—

za A. Surmačsa, on osobno,

—

za latvijsku vladu, I. Kalniņš i L. Skolmeistare, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, A. Sauka i K.‑P. Wojcik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita (SL L 135, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 33.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2009. (SL L 68, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 244.; u daljnjem tekstu: Direktiva 94/19).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između A. Surmačsa i Finanšu un kapitāla tirgus komisija (Odbor za financijska tržišta i tržišta kapitala, u daljnjem tekstu: FKTK), zbog odbijanja potonjeg da A. Surmačsu prizna status deponenta koji ima pravo na osiguranje predviđeno Direktivom 94/19.

3

Direktiva 94/19 stavljena je izvan snage Direktivom 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita (SL L 173, str. 149.). Budući da to stavljanje izvan snage ima učinak od dana 4. srpnja 2015., Direktiva 94/19 ostaje primjenjiva na glavni predmet.

4

Prva, šesnaesta i osamnaesta Uvodna izjava Direktive 94/19 glase:

„budući da, u skladu s ciljevima Ugovora, treba unaprijediti usklađen razvoj poslovanja kreditnih institucija u cijeloj Zajednici putem ukidanja svih ograničenja prava poslovnog nastana i slobode pružanja usluga, istovremeno povećavajući stabilnost bankarskog sustava i zaštite štediša;

[...]

budući da s jedne strane, minimalna razina osiguranja propisana ovom Direktivom ne treba ostaviti preveliki dio depozita bez zaštite u interesu zaštite potrošača i stabilnosti financijskog sustava; budući da s druge strane ne bi bilo primjereno postaviti u Zajednici razinu zaštite koja bi u nekim slučajevima mogla poticati loše upravljanje kreditnim institucijama; budući da je potrebno uzeti u obzir troškove financiranja sustava [osiguranja]; budući da se čini razumnim utvrditi usklađeni minimum razine osiguranja na 20000 [eura]; budući da bi mogle biti potrebne ograničene prijelazne odredbe kako bi se omogućilo da se sustavi [osiguranja] pridržavaju tog iznosa;

[...]

budući da se državi članici mora dopustiti isključivanje određenih kategorija posebno navedenih depozita ili deponenata iz osiguranja koje pružaju sustavi osiguranja depozita, ako smatra da ne trebaju posebnu zaštitu;

[...]“

5

U skladu s člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive 94/19:

„Svaka država članica osigurava unutar svog državnog područja uvođenje i službeno priznanje jednog ili više sustava osiguranja depozita. [...]“

6

Članak 7. stavci 1. i 2. te direktive određuju:

„1.   U slučaju nedostupnosti depozita, države članice osiguravaju pokriće u minimalnom iznosu od 50000 EUR za ukupne depozite svakog pojedinačnog deponenta.

[...]

2.   Države članice mogu odrediti isključenje određenih deponenata ili depozita iz osiguranja ili im odrediti nižu razinu osiguranja. Ta su isključenja navedena u Prilogu I.“

7

Prilog I. navedenoj direktivi nabrajao je isključenja iz njezina članka 7. stavka 2. Među depozitima koji su tako mogli biti isključeni iz osiguranja nalazili su se, u točki 7. tog Priloga, depoziti „rukovodećeg osoblja i članova uprave kreditne institucije, članova društva s osobnom odgovornošću za obveze kreditne institucije, osoba s najmanje 5% dionica u temeljnom kapitalu kreditne institucije, osoba odgovornih za provođenje zakonske revizije računovodstvenih dokumenata kreditne institucije i deponenata sličnog statusa u ostalim društvima iste grupe“.

8

Isto tako, točka 8. Priloga I. Direktivi 94/19 određivala je da se iz osiguranja mogu isključiti „depoziti bliske rodbine i trećih osoba koji djeluju u ime deponenata navedenih pod točkom 7.“.

9

Direktiva 94/19 prenesena je u latvijsko pravo Zakonom o osiguranju depozita (Noguldījumu garantiju likums). Fond osiguranja depozita čine doprinosi subjekata navedenih u njegovom članku 7. Na temelju članka 1. stavka 7. navedenog zakona, tim fondom osiguranja upravlja FKTK.

10

Članak 17. stavak 4. istog zakona propisuje da navedeni fond nije dužan osigurati nadoknadu kada je riječ o „depozitima dioničara depozitne institucije koji u njoj imaju značajan udio, članova ili predsjednika nadzornog ili upravnog odbora, direktora službe interne revizije, revizora društva i drugih zaposlenika depozitne institucije koji obavljaju poslove planiranja, upravljanja i kontrole njezine djelatnosti te su odgovorni za te poslove“.

11

FKTK je 21. studenoga 2011. donio odluku br. 278 o prestanku pružanja financijskih usluga društva Latvijas Krājbanka (u daljnjem tekstu: banka). Na taj je datum A. Surmačs u banci bio zaposlen na radnom mjestu potpredsjednika zaduženog za pitanja međunarodnog i financijskog prava. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je A. Surmačs bio izravno podređen predsjedniku upravnog odbora te da je i sam bio član tog tijela prije nego što je postao potpredsjednik, i na tom je radnom mjestu bio zaposlen na dan kada je donesena ta odluka FKTK‑a.

12

Odlukom od 5. siječnja 2012. FKTK je utvrdio da se zbog radnog mjesta na kojem je bio zaposlen u banci A. Surmačs ne može smatrati deponentom pokrivenim osiguranjem predviđenim Zakonom o osiguranju depozita. Ta se odluka temeljila na članku 17. stavku 4. navedenog zakona na temelju kojeg se to osiguranje ne odnosi na zaposlenika depozitne institucije odgovornog za planiranje, upravljanje i kontrolu poslovanja te depozitne institucije.

13

Osporavajući osnovanost te odluke FKTK‑a zato što je njegovo radno mjesto zapravo bilo počasna funkcija bez ovlasti odlučivanja, A. Surmačs je Administratīvā apgabaltiesa (Regionalni upravni sud) podnio tužbu, koju je taj sud odbio odlukom od 24. travnja 2013.

14

A. Surmačs je protiv odluke Administratīvā apgabaltiesa podnio kasacijsku žalbu sudu koji je uputio zahtjev ističući, u bitnome, da bi konkretna procjena obveza, prava i odgovornosti koje se povezuju s radnim mjestom potpredsjednika omogućila da se utvrdi da on nije imao ovlast za donošenje obvezujućih odluka ni ovlast utjecati na djelatnost banke. Usto, A. Surmačs smatra da je Administratīvā apgabaltiesa primijenio Zakon o osiguranju depozita a da nije uzeo u obzir članak 7. stavak 2. i točku 7. Priloga I. Direktivi 94/19.

15

FKTK pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da je funkcija koju je A. Surmačs obavljao u banci u vrijeme kada je donesena odluka navedena u točki 11. ove presude obuhvaćena isključenjem iz članka 17. stavka 4. Zakona o osiguranju depozita i da je on trebao biti smatran „rukovodećim osobljem“ u smislu točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19. Usto, FKTK smatra da za isključenje iz osiguranja u obzir treba uzeti ne samo A. Surmačsove formalne ovlasti, već i utjecaj koji je na djelatnosti banke mogao vršiti na neformalan način.

16

U tim je okolnostima Augstākā tiesa (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li depoziti koji su na temelju točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 bili isključeni u toj odredbi konačno navedeni, tako da države članice u svom nacionalnom pravu ne mogu predvidjeti druge kategorije deponenata na koje bi se primjenjivalo isključenje iz osiguranja depozita.

18

Najprije, valja istaknuti da osamnaesta uvodna izjava Direktive 94/19 predviđa da se određene kategorije depozita ili deponenata mogu isključiti iz osiguranja. U skladu s tom uvodnom izjavom, takvi depoziti ili deponenti moraju biti posebno navedeni.

19

U tom pogledu, člankom 7. stavkom 2. Direktive 94/19 državama članicama dopušta se da određene kategorije deponenata ili određene vrste depozita isključe iz osiguranja ili im odrede nižu razinu osiguranja te se u njemu navodi da su ta isključenja navedena u Prilogu I. Međutim, iz teksta te odredbe ne proizlazi ni na koji način da su ta isključenja navedena samo okvirno ni da države članice mogu proširiti kategorije depozita i deponenata iz Priloga I.

20

Nadalje, valja podsjetiti da je u obrazloženju svoga prijedloga od 4. lipnja 1992. (COM(92) 188 final, SL C 163, str. 6.), koji je doveo do donošenja Direktive 94/19, Komisija jasno navela, na stranici 18. tog obrazloženja, da je popis isključenja iz sustava osiguranja predviđenih Prilogom I. „konačan i da će države članice moći isključiti iz osiguranja samo institucije i osobe koje su u njemu navedene“, dok su sva ostala isključenja protivna Direktivi.

21

Naposljetku, iz prve uvodne izjave Direktive 94/19 proizlazi da ona teži ostvarenju dvostrukog cilja, to jest tomu da se štediše osiguraju u slučaju da depoziti povjereni kreditnim institucijama postanu nedostupni i da se ojača stabilnost bankarskog sustava.

22

U tu svrhu, članak 3. stavak 1. te direktive države članice obvezuje da osiguraju unutar svog državnog područja uvođenje jednog ili više sustava osiguranja depozita. Ti sustavi, na temelju članka 7. stavka 1. navedene direktive, moraju osigurati minimalnu razinu pokrića za svakog deponenta u visini od 50.000 eura.

23

Odstupajući od tog pravila, članak 7. stavak 2. i Prilog I. Direktivi 94/19 dopuštaju državama članicama da isključe iz osiguranja određene depozite ili deponente.

24

Budući da su kategorije predviđene Prilogom I. Direktivi 94/19 iznimka od općeg pravila iz članka 3. navedene direktive, mora ih se usko tumačiti (vidjeti, analogijom, presudu Fastweb, C‑19/13, EU:C:2014:2194, t. 40.).

25

Međutim, kako je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 35. svoga mišljenja, kategorije koje obuhvaća točka 7. Priloga I. Direktivi 94/19 pri određivanju depozita ili deponenata isključenih iz osiguranja moraju se definirati funkcionalno. Slijedom toga, isključenje depozita iz osiguranja primjenjuje se na osobe koje obavljaju funkcije za koje se, s obzirom na nacionalno pravo i poslovnu praksu države članice, može smatrati da su obuhvaćene pojmovima iz navedene točke tog priloga, neovisno o samom nazivu tako obavljanih funkcija, što je dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

26

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da su depoziti koji su isključeni na temelju točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 u njoj konačno navedeni, tako da države članice svojim nacionalnim pravom ne mogu predvidjeti druge kategorije deponenata koje, s obzirom na funkcije koje obavljaju, nisu obuhvaćene pojmovima navedenima u toj istoj točki kako bi se na njih primjenjivalo isključenje iz osiguranja depozita.

27

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li točku 7. Priloga I. Direktivi 94/19 tumačiti na način da države članice iz osiguranja predviđenog tom direktivom mogu, kao rukovodeće osoblje ili osobu koja je obuhvaćena jednom od ostalih kategorija iz navedene točke 7., isključiti određene osobe zbog funkcije koju obavljaju u predmetnoj kreditnoj instituciji, poput one koju je obavljao tužitelj u glavnom postupku.

28

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst te ciljeve propisa čiji je ona dio (presuda Rosselle, C‑65/14, EU:C:2015:339, t. 43. i navedena sudska praksa). Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (presuda Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 50.).

29

Najprije valja istaknuti da doslovni sadržaj predmetne odredbe sam za sebe ne omogućuje davanje odgovora na pitanja suda koji je uputio zahtjev. Naime, u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19 samo se navode kategorije deponenata koje se može isključiti iz osiguranja, a da se dodatno ne navode razlozi koji opravdavaju navedena isključenja ili uloge i funkcije koje bi ti deponenti trebali obavljati kako bi bili obuhvaćeni isključenjem određenim tom odredbom. Takva pojašnjenja ne proizlaze ni iz drugih odredaba Direktive 94/19.

30

Nadalje, što se tiče ciljeva Direktive 94/19, valja podsjetiti da je, u skladu s njezinom prvom uvodnom izjavom, svrha tog propisa zaštititi štediše u njihovim pravnim odnosima s kreditnim institucijama. Naime, budući da u većini slučajeva ne raspolažu informacijama ili potrebnom stručnošću za procjenu stvarnog financijskog stanja kreditnih institucija s kojima posluju, štediše ne mogu ocijeniti rizike insolventnosti tih institucija.

31

U tom pogledu, osamnaesta uvodna izjava Direktive 94/19 predviđa da države članice iz osiguranja mogu isključiti samo deponente koji „ne trebaju posebnu zaštitu“.

32

Naposljetku, što se tiče nastanka Direktive 94/19, valja podsjetiti da obrazloženje prijedloga Komisije (COM(92) 188 final), s jedne strane, na stranici 2. određuje da je svrha te direktive zaštititi deponente „čija su stručna znanja u području financija toliko nedostatna da ne mogu razlikovati stabilne od nestabilnijih kreditnih institucija“ i, s druge strane, na stranici 18. da se određeni deponenti iz Priloga I. mogu isključiti iz osiguranja jer „ih se zbog njihove nestručnosti ili ekonomske slabosti teško može smatrati vrijednima zaštite“. Tako je očito upućeno na osobe iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19.

33

Iz tih razmatranja proizlazi da se fakultativno isključenje deponenata spomenutih u navedenoj točki Priloga I. Direktivi 94/19 temelji na postavci da te osobe načelno imaju određenu razinu stručnosti i informacija o kreditnoj instituciji kojoj povjeravaju svoje depozite, kojom većina deponenata ne raspolaže. Stoga, valja smatrati da osobe koje su obuhvaćene jednom od kategorija navedenih u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19 na temelju te odredbe mogu biti isključene iz osiguranja s obzirom na to da, zbog funkcije koju obavljaju u kreditnoj instituciji ili zbog njihova odnosa s njome, raspolažu razinom informacija i stručnošću koja im omogućuje poznavanje i ocjenjivanje stvarnog financijskog stanja i rizika povezanih s aktivnostima te institucije.

34

Takvo utvrđenje potkrjepljuje ispitivanje drugih isključenja predviđenih Prilogom I. Direktivi 94/19. Tako se jedan od razloga koji opravdavaju fakultativno isključenje „bliske rodbine“ i „trećih osoba koje djeluju u ime deponenata navedenih pod točkom 7.“ nalazi u činjenici da ti subjekti mogu raspolagati istim informacijama kao i osobe navedene u spomenutoj točki 7.

35

Kada je riječ o ispitivanju situacije poput one tužitelja u glavnom postupku s obzirom na ta razmatranja, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je jedina kategorija osoba iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 kojoj bi on mogao pripadati ona „rukovodećeg osoblja“.

36

U takvim uvjetima valja utvrditi da bi osoba u istoj situaciji kao A. Surmačs mogla biti isključena iz osiguranja predviđenog Direktivom 94/19 ako je, zbog funkcija koje je obavljala kao rukovoditelj kreditne institucije, mogla raspolagati razinom informacija i stručnošću koje joj omogućuju poznavanje i ocjenjivanje stvarnog financijskog stanja, kao i rizika povezanih s aktivnostima te institucije.

37

Sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti je li u situaciji koja je dovela do glavnog postupka zainteresirana osoba imala informacije i stručne sposobnosti iz točke 33. ove presude te je li se nalazila u situaciji spomenutoj u točkama 35. i 36. ove presude. U tu svrhu navedeni sud morat će u obzir uzeti sve relevantne okolnosti glavnog predmeta i osobito opis radnog mjesta A. Surmačsa, zadaće koje je doista obavljao, te pravne i činjenične odnose između potonjeg i upravnog odbora banke. U tom okviru pitanje je li A. Surmačs bio odgovoran za sve djelatnosti banke ili samo za jednu posebnu granu njezine djelatnosti tek je jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir prilikom gore navedene provjere.

38

S obzirom na ta razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti da točku 7. Priloga I. Direktivi 94/19 treba tumačiti na način da države članice iz osiguranja predviđenog tom direktivom mogu, kao rukovodeće osoblje, isključiti osobe koje zbog funkcije koju obavljaju u kreditnoj instituciji, neovisno o nazivu te funkcije, raspolažu takvom razinom informacija i stručnosti koja im omogućuje ocjenjivanje stvarnog financijskog stanja i rizika povezanih s aktivnostima kreditne institucije.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: