1

Tužitelj, European Coalition to End Animal Experiments, europska je organizacija za zaštitu životinja. Riječ je o društvu s ograničenom odgovornošću koje ima sjedište u Londonu (Ujedinjena Kraljevina) i čiji su članovi organizacije iz 22 države članice. Europska agencija za kemikalije (ECHA) priznala mu je svojstvo zainteresirane stranke, koja je ovlaštena i kojoj je dopušteno prisustvovati sastancima Odbora država članica i Odbora za procjenu rizika ECHA‑e u svojstvu promatrača.

2

ECHA je 28. veljače 2011. pokrenula postupak provjere dosjea s obzirom na ispunjavanje zahtjeva u vezi s prijavom za registraciju kemikalije trifenil fosfata koju je podnio Lanxess Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: Lanxess).

3

Odlukom od 5. travnja 2012. (u daljnjem tekstu: odluka od 5. travnja 2012.) o provjeri registracija s obzirom na ispunjavanje zahtjeva na temelju članka 41. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.) ECHA je od Lanxessa osobito zahtijevala da provede istraživanje prenatalne razvojne toksičnosti kemikalije trifenil fosfata na drugoj vrsti, to jest kuniću, te mu je dodijelila rok od 24 mjeseca da dostavi dodatne informacije.

4

Lanxess je 5. srpnja 2012. na temelju članka 91. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006 protiv te odluke izjavio žalbu Žalbenoj komisiji ECHA‑e. Navedenom odredbom određeno je da se žalba može izjaviti Žalbenoj komisiji ECHA‑e protiv odluka koje ECHA donosi na temelju članka 9., članka 20., članka 27. stavka 6., članka 30. stavaka 2. i 3. i članka 51. navedene uredbe.

5

Odlukom od 26. rujna 2012. Žalbena komisija ECHA‑e dopustila je tužitelju da intervenira u potporu Lanxessovu zahtjevu, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 771/2008 od 1. kolovoza 2008. o utvrđivanju pravila za organizaciju i postupak odbora za žalbe [Žalbene komisije] Europske agencije za kemikalije (SL L 206, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 58., str. 221.).

6

Odlukom od 10. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Žalbena komisija ECHA‑e odbila je Lanxessovu žalbu, odlučila je da se pristojba za žalbu neće nadoknaditi, odbila je Lanxessov zahtjev za naknadu troškova i odlučila da je potonji dužan dostaviti predmetne informacije u roku od 24 mjeseca od dostave pobijane odluke.

7

Nije sporno da Lanxess nije podnio nikakvu tužbu za poništenje pobijane odluke na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

8

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 9. prosinca 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Uz dopis podnesen tajništvu Općeg suda 19. prosinca 2013. tužitelj je dostavio ispravljenu verziju tužbe.

9

Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud (peto vijeće) u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. svojeg Poslovnika tužitelju je postavio pisano pitanje. Tužitelj je na njega odgovorio u određenom mu roku.

10

Europska komisija 23. svibnja 2014. podnijela je zahtjev za intervenciju u potporu ECHA‑inu zahtjevu.

11

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. lipnja 2014. ECHA je na temelju članka 114. Poslovnika protiv predmetne tužbe istaknula prigovor nedopuštenosti.

12

Tužitelj je tajništvu Općeg suda 12. kolovoza 2014. podnio očitovanje u vezi s prigovorom nedopuštenosti koji je istaknula ECHA.

13

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

14

ECHA u prigovoru nedopuštenosti od Općeg suda zahtijeva da:

15

Na temelju članka 114. Poslovnika, ako stranka zatraži da Opći sud odluči o nedopuštenosti, bez ulaženja u raspravljanje o meritumu, nastavak postupka o prigovoru nedopuštenosti je usmen, osim u slučaju drugačije odluke Općeg suda. U predmetnom slučaju, Opći sud smatra da su mu pismena priložena spisu dovoljna i odlučuje da nije potrebno otvarati usmeni dio postupka.

16

U skladu s člankom 94. stavkom 1. Uredbe br. 1907/2006, odluka Žalbene komisije ECHA‑e odnosno – u slučaju odluka kod kojih ne postoji pravo žalbe potonjoj – odluka ECHA‑e može se osporavati u postupku pred Općim sudom ili Sudom, u skladu s člankom 263. UFEU‑a.

17

Članak 263. četvrti stavak UFEU‑a propisuje tri pretpostavke pod kojima svaka fizička ili pravna osoba može podnijeti tužbu za poništenje. Pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom toga članka, može, kao prvo, pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi, kao drugo, protiv akta koji se izravno i osobno odnosi na nju te, kao treće, protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.

18

Tužitelj tvrdi da je adresat pobijane odluke. Podredno, tvrdi da ispunjava i uvjete druge i treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Usto, u svojem očitovanju na prigovor nedopuštenosti pojašnjava da ovaj postupak pokreće u vlastito ime, a ne kao Lanxessov mandatar.

19

ECHA smatra da tužitelj nije adresat pobijane odluke i da se ona izravno i osobno ne odnosi na njega. Pobijana odluka, smatra, nije ni regulatorni akt.

20

U ovom sporu stranke se prije svega ne slažu oko pitanja je li tužitelju, kao intervenijentu kojemu je dopušteno intervenirati u postupak pred Žalbenom komisijom ECHA‑e, upućena pobijana odluka, to jest odluka o žalbi izjavljenoj na temelju članka 91. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006.

21

Iz ustaljene sudske prakse, razvijene u okviru tužbi za poništenje koje podnose države članice ili institucije, proizlazi da se aktom protiv kojeg se može pokrenuti postupak u smislu članka 263. UFEU‑a smatraju sve odredbe koje su donijele institucije, neovisno o njihovu obliku, čija je svrha proizvesti obvezujuće pravne učinke (presude od 31. ožujka 1971., Komisija/Vijeće, 22/70, Zb., EU:C:1971:32, t. 42. i od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P, Zb., EU:C:2011:656, t. 36.).

22

Kada tužbu za poništenje protiv akta koji je donijela institucija podnosi fizička ili pravna osoba, Sud je opetovano presuđivao da se ona može podnijeti samo ako taj akt proizvodi obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, Zb., EU:C:1981:264, t. 9. i od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, Zb., EU:C:2008:422, t. 29.). Valja istaknuti da se ta sudska praksa razvila u okviru tužbi koje su fizičke ili pravne osobe podnosile sudovima Europske unije protiv akata koji su tim osobama bili upućeni (presuda Deutsche Post i Njemačka/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2011:656, t. 38.).

23

Drugim riječima, odluka u kojoj su određeni njezini adresati uobličuje volju tijela kojom se žele proizvesti pravni rezultati u odnosu na te adresate (vidjeti u tom smislu presudu od 6. travnja 1995., BASF i dr./Komisija, T‑80/89, T‑81/89, T‑83/89, T‑87/89, T‑88/89, T‑90/89, T‑93/89, T‑95/89, T‑97/89, T‑99/89 do T‑101/89, T‑103/89, T‑105/89, T‑107/89 i T‑112/89, Zb., EU:T:1995:61, t. 73. i 74. i mišljenje nezavisnog odvjetnika Roemera u spojenim predmetima Lemmerz‑Werke i dr./Visoka vlast, 53/63 i 54/63, EU:C:1963:29, str. 518.). Mora biti jasno da je svrha takve odluke proizvoditi pravne učinke za svoje adresate (vidjeti u tom smislu presudu od 5. prosinca 1963., Lemmerz‑Werke i dr./Visoka vlast, 53/63 i 54/63, EU:C:1963:54, str. 506.). To tumačenje proizlazi i iz članka 288. četvrtog stavka UFEU‑a, u skladu s kojim je odluka u kojoj je određeno komu je upućena obvezujuća samo za te adresate.

24

U skladu sa sudskom praksom, izraz „adresat“ označava osobu čiji je identitet u predmetnoj odluci dovoljno određen i kojoj je valja uputiti (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2006., Raiffeisen Zentralbank Österreich i dr./Komisija, T‑259/02 do T‑264/02 i T‑271/02, Zb., EU:T:2006:396, t. 72.). Naime, što se tiče razlike između odluka i općih akata, presuđeno je da osnovna obilježja odluke proizlaze iz ograničenja adresata, određenih ili odredivih, kojima je ona upućena (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 1962., Confédération nationale des producteurs de fruits et légumes i dr./Vijeće, 16/62 i 17/62, EU:C:1962:47, str. 918.).

25

U tom pogledu, presuđeno je da je, prema samom smislu članka 263. šestog stavka UFEU‑a, obavješćivanje radnja kojom autor pojedinačnog akta o tom aktu obavještava njegove adresate te im tako omogućava da se s njim upoznaju. To tumačenje proizlazi i iz članka 297. stavka 2. trećeg podstavka UFEU‑a, u skladu s kojim se odluke priopćavaju onima kojima su upućene, a stupaju na snagu od tog priopćavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2009., Qualcomm/Komisija, T‑48/04, Zb., EU:T:2009:212, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

26

Iz odredaba i sudske prakse izložene u gornjim točkama 21. do 25. proizlazi da se tužitelj može smatrati adresatom pobijane odluke samo, s jedne strane, pod formalnim uvjetom da je on u njoj izričito određen kao osoba kojoj je ona upućena ili, s druge strane, pod materijalnim uvjetom da iz odredaba navedene odluke proizlazi da je u njoj određen kao adresat jer je svrha navedene odluke, izražavajući volju njezina autora, proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na njegove interese, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju.

27

U predmetnom slučaju tužitelj tvrdi da je adresat pobijane odluke. Smatra da je ta odluka upućena i njemu kao intervenijentu i glavnim strankama postupka zato što je sudjelovao u postupku povodom Lanxessove žalbe i jer je Žalbena komisija ECHA‑e odbila neke njegove argumente.

28

U tom pogledu, valja primijetiti da ECHA ne osporava da je pobijana odluka dostavljena tužitelju. Naime, iz članka 22. stavka 1. Uredbe br. 771/2008 proizlazi da tajnik osigurava da su odluke i priopćenja Žalbene komisije ECHA‑e dostavljeni strankama i intervenijentima.

29

Usto, točno je da uvodni dio pobijane odluke osobito spominje tužitelja i intervenijenta te njihove zastupnike u postupku pred Žalbenom komisijom ECHA‑e.

30

Međutim, iz tih elemenata ne proizlazi da je tužitelj adresat pobijane odluke.

31

Kada je riječ o formalnom pojmu adresata, valja utvrditi da pobijana odluka ni na jednom mjestu izričito ne određuje svojeg adresata ili svoje adresate. Sama činjenica da se u njoj tužitelj spominje kao intervenijent ili to da je sudjelovao u postupku koji je pred Žalbenom komisijom ECHA‑e pokrenuo Lanxess ne znači automatski da je adresat pobijane odluke. Iz toga slijedi da nije ispunjen uvjet u vezi s prvom pretpostavkom iz gornje točke 26.

32

Kada je riječ o materijalnom uvjetu iz gornje točke 26., valja ispitati je li tužitelj u skladu s posebnim odredbama Uredbe br. 771/2008 imao svojstvo adresata pobijane odluke i proizlazi li takvo svojstvo iz samog njezina sadržaja.

33

Kao prvo, što se tiče posebnih odredaba Uredbe br. 771/2008, valja primijetiti da intervenijent u postupku pred Žalbenom komisijom ECHA‑e ima samo ona prava koja mu daje Uredba br. 771/2008. Ispitivanje sustava uspostavljenog navedenom uredbom dovodi do zaključka da intervencija ne daje intervenijentu jednaka postupovna prava kakva imaju glavne stranke.

34

Preciznije, valja primijetiti da Uredba br. 771/2008 razlikuje „stranke“i „intervenijente“ kao sudionike u postupku pred Žalbenom komisijom ECHA‑e. Takvo se razlikovanje tako nalazi u članku 21. stavku 1. navedene uredbe. Stranka u smislu Uredbe br. 771/2008 jest osoba koja je podnijela akt kojim se pokreće postupak o kojem je riječ. U skladu s člankom 21. stavkom 1. točkom (d) navedene uredbe, pobijana odluka u uvodnom dijelu spominje Lanxess i tužitelja u svojstvu tužitelja i intervenijenta u postupku pred Žalbenom komisijom ECHA‑e i imena njihovih zastupnika u postupku. Međutim, cilj te odredbe kojom je predviđeno da odluka sadrži određene podatke, uključujući imena glavnih stranaka i intervenijenata, nije taj da se time podrazumijeva da su svi ti sudionici u postupku pred Žalbenom komisijom ECHA‑e adresati svake odluke koju donese ECHA.

35

Usto, članak 8. stavak 3. Uredbe br. 771/2008 predviđa da je intervencija ograničena na podupiranje ili osporavanje zahtjeva jedne od stranaka. Stoga je intervencija akcesorna glavnom postupku pred Žalbenom komisijom ECHA‑e. U tom pogledu, valja primijetiti da Lanxess nije podnio nikakvu tužbu za poništenje pobijane odluke na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i stoga je u odnosu na njega potonja postala konačna.

36

Uostalom, predmet intervencije ovisi i o dopuštenosti žalbe glavne stranke. Naime, žalba se može odbaciti kao nedopuštena na temelju članka 11. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 771/2008 ako njezin podnositelj nije adresat odluke ECHA‑e koju pobija žalbom niti može dokazati da se ona izravno ili osobno odnosi na njega. Iz toga slijedi da intervenijent mora prihvatiti postupak pred Žalbenom komisijom ECHA‑e u stanju u kojem se nalazi u trenutku njegove intervencije.

37

Iz razmatranja izloženih u gornjim točkama 32. do 36. proizlazi da nijedna od posebnih odredaba Uredbe br. 771/2008 ne daje tužitelju svojstvo adresata pobijane odluke.

38

U tom kontekstu, tužitelj je iznenađen da osoba može podnijeti tužbu sudu Unije nakon što je Žalbena komisija ECHA‑e odbila njezin zahtjev za intervenciju, ali da ne može kao intervenijent kojemu je ona dopustila da intervenira osporavati osnovanost pobijane odluke.

39

Valja podsjetiti da je osoba koja podnese zahtjev za intervenciju adresat odluke kojom se taj zahtjev odbija. U tom slučaju, svojstvo adresata osobe o kojoj je riječ proizlazi izravno iz članka 8. stavka 5. Uredbe br. 771/2008. Ta je odredba u skladu s općim pravilom prema kojem je, osim u slučaju pravnih lijekova protiv odluka kojima se odbija zahtjev za intervenciju, pravo intervenijenta da podnese pravni lijek ograničeno na slučajeve u kojima se akt o kojem je riječ na njega izravno odnosi. Što se tiče postupaka pred sudovima Unije, to se načelo pronalazi u članku 56. stavku 2. Statuta Suda Europske unije, koji predviđa da je pravo stranaka koje su se uključile u postupak, a koje nisu države članice i institucije Unije, da podnesu žalbu protiv odluke Općeg suda isključeno osim ako se ona na njih izravno odnosi.

40

Kao drugo, u pogledu uvjeta koji se odnose na drugu pretpostavku izloženu u gornjoj točki 26., valja ispitati proizlazi li tužiteljevo svojstvo materijalnog adresata iz sadržaja pobijane odluke.

41

Pobijanom odlukom Žalbena komisija ECHA‑e odbila je Lanxessovu žalbu protiv odluke od 5. travnja 2012. i odlučila je da je potonji dužan dostaviti informacije o kojima je riječ u roku od 24 mjeseca od dostave pobijane odluke.

42

Valja utvrditi da je pobijana odluka donesena nakon Lanxessove žalbe kojom je osporavao svoju obvezu da u okviru provjere registracija s obzirom na ispunjavanje zahtjeva provede istraživanje prenatalne razvojne toksičnosti kemikalije trifenil fosfata na drugoj vrsti.

43

Valja istaknuti da je stoga svrha pobijane odluke proizvesti samo obvezujuće pravne učinke koji utječu na Lanxessove interese, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju. Lanxess je kao podnositelj žalbe pred Žalbenom komisijom ECHA‑e adresat pobijane odluke.

44

Nasuprot tome, svrha pobijane odluke, u dijelu u kojem se pobija ovom tužbom, nije stvarati ili mijenjati bilo kakvo tužiteljevo pravo ili pravnu obvezu. Važno je utvrditi da njezina izreka, razlozi koji joj daju potrebnu potporu i uvod ne otkrivaju volju Žalbene komisije ECHA‑e da izmijeni tužiteljevu pravnu situaciju. Budući da tužitelj ističe da je Žalbena komisija ECHA‑e u obrazloženju te odluke odbila argumente koje je iznio tijekom postupka, valja primijetiti da ne objašnjava kako je svrha takvog odbijanja mogla biti izmijeniti njegovu pravnu situaciju.

45

Iz toga slijedi da je pobijanom odlukom Žalbena komisija ECHA‑e izrazila svoju volju da izmijeni samo Lanxessovu pravnu situaciju. Stoga, što se tiče tužitelja, uvjeti iz druge pretpostavke izložene u gornjoj točki 26. nisu ispunjeni.

46

Kao treće, budući da se tužitelj ne može pozvati na svoje svojstvo materijalnog adresata pobijane odluke ni na temelju posebne odredbe Uredbe br. 771/2008 koja mu daje takvo pravo ni na temelju volje Žalbene komisije ECHA‑e izražene u sadržaju navedene odluke, argumenti kojima ističe da samo organizacija poput njega može zaštititi interese laboratorijskih životinja o kojima je riječ, da je Žalbena komisija ECHA‑e priznala da on ima interes intervenirati u postupak koji je pred njom u tijeku ili da su pravila koja se odnose na aktivnu procesnu legitimaciju nevladinih organizacija u drugim pravnim sustavima znatno šira – u ovom su kontekstu bespredmetni.

47

Stoga iz svega prethodno izloženog proizlazi da tužitelj nije adresat pobijane odluke.

48

Budući da tužitelj nije adresat pobijane odluke, na temelju druge pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a može podnijeti tužbu za poništenje protiv navedenog akta samo pod uvjetom da se on osobito izravno odnosi na njega.

49

Kada je riječ o izravnom utjecaju, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, tim se uvjetom zahtijeva, kao prvo, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju pojedinca i, kao drugo, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (presude od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija, C‑386/96 P, Zb.,EU:C:1998:193, t. 43.; od 29. lipnja 2004., Front national/Parlament, C‑486/01 P, Zb., EU:C:2004:394, t. 34. i od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville vesuviane i Ente per le Ville vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, Zb., EU:C:2009:529, t. 45.).

50

Stoga valja ispitati tužiteljev argument prema kojem se pobijana odluka izravno odnosi na njega.

51

ECHA smatra da činjenica da mu je dopušteno intervenirati u postupak pred Žalbenom komisijom ECHA‑e tužitelju ne daje pravo da podnese ovu tužbu. Pobijana odluka, smatra, ne proizvodi izravno učinke na njegovu pravnu situaciju.

52

Najprije treba podsjetiti da je pobijanom odlukom Žalbena komisija ECHA‑e odbila Lanxessovu žalbu protiv odluke od 5. travnja 2012. i odlučila da je potonji dužan dostaviti predmetne informacije u roku od 24 mjeseca od dostave pobijane odluke. Ovom tužbom tužitelj traži samo djelomično poništenje pobijane odluke, u dijelu u kojem utvrđuje Lanxessovu obvezu da u okviru provjere registracija s obzirom na ispunjavanje zahtjeva provede istraživanje prenatalne razvojne toksičnosti kemikalije trifenil fosfata na drugoj vrsti.

53

Iz toga slijedi da pobijana odluka, u dijelu u kojem se pobija ovom tužbom, izravno proizvodi učinke samo na Lanxessovu pravnu situaciju.

54

Kao prvo, u potporu svojoj tvrdnji da se pobijana odluka izravno odnosi na njega, tužitelj tvrdi da svoju aktivnu procesnu legitimaciju izvodi iz činjenice da mu je Žalbena komisija ECHA‑e priznala da ima interes intervenirati i ističe da ima interes da se njegovi argumenti prihvate.

55

Valja primijetiti da, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 771/2008, svaka osoba koja dokaže interes u ishod slučaja predanog Žalbenoj komisiji ECHA‑e može intervenirati u postupku pred tom komisijom.

56

Valja podsjetiti da je Opći sud, za razliku od Žalbene komisije ECHA‑e kada ispituje interes u ishod slučaja, u okviru svoje ocjene izravnog utjecaja dužan provjeriti, s jedne strane, proizvodi li osporavana mjera izravno učinke na pravnu situaciju pojedinca i, s druge strane, daje li se njome bilo kakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila. To se ispitivanje stoga ne odnosi na tužiteljev interes da podnese ovu tužbu, već prije svega na pitanje proizvodi li u predmetnom slučaju doista pobijana odluka izravno učinke na njegovu pravnu situaciju.

57

Odluka Žalbene komisije da dopusti tužiteljevu intervenciju nikako ne veže Opći sud prilikom ispitivanja tužiteljeve aktivne procesne legitimacije u predmetnom slučaju. Stoga činjenica da je Žalbena komisija priznala da on ima interes intervenirati u smislu članka 8. stavka 1. Uredbe br. 771/2008 ne znači da se pobijana odluka na njega izravno odnosi.

58

Usto, sama činjenica da tužiteljevi argumenti u potporu zahtjevu treće stranke nisu u cijelosti prihvaćeni ne znači da pobijana odluka izravno proizvodi učinke na njegovu pravnu situaciju.

59

Kao drugo, tužitelj ističe da samo organizacija poput njega može zaštititi interese laboratorijskih životinja o kojima je riječ. Smatra da, ako ne može osporavati pobijanu odluku, ne postoji nikakva djelotvorna sudska zaštita interesa predmetnih životinja.

60

Treba podsjetiti da se pobijana odluka, u dijelu u kojem se pobija ovom tužbom, odnosi na Lanxessovu obvezu da u okviru provjere registracija s obzirom na ispunjavanje zahtjeva provede istraživanje prenatalne razvojne toksičnosti kemikalije trifenil fosfata na drugoj vrsti. Svojim argumentom u skladu s kojim samo organizacija poput njega može zaštititi interese laboratorijskih životinja o kojima je riječ tužitelj nije dao nikakav argument kojim bi mogao dokazati da je pobijana odluka izravno proizvela učinke na njegovu pravnu situaciju.

61

U tom kontekstu valja, uostalom, primijetiti da je Žalbena komisija ECHA‑e dužna u svojim odlukama, poput pobijane odluke, poštovati odredbe Uredbe br. 1907/2006 i UFEU‑a. U skladu s člankom 25. stavkom 1. Uredbe br. 1907/2006, pokusi na kralježnjacima u smislu navedene uredbe smiju se provoditi samo u krajnjoj nuždi. Uvodna izjava 47. navedene uredbe određuje da bi se ECHA trebala pobrinuti da smanjenje pokusa na životinjama bude ključno pitanje pri izradi i ažuriranju smjernica za dionike kao i u okviru vlastitih postupaka. Članak 13. UFEU‑a propisuje da Unija, s obzirom na to da su životinje čuvstvena bića, punu pažnju posvećuje zahtjevima za dobrobit životinja, istovremeno poštujući zakonodavne i druge odredbe te običaje država članica, posebno u odnosu na vjerske obrede, kulturne tradicije i regionalnu baštinu.

62

Tužitelju je bilo dopušteno da kao intervenijent intervenira pred Žalbenom komisijom ECHA‑e te je mogao dostaviti sve korisne elemente kako bi potonja bila u stanju donijeti odluku uz potpuno poznavanje predmeta. Međutim, tužitelj se, kako bi istaknuo da pobijana odluka na njega u predmetnom slučaju ima izravni utjecaj, ne može pozvati na odredbe koje su izložene u gornjoj točki 61.

63

U pogledu dijela u kojem se tužitelj poziva na činjenicu da sudska zaštita interesa laboratorijskih životinja o kojima je riječ opravdava utvrđenje da se pobijana odluka na njega izravno odnosi, valja utvrditi da, premda u skladu s ustaljenom sudskom praksom pojedinci imaju pravo na djelotvornu sudsku zaštitu pravâ koja uživaju na temelju pravnog poretka Unije, pod pretpostavkom da postoje, pravo na takvu zaštitu međutim ne može dovesti u pitanje uvjete iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (vidjeti rješenje od 24. rujna 2009., Município de Gondomar/Komisija, C‑501/08 P, EU:C:2009:580, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

64

Kao treće, u odnosu na tužiteljev argument u skladu s kojim su pravila o aktivnoj procesnoj legitimaciji nevladinih organizacija u drugim pravnim sustavima znatno šira, dovoljno je primijetiti da postojanje drukčijih postupovnih pravila u drugim pravnim sustavima ne može dovesti u pitanje zahtjeve članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

65

Kao četvrto, kada je riječ o tužiteljevim argumentima u skladu s kojima je, s jedne strane, pobijanom odlukom odlučeno o pravnom pitanju koje je važno za druge postupke pred ECHA‑om, koja bi se stoga trebala primjenjivati na sve slučajeve koji se odnose na tvari koje se proizvode ili uvoze u količinama od 1000 tona i više iz Priloga X. Uredbi br. 1907/2006, i, s druge strane, da ga se tiče opće načelo istaknuto pobijanom odlukom, valja istaknuti da spor Unije ne poznaje pravno sredstvo koje sucu omogućuje da zauzme stajalište općom ili načelnom izjavom (vidjeti presudu od 15. prosinca 2005., Infront WM/Komisija, T‑33/01, Zb., EU:T:2005:461, t. 171. i navedenu sudsku praksu).

66

Stoga tužitelj u ovoj tužbi nije iznio nijedan argument kojim može dokazati da je pobijana odluka izravno proizvela učinke na njegovu pravnu situaciju. Iz toga slijedi da se pobijana odluka, u dijelu u kojem se pobija ovom tužbom, izravno ne odnosi na tužitelja.

67

Budući da je kriterij izravnog utjecaja jednak u drugoj i trećoj pretpostavci iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i da se, zbog razloga navedenih u gornjim točkama 49. do 66., pobijana odluka, u dijelu u kojem se pobija ovom tužbom, izravno ne odnosi na tužitelja, uvjeti treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a stoga u predmetnom slučaju također nisu ispunjeni.

68

Radi potpunosti, valja ispitati predstavlja li pobijana odluka regulatorni akt u smislu treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

69

U tom pogledu ECHA smatra da pobijana odluka nije opći akt.

70

Važno je utvrditi da pojam regulatornog akta, u smislu treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, treba tumačiti tako da uključuje sve opće akte osim zakonodavnih (rješenja od 4. lipnja 2012., Eurofer/Komisija, T‑381/11, Zb., EU:T:2012:273, t. 42. i od 7. ožujka 2014., FESI/Vijeće, T‑134/10, EU:T:2014:143, t. 23.).

71

U predmetnom slučaju pobijana odluka nije zakonodavni akt jer nije donesena u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom ni u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom u smislu članka 289. stavaka 1. do 3. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2011., Microban International i Microban (Europe)/Komisija, T‑262/10, Zb., EU:T:2011:623, t. 21. i rješenje FESI/Vijeće, t. 70. supra, EU:T:2014:143, t. 25.).

72

Usto, treba istaknuti da pobijana odluka nema opću primjenu jer se ne primjenjuje na objektivno određene situacije i nema pravne učinke u odnosu na kategorije osoba koje su utvrđene na općenit i apstraktan način (vidjeti u tom smislu rješenja od 21. siječnja 2014., Bricmate/Vijeće, T‑596/11, EU:T:2014:53, t. 65. i FESI/Vijeće, t. 70. supra, EU:T:2014:143, t. 24.). Naime, pobijana odluka, u dijelu u kojem se pobija ovom tužbom, odnosi se na Lanxessovu obvezu da u okviru provjere registracija s obzirom na ispunjavanje zahtjeva u vezi s kemikalijom trifenil fosfatom provede istraživanje prenatalne razvojne toksičnosti na drugoj vrsti.

73

Stoga pobijana odluka ne predstavlja regulatorni akt, što također isključuje mogućnost da tužba bude dopuštena u skladu s trećom pretpostavkom iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

74

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti ECHA‑in prigovor nedopuštenosti a da nije potrebno ispitati jesu li ispunjeni ostali kriteriji druge i treće pretpostavke iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Ovu tužbu stoga treba odbaciti kao nedopuštenu. Prema tome, obustavlja se postupak o zahtjevu za intervenciju koji je u ovom predmetu podnijela Komisija.

75

U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu ECHA‑e.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (peto vijeće)

rješava: