—

za SC Capoda Import‑Export SRL, C. Costaş, avocat,

—

za B.-N. Bejana, on sam,

—

za rumunjski vladu, R. H. Radu i A. Buzoianu, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, L. Nicolae, K. Talabér‑Ritzkao i G. Wilms, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 34. UFEU‑a kao i članka 31. stavka 1. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva) (SL L 263, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.) i članka 1. stavka 1. točaka (t) i (u) Uredbe Komisije (EZ) br. 1400/2002 od 31. srpnja 2002. o primjeni članka 81. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru motornih vozila (SL L 203, str. 30.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između SC Capoda Import‑Exporta SRL (u daljnjem tekstu: Capoda), s jedne strane, i Registrul Auto Român (rumunjski registar automobila, u daljnjem tekstu: RAR) i B.-N. Bejana, s druge strane, o Capodinu stavljanju na tržište novih rezervnih dijelova za motorna vozila.

3

Uvodne izjave 14. i 15. Direktive 2007/46 glase:

4

Članak 1. te direktive određuje:

„Ova Direktiva predstavlja usklađen okvir koji sadrži administrativne odredbe i opće tehničke zahtjeve za homologaciju svih novih vozila unutar njenog područja primjene, te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih takvim vozilima, u pogledu olakšavanja njihove registracije, prodaje i stavljanja u upotrebu unutar Zajednice.

Ova Direktiva također utvrđuje odredbe za prodaju i stavljanje u upotrebu dijelova ili opreme namijenjene vozilima homologiranim u skladu s ovom Direktivom.

[…]“

5

Članak 3. točka 26. navedene direktive definira „izvorn[e] dijelov[e] ili oprem[u]“ kao „dijelov[e] ili oprem[u] koji su proizvedeni prema specifikacijama i proizvodnim normama koje određuje proizvođač vozila za proizvodnju dijelova ili opreme za sastavljanje navedenog vozila. To uključuje dijelove ili opremu koji su proizvedeni u istoj proizvodnoj liniji kao i takvi dijelovi ili oprema. Pretpostavlja se, ako se ne pokaže suprotno, da su dijelovi izvorni ako proizvođač dijelova potvrdi da dio odgovara kvaliteti dijelova koji su korišteni kod sastavljanja navedenog vozila i da su proizvedeni u skladu sa specifikacijama i standardima proizvodnje koje određuje proizvođač vozila“.

6

Članak 31. Direktive 2007/46, naslovljen „Prodaja i početak uporabe dijelova ili opreme koja može predstavljati značajan rizik za ispravno djelovanje temeljnih sustava“, određuje:

„1.   Države članice dopuštaju prodaju, stavljanje u ponudu za prodaju ili početak uporabe dijelova ili opreme koja može predstavljati značajan rizik za ispravno djelovanje sustava koji su bitni za sigurnost vozila ili njegovu učinkovitost, samo ako je takve dijelove ili opremu, u skladu sa stavcima od 5. do 10., odobrilo homologacijsko tijelo.

2.   Dijelovi ili oprema za koje je potrebno odobrenje u skladu sa stavkom 1., uvrštavaju se na popis koji se stavlja u Prilog XIII. […]

[…]

11.   Ovaj se članak ne primjenjuje na dio ili dijelove opreme prije njihova stavljanja na popis iz Priloga XIII. […]

12.   Dok se ne donese odluka o mogućoj potrebi uvrštavanja dijela ili dijelova opreme na popis iz stavka 1., države članice mogu koristiti svoje nacionalne odredbe u pogledu dijelova ili opreme koji mogu predstavljati rizik za ispravno djelovanje sustava koji su bitni za sigurnost vozila ili njegov utjecaj na okoliš.

Kad se o tome donese odluka, nacionalne odredbe o navedenim dijelovima ili opremi prestaju vrijediti.

[…].“

7

Članak 1. Uredbe br. 1400/2002 određuje:

„1.   Za potrebe ove uredbe:

[…]

[…]“

8

U skladu s člankom 12. stavkom 3. Uredbe br. 1400/2002:

„Ova uredba prestaje važiti 31. svibnja 2010.“ [neslužbeni prijevod]

9

Članak 1. Odluke vlade br. 80/2000 o homologaciji i potvrđivanju proizvoda i potrošnih materijala koji se upotrebljavaju za cestovna vozila i o uvjetima za njihovo stavljanje u promet i na tržište, kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Odluka vlade br. 80/2000), u stavcima 1., 2., 4., 5. i 8. određuje:

„1.   Novi proizvodi i potrošni materijali koji su namijenjeni upotrebi u cestovnim vozilima mogu biti stavljeni u promet i/ili na tržište samo ako ispunjavaju uvjete predviđene ovom odlukom.

2.   Novi proizvodi i potrošni materijali koji ulaze u kategoriju elemenata koji se odnose na sigurnost cestovnog prometa, zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost […] mogu biti stavljeni u promet i/ili na tržište samo ako su bili homologirani ili potvrđeni, ovisno o slučaju.

[…]

4.   Homologaciju proizvoda iz stavka 2. obavlja samostalno tijelo [RAR], specijalizirano tehničko tijelo koje je u nadležnosti ministra prometa i infrastrukture […], na temelju rezultata testova koje je provelo to tijelo ili tehničke službe koje je ono ovlastilo.

5.   Potvrđivanje proizvoda i potrošnih materijala iz stavka 2. obavlja RAR na temelju rezultata testova koje je sam proveo ili su ih provele tehničke službe koje je on ovlastio.

[…]

8.   Stavci 4. i 5. ne primjenjuju se:

10

U skladu s člankom 1b. te odluke vlade:

„Za primjenu ove odluke, dolje navedeni pojmovi i izrazi imaju sljedeće značenje:

1.   proizvod – sustav, oprema, dio, sastavni dio ili tehnička jedinica koja se upotrebljava za proizvodnju vozila, za zamjenu jednog od tih elemenata koji već postoje u vozilu ili za sastavljanje/kasniju upotrebu u vozilu koje je homologirano. Može biti riječ o:

[…]“.

11

Članak 4. stavak 1. te odluke vlade određuje:

„Kako bi se proizvode i potrošne materijale moglo staviti u promet i/ili na tržište, moraju im biti priloženi dokumenti predviđeni propisom koji je na snazi.“

12

Članak 6. Odluke vlade br. 80/2000 glasi:

„Dolje navedeno predstavlja upravni prekršaj koji se kažnjava na sljedeći način:

[…]“

13

Prilog Dekretu ministra prometa, graditeljstva i turizma br. 2135 od 8. prosinca 2005. o odobrenju propisa o potvrđivanju i homologaciji proizvoda i potrošnih materijala koji se upotrebljavaju za motorna vozila i uvjetima njihova stavljanja u promet sadržava poglavlje II., naslovljeno „Metodologija i uvjeti o potvrđivanju ili homologaciji proizvoda koji se upotrebljavaju za motorna vozila“. Točka 2.1., sadržana u tom poglavlju, određuje:

„Proizvodi proizvedeni u zemlji ili uvezeni iz inozemstva koji su navedeni u popisu iz poglavlja V. mogu se staviti u promet samo ako ih je RAR potvrdio ili homologirao. Zahtjev za potvrđivanje ili homologaciju podnose proizvođači, njihovi zastupnici, uvoznici ili distributeri. […]“

14

Poglavlje V. tog priloga sadržava popis proizvoda i potrošnih materijala koje RAR mora na taj način potvrditi ili homologirati kako bi mogli biti stavljeni u promet. Na tom su popisu navedeni elementi koji se upotrebljavaju u motornim vozilima, a vezani su za prometnu sigurnost, zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost i zaštitu od krađa. To poglavlje V. sadržava točku 5.1.3., koja se odnose na filtre goriva, i točku 5.3.2., koja se odnosi na crpke za vodu.

15

Capoda je društvo sa sjedištem u Rumunjskoj koje u toj državi članici stavlja na tržište proizvode i rezervne dijelove koji služe popravku, održavanju i radu motornih vozila, a koje nabavlja od društava koja imaju sjedišta u drugim državama članicama.

16

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je RAR, nakon provjere provedene 21. lipnja 2011., utvrdio da to društvo stavlja na tržište u Rumunjskoj crpke za vodu i filtre goriva za cestovna vozila koji ulaze u kategoriju dijelova koji se odnose na prometnu sigurnost i zaštitu okoliša, pri čemu ti proizvodi nisu bili potvrđeni ili homologirani u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. Stoga je RAR zapisnikom od 28. lipnja 2011., u kojem je taj prekršaj utvrđen i sankcioniran, Capodi naložio isplatu 2000 rumunjskih leja (RON) (oko 454 eura).

17

To je društvo isticalo da su ti proizvodi nabavljeni od društava sa sjedištima u Njemačkoj i da su im priložene potvrde koje jamče da je riječ o originalnim rezervnim dijelovima ili rezervnim dijelovima istovjetne kvalitete u smislu članka 1. Uredbe br. 1400/2002 koji su u slobodnom prometu u drugim državama članicama. Osim toga, ti dokumenti potvrđuju da su predmetni proizvodi proizvedeni u istim proizvodnim jedinicama kao i originalna oprema te da su ih homologirala nadležna tijela država članica u kojima su proizvedeni. U tim okolnostima Capoda je smatrala da bi ti proizvodi na temelju načela uzajamnog priznavanja trebali biti izuzeti od obveze potvrđivanja ili homologacije koju predviđa rumunjsko pravo.

18

Capoda je sudu Judecătoria Cluj‑Napoca (prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci, Rumunjska) podnijela zahtjev za poništenje tog zapisnika od 28. lipnja 2011. Taj je sud presudom donesenom 2012. prihvatio taj zahtjev, smatrajući da, iako sporni dijelovi ulaze u kategoriju onih koji se odnose na prometnu sigurnost i zaštitu okoliša, za koje rumunjsko pravo nameće postupak potvrđivanja ili homologacije, oni na temelju definicija „originalnih rezervnih dijelova“ i „rezervnih dijelova istovjetne kvalitete“, predviđenih člankom 1. stavkom 1. točkama (t) i (u) Uredbe br. 1400/2002, mogu biti izjednačeni s originalnim proizvodima, u smislu članka 1b. točke 1.1. Odluke Vlade br. 80/2000. Slijedom toga, on je presudio da ti dijelovi trebaju biti izuzeti iz postupka homologacije ili potvrđivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 8. te odluke.

19

RAR i B.-N. Bejan, službenik koji je sastavio zapisnik od 28. lipnja 2011., podnijeli su žalbu protiv te presude pred Tribunalulom Cluj (Visoki sud u Cluju), koji je izmijenio donesenu presudu i održao valjanost tog zapisnika, smatrajući da dokumenti koje je podnijela Capoda ne dokazuju da je RAR homologirao sporne dijelovi niti potvrđuju njihovu originalnu kvalitetu, s obzirom na to da je riječ o dokumentima koje su izdali distributeri, a ne proizvođači.

20

Capoda je 26. listopada 2013. Tribunalulu Cluj (Visoki sud u Cluju) ponijela zahtjev za reviziju te presude. To je društvo osobito isticalo da je primjena postupka homologacije ili potvrđivanja na sporne dijelove protivna slobodnom kretanju robe.

21

U tim je okolnostima Tribunalul Cluj (Visoki sud u Cluju) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Rumunjska vlada navodi da su upućena prethodna pitanja o tumačenju članka 34. UFEU‑a i članka 1. stavka 1. točaka (t) i (u) Uredbe br. 1400/2002 nedopuštena. S jedne strane, ona ističe da Direktiva 2007/46 potpuno usklađuje područje koje uređuje te da se više nije moguće oslanjati na primarno pravo. S druge strane, ona tvrdi da na dan provjere koju je proveo RAR Uredba br. 1400/2002 više nije bila na snazi i da nove odredbe prava Unije više ne sadržavaju definicije čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev.

23

S tim u vezi valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njim vodi (vidjeti osobito presudu Klarenberg, C‑466/07, EU:C:2009:85, t. 25.).

24

U okviru te suradnje samo je na nacionalnom sucu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni koliko je, uvažavajući posebnosti predmeta, prethodna odluka potrebna kako bi bio u stanju donijeti svoju odluku te u kojoj su mjeri relevantna pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti meritornu odluku (vidjeti osobito presudu Klarenberg, C‑466/07, EU:C:2009:85, t. 26.).

25

Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti osobito presudu Klarenberg, C‑466/07, EU:C:2009:85, t. 27.).

26

U predmetnom slučaju ne može se valjano tvrditi da članak 34. UFEU‑a očito nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka. Osim toga, pitanje je li potrebno tumačiti taj članak s obzirom na to da je Direktivom 2007/46 provedeno potpuno usklađivanje nije razlog nedopuštenosti i valja ga ocijeniti u okviru odgovora na prethodna pitanja. Slijedom toga, ne može se prihvatiti prigovor nedopuštenosti koji navodi rumunjska vlada u odnosu na članak 34. UFEU‑a.

27

Suprotno tomu, u članku 12. Uredbe br. 1400/2002 određeno je da ona prestaje važiti 31. svibnja 2010. Budući da je zapisnik o kojem je riječ u glavnom postupku donesen 28. lipnja 2011., ta uredba više nije primjenjiva u glavnom postupku. Isto se tako može istaknuti da se definicije originalnih dijelova ili rezervnih dijelova istovjetne kvalitete, sadržane u njezinu članku 1. stavku 1. točkama (t) i (u), u svakom slučaju primjenjuju samo za potrebe te uredbe, koja se odnosi samo na primjenu starog članka 81. stavka 3. UEZ‑a na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru motornih vozila.

28

Slijedom toga, upućena pitanja nisu dopuštena u mjeri u kojoj se odnose na tu uredbu.

29

Rumunjska vlada također smatra da su odredbe članka 31. stavka 1. Direktive 2007/46 jasne i da ne ostavljaju mjesta opravdanoj sumnji koja bi upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku učinila osnovanim. Takav argument valja odbiti jer on nije razlog nedopuštenosti prethodnog pitanja.

30

S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da su prethodna pitanja dopuštena, s obzirom na to da se odnose na tumačenje članka 1. stavka 1. točaka (t) i (u) Uredbe br. 1400/2002.

31

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 34. UFEU‑a i članak 31. stavak 1. Direktive 2007/46 tumačiti u smislu da se protive nacionalnom propisu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji stavljanje na tržište u državi članici novih rezervnih dijelova za cestovna vozila – u predmetnom slučaju crpki za vodu i filtara goriva – uvjetuje primjenom postupka potvrđivanja ili homologacije u toj državi članici, osim ako se certifikatom o homologaciji ili potvrđivanju dokaže da su ti proizvodi već bili podvrgnuti takvom postupku u drugoj državi članici ili da je riječ o originalnim dijelovima ili rezervnim dijelovima istovjetne kvalitete u smislu tog propisa, pri čemu se, međutim, smatra da nije dovoljan dokument koji je u tom smislu izdao distributer.

32

Uvodno valja podsjetiti da iz članka 1. Direktive 2007/46 proizlazi da ona ne predstavlja samo usklađen okvir koji sadržava administrativne odredbe i opće tehničke zahtjeve za homologaciju svih novih vozila unutar svojeg područja primjene kao i sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih takvim vozilima u pogledu olakšavanja njihove registracije, prodaje i stavljanja u upotrebu unutar Unije, već također utvrđuje odredbe za prodaju i stavljanje u upotrebu dijelova ili opreme namijenjene vozilima homologiranima u skladu s tom direktivom.

33

Čini se da iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da glavni predmet ulazi u tu drugu kategoriju odredbi, ali je provjera toga na sudu koji je uputio zahtjev.

34

U tom smislu članak 31. stavak 1. Direktive 2007/46 određuje da države članice dopuštaju prodaju, stavljanje u ponudu za prodaju ili početak upotrebe dijelova ili opreme koja može predstavljati značajan rizik za ispravno djelovanje sustava koji su bitni za sigurnost vozila ili njegovu učinkovitost samo ako je te dijelove ili opremu, u skladu sa stavcima 5. do 10. tog članka, odobrilo homologacijsko tijelo.

35

Međutim. kao što to proizlazi iz stavaka 2. i 11. članka 31. Direktive 2007/46, dijelovi ili oprema za koje je potrebno odobrenje u skladu sa stavkom 1. uvrštavaju se na popis koji se stavlja u Prilog XIII. toj direktivi. No, kao što to navodi Komisija, ona nije donijela nikakav popis u okviru tog priloga.

36

Kao što to tvrde i rumunjska vlada i Komisija, u tom se slučaju valja osloniti na stavak 12. tog članka 31., koji predviđa da se države članice mogu koristiti svojim nacionalnim odredbama u pogledu dijelova ili opreme koji mogu predstavljati rizik za ispravno djelovanje sustava koji su bitni za sigurnost vozila ili njegov utjecaj na okoliš dok se ne donese odluka o mogućoj potrebi uvrštavanja dijela ili dijelova opreme na popis iz Priloga XIII., pri čemu nacionalne odredbe o navedenim dijelovima ili opremi prestaju vrijediti kad se donese odluka o tome.

37

Ta se odredba odnosi i na prodaju i stavljanje u upotrebu dijelova ili dijelova opreme koji, osim što nisu dio popisa koji se stavlja u Prilog XIII. Direktivi 2007/46, mogu predstavljati značajan rizik za ispravno djelovanje sustava koji su bitni za sigurnost vozila ili njegovu učinkovitost, pri čemu je, što se tiče dijelova o kojima je riječ u glavnom postupku, provjera toga na sudu koji je uputio zahtjev.

38

Zatim valja ispitati je li nacionalno pravo koje se odnosi na prodaju i stavljanje u upotrebu tih dijelova i na koje upućuje članak 31. stavak 12. te direktive sukladno pravu Unije, a osobito članku 34. UFEU‑a.

39

S tim u vezi iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se svaka mjera koja može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno sprečavati trgovinu unutar Unije treba smatrati mjerom istovrsnog učinka kakav imaju količinska ograničenja u smislu članka 34. UFEU‑a (vidjeti osobito presude Dassonville, 8/74, EU:C:1974:82, t. 5. i Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 16.).

40

Iz toga osobito proizlazi da, i onda kada ne postoje mjere usklađivanja prava Unije, proizvodi koji su zakonito proizvedeni i stavljeni na tržište u državi članici moraju moći biti stavljeni na tržište u drugoj državi članici a da pritom ne budu podvrgnuti dodatnim provjerama. Nacionalni propis koji nameće takve provjere opravdan je samo ako je obuhvaćen iznimkom predviđenom člankom 36. UFEU‑a ili važnim zahtjevima koji su priznati sudskom praksom Suda te je u obama slučajevima primjeren da osigura ostvarenje cilja koji se želi postići i ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje tog cilja (vidjeti presude ATRAL, C‑14/02, EU:C:2003:265, t. 65. i Komisija/Portugal, C‑432/03, EU:C:2005:669, t. 42.).

41

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da propis o kojem je riječ u glavnom postupku u odnosu na proizvode o kojima je riječ u glavnom postupku nameće primjenu postupka homologacije ili potvrđivanja koji može predstavljati mjeru s istovrsnim učinkom u smislu članka 34. UFEU‑a, osim ako taj propis isto tako ne predviđa iznimke od tih postupaka kojima se osigurava da su od toga izuzeti proizvodi koji su zakonito proizvedeni i stavljeni na tržište u drugim državama članicama.

42

Međutim, čini se da iz tog spisa isto tako proizlazi da članak 1. stavak 8. Odluke vlade br. 80/2000 predviđa takve iznimke, provjera čega je na sudu koji je uputio zahtjev.

43

Ako se pokaže da to nije tako, tada je zadaća nadležnih nacionalnih tijela da dokažu da ta prepreka, u odnosu na proizvode na koje se to može odnositi, može biti opravdana ciljevima cestovne sigurnosti i zaštite okoliša koji, prema sudskoj praksi, predstavljaju važne razloge u općem interesu koji mogu opravdati mjeru s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje i da ona nije samo potrebna već i proporcionalna tim ciljevima (vidjeti osobito presudu Komisija/Belgija, C‑150/11, EU:C:2012:539, t. 54. i 55.).

44

Kad je riječ o pitanju protivi li se pravo Unije tomu da se dokumenti poput onih koje je podnijela Capoda ne smatraju dovoljnim dokazom toga da su dijelovi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku već homologirani ili potvrđeni ili da je riječ o originalnim dijelovima ili rezervnim dijelovima istovjetne kvalitete u smislu nacionalnog prava, koji su na temelju toga izuzeti od potrebe da ih RAR homologira ili potvrdi, valja pojasniti da je, kad ne postoji propis Unije, zadaća država članica da odrede dokaze koji se mogu podnijeti u tom smislu, poštujući pritom načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

45

Uz poštovanje tih načela, pravo Unije stoga se ne protivi tomu da potvrde proizvođača, a ne distributera u načelu mogu jamčiti da je riječ o dijelovima koji su već homologirani ili potvrđeni ili da je riječ o originalnim dijelovima ili rezervnim dijelovima istovjetne kvalitete u smislu nacionalnog prava. Osim toga, valja istaknuti da je u članku 3. stavku 26. Direktive 2007/46, koji sadržava definiciju pojma „izvorni dijelovi ili oprema“ za potrebe te direktive, određeno da se, ako se ne pokaže suprotno, pretpostavlja da su dijelovi izvorni ako njihov proizvođač to potvrdi.

46

Iz toga slijedi da na upućena pitanja valja odgovoriti na način da članak 34. UFEU‑a i članak 31. stavke 1. i 12. Direktive 2007/46 treba tumačiti na način da se ne protive nacionalnom propisu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji stavljanje na tržište u državi članici novih rezervnih dijelova za cestovna vozila – u predmetnom slučaju crpki za vodu i filtara goriva – uvjetuje primjenom postupka potvrđivanja ili homologacije u toj državi članici, pod uvjetom da taj propis osim toga predviđa iznimke koje mogu osigurati da su iz toga izuzeti proizvodi koji su zakonito proizvedeni i stavljeni na tržište u drugim državama članicama ili, ako to nije tako, da dijelovi o kojim je riječ mogu predstavljati značajan rizik za ispravno djelovanje sustava koji su bitni za sigurnost vozila ili njegovu učinkovitost i da je taj postupak homologacije ili potvrđivanja nužno potreban i proporcionalan ciljevima zaštite cestovne sigurnosti ili zaštite okoliša. Ako o tome ne postoje odredbe prava Unije, uvjeti pod kojima treba biti podnesen dokaz da su ti dijelovi već homologirani ili potvrđeni ili da predstavljaju originalne dijelove ili dijelove istovjetne kvalitete određuju se u pravima država članica, poštujući pritom načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

47

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 34. UFEU‑a i članak 31. stavke 1. i 12. Direktive 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila (Okvirna direktiva) treba tumačiti na način da se ne protive nacionalnom propisu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji stavljanje na tržište u državi članici novih rezervnih dijelova za cestovna vozila – u predmetnom slučaju crpki za vodi i filtara goriva – uvjetuje primjenom postupka potvrđivanja ili homologacije u toj državi članici, pod uvjetom da taj propis osim toga predviđa iznimke koje mogu osigurati da su iz toga izuzeti proizvodi koji su zakonito proizvedeni i stavljeni na tržište u drugim državama članicama ili, ako to nije tako, da dijelovi o kojim je riječ mogu predstavljati značajan rizik za ispravno djelovanje sustava koji su bitni za sigurnost vozila ili njegovu učinkovitost i da je taj postupak homologacije ili potvrđivanja nužno potreban i proporcionalan ciljevima zaštite cestovne sigurnosti ili zaštite okoliša.

Ako o tome ne postoje odredbe prava Unije, uvjeti pod kojima treba biti podnesen dokaz da su ti dijelovi već homologirani ili potvrđeni ili da predstavljaju originalne dijelove ili dijelove istovjetne kvalitete određuju se u pravima država članica, poštujući pritom načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.