1. 

 ( 2 )) u tu svrhu upotrebljavaju Nicansku klasifikaciju ( 3 ).

2. 

Sporazum iz Nice obuhvaća popis s 34 razreda proizvoda i 11 razreda usluga. Svaki razred sadržava opće naznake koje odgovaraju područjima u koja potpadaju proizvodi ili usluge iz tog razreda. Klasifikacija osim toga sadržava abecedni popis proizvoda i usluga, koji obavještava o razredu kojemu potpada svaki od njih.

3. 

U presudi The Chartered Institute of Patent Attorneys ( 4 ) (u daljnjem tekstu: presuda „IP Translator”), Sud se očitovao o tumačenju uporabe naslovâ razredâ iz Sporazuma iz Nice kao čimbeniku koji utječe na opseg zaštite dodijeljene registracijom žigova. Uspostavio je određene smjernice i, osobito, potrebu da se u prijavama za njihovu registraciju jasno i precizno navedu dobra ili usluge za koje se traži registracijska zaštita ( 5 ). Sud, međutim, nije utvrdio vremenske učinke presude.

4. 

Poduzeće Brandconcern BV ovom žalbom traži da se ukine presuda Općeg suda od 30. rujna 2014., Scooters India protiv OHIM‑a – Brandconcern (LAMBRETTA) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda ( 6 )) jer smatra da je počinio pogrešku time što na prijavu za registraciju podnesenu EUIPO‑u, koja se odnosi na razred 12., nije retroaktivno primijenio sudsku praksu iz presude IP Translator. Njegova će žalba najprije omogućiti da se načelno razjasni okvir sudske prakse utvrđene u presudi IP Translator i da se zatim analizira je li je eventualno moguće primijeniti na već registrirane žigove.

5. 

U svakom slučaju, značaj presude kojom će se riješiti žalba bit će ograničen s obzirom na novi tekst članka 28. Uredbe br. 207/2009 ( 7 ) nakon što je 23. ožujka 2016. na snagu stupila Uredba (EU) 2015/2424 ( 8 ). Njezin stavak 8. pokušava ublažiti probleme u tumačenju u vezi s klasifikacijom proizvoda i usluga za žigove registrirane prije datuma donošenja presude IP Translator.

6.

Za potrebe ovog spora na žigove Unije primjenjuje se Uredba br. 207/2009. Naknadne izmjene u skladu s Uredbom 2015/2424, kojom su izmijenjeni bitni aspekti prethodnog propisa o žigovima Zajednice (koji se sada nazivaju „žigovi Europske unije” ( 9 )) ne utječu ratione temporis na ovu žalbu. Međutim, potrebno je navesti novi članak 28. („Označivanje i klasifikacija proizvoda i usluga”), čiji stavak 8. utvrđuje:

„8.   Nositelji žigova EU‑a prijavljenih prije 22. lipnja 2012. koji su registrirani s obzirom na cijeli naslov određenog Nicanskog razreda mogu izjaviti da im je na dan podnošenja zahtjeva namjera bila tražiti zaštitu s obzirom na proizvode i usluge koje izlaze iz okvira obuhvaćenog doslovnim značenjem sadržaja tog razreda, pod uvjetom da su tako označeni proizvodi ili usluge uključeni u abecedni popis za taj razred u onom izdanju Nicanske klasifikacije koje je bilo na snazi na datum podnošenja zahtjeva.

Izjava se podnosi u Uredu do 24. rujna 2016. i u njoj se jasno, precizno i specifično navode proizvodi i usluge, osim onih koji su očito obuhvaćeni doslovnim značenjem naznaka naslova razreda izvorno obuhvaćenoga nositeljevom namjerom. […]

Smatra se da žig EU‑a za koji nije podnesena izjava u razdoblju iz drugog podstavka obuhvaća, nakon isteka tog razdoblja, samo proizvode ili usluge jasno obuhvaćene doslovnim značenjem naznaka uključenih u naslov odgovarajućeg razreda.”

7.

U okviru Glave VI. pod naslovom „Odricanje, opoziv i ništavost”, članak 51. u vezi s razlozima za opoziv utvrđuje:

„1.   Prava nositelja žiga Zajednice proglašavaju se opozvanima na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede:

2.   Kad osnovani razlozi za opoziv prava postoje u odnosu na samo neke proizvode ili samo neke usluge za koje je taj žig Zajednice registriran, prava nositelja proglašavaju se opozvanima u odnosu na samo te proizvode ili samo te usluge.”

8.

Pravilo 2. pod naslovom „Popis proizvoda i usluga” propisuje sljedeće:

9.

Predsjednik EUIPO‑a ima ovlasti koje su mu dodijeljene člankom 124. Uredbe br. 207/2009. Među njima se, za potrebe ovog predmeta, ističe ovlast donošenja internih administrativnih uputa i, osobito, informacija za javnost [stavak 2. točka (a)], koje se u skladu s člankom 89. točkom (b) te uredbe trebaju objaviti u Službenom listu EUIPO‑a.

10.

Predsjednik je usvojio i objavio Informaciju za javnost br. 4/03 ( 11 ) kako bi objasnio praksu Ureda u vezi s upotrebom naslovâ razredâ, kao i utjecaj navedene upotrebe za slučaj da su prijave ili registracije za žig Zajednice bile predmet ograničenja ili djelomičnog odricanja ili da su bile obuhvaćene postupkom povodom prigovora ili postupkom brisanja iz registra. U skladu s njezinom točkom IV. stavcima 1. i 2.:

„34 razreda proizvoda i 11 razreda usluga obuhvaćaju sve proizvode i usluge. Stoga, upotreba svih općih naznaka navedenih u naslovu određenog razreda predstavlja potraživanje za sve proizvode ili usluge koje potpadaju u taj konkretan razred.

Slično tomu, upotreba konkretne opće naznake iz naslova razreda obuhvaća sve pojedinačne proizvode ili usluge koje potpadaju u tu opću naznaku i koje su prikladno razvrstane u isti razred. […]” [neslužbeni prijevod]

11.

Povodom presude IP Translator, i iako je Sud u njoj tumačio Direktivu 2008/95/EZ ( 12 ), a ne Uredbu br. 207/2009, predsjednik EUIPO‑a izdao je Informaciju za javnost br. 2/12 ( 13 ), u čijoj se točki V. navodi sljedeće:

„Što se tiče žigova Zajednice registriranih prije stupanja na snagu ove Informacije za javnost, a koji upotrebljavaju sve opće naznake navedene u naslovu razreda konkretnog razreda, Ured smatra da je namjera podnositelja prijave, s obzirom na navedeno u prethodnoj Informaciji za javnost br. 4/03, bila obuhvatiti sve proizvode i usluge uključene u abecedni popis navedenog razreda u izdanju koje je bilo na snazi u trenutku podnošenja prijave.

To ne dovodi u pitanje primjenu članka 50. CTMR‑a [Uredba o žigu Zajednice].” [neslužbeni prijevod]

12.

Iz točaka 1. do 6. pobijane presude proizlazi da je društvo Scooters India Ltd. nositelj verbalnog žiga Zajednice „Lambretta” ( 14 ), koji je prijavljen 7. veljače 2000. i koji je Ured registrirao 6. kolovoza 2002. pod brojem 1495100.

13.

U prijavi za registraciju proizvodi zaštićeni žigom bili su ograničeni na razrede 3., 12., 14., 18. i 25. Nicanskog sporazuma. Budući da je Scooters India pred Općim sudom djelomično povukao svoje tužbene zahtjeve ( 15 ), u okviru ove žalbe bit će potrebno pozvati se samo na proizvode obuhvaćene razredom 12., čiji opis iz Nicanskog sporazuma glasi kako slijedi:

14.

Poduzeće Brandconcern podnijelo je 19. studenoga 2007. zahtjev za djelomični opoziv žiga Lambretta u skladu s člankom 50. stavkom 1. točkom (a) i stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 40/94 ( 16 ). Navedeni zahtjev za opoziv odnosio se, među ostalim, na proizvode iz razreda 12. i temeljio se na izostanku stvarne uporabe žiga tijekom neprekinutog razdoblja od pet godina.

15.

Odjel za poništaje EUIPO‑a prihvatio je zahtjev Brandconcerna odlukom od 24. rujna 2010. i proglasio djelomični opoziv žiga od 19. studenoga 2007. za proizvode, između ostalog, unutar razreda 12.

16.

Scooters India je odluku od 24. rujna 2010. pobijao pred EUIPO‑om na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.

17.

Prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a svojom je odlukom od 1. prosinca 2011. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) odbilo žalbu društva Scooters India, osim u dijelu koji se odnosio na „sapune” iz razreda 3. (u vezi s kojim je poništio odluku od 24. prosinca 2010.) ( 17 ).

18.

Žalbeno je vijeće kao razlog za odbijanje žalbe Scooters India navelo da za proizvode iz razreda 12. (među ostalim) nije dokazana dovoljna razina stvarne uporabe žiga Lambretta, što je dovelo do opoziva registracije.

19.

Scooters India je podneskom od 8. veljače 2012. pred Općim sudom podnio tužbu za poništenje protiv odluke žalbenog vijeća. Temeljio ju je na samo jednom tužbenom razlogu, odnosno povredi članka 51. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, koji je podijelio na dva prigovora.

20.

U okviru prvoga je žalbenom vijeću prigovorio to što prilikom proglašenja opoziva nije isključio zamjenske dijelove, čime je od EUIPO‑a tražio primjenu kriterija koji je bio na snazi u trenutku podnošenja njegova zahtjeva 2000. godine. Prema tom kriteriju, ako se u prijavi za registraciju žiga, bez razlike, navode dobra iz opisa nekog razreda, tada su njome obuhvaćeni svi proizvodi s abecednog popisa dobara i usluga koji potpadaju u taj razred (u daljnjem tekstu: sveobuhvatan kriterij).

21.

Opći je sud analizirao taj prigovor. Analizirao je ( 18 ) potpadaju li zamjenski dijelovi za skutere pod proizvode iz razreda 12. te je zatim ispitao može li se prijava za registraciju društva Scooters India riješiti u skladu sa sveobuhvatnim kriterijem ili pak u skladu s „doslovnim” kriterijem ( 19 ), odnosno uzimajući u obzir samo smisao kategorijâ proizvodâ koje su izričito navedene u opisu predmetnog razreda (u ovom slučaju vozila i uređaji za kretanje po zemlji, po vodi ili po zraku).

22.

Opći je sud podsjetio na presudu IP Translator ( 20 ), iz koje proizlazi da podnositelj prijave žiga, ako upotrijebi sve opće naznake određenog naslova razreda iz Klasifikacije, treba naznačiti odnosi li se njegova prijava na sve proizvode ili usluge navedene u abecednom popisu određenog razreda ili samo na neke od njih, pri čemu je u potonjem slučaju obvezan navesti one proizvode i usluge koje su obuhvaćene tim razredom ( 21 ).

23.

Budući da je presuda IP Translator donesena nakon što su nastupile činjenice koje su predmet tužbe, Opći je sud ispitao njezin utjecaj i utvrdio da se na predmetni slučaj primjenjuje Informacija za javnost br. 2/12, što je u biti potkrijepio sljedećim argumentima: a) Informacija za javnost br. 4/03 služila je isključivo za potrebe objašnjenja prakse Ureda do njezine objave; b) Informacija za javnost br. 2/12 nije razlikovala žigove registrirane prije ili nakon donošenja Informacije za javnost 4/03; i c) načelo pravne sigurnosti potvrđivalo je primjenu Informacije za javnost br. 2/12 na žigove, kao što je to Lambretta, registrirane prije donošenja Informacije za javnost br. 4/03 ( 22 ).

24.

Stoga je Opći sud ustvrdio da se navođenje, u prijavi za registraciju žiga Lambretta, svih kategorija proizvoda iz opisa razreda 12. treba tumačiti na način da je obuhvaćalo sve proizvode s abecednog popisa razvrstane u taj razred, što je, među ostalim, odgovaralo namjeri društva Scooters India. Također je naveo da, iako zamjenski dijelovi za skutere kao takvi nisu navedeni u abecednom popisu proizvoda iz razreda 12., on ipak uključuje pribor i dijelove za vozila, kao što su to gume, kotači ili blok motora, zbog čega je žalbeno vijeće trebalo ispitati stvarnu uporabu žiga u odnosu na zamjenske dijelove. Budući da takvo ispitivanje nije provedeno u okviru sporne odluke, Opći je sud usvojio prvi prigovor iz tužbenog razloga za poništenje koji je naveo Scooters India ( 23 ).

25.

Svojim drugim prigovorom Scooters India žalbenom je vijeću prigovorio da je počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije primijenio sudsku praksu Suda u skladu s kojom se stvarnom uporabom žiga za zamjenske dijelove zadržavaju prava njegova nositelja u odnosu na proizvode koji obuhvaćaju navedene dijelove ( 24 ).

26.

Opći sud odbio je drugi prigovor jer žalbeno vijeće nije uspjelo ispitati dokaze podnesene u vezi sa zamjenskim dijelovima za skutere. Međutim, navedenom je vijeću dao upute o načinu na koji bi trebalo provesti tu analizu u vezi s uporabom žiga Lambretta za zamjenske dijelove, pozivajući se, među ostalim, na kriterije utvrđene u presudi Ansul ( 25 ).

27.

Tajništvo Suda zaprimilo je žalbu Brandconcerna 11. prosinca 2014., a odgovor na žabu EUIPO‑a i društva Scooters India zaprimilo je 10. ožujka 2015. odnosno 18. ožujka 2015.

28.

U skladu s člankom 175. stavkom 1. Poslovnika Suda, replika je podnesena 4. lipnja 2015., a odgovori na repliku društva Scooters India i EUIPO‑a podneseni su 8. lipnja odnosno 13. lipnja.

29.

Brandconcern od Suda primarno zahtijeva da: a) ukine pobijanu presudu; b) odbije tužbu društva Scooters India pred Općim sudom; i c) naloži snošenje troškova protivnim strankama. Podredno zahtijeva da ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem se njome poništava odluka žalbenog vijeća od 1. prosinca 2011. i da EUIPO‑u i društvu Scooters India naloži snošenje troškova.

30.

EUIPO traži od Suda da: a) odbaci drugi žalbeni razlog kao nedopušten; b) odbije žalbu; i c) naloži Brandconcernu snošenje troškova.

31.

Scooters India od Suda zahtijeva da odbije žalbu i naloži Brandconcernu snošenje troškova.

32.

U skladu s člankom 76. stavkom 1. Poslovnika, a na zahtjev društva Brandconcern i društva Scooters India, 11. svibnja 2016. održana je rasprava na kojoj su prisustvovale sve stranke.

33.

Brandconcern prigovara Općem sudu dvije pogreške koje se tiču prava: a) povredu članka 51. stavka 1. točke (a) u vezi s člankom 51. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009; i b) postupovnu povredu koja se odnosi na neusklađenost tužbenih zahtjeva i presude, zbog čega je donesena presuda ultra petita.

34.

Brandconcern smatra ( 26 ) da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava odlučivši da EUIPO ima obvezu, u skladu s načelom pravne sigurnosti, ispitati je li Scooters India stvarno rabio žig za zamjenske dijelove, nakon što je priznao da registracija tog znaka, na temelju opisa razreda 12., također obuhvaća takve proizvode.

35.

U prilog svojoj tezi navodi presudu IP Translator, u kojoj se Sud očitovao u korist doslovnog smisla izraza koje nositelji žigova upotrebljavaju u svojim prijavama za registraciju. Smatra da se navedena presuda treba bezuvjetno primijeniti na ovaj predmet, pri čemu ne mogu prevladati razmatranja u vezi s pravnom sigurnošću koje je Opći sud iznio u pobijanoj presudi.

36.

Brandconcern smatra da Opći sud ne može razgraničiti vremenske učinke presude Suda, s obzirom na to da potonji u vlastitim odlukama nije utvrdio tu zadršku. Osim toga, Scooters India pred Općim sudom nije istaknuo nijednu prethodnu praksu koja bi potvrđivala tako slobodnu primjenu načela pravne sigurnosti, a to ne čini ni sama pobijana presuda. U vezi s tim, Opći sud ne može koristiti vlastite presude kako bi ograničio učinke neke presude Suda.

37.

U konačnici, Brandconcern niječe da prilikom tumačenja prijava za registraciju u obzir treba uzeti namjeru nositelja žigova ( 27 ), što je protivno praksi EUIPO‑a prije donošenja Informacije za javnost br. 2/12. U svakom slučaju, ta bi se namjera trebala odnositi na popis proizvoda i usluga u cilju točnijeg utvrđivanja područja zaštite koje traži nositelj žiga, kao što je to naknadno zahtijevala presuda IP Translator. Smatra da nedostatke iz prvotne prijave ne bi trebalo ispravljati pozivajući se na naknadno potraživanje senioriteta, kao niti u žalbenom postupku.

38.

Ukratko, Brandconcern smatra da je Sud u presudi IP Translator mogao primijeniti pristup s pogledom u budućnost kao smjernicu za tumačenje prijava za registraciju, ali to ipak nije učinio. Suprotno tomu, donio je opće pravilo koje zahtijeva jasno i precizno navođenje u prijavama žiga, u skladu s kojim se one moraju tumačiti.

39.

EUIPO odbija Brandconcernove argumente. Konkretno, zagovara stajalište da u presudi IP Translator nije odabran ni jedan od dvaju pristupa, odnosno ni sveobuhvatan kriterij iz Informacije za javnost br. 4/03 ni kriterij doslovnog smisla. Tvrdi da se u navedenoj presudi radilo o prijavama za registraciju, a ne o već registriranim žigovima, zbog čega zahtjevi jasnoće i preciznosti prije svega utječu na prve, a ne, na jednak način, na druge.

40.

Ured navodi da se u točki 60. presude IP Translator predlaže da namjera podnositelja prijave postane temeljni kriterij za utvrđivanje opsega zaštite svojstvenog žigu. Međutim, dok podnositelji prijave trebaju navesti svoju namjeru ispunjavajući zahtjeve jasnoće i preciznosti, nadležno tijelo (uredi za žigove) treba ispitati tu namjeru u vezi s već registriranim žigovima. Na presudu IP Translator nije se moguće pozivati kako bi se na taj način onemogućilo da se uz pomoć pretpostavke utvrdi namjera podnositelja prijave. U tom smislu, Opći sud nije zanemario smjernice iz presude IP Translator u vezi s prijavama žigova, nego ih je jednostavno prilagodio u vezi s već registriranim žigovima.

41.

Ured dodaje da se namjera društva Scooters India ogledala u tome što je zatražilo registraciju ranijeg britanskog žiga Lambretta, zahtijevajući senioritet za sve proizvode, što je obuhvaćalo „automobile, kombije i bicikle, kao i dijelove i sastavne dijelove” za te proizvode.

42.

Scooters India navodi da bi shvaćanje presude IP Translator na način na koji to predlaže Brandconcern značilo povredu pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja subjekata, koji su se oslanjali na kriterij uredâ za žigove (ne samo EUIPO‑a) u vezi s navođenjem opisâ razredâ kao skraćenog upućivanja na sva dobra koja su njima obuhvaćena u skladu s abecednim popisom. Osim toga smatra, na temelju istih argumenata kao i EUIPO, da Brandconcern pogrešno tumači presudu IP Translator.

43.

Brandconcern svojim prvim žalbenim razlogom pobijanoj presudi prigovara povredu članka 51. stavka 1. točke (a) u vezi sa stavkom 2. istog članka Uredbe br. 207/2009. Ta odredba propisuje da se tijekom pet godina žig mora stvarno rabiti u odnosu na proizvode ili usluge koje su njime zaštićene ( 28 ).

44.

Dok je izraz „stvarna uporaba” već opširno i detaljno protumačen u presudi Ansul ( 29 ) te se ne dovodi u pitanje u okviru ove žalbe, upućivanje na „proizvode ili usluge za koje je [žig] registriran” zahtijeva dodatno tumačenje.

45.

Budući da, u skladu s člankom 26. stavkom 1. točkom (c) Uredbe br. 207/2009, a u cilju registracije znaka, prijava žiga EU‑a treba sadržavati proizvode i usluge koje se njime žele zaštititi, Brandconcern tvrdi da se ocjena navedene prijave mora izvršiti u skladu s načelima iz presude IP Translator.

46.

Spor u vezi s primjenom presude IP Translator na ovaj predmet prvenstveno se odvija dvojako: s obzirom na njegovu vremensku relevantnost i s obzirom na njegovu moguću ekstrapolaciju s materijalnog gledišta. Dok Brandconcern ističe da se u samoj presudi ne ograničavaju njezini učinci, zbog čega Opći sud njezinu primjenu ne bi mogao prilagoditi pozivajući se na pravnu sigurnost, EUIPO ističe različitost predmeta sporova, odnosno prijavu za registraciju (u predmetu u kojem je donesena presuda IP Translator) i već registriranog žiga (u ovom postupku).

47.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačenje nekog pravnog pravila prava Unije koje Sud daje izvršavajući ovlast koju mu dodjeljuje članak 267. UFEU‑a pojašnjava i precizira značenje i doseg spomenutog pravnog pravila, onako kako ono treba ili je trebalo biti shvaćeno i primijenjeno od trenutka stupanja na snagu. Stoga, tumačeno pravno pravilo može i mora biti primijenjeno čak i na pravne odnose koji su se pojavili i nastali prije presude kojom se odlučuje o zahtjevu za tumačenje ako su usto ispunjeni uvjeti koji omogućuju iznošenje spora o primjeni spomenutog pravnog pravila pred nadležna sudska tijela ( 30 ).

48.

Ta ista sudska praksa utvrđuje da, u skladu s općim načelom pravne sigurnosti svojstvenom pravnom poretku Unije, Sud može samo iznimno biti doveden u situaciju da ograniči mogućnost da se pozove na odredbu koju je protumačio, ako su ispunjeni kriteriji dobre vjere zainteresiranih osoba i opasnosti od ozbiljnih poremećaja ( 31 ).

49.

U konačnici, i dalje u skladu s tom sudskom praksom, Sud treba utvrditi trenutak od kojeg će njegovo tumačenje pravila Unije početi proizvoditi učinke, pri čemu vremensko ograničenje učinaka takvog tumačenja treba biti navedeno isključivo u samoj presudi. Na taj se način jamči jednako postupanje prema državama članicama i drugim pojedincima u odnosu na to pravo te se ispunjavaju zahtjevi koje nalaže načelo pravne sigurnosti ( 32 ).

50.

Ukratko, sudska praksa u vezi s ograničenjem učinaka neke presude Suda može se svesti na sljedeće točke: a) presude Suda načelno imaju učinke ex tunc; b) ograničenje učinaka tumačenja nekog pravnog pravila iznimne je prirode; c) samo je Sud nadležan za određivanje ograničenja takvih značajki; i d) takvo ograničenje mora izričito biti navedeno u presudi kojom se tumači odredba o kojoj je riječ.

51.

Kao što navodi Brandconcern, točno je da presuda IP Translator ne sadržava nikakvo vremensko ograničenje njezinih učinaka, zbog čega bi se tumačeno pravilo, na prvi pogled, trebalo primjenjivati i na pravne situacije koje su nastale prije donošenja presude. Ipak, znakovito je što nijedna od stranaka u tom prethodnom postupku (jedanaest država članica, Komisija, EUIPO i dvije stranke u postupku a quo) nije zatražila takvo ograničenje, nakon čega bi Sud bio obvezan očitovati se za ili protiv takvog zahtjeva, međutim u presudi se ne spominje ništa u tom pogledu. Unatoč tomu što ta šutnja otvara prostor nagađanjima o njezinim uzrocima, radije ne bih ulazio u područje koje je isključivo spekulativno i stoga od male koristi za ovu žalbu.

52.

Umjesto toga, prikladnije bi bilo bolje razmotriti argument Ureda koji, kako bi potkrijepio presudu Općeg suda, objašnjava utjecaj presude IP Translator u ovom sporu: ako se tada raspravljalo o prijavama žiga, sada se raspravlja o već registriranim žigovima. Stoga valja ispitati koji je, u stvari, smisao te presude.

53.

Predmet se odnosio ( 33 ) na zahtjev za registraciju oznake „IP Translator” kao nacionalnog žiga. U prijavi su navedene usluge koje su bile predmet zaštite upotrebljavajući opće izraze iz naslova razreda 41. Nicanskog sporazuma, odnosno „Obuka; stručno osposobljavanje; razonoda; sportske i kulturne djelatnosti”.

54.

Ured za žigove Ujedinjene Kraljevine odbio je prijavu na temelju nacionalnih propisa koji odgovaraju članku 3. stavku 1. točki (b) i (c) i stavku 3. Direktive 2008/95. Navedenu je prijavu tumačio u skladu s Informacijom za javnost br. 4/03 ( 34 ), na način da nije obuhvaćala samo one vrste usluga koje je naveo podnositelj prijave, nego i sve druge obuhvaćene razredom 41., uključujući usluge prevođenja. Zaključio je da, za potonje usluge, oznaka „IP Translator” nema razlikovni, nego opisni karakter.

55.

Podnositelj prijave ( 35 ) podnio je žalbu protiv te odluke, navodeći da u njegovoj prijavi nisu bile navedene, pa stoga ni sadržane, usluge prevođenja obuhvaćene razredom 41. Zbog toga su prigovori na registraciju koje je naveo Ured za žigove bili pogrešni, a njegova prijava neopravdano odbijena.

56.

U svojem odgovoru na tri prethodna pitanja (preoblikovana), Sud je:

57.

Na temelju teksta presude IP Translator zaključujem, kao prvo, da presudu Suda treba razumjeti u kontekstu spora o kojem je odlučivao: radilo se o odbijanju prijave žiga u vezi s tumačenjem razreda usluga za koje se tražila zaštita. Konkretno, presuda opisuje način na koji podnositelj prijave žiga mora ispuniti obvezu navođenja, s jasnoćom i preciznošću, popisa proizvoda ili usluga za koje se traži registracija željene oznake ( 39 ).

58.

Kao drugo, iako se treće prethodno pitanje odnosilo na spor između zagovornika doslovnog kriterija i zagovornika sveobuhvatnog kriterija ( 40 ), pri čemu je Sud bio pozvan posredovati u toj raspravi, isti je pristojno odbio taj poziv te se u svojem odgovoru usredotočio na prijavu, a odlučivanje o tom problemu prepustio je uredima za žigove ( 41 ).

59.

Naime, iz presude proizlazi da se Sud u stvari nije izjasnio u korist nijedne od tih mogućnosti. Štoviše, čak je prihvatio mogućnost općeg pozivanja na razrede, zahtijevajući samo dovoljnu jasnoću i preciznost, neovisno o upotrijebljenoj metodi tumačenja. Točno je da se takvo rješenje u najvećoj mjeri odnosi na sustave u kojima se primjenjuje sveobuhvatan kriterij zato što, u skladu s njime, podnositelj prijave treba navesti odnosi li se njegova prijava na sve razrede s abecednog popisa koji odgovara svakom navedenom razredu ili samo nekim od proizvoda ili usluga navedenih na tom popisu ( 42 ). Međutim, ponavljam, izreka presude jasno je utvrdila da se ne protivi upotrebi općih naznaka.

60.

Kao treće, iako to možda nije toliko važno, u presudi IP Translator nije se tumačila konkretna odredba iz Direktive 2008/95, nego je iz skupa odredaba i uvodnih izjava tog normativnog teksta izvedena obveza jasnoće i preciznosti za podnositelje prijave žiga ( 43 ).

61.

Je li presudu IP Translator moguće nedvojbeno ekstrapolirati na slučaj koji je doveo do ovog spora? U tom pogledu dijelim zadrške EUIPO‑a i to zbog argumenata koje ću navesti u nastavku.

62.

Već sam naveo da se predmet IP Translator odvijao u području prijave za registraciju razlikovnog znaka, kojim su se željele zaštititi određene usluge. Sud, za taj trenutak postupka registracije žigova, podnositelju prijave nameće zahtjev jasnoće i preciznosti kako bi se olakšala provedba drugih članaka relevantnih propisa, kao što su to oni u vezi s apsolutnim i relativnim razlozima za odbijanje, na koje se kasnije također moguće pozvati kao na razloge ništavosti žiga ( 44 ).

63.

Taj zahtjev ( 45 ) prvenstveno se odnosi na podnositelja prijave. Zahtjevi iz presude IP Translator koji obvezuju urede za žigove znatno su blaži, a na ta se nacionalna tijela („nadležna tijela”) aludira kako radi isticanja veze između zahtjeva jasnoće i preciznosti prijava i izvršavanja njihovih obveza povezanih s prethodnim preispitivanjem tih prijava ( 46 ), tako i radi toga da ih se, u istom smislu, podsjeti na njihovu odgovornost prilikom konkretne ocjene svakog slučaja u cilju utvrđivanja jesu li opće naznake naslovâ razredâ sukladne zahtjevu jasnoće i preciznosti ( 47 ). Međutim, ti zahtjevi nisu navedeni u izreci presude.

64.

U tom kontekstu, čak i točka 60. presude ( 48 ), za koju se činilo da poništava praksu EUIPO‑a iz Informacije za javnost br. 4/03 (temeljenu na sveobuhvatnom kriteriju), dobiva značaj koji je koherentniji s njezinim preostalim sadržajem. Taj prigovor, ako se čita zajedno s točkom 61., otkriva svoj stvarni doseg, odnosno upozorenje da se navedenim postupanjem u opasnost dovodi zahtjev jasnoće i preciznosti koji moraju ispuniti podnositelji prijave žiga. U protivnom, ni podnositelj prijave ni drugi gospodarski subjekti, prilikom upotrebe svih naznaka naslovâ određenog razreda, ne bi sa sigurnošću mogli utvrditi opseg zaštite utemeljene na upotrebi općih naznaka.

65.

Rizik upotrebe sveobuhvatnog pristupa ili kriterija leži u tome što bi podnositelji prijave mogli prestati izvršavati svoju obvezu jasnog navođenja dobara ili usluga za koje traže zaštitu. Stoga se radi o sprečavanju toga da se obveza podnositelja prijave zamijeni opuštenom upravnom praksom. Međutim, u kontekstu presude, tu namjeru treba shvatiti kao upozorenje da se, u fazi prethodnog preispitivanja, ne prihvaćaju prijave koje, zbog svoje neodređenosti, ne poštuju zahtjev jasnoće i preciznosti kod navođenja proizvoda i usluga. Smatram da je to smisao točke 62. presude IP Translator.

66.

Smatram da razlika u činjeničnom stanju između predmeta IP Translator i ovog predmeta (u onome su se činjenice odnosile na prijavu žiga, a u ovome na već registrirani žig) ne omogućava ekstrapolaciju uputa i naloga iz navedene presude, što dovodi do odbijanja prvog žalbenog razloga Brandconcerna.

67.

Takav ishod ne čudi s obzirom na to da se prijava žiga odvija u trenutku postupka registracije žiga u kojemu ga je još uvijek moguće ispraviti ili izmijeniti, kao što proizlazi iz članka 43. Uredbe br. 207/2009. Presuda IP Translator osnažuje obvezu nacionalnih ureda, koja se odnosi na tu fazu njihove analize, da osiguraju potpuno i strogo preispitivanje prijava kako bi se izbjegao pogrešan upis žiga ( 49 ). Ako je njihova zadaća vođenje odgovarajućeg i preciznog registra ( 50 ), čini se logičnim da se u presudi IP Translator od njih, neizravno, traži da nadziru da gospodarski subjekti podnose prijave koje su sukladne zahtjevu jasnoće i preciznosti.

68.

Nasuprot tomu, nakon što se žig registrira, na tumačenje popisa proizvoda i usluga koje su njime zaštićene primjenjuje se druga vrsta pravila, među ostalim, osobito, zabrana njegove promjene iz članka 48. Uredbe br. 207/2009. No, teško se može smatrati da su upute iz presude IP Translator u skladu s ulogom ureda za žigove u toj drugoj fazi. Upravo bi razlikovanje dvaju trenutaka trebalo objasniti izostanak ograničenja učinaka presude IP Translator: nije isto tumačiti popis proizvoda i usluga sadržanih u prijavi, koju je još moguće izmijeniti, što i popis već registriranog žiga, koji je po definiciji konsolidiran i praktički nepromjenjiv.

69.

Ako se, stoga, kao točan prihvati argument Ureda u vezi s utjecajem presude IT Translator na tumačenje popisa proizvoda i usluga za već registrirane žigove jer se navedena presuda odnosila na obveze gospodarskog subjekta koji podnosi prijavu žiga, onda otpada glavni argument Brandconcerna na kojem temelji svoj prvi žalbeni razlog.

70.

Prigovor žalitelja u žalbenom postupku zapravo se temelji na neodgovarajućem čitanju pobijane presude jer ona vremenski ne ograničava učinke presude IP Translator, unatoč tomu što se u svojoj točki 24. poziva na ustaljenu praksu u tom području i unatoč činjenici što presuda IP Translator uopće nije upućivala na vremenske učinke. Opći sud naprosto provjerava je li Ured mogao primijeniti Informaciju za javnost br. 4/03 na žig koji je registriran prije 21. lipnja 2012., što je podrazumijevalo upotrebu sveobuhvatnog kriterija u cilju provjere jesu li zamjenski dijelovi obuhvaćeni razredom 12., iako ih se izričito ne navodi. Ta je provjera predstavljala prethodni preduvjet potreban za razjašnjenje toga je li žalbeno vijeće smjelo ispitivati dokaze koje je Scooters India dostavio u vezi sa stvarnom uporabom žiga za te zamjenske dijelove.

71.

U tom kontekstu, pobijana presuda analizira ( 51 ) Informaciju za javnost br. 2/12 koju kvalificira kao „primjenu načela pravne sigurnosti”, u okolnostima u kojima je EUIPO trebao objasniti na koji će način utvrditi područje zaštite dodijeljeno žigovima EU‑a registriranim prije 21. lipnja 2012. koji su upotrebljavali opće naznake naslovâ razredâ iz Nicanskog sporazuma.

72.

Kasnije, u točkama od 28. do 34. pobijane presude osporava argumentaciju da se Scooters India nije mogao pozvati na legitimna očekivanja jer je Informacija za javnost br. 4/03 donesena nakon njegove prijave za registraciju. Opći sud smatra da je navedena Informacija za javnost služila za potrebe objašnjenja prakse koju je EUIPO do tog trenutka primjenjivao i da ju je konsolidirala. Stoga smatra da ju je trebalo primijeniti i na tumačenje popisa dobara za koje je Scooters India 2002. registrirao žig Lambretta.

73.

Iz prethodnog proizlazi da pobijana presuda prihvaća kriterij razdvajanja prijava žigova i već zaštićenih žigova, pri čemu se time ne žele ograničiti vremenski učinci presude IP Translator. S obzirom na tumačenje presude IP Translator kako je predloženo u dijelu b) preispitivanja ovog prvog žalbenog razloga, Općem sudu ne treba pripisivati povredu njezinih načela.

74.

EUIPO je tako mogao primijeniti sveobuhvatan kriterij, zbog zahtjeva pravne sigurnosti, načela svojstvenog pravnom poretku Unije, te ispitati namjeru društva Scooters India prilikom podnošenja prijave. Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava ni time što je smatrao da Ured može upotrijebiti sveobuhvatan kriterij za žigove registrirane prije 21. lipnja 2012., ni time što je zahtijevao da žalbeno vijeće ispita stvarnu uporabu žiga Lambretta za zamjenske dijelove od strane društva Scooters India.

75.

Dopustit ću si da iznesem konačno razmišljanje: zakonodavac Unije želio je novim člankom 28. stavkom 8. Uredbe br. 207/2009 ( 52 ) ublažiti nedostatke sustava, na način da je nositeljima žigova registriranim prije 22. lipnja 2012. dao mogućnost da do 24. rujna 2016. razjasne svoju namjeru na dan podnošenja prijave u vezi s proizvodima ili uslugama navedenim u opisu naslova razreda kojim su obuhvaćeni. Stoga im dopušta primjenu sveobuhvatnog kriterija kako bi razjasnili dvojbe u vezi s područjem materijalne zaštite (dobra i usluge) njihovih prava industrijskog vlasništva. Osim normativnog svojstva jednog i drugog instrumenta, to je isto što je Ured nastojao postići svojom Informacijom za javnost br. 2/12.

76.

Stoga bi bilo paradoksalno, kao što to predlaže Brandconcern, poništiti presudu Općeg suda koja zauzima isti pristup kao i zakonodavac, u situaciji u kojoj bi Scooters India, osim toga, još uvijek bio u prilici „razjasniti svoju namjeru” pred EUIPO‑om kako bi potvrdio da je to bila namjera koju je utvrdio Opći sud. Usto je potrebno napomenuti da je zakonodavac također poštovao presudu IP Translator time što je svoju intervenciju ograničio na žigove registrirane prije njezina donošenja.

77.

Ukratko, budući da nije utvrđena povreda članka 51. stavka 1. točke (a) u vezi sa stavkom 2. Uredbe br. 207/2009, prvi žalbeni razlog Brandconcerna valja odbiti.

78.

Odbijanje prvog žalbenog razloga nalaže ispitivanje drugog žalbenog razloga koji je Brandconcern istaknuo podredno.

79.

Brandconcern pobijanoj presudi prigovara „postupovnu pogrešku” ( 53 ) koja se očituje u odluci ultra petita ( 54 ) zato što je Opći sud poništio spornu odluku, iako je utvrdio da se Scooters India nije služio žigom za proizvode iz opisa razreda 12. Prema njegovu mišljenju, pobijana je presuda trebala potvrditi navedenu odluku u dijelu koji se odnosi na „vozila i uređaje za kretanje po zemlji, po vodi ili po zraku” i poništiti je samo u dijelu za koji nije ispitao uporabu žiga u odnosu na druge proizvode iz razreda 12., odnosno zamjenske dijelove.

80.

Kao prvo, EUIPO smatra da je taj žalbeni razlog nedopušten s obzirom na to da Brandconcern nije naveo točke pobijane presude u kojima se navodi da žig Lambretta nije stvarno rabljen za već navedena vozila i uređaje za kretanje po zemlji. Budući da to društvo nije navelo ni pravnu osnovu na kojoj temelji žalbeni razlog, EUIPO smatra da nisu ispunjeni zahtjevi za usvajanje žalbe iz članka 21. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda.

81.

Kad je riječ o meritumu, Ured navodi da je Opći sud pravilno poništio spornu odluku i propisno je vratio žalbenom vijeću da provjeri dokaze o stvarnoj uporabi žiga u vezi s potkategorijom proizvoda.

82.

Scooters India smatra, u suglasju s EUIPO‑om, da ne postoji druga pogreška koja se tiče prava i da se ona zapravo ne razlikuje od prve.

83.

Suprotno mišljenju Ureda, smatram da ne nedostaju bitne značajke iz članka 21. u vezi s člankom 53. stavkom 1. Statuta Suda, a koje su opisane u članku 168. Poslovnika. Čak i ako te značajke nisu navedene potpuno jasno i ako se, konkretno, nije preciziralo u koju bi kategoriju spadala postupovna pogreška presude, smatram da je prigovor Brandconcerna dopušten barem u dijelu u kojem se navodi da je Opći sud u svojoj presudi preispitivao više od onoga što je žalitelj zahtijevao.

84.

Taj drugi žalbeni razlog počiva na pretpostavci da ako se spor pred Općim sudom odnosio samo na zamjenske dijelove (i na uporabu žiga u odnosu na njih), razumno bi bilo zaključiti, prema mišljenju Brandconcerna, da ocjene EUIPO‑a u vezi s dokazima o stvarnoj uporabi žiga za vozila i za uređaje za kretanje nisu podlijegale poništaju, zbog čega se pobijanom presudom nije mogla poništiti cijela sporna odluka.

85.

U konačnici, taj prigovor podrazumijeva prijavu neusklađenosti suda koji je donio odluku ultra petita ( 55 ), zbog čega je drugi žalbeni razlog dopušten.

86.

Prema mojem mišljenju, drugi žalbeni razlog također ne može biti usvojen jer Opći sud nije počinio postupovnu pogrešku koja mu se prigovara.

87.

Scooters India zahtijevao je da taj sud poništi „spornu odluku u dijelu u kojem je žalbeno vijeće odbilo [njegovo] pobijanje u vezi s proizvodima iz razreda 12.” ( 56 ), bez uvođenja bilo kakvog razlikovanja u tom pogledu. Opći sud ne donosi odluku ultra petita kada u presudi taj zahtjev prihvaća na način na koji je formuliran.

88.

Osim toga, točka 44. presude na koju se odnosi taj drugi žalbeni razlog nije dio njezina ratio decidendi i stoga nema relevantnog utjecaja na presudu. Pravne osnove koje dovode do poništaja sporne odluke navedene su u prethodnim odlomcima same presude ( 57 ). Opći se sud u točki 44. presude ograničava na to da žalbenom vijeću, gotovo pedagoški, objasni koju će vrstu preispitivanja „trebati” provesti. Isto tako, točka 43. u kojoj se od njega također traži da slijedi sudsku praksu iz presude Ansul ( 58 ), pisana je tim didaktičkim tonom.

89.

U skladu s člankom 266. UFEU‑a, institucija čiji je akt proglašen ništavim dužna je „poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi”. U tu svrhu dužna je poštovati ne samo izreku presude već i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje predstavlja njezinu nužnu potporu, u smislu da je neophodno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci. Tim se obrazloženjem točno određuje akt koji se smatra nezakonitim i, s druge strane, iznose točni razlozi nezakonitosti koje institucija o kojoj je riječ mora uzeti u obzir prilikom nadomještanja poništenog akta ( 59 ).

90.

Stoga Sud instituciji o kojoj je riječ ne mora navesti mjere koje treba donijeti ( 60 ), što ga ne sprečava da joj pruži određene smjernice o načinu postupanja. Ipak, u potonjem slučaju, kao što je to u točki 44. pobijane presude, navedene smjernice trebaju imati isključivo didaktičku vrijednost.

91.

Osim toga, valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu Suda da se postupak kojim se želi nadomjestiti poništeni akt može nastaviti točno u onom trenutku u kojem je došlo do nezakonitosti i da poništenje akta Zajednice nužno ne utječe na pripremne akte ( 61 ), zbog čega bi žalbeno vijeće u potpunosti moglo poštovati prikupljene dokaze u vezi s proizvodima iz opisa razreda 12., ako to smatra prikladnim.

92.

S obzirom na prethodna objašnjenja, drugi žalbeni razlog trebalo bi odbiti.

93.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. i člankom 184. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u žalbenom postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Sudu predloženo odbijanje ove žalbe, a da su isto zatražili EUIPO i Scooters India, Brandconcern treba snositi troškove dvaju tuženika u ovom žalbenom postupku.

94.

U skladu s prethodnim razmatranjima, predlažem Sudu da odluči sljedeće: