuje:

„1.   Od dana stupanja u službu dužnosnik je osiguran od rizika profesionalnih bolesti ili nesreća […]. Dužnosnik doprinosi pokrivanju troškova osiguranja od rizika nastalih izvan radnog mjesta u iznosu do 0,1% osnovne plaće.

U tim pravilima navode se rizici koji nisu osigurani.

2.   Isplaćuju se sljedeća davanja:

[...]“

7

Članak 90. tog pravilnika propisuje:

„1.   Svaka osoba na koju se primjenjuje ovaj Pravilnik o osoblju može tijelu za imenovanje podnijeti zahtjev za donošenje odluke koja se na nju odnosi. Tijelo je o svojoj obrazloženoj odluci dužno obavijestiti dotičnu osobu u roku od četiri mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva. Izostanak odgovora na taj zahtjev u navedenom roku smatra se implicitnom odlukom kojom se zahtjev odbija, protiv koje se može podnijeti žalba u skladu sa sljedećim stavkom.

2.   Svaka osoba na koju se primjenjuje ovaj Pravilnik o osoblju može tijelu za imenovanje podnijeti žalbu protiv akta kojim je oštećena ako je navedeno tijelo donijelo odluku ili nije poduzelo mjeru propisanu Pravilnikom o osoblju. […]“

8

Članak 91. Pravilnika o osoblju glasi kako slijedi:

„1.   Sud Europske unije nadležan je u svim sporovima između Zajednica i svake osobe na koju se ovaj Pravilnik o osoblju primjenjuje, odnoseći se na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2. U sporovima financijske naravi Sud ima neograničenu nadležnost.

2.   Pravni lijek Sudu Europske unije može se podnijeti samo ako:

3.   Pravni lijekovi iz stavka 2. podnose se u roku od tri mjeseca. […]“

9

Preminuli dužnosnik ubijen je 18. rujna 2006. sa svojom suprugom u Rabatu (Maroko), gdje je preuzeo dužnost političkog i diplomatskog savjetnika u Delegaciji Komisije. Ubojstvo je počinjeno u opremljenoj kući koju je ta delegacija unajmila za dužnosnika, njegovu suprugu i njihovo četvero djece.

10

Nakon tog događaja djeca su stavljena pod skrbništvo njihova djeda po očevoj liniji, tužitelja, i njihove bake po očevoj liniji.

11

Komisija je djeci preminulog dužnosnika, u svojstvu njegova nasljednika isplatila, među ostalim, davanja predviđena člankom 73. Pravilnika o osoblju i priznala toj djeci pravo na druga davanja predviđena tim pravilnikom.

12

Dopisom od 25. veljače 2008. upućenim Komisiji tužitelj je izrazio svoje neslaganje s iznosima isplaćenima njegovoj unučadi. Budući da nije bio zadovoljan Komisijinom odlukom kao odgovor na taj dopis, dopisom od 10. rujna 2008. podnio je žalbu protiv te odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, ističući da postoji Komisijina odgovornost za njezino nepravilno postupanje zbog povrede njezine obveze da zaštiti svoje osoblje. Također se pozivao na Komisijinu objektivnu odgovornost i podredno na njezino nepoštovanje članka 24. Pravilnika, na temelju kojega Zajednice solidarno nadoknađuju dužnosniku štetu koju je uzrokovala treća osoba. Tu je žalbu Komisija odbila odlukom od 3. veljače 2009.

13

Tvrdeći da je Komisija povrijedila svoju obvezu da zaštiti svoje osoblje, tužitelj je podnio tužbu Službeničkom sudu sa zahtjevom, s jedne strane, za poništenje odluke od 3. veljače 2009. o odbijanju njegove žalbe i, s druge strane, za naknadu štete, kao prvo, imovinske štete koju su pretrpjela djeca preminulog dužnosnika, u njihovo ime, kao drugo, neimovinske štete koju su pretrpjela ta djeca, u njihovo ime, kao treće neimovinske štete koju je on sam pretrpio kao otac preminulog dužnosnika, u vlastito ime, i kao četvrto, neimovinske štete koju je pretrpio preminuli dužnosnik, u ime njegove djece kao nasljednika svojega oca.

14

Presudom Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55) Službenički sud odbio je tu tužbu kao djelomično neosnovanu, u dijelu koji se odnosi na navedene imovinske štete, i dijelom kao nedopuštenu, u dijelu koji se odnosi na navodne neimovinske štete. Tužitelj je podnio žalbu protiv te presude.

15

U presudi Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) Opći sud po službenoj je dužnosti ispitao nadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o tužbi u prvom stupnju. U tu svrhu Opći sud je u točkama 20. i 39. do 42. te presude razlikovao različite vrste štete čiju naknadu tužitelj traži i precizirao svojstvo u kojemu on djeluje u pogledu svakoga od njih. Opći sud je utvrdio da tužitelj zahtijeva:

16

Nakon što se proglasio nadležnim za odlučivanje o svim tim zahtjevima, Opći sud je napravio, među ostalim, razliku između štete koju je pretrpio preminuli dužnosnik, s jedne strane, i štete koju su pretrpjeli njegova djeca i tužitelj, s druge strane.

17

Što se tiče imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjeli tužitelj i djeca preminulog dužnosnika, Opći sud je presudio da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava proglašavajući se nadležnim za odlučivanje o toj tužbi u dijelu u kojem se ona odnosila na naknadu tih šteta i zaključio da je predmet trebalo uputiti Općem sudu kako bi on odlučio o tim zahtjevima kao prvostupanjski sud.

18

U tom je smislu Opći sud u pogledu razgraničenja nadležnosti Općeg suda i Službeničkog suda u točkama 47. do 53. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) presudio sljedeće:

19

Opći sud smatrao je da je to stajalište sudske prakse potvrđeno drugim odlukama Suda. U tom je smislu Opći sud u točkama 55. do 59. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) naveo sljedeće:

20

Što se tiče mogućnosti za nasljednike preminulog dužnosnika da podnesu tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a i članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju, Opći sud je u točkama 61. do 65. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) utvrdio sljedeće:

„61   Naravno, mogućnost odnosno obveza pravnog sljednika preminulog dužnosnika da podnese tužbu na temelju članka 270. UFEU‑a i članaka 90. i 91. Pravilnika [o osoblju], kako bi mu se priznalo ostvarivanje prava na davanja predviđena u članku 73. stavku 2. točki (a) Pravilnika, već je bila, barem implicitno, priznata od strane sudova Unije (presuda [Bitha/Komisija, T‑23/95, EU:T:1996:3]; presuda [Klein/Komisija, F‑32/08, EU:F:2009:3]; vidjeti također u tom smislu i po analogiji rješenje [Hotzel‑Wagenknecht/Komisija, T‑145/00, EU:T:2001:164], t. 17.).

62   Međutim, kao prvo, ta argumentacija primjenjiva je samo na pravne sljednike taksativno navedene u članku 73. stavku 2. točki (a) Pravilnika [o osoblju], to jest na bračnog druga i djecu ili, ako ne postoje, na potomke, a ako oni ne postoje, onda na srodnike u uzlaznoj liniji, a ako ni njih nema, onda na samu instituciju. Stoga u konkretnom slučaju, čak i ako se pretpostavi da je argumentacija Komisije primjenjiva u slučaju četvero djece [preminulog dužnosnika], ona to nije u slučaju samog tužitelja Livija Missira Mamachija di Lusignana, s obzirom da isti nema status pravnog sljednika u smislu članka 73. stavka 2. točke (a) Pravilnika [o osoblju], i s obzirom na to da djeca postoje. To nije slučaj ni s majkom, bratom i sestrom [preminulog dužnosnika], koji su pokrenuli postupak u paralelnom predmetu T‑494/11.

63   Drugo, navedena argumentacija dovodi do podređivanja procesne primjene općeg prava izvanugovorne odgovornosti Europske unije posebnom pravu socijalne sigurnosti dužnosnika propisanog Pravilnikom. Ali ne postoji valjan razlog zbog kojeg bi iznimna nadležnost Službeničkog suda u odnosu na dužnosnike trebala prevladati nad općom nadležnošću Općeg suda za provođenje postupka i donošenje odluke u svim sporovima u kojima se preispituje odgovornost Unije.

64   Konačno, kao treće, čak i kada je riječ o četvero djece [preminulog dužnosnika], u konkretnom slučaju ne radi se o obvezi Komisije da isplati zajamčena davanja propisana Pravilnikom koja su pored toga već bila isplaćena zainteresiranim osobama, već o njezinoj obvezi da u cijelosti popravi imovinsku i neimovinsku štetu koja se potražuje. Opći sud u tom pogledu podsjeća da žalitelj u okviru trećeg žalbenog razloga konkretno ističe da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je kod naknade štete uzeo u obzir spomenuta davanja predviđena Pravilnikom koja su priznata djeci [preminulog dužnosnika]. U tim okolnostima ne čini se mogućim temeljiti na odredbi članka 73. stavka 2. točke (a) Pravilnika [o osoblju] pravilo o nadležnosti Službeničkog suda, dok je istovremeno jasno rečeno da navedeni članak ne predstavlja osnovu za tužbu podnesenu u ime četvero djece [preminulog dužnosnika].

65   Iz svih prethodnih razmatranja slijedi da u okolnostima kao iz predmetnog slučaja sam pravni okvir određen člancima 268. i 270. UFEU‑a, člankom 1. Priloga I. Statutu Suda i člancima 90. i 91. Pravilnika [o osoblju] nameće zaključak da bliske osobe preminulog dužnosnika nužno moraju podnijeti dvije tužbe, jednu Službeničkom, a drugu Općem sudu, ovisno o tome jesu li stekle prava dotičnog dužnosnika ili traže popravljanje svoje osobne imovinske ili neimovinske štete.“

21

Kako bi se izbjeglo „dupliciranje postupaka“, Opći sud u točkama 73. i 74. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) smatra, s obzirom na sudsku praksu Suda i uslijed neizbježnih razloga vezanih uz pravnu sigurnost, dobru sudsku upravu, procesnu ekonomiju i izbjegavanje suprotstavljenih sudskih odluka, da kad pravni sljednici preminulog dužnosnika traže naknadu različitih vrsta štete uzrokovanih istim činom, kako u svojstvu pravnih sljednika tako i u svoje vlastito ime i jure proprio, dopušteno im je te zahtjeve podnijeti u jednoj tužbi. Opći sud je dodao da tu „jedinstvenu tužbu“ treba podnijeti Općem sudu, koji ne samo da je sud „opće prakse“ i da po toj osnovi ima „punu jurisdikciju“, za razliku od Službeničkog suda koji je „specijalni sud“, nego je i sud višeg stupnja u odnosu na Službenički sud.

22

U tom je smislu Opći sud u točkama 75. i 76. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) među ostalim naveo da bi, ako bi u okolnostima kao u predmetnom slučaju bliske osobe preminulog dužnosnika trebale podnijeti dvije tužbe, to značilo da bi se pred Općim i Službeničkim sudom istovremeno vodili postupci s istim predmetom. U tom bi se slučaju Službenički sud, u skladu s člankom 8. stavkom 3. drugim podstavkom Priloga I. Statutu Suda, trebao oglasiti nenadležnim kako bi o tim predmetima mogao odlučivati Opći sud. Opći sud je u točkama 77. i 78. te presude smatrao da je u konkretnom slučaju Službenički sud bio „nenadležan ab initio“ za provođenje postupka i odlučivanje o predmetnoj tužbi, osim kada je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio preminuli dužnosnik. Posljedično, u točki 78. te presude Opći sud je po službenoj dužnosti utvrdio nenadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koju su pretrpjeli tužitelj i djeca preminulog dužnosnika i u tom dijelu ukinuo pobijanu presudu.

23

S obzirom na ta razmatranja, Opći sud je u točkama 102. i 103. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) zaključio da je Službenički sud trebao utvrditi da nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koju su pretrpjeli tužitelj i djeca preminulog dužnosnika i posljedično predmet uputiti njemu, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Priloga I. Statutu Suda. Budući da je spor u tom pogledu bio spreman za donošenje odluke, Opći sud je smatrao da taj aspekt tužbe valja uputiti njemu samome kako bi o njemu odlučio kao prvostupanjski sud.

24

Što se tiče neimovinske štete koju je pretrpio preminuli dužnosnik i čiju naknadu u ime njegove djece zahtijeva tužitelj, Opći sud je, nakon što je u točki 80. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) podsjetio na to da je Službenički sud nadležan za odlučivanje o tom zahtjevu, u točkama 81. do 98. te presude ispitao žalbu. U tom je smislu Opći sud utvrdio da je Službenički sud, prihvativši razlog nedopuštenosti koji je Komisija iznijela u svrhu osporavanja dopuštenosti navedenog zahtjeva, počinio pogrešku koja se tiče prava i posljedično u tom dijelu ukinuo presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55).

25

U točkama 113. do 117. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) Opći sud je smatrao, u pogledu tog zahtjeva, da predmet nije spreman za odlučivanje jer Službenički sud nije zauzeo stajalište o drugim razlozima nedopuštenosti koje je istaknula Komisija i da u toj mjeri taj predmet treba u načelu uputiti tom sudu. Međutim, Opći sud je primijetio da bi, ako bi se provelo takvo upućivanje, Službenički sud morao utvrditi da se pred Općim sudom i pred njime vode postupci koji imaju isti predmet, tj. za Opći sud, predmet T‑494/11, i za Službenički sud, ovaj predmet, i morao se u skladu s člankom 8. stavkom 3. drugim podstavkom Priloga I. Statutu Suda oglasiti nenadležnim kako bi Opći sud mogao odlučiti o tim dvama predmetima.

26

S obzirom na sva ta razmatranja, Opći sud je presudio da predmet F‑50/09 valja u cijelosti uputiti njemu kako bi on o njemu odlučio kao prvostupanjski sud.

27

Nakon prijedloga prvog nezavisnog odvjetnika za preispitivanje presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), vijeće za preispitivanje smatralo je u odluci u postupku preispitivanja Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (C‑417/14 RX, EU:C:2014:2219), donesenoj na temelju članka 62. drugog stavka Statuta Suda i članka 193. stavka 4. Poslovnika Suda da je potrebno preispitati tu presudu kako bi se utvrdilo ugrožava li ona jedinstvo i dosljednost prava Unije.

28

Pitanje na koje se u skladu s tom odlukom preispitivanje mora odnositi navedeno je u točki 2. ove presude.

29

Službenički sud je u skladu s člankom 1. Priloga I. Statutu Suda nadležan, u okviru Suda, u prvom stupnju za rješavanje sporova iz područja javne službe Unije u smislu članka 270. UFEU‑a. Ta nadležnost odnosi se na temelju tog članka na „sve sporove“ između Unije i njezinih službenika „u granicama i prema uvjetima utvrđenima u Pravilniku o osoblju za dužnosnike i Uvjetima zaposlenja za ostale službenike Unije“.

30

Stoga, s obzirom na to upućivanje na Pravilnik o osoblju u svrhu utvrđivanja nadležnosti Službeničkog suda treba uzeti u obzir taj pravilnik, osobito njegove članke 90. i 91., koji provode članak 270. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu Syndicat général du personnel des organismes européens/Komisija, 18/74, EU:C:1974:96, t. 14.).

31

Pravilnik o osoblju ima za cilj urediti pravne odnose između europskih institucija i njihovih dužnosnika, uspostavljajući niz uzajamnih prava i obveza i priznajući u odnosu na određene članove dužnosnikove obitelji prava koja mogu isticati pri Europskoj uniji (presuda Johannes, C‑430/97, EU:C:1999:293, t. 19.).

32

Tako članak 91. stavak 1. Pravilnika o osoblju precizira nadležnost Suda u području sporova o javnoj službi Unije propisujući da je Sud nadležan za odlučivanje u „svim sporovima“ između Unije i „svake osobe na koju se […] Pravilnik o osoblju primjenjuje“, koji se odnose na zakonitost akta kojim je dotična osoba oštećena u smislu članka 90. stavka 2. tog pravilnika. U skladu s potonjom odredbom, „[s]vaka osoba na koju se primjenjuje […] Pravilnik o osoblju“ može tijelu za imenovanje podnijeti žalbu protiv akta kojim je oštećena.

33

Što se tiče nadležnosti Službeničkog suda ratione personae, valja istaknuti da te odredbe, koje općenito upućuju na „svaku osobu na koju se […] Pravilnik o osoblju primjenjuje“, ne omogućuju, kao takve, da se uspostavi razlika s obzirom na to je li tužbu podnio dužnosnik ili bilo koja druga osoba na koju se taj pravilnik primjenjuje. Stoga, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 51. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), Službenički sud nadležan je ratione personae za odlučivanje ne samo o tužbama koje su podnijeli dužnosnici nego i o tužbama koje su podnijele sve druge osobe na koje se primjenjuje Pravilnik.

34

Članak 73. stavak 2. točka (a) Pravilnika o osoblju dužnosnikove „potomke“ i „srodnike u uzlaznoj liniji“ izričito navodi kao osobe koje u slučaju smrti dužnosnika mogu steći pravo na davanje. Iz toga proizlazi da su osobe na koje se ta odredba odnosi kako tužitelj tako i djeca preminulog dužnosnika.

35

Suprotno onomu što je Opći sud presudio u točkama 62. i 64. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), pitanje imaju li tužitelj i djeca preminulog dužnosnika u konkretnom slučaju doista pravo na davanja zajamčena Pravilnikom o osoblju, osobito ona iz njegova članka 73., ne može se, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik osobito u točki 35. svojega stajališta, uzeti u obzir u svrhu određivanja nadležnosti Službeničkog suda ratione personae na temelju članka 1. Priloga I. Statutu Suda u vezi s člankom 270. UFEU‑a i člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju. U suprotnome bi u svrhu odlučivanja o nadležnosti Službeničkog suda ratione personae za odlučivanje o tužbi koja mu je podnesena bilo potrebno prethodno ispitati osnovanost te tužbe.

36

Iz toga slijedi da je u konkretnom slučaju Službenički sud nadležan ratione personae za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koji je podnio tužitelj kako u vlastito ime tako i u ime djece preminulog dužnosnika.

37

Što se tiče pitanja obuhvaća li nadležnost Službeničkog suda ratione materiae tužbe za naknadu štete koje se temelje na povredi obveze institucije da osigura zaštitu svojih dužnosnika, valja istaknuti da i članak 270. UFEU‑a i članak 91. Pravilnika o osoblju, koji se odnose na „sve sporove između Unije i njezinih službenika“, ne definiraju narav tužbe koja je moguća u slučaju odbijanja upravne žalbe. Stoga, ako se spor odnosi na zakonitost akta kojim je tužitelj oštećen, u smislu članka 90. tog pravilnika, Službenički sud nadležan je o njemu odlučivati, bez obzira na narav tužbe o kojoj je riječ (vidjeti, u pogledu nadležnosti Suda prije osnivanja Općeg suda i Službeničkog suda, presudu Meyer‑Burckhardt/Komisija, 9/75, EU:C:1975:131, t. 10.).

38

U tim je okolnostima Sud presudio da je spor između dužnosnika i institucije o kojoj on ovisi obuhvaćen, kad on proizlazi iz veze zaposlenja koja povezuje tu osobu i instituciju, člankom 270. UFEU‑a i člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju, čak i ako je riječ o tužbi za naknadu štete (vidjeti presude Meyer‑Burckhardt/Komisija, 9/75, EU:C:1975:131, t. 10.; Reinarz/Komisija i Vijeće, 48/76, EU:C:1977:30, t. 10. i 11. kao i Allo i dr./Komisija, 176/83, EU:C:1985:290, t. 18.; rješenje Pomar/Komisija, 317/85, EU:C:1987:267, t. 7.; presuda Schina/Komisija, 401/85, EU:C:1987:425, t. 9.).

39

Nadalje, neograničena nadležnost koju članak 91. stavak 1. druga rečenica Pravilnika o osoblju u vezi s člankom 270. UFEU‑a i člankom 1. Priloga I. Statutu Suda dodjeljuje Službeničkom sudu omogućuje mu, u sporovima financijske naravi, ako je potrebno, da po službenoj dužnosti osudi tuženika na naknadu štete koju je uzrokovao svojom krivnjom i da u tom slučaju procijeni štetu ex aequo et bono, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja (vidjeti u tom smislu presude Reinarz/Komisija i Vijeće, 48/76, EU:C:1977:30, t. 11.; Houyoux i Guery/Komisija, 176/86 i 177/86, EU:C:1987:461, t. 16.; Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 58. kao i Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 44.). „Sporove financijske naravi“ u smislu prve od tih odredaba osobito čine tužbe za utvrđivanje odgovornosti koje službenici podnose protiv institucije (presuda Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 45.).

40

Sud je iz toga zaključio da je na sudu Unije da prema potrebi instituciju osudi na plaćanje iznosa na koji tužitelj ima pravo na temelju Pravilnika o osoblju ili drugog pravnog akta (presuda Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, EU:C:2007:812, t. 68.).

41

Stoga je Službenički sud nadležan ratione materiae za odlučivanje o tužbi za naknadu štete koju je dužnosnik podnio protiv institucije o kojoj ovisi kad spor proizlazi iz veze zaposlenja koja povezuje tu osobu i instituciju.

42

Isto vrijedi i za tužbu za naknadu štete koju podnese svaka osoba na koju se, iako nije dužnosnik, primjenjuje Pravilnik o osoblju zbog njezinih obiteljskih veza s dužnosnikom, kad spor proizlazi iz veze zaposlenja koja povezuje tog dužnosnika i instituciju o kojoj je riječ, s obzirom na činjenicu da članak 1. Priloga I. Statutu Suda u vezi s člankom 270. UFEU‑a i člankom 91. Pravilnika o osoblju, kako je utvrđeno u točkama 32., 33. i 37. ove presude, Službeničkom sudu dodjeljuje nadležnost za odlučivanje o „svakom sporu“ između Unije i „svake osobe na koju se […] Pravilnik o osoblju primjenjuje“.

43

U tom smislu i suprotno onomu što je presudio Opći sud, osobito u točkama 54. do 56. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), ni rješenje Fournier/Komisija (114/79 do 117/79, EU:C:1980:124) ni presuda Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371) ne omogućuju zaključak da je spor poput onoga o kojem je riječ u nadležnosti Općeg suda, a ne Službeničkog suda.

44

Ponajprije, te je odluke Sud donio u vrijeme u kojem Opći sud i Službenički sud još nisu postojali i u kojem se stoga nije postavljalo nikakvo pitanje razgraničenja sudskih nadležnosti.

45

Nadalje, što se konkretno tiče presude Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), Sud je u njoj priznao da tužba za naknadu štete koju su podnijeli članovi obitelji dužnosnika, na temelju članka 178. UEEZ‑a (koji je postao članak 178. UEZ‑a, zatim članak 235. UEZ‑a i naposljetku članak 268. UFEU‑a), i kojom se zahtijeva naknada neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog ozljede na radu čija je žrtva bio taj dužnosnik, ulazi u sporove o javnoj službi. Naime, u točki 25. te presude o troškovima postupka Sud se pozvao na članak 70. svog Poslovnika, u verziji koja je u to vrijeme bila primjenjiva, prema kojoj troškovi nastali institucijama u postupcima o dužnosnicima ostaju na teret institucije o kojoj je riječ, s obzirom na to da je tužba o kojoj je bila riječ, iako je podnesena na temelju članka 178. UEEZ‑a, proizlazila iz odnosa između dužnosnika o kojem je riječ i institucije kojoj je pripadao.

46

Naposljetku, što se tiče rješenja Fournier/Komisija (114/79 do 117/79, EU:C:1980:124), iz njega se ne može izvesti nikakav zaključak o tome ulazi li tužba koju su podnijeli članovi obitelji dužnosnika i kojom se zahtijeva naknada njihove osobne štete u sporove o javnoj službi Unije i stoga u nadležnost Službeničkog suda. Naime, Sud je u tom rješenju samo pojasnio da bi bilo suprotno sustavu pravnih lijekova uspostavljenom pravom Unije za uklanjanje nepravilnosti radnih uvjeta kad bi se priznalo da bi zlouporabom postupka tužbu za utvrđivanje odgovornosti utemeljenu na tim nepravilnostima mogli podnijeti članovi obitelji dužnosnika ili službenika, djelujući u vlastito ime, čak i ako tvrde da su osobno pretrpjeli tu štetu.

47

Sud je usto smatrao da tužba za naknadu štete koju je podnio član obitelji dužnosnika koji je pokriven zdravstvenim osiguranjem Unije ulazi u sporove o javnoj službi Unije (vidjeti rješenje Lenz/Komisija, C‑277/95, EU:C:1996:456, t. 55.).

48

U ovom slučaju svi različiti dijelovi zahtjeva za naknadu štete, nabrojeni u točki 15. ove presude, odnose se na štetu koja proizlazi iz smrti preminulog dužnosnika i temelje se na navodnoj povredi Komisijine obveze da osigura zaštitu svojih dužnosnika. U tom smislu tužitelj ističe da ovaj spor, ne samo u dijelu u kojem se odnosi na neimovinsku štetu koju je pretrpio preminuli dužnosnik nego i u dijelu u kojem se odnosi na naknadu imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjela djeca tog dužnosnika kao i neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj, proizlazi iz veze zaposlenja koja povezuje preminulog dužnosnika i instituciju. Stoga, i u skladu s rješenjem usvojenim u presudi Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), valja smatrati da ovaj spor u cijelosti proizlazi iz veze zaposlenja.

49

Činjenica da je, prema mišljenju Općeg suda, izvanugovorna odgovornost Unije u pogledu članova dužnosnikove obitelji na koje se odnosi Pravilnik o osoblju podvrgnuta materijalnim pretpostavkama koje proizlaze iz članka 340. UFEU‑a, dok je odgovornost u pogledu dužnosnika podvrgnuta posebnim pravilima koja su specijalna u odnosu na te pretpostavke ne može, suprotno onomu što proizlazi, među ostalim, iz točaka 52. do 59. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), u tom smislu isključiti nadležnost Službeničkog suda ratione materiae na temelju članka 1. Priloga I. Statutu Suda u vezi s člankom 270. UFEU‑a i člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju.

50

Naime, kao što je utvrđeno u točkama 37. i 38. ove presude, tužba za naknadu štete koju je podnijela osoba na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju ulazi u nadležnost Službeničkog suda ratione materiae ako proizlazi iz veze zaposlenja koja povezuje dužnosnika i instituciju, a narav spora o kojem je riječ u tom smislu nije relevantna. Poput spora o pravu koje je izričito predviđeno u tom pravilniku, spor o pravu na naknadu štete može od suda Unije načelno zahtijevati provedbu ocjene te veze zaposlenja, što opravdava nadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o toj vrsti sporova u njegovu svojstvu suda specijaliziranog u području sporova o javnoj službi Unije. Stoga nadležnost tog suda ratione materiae proizlazi iz izvora spora o kojem je riječ, a ne iz pravnog temelja na kojem se može temeljiti pravo na naknadu štete, što je potvrđeno presudom Leussink/Komisija (169/83 i 136/84, EU:C:1986:371), navedenom u točki 45. ove presude.

51

Naposljetku, kao što to proizlazi iz točke 2. ove presude, utvrđivanje materijalnih pretpostavki kojima bi u ovom slučaju bilo podvrgnuto postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije nije predmet ovog postupka preispitivanja.

52

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da je Službenički sud u cijelosti nadležan za odlučivanje, na temelju članka 1. Priloga I. Statutu Suda u vezi s člankom 270. UFEU‑a i člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, o tužbi koju je podnio tužitelj.

53

U tim je okolnostima Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava presudivši u presudi Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625):

54

Službenički sud, koji je uspostavljen na temelju članka 225. A UEZ‑a (danas članak 257. UFEU‑a), specijalizirani je sud u smislu članka 256. UFEU‑a koji ima, u skladu s člankom 270. UFEU‑a u vezi s člankom 1. Priloga I. Statutu Suda i člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, nadležnost za odlučivanje o sporovima o javnoj službi Unije. Stoga, i suprotno onomu što je Opći sud presudio u točkama 63. i 74. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), Službenički sud nema samo „iznimnu nadležnost“.

55

Uputivši ovu tužbu samome sebi kako bi o njoj odlučio kao prvostupanjski sud, Opći sud je Službeničkom sudu uskratio njegovu izvornu nadležnost i uspostavio pravilo o nadležnosti u svoju korist, što može imati posljedice na određivanje nadležnog suda u području žalbi i posljedično na strukturu sudskih stupnjeva Suda.

56

Međutim, pravosudni sustav, kako je trenutačno uređen UFEU‑om, Statutom Suda i Odlukom Vijeća br. 2004/752/EZ, Euratom od 2. studenoga 2004. o osnivanju Službeničkog suda Europske unije (SL L 333, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 17., str. 76.), sadržava strogo razgraničenje nadležnosti triju sudova Suda Europske unije, tj. Suda, Općeg suda i Službeničkog suda pa nadležnost jednoga od tih triju sudova za odlučivanje o pravnom sredstvu nužno isključuje nadležnost ostalih dvaju sudova (vidjeti u tom smislu rješenje Komisija/IAMA Consulting, C‑517/03, EU:C:2004:326, t. 15.).

57

Pravila o nadležnosti sudova Unije tako predviđena UFEU‑om kao i Statutom Suda i njegovim prilogom dio su primarnog prava i zauzimaju središnje mjesto u pravnom poretku Unije. Njihovo poštovanje je, uz važnost za same sporove o javnoj službi Unije, temeljni zahtjev u tom pravnom poretku i nužna pretpostavka osiguranja jedinstva prava Unije.

58

U tim okolnostima pogreške koje se tiču prava koje zahvaćaju presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625), kako su utvrđene u točki 53. ove presude, ugrožavaju jedinstvo prava Unije.

59

Članak 62.b prvi stavak Statuta Suda propisuje da ako Sud utvrdi da odluka Općeg suda utječe na jedinstvo i dosljednost prava Unije, predmet vraća Općem sudu koji je obvezan poštovati odluke Suda o pitanjima prava. Pritom Sud može navesti koji se učinci odluke Općeg suda imaju smatrati konačnima za stranke u sporu. Iznimno, uzimajući u obzir rezultat preispitivanja, ako ishod postupka proizlazi iz činjeničnog stanja na kojem se temelji odluka Općeg suda, Sud može sam donijeti konačnu odluku.

60

Iz toga slijedi da Sud ne može samo utvrditi postojanje utjecaja na jedinstvo i dosljednost prava Unije a da ne navede posljedice tog zaključka na spor o kojem je riječ (presuda u postupku preispitivanja Komisija/Strack, C‑579/12 RX‑II, EU:C:2013:570, t. 62. i navedena sudska praksa).

61

Što se tiče ovog spora, kao prvo valja ukinuti presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) u dijelu u kojem je Opći sud po službenoj dužnosti u točki 78. te presude utvrdio nenadležnost Službeničkog suda za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koju su osobno pretrpjeli tužitelj i djeca preminulog dužnosnika i u dijelu u kojem je u točkama 102. i 103. te presude zaključio da taj zahtjev ulazi u njegovu vlastitu nadležnost i da taj aspekt tužbe treba uputiti njemu samome kako bi o njemu odlučio kao prvostupanjski sud.

62

Kao drugo, što se tiče zahtjeva za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio preminuli dužnosnik, presudu Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625) valja ukinuti u dijelu u kojem je Opći sud u točki 117. te presude presudio da taj aspekt predmeta također valja uputiti njemu kako bi o njemu odlučio kao prvostupanjski sud.

63

Što se tiče ishoda žalbe koju je podnio tužitelj, najprije treba istaknuti da je prvim žalbenim razlogom ta osoba Službeničkom sudu prigovorila da je počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući osnovanim jedan od prigovora nedopuštenosti koje je istaknula Komisija i smatrajući nedopuštenim, u točki 91. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55), zahtjev za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli tužitelj, preminuli dužnosnik i njegova djeca. Taj prvi žalbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosio na zahtjev za štetu koju je pretrpio preminuli dužnosnik, Opći sud prihvatio je u točkama 98. i 104. do 112. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (T‑401/11 P, EU:T:2014:625). Ukidanje presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55) u tom dijelu treba smatrati konačnim, s obzirom na to da se preispitivanje nije odnosilo na to pitanje.

64

Međutim, budući da Opći sud nije ispitao taj prvi žalbeni razlog u dijelu u kojem se odnosio na odbijanje od strane Službeničkog suda, u točki 91. presude Missir Mamachi di Lusignano/Komisija (F‑50/09, EU:F:2011:55), zahtjeva za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli tužitelj i djeca preminulog dužnosnika, taj aspekt predmeta valja uputiti Općem sudu kako bi mogao o njemu odlučiti u svojem svojstvu žalbenog suda.

65

Što se tiče drugog i trećeg žalbenog razloga, kojima se osporavalo odbijanje Službeničkog suda da prihvati zahtjev za naknadu imovinske štete koju su pretrpjela djeca preminulog dužnosnika, Opći sud je ispitivanje te tužbe ograničio samo na pitanje sudske nadležnosti. Posljedično, taj aspekt predmeta treba uputiti Općem sudu kako bi mogao o njemu odlučiti u svojem svojstvu žalbenog suda.

66

U skladu s člankom 195. stavkom 6. Poslovnika, kad je odluka Općeg suda koja je predmet preispitivanja donesena na temelju članka 256. stavka 2. UFEU‑a, Sud odlučuje o troškovima.

67

U nedostatku posebnih pravila koja bi uređivala podjelu troškova u okviru postupka preispitivanja, valja odlučiti da stranke u postupku pred Općim sudom koje su podnijele podneske ili pisana očitovanja pred Sudom na pitanja koja su predmet preispitivanja trebaju snositi vlastite troškove povezane s tim postupkom.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: