1.

Ovaj se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje članaka 18. i 21. UFEU‑a u kontekstu spora između Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa, njemačkog i britanskog državljana i njemačkih tijela koja su odbila izmijeniti njegova imena i prezime u rodnom listu, kao i dodati u matičnu knjigu rođenih njegove plemićke titule koje su dio prezimena koje je stekao u Ujedinjenoj Kraljevini, konkretno „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff” ( 2 ).

2.

Ovaj se predmet svrstava na dugi popis predmeta koji se odnose na građanstvo Unije vezano za prezime koji su doveli do presuda Konstantinidis (C‑168/91, EU:C:1993:115), Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539), Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559), Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806) i Runevič-Vardyn i Wardyn- (C‑391/09, EU:C:2011:291).

3.

Usprkos sličnostima s predmetom koji je doveo do presude Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), ovaj se predmet od potonjeg razlikuje u tome što je tužitelj u glavnom postupku državljanin dviju država članica i što njemačko pravo omogućuje korištenje plemićkih titula kao sastavnih dijelova prezimena iako su one ukinute i ne mogu se više dodjeljivati.

4.

Članak 18. prvi stavak UFEU‑a glasi kako slijedi:

„Unutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.”

5.

Članak 20. UFEU‑a propisuje:

„1.   Ovime se ustanovljuje građanstvo Unije. Svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice građanin je Unije. Građanstvo Unije dodaje se nacionalnom državljanstvu i ne zamjenjuje ga.

2.   Građani Unije uživaju prava i podliježu dužnostima predviđenima Ugovorima. Oni, između ostalog, imaju:

[…]

Ta se prava ostvaruju u skladu s uvjetima i ograničenjima utvrđenima Ugovorima i mjerama usvojenima na temelju tih Ugovora.”

6.

Članak 21. stavak 1. UFEU‑a glasi kako slijedi:

„Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.”

7.

Članak 123. stavak 1. Temeljnog zakona Savezne Republike Njemačke (Grundgesetz für die Bundesrepublik Deutschland) od 23. svibnja 1949. (BGBI. str. 1., u daljnjem tekstu: Temeljni zakon) određuje da „pravo koje je na snazi prije prvog zasjedanja Bundestaga ostaje na snazi ako nije protivno Temeljnom zakonu”.

8.

Članak 109. Ustava Njemačkog carstva (Verfassung des Deutschen Reichs), koji je donesen 11. kolovoza 1919. u Weimaru, i koji je stupio na snagu 14. kolovoza 1919. (Reichsgesetzblatt 1919, str. 1383., u daljnjem tekstu: Weimarski ustav) određuje:

„Svi su Nijemci jednaki pred zakonom.

Žene i muškarci u načelu imaju ista građanska prava i obveze.

Javnopravne povlastice i nejednakosti vezane za rođenje ili položaj trebaju se ukinuti. Plemićke oznake postoje samo kao dio imena i više se ne mogu dodjeljivati.

Titule se mogu dodjeljivati samo kad označuju funkciju ili zanimanje; to se ne odnosi na sveučilišne titule.

Država ne može dodjeljivati ni naslove ni odličja.

Niti jedan Nijemac ne smije prihvatiti ni titulu ni naslov strane vlade.”

9.

Zakon o uvođenju građanskog zakonika (Einführungsgesetz zum Bürgerlichen Gesetzbuch) od 21. rujna 1994. (BGBI. I str. 2494., ispravak 1997 I str. 1061., u daljnjem tekstu: EGBGB), u verziji primjenjivoj na spor u glavnom postupku, određuje:

„Članak 5. – Osobni status

(1)   Ako se upućuje na pravo države čija je određena osoba državljanin i ako ona ima državljanstvo više država, primjenjuje se pravo države s kojom ima najužu vezu, osobito ako se radi o uobičajenom boravištu ili ako tamo živi. Ako je navedena osoba također njemački državljanin, ta pravna situacija ima prednost.

[…]

Članak 6. – Javni poredak

Kad primjena pravne odredbe druge države dovodi do situacije koja je očito nespojiva s osnovnim načelima njemačkog prava, ta se odredba ne primjenjuje. Posebice se ne smije primijeniti odredba čija je primjena nespojiva s temeljnim pravima.

[…]

Članak 10. – Ime

(1)   Ime osobe uređeno je pravom države čiji je državljanin.

[…]

Članak 48. – Izbor imena stečenog u drugoj državi članici Unije

Ako se njemačko pravo primjenjuje na ime osobe, ona izjavom u matičnom uredu može odabrati ime koje je stečeno tijekom uobičajenog boravka u drugoj državi članici i koje je upisano u matične knjige, ako to nije očito nespojivo s osnovnim načelima njemačkog prava. Izbor imena ima retroaktivni učinak od datuma upisa u matične knjige druge države članice, osim ako osoba izričito izjavi da izbor imena treba imati učinak samo pro futuro. Izjava treba biti ovjerena ili biti dio javne isprave. […]”.

10.

Tužitelj u glavnom postupku je rođen 9. siječnja 1963. u Karlsruheu (Njemačka) pod imenom Nabiel Bagadi. Rođenje je upisano u matičnu knjigu rođenih matičnog ureda u Karlsruheu.

11.

Nabiel Bagadi je nakon toga posvojenjem stekao njemačko prezime Bogendorff koje je zatim izmijenio u Bogendorff von Wolffersdorff, isto kao i svoja imena, tako da su njegova trenutna njemačka imena i prezime „N. P. Bogendorff von Wolffersdorff”.

12.

N. P. Bogendorff von Wolffersdorff se 2001. preselio u Ujedinjenu Kraljevinu gdje je od 2002. obavljao zanimanje savjetnika u području nesolventnosti u Londonu.

13.

N. P. Bogendorff von Wolffersdorff je 2004. naturalizacijom stekao britansko državljanstvo.

14.

Izjavom („Deed Poll”) od 26. srpnja 2004., registriranom 22. rujna 2004. pri Supreme Court of England and Wales (Vrhovni sud Engleske i Walesa), N. P. Bogendorff von Wolffersdorff je promijenio svoje ime u „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff”. Ta je izjava objavljena u The London Gazette od 8. studenoga 2004. ( 3 ).

15.

N. P. Bogendoorff von Wolffersdorff je 2005. zbog trudnoće svoje supruge napustio London i otišao u Chemnitz u Njemačkoj gdje mu se 28. veljače 2006. rodila kći.

16.

Rođenje njegove kćeri, koja ima dvostruko njemačko i britansko državljanstvo, prijavljeno je Općem konzulatu Ujedinjene Kraljevine u Düsseldorfu 23. ožujka 2006. Imena i prezime djevojčice navedena u britanskom rodnom listu i putovnici su „Larissa Xenia Gräfin von Wolffersdorff Freiin von Bogendorff”.

17.

Međutim, matični ured u Chemnitzu je odbio upisati kćer Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa pod njezinim britanskim imenom, temeljeći se na članku 10. EGBGB‑a.

18.

Rješenjem od 6. srpnja 2011., Oberlandesgericht Dresden (Visoki regionalni sud u Dresdenu, Njemačka) je tijelima grada Chemnitza naložio da upišu kćer Nabiela Petera Bogendoorffa von Wolffersdorffa pod njezinim britanskim imenom, presudivši:

„Činjenica da, nakon stupanja na snagu Weimarskog ustava, plemićke titule više nisu naslovi stricto sensu, već čine sastavni dio prezimena ( i prema tome su na temelju toga postale prava prezimena, vidjeti Heinrich/Wagenitz, Deutsches Namensrecht, 2007., 015, 9, ‚Plemićka imena’) ne igra nikakvu ulogu u korištenju imena stranke kojoj se mora odmah dodijeliti samo jedno prezime. Prezime znači da se dio imena koje je prije stupanja na snagu Weimarskog ustava trebalo biti plemićka titula treba staviti iza imena, a ne ispred njega. Stranci se ne dodjeljuje nikakva plemićka titula, što je bilo pravo princa prema monarhijskom ustavu, vezano za primanje u plemstvo. Suprotno utvrđenju Landgerichta (regionalnog suda), Weimarski ustav ne sadržava zabranu plemićkih titula u imenu, kako to primjerice predviđa austrijski zakon o ukidanju plemstva iz 1919. o kojem se Sud izjasnio 22. prosinca 2010. (StAZ 2011, str. 77.). Dakle, u Njemačkoj se priznaje, također i u republici, da se u posebnim okolnostima prezime koje sadržava plemićku titulu može prenijeti javnopravnom promjenom imena (Henrich/Wegenitz ibid.; vidjeti […] OVG Hamburg StAZ 2007, str. 46.; BVerwG DVBI. 1997, str. 616.)” ( 4 ).

19.

U skladu s tim uputama, kći Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa kao njemačka državljanka ima ista imena i prezime koje ima i kao britanska državljanka, odnosno „Larissa Xenia Gräfin von Wolffersdorff Freiin von Bogendorff”.

20.

N. P. Bogendorff von Wolffersdorff je 22. svibnja 2013. ovjerenom izjavom od Standesamt der Stadt Karlsruhe (matični ured u gradu Karlsruheu) zatražio upis u matičnu knjigu rođenih svojeg britanskog imena i prezimena kao svojeg rođenog imena, sukladno članku 48. EGBGB‑a, što je taj ured odbio učiniti.

21.

U tim je okolnostima N. P. Bogendorff von Wolffersdorff od Amtsgerichta Karlsruhe (regionalni sud u Karlsruheu, Njemačka) zatražio da matičnom uredu u gradu Karlsruheu naloži da primjenom članka 49. stavka 1. Zakona o građanskom statusu (Personenstandsgesetz) izmjeni njegov rodni list s retroaktivnim učinkom od 22. rujna 2004. na način da njegova imena i prezime budu „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff”.

22.

Matični ured u gradu Karlsruheu se usprotivio tom zahtjevu temeljeći se na rezervi vezanoj za javni poredak predviđenom u članku 48. EGBGB‑a.

23.

U tim je okolnostima Amtsgericht Karlsruhe (regionalni sud u Karlsruheu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članke 18. i 21. UFEU‑a tumačiti tako da su tijela države članice obvezna priznati promjenu imena državljana te države, ako je on istodobno državljanin druge države članice i u toj je državi tijekom uobičajenog boravka promjenom imena koja nije u vezi s promjenom obiteljskopravnog statusa stekao slobodno odabrano ime koje se sastoji od više plemićkih titula, ako buduća bitna veza s tom državom eventualno ne postoji, a u prvoj je državi članici plemstvo ustavnopravno ukinuto, no oznake plemstva korištene u trenutku ukidanja smiju se i dalje koristiti kao dio imena?”

24.

Zahtjev za prethodnu odluku upućen je Sudu 23. rujna 2014. godine. N. P. Bogendorff von Wolffersdorff, Zentraler Juristischer Dienst der Stadt Karlsruhe (središnja pravna služba grada Karlsruhea), njemačka vlada kao i Europska komisija podnijeli su svoja pisana očitovanja, te su iznijeli usmena očitovanja na raspravi 12. studenog 2015.

25.

Svojim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li protivno člancima 18. i 21. UFEU‑a to da nadležna tijela države članice odbiju priznati promjenu imena državljana te države članice kad je taj državljanin istodobno državljanin druge države članice i kad je u toj potonjoj državi članici tijekom dugotrajnog boravka stekao ime koje je slobodno izabrao i koje sadržava više plemićkih titula.

26.

Uvodno valja napomenuti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, „[i]ako su pravila koja uređuju upis prezimena i imena osobe u akte koji se odnose na građansko stanje u nadležnosti država članica, potonje ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti trebaju poštovati pravo Unije i osobito odredbe Ugovora koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije na kretanje i boravak na državnim područjima država članica” ( 5 ).

27.

Kako građanstvo Unije koje je obuhvaćeno člankom 20. UFEU‑a ne može za cilj odnosno kao učinak imati proširenje područja primjene prava Unije na isključivo unutarnje situacije, primjena članka 20. UFEU‑a pretpostavlja povezanost dotične situacije s pravom Unije ( 6 ).

28.

U ovom slučaju, središnja pravna služba grada Karlsruhea i njemačka vlada ističu da se sukladno članku 5. stavku 1. EGBGB‑a na promjenu imena Nabiela Petera Bogendoorffa von Wolffersdorffa, njemačkog državljana, primjenjuje samo njemačko pravo.

29.

Sud je već odbio takvu vrstu argumenta u predmetu koji je doveo do presude Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539) vezano za pravna pravila belgijskog međunarodnog privatnog prava koje, kao i članak 5. stavak 1. EGBGB‑a u slučaju dvostrukog državljanstva daje prednost belgijskom državljanstvu. Odredbe poput tih članaka belgijskog i njemačkog zakonodavstva ne mogu isključiti povezanost dotične situacije s pravom Unije, ni primjenu odredaba potonjeg na građanstvo.

30.

U točki 27. presude Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539), Sud je presudio da „takva povezanost prava [Unije] postoji u odnosu na osobe koje se nalaze u situaciji poput one u kojoj su djeca Garcie Avello, koja su državljani države članice koji zakonito borave na državnom području druge države članice”.

31.

U točki 28. te presude Sud je dodao da „se tom zaključku ne može suprotstaviti okolnost da stranke u glavnom postupku također imaju državljanstvo države članice u kojoj su boravili od rođenja i koje je uslijed toga prema tijelima te države jedino koje im ona priznaje. Naime, nije na državi članici da ograničuje učinke dodjeljivanja državljanstva druge države članice zahtijevajući dodatni uvjet za priznavanje tog državljanstva u svrhu izvršavanja temeljnih sloboda predviđenih ugovorom [o FEU]”.

32.

Iz te sudske prakse jasno proizlazi da suprotno onomu što tvrde središnja pravna služba grada Karlsruhea i njemačka vlada, N. P. Bogendorff von Wolffersdorff, koji ima britansko državljanstvo i zakonito boravi u Njemačkoj, se može u svojim odnosima s Njemačkom pozvati na povezanost s pravom Unije i prema tome na primjenjivost potonjeg a da se njegovo njemačko državljanstvo tom utvrđenju ne protivi.

33.

Prekogranična priroda dotičnog predmeta je još relevantnija ako se uzme u obzir činjenica da je N. P. Bogendorff von Wolffersdorff prema engleskom pravu i tijekom zakonitog boravka u Engleskoj stekao imena i prezime za koja je želio ishoditi priznanje u Njemačkoj, izvršavajući svoje pravo na slobodno kretanje koje mu je dodijeljeno člancima 20. i 21. UFEU‑a.

34.

Prema tome, valja ispitati, uzimajući u obzir odredbe UFEU‑a o građanstvu, konkretno članke 18., 20. i 21. UFEU‑a, odbijanje njemačkih vlasti da priznaju sve elemente imena i prezimena koje je u Ujedinjenoj Kraljevini stekao europski građanin koji istodobno ima britansko i njemačko državljanstvo.

35.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje bi li nepriznavanje promjene imena građanina koji ima dvostruko njemačko i britansko državljanstvo moglo biti protivno članku 18. UFEU‑a koji zabranjuje svaku diskriminaciju na temelju državljanstva.

36.

Prema Komisiji, načelo nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način. Budući da se građani s dvostrukim državljanstvom suočavaju s posebnim poteškoćama vezano za njihovo prezime te se prema tome razlikuju od osoba koji imaju državljanstvo samo jedne države članice, nalaze se u drukčijoj situaciji.

37.

Posljedično, Komisija ističe da je odbijanje njemačkih tijela da Nabielu Peteru Bogendorffu von Wolffersdorffu priznaju ime koje je stekao u Ujedinjenoj Kraljevini jednako postupanje u različitim situacijama što je suprotno načelu nediskriminacije iz članka 18. UFEU‑a.

38.

Njemačka vlada smatra da primjena njemačkog prava na njemačkog državljanina ne može biti diskriminacija na temelju njegova državljanstva.

39.

Središnja pravna služba grada Karlsruhea se ne poziva izričito na članak 18. UFEU‑a, ali ističe da sudska praksa Suda zahtijeva da se priznanje imena stečenog u drugoj državi članici temelji na načelu prvog upisa. To načelo podrazumijeva da ime koje je prvi put zakonito upisano u državi članici ima prednost. Odbijanje promjene imena dodijeljenog u državi članici čije je državljanstvo tužitelj kasnije stekao bi prema tome bilo u skladu s tim načelom i posljedično ne bi činilo povredu prava Unije.

40.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da „načelo nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način.” ( 7 ).

41.

Kako je prije navedeno ( 8 ), Sud se već susreo s tim pitanjem u predmetu koji je doveo do presude Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539) i u kojem je belgijsko međunarodno privatno pravo, kao i njemačko međunarodno privatno pravo ( 9 ) odredilo primjenjivo pravo u slučaju dvostrukog državljanstva dajući prednost belgijskom državljanstvu ( 10 ).

42.

Sud je ispitao nalaze li se osobe koje imaju samo belgijsko državljanstvo i one koje imaju jednako tako i državljanstvo druge države članice „u različitoj situaciji, u kojem bi slučaju načelo nediskriminacije podrazumijevalo da [potonji] mogu zahtijevati da se prema njima postupa drugačije nego prema osobama koje imaju samo belgijsko državljanstvo” ( 11 ).

43.

Kako su belgijski državljani s dvostrukim državljanstvom bili podvrgnuti dvama različitim pravnim sustavima, što im može prouzročiti poteškoće svojstvene njihovim situacijama i što ima za posljedicu to da imaju različita prezimena, Sud je u točki 37. navedene presude presudio da „se razlikuju od osoba koje imaju samo belgijsko državljanstvo i koje nose samo jedno prezime” ( 12 ).

44.

Posljedično i suprotno onomu što tvrdi središnja pravna služba grada Karlsruhea, kasnije stjecanje britanskog državljanstva ili trenutni boravak u Njemačkoj ne utječu na činjenicu da se nalaze u drukčijoj situaciji.

45.

Štoviše, držim da pitanje nalazi li se osoba s dvostrukim državljanstvom u situaciji koja je drukčija od one u kojoj je osoba koja ima samo njemačko državljanstvo ne može ovisiti o načinu na koji je odobreno stečeno ime. Razlika između situacija koja bi trebala opravdati različito postupanje u svrhu izbjegavanja diskriminacije proizlazi iz činjenice da je osoba koja ima dvostruko državljanstvo podvrgnuta dvama različitim sustavima.

46.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je to što se njemački državljani, nositelji različitih prezimena zbog različitih zakona s kojima su povezani na temelju državljanstva mogu pozvati na poteškoće koje se odnose na njihovu situaciju ono što ih razlikuje od osoba koje imaju samo njemačko državljanstvo i to neovisno od načina na koji im je pravo njihova drugog državljanstva dodijelilo ime različito od onog priznatog po njemačkom pravu. Oni se prema tome nalaze u drukčijoj situaciji koja zahtijeva različito postupanje od onog prema osobama koje imaju samo njemačko državljanstvo.

47.

Međutim, poput Komisije, i ja smatram da njemačka tijela prema Nabielu Peteru Bogendorffu von Wolffersdorffu postupaju na isti način kao prema osobama koje imaju samo njemačko državljanstvo, iako je njegova situacija drukčija od njihove zbog toga što on ima dvostruko državljanstvo.

48.

Prema tome postoji povreda načela nediskriminacije utvrđenog u članku 18. UFEU‑a. Dalje ću analizirati eventualno opravdanje te povrede ( 13 ).

49.

Prema Komisiji, odbijanje priznanja promjene imena u situaciji poput ove u konkretnom slučaju jest ograničenje prava slobodnog kretanja i boravka na državnom području države članice utvrđenom u člancima 20. i 21. UFEU‑a jer bi razlika u imenima u dvije države članice mogla dovesti do zapreke izvršavanju tog prava stvaranjem ozbiljnih poteškoća poslovne i privatne naravi.

50.

Komisija ističe da tomu nije tako samo u slučaju nepriznavanja imena dodijeljenog u državi članici rođenja ili boravišta, već i kad osoba koja ima dvostruko državljanstvo dviju država članica uslijed toga ima poteškoća. Budući da imena i prezime koje N. P. Bogendorff von Wolffersdorff nosi u Ujedinjenoj Kraljevini („Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff”) i u Njemačkoj („N. P. Bogendorff von Wolffersdorff”) nisu jednaka, ta bi razlika u imenima mogla dovesti do zabuna i poteškoća koje proizlaze iz činjenice da se ne bi mogao koristiti pravnim učincima dokumenata izdanih u jednoj od dvije države članice.

51.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da, u ovom slučaju, činjenice ne upućuju niti na ozbiljne poteškoće prilikom identifikacije Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa ni na znatne zapreke koje bi mu nanijele konkretnu štetu u privatnom i poslovnom životu. Temeljeći se na tom iskazu, njemačka vlada ističe da u konkretnom slučaju nije ograničeno pravo na slobodno kretanje.

52.

Kao prvo, samo korištenje njegova britanskog imena u poslovnom kontekstu u Ujedinjenoj Kraljevini podrazumijeva da njegovo ime u stvari nema veliku važnost za njegovu identifikaciju i obiteljsku pripadnost u Njemačkoj. Kao drugo, to se utvrđenje potvrđuje činjenicom da je tužitelj dopustio da prođe šest godina između promjene njegova imena u Ujedinjenoj Kraljevini i njegova zahtjeva podnesenog matičnom uredu u Njemačkoj.

53.

Središnja pravna služba grada Karlsruhea se usredotočila na razliku između glavnog predmeta i predmeta koji je doveo do presude Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559). Prema njemu, ta sudska praksa državama članicama samo određuje obvezu priznanja promjene imena koja je upisana u državi članici rođenja ili boravišta. Prema načelu prvog upisa ( 14 ) odbijanje promjene imena dodijeljenog u državi članici čije je državljanstvo naknadno stekao tužitelj nije ograničenje slobode kretanja zajamčene člancima 20. i 21. UFEU‑a.

54.

Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nacionalni pravni propis koji dovodi pojedine vlastite državljane u nepovoljniji položaj samo zbog toga što su ostvarivali slobodu kretanja i boravka u drugoj državi članici predstavlja ograničenje slobode kretanja priznate člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a ( 15 ).

55.

Iz iste sudske prakse proizlazi da činjenica, da je osoba koja je ostvarila svoje pravo slobodnog kretanja i boravka na državnom području druge države članice „obvezna u državi članici čije ima državljanstvo nositi drugačije ime od onoga koje joj je već dodijeljeno i upisano u državi članici rođenja i boravišta, može dovesti do prepreka izvršavanju tog prava” ( 16 ).

56.

Ako to načelo vrijedi za osobe koje su kao u slučajevima predmeta koji su doveli do presuda Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559) i Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806) imale državljanstvo jedine države članice, ono a fortiori vrijedi za osobe koje poput Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa imaju državljanstvo više država članica.

57.

Naime, ime osobe je konstitutivni element njezina identiteta i privatnog života čija je zaštita utvrđena u članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenog 1950. ( 17 ).

58.

Kao što je Sud prvi put presudio u predmetu koji je doveo do presude Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539), „razlike u prezimenima su takve da strankama mogu prouzročiti ozbiljne poteškoće kako poslovne tako i privatne naravi koje osobito proizlaze iz poteškoća prilikom korištenja, u državi članici čiji su državljani, pravnih učinaka akata ili dokumenata koji su izdani pod imenom priznatim u drugoj državi članici čije državljanstvo također imaju” ( 18 ).

59.

Iz sudske prakse nastale nakon presude Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539) proizlazi da „brojna djelovanja u svakodnevnom životu, u javnoj kao i u privatnoj domeni zahtijevaju dokaz identiteta” ( 19 ) i da „razlika u prezimenima može pobuditi sumnju u identitet osobe kao i u vjerodostojnost podnesenih dokumenata odnosno istinitost podataka koji su u njima sadržani” ( 20 ).

60.

U predmetu koji je doveo do presude Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 64.), Sud je presudio da valja „uzeti u obzir činjenicu da se prema njemačkom pravu izraz „Fürstin von” ne smatra plemićkom titulom već sastavnim dijelom imena”.

61.

Slijedom toga, u tom je predmetu utvrđeno da je ime „Fürstin von Sayn Wittgenstein” samo jedno prezime sastavljeno od više elemenata i da „imena Fürstin von Sayn Wittgenstein i Sayn‑Wittgenstein nisu ista” ( 21 ).

62.

Isto tako, ni imena „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff” i „N. P. Bogendorff von Wolffersdorff” nisu ista. U tom kontekstu, razlika između dva imena koja se primjenjuju na istu osobu u načelu može dovesti do zabuna i poteškoća.

63.

Valja međutim podsjetiti da sudska praksa zahtijeva da je dotični nacionalni propis „takav da strankama može prouzročiti ‚ozbiljne poteškoće’ , administrativne, poslovne, i privatne naravi” ( 22 ) i osobito „konkretnu opasnost da se pobudi sumnja u identitet [osobe] kao i vjerodostojnost dokumenata [koje podnosi]” ( 23 ).

64.

Prema mojem mišljenju, očito je da je to mjerilo u ovom slučaju ispunjeno, iz istih razloga poput onih koje je dao Sud u točkama 66. do 70. presude Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), tim više što za razliku od gđe Sayn‑Wittgenstein, N. P. Bogendorff von Wolffersdorff ima dvostruko njemačko i britansko državljanstvo.

65.

Ako dakle „u smislu presude Grunkin i Paul […] činjenica da se moraju izmijeniti svi formalni tragovi imena Fürstin von Sayn‑Wittgenstein koji postoje u javnoj, kao i privatnoj sferi jer u njezinim službenim identifikacijskim dokumentima trenutno stoji drugo ime ( 24 ), predstavlja ‚ozbiljnu poteškoću’”, isto vrijedi i za Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa koje je koristio svoje britansko ime kao u privatnom, tako i u poslovnom kontekstu tijekom boravka u Ujedinjenoj Kraljevini.

66.

Isto tako, kako ima dvije putovnice s bitno različitim imenima i prezimenom, N. P. Bogendorff von Wolffersdorff „je u opasnosti da se nađe u situaciji u kojoj će morati otkloniti sumnje u lažno predstavljanje, nastale zbog te razlike” ( 25 ) između britanskih i njemačkih imena i prezimena. Kako je navela Komisija, ta opasnost postoji neovisno o stvarnoj vezi s drugom državom članicom, u ovom slučaju Ujedinjenom Kraljevinom, koja bi također postojala u budućnosti.

67.

Naime, na raspravi je N. P. Bogendorff von Wolffersdorff naveo više primjera ozbiljnih poteškoća s kojima se susreće u Njemačkoj zbog razlike u njegovim imenima koja postoji između njemačkih i britanskih identifikacijskih dokumenata, osobito prilikom cestovnih kontrola ili otvaranja osobnih odnosno poslovnih bankovnih računa. Također je istaknuo da je u nekoliko prilika morao provesti više sati u policijskoj stanici dok su njemačka tijela provjeravala vjerodostojnost i valjanost njegove britanske putovnice.

68.

Usto, dodajem opasnost od sumnji (osobito prilikom putovanja u inozemstvo) u postojanje roditeljske veze između N. P. Bogendorffa von Wolffersdorffa i njegove maloljetne kćeri Larisse Xenie, koja proizlazi iz činjenice da svako od njih ima njemačku putovnicu s bitno različitim prezimenom.

69.

Što se tiče načela prvog upisa, koje je u svojim pisanim očitovanjima, kao i na raspravi, navela središnja pravna služba grada Karlsruhea valja istaknuti da to načelo nije ničime potkrijepljeno u sudskoj praksi, posebice u presudi Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559). Iako su prema toj presudi njemačka tijela bila obvezna priznati prvo i jedino prezime koje je dijete steklo u Danskoj, to je proizašlo iz činjenica tog predmeta, a ne iz utvrđenja načela opće primjene.

70.

Slijedom toga, odbijanje tijela države članice, u ovom slučaju Savezne Republike Njemačke, da prizna sve elemente imena svojih državljana kako je ustanovljeno u drugoj državi članici čije državljanstvo taj državljanin također ima, jest ograničenje sloboda priznatih svakom građaninu Unije člancima 20. i 21. UFEU‑a.

71.

Preostaje ispitati mogu li se opravdati povreda članka 18. UFEU‑a i ograničenje slobode kretanja zajamčene člankom 21. UFEU‑a.

72.

U tom se pogledu sud koji je uputio zahtjev poziva na četiri utvrđenja koja bi eventualno mogla opravdati odbijanje upisa, odnosno na načelo kontinuiteta imena, proizvoljnost promjene imena u Ujedinjenoj Kraljevini, duljinu izabranog imena, kao i ukidanje plemićkih titula.

73.

Prema sudu koji je uputio zahtjev, glavni je razlog nedopuštenosti voljne izmjene imena i prezimena u njemačkom pravu to da ime treba biti dostupno kao vjerodostojno i trajno sredstvo identifikacije.

74.

Međutim, kao što je Sud presudio u točkama 30. i 31. presude Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559), načela sigurnosti i kontinuiteta „istaknuta u potporu povezivanja određenja imena osobe s njezinim državljanstvom, koliko god ona kao takva mogu biti legitimna, ne zaslužuju da im se prida takva važnost da mogu opravdati […] odbijanje nadležnih tijela države članice da prizna ime [dotične osobe] takvo kakvo je već određeno i upisano u drugoj državi članici”.

75.

Naime, utoliko što se povezivanjem s državljanstvom želi zajamčiti da se ime osobe može odrediti na stalan i stabilan način, valja utvrditi kao što je Sud presudio u točki 32. te presude da „takvo povezivanje dovodi do rezultata koji je suprotan onomu koji se željelo postići” jer svaki put kad će N. P. Bogendorff von Wolfersdorff prijeći granicu između Ujedinjene Kraljevine i Njemačke, mijenjat će ime, ne govoreći o slučaju u kojem bi se on nastanio u drugoj državi članici pri čemu bi mogao slobodno izabrati jedno ili drugo ime.

76.

Prema sudu koji je uputio zahtjev, razlika u imenu koja postoji između britanske i njemačke putovnice Nabiela Petera Bogendorffa von Wolfersdorffa ne može se pripisati okolnostima njegova rođenja, posvojenja ili druge promjene njegova statusa. Upravo suprotno, nju je svjesno izazvao sam N. P. Bogendorff von Wolfersdorff bez da je tijekom postupka naveo razloge uslijed kojih bi izbor njegova imena bio shvatljiv odnosno potreban. Smatrajući da je odluka o promjeni imena u Ujedinjenoj Kraljevini bila motivirana isključivo razlozima osobnog izbora, sud koji je uputio zahtjev se pita treba li tom izboru Nabiela Petera Bogendorffa von Wolfersdorffa pružiti zaštitu.

77.

Središnja pravna služba grada Karlsruhea je tijekom rasprave inzistirala na činjenici da njemačko pravo ne predviđa mogućnost slobodnog izbora imena poput onog koji je izvršio N. P. Bogendorff von Wolfersdorff u Ujedinjenoj Kraljevini i da bi mu se grad Karlsruhe protivio čak i kad britansko ime ne bi sadržavalo nikakvu plemićku titulu ( 26 ). Tijekom rasprave središnja pravna služba grada Karlsruhea je također isticala da je proizvoljnost promjene imena u suprotnosti s njemačkim pravnim poretkom jer njemačko pravo ne dopušta takvu vrstu promjene.

78.

Ne dijelim to mišljenje jer ono dovodi do potpunog i skoro automatskog nepriznavanja imena koje se zakonito koristi u drugoj državi članici.

79.

Kako ističe Komisija, pojedinac ima pravo na zaštitu, čak i u slučaju dobrovoljne promjene svojih imena i prezimena, u ovom slučaju izjavom „Deed Poll” ( 27 ).

80.

Kao prvo, kako je Sud već presudio u točki 52. presude Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), „ime osobe je konstitutivni element njezina identiteta i privatnog života čija je zaštita utvrđena u članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda”.

81.

S tim u vezi, Europski sud za ljudska prava je presudio da „priznajući […] da mogu postojati stvarni razlozi koji mogu dovesti osobu do toga da poželi promijeniti ime, Sud smatra da se mogu opravdati zakonita ograničenja te mogućnosti koja su u javnom interesu; primjerice, u svrhu osiguranja točne evidencije stanovništva ili da bi se sačuvala sredstva osobne identifikacije odnosno da bi se nositelja danog imena moglo povezati s određenom obitelji” ( 28 ).

82.

Slijedom toga, suprotno onomu što ističe središnja pravna služba grada Karlsruhea, dobrovoljnost promjene imena ne predstavlja sama po sebi povredu općeg interesa i ne može opravdati ograničenje članaka 18. i 21. UFEU‑a.

83.

Kao drugo, pojedinci imaju pravo na zaštitu čak i u slučaju kad su, iz bilo kojeg razloga, zatražili promjenu imena jer poteškoće poslovne i privatne naravi koje im stvaraju različita imena u različitim državama članicama – kao primjerice poteškoća pri korištenju, u državi članici čiji su državljani, pravnih učinaka akata ili dokumenata koji su izdani pod imenom priznatim u drugoj državi članici čije državljanstvo također imaju ( 29 ) – postoje neovisno o tome na koji je način stečeno to ime.

84.

Kao treće, nije na njemačkim tijelima da odbiju priznanje imena koje je zakonito stekao jedan od njihovih državljana u drugoj državi članici samo na temelju proizvoljnosti ili dobrovoljnosti te promjene imena. Zabrana zlouporabe prava dopušta državama članicama da se uspješno suprotstave onomu što njemačka vlada u svojim pisanim očitovanjima naziva „turizmom imena”.

85.

Naime, kako je Sud presudio u točki 24. presude Centros (C‑212/97, EU:C:1999:126), „država članica ima pravo poduzeti mjere kako bi spriječila neke državljane da zlouporabom prava pokušaju izbjeći primjenu njihova nacionalnog zakonodavstva i da se stranke zlouporabom prava ili na prijevaran način okoriste pravilima [prava Unije]”.

86.

To podrazumijeva da se, osim ako njemačka tijela mogu dokazati da se N. P. Bogendorff von Wolffersdorff preselio u Ujedinjenu Kraljevinu i tamo više godina boravio s jedinom namjerom da umjetno ostvari uvjete potrebne za promjenu svojih imena i prezimena da bi mogao ispuniti uvjete za primjenu članka 48. EGBGB‑a, odbijanje priznanja britanskog imena Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa ne može opravdati jednostavnom činjenicom da je do promjene došlo na inicijativu njegova nositelja.

87.

Poput Komisije usto smatram da u ovom slučaju nema zlouporabe, utvrđujući prilikom čitanja zahtjeva za prethodnu odluku da je sud koji je uputio zahtjev sklon utvrđenju da je središte interesa N. P. Bogendorffa von Wolffersdorffa od 2001. do 2005. bilo u Londonu. Njegova veza s Ujedinjenom Kraljevinom čije državljanstvo ima nije bila ni fiktivna ni zloporabljena.

88.

Što se tiče argumenta središnje pravne službe grada Karlsruhea prema kojem je dobrovoljnost promjene protivna njemačkom javnom poretku, valja istaknuti da iako je Sud presudio da se javnim poretkom može opravdati ograničenje članaka 20. i 21. UFEU‑a ( 30 ), taj pojam ne obuhvaća sve prisilne propise unutarnjeg prava od kojih pojedinci ne mogu odstupiti. Naprotiv, kao što je Sud presudio u točki 86. presude Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), „na javni se poredak može pozivati samo u slučaju stvarne i dovoljno ozbiljne opasnosti koja utječe na temeljni interes društva”.

89.

Čini mi se očitim da iako njemačko pravo ne dopušta slobodnu i dobrovoljnu promjenu imena, to pravilo ne dostiže povišeni prag javnog poretka u smislu presude (C‑208/09, EU:C:2010:806).

90.

Prema sudu koji je uputio zahtjev, cilj koji želi ostvariti njemački pravni poredak je izbjegavanje prezimena neproporcionalne duljine, odnosno onih koja su suviše komplicirana. U tom pogledu, on ističe da je ime koje je izabrao tužitelj u glavnom postupku, „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff” neuobičajene duljine za Njemačku.

91.

Ta se vrsta argumenta, međutim, ne može prihvatiti. Kako je Sud presudio u točki 36. presude Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559), „argumenti koji se tiču administrativnog pojednostavnjenja ne mogu biti dostatni za opravdanje zapreka slobodnom kretanju”. Stoga ga u ovom slučaju treba odbiti.

92.

Upućujući na presudu Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), središnja pravna služba grada Karlsruhea i njemačka vlada smatraju da bi se dodavanjem starih plemićkih titula „Graf” (grof) i „Freiherr” (barun) prezimenu moglo povrijediti njemački javni poredak jer je to u nedopustivoj suprotnosti s načelom jednakosti Nijemaca pred zakonom i ustavnim izborom o ukidanju plemstva ostvarenom člankom 109., trećim stavkom Weimarskog ustava u vezi s člankom 123. Temeljnog zakona.

93.

Uvodno valja napomenuti da Peter Nabiel Bogendorff von Wolffersdorff ne traži samo promjenu svog prezimena, već i imena iz „Nabiel Peter” u „Peter Mark Emanuel”. Eventualno opravdanje utemeljeno na odbijanju plemićkih titula odnosi se, dakle, u svakom slučaju samo na promjenu prezimena.

94.

Jednako tako valja precizirati da riječi „Graf” i „Freiherr” sadržane u britanskom prezimenu Petera Nabiela Bogendorffa von Wolffersdorffa nisu plemićke titule ni po engleskom ni po njemačkom pravu. Preciznije, što se tiče engleskog prava, ne radi se o plemićkim titulama koje dodjeljuje vladar Ujedinjene Kraljevine. Što se tiče njemačkog prava, niti tu se ne radi o plemićkim titulama jer su, kao što precizira članak 109. stavak 3. Weimarskog ustava, plemićke titule ukinute.

95.

Međutim, kako riječi „Graf” i „Freiherr” na njemačkom jeziku imaju značenje „grof” i „barun”, argument njemačke vlade vezan za ukidanje plemićkih titula mora se shvatiti kao da se odnosi na dojam plemićkog porijekla koji te riječi daju.

96.

U tom je pogledu Sud u točki 85. presude Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806) presudio da „objektivni argumenti vezani za javni poredak mogu opravdati, u državi članici, odbijanje priznavanja prezimena jednog od njezinih državljana, kako je dodijeljeno u drugoj državi članici” ( 31 ).

97.

U točki 86. te presude, Sud je podsjetio da se „pojam javnog poretka kao opravdanja za uskraćivanje temeljne slobode treba tumačiti strogo, na način da pojedina država članica ne može jednostrano odrediti njegov doseg bez kontrole institucija Europske unije […]. Iz toga proizlazi da se na javni poredak može pozivati samo u slučaju stvarne i dovoljno ozbiljne opasnosti koja utječe na temeljni interes društva […]” ( 32 ).

98.

Kako se ukidanje plemstva sastoji od provedbe općenitijeg načela jednakosti pred zakonom svih njemačkih državljana utvrđenog u članku 109. stavka 1. Weimarskog ustava i kako je Sud već potvrdio da „pravni poredak Unije nesporno teži tomu da se osigura poštovanje načela jednakosti kao općeg načela prava koje je također utvrđeno u članku 20. Povelje o temeljnim pravima” ( 33 ), moglo bi se u prilog tomu reći da je upis imena u državi koja je republika koje je stečeno u drugoj državi članici i sadržava riječi koje preuzimaju stare plemićke titule protivno javnom poretku te države.

99.

Međutim, kao što sam već objasnio u točki 177. svojeg mišljenja u predmetu Gazprom (C‑536/13, EU:C:2014:2414), pojam javnog poretka se odnosi na „pravna pravila i vrijednosti čiju povredu ne može dopustiti pravni poredak suda od kojeg se traži priznanje i izvršenje odluke jer bi takva povreda bila neprihvatljiva sa stajališta slobodne i demokratske pravne države”.

100.

To podrazumijeva da, da bi se pravilo odnosilo na pravni poredak, ono mora biti prisilno i uistinu temeljno u dotičnom pravnom poretku, te se od njega ne može ni na koji način odstupiti u kontekstu dotičnog predmeta.

101.

Međutim, kako ističe sud koji je uputio zahtjev, za razliku od austrijskog pravnog poretka koji je bio predmet presude Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), njemački pravni poredak, i osobito članak 109. stavak 3. Weimarskog ustava ne sadržava strogu zabranu zadržavanja plemićkih titula.

102.

Naprotiv, iako navedena odredba Weimarskog ustava predviđa da „se javnopravne povlastice i nejednakosti vezane za rođenje ili stanje trebaju ukinuti”, ona dodaje da „plemićke oznake postoje samo kao dio imena”. Prema praksi u Njemačkoj, plemićki naslovi se prihvaćaju samo ako se nalaze iza prezimena ( 34 ).

103.

U tim okolnostima, ne vidim kako bi britansko ime Petera Nabiela Bogendorffa von Wolffersdorffa, odnosno ime „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff” moglo biti protivno njemačkom javnom poretku ni kako bi se moglo raditi o stvarnoj i dovoljno ozbiljnoj opasnosti po javni poredak jer, usprkos njihovu ukidanju, plemićke se titule mogu koristiti kao prezimena uz ograničenja predviđena člankom 109. stavkom 3. Weimarskog ustava i sudskom praksom.

104.

Plemićke su titule kao takve ili protivne javnom poretku pa je njihovo nošenje zabranjeno, kao u Austriji, i to svim Nijemcima, ili tomu nije tako i njima se mogu koristiti svi Nijemci kao prezimenima stavljajući ih nakon imena umjesto da ih stavljaju prije, kako je bio slučaj do 1918.

105.

Takvo je također bilo i mišljenje Oberlandesgerichta Dresden (Viši regionalni sud u Dresdenu,) koji je svojim rješenjem od 6. srpnja 2011. tijelima grada Chemnitza naložio da upišu kćer Petera Nabiela Bogendorffa von Wolffersdorffa pod njezinim britanskim imenom, odnosno „Larissa Xenia Gräfin von Wolffersdorff Freiin von Bogendorff” ( 35 ). Ako to u njezinom slučaju nije protivno javnom poretku, ne vidim kako bi tomu moglo biti tako u slučaju njezina oca.

106.

Tim sam više uvjeren u ispravnost mojeg mišljenja jer je njemačka vlada dala nejasne odgovore na moja pitanja na raspravi čiji je cilj bio ustanoviti, korištenjem hipotetskih primjera, je li strano ime koje sadržava prave strane plemićke titule ili riječi koje na njemačkom jeziku označavaju plemićku titulu, a u stranom jeziku nemaju taj učinak, protivno njemačkom javnom poretku. Njemačka vlada nije dala precizne odgovore, već je inzistirala na činjenici da odgovor ovisi o svakom pojedinačnom slučaju. Međutim, ako je zabrana korištenja plemićkih titula uistinu obuhvaćena njemačkim javnim poretkom, odgovor bi trebao biti jednostavan i isti u svim hipotetskim slučajevima.

107.

Usto, ta argumentacija njemačke vlade dovodi do toga da je korištenje plemićkih titula pod prethodno navedenim uvjetima ograničeno samo na prave oznake dodijeljene za vrijeme Njemačkog carstva prije 1918. i to u svrhu borbe protiv lažnih titula koje su izmislili pojedinci. Iako je teško dokazati stvarnu i dovoljno ozbiljnu opasnost po javni poredak i što bi se, prema njemačkoj vladi, ime koje sadržava takvu „lažnu titulu” moglo zakonito prenositi na sljedeće naraštaje, argument koji se temelji na zaštiti stvarnih plemićkih titula bio bi paradoksalan u kontekstu demokratskih vrijednosti i jednakosti koje su inspirirale Weimarski ustav i osobito njegov članak 109. i kojima je, prema njemačkoj vladi, cilj zaštita „republičkog poretka” ( 36 ).

108.

U tom kontekstu, smatram da opravdanje koje se temelji na ukidanju plemićkih titula treba odbiti.

109.

S obzirom na iznesena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Amtsgericht Karlsruhe (regionalni sud u Karlsruheu) odgovori na sljedeći način:

„Članke 18., 20. i 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da su tijela države članice obvezna priznati promjenu imena državljana te države, kada je on istodobno državljanin druge države članice i u toj je državi stekao slobodno odabrano ime koje se sastoji od više plemićkih titula, ako nacionalno pravo prve države članice, iako je ukinulo plemićke titule, dopušta njihovo korištenje u okviru prezimena.”