1

Vlada Kneževine Monako je 1. prosinca 2010. ishodila međunarodnu registraciju verbalnog žiga MONACO u kojoj je designirana Europska zajednica (u daljnjem tekstu: žig o kojemu je riječ) od Međunarodnog ureda Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO). Ta je registracija 24. ožujka 2011. pristigla u Ured za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM).

2

Proizvodi i usluge za koje je zatražena registracija odnose se na razrede 9, 12., 14., 16., 18., 25., 28., 35., 38., 39., 41. i 43. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen.

3

OHIM je 1. travnja 2011. dostavio monegaškoj vladi obavijest o privremenom odbijanju po službenoj dužnosti zaštite žiga o kojemu je riječ u Europskoj uniji na temelju članka 5. Protokola, koji se odnosi na Madridski sporazum o međunarodnoj registraciji žigova, usvojen u Madridu 27. lipnja 1989. (SL 2003., L 296, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 65.; u daljnjem tekstu: Madridski protokol) i pravilo 113. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), kako je izmijenjena, za određene proizvode i usluge obuhvaćene međunarodnom registracijom u kojoj je designirana Europska zajednica (u daljnjem tekstu: predmetni proizvodi i usluge). Oni obuhvaćaju razrede 9., 16., 39., 41. i 43. i odgovaraju, za svaki od tih razreda, sljedećem opisu:

4

U prilog odbijanju bili su navedeni razlozi odsutnosti razlikovnoga i opisnoga karaktera žiga o kojemu je riječ za predmetne proizvode i usluge, u smislu članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.).

5

Nakon odgovora monegaške vlade na prigovore navedene u obavijesti o privremenom odbijanju, ispitivač je odlukom od 18. studenoga 2011. potvrdio djelomično odbijanje zaštite žiga o kojemu je riječ u Europskoj uniji za predmetne proizvode i usluge zbog istih prethodno navedenih razloga. Međutim, odbio je prigovore navedene u odluci o privremenom odbijanju koji su se odnosili na „aparate za snimanje, prijenos, reprodukciju zvuka ili slika“ iz razreda 9.

6

Vlada Kneževine Monako je 13. siječnja 2012. podnijela žalbu OHIM‑u protiv te odluke na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.

7

Dana 17. travnja 2012. tužitelj Marques de l’État de Monaco (MEM), dioničko društvo osnovano u skladu s monegaškim zakonima, stekao je od Vlade Kneževine Monako prava na žig o kojemu je riječ.

8

Odlukom od 29. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu. Osobito je smatralo da tužitelj nema posebni legitimitet za uporabu žiga o kojemu je riječ za predmetne proizvode i usluge, već da je jedino važno utvrditi može li se potonji registrirati u smislu članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) Uredbe br. 207/2009. Žalbeno vijeće je odbijanje temeljilo prije svega na članku 7. stavku 1. točki (c) navedene uredbe, prema kojem se neće registrirati opisni žigovi, odnosno oni koji se sastoje isključivo od oznaka ili podataka koji u trgovini mogu služiti za označavanje zemljopisnog podrijetla. U vezi s tim, podsjetilo je na sudsku praksu u skladu s kojom bi između tih oznaka i predmetnih proizvoda i usluga obuhvaćenih žigom o kojemu je riječ trebala postojati dovoljno izravna i konkretna veza, pri čemu je smatralo da tu sudsku praksu treba primijeniti u ovom slučaju jer izraz „monaco“ označava istoimeni teritorij pa ga je moguće na bilo kojem jeziku kojim se govori na teritoriju Europske unije razumjeti kao oznaku zemljopisnog podrijetla ili odredišta predmetnih proizvoda i usluga. Nadalje, smatralo je da žig o kojemu je riječ nema jasan razlikovni karakter u odnosu na predmetne proizvode i usluge u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009. Na kraju je pojasnilo da se njegovi razlozi također temelje na članku 7. stavku 2. iste uredbe.

9

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

10

OHIM od Općeg suda zahtijeva da:

11

Tužitelj u prilog svojem zahtjevu za poništenje pobijane odluke formalno navodi pet tužbenih razloga koji su u biti obuhvaćaju tri, tj. prvi, manjkavost i nedostatnost obrazlaganja, drugi, povredu članka 7. stavka 1. točke (b) i članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 i treći, povredu članka 7. stavka 1. točke (c) i članka 7. stavka 2. iste uredbe.

12

OHIM osporava tužbene razloge i argumentaciju koje je naveo tužitelj.

13

U smislu članka 151. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 svaka međunarodna registracija u kojoj je designirana Europska zajednica proizvodi, računajući od dana registracije u smislu članka 3. stavka 4. Madridskog protokola, iste učinke kao prijava žiga Zajednice. Članak 154. stavak 1. navedene uredbe određuje pak da je svaka međunarodna registracija u kojoj je designirana Europska zajednica predmet ispitivanja u odnosu na apsolutne razloge za odbijanje koje se obavlja na isti način kao i ispitivanje prijava žiga Zajednice (presuda od 13. travnja 2011., Deichmann/OHIM (Prikaz zavrnute trake s prekinutim crtama), T‑202/09, EU:T:2011:168, t. 24.)

14

U smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, neće se registrirati žigovi koji nemaju razlikovni karakter. Prema članku 7. stavku 1. točki (c) navedene uredbe, neće se registrirati „žigovi koji se sastoje isključivo od oznaka ili podataka koji u trgovini mogu služiti za označivanje vrste, kakvoće, količine, namjene, vrijednosti, zemljopisnog podrijetla, ili vremena proizvodnje proizvoda ili pružanja usluge ili nekih drugih obilježja proizvoda ili usluga“. Članak 7. stavak 2. te iste uredbe propisuje da se stavak 1. primjenjuje neovisno o tome što razlozi za odbijanje postoje samo u jednom dijelu Europske unije.

15

U vidu tih razmatranja potrebno je, prije svega, ispitati je li žalbeno vijeće u postupku donošenja pobijane odluke poštovalo obvezu navođenja razloga koja ju tereti.

16

OHIM mora obrazložiti svoje odluke na temelju članka 75. Uredbe br. 207/2009. Ta obveza navođenja razloga ima istu važnost kao i obveza koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a, prema kojoj se argumentacija autora akta mora izraziti na jasan i nedvosmislen način. Ona ima dvostruku svrhu: s jedne strane, da se zainteresiranim osobama radi zaštite njihovih prava omogući uvid u obrazloženje poduzetih mjera i, s druge strane, da se sudovima Unije omogući kontrola zakonitosti odluka (presude od 19. svibnja 2010., Zeta Europe/OHIM (Superleggera), T‑464/08, EU:T:2010:212, t. 47. i od 21. svibnja 2014., Eni/OHIM – Emi (IP) (ENI), T‑599/11, EU:T:2014:269, t. 29.).

17

Tužitelj navodi da je žalbeno vijeće, time što nije u dovoljnoj mjeri pravno obrazložilo pobijanu odluku, povrijedilo članak 75. Uredbe br. 207/2009, članak 296. UFEU‑a i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.

18

Prvo, tužitelj smatra da se žalbeno vijeće samo ograničilo na citiranje relevantnih odredbi Uredbe br. 207/2009 i sudske prakse koja se na nju odnosi, bez pojašnjenja činjeničnih okolnosti koje je uvažilo uskraćujući ga time za bilo kakvo obrazloženje djelomičnog odbijanja predmet kojeg je bio njegov zahtjev. Drugo, smatra da obrazloženje pobijane odluke nedostaje odnosno da je u svakom slučaju manjkavo, tj. proturječno, kada je riječ o odbijanju zaštite za proizvode iz razreda 9.

19

U vezi s prvim prigovorom temeljem kojeg žalbeno vijeće nije navelo činjenične razloge u pobijanoj odluci na kojima se potonja temelji, važno je, prije svega, pojasniti da obveza navođenja razloga ne zahtijeva od žalbenih vijeća da se iscrpno i pojedinačno osvrnu na sve tvrdnje koje su stranke pred njima iznijele (vidjeti presudu od 12. srpnja 2012., Gucci/OHIM – Chang Qing Qing (GUDDY), T‑389/11, EU:T:2012:378, t. 16. i navedenu sudsku praksu). Dovoljno je da dotična institucija izloži činjenice i pravna razmatranja značajna za kontekst odluke (presuda ENI, t. 16. supra, EU:T:2014:269, t. 30.; vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 1990., Delacrei i dr./Komisija, C‑350/88, Zb., EU:C:1990:71, t.16.).

20

U tom smislu, treba spomenuti da je žalbeno vijeće, protivno tužiteljevim tvrdnjama, nakon što je nabrojilo u točki 2. pobijane odluke predmetne proizvode i usluge te navelo razloge ispitivačeve odluke (točke 8. do 13. pobijane odluke), utvrdilo da se izraz „monaco“„percipira kao izraz isključivo informativne naravi označavajući zemljopisno podrijetlo ili odredište“ predmetnih proizvoda i usluga, tj. Monako (točka 25. pobijane odluke). U točkama 26. do 29. pobijane odluke ono je detaljno navelo vezu između svakog predmetnog proizvoda i usluge i monegaškog teritorija, pri čemu je za „magnetne podloge za snimanje“iz razreda 9. i „proizvode od tih materijala [papir, karton], koji nisu obuhvaćeni drugim razredima; tiskarske proizvode; fotografije“ iz razreda 16. navelo da žig o kojemu je riječ može „upućivati na osobine tih proizvoda, kao što su knjige, turistički vodiči, fotografije, itd. koji se odnose na Kneževinu Monako“(točka 26. pobijane odluke). Također je ocijenilo da žig u pitanju u pogledu usluga „prijevoza; organizacije putovanja“ iz razreda 39. može „jasno upućivati na odredište ili podrijetlo tih usluga“(točka 27. pobijane odluke), da se usluge „razonode; sportskih djelatnosti“ iz razreda 41. na očigled pružaju u Monaku (točka 28. pobijane odluke) te da se usluge „privremenog primanja na stan“ iz razreda 43. pobijane odluke pružaju na teritoriju Kneževine Monako (točka 29. pobijane odluke). Žalbeno vijeće zaključilo je da se žig o kojemu je riječ u vezi s predmetnim proizvodima i uslugama percipira sadržajno, a ne kao žig, zbog čega je opisnoga karaktera, u smislu članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 (točke 30. i 31. pobijane odluke).

21

Iz prethodno navedenog proizlazi da je prvi prigovor koji se odnosi na nenavođenje činjeničnih okolnosti u pobijanoj odluci neutemeljen te ga stoga treba odbiti.

22

Što se tiče drugog prigovora, tužitelj tvrdi da se žalbeno vijeće ograničilo na potvrđivanje ispitivačeve odluke što, uzimajući u obzir nedostatnost obrazloženja i kontradiktornost te prve odluke, priječi razumijevanje točnog opsega odbijanja tužitelja u pogledu proizvoda iz razreda 9.

23

Točno je da je ispitivačeva odluka, u pogledu koje je važno naglasiti da ne podliježe nadležnosti Općeg suda koji odlučuje isključivo o tužbama protiv odluka OHIM‑ovih žalbenih vijeća, nerazumljiva u dijelu u kojemu se u gornjem dijelu 6. stranice navedene odluke navodi da se „odbija prigovor za […], aparate za snimanje, prijenos, reprodukciju zvuka ili slika; magnetnih podloga za snimanja'“ i „potvrđuje za […] ,magnetne podloge za snimanja'“. Međutim, dvosmislenost je otklonjena na kraju 10. stranice i na početku 11. stranice odluke ispitivača jer se među proizvodima u vezi s kojima je odbijena zaštita žiga o kojemu je riječ nalaze „magnetne podloge za snimanja“ iz razreda 9. i, za koje je zaštita odobrena, „znanstveni, nautički, geodetski, fotografski, kinematografski i optički aparati i instrumenti kao i aparati i instrumenti za vaganje, mjerenje, signalizaciju, kontrolu (inspekciju), za pomoć (spašavanje) i za obuku; aparati i instrumenti za vođenje, distribuiranje, transformiranje, akumuliranje, podešavanje ili upravljanje električne struje; aparati za snimanje, prijenos, reprodukciju zvuka ili slika; akustičke ploče; mehanizmi za uređaje koji se pokreću uz prethodno ubacivanje kovanica; registarske blagajne, računari, oprema za obradu podataka i računala; uređaji za gašenje požara“, obuhvaćeni također razredom 9.

24

Tužitelj stoga pogrešno tvrdi da se nedostatnost obrazloženja odluke ispitivača na neki način odrazila na pobijanu odluku jer čitajući prvu odluku ne postoji nikakva sumnja u pogledu proizvoda iz razreda 9., prihvaćenih ili odbijenih. U svakom slučaju, samo pobijana odluka može biti predmet kontrole zakonitosti Općeg suda.

25

Kao što je prethodno navedeno u točki 20., žalbeno vijeće je u točki 2. pobijane odluke detaljno navelo predmetne proizvode i usluge. Među njima su kao jedini proizvodi iz razreda 9. navedene „[m]agnetne podloge za snimanja“. Jednako kao što je bilo naglašeno u istoj točki ove presude, žalbeno vijeće je upotrijebilo tekstualni naziv kako bi ispitalo izravnu i konkretnu vezu između proizvoda u pitanju i Kneževine Monako (točka 26. pobijane odluke). Iz navedenog proizlazi, protivno tužiteljevim navodima, da je žalbeno vijeće pravilno obrazložilo pobijanu odluku za proizvode iz razreda 9. i omogućilo tužitelju da pred Općim sudom ospori provedenu analizu.

26

Stoga se drugi prigovor, zajedno s tužbenim razlogom u cijelosti, odbacuje.

27

Ovaj se tužbeni razlog tužitelja u biti sastoji od četiri dijela: prvi se temelji na tvrdnji da žalbeno vijeće nije poštovalo područje primjene članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, u vezi s člankom 5. iste uredbe i, na osnovi toga, članka 7. stavka 2. navedene uredbe, tako što nije uzelo u obzir činjenicu da je prvotni nositelj žiga o kojemu je riječ bila treća država u odnosu na Europsku uniju; drugi se odnosi na pogrešku koja se tiče prava učinjenu od strane žalbenog vijeća prilikom određivanja općeg interesa koji treba zaštiti u smislu članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009; treći se odnosi na očitu pogrešnu ocjenu definicije relevantne javnosti koju je dalo žalbeno vijeće, a četvrti se dio odnosi na nepostojanje veze između zemljopisnog mjesta u pitanju i predmetnih proizvoda i usluga, s jedne strane, i postojanje očite pogreške žalbenog vijeća pri ocjeni zemljopisnoga kriterija, s druge strane. Naime, iako su argumenti koji se odnose na posljednja dva dijela tužbenog razloga uvršteni pod rubriku koja se tiče razlikovnoga karaktera žiga o kojemu je riječ, odnosno, prema tužiteljevoj tvrdnji, pogrešne primjene članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, njihov se sadržaj, kao što proizlazi iz točke 70. tužbe, odnosi na tužiteljevo osporavanje odbijanja na temelju članka 7. stavka 1. točke (c) navedene uredbe.

28

Važno je ponovno naglasiti, kao što je to bilo prethodno navedeno u točki 13., da je primjenom odredaba članka 3. stavka 4. Madridskog protokola, članka 151. stavka 1. i članka 154. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 svaka međunarodna registracija u kojoj je designirana Europska zajednica, računajući od datuma registracije, uređena istim odredbama kao one koje se primjenjuju na zahtjev za žig Zajednice.

29

Međutim, u smislu članka 5. Uredbe br. 207/2009 „[s]vaka fizička ili pravna osoba, uključujući tijela osnovana na temelju javnog prava, može biti nositelj žiga Zajednice“.

30

Iz izričitog teksta te odredbe, koja uređuje područje primjene ratione personae Uredbe br. 207/2009, proizlazi da svaka pravna osoba, uključujući tijela osnovana na temelju javnog prava, može zatražiti zaštitu žiga Zajednice. Isto, naravno, vrijedi i za društvo čije je sjedište na teritoriju treće države koja nije članica Europske unije, ali jednako tako i za samu tu državu, koja je, ako je subjekt međunarodnog prava, pravna osoba osnovana na temelju javnog prava u smislu prava Europske unije.

31

Iz toga proizlazi da je monegaška država time što je, posredstvom svoje vlade, podnijela zahtjev da se za međunarodnu registraciju žiga o kojemu je riječ designira Europska unija samu sebe podvela pod područje primjene Uredbe br. 207/2009 zbog čega se na nju također odnosi bilo koji od apsolutnih razloga za odbijanje iz članka 7. navedene uredbe.

32

Drugim riječima, suprotno tužiteljevim tvrdnjama uz koje navodi određene međunarodne sporazume koji se odnose na druga područja a ne na žigove Zajednice, primjena prava Europske unije ne proširuje se na teritorij Kneževine Monako, već je potonja dobrovoljno odlučila koristiti primjenu tog prava (vidjeti analogijom presude od 24. studenoga 1992., Poulsen i Diva Navigation, C‑286/90, Zb., EU:C:1992:453, t. 21. do 28. i od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr., C‑366/10, Zb., EU:C:2011:864, t. 121. do 127.), prvo kao pravna osoba osnovana na temelju javnog prava u smislu članka 5. Uredbe br. 207/2009, a potom neizravno prijenosom prava na žig o kojemu je riječ na tužitelja.

33

Žalbeno vijeće je pravilno navelo da „ne postoji opravdanost načela prema kojem bi javna ustanova ili tijelo ili tijelo vlasti bilo nositelj žiga“ (točka 20. pobijane odluke) te da je dovoljno utvrditi da je, protivno OHIM‑ovim tvrdnjama navedenim u odgovoru na tužbu u točkama 12. do 15., to pitanje bilo upućeno tom žalbenom vijeću.

34

Tužitelj je u okviru prvog dijela ovog tužbenog razloga predložio Općem sudu da, „prema potrebi“, uputi Sudu dva prethodna pitanja kako slijede:

35

OHIM ističe prigovor nedopuštenosti tog zahtjeva.

36

Uzimajući u obzir prethodno navedene tvrdnje u točkama 28. do 33., s jedne strane, i činjenicu da je tužitelj iznio svoj zahtjev samo „prema potrebi“, s druge strane, Opći sud ne mora nužno ispitati taj zahtjev.

37

Svakako je potrebno podsjetiti da je, prvo, postupak iz članka 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova. Iz toga proizlazi da samo nacionalni sudovi pred kojima se vodi postupak u sporu i koji trebaju preuzeti odgovornost za kasniju sudsku odluku mogu ocijeniti, s obzirom na posebne okolnosti svakog slučaja, kako nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude tako i važnost pitanja koja postavljaju Sudu (presuda od 7. srpnja 2011., Agafiţei i dr., C‑310/10, Zb., EU:C:2011:467, t. 25.).

38

Drugo, nadležnosti Općeg suda propisane su člankom 256. UFEU‑a, a precizirane člankom 51. Statuta Suda Europske unije i člankom 1. Priloga I. navedenom statutu. Primjenom tih odredbi Opći sud nije nadležan Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a. Stoga, ne postoji razlog zbog kojega bi ovaj predmet trebalo uputiti Sudu, u skladu s člankom 112. Poslovnika Općega suda i člankom 54. stavkom 2. Statuta Suda, s obzirom na to da to ne proizlazi iz isključive nadležnosti potonjeg.

39

Treće, iako članak 256. stavak 3. UFEU‑a propisuje da je Opći sud nadležan za provođenje postupka i odlučivanje o prethodnim pitanjima postavljenim temeljem članka 267. UFEU‑a, u posebnim područjima utvrđenima Statutom, treba reći da njime nisu predviđena područja u kojima bi Opći sud bio nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima. U tom pogledu on nije nadležan temeljem postojećih propisa.

40

U ovom je slučaju u okviru tužbe radi poništenja OHIM‑ove odluke, pri čemu pred sudom države članice Europske unije nije u tijeku nikakav postupak, Općem sudu predloženo, na inicijativu isključivo tužitelja, da Sudu uputi zahtjev za donošenje prethodne odluke. Takav zahtjev stoga svakako treba odbiti kao nedopušten.

41

Potrebno je, uzimajući u obzir prethodno navedene tvrdnje u točkama 28. do 40., odbiti prvi dio ovog tužbenog razloga.

42

U drugom dijelu ovog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da se opći interes koji proizlazi iz članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, tj. opći interes koji zahtijeva da svatko može slobodno upotrebljavati oznake ili podatke koji u trgovini mogu služiti za označavanje obilježja proizvoda ili usluga za koje je zatražena registracija (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2006., Deutsche SiSi‑Werke/OHIM, C‑173/04 P, Zb., EU:C:2006:20, t. 62.) razlikuje od onog na koji se ima pravo pozivati treća država, poput Kneževine Monako.

43

Ovaj se drugi dio tužbenog razloga temelji na istoj pogrešnoj pretpostavci kao i njegov prvi dio; nije, naime, pravo Europske unije to koje se kao nadređeno primjenjuje na monegaški teritorij, već je Kneževina Monako ta koja je temeljem međunarodnog sporazuma htjela iskoristiti primjenu navedenog prava kako bi mogla izvlačiti korist iz uporabe žiga o kojemu je riječ na cijelom teritoriju Europske unije. Kneževina Monako, a potom i tužitelj podvrgnuti su istim zahtjevima općeg interesa kao i ostali gospodarski subjekti koji podnose zahtjev za registraciju žiga ili kojima se ona odbija, s obzirom na to da im je namjera bila djelovanje na unutarnjem tržištu i izvan njega, pod zaštitom žiga koji je s obzirom na učinke identičan žigu Zajednice.

44

Te tvrdnje, primjenjive na cijeli teritorij Europske unije, odnose se a fortiori na njegov dio u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009.

45

Drugi dio tužbenog razloga slijedom navedenog treba također odbiti.

46

Tužitelj ističe prigovor žalbenom vijeću jer je „javnost Zajednice“utvrdilo (točka 24. pobijane odluke) kao relevantnu javnost koja je, ovisno o tome radi li se o ovom ili onom proizvodu ili ovoj ili onoj usluzi između predmetnih proizvoda i usluga, sastavljena dijelom od prosječnih potrošača, a dijelom od stručne javnosti. Smatra da profil „relevantnog potrošača“ (točka 73. tužbe) nije bio definiran, posebno u pogledu navoda da izraz „monaco“„više upućuje na pojmove opće prepoznatljivosti i luksuza“.

47

Valja ponajprije naglasiti da u pogledu oznaka ili podataka koji mogu služiti za označavanje podrijetla ili zemljopisnog odredišta kategorija proizvoda ili mjesta pružanja kategorija usluga za koje je zatražena zaštita međunarodne registracije u kojoj je designirana Europska zajednica, a posebno zemljopisnih naziva, postoji opći interes da ostanu dostupni ne samo zbog toga što mogu eventualno upućivati na kvalitetu i ostala svojstva kategorije dotičnih proizvoda ili usluga, već jednako tako jer mogu na različite načine utjecati na sklonosti potrošača, na primjer povezujući proizvode ili usluge s mjestom koje može pobuđivati pozitivne osjećaje (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2005., Peek & Cloppenburg/OHIM (Cloppenburg), T‑379/03, Zb., EU:T:2005:373, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

48

Usto, valja navesti da je isključena, prvo, registracija kao žigova zemljopisnih naziva koji označavaju određena zemljopisna mjesta koja su već slavna ili poznata za dotičnu kategoriju proizvoda ili usluga i koja su, stoga, s njima već povezana u svijesti relevantnoga kruga osoba kao i, drugo, registracija zemljopisnih naziva koje mogu koristiti poduzetnici i koji im i dalje trebaju biti na raspolaganju kao oznake zemljopisnog podrijetla dotičnih kategorija proizvoda ili usluga (vidjeti presudu Cloppenburg, t. 47. supra, EU:T:2005:373, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

49

Međutim, treba navesti da članak 7. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 207/2009 ustvari ne isključuje registraciju zemljopisnih naziva nepoznatih relevantnom krugu osoba, ili barem nepoznatih kao opis zemljopisnog mjesta, ili naziva za koje, zbog karakteristika opisanog mjesta, nije vjerojatno da će relevantan krug osoba moći percipirati da kategorija dotičnih proizvoda ili usluga potječe iz tog mjesta ili da je tamo osmišljena (vidjeti presudu Cloppenburg, t. 47. supra, EU:T:2005:373, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

50

Slijedom prethodno navedenoga, ocjena opisnoga karaktera oznake može se provesti, s jedne strane, u odnosu na predmetne proizvode i usluge i, s druge strane, u odnosu na percepciju relevantne javnosti (vidjeti presudu Cloppenburg, t. 47. supra, EU:T:2005:373, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

51

Pri toj ocjeni, OHIM je morao dokazati da je zemljopisni naziv poznat relevantnom krugu osoba kao oznaka mjesta. Osim toga, potrebno je da naziv u pitanju trenutačno predstavlja, u očima relevantnoga kruga osoba, vezu s kategorijom dotičnih proizvoda ili usluga ili da je razumno smatrati da taj naziv može, u percepciji te javnosti, označavati zemljopisno podrijetlo navedene kategorije proizvoda ili usluga. U okviru te ocjene treba osobito uzeti u obzir veće ili manje poznavanje relevantnoga kruga osoba zemljopisnog naziva u pitanju kao i karakteristike mjesta koje se njime označava te dotične kategorije proizvoda ili usluga (vidi presudu Cloppenburg, t. 47. supra, EU:T:2005:373, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

52

U ovom bi se slučaju ispitivanje Općeg suda trebalo ograničiti na utvrđivanje sastoji li se za relevantnu javnost žig o kojemu je riječ isključivo od podatka koji u trgovini mogu služiti za označavanje zemljopisnog podrijetla predmetnih proizvoda i usluga. U tom je pogledu nesporno da izraz „monaco“ odgovara nazivu kneževine koja, unatoč površini od 2 km2 i populaciji koja ne prelazi 40.000 stanovnika, nije svjetski poznata samo po slavi kneževske obitelji, organiziranju velike nagrade Formule 1 i cirkuskom festivalu. Prepoznavanje Kneževine Monako je tim veće među građanima Europske unije zato što graniči s jednom državom članicom, Francuskom, u blizini je druge države članice, Italije i zato što ta treća država koristi istu valutu kao i 19 od 28 država članica, euro.

53

Slijedom navedenoga, za razliku od konkretnog slučaja u presudi Cloppenburg, t. 47. supra (EU:T:2005:373), u kojoj je Opći sud utvrdio da nije dokazano da relevantna javnost, odnosno prosječni potrošač u Njemačkoj, sa sigurnošću povezuje riječ „cloppenburg“s malim gradom u toj državi, nema sumnje da u ovom predmetu izraz „monaco“, bez obzira na lingvističku pripadnost relevantne javnosti, evocira zemljopisno područje istog naziva.

54

S druge strane, tužitelj osporava tvrdnju da je relevantna javnost Europske unije te da treba usto razlikovati prosječnog potrošača od stručne javnosti u odnosu na predmetne proizvode i usluge.

55

Međutim, u pogledu međunarodne registracije u kojoj je designirana cjelokupna Europska zajednica, žalbeno vijeće je opravdano utvrdilo da je relevantnu javnost činila javnost Europske zajednice te je isto u točki 24. pobijane odluke s pravom postavila razliku između proizvoda široke potrošnje i usluga za opću javnost, u pogledu kojih je relevantna javnost prosječni potrošač, i specijaliziranih proizvoda i usluga za stručnu javnost, u pogledu kojih je relevantna javnost stručna javnost. Žalbeno vijeće je pravilno odredilo relevantnu javnost te joj u pogledu predmetnih proizvoda i usluga pripisuje prosječan ili veći stupanj pozornosti.

56

Slijedom toga, valja odbiti treći dio ovog tužbenog razloga.

57

Tužitelj tvrdi da žalbeno vijeće nije utvrdilo da u očima relevantne javnosti postoji veza između Kneževine Monako i proizvodnje magnetnih podloga za snimanje, prijevoza i privremenog primanja na stan. U pogledu područja sporta i razonode, prigovara da su slavne samo utrke Formule 1 i cirkuske predstave čiji su organizatori vlasnici žigova nepovezanih sa žigom o kojemu je riječ.

58

Zbog razloga koje je žalbeno vijeće s pravom navelo i na koje je uputilo u točki 20. ove presude valja smatrati da je, suprotno tužiteljevim navodima, navedeno vijeće za svaki predmetni proizvod i uslugu utvrdilo dovoljnu izravnu i konkretnu vezu između njih i žiga o kojemu je riječ kako bi se moglo smatrati da se izraz „monaco“ u trgovini može koristiti kao podatak o podrijetlu, zemljopisnom odredištu proizvoda ili mjestu pružanja usluga te da je navedeni žig, u pogledu predmetnih proizvoda i usluga, opisnoga karaktera.

59

U pogledu navodnog postojanja očite pogreške kod ocjene zemljopisnoga karaktera, nikako nije moguće prihvatiti tužiteljev argument prema kojem bi trebalo razlikovati naziv cijele države („Kneževina Monako“) od skraćenog naziva („Monako“). Naime, takvo razlikovanje ne priječi utvrđivanje veze između predmetnih proizvoda i usluga i teritorija o kojemu je riječ. U pogledu tužiteljeve argumentacije prema kojoj je OHIM prihvatio verbalne žigove istovjetne žigu o kojem je riječ postoje dvije prepreke. Najprije, imajući u vidu načelo jednakog postupanja i pravo na dobru upravu, iako OHIM mora uzeti u obzir već donesene odluke i s osobitom pažnjom preispitati treba li odlučiti na isti način, primjena tih načela treba biti u skladu s načelom zakonitosti (vidjeti presudu od 17. srpnja 2014., Reber Holding/OHIM, C‑141/13 P, EU:C:2014:2089, t. 45. i navedenu sudsku praksu). U ovom je slučaju žalbeno vijeće ispravno smatralo, kao što to proizlazi iz prethodnih točaka 47. do 58., da za prijavljeni žig postoji razlog za odbijanje sukladno članku 7. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 207/2009, tako da tužitelj s ciljem pobijanja tog zaključka ne može učinkovito navoditi prethodne OHIM‑ove odluke. Nadalje, OHIM je odlučio u korist tužitelja u pogledu brojnih drugih proizvoda i usluga koji su navedeni u točki 23. ove presude i ubuduće zaštićeni žigom o kojem je riječ.

60

Stoga valja odbiti četvrti dio ovog tužbenog razloga kao i tužbeni razlog u cijelosti.

61

Tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće u pogledu pojma razlikovnoga karaktera žiga učinilo, s jedne strane, pogrešku koja se tiče prava i, s druge strane, očitu pogrešku u ocjeni. Valja ispitati svaku od tih točaka koje su u tužbi navedene u okviru dva različita tužbena razloga, no za koje Opći sud smatra da su povezani s obzirom na to da se temelje na tumačenju članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.

62

Tužitelj smatra da žalbeno vijeće, time što je navelo da postoji preklapanje područja primjene apsolutnih razloga za odbijanje utvrđenih, s jedne strane, člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009 i, s druge strane, člankom 7. stavkom 1. točkom (c) navedene uredbe, nije poštovalo ni prethodnu OHIM‑ovu praksu odlučivanja ni sudsku praksu.

63

U tom je smislu potrebno najprije podsjetiti da, u skladu sa sudskom praksom prethodno navedenom u točki 59., OHIM‑ova praksa odlučivanja ne može nikako utjecati na zakonitost pobijane odluke.

64

Nadalje, potrebno je uputiti na to da žalbeno vijeće, suprotno tužiteljevim navodima u tužbi, uopće nije skupno analiziralo dva apsolutna razloga za odbijanje iz članka 7. Uredbe br. 207/2009, već je, na prvom mjestu, opravdano privilegiralo analizu temeljenu na članku 7. stavku 1. točki (c) navedene uredbe zato što izraz „monaco“podsjeća na teritorij istog naziva i zato što je bilo potrebno najprije ispitati jesu li predmetni proizvodi i usluge u dovoljno izravnoj i konkretnoj vezi s teritorijalnim nazivom Kneževine Monako (točke 21. do 31. pobijane odluke). Žalbeno vijeće je tek u nastavku (u pobijanoj odluci odlomak započinje izrazom „usto“) navelo da se primjeni drugi apsolutni razlog odbijanja koji se temelji na članku 7. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 207/2009 (točke 32. do 33. pobijane odluke) i zatim zaključilo da se područja primjene tih apsolutnih razloga za odbijanje preklapaju (točka 34. pobijane odluke), a što je u skladu s ustaljenom sudskom praksom (vidjeti u tom smislu presude od 10. lipnja 2008, Novartis/OHIM (BLUE SOFT), T‑330/06, EU:T:2008:185, t. 30. i od 7. listopada 2010., Deutsche Behindertenhilfe – Aktion Mensch/OHIM (diegesellschafter.de), T‑47/09, EU:T:2010:428, t.24.).

65

Prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da je žalbeno vijeće učinilo pogrešku koja se tiče prava primjenjujući gore navedene odredbe.

66

Kao što je prethodno navedeno u točki 27., ovaj se prigovor ponajprije odnosi na tužbeni razlog koji se temelji na članku 7. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 207/2009. Ipak, tužitelj također tvrdi da je žalbeno vijeće napravilo očitu pogrešku u ocjeni time što je smatralo da žig o kojem je riječ nema razlikovni karakter, između ostalog, zato što upućuje na pojmove opće prepoznatljivosti i luksuza i, preciznije, „određenu ideju o luksuzu“ (točka 77. tužbe).

67

Potrebno je ovdje naglasiti da je verbalni žig, koji je deskriptivan u pogledu karakteristika proizvoda i usluga u smislu članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009, zbog te činjenice nužno lišen razlikovnoga karaktera glede tih proizvoda ili usluga, u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) iste uredbe (vidjeti presude od 11. veljače 2010., Deutsche BKK/OHIM (Deutsche BKK), T‑289/08, EU:T:2010:36, t. 53. i od 29. ožujka 2012., Kaltenbach & Voigt/OHIM (3D eXam), T‑242/11, EU:T:2012:179, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

68

No, kao što je prethodno navedeno u točkama 47. do 60., žalbeno vijeće nije učinilo pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdilo da žig o kojem je riječ opisuje predmetne proizvode i usluge. U skladu s time, on ne može imati razlikovni karakter u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 ni, kao što je prethodno navedeno u točki 44., u smislu članka 7. stavka 2. točke (c) potonje uredbe.

69

Uostalom, žalbeno vijeće je, kao što je u biti prethodno navedeno u točki 64., također navelo da je relevantni potrošač percipirao žig o kojem je riječ u bitnome više kao informaciju nego kao podatak o trgovačkom podrijetlu dotičnih proizvoda i usluga (točka 33. pobijane odluke). Opći sud treba provesti tu analizu te potom utvrditi da žig o kojemu je riječ, glede potonjih, nema razlikovni karakter.

70

Tvrdnju da je žalbeno vijeće postupalo protivno načelima jednakog postupanja, dobre uprave i pravne sigurnosti treba odbiti kao neutemeljenu s obzirom na to da ju nije moguće poduprijeti nijednim dokazom iz spisa. Posebno, razdvajanje proizvoda od proizvoda i usluge od usluge koje je proveo OHIM kako bi ispitao vezu između njih i žiga o kojemu je riječ dokazuje detaljno i revno ispitivanje, kojim je poštivano načelo dobre uprave i pravne sigurnosti. U vezi s načelom jednakog postupanja, potrebno je naglasiti da ne znači da je ono povrijeđeno samo zbog činjenice da su određeni proizvodi i usluge zaštićeni žigom o kojemu je riječ, a drugi nisu, te da ta činjenica predstavlja samo ilustraciju toga da kršenje navedenog načela različitim postupanjem pretpostavlja da su situacije usporedive u pogledu svih elemenata koji ih karakteriziraju. To nije slučaj u ovom predmetu.

71

Stoga treba odbiti ovaj tužbeni razlog i tužbu u cijelosti.

72

U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja izgubi spor nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev.

73

Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti da snosi troškove, u skladu sa zahtjevom OHIM‑a.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje: