1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona ( 2 ), kao i članka 267. trećeg stavka UFEU‑a i sudske prakse Suda vezane uz odgovornost država zbog povrede prava Unije.

2. 

Pitanja koja je postavio Varas Cíveis de Lisboa (Portugal) istaknuta su u okviru tužbe za naknadu štete koju je podnio J. F. Ferreira da Silva e Brito i drugi tužitelji protiv Estado português, koja se temelji na navodnoj povredi prava Unije, koja se može pripisati Supremo Tribunal de Justiça.

3. 

Ispitivanje prvog pitanja dovest će me, s obzirom na okolnosti glavnog postupka, na tumačenje pojma „prijenos pogona“ u smislu članka 1. stavka 1. Direktive. Zaključit ću, suprotno rješenju koje je prihvatio Supremo Tribunal de Justiça, da se ta odredba treba tumačiti na način da pojam prijenosa pogona obuhvaća situaciju u kojoj je poduzeće aktivno na tržištu čarter letova likvidirano odlukom svojeg većinskog dioničara, poduzeća koje također djeluje u sektoru zračnog prijevoza i koje u okviru likvidacije prvog poduzeća:

4. 

Izložit ću nadalje, u okviru ispitivanja drugog pitanja, razloge zbog kojih članak 267. treći stavak UFEU‑a treba tumačiti na način da je nacionalni sud, kao što je Supremo Tribunal de Justiça, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, bio dužan Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku.

5. 

Naposljetku, u okviru ispitivanja trećeg pitanja, objasnit ću zašto, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, pravo Unije i osobito sudsku praksu koja je proizašla iz presude Köbler ( 3 ) treba tumačiti na način da se protive nacionalnom sustavu odgovornosti države koji pravo na naknadu štete uvjetuje prethodnim poništenjem odluke koja je uzrokovala štetu.

6.

Direktivom je kodificirana Direktiva Vijeća 77/187/EEZ od 14. veljače 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona ( 4 ), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 98/50/EZ od 29. lipnja 1998 ( 5 ).

7.

U skladu s uvodnom izjavom 8. Direktive:

„Radi pravne sigurnosti i transparentnosti trebalo je pojasniti pravni koncept prijenosa s obzirom na sudsku praksu Suda. Takvo pojašnjenje nije promijenilo [područje primjene] Direktive 77/187/EEZ kako ga tumači Sud.“

8.

Članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive određuje:

9.

Članak 3. stavak 1. prvi podstavak Direktive propisuje:

„Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja“.

10.

Članak 13. sustava građanske izvanugovorne odgovornosti države i ostalih javnih tijela za štetu ( 6 ), koji je usvojen Zakonom br. 67/2007 (Lei que aprova o Regime da Responsabilidade Civil Extracontratual do Estado e Demais Entidades Públicas) od 31. prosinca 2007. ( 7 ), kako je izmijenjen Zakonom br. 31/2008 od 17. srpnja 2008. ( 8 ), propisuje sljedeće:

„1.   Ne dovodeći u pitanje slučajeve nepravične kaznene osude ili neopravdanog oduzimanja slobode, država je u građanskopravnom smislu odgovorna za štetu uzrokovanu sudskim odlukama koje su očito neustavne ili nezakonite ili neopravdane zbog očite pogreške u ocjeni činjeničnih okolnosti.

2.   Zahtjev za naknadu štete mora se temeljiti na prethodnom poništenju nadležnog suda odluke kojom je uzrokovana šteta.“

11.

Air Atlantis SA (u daljnjem tekstu: AIA), društvo osnovano 1985. i aktivno u sektoru neredovitog zračnog prijevoza (čarter letovi), likvidirano je 19. veljače 1993. U okviru toga tužiteljima iz glavnog postupka kolektivno su otkazani ugovori o radu.

12.

Počevši od 1. svibnja 1993. društvo Transportes Aéreos Portugueses (u daljnjem tekstu: TAP), koje je bilo glavni dioničar AIA‑e, počelo je obavljati jedan dio letova koje se AIA bila obvezala obaviti tijekom razdoblja od 1. svibnja do 31. listopada 1993. TAP je također obavio određeni broj čarter letova, na tržištu na kojem do tada nije bio aktivan s obzirom na to da se predmetnim rutama do tada služila AIA. U tu svrhu TAP se koristio dijelom opreme koju je koristila AIA za svoje djelatnosti, osobito četirima zrakoplovima. TAP je također na sebe preuzeo obvezu plaćanja najamnine iz ugovorâ o leasingu u vezi s tim zrakoplovima te je preuzeo uredsku opremu koja je pripadala AIA‑i, a kojom se ona koristila u uredima u Lisabonu (Portugal) i Faru (Portugal), te drugu pokretnu imovinu. Usto, TAP je zaposlio određene bivše zaposlenike AIA‑e.

13.

Nakon toga tužitelji u glavnom postupku podnijeli su Tribunal do Trabalho de Lisboa (radni sud u Lisabonu) tužbu kojom su osporavali kolektivni otkaz zahtijevajući vraćanje na posao u TAP i isplatu plaća.

14.

Presudom Tribunal do Trabalho de Lisboa od 6. veljače 2007. djelomično je usvojena tužba podnesena protiv navedenog kolektivnog otkaza, pri čemu je taj sud naložio vraćanje tužiteljâ u glavnom postupku na odgovarajuće poslove, kao i plaćanje naknade štete. U prilog svojoj presudi Tribunal do Trabalho de Lisboa smatrao je da u predmetnom slučaju postoji prijenos pogona, barem djelomičan, s obzirom na to da je identitet pogona bio sačuvan i da su se njegove djelatnosti nastavile, a TAP je stupio na mjesto bivšeg poslodavca u ugovorima o radu.

15.

Protiv te presude podnesena je žalba Tribunal da Relação de Lisboa (žalbeni sud u Lisabonu), koji je presudom od 16. siječnja 2008. poništio presudu donesenu u prvom stupnju kojom je TAP‑u naloženo da tužitelje u glavnom postupku vrati na posao i da im isplati naknadu štete zaključivši da je protekao rok za podnošenje tužbe zbog predmetnog kolektivnog otkaza i da između AIA‑e i TAP‑a nije došlo do prijenosa pogona ili dijela pogona.

16.

Tužitelji u glavnom postupku su tada podnijeli kasacijsku žalbu pred Supremo Tribunal de Justiça, koji je presudom od 25. veljače 2009. presudio da kolektivni otkaz nije bio nezakonit. Taj je sud naveo, preuzimajući argumentaciju koju je iznio Tribunal da Relação de Lisboa, da nije dovoljno, kako bi se zaključilo da postoji prijenos pogona, da se gospodarska aktivnost „jednostavno nastavi“ s obzirom na to da je također bilo potrebno da se sačuva i identitet pogona. U ovom slučaju kada je TAP tijekom ljeta 1993. obavljao letove, nije se koristio „subjektom“ koji je imao isti identitet kao „subjekt“ koji je ranije pripadao AIA‑i, već se koristio vlastitim instrumentom intervencije na predmetnom tržištu, to jest vlastitim poduzećem. Zbog nepostojanja identiteta dvaju „subjekata“, prema mišljenju Supremo Tribunal de Justiça ne može se zaključiti da postoji prijenos pogona.

17.

Što se tiče prava Unije, Supremo Tribunal de Justiça istaknuo je da je Sud, suočen sa slučajevima u kojima je poduzetnik nastavljao obavljati djelatnosti koje je do tada obavljalo drugo poduzeće, presudio da se na temelju „samo te okolnosti“ ne može zaključiti o prijenosu gospodarskog subjekta s obzirom na to da „se subjekt ne može svesti na djelatnost koju obavlja“ ( 9 ).

18.

Budući da su pojedini tužitelji u glavnom postupku od Supremo Tribunal de Justiça zahtijevali da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku, potonji je naveo da „dužnost nacionalnih sudova protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka da upute zahtjev za prethodnu odluku postoji samo kada ti isti sudovi smatraju da je za rješavanje spora koji je pred njima u tijeku potrebno primijeniti pravo [Unije] i, nadalje, kada se postavi pitanje tumačenja toga prava“.

19.

Supremo Tribunal de Justiça također je zaključio da je „[s]am Sud izričito priznao da se pravilna primjena prava [Unije] može nametnuti toliko očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji o načinu rješavanja postavljenog pitanja, odstupajući slijedom toga i u tom slučaju od obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku. Međutim, s obzirom na sadržaj [odredbi prava Unije] koje su [tužitelji u glavnom postupku] naveli, uzimajući u obzir tumačenje odredbi prava Unije koje je dao Sud i s obzirom na elemente predmeta [...] koji su uzeti u obzir [...], ne postoji nikakva relevantna sumnja o tumačenju koja bi nametnula upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku [...]“.

20.

Supremo Tribunal de Justiça je usto istaknuo da „[...] je Sud razvio stalnu sudsku praksu u vezi s problematikom tumačenja pravila [prava Unije] o ‚prijenosu pogona’ s obzirom na to […] da na temelju te sudske prakse Direktiva […] već prenosi konsolidaciju pojmova koje sadržava i da su oni sada jasni u smislu sudskog tumačenja (Zajednice i također nacionalnog), što znači da u ovom slučaju nije potrebno prethodno se savjetovati sa Sudom“.

21.

Tužitelji u glavnom postupku su tada protiv Estado português podnijeli tužbu za građansku izvanugovornu odgovornost, zahtijevajući da mu se naloži naknada određene prouzročene materijalne štete. U prilog svojoj tužbi tvrdili su da je predmetna presuda Supremo Tribunal de Justiça očito nezakonita s obzirom na to da sadržava pogrešno tumačenje pojma prijenos pogona, u njegovu značenju iz Direktive, i s obzirom na to da je taj sud povrijedio svoju obvezu da Sudu postavi relevantna pitanja o tumačenju prava Unije.

22.

Estado português tvrdi da se u skladu s člankom 13. stavkom 2. RRCEE‑a podneseni zahtjev za naknadu štete mora temeljiti na prethodnom poništenju od nadležnog suda odluke kojom se nanosi šteta, podsjećajući na to da, s obzirom na to da presuda Supremo Tribunal de Justiça nije poništena, ne može doći do plaćanja zatražene naknade štete.

23.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da želi saznati je li presuda Supremo Tribunal de Justiça očito nezakonita s obzirom na to da se njome pogrešno tumači pojam „prijenosa pogona“ s obzirom na Direktivu 2001/23 i u pogledu činjeničnih elemenata kojima je raspolagao. Usto, navodi da želi saznati je li Supremo Tribunal de Justiça bio dužan uputiti zatraženi zahtjev za prethodnu odluku.

24.

U tim su okolnostima Varas Cíveis de Lisboa (lisabonska građanska vijeća) odlučili prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi saznati može li predstavljati „prijenos pogona“ u smislu članka 1. stavka 1. Direktive situacija u kojoj je poduzeće koje je aktivno na tržištu čarter letova likvidirano odlukom njegova većinskog dioničara, poduzeća koje također djeluje u sektoru zračnog prijevoza, i koje u okviru likvidacije prvog poduzeća:

26.

Kao što proizlazi iz njezine uvodne izjave 3. i njezina članka 3., Direktiva ima za cilj zaštititi radnike osiguravajući zaštitu njihovih prava u slučaju prijenosa poduzeća ( 10 ). U tu svrhu članak 3. stavak 1. prvi podstavak Direktive predviđa da se prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose na preuzimatelja. Kada je riječ o članku 4. stavku 1. Direktive, njime se radnici štite od svake odluke o otkazu prenositelja ili preuzimatelja koja se temelji samo na prijenosu.

27.

Prema njezinu članku 1. stavku 1. točki (a), Direktiva se primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća. Sud je pojam ugovornog prijenosa rastezljivo tumačio kako bi se udovoljilo cilju Direktive koji se sastoji u zaštiti zaposlenika u slučaju prijenosa njihova poduzeća ( 11 ). Tako je Sud presudio da se Direktiva primjenjuje u svim slučajevima promjena, u okviru ugovornih odnosa, fizičkih ili pravnih osoba odgovornih za rad poduzeća koje ugovaraju obveze poslodavca u odnosu na zaposlenike ( 12 ).

28.

Sud je već odlučio da se Direktiva 77/187 primjenjuje na prijenose između društava iste grupe ( 13 ).

29.

Osim toga, Sud je precizirao uvjete pod kojima se Direktiva 77/187 primjenjuje u slučaju prijenosa poduzeća u sudskoj ili dobrovoljnoj likvidaciji. Tako iako je Sud u svojoj presudi Abels ( 14 ) presudio da se ta direktiva ne primjenjuje na prijenos poduzeća, pogona ili dijela pogona u okviru stečajnog postupka ( 15 ), on je nasuprot tome u svojoj presudi Dethier Équipement ( 16 ), presudio da se navedena direktiva primjenjuje u slučaju prijenosa poduzeća u stanju sudske likvidacije ako se djelatnost poduzeća nastavlja ( 17 ). U svojoj presudi Europièces ( 18 ) Sud je došao do istog zaključka u vezi s prenesenim poduzećem koje je bilo u dobrovoljnoj likvidaciji ( 19 ).

30.

Iz rastezljivog tumačenja koje se treba dati pojmu ugovornog prijenosa i sudske prakse Suda koja se odnosi posebice na slučaj likvidacije prenesenog subjekta proizlazi da prestanak i likvidacija AIA‑e mogu predstavljati „prijenos pogona“ u smislu članka 1. stavka 1. točke (a) Direktive.

31.

Međutim, prijenos još mora ispunjavati uvjete utvrđene u članku 1. stavku 1. točki (b) Direktive, to jest mora se odnositi na gospodarski subjekt, koji znači „organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna“, koji nakon prijenosa zadržava svoj „identitet“.

32.

Za utvrđenje da postoji prijenos poduzeća treba biti ispunjen odlučujući kriterij postojanja takvog prijenosa, to jest da odnosna jedinica sačuva svoj identitet nakon što ju je preuzeo novi poslodavac ( 20 ).

33.

Kako bi se utvrdilo je li taj uvjet ispunjen potrebno je uzeti u obzir sve činjenične okolnosti koje su svojstvene predmetnoj transakciji, među kojima su osobito vrsta poduzeća ili pogona o kojima je riječ, prijenos ili ne materijalnih sredstava, poput zgrada i pokretnina, vrijednost nematerijalnih sredstava u trenutku prijenosa, preuzimanje ili ne većeg broja zaposlenika od strane novog direktora poduzeća, prijenos ili ne klijenata, kao i stupanj sličnosti djelatnosti koje su se obavljale prije i nakon prijenosa, te trajanje eventualnog prekida tih djelatnosti. Međutim, ti su elementi samo djelomični aspekti procjene dane cjeline i ne mogu se, zbog toga, odvojeno ocjenjivati ( 21 ).

34.

Sud je naglasio da u ocjeni činjeničnih okolnosti koje su svojstvene predmetnoj transakciji nacionalni sud treba posebno uzeti u obzir vrstu poduzeća ili pogona o kojima je riječ. Sud smatra da iz toga proizlazi da se važnost koju treba pojedinačno dati različitim kriterijima postojanja prijenosa, u smislu Direktive, nužno razlikuje ovisno o djelatnosti koja se obavlja, to jest načinu proizvodnje ili poslovanja u poduzeću, pogonu ili predmetnom dijelu pogona ( 22 ).

35.

Različiti faktori koji omogućavaju provjeru je li odnosni subjekt sačuvao svoj identitet nakon što ga je preuzeo novi poslodavac i dakle kvalificiranje transakcije kao „prijenosa“ u smislu članka 1. stavka 1. Direktive imaju stoga težinu koja se razlikuje prema vrsti djelatnosti koju je obavljalo odnosno poduzeće.

36.

Odlučujuće je to je li je odnosni subjekt sačuvao svoj identitet, što osobito proizlazi iz postojanja prijenosa znatnih materijalnih ili nematerijalnih sredstava i iz činjenice da novi poslodavac stvarno nastavlja ili preuzima poslovanje tog subjekta za istovjetne ili slične djelatnosti. U ovom slučaju oba su elementa zadovoljena.

37.

Što se tiče prijenosa znatnih materijalnih ili nematerijalnih sredstava, točno je da je Sud istaknuo da gospodarski subjekt u određenim sektorima može djelovati bez tih sredstava, na način da očuvanje identiteta takvog subjekta izvan transakcije čiji je predmet hipotetski ne može ovisiti o prijenosu tih sredstava ( 23 ).

38.

Međutim iz sudske prakse Suda vidljivo je da je drugačije kod poduzetnika koji djeluju u sektorima u kojima je nužno korištenje znatnih sredstava. Na primjer takav je slučaj u sektoru autobusnog prijevoza koji zahtijeva znatnu opremu i postrojenja. U tom slučaju Sud je smatrao da nepostojanje prijenosa materijalnih sredstava koja su se upotrebljavala za poslovanje dotičnih autobusnih linija sa starog na novog uspješnog ponuditelja predstavlja okolnost koju treba uzeti u obzir ( 24 ). Sud je iz toga zaključio da u sektoru kao što je javni redovni autobusni prijevoz, u kojem materijalna sredstva značajno pridonose obavljanju djelatnosti, nepostojanje prijenosa sa staroga na novog uspješnog ponuditelja u bitnom dijelu tih sredstava, koja su nužna za dobro funkcioniranje subjekta, mora dovesti do toga da se smatra da zadnjenavedeni nije sačuvao svoj identitet ( 25 ).

39.

Iz te sudske prakse proizlazi da se, u predmetu poput ovog u glavnom postupku koji se također odnosi na sektor prijevoza, prijenos znatnih materijalnih sredstava mora smatrati ključnim elementom za utvrđivanje postoji li „prijenos pogona“ u smislu članka 1. stavka 1. Direktive.

40.

Stoga će sud koji je uputio zahtjev morati prilikom svoje ocjene činjeničnih okolnosti predmetne transakcije dati posebnu težinu faktoru koji se odnosi na prijenos znatnih materijalnih sredstava TAP‑u.

41.

U tom pogledu nesporno je da je TAP preuzeo ugovore o najmu četiriju zrakoplova kojima se prije koristila AIA‑a u okviru svoje djelatnosti. Iz spisa proizlazi da je razlog za to preuzimanje bila ponajprije želja TAP‑a da neutralizira negativne financijske posljedice do kojih je moglo doći zbog prijevremenog raskida tih ugovora. Međutim, razlozi zbog kojih se TAP odlučio preuzeti ugovore o najmu četiriju zrakoplova kojima se do tada koristila AIA nisu važni za kvalificiranje transakcije „prijenosom“ u smislu članka 1. stavka 1. Direktive. Jedino je važno objektivno utvrđenje da su ti ugovori stvarno preneseni na TAP prilikom likvidacije AIA‑e, pri čemu se TAP nastavio koristiti predmetnim zrakoplovima.

42.

Kao što to pravilno navode tužitelji u glavnom postupku, ne može se smatrati da TAP, zato što je većinski dioničar i glavni vjerovnik AIA‑e, može slobodno raspolagati poduzećem iz svoje grupe i preuzimati njegova sredstva a da se ne podvrgne obvezama koje proizlaze iz Direktive.

43.

Također nije važno to što su se zrakoplovi koje je preuzeo TAP koristili i za redovni i neredoviti prijevoz. Ono što je važno je to da su se ti zrakoplovi koristili, iako samo djelomično, u okviru djelatnosti neredovitog prijevoza TAP‑a, koja predstavlja nastavak djelatnosti koju je prije obavljala AIA.

44.

Osim toga, okolnost da su preuzeti zrakoplovi bili u leasingu ne predstavlja prepreku postojanju prijenosa pogona jer je odlučujuće to da postoji kontinuitet korištenja tih sredstava od preuzimatelja.

45.

Naposljetku, ni činjenica da su ti zrakoplovi po isteku ugovorâ o leasingu, između 1998. i 2000., vraćeni nije relevantna. Važno je da su ugovori stvarno preneseni i da se TAP tijekom znatnog razdoblja stvarno koristio tim zrakoplovima.

46.

Iz navedenog proizlazi da utvrđenje suda koji je uputio zahtjev u skladu s kojim je TAP stupio na mjesto likvidiranog društva u ugovorima o najmu zrakoplova predstavlja važan pokazatelj postojanja prijenosa pogona s obzirom na to da svjedoči o TAP‑ovom preuzimanju sredstava koja su bila nužna za nastavak djelatnosti koju je prethodno obavljala AIA.

47.

Tom utvrđenju dodaje se ono prema kojem je TAP također preuzeo sitnu opremu likvidiranog društva, poput zrakoplovne opreme i uredske opreme. Riječ je o dodatnom pokazatelju da postoji prijenos pogona.

48.

Osim toga, iz spisa proizlazi da je TAP stupio na mjesto likvidiranog društva u važećim ugovorima o čarter letovima koji su bili sklopljeni s turističkim operaterima i u odnosu na razvoj djelatnosti koje je prije obavljalo to društvo. Nadalje, iz sudske prakse Suda proizlazi da prijenos klijenata predstavlja relevantan pokazatelj o postojanju prijenosa poduzeća ( 26 ).

49.

Čini se da Supremo Tribunal de Justiça smatra da se činjenica da je TAP bio ovlašten djelovati na tržištu čarter letova i da je na tom tržištu već „povremeno“ djelovao protivi postojanju „prijenosa pogona“ u smislu Direktive. Međutim, slažem se s mišljenjem tužitelja u glavnom postupku prema kojem činjenica da poduzeće već djeluje ili može djelovati na određenom tržištu nije prepreka da potonje osigura kontinuitet sličnih djelatnosti koje je obavljalo drugo poduzeće, a koje je u međuvremenu likvidirano, proširivši tako svoje djelatnosti.

50.

Što se tiče osobito letova koji su obavljeni 1994., kao što je to Supremo Tribunal de Justiça utvrdio u svojoj presudi, riječ je o ugovorima koje je TAP sklopio neposredno s turističkim operaterima za rute kojima se dotad nije služio jer su to bile AIA‑ine tradicionalne rute. Prema mišljenju Supremo Tribunal de Justiça „TAP je obavljao djelatnost, kao što je to mogla bilo koja zrakoplovna kompanija, koja je bila samo zauzimanje mjesta na tržištu koje je ostalo slobodno nakon zatvaranja AIA‑e“.

51.

Kao što to pravilno navode tužitelji u glavnom postupku, sama činjenica da je TAP počeo obavljati djelatnost koju je prije obavljalo drugo poduzeće iz njegove grupe koje je u međuvremenu likvidirao predstavlja važan pokazatelj postojanja prijenosa pogona s obzirom na to da svjedoči o TAP‑ovom nastavku djelatnosti koju je prije obavljala AIA.

52.

Supremo Tribunal de Justiça u svojoj se presudi poziva na presudu Süzen ( 27 ) kako bi potkrijepio svoje stajalište da sam nastavak djelatnosti koju je obavljalo drugo poduzeće nije dovoljan za utvrđenje da postoji prijenos pogona ( 28 ). Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da kada uz takav nastavak djelatnosti dođe i do preuzimanja znatnih sredstava, nema sumnje da postoji prijenos pogona.

53.

TAP‑ov nastavak djelatnosti koju je prije obavljala AIA može se vidjeti i kroz drugi pokazatelj na koji upućuje sud koji je uputio zahtjev, to jest vraćanje u TAP radnika koji su do tada bili upućeni u likvidirano društvo, i to kako bi obavljali poslove koji su istovjetni poslovima koje su obavljali u tom društvu.

54.

Kao što je to Supremo Tribunal de Justiça utvrdio u svojoj presudi, dokazano je da je TAP dvoje zaposlenika, koje je do tada TAP bio uputio u upravu komercijalnog odjela AIA‑e, nakon likvidacije AIA‑e postavio u vlastitu upravu komercijalnog odjela na poslove u području ad hoc neredovitih letova i ugovora o čarter letovima za zrakoplovnu ljetnu sezonu 1993.

55.

Prema mišljenju Supremo Tribunal de Justiça nije riječ o TAP‑ovom zadržavanju radnika koji su prethodno bili zaposleni u AIA‑i. Ti radnici su s TAP‑om bili povezani ugovorom o radu. Radilo se dakle o radnicima koje je zapošljavao TAP a ne AIA. Dotične zaposlenike TAP je uputio na rad u AIA‑u i oni su se nakon likvidacije AIA‑e vratili u poduzeće u kojem su bili zaposleni. U svojoj presudi Supremo Tribunal de Justiça tako smatra da povratak TAP‑ovih radnika u njihovo poduzeće, nakon likvidacije AIA‑e u koju su bili upućeni, proizlazi iz ispunjenja ugovora o radu koji su sklopili sa svojim poslodavcem, to jest s TAP‑om. Iako su ti radnici vraćeni na odgovarajuće poslove i iako su tijekom ljeta 1993. obavljali poslove u području neredovitih letova koje je te godine obavljao TAP, prema mišljenju Supremo Tribunal de Justiça rad tih radnika u TAP‑u ne omogućava da se identificira organizacija neovisnog gospodarskog subjekta koji se bavi neredovitim letovima.

56.

Međutim, kao što to pravilno navode tužitelji u glavnom postupku, ponovno vraćanje dvoje zaposlenika u TAP na poslove izravno povezane sa sektorom neredovitih letova pokazuje TAP‑ov nastavak djelatnosti AIA‑e, koja se prije obavljala samo povremeno, tako da još više potkrepljuje postojanje prijenosa pogona. Usto, čini se da su ti zaposlenici činili „organizirano grupiranje“ ( 29 ), jer su vraćeni u TAP na slične poslove koje su obavljali u AIA‑i.

57.

Kao dodatne pokazatelje da postoji prijenos pogona valja navesti stupanj sličnosti djelatnosti koje su se obavljale prije i poslije prijenosa. Kao što to ističe Komisija, AIA je bila poduzeće koje je djelovalo u sektoru zračnog prijevoza specijalizirano za neredovite letove. TAP, kojem je osnovna djelatnost zračni prijevoz, bio je ovlašten obavljati redovne i neredovite letove i dakle ovlašten djelovati na tržištu čarter letova, što je već i činio, iako samo povremeno ( 30 ). Stoga postoji velika sličnost među djelatnostima koje su obavljala dva poduzeća.

58.

Naposljetku, što se tiče kriterija koji se odnosi na eventualni prekid djelatnosti, utvrđeno je da je TAP od 1. svibnja 1993., znači odmah nakon likvidacije AIA‑e, počeo obavljati najmanje jedan dio čarter letova za koje se AIA obvezala da će ih obaviti u ljetnoj sezoni 1993. Stoga nije bilo nikakvog značajnijeg prekida djelatnosti. Naprotiv, postojao je kontinuitet djelatnosti jer je oko petnaest dana nakon likvidacije AIA‑e TAP stupio na njezino mjesto u svrhu ispunjenja ugovora koji su se odnosili na dotične letove.

59.

Svi ti pokazatelji po mom mišljenju svjedoče o tome da postoji „prijenos pogona“ u smislu članka 1. stavka 1. Direktive.

60.

Supremo Tribunal de Justiça je međutim došao do drugačijeg zaključka jer je preusko tumačio uvjet koji se odnosi na zadržavanje identiteta prenesenog subjekta. Konkretno, u njegovoj se argumentaciji ni u jednom trenutku ne spominje presuda Suda koja ga je međutim trebala dovesti do drugačijeg zaključka, to jest presuda Klarenberg ( 31 ), koja je donesena nekoliko dana prije presude Supremo Tribunal de Justiça i za koju je mišljenje nezavisnog odvjetnika Mengozzija, koje je Sud slijedio, izneseno 6. studenoga 2008. ( 32 ).

61.

Supremo Tribunal de Justiça je u svojoj presudi posebno značenje dao kriteriju prema kojem, za utvrđenje da postoji „prijenos“ u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive, mora biti moguće identificirati prenesenu gospodarsku jedinicu unutar preuzimatelja ( 33 ).

62.

U tom pogledu, Supremo Tribunal de Justiça istaknuo je da nije dokazano da je TAP stvorio uslugu neredovitih letova prenoseći upravo strukturu AIA‑e. S obzirom na sve utvrđene činjenice, TAP nije preuzeo gospodarski subjekt kako bi neposredno i neovisno nastavio djelatnost obavljanja čarter letova koje je prije obavljala AIA. Posebice, nije došlo do prijenosa više odvojenih jedinica koje bi se nakon toga reorganizirale unutar TAP‑a, čime bi nastalo neovisno poduzeće ili pogon. Štoviše, nema pokazatelja koji bi ukazivali na to da u TAP‑u postoji jedinica za djelatnost čarter letova koja je u tu svrhu samostalno organizirana.

63.

Iz navedenog proizlazi da, prema mišljenju Supremo Tribunal de Justiça, cjelokupna analiza pokazatelja ne omogućava da se u TAP‑u prepozna skup materijalnih i ljudskih resursa koji predstavlja potporu obavljanju djelatnosti čarter letova, koja je u tu svrhu samostalno organizirana, to jest gospodarski subjekt koji zadržava svoj identitet i samostalno nastavlja djelatnost neredovitog trgovačkog zrakoplovstva u TAP‑u. Naprotiv, Supremo Tribunal de Justiça navodi da se AIA‑ina oprema, kojom se poslije koristio TAP, stopila sa svom opremom TAP‑a i da je TAP obavljao redovne i neredovite letove za koje je bez razlike koristio svoje osoblje i opremu vlastite zrakoplovne kompanije.

64.

S obzirom na tu argumentaciju, valja precizirati da, u smislu Direktive, može postojati prijenos sa zadržavanjem identiteta prenesenog subjekta iako on ne zadržava samostalnu organizacijsku strukturu. Drugim riječima, suprotno onom što je presudio Supremo Tribunal de Justiça, uvjet koji se odnosi na zadržavanje identiteta ne znači da preneseni gospodarski subjekt mora zadržati svoju samostalnost u strukturi preuzimatelja.

65.

U predmetu u kojem je donesena presuda Klarenberg ( 34 ) argument tužitelja u glavnom postupku bio je istovjetan onome koji je iznio Supremo Tribunal de Justiça kako bi isključio postojanje prijenosa pogona. Ta je stranka zapravo tvrdila da „gospodarski subjekt“, definiran u članku 1. stavku 1. točki (b) Direktive, zadržava svoj identitet samo ako je zadržana organizacijska veza koja ujedinjuje sve osobe i/ili jedinice. S druge strane, prenesen gospodarski subjekt ne bi zadržao svoj identitet u slučaju da nakon prijenosa izgubi svoju samostalnost iz organizacijske točke gledišta, pri čemu bi stečene resurse preuzimatelj uključio u potpuno novu strukturu ( 35 ).

66.

Sud je smatrao da se takvo poimanje identiteta gospodarskog subjekta, koji se temelji na samom faktoru koji se odnosi na organizacijsku samostalnost, ne može prihvatiti, i to osobito s obzirom na cilj koji Direktiva želi postići, koji se sastoji u osiguranju učinkovite zaštite prava radnika u okolnostima prijenosa. Naime, prema mišljenju Suda, to bi poimanje podrazumijevalo da se samo zbog činjenice da je preuzimatelj odlučio likvidirati stečeni dio poduzeća ili pogona i uključiti ga u vlastitu strukturu Direktiva ne primjenjuje na taj dio poduzeća ili pogona, oduzimajući dotičnim radnicima zaštitu koju im ona pruža ( 36 ).

67.

Što se tiče faktora koji se odnosi na organizacijski aspekt, Sud je već presudio da on pridonosi definiranju identiteta gospodarskog subjekta ( 37 ). Međutim, on je također presudio da izmjena organizacijske strukture prenesenog subjekta ne predstavlja prepreku primjeni Direktive ( 38 ).

68.

Sud je također naveo da „članak 1. stavak 1. točka (b) Direktive definira identitet gospodarskog subjekta upućujući na ,organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna' naglašavajući tako ne samo organizacijski element prenesenog subjekta već i element nastavka njegove gospodarske djelatnosti“ ( 39 ). Iz toga je Sud zaključio da uvjet koji se odnosi na očuvanje identiteta gospodarskog subjekta u smislu Direktive treba tumačiti uzimajući u obzir dva elementa, koja su predviđena u članku 1. stavku 1. točki (b) Direktive, a koja zajedno predstavljaju taj identitet, kao i cilj zaštite radnika kojem teži Direktiva ( 40 ).

69.

S obzirom na ta razmatranja i kako se Direktivi ne bi oduzeo dio njezina korisnog učinka, Sud je presudio da uvjet koji se odnosi na očuvanje identiteta gospodarskog subjekta treba tumačiti ne u smislu da on zahtijeva zadržavanje posebne organizacije koju poduzetnik nameće za različite prenesene faktore proizvodnje, nego u smislu da pretpostavlja zadržavanje funkcionalne veze međuovisnosti i komplementarnosti između tih faktora ( 41 ).

70.

Naime, prema mišljenju Suda zadržavanje takve funkcionalne veze između različitih prenesenih faktora omogućuje preuzimatelju da se koristi potonjima, iako su nakon prijenosa uključeni u novu različitu organizacijsku strukturu kako bi nastavio istovjetnu ili sličnu gospodarsku djelatnost ( 42 ).

71.

S obzirom na presudu Klarenberg ( 43 ), nije važno je li se preuzeti subjekt stopio u organizaciju TAP‑a s obzirom na to da je sačuvana funkcionalna veza između, s jedne strane, sredstava i preuzetog osoblja i, s druge strane, nastavka djelatnosti koju je prije obavljala AIA.

72.

Supremo Tribunal de Justiça je u svojoj presudi dao posebnu važnost činjenici da su zrakoplovi i preuzeto osoblje bili korišteni za redovne i neredovite letove. Ta okolnost, prema mišljenju Supremo Tribunal de Justiça, pokazuje da nije zadržan samostalni gospodarski subjekt koji obavlja djelatnost neredovitih letova u TAP‑u.

73.

U tom pogledu, smatram da nije važno što su prenesena sredstva korištena ne samo za neredovite letove već i za redovne letove. Uvjet koji se odnosi na zadržavanje identiteta preuzetog subjekta ne zahtijeva da se prenesena sredstva koriste isključivo za djelatnost koja se nastavlja. Funkcionalna veza između tih sredstava i djelatnosti koja se nastavlja zadržava se, iako se navedena sredstva koriste i za obavljanje druge djelatnosti, a fortiori kada se radi o sličnoj djelatnosti u sektoru zračnog prijevoza.

74.

Kao što to navodi Komisija, iz presude Klarenberg ( 44 ) proizlazi da likvidacija AIA‑e i uključivanje znatnog dijela njezinih sredstava u organizacijsku strukturu TAP‑a, iako nisu sačuvali „samostalni“ identitet, ne isključuje primjenu Direktive. Važno je da prenesena sredstva zadrže identitet i da se, nakon prijenosa, koriste za nastavak istovrsne ili slične gospodarske djelatnosti.

75.

U ovom slučaju, sredstva AIA‑e su u prvo vrijeme korištena (ljetna zrakoplovna sezona 1993.) kako bi se nastavila djelatnost koja je istovjetna AIA‑inoj djelatnosti, to jest čarter letovi za koje se AIA obvezala da će ih obaviti, i naknadno kako bi se nastavila istovjetna (čarter letovi koje organizira TAP) ili slična (redovni letovi TAP‑a) djelatnost.

76.

Kao što je to Sud pojasnio u svojoj presudi Klarenberg ( 45 ), izričaji članka 6. stavka 1. prvog i četvrtog podstavka Direktive potvrđuju da je ona u skladu s namjerom zakonodavca Unije namijenjena tome da se primijeni na svaki prijenos koji zadovoljava uvjete iz njezina članka 1. stavka 1. bez obzira je li preneseni gospodarski subjekt sačuvao ili ne svoju samostalnost u strukturi preuzimatelja ( 46 ).

77.

Točno je da je na kraju na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li u ovom slučaju ispunjeni uvjeti postojanja prijenosa pogona. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, na nadležnom nacionalnom sudu je da utvrdi, u okviru cjelokupne ocjene svih činjeničnih okolnosti koje su svojstvene predmetnoj transakciji je li sačuvan identitet prenesene gospodarske jedinice ( 47 ).

78.

Međutim, smatram da bi Sud zbog posebnog konteksta predmeta u glavnom postupku, koji je posljedica različitih stajališta nacionalnih sudova, sudu koji je uputio zahtjev trebao odgovoriti preciznije i izravno.

79.

Stoga predlažem da se na prvo pitanje odgovori da se članak 1. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da pojam prijenosa pogona obuhvaća situaciju u kojoj je poduzeće aktivno na tržištu čarter letova likvidirano od strane svog većinskog dioničara, poduzeća koje također djeluje u zrakoplovnom sektoru i koje u okviru likvidacije prvog poduzeća:

80.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 267. treći stavak UFEU‑a tumačiti na način da je nacionalni sud kao što je Supremo Tribunal de Justiça, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, s obzirom na činjenične okolnosti navedene u prvom pitanju i s obzirom na to da su nacionalni sudovi nižeg stupnja koji su sudili u tom predmetu donijeli kontradiktorne odluke, trebao Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku i postaviti pitanje koje se odnosi na ispravno tumačenje pojma „prijenosa pogona“ u smislu članka 1. stavka 1. Direktive.

81.

Kao prvo valja podsjetiti da je postupak uspostavljen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud daje nacionalnim sudovima elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi ( 48 ).

82.

U okviru te suradnje samo je na nacionalnom sudu, pred kojim se vodi postupak i koji snosi odgovornost za sudsku odluku koju će donijeti, da s obzirom na posebnosti predmeta procijeni i potrebu za prethodnom odlukom kako bi mogao donijeti svoju odluku i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu ( 49 ).

83.

Obveza obraćanja Sudu koju uspostavlja članak 267. treći stavak UFEU‑a je tako dio suradnje između nacionalnih sudova u njihovu svojstvu sudova zaduženih za primjenu prava Unije i Suda, uvedene s ciljem da se osigura valjana primjena i ujednačeno tumačenje prava Unije u svim državama članicama ( 50 ).

84.

Treba podsjetiti da je cilj obveze nacionalnih sudova protiv čijih odluka nema pravnog lijeka da Sudu upute prethodno pitanje, propisane člankom 267. trećim stavkom UFEU‑a, osobito spriječiti da se u državi članici stvori nacionalna sudska praksa koja nije u skladu s pravilima prava Unije ( 51 ).

85.

Prema mišljenju Suda, takav je cilj ostvaren kada su tu obvezu upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku, unutar ograničenja koje je Sud dopustio u svojoj presudi Cilfit i dr. ( 52 ), dužni ispuniti vrhovni sudovi kao i svi nacionalni sudovi protiv čijih odluka nema pravnog lijeka ( 53 ).

86.

Kada protiv odluke nacionalnog suda nema pravnog lijeka, potonji je, u smislu članka 267. trećeg stavka UFEU‑a, načelno dužan uputiti prethodno pitanje Sudu ako se u predmetu koji je pred njim u tijeku pojavi pitanje o tumačenju UFEU‑a ( 54 ).

87.

Iz odnosa između drugog i trećeg stavka članka 267. UFEU‑a proizlazi da sudovi na koje se odnosi treći stavak imaju istu diskrecijsku ovlast kao i svi drugi nacionalni sudovi što se tiče odlučivanja je li im za donošenje vlastite odluke nužna odluka o određenom pitanju prava Unije. Ti sudovi stoga nisu dužni postaviti prethodno pitanje o tumačenju prava Unije koje se pred njima pojavilo, ako pitanje nije bitno, to jest u slučaju kada odgovor na to pitanje, koje god ono bilo, ne bi mogao imati nikakav utjecaj na rješavanje spora ( 55 ).

88.

S druge strane, ako oni utvrde da je potrebno pozvati se na pravo Unije u cilju rješavanja spora o kojem odlučuju, članak 267. UFEU‑a načelno im nalaže da Sudu upute svako pitanje o tumačenju koje se pojavi ( 56 ).

89.

Kada se u sporu pojavi pitanje tumačenja prava Unije, obveza nacionalnog suda protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka da Sudu uputi prethodno pitanje predstavlja pravilo, a nepokretanje iznimku.

90.

Presuda Cilfit i dr. ( 57 ) nacionalnim sudovima koji odlučuju u zadnjem stupnju nameće veću obvezu obrazlaganja kada odluče ne uputiti pitanje Sudu.

91.

Tako, kada je riječ o dosegu obveze iz članka 267. trećeg stavka UFEU‑a, kako ga je ograničio Sud, iz sudske prakse koja se od donošenja te presude ustalila proizlazi da je sud protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka dužan, kad se pred njim postavi pitanje prava Unije, ispuniti svoju obvezu obraćanja, osim ako ne utvrdi da postavljeno pitanje nije bitno ili da je dotična odredba prava Unije već bila predmetom tumačenja Suda ili da se pravilna primjena prava Unije toliko očito nameće da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji. Postojanje takve mogućnosti treba biti procijenjeno s obzirom na karakteristike svojstvene pravu Unije, posebne poteškoće koje predstavlja njegovo tumačenje i rizik razilaženja sudske prakse unutar Europske unije ( 58 ).

92.

Sud je pojasnio da, ne dovodeći u pitanje pouke koje proizlaze iz presude Köbler ( 59 ), sudska praksa koja proizlazi iz presude Cilfit i dr. ( 60 ) samom nacionalnom sudu ostavlja da ocijeni nameće li se pravilna primjena prava Unije toliko očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji i, slijedom toga, da odluči Sudu ne uputiti pitanje o tumačenju prava Unije koje je njemu postavljeno ( 61 ).

93.

U okviru ovog zahtjeva za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li Supremo Tribunal de Justiça, s obzirom na sudsku praksu koja se odnosi na pojam prijenosa pogona i s obzirom na postojanje suprotstavljenih stajališta nacionalnih sudova u pogledu tumačenja koje je potrebno dati s obzirom na činjenice u ovom slučaju, utemeljeno ili neutemeljeno smatrao da nema „nikakve razumne sumnje“ u vezi s postavljenim pitanjem o tumačenju i je li stoga mogao odlučiti Sudu ne uputiti zahtjev za prethodnu odluku.

94.

U tom pogledu, treba naglasiti da nacionalni sudovi protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka moraju biti osobito pažljivi prije nego što isključe postojanje ikakve razumne sumnje. Oni moraju iznijeti razloge zbog kojih su sigurni da pravilno primjenjuju pravo Unije.

95.

Ta ih pažnja mora osobito navesti na to da točno provjere uzima li njihova primjena prava Unije dovoljno u obzir karakteristike svojstvene pravu Unije, posebne poteškoće koje predstavlja njegovo tumačenje i rizik razilaženja sudske prakse unutar Unije.

96.

Supremo Tribunal de Justiça smatrao je da su pojmovi iz Direktive i osobito pojam prijenosa pogona dovoljno jasni u smislu tumačenja sudske prakse. To je prema njegovu mišljenju značilo da u ovom slučaju nije bilo potrebno uputiti zahtjev za prethodnu odluku.

97.

Taj mi se pristup čini pogrešnim jer je poznato da tumačenje pojma prijenos pogona ovisi o svakom pojedinačnom slučaju. Predmeti o kojima Sud uzastopno odlučuje omogućuju mu da podrobnije pojasni doseg tog pojma. Stoga se radi o sudskoj praksi koja se konstantno razvija. Ta posebnost trebala je navesti Supremo Tribunal de Justiça na to da bude pažljiv prije nego što odluči da Sudu ne postavi pitanje.

98.

Tom pretjeranom povjerenju u ustaljenost sudske prakse Suda koja se odnosi na pojam prijenosa pogona dodaje se nepotpuno uzimanje u obzir te sudske prakse, koje je Supremo Tribunal de Justiça navelo na pogrešno tumačenje tog pojma.

99.

U situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj postoji sudska praksa Suda o pojmu koji je potrebno tumačiti, nacionalni sud koji je načelno podvrgnut obvezi upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku i koji smatra da se u sporu o kojem odlučuje postavlja pitanje tumačenja prava Unije, ima dvije mogućnosti. On može Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku kako bi dobio dodatna pojašnjenja s obzirom na spor o kojem mora odlučiti, ili odlučiti da neće izvršiti svoju obvezu upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku, ali tada mora prihvatiti i primijeniti odgovor koji je Sud već dao. Ako ne prihvati ni jednu od te dvije mogućnosti i da drugo tumačenje predmetnog pojma prava Unije, taj sud povrjeđuje to pravo te se ta povreda treba smatrati dovoljno ozbiljnom ( 62 ). To proizlazi iz ustaljene sudske prakse, u skladu s kojom je povreda prava Unije dovoljno ozbiljna ako je do nje došlo očitim nepoštovanjem sudske prakse Suda u tom području ( 63 ).

100.

Ukratko, da je Supremo Tribunal de Justiça strogo i u potpunosti uzeo u obzir sudsku praksu Suda, uključujući i najnoviju, ne bi mogao biti siguran u svoju primjenu prava Unije.

101.

Važno je da Sud zauzme strogo stajalište u vezi s upozorenjem na obvezu upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku koju imaju nacionalni sudovi protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka. Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik Léger u svom mišljenju u predmetu Traghetti del Mediterraneo ( 64 ) i kao što to pokazuje ovaj predmet, „povreda takve obveze može dotični sud navesti na to da počini pogrešku [...], bilo da je riječ o pogrešci u tumačenju primjenjivog prava [Unije] ili u zaključcima koje iz njega valja izvesti za usklađeno tumačenje nacionalnog prava ili za ocjenu njegove usklađenosti s pravom [Unije]“ ( 65 ).

102.

Osim toga, ističem da nepoštovanje obveze nacionalnih sudova protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka da upute zahtjev za prethodnu odluku dovodi do toga da se Sudu oduzima temeljna zadaća koja mu je dodijeljena člankom 19. stavkom 1. prvim podstavkom UEU‑a, a ta je da osigurava „poštovanje prava u tumačenju i primjeni Ugovorâ“.

103.

Naposljetku, iz spisa proizlazi da su u okviru ovog predmeta portugalski sudovi zauzeli različita stajališta u pogledu tumačenja pojma prijenos pogona. Smatram da, iako samo postojanje kontradiktornih odluka nacionalnih sudova ne može biti dovoljno za stvaranje obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku predviđene člankom 267. trećim stavkom UFEU‑a, riječ je o kontekstualnom elementu koji potkrepljuje zaključak da je Supremo Tribunal de Justiça morao zauzeti pažljivije stajalište i Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku.

104.

Iz svih tih elemenata proizlazi da, prema mom mišljenju, članak 267. treći stavak UFEU‑a treba tumačiti na način da je nacionalni sud protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, poput Supremo Tribunal de Justiça, bio dužan, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku.

105.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li se pravo Unije i osobito sudska praksa proizašla iz presude Köbler ( 66 ) tumačiti na način da se ono protivi nacionalnom sustavu odgovornosti države koji pravo na naknadu štete uvjetuje prethodnim poništenjem odluke koja je uzrokovala štetu.

106.

Podsjećam da se na temelju članka 13. stavka 2. RRCEE‑a „zahtjev za naknadu štete mora temeljiti na prethodnom poništenju nadležnog suda odluke kojom je uzrokovana šteta“.

107.

Kako bi se utvrdilo je li taj uvjet u skladu s pravom Unije potrebno je kao prvo podsjetiti da je načelo odgovornosti države za štetu prouzročenu pojedincima povredama prava Unije za koje je ta država odgovorna inherentno sustavu uspostavljenom Ugovorom ( 67 ).

108.

Što se tiče odgovornosti države zbog povrede prava Unije za koju je zbog svoje odluke odgovoran nacionalni sud koji odlučuje u zadnjem stupnju, Sud je precizirao da, s obzirom na posebnost sudačke dužnosti kao i na legitimne zahtjeve pravne sigurnosti, odgovornost države u takvom slučaju nije neograničena. Kao što je Sud presudio, do takve odgovornosti može doći samo u iznimnim slučajevima u kojima je nacionalni sud koji je odlučivao u zadnjem stupnju očito povrijedio primjenjivo pravo. Kako bi se utvrdilo je li taj uvjet ispunjen, nacionalni sud kojem je podnesen zahtjev za naknadu štete mora u tom pogledu uzeti u obzir sve elemente svojstvene situaciji o kojoj odlučuje i osobito stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila, namjeru da se počini povreda, opravdanost ili neopravdanost pogreške koja se tiče prava, zauzeto stajalište, ako je to slučaj, institucije Unije kao i neizvršenje obveze suda u pitanju upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. trećeg stavka UFEU‑a ( 68 ).

109.

Kao što sam prethodno naveo, to očito nepoštovanje primjenjivog prava Unije se u svakom slučaju presumira kada je dotična odluka donesena očitim nepoštovanjem sudske prakse Suda u tom području ( 69 ).

110.

Pravo na naknadu će dakle nastati ako se ispuni taj uvjet očitog nepoštovanja primjenjivog prava Unije čim se utvrdi da je cilj povrijeđenog pravnog pravila pojedincima dodijeliti prava i da postoji izravna uzročna veza između navedene očite povrede i štete koju je pretrpjela zainteresirana osoba. Ta tri uvjeta su naime nužna i dovoljna za to da pojedinci steknu pravo na naknadu štete a da se ipak ne isključi da do odgovornosti države može doći pod manje strogim uvjetima na temelju nacionalnog prava ( 70 ).

111.

Sud je imao prilike precizirati i da je država dužna, osim u pogledu samog prava na naknadu štete koje proizlazi izravno iz prava Unije, kad su ispunjene navedene pretpostavke, nadoknaditi štetu u skladu s nacionalnim pravom, pri čemu pretpostavke za naknadu štete propisane nacionalnim pravom ne smiju biti manje povoljne od onih koje se odnose na slične zahtjeve u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) niti smiju biti takve da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje naknade štete (načelo djelotvornosti) ( 71 ).

112.

Smatram da postupovno pravilo predviđeno u članku 13. stavku 2. RRCEE valja ispitati s obzirom na načelo djelotvornosti. Valja stoga utvrditi je li takvo postupovno pravilo takve naravi da u praksi i u okolnostima poput onih u glavnom postupku onemogućava ili pretjerano otežava ostvarenje naknade štete oštećene osobe.

113.

U ovom je slučaju ključno utvrditi ima li pojedinac pravo na pravni lijek protiv presude Supremo Tribunal de Justiça, kojom je oštećen. Kada je portugalskoj vladi na raspravi postavljeno to pitanje, ona je prvo odgovorila negativno, a kasnije je na neuvjerljiv način svoj odgovor pojasnila. Na nacionalnom sudu bit će da provjeri što o tome kaže njegovo pravo. U slučaju da taj sud utvrdi da oštećeni pojedinac ne raspolaže pravom na podnošenje pravnoga lijeka protiv presude Supremo Tribunal de Justiça, kojom je oštećen, taj bi sud trebao utvrditi da je postupovno pravilo predviđeno u članku 13. stavku 2. RRCEE‑a protivno načelu djelotvornosti s obzirom na to da tom pojedincu onemogućava ostvarenje naknade štete.

114.

U svakom slučaju, čini mi se da iz rasprava koje su se odvijale pred Sudom proizlazi da je on, čak ako se i utvrdi da postoji takav pravni lijek protiv presude Supremo Tribunal de Justiça, po svemu sudeći u velikoj mjeri teorijski i teško provediv ( 72 ). Slijedom toga, budući da bi postupovno pravilo predviđeno člankom 13. stavkom 2. RRCEE‑a u tom slučaju predstavljalo ozbiljnu prepreku tome da oštećeni pojedinac ostvari naknadu štete, smatram da bi ono bilo protivno načelu djelotvornosti. Naime, takvo bi postupovno pravilo ostvarivanje naknade tog pojedinca učinilo pretjerano teškim.

115.

Zaključujem dakle da u okolnostima poput onih u glavnom postupku pravo Unije i osobito sudsku praksu koja je proizašla iz presude Köbler ( 73 ) treba tumačiti na način da se protive nacionalnom sustavu odgovornosti države koji pravo na naknadu štete uvjetuje prethodnim poništenjem odluke koja je uzrokovala štetu.

116.

S obzirom na prethodna razmatranja, na pitanja koja su postavili Varas Cíveis de Lisboa treba odgovoriti kako slijedi: