—

za A. Wojciechowski, V. Vannes i S. Rodrigues, avocats,

—

za belgijsku vladu, J.-C. Halleux i C. Pochet, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Leclercqa, avocat,

—

za Europsku komisiju, D. Martin, u svojstvu agenta,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje načela lojalne suradnje i članka 34. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između A. Wojciechowski i Office national des pensions (ONP) (Nacionalni ured za mirovine) zbog odbijanja te ustanove da imenovanoj prizna pravo na starosnu mirovinu zaposlene osobe.

3

Pod naslovom „Mirovinski sustav“, Prilog VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije, utvrđenom Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike tih Zajednica te posebnim privremenim mjerama za dužnosnike Komisije (SL L 56, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3.), kako je konačno izmijenjena Uredbom Europskog parlamenta i Vijeća (EU, Euratom) br. 1080/2010 od 24. studenoga 2010. (SL L 311, str. 1. i izmjena SL 2012., L 144, str. 48., u daljnjem tekstu: Pravilnik), u članku 11. stavku 2. propisuje:

„Dužnosnik koji stupi u službu Unije nakon što je:

[…]

ima pravo, nakon što ga se imenuje na stalno radno mjesto, ali prije nego što ispuni uvjete za isplatu starosne mirovine u smislu članka 77. Pravilnika o osoblju, na to da se Uniji isplati kapitalizirana vrijednost mirovinskih prava koje je stekao na temelju tog prethodnog radnog odnosa, ažurirana na stvarni datum prijenosa.

[…]“

4

Kraljevska uredba br. 50 od 24. listopada 1967. o starosnoj mirovini i mirovini za nadživjele osobe zaposlenih osoba (Moniteur belge od 27. listopada 1967., str. 11246.), u verziji primjenjivoj na činjenice predmeta u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Kraljevska uredba br. 50), sadržava članak 10.a, kojim je uspostavljeno načelo tzv. „najdužeg trajanja razdoblja osiguranja“. Taj je članak unesen Kraljevskom uredbom br. 205 od 29. kolovoza 1983. o izmjeni zakonodavstva o mirovinama na socijalnom području (Moniteur belge od 6. rujna 1983., str. 11094.).

5

Navedeni članak 10.a u prvom, drugom i četvrtom stavku propisuje:

„Kad je zaposlena osoba ovlaštena zahtijevati starosnu mirovinu na temelju ove uredbe i starosnu mirovinu ili pogodnosti na temelju jednog ili više drugih sustava i kad ukupan iznos razlomaka koji izražava visinu svake od tih mirovina premašuje jednu jedinicu [najduljeg trajanja] radnog staža, profesionalna karijera koja se uzima u obzir za izračun starosne mirovine umanjuje se za onoliko godina koliko je potrebno da se navedeni ukupni iznos smanji na jednu jedinicu [najduljeg trajanja] radnog staža. […]

Razlomak iz prethodnog stavka izražava odnos između trajanja razdobljâ, postotka ili bilo kojeg drugog kriterija osim iznosa, uzetog u obzir radi određivanja priznate mirovine i maksimalnog trajanja, postotka ili bilo kojeg drugog kriterija na temelju kojeg se može priznati puna mirovina.

[…]

Za potrebe primjene ovog članka izraz ‚drugi sustav’ podrazumijeva bilo koji drugi belgijski sustav starosnih mirovina i mirovina za nadživjele osobe osim mirovinskog sustava za samozaposlene osobe i svaki drugi istovjetan sustav strane zemlje ili sustav koji se primjenjuje na osoblje institucije međunarodnog javnog prava.“

6

Članak 3. Kraljevske uredbe od 14. listopada 1983. o provedbi članka 10.a Kraljevske uredbe br. 50 (Moniteur belge od 27. listopada 1983., str. 13650.), u verziji primjenjivoj na činjenice predmeta u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Kraljevska uredba od 14. listopada 1983.), glasi:

„Svaki od razlomaka iz članka 10.a st. 1. […] množi se nazivnikom razlomka uzetog u obzir za izračun mirovine zaposlene osobe. Kad se ta mirovina izračunava na temelju razlomaka s različitim nazivnicima, ti se razlomci najprije svode na najveći od tih nazivnika i zbrajaju.

Broj godina za koji se profesionalna karijera umanjuje jednak je pozitivnoj razlici – zaokruženoj na nižu jedinicu – između zbroja količnika dobivenih primjenom prethodnog stavka i nazivnika ili najvećeg nazivnika na temelju kojeg je izračunata mirovina zaposlene osobe.

Broj godina za koji se može umanjiti ne može biti veći od 15 ni od rezultata, zaokruženog na veću jedinicu, dobivenog na način da se razlika između preračunatog iznosa i paušalnog iznosa podijeli s iznosom od 10 [%] navedenog paušalnog iznosa. […]

Smanjenje profesionalne karijere prvenstveno utječe na godine na temelju kojih se stječe pravo na mirovinu u najmanjem iznosu.“

7

Članak 1. Kraljevske uredbe od 14. listopada 1983. glasi:

„Za potrebe primjene ove uredbe, navedeni pojmovi podrazumijevaju kako slijedi:

[…]

8

Članak 2. stavak 3. Kraljevske uredbe od 14. listopada 1983. glasi:

„Pod pojmom pune mirovine u drugom sustavu podrazumijeva se mirovina koja, bez uzimanja u obzir naknada, dodataka ili pogodnosti koje se razlikuju od mirovine, doseže najveći iznos koji se može priznati u kategoriji kojoj pripada korisnik.“

9

Iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da se za punu mirovinu, u slučaju kad nije poznat iznos mirovine priznate na temelju drugog sustava, sukladno upravnoj praksi smatra da je taj iznos jednak umnošku 2,5 i paušalnog iznosa od 6506,98 eura s obzirom na indeks 138,01, ako se ne dokaže suprotno.

10

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je A. Wojciechowski, belgijska državljanka, kao zaposlena osoba radila u Belgiji od 1965. do 1977., a zatim kao dužnosnica u Europskoj komisiji od 17. listopada 1977. do 30. studenoga 2011.

11

ONP je u svibnju 2012. po službenoj dužnosti ispitao pravo A. Wojciechowski na starosnu mirovinu zaposlene osobe, s obzirom na to da je 26. travnja 2013. navršila propisanu starosnu dob za stjecanje mirovine u Belgiji, odnosno 65 godina.

12

U prvom informativnom obrascu, koji je ispunila 21. svibnja 2012., imenovana je navela da je u Belgiji imala profesionalnu karijeru u svojstvu zaposlene osobe od 1965. do 1977. i da od 1. prosinca 2011. ostvaruje pravo na mirovinu na teret Komisije. Navela je također da je od toga datuma prestala s obavljanjem bilo kakve profesionalne djelatnosti.

13

ONP je dopisom od 12. lipnja 2012. od Komisije zatražio podatak ispunjava li A. Wojciechowski uvjete za primanje starosne mirovine na teret sustava Unije. Komisija je dopisom od 17. kolovoza 2012. obavijestila ONP da je imenovanoj dostavila odgovore sukladno svojoj upravnoj praksi.

14

A. Wojciechowski dopisom od 24. kolovoza 2012. dostavila je ONP-u potvrdu koju je primila od Komisije, a iz koje proizlazi da od 1. prosinca 2011. ima pravo na mirovinu na njezin teret, izračunatu na temelju doprinosa koje je u mirovinski sustav Unije uplatila u razdoblju od 17. listopada 1977. do 30. studenoga 2011. ONP-u nije dala podatak o iznosu te mirovine. A. Wojciechowski je, nadalje, tim istim dopisom ONP-u potvrdila da nije iskoristila pravo koje ima na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku, da Uniji isplati kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava koja je stekla na temelju obavljanja djelatnosti kao zaposlene osobe.

15

ONP je odlukom od 11. rujna 2012., pozivajući se na članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50, imenovanoj priopćio:

„Vaš radni staž obuhvaća i radni staž u drugom sustavu (javne službe, međunarodna organizacija). Međutim, ukupan iznos Vašeg radnog staža, ostvarenog u više mirovinskih sustava, ne može premašiti najduže trajanje razdoblja osiguranja, što znači da Vaš ukupni radni staž ne može iznositi više od 45 godina.

[…] Vaš radni staž treba smanjiti za 10 godina. […]“

16

Iz te odluke i spisa podnesenog Sudu proizlazi da je ONP smatrao da je A. Wojciechowski ostvarila 13/45 radnog staža kao zaposlena osoba i 45/45 radnog staža u drugom sustavu. Na temelju pravila o izračunu koja su na snazi, ONP je prvotno zaključio da imenovana na temelju radnog staža u svojstvu zaposlene osobe u Belgiji ima pravo na starosnu mirovinu od 83,05 eura, što odgovara profesionalnoj karijeri zaposlene osobe u iznosu od 3/45 jer se – iako je najduže trajanje razdoblja osiguranja načelno premašeno za 13 godina – primjenom olakšice predviđene u članku 3. stavku 3. Kraljevske uredbe od 14. listopada 1983. to prekoračenje može ograničiti na 10 godina.

17

ONP je A. Wojciechowski elektroničkom poštom od 13. studenoga 2012. pojasnio da je – s obzirom na to da nije upoznat s iznosom mirovine koju prima od Komisije – smatrao da nakon 35 godina radnog staža u okviru te institucije razlomak koji predstavlja iznos mirovine koji treba uzeti u obzir za primjenu navedenog članka 10.a iznosi 70/70, ili 45/45, s obzirom na činjenicu da dužnosnik Unije koji je stupio u službu prije 1. svibnja 2004. za svaku godinu rada na ime mirovine stječe 2% godišnje u odnosu na posljednju plaću koju je primio dok je obavljao djelatnost i da je najveći postotak koji može steći ograničen na 70% njegove posljednje osnovne plaće. ONP je iz toga stoga zaključio da je najduže trajanje razdoblja osiguranja premašeno za 13 godina.

18

Kada je riječ o izračunu smanjenja mirovine do kojeg dolazi zbog tog prekoračenja, ONP je u toj elektroničkoj pošti naveo da se taj izračun, u slučaju kad nije upoznat s iznosom mirovine koji je primljen iz drugog sustava – kao što je to bio slučaj – obavlja na temelju preračunatog iznosa iz drugog sustava, za koji „se smatra da je jednak umnošku 2,5 i paušalnog iznosa od 6506,98 eura s obzirom na indeks 138,01, ako se ne dokaže suprotno“. Iz toga, prema ONP-ovu mišljenju, slijedi da, suprotno onomu što je bilo navedeno u odluci od 11. rujna 2012., nije moguće odobriti nijednu godinu djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe. Naime, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je ONP u toj odluci zbog pogreške prilikom unosa navedenog preračunatog iznosa pogrešno smatrao da se smanjenje radnog staža na temelju članka 3. stavka 3. Kraljevske uredbe od 14. listopada 1983. može ograničiti na 10 godina. ONP imenovanoj nije dostavio novu odluku, ali je od srpnja 2013. prestao isplaćivati mirovinu.

19

A. Wojciechowski tužbom od 11. prosinca 2012. pokrenula je postupak pred Tribunal du travail de Bruxelles (Radni sud u Bruxellesu) (Belgija), zahtijevajući od tog suda, među ostalim, da poništi odluku od 11. rujna 2012. i da ONP-u naloži da joj prizna starosnu mirovinu određenu u iznosu od 13/45, što bi, prema njezinim predviđanjima, iznosilo oko 367,07 eura mjesečno. U prilog svojem zahtjevu A. Wojciechowski, među ostalim, navodi da, ako se na njezinu situaciju primjenjuje Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL L 149, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.), u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71), ili Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.), iz toga na temelju sudske prakse Suda proizlazi da ONP za izračun njezine belgijske mirovine ne može primijeniti navedeno načelo najdužeg trajanja razdoblja osiguranja. Osim toga, smatra da je ONP počinio pogrešku jer je njezin radni staž u institucijama Unije iznosio 34 godine i 11 mjeseci, odnosno 35 godina, a ne 45 godina. U tom smislu A. Wojciechowski također postavlja pitanje na kojem je pravnom temelju ONP na teoretski način odredio iznos njezine europske mirovine.

20

ONP tvrdi da mirovine na teret institucija Unije ne ulaze u područje primjene zakonodavstva Unije na području preklapanja jer se ne primjenjuju uredbe br. 1408/71 i 883/2004. Cour de cassation (kasacijski sud) priznao je usto ustavnost načela najdužeg trajanja razdoblja osiguranja i ONP smatra da je postupio u skladu s načelom opreznosti primjenjujući članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50 na temelju teoretskih podataka, s obzirom na to da nije posjedovao informacije koje su tražene od Komisije.

21

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da načelo najdužeg trajanja razdoblja osiguranja utjelovljuje rezidualnu narav mirovinskog sustava zaposlenih osoba u odnosu na ostale sustave. U tom smislu, navodi da se na temelju tog načela čitav priznat radni staž, osim staža samozaposlenih osoba, zbraja s radnim stažem zaposlene osobe te da se, kada ukupan iznos razlomaka koji izražavaju visinu svake od mirovina premašuje jednu jedinicu radnog staža, profesionalna karijera koja se uzima u obzir za izračun starosne mirovine zaposlene osobe smanjuje za onoliko godina koliko je to potrebno da bi se navedeni ukupni iznos smanjio na jednu jedinicu radnog staža. Kao što je to Cour d’arbitrage (arbitražni sud) – koji je nakon toga postao Cour constitutionnelle (ustavni sud) – presudio u presudi od 20. rujna 2001., upućujući na Izvješće kralju koje prethodi Kraljevskoj uredbi br. 205 od 29. kolovoza 1983., svrha je navedenog članka 10.a osigurati da „se prema svim radnicima s različitim profesionalnim karijerama postupa na jednak način, i to kako bi se upravljalo rashodima u sektoru mirovina“.

22

Nakon što je utvrdio da je sustav koji se primjenjuje na osoblje Komisije obuhvaćeno Pravilnikom o osoblju, kao sustav koji se primjenjuje na osoblje institucije javnog prava, obuhvaćen člankom 10.a Kraljevske uredbe br. 50 i da se, s obzirom na sudsku praksu Suda, čini da se A. Wojciechowski ne može pozivati na članke 45. i 48. UFEU-a ni na uredbe br. 1408/71 ili 883/2004, Tribunal du travail de Bruxelles citira dugačke ulomke odluke kojom je Cour du travail de Bruxelles (Visoki radni sud u Bruxellesu) uputio zahtjev za prethodnu odluku u predmetu povodom kojeg je donesena presuda Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54). Iako smatra da obrazloženje te odluke nije izravno prenosivo na spor o kojem mora odlučiti jer su predmetni belgijski pravni propisi različiti te da ni rješenje koje je Sud prihvatio u presudi My (C‑293/03, EU:C:2004:821) nije izravno prenosivo na navedeni spor, ipak smatra da bi članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50 Uniji mogao otežati zapošljavanje belgijskih službenika s određenim stažem.

23

U tim je okolnostima Tribunal du travail de Bruxelles odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se načelu lojalne suradnje i članku 4. stavku 3. UEU-a, s jedne strane, i članku 34. stavku 1. [Povelje], s druge strane, to da država članica smanji, odnosno odbije priznati starosnu mirovinu koju zaposlena osoba treba primiti na temelju obavljenog rada sukladno zakonodavstvu te države članice, kad ukupan broj godina radnog staža u toj državi članici i u europskim institucijama premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja od 45 godina iz članka 10.a [Kraljevske uredbe br. 50]?“

24

Belgijska vlada tvrdi da Sud nije nadležan za odgovor na upućeno pitanje jer glavni predmet ni na koji način nije povezan s pravom Unije. Komisija je na raspravi osporavala tu tvrdnju.

25

U tim okolnostima, Sud mora provjeriti postojanje vlastite nadležnosti za odlučivanje o traženom tumačenju (vidjeti u tom smislu presude Omalet, C‑245/09, EU:C:2010:808, t. 10. i navedenu sudsku praksu kao i Impacto Azul, C‑186/12, EU:C:2013:412, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

26

U tom smislu valja podsjetiti da Sud nije nadležan kada je očito da se odredba prava Unije koja podliježe tumačenju Suda ne primjenjuje (vidjeti u tom smislu presude Omalet, C‑245/09, EU:C:2010:808, t. 11.; Impacto Azul, C‑186/12, EU:C:2013:412 t. 18. kao i Caixa d’Estalvis i Pensions de Barcelona, C‑139/12, EU:C:2014:174, t. 41.), što načelno može biti slučaj kad se svi relevantni elementi odvijaju unutar jedne države članice (vidjeti osobito u tom smislu presudu Omalet, C‑245/09, EU:C:2010:808, t. 12. do 15. kao i navedenu sudsku praksu).

27

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li načelu lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a protivan nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji može dovesti do smanjenja ili nepriznavanja starosne mirovine koju zaposlena osoba treba primiti na temelju obavljenog rada sukladno zakonodavstvu te države članice zato što je taj radnik kasnije obavljao i profesionalnu djelatnost u instituciji Unije. U tom pogledu posebice postavlja pitanje je li na predmet koji se pred njime vodi u glavnom postupku moguće primijeniti sudsku praksu Suda koja proizlazi iz presude My (C‑293/03, EU:C:2004:821).

28

Stoga, kao što je to u bitnome istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 33. i 34. svojeg mišljenja, ne može se smatrati da glavni postupak nije ni na koji način povezan s pravom Unije, što omogućuje da se utvrdi nadležnost Suda da odgovori na upućeno pitanje. Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev osobito pita otežava li nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku zapošljavanje nacionalnih službenika s određenim stažem u institucijama Unije. Stoga se taj zahtjev za prethodnu odluku u bitnome odnosi na članak 4. stavak 3. UEU-a u vezi s Pravilnikom, pa je slijedom toga povezan s pravom Unije.

29

Nadalje, činjenica da situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku prema mišljenju belgijske vlade nije usporediva sa situacijama o kojima je bila riječ u predmetima povodom kojih su donesene presude My (C‑293/03, EU:C:2004:821) i Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54) te da slijedom toga načela koja je Sud utvrdio u navedenim presudama nisu primjenjiva na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku ulazi u okvir sadržajne analize upućenog pitanja i stoga ne utječe na nadležnost Suda da na njega odgovori.

30

Iz prethodno navedenoga proizlazi da je Sud nadležan odgovoriti na upućeno pitanje.

31

Belgijska vlada tvrdi da je upućeno pitanje posve hipotetskog karaktera i da je slijedom toga nedopušteno, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev odluku o tome da pokrene postupak pred Sudom temelji na neprovjerenoj okolnosti prema kojoj bi članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50 „mogao otežati Europskoj zajednici zapošljavanje belgijskih službenika s određenim stažem“.

32

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sudac unutar pravnog i činjeničnog okvira koji sâm definira – i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati – uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je posve očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili glavnim postupkom, u slučaju kada je problem hipotetski ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se moglo dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti osobito presude Commune de Mesquer, C‑188/07, EU:C:2008:359, t. 30. i navedenu sudsku praksu kao i Verder LabTec, C‑657/13, EU:C:2015:331, t. 29.).

33

Valja utvrditi da u ovom slučaju nije riječ ni o jednoj od tih okolnosti. Preciznije govoreći, ne može se smatrati da pretpostavka koju je iznio sud koji je uputio zahtjev i na kojoj belgijska vlada temelji svoj argument upućenom pitanju daje hipotetski karakter jer u stvarnosti predstavlja sam razlog njegova prethodnog pitanja. Naime, Tribunal du travail de Bruxelles upravo je zato što je želio saznati može li posljedica pravnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku biti prepreka u smislu sudske prakse Suda, navedena u točki 31. ove presude, potonjem uputio prethodno pitanje navedeno u točki 23. iste presude. Navedeno je pitanje stoga dopušteno.

34

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 3. UEU-a, s jedne strane, i članak 34. stavak 1. Povelje, s druge strane, tumačiti na način da im je protivan pravni propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji može dovesti do smanjenja ili nepriznavanja starosne mirovine koju zaposlena osoba, državljanin te države članice, treba primiti na temelju obavljenog rada sukladno zakonodavstvu te države članice, kad na temelju načina izračuna predviđenih tim propisom ukupan broj godina radnog staža tog radnika u svojstvu zaposlene osobe u navedenoj državi članici i u svojstvu dužnosnika Unije koji je zaposlen u toj istoj državi članici premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja od 45 godina iz tog pravnog propisa.

35

Valja podsjetiti da pravo Unije ne utječe na nadležnost država članica da urede svoje sustave socijalne sigurnosti i da je, kada ne postoji usklađenost na razini Unije, na zakonodavstvu svake države članice da utvrdi uvjete za ostvarenje prava u području socijalne sigurnosti. Države članice i dalje su prilikom izvršenja svoje nadležnosti dužne poštovati pravo Unije (presuda Melchior, C‑647/13, EU:C:2015:54, t. 21. i navedena sudska praksa), koje uključuje načela koja je Sud utvrdio u svojoj sudskoj praksi o tumačenju pojma lojalne suradnje u vezi s Pravilnikom.

36

U tom smislu, Sud je već naveo da je Pravilnik bio usvojen jednom uredbom Vijeća, Uredbom br. 259/68, koja na temelju članka 288. stavka 2. UFEU-a ima opću primjenu, obvezujuća je u cijelosti i neposredno se primjenjuje u svakoj državi članici i da iz toga slijedi da Pravilnik – uz učinke koje ima u unutarnjem upravnom poretku Unije – obvezuje države članice uvijek kada je njihova suradnja nužna za njegovu provedbu (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Belgija, 137/80, EU:C:1981:237, t. 7. i 8. kao i Komisija/Belgija, 186/85, EU:C:1987:208, t. 21.).

37

Usto, Sud je već u presudi My (C‑293/03, EU:C:2004:821) presudio da načelo lojalne suradnje iz članka 10. Ugovora o EZ-u – koje se sada nalazi u članku 4. stavku 3. UEU-a – u vezi s Pravilnikom treba tumačiti tako da mu je protivan nacionalni propis koji ne dopušta uzimanje u obzir godina rada državljanina Unije navršenih u službi institucije Unije radi stjecanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu iz nacionalnog sustava. Sud je u rješenju Ricci i Pisaneschi (C-286/09 i C-287/09, EU:C:2010:420) posebno naglasio da isto vrijedi i u odnosu na priznanje prava na redovnu starosnu mirovinu.

38

Odlučujući u toj presudi, Sud je u točkama 45. do 47. presude My (C‑293/03, EU:C:2004:821), kao i u točkama 29. do 32. rješenja Ricci i Pisaneschi (C‑286/09 i C‑287/09, EU:C:2010:420), naveo da su propisi o kojima je bila riječ u predmetima povodom kojih su doneseni ta presuda i to rješenje mogli otežati zapošljavanje nacionalnih službenika s određenim stažem u institucijama ili tijelima Unije.

39

Naime, prema mišljenju Suda, ti su propisi mogli predstavljati prepreku i stoga obeshrabriti zapošljavanje u instituciji ili tijelu Unije jer bi radnik koji se zaposli u jednoj od tih institucija ili tijela, a koji je prethodno bio osiguran u nacionalnom sustavu mirovinskog osiguranja, riskirao mogućnost ostvarivanja prava na davanja za starost iz tog sustava na koje bi imao pravo da nije prihvatio zaposlenje.

40

Sud je smatrao da takve posljedice nisu dopustive s obzirom na obvezu lojalne suradnje i pomoći država članica prema Uniji, sukladno članku 10. UEZ-a, radi lakšeg ispunjenja njezina cilja (vidjeti presudu My, C‑293/03, EU:C:2004:821, t. 48. kao i rješenje Ricci i Pisaneschi, C‑286/09 i C‑287/09, EU:C:2010:420, t. 33.).

41

Sud je u točki 29. presude Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54) na jednak način utvrdio da je članku 10. UEZ-a, u vezi s Uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike Europskih zajednica, utvrđenima Uredbom br. 259/68, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. (SL L 124, str. 1.) – koji, poput Pravilnika, obvezuju države članice uvijek kada je njihova suradnja nužna za provedbu Uvjeta (presuda Melchior C‑647/13, EU:C:2015:54, t. 22. i navedena sudska praksa) – protivan propis države članice koji se tumači tako da se pri stjecanju prava na naknadu za nezaposlenost ne uzimaju u obzir razdoblja rada ostvarena u svojstvu člana ugovornog osoblja u službi institucije Unije sa sjedištem u toj državi članici i prema kojem dani nezaposlenosti za koje se isplaćuje naknada prema tim uvjetima nisu izjednačeni s danima rada, iako se dani nezaposlenosti za koje se isplaćuje naknada prema propisima navedene države već smatraju izjednačenima.

42

Odlučujući u tom predmetu, Sud je svoj zaključak temeljio i na prepreci koja je kao posljedica pravnog propisa o kojem je bila riječ mogla nastati za zapošljavanje u institucijama Unije kao članova ugovornog osoblja radnika koji borave u državi članici u kojoj predmetna institucija ima sjedište (vidjeti presudu Melchior, C‑647/13, EU:C:2015:54, t. 27. i 28.).

43

Pravni propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, na temelju kojeg je starosna mirovina koju radnik treba primiti na temelju rada koji je obavljao kao zaposlena osoba u toj državi članici smanjena ili je njezino priznavanje odbijeno zbog radnog staža koji je nakon toga stekao u instituciji Unije, može otežati ne samo zapošljavanje nacionalnih službenika s određenim stažem u tim institucijama nego i zadržavanje iskusnih dužnosnika u njihovoj službi.

44

Naime, takav propis može radnika koji je stekao određeni staž na temelju mirovinskog sustava zaposlenih osoba te države članice odvratiti od prihvaćanja radnog mjesta u službi neke institucije Unije smještene u toj državi članici ili ga potaknuti na to da u njoj preuranjeno prestane obavljati dužnosti, s obzirom na to da zbog tog propisa, zapošljavanjem na radnom mjestu u službi takve institucije ili gradeći u njoj dugu karijeru, riskira gubitak mogućnosti ostvarivanja prava na mirovinu koje je stekao na temelju djelatnosti koju je u svojstvu zaposlene osobe obavljao u toj državi članici prije stupanja u službu Unije.

45

Takve posljedice ne mogu biti dopuštene s obzirom na obvezu lojalne suradnje i pomoći država članica prema Uniji, sukladno članku 4. stavku 3. UEU-a, radi lakšeg ispunjenja njezina cilja.

46

Dakako, kao što to ističe belgijska vlada, u predmetima povodom kojih su donesene presude My (C‑293/03, EU:C:2004:821) i Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54) kao i rješenje Ricci i Pisaneschi (C‑286/09 i C‑287/09, EU:C:2010:420) razdoblja rada u službi institucija ili tijela Unije nisu bila uzeta u obzir kako bi se odlučilo o ostvarivanju prava na davanja predviđena sustavom socijalne sigurnosti dotične države članice koja su zainteresirane osobe mogla zahtijevati da su tijekom tih razdoblja bile osigurane u tom sustavu, dok je u glavnom postupku razdoblje rada A. Wojciechowski u službi Komisije ipak bilo uzeto u obzir u svrhu izračuna njezine starosne mirovine zaposlene osobe na teret belgijskog sustava.

47

Ta okolnost, međutim, ne može dovesti u pitanje utvrđenje iz točaka 43. do 45. ove presude jer to uzimanje u obzir dovodi do iste posljedice, i to smanjenja odnosno ukidanja prava koja je A. Wojciechowski mogla zahtijevati na teret belgijskog sustava zaposlenih osoba da nakon toga nije stupila u službu institucije Unije, pa stoga ta okolnost u odnosu na nju također proizvodi odvraćajući učinak.

48

Ipak, valja istaknuti da iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da gubitak A. Wojciechowski svih mirovinskih prava koja je mogla zahtijevati da je tijekom cijelog radnog staža ostala osigurana u belgijskom sustavu zaposlenih osoba ne proizlazi iz primjene načela najdužeg trajanja razdoblja osiguranja predviđenog samim člankom 10.a Kraljevske uredbe br. 50, nego iz metode koju je nadležna belgijska administracija upotrijebila kako bi izračunala razlomak koji izražava visinu starosne mirovine A. Wojciechowski na teret Unije, na temelju koje je radni staž od 35 godina u institucijama Unije izjednačen s radnim stažem od 45 godina u belgijskom sustavu zaposlenih osoba.

49

Naime, iz navedenog spisa proizlazi da ta mirovinska prava ne bi bila ukinuta da je navedena administracija smatrala da je 35 godina rada u Komisiji jednako razlomku od 35/45 radnog staža zaposlene osobe u Belgiji i da je shodno tomu ta administracija zaključila da ukupan radni staž A. Wojciechowski iznosi 48/45, što onda u pogledu izračuna njezine mirovine na temelju obavljanja njezine djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe u Belgiji ima za posljedicu smanjenje koje odgovara neuzimanju u obzir najviše tri godine na temelju kojih stječe pravo na mirovinu u najmanjem iznosu, poput smanjenja koje bi se primijenilo na svakog drugog belgijskog radnika s ukupnim radnim stažem od 48 godina u okviru belgijskog sustava zaposlenih osoba.

50

U tom smislu valja istaknuti da jedino priznavanje jednake vremenske vrijednosti godinama radnog staža ostvarenima u službi institucije Unije kao i godinama radnog staža ostvarenima u belgijskom sustavu zaposlenih osoba može isključiti rizik od odvraćajućeg učinka utvrđenog u točkama 43. do 45. ove presude. Naime, samo takav jednak izračun razdoblja izvršenog rada u svojstvu zaposlene osobe i, s druge strane, kao dužnosnika Unije može ukloniti navedeni odvraćajući učinak koji, u slučaju kad se tim godinama radnog staža ne priznaje jednaka vrijednost – kao što je to utvrđeno u navedenim točkama – može biti posljedica prihvaćanja radnog mjesta u službi institucije Unije nakon obavljanja djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe u Belgiji.

51

Naposljetku, belgijska se vlada, kako bi opravdala gubitak A. Wojciechowski svih mirovinskih prava koja je stekla na temelju belgijskog sustava zaposlenih osoba, ne može pozivati na činjenicu da je potonja na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku izabrala ne isplatiti Uniji kapitaliziranu vrijednost koja predstavlja mirovinska prava stečena na temelju djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe koju je obavljala prije stupanja u službu Unije.

52

Naime, tom je odredbom – kao što to proizlazi iz njezina teksta – samo propisano pravo kojim se svaki dužnosnik može ili ne mora koristiti. Stoga posljedica činjenice da to pravo nije korišteno ne može biti gubitak prava koja je dužnosnik stekao na temelju doprinosa što ih je uplaćivao u nacionalni sustav socijalne sigurnosti kojem je pripadao prije stupanja u službu Unije, osim u slučaju da se to pravo pretvori u obvezu, što bi bilo protivno jednoznačnom tekstu te odredbe pa se stoga ne može dopustiti.

53

Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, pri čemu nije potrebno ispitati upućeno pitanje koje se odnosi na članak 34. stavak 1. Povelje, na to pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 3. UEU-a, u vezi s Pravilnikom, treba tumačiti na način da mu je protivan pravni propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji može dovesti do smanjenja ili nepriznavanja starosne mirovine koju zaposlena osoba, državljanin te države članice, treba primiti na temelju obavljenog rada sukladno zakonodavstvu te države članice kad ukupan broj godina radnog staža tog radnika u svojstvu zaposlene osobe u navedenoj državi članici i u svojstvu dužnosnika Unije koji je zaposlen u toj istoj državi članici premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja od 45 godina iz navedenog propisa, ako je zbog načina izračuna razlomka koji izražava visinu mirovine na teret Unije takvo smanjenje veće od onoga koje bi bilo primijenjeno da je navedeni radnik ukupan radni staž proveo u svojstvu zaposlene osobe u državi članici o kojoj je riječ.

54

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 4. stavak 3. UEU-a, u vezi s Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije, utvrđenim Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike tih Zajednica, te posebnim privremenim mjerama za dužnosnike Komisije, kako je izmijenjena Uredbom Europskog parlamenta i Vijeća (EU, Euratom) br. 1080/2010 od 24. studenoga 2010., treba tumačiti na način da mu je protivan pravni propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji može dovesti do smanjenja ili nepriznavanja starosne mirovine koju zaposlena osoba, državljanin te države članice, treba primiti na temelju obavljenog rada sukladno zakonodavstvu te države članice kad ukupan broj godina radnog staža tog radnika u svojstvu zaposlene osobe u navedenoj državi članici i u svojstvu dužnosnika Europske unije koji je zaposlen u toj istoj državi članici premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja od 45 godina iz navedenog propisa, ako je zbog načina izračuna razlomka koji izražava visinu mirovine na teret Unije takvo smanjenje veće od onoga koje bi bilo primijenjeno da je navedeni radnik ukupan radni staž proveo u svojstvu zaposlene osobe u državi članici o kojoj je riječ.