1

Žalbom podnesenom na temelju članka 9. Priloga I. Statutu Suda Europske unije žalitelj zahtijeva ukidanje presude Službeničkog suda Europske unije (treće vijeće) od 5. prosinca 2012., Z protiv Suda (F‑88/09 i F‑48/10, Zb. SS, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:F:2012:171), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje odluka Suda Europske unije od 18. prosinca 2008. o njegovu preraspoređivanju, odnosno od 10. srpnja 2009. kojom mu je izrečena sankcija u obliku pisanog upozorenja.

2

Relevantne činjenice iz kojih proizlazi spor navedene su u točkama 23. do 66. pobijane presude na sljedeći način:

1. Odluka o preraspoređivanju od 18. prosinca 2008.

[...]

2. Odluka o stegovnoj mjeri od 10. srpnja 2009.

[...]

[...]

[...]

[...]

5

Zahtjevom podnesenim tajništvu Službeničkog suda 22. lipnja 2010. tužitelj je podnio tužbu, koja je upisana pod oznakom F‑48/10 (u daljnjem tekstu: tužba F‑48/10), radi, s jedne strane, poništenja odluke tijela za imenovanje od 10. srpnja 2009., kojom mu je izrečena sankcija u obliku pisanog upozorenja (u daljnjem tekstu: sankcija od 10. srpnja 2009.), kao i, ako je potrebno, odluke o odbijanju žalbe podnesene protiv te kazne i kako bi se, s druge strane, Sudu naložilo plaćanje iznosa od 50.000 eura kao naknadu za neimovinsku štetu.

6

U odgovoru na tužbu Sud je, među ostalim, zahtijevao da se tužba F‑48/10 odbije.

[izostavljeno]

11

Na početku rasprave održane 15. siječnja 2012. tužitelj je podnio izričit zahtjev za izuzeće suca izvjestitelja, koji je, u razdoblju nakon dopisa navedenog u točki 7. ove presude, postao predsjednik Službeničkog suda i predsjednik trećeg vijeća, odnosno sastava suda kojem su bili dodijeljeni dotični predmeti, zbog navodnog nedostatka integriteta, nepristranosti i neovisnosti. U tom zahtjevu, među tvrdnjama koje se odnose na pristranost suca izvjestitelja s obzirom na to da je, u svojstvu predsjednika Službeničkog suda, zadržao odbor za žalbe Službeničkog suda, bilo je navedeno da „isto vrijedi za članove [navedenog suda] koji su pristali postati članovi tog odbora, čime je njihova nepristranost u tom pogledu objektivno ugrožena”.

12

Nakon što je tužitelj iznio zahtjev za izuzeće na početku rasprave, Službenički sud je prekinuo postupak.

13

Dopisom od 6. veljače 2012. tajništvo Službeničkog suda proslijedilo je zahtjev za izuzeće na eventualna očitovanja Sudu, koji je, u dopisu koji je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 17. veljače 2012., naveo da nema očitovanja za podnijeti i da odluku prepušta navedenom sudu. Obrazloženom odlukom od 29. ožujka 2012., predsjednik drugog vijeća Službeničkog suda odbio je zahtjev za izuzeće u pogledu suca izvjestitelja, kao i dvoje sudaca u odboru za žalbe Službeničkog suda.

14

Dopisom tajništva od 4. travnja 2012. stranke su pozvane na novu raspravu, koja se održala 10. svibnja 2012.

15

Službenički sud (treće vijeće) donio je pobijanu presudu 5. prosinca 2012.

[izostavljeno]

28

Tužitelj je u prilog svom zahtjevu za poništenje istaknuo šest tužbenih razloga koji se temelje, prvo, na nenadležnosti odbora za žalbe i nezakonitosti članka 4. odluke Suda od 4. svibnja 2004. o izvršavanju ovlasti koje su Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije prenesene na tijelo za imenovanje i ovlasti koje su Uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike Europske unije prenesene na tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: odluka od 4. svibnja 2004.), drugo, na nepravilnosti stegovnog postupka, zbog povrede prava na obranu i načela kontradiktornosti, kao i članaka 1. do 3. Priloga IX. Pravilniku, treće, na povredi članka 12. Pravilnika i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), kao i na očitoj pogrešci u ocjeni, četvrto, na postojanju sukoba interesa na strani tijela za imenovanje, na povredi članaka 2. i 10. Statuta Suda, članka 11.a Pravilnika, članka 8. Europskog kodeksa dobrog upravnog ponašanja, članka 41. Povelje o temeljnim pravima, kao i općih načela objektivnosti, nepristranosti i neovisnosti, peto, na povredi prava na obranu i načela ravnopravnosti stranaka i, šesto, na postojanju zlouporabe ovlasti, kao i na povredi načela brižnog postupanja i dobre uprave.

29

Službenički sud pobijanom je presudom odbio sve tužbene razloge.

[izostavljeno]

32

Žalitelj je podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. veljače 2013. podnio ovu žalbu.

33

Žalitelj je dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. veljače 2013. podnio zahtjev za zaštitu identiteta, koji je predsjednik žalbenog vijeća prihvatio odlukom od 6. ožujka 2013.

34

Sud je 19. rujna 2013. podnio odgovor na žalbu. Pisani postupak zaključen je 2. prosinca 2013.

35

Opći sud (žalbeno vijeće) utvrdio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje ročišta u roku od mjesec dana od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka te je odlučio, u skladu s člankom 146. svojeg Poslovnika, da se odluka donese bez usmenog dijela postupka.

36

Žalitelj od Općeg suda zahtijeva da:

37

Sud od Općeg suda zahtijeva da:

38

U prilog žalbi žalitelj iznosi jedanaest žalbenih razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na nedostatku nepristranosti trećeg vijeća Službeničkog suda. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi prava na djelotvoran pravni lijek zbog toga što je nadzor Službeničkog suda u pogledu poštovanja uvjeta koji se odnosi na interes službe, predviđenog člankom 7. stavkom 1. Pravilnika, ograničen. Treći žalbeni razlog temelji se na nenadležnosti predsjednika drugog vijeća Službeničkog suda da odluči o zahtjevu za izuzeće od 25. siječnja 2012. Četvrti žalbeni razlog temelji se na povredi prava na pravično suđenje zbog toga što se u Poslovniku Službeničkog suda ne predviđa mogućnost podnošenja žalbe protiv odluke o odbijanju zahtjeva za izuzeće suca. Peti žalbeni razlog temelji se, s jedne strane, na povredi obveze utvrđivanja materijalne istine obrazloženja iz kojih proizlaze odluka o preraspoređivanju i sankcija od 10. srpnja 2009. i, s druge strane, na iskrivljavanju činjenica. Šesti žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava zbog toga što je Službenički sud pogrešno ocijenio da je odluka o preraspoređivanju donesena isključivo u interesu službe u smislu članka 7. stavka 1. Pravilnika. Sedmi žalbeni razlog temelji se na pogrešci Službeničkog suda koja se tiče prava zbog toga što je pogrešno ocijenio da je tijelo za imenovanje poštovalo pravilo o usklađenosti razreda i radnog mjesta. Osmi žalbeni razlog temelji se na povredi prava na obranu i prava na saslušanje. Deveti žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava zbog toga što je Službenički sud pogrešno ocijenio nedopuštenim zahtjev za naknadu štete u pogledu štete koja je navodno pretrpljena zbog toga što je odluka o preraspoređivanju proslijeđena svim zaposlenicima. Deseti žalbeni razlog temelji se, s jedne strane, na pogrešci Službeničkog suda koja se tiče prava zbog toga što je ocijenio da je odbor za žalbe, koji je odbio žalbu podnesenu protiv sankcije od 10. srpnja 2009., nadležan i, s druge strane, na propustu tog suda da odluči o tužbenom razlogu koji se temelji na nezakonitosti članka 4. odluke od 4. svibnja 2004. Jedanaesti žalbeni razlog temelji se, s jedne strane, na pogrešci Službeničkog suda koja se tiče prava zbog toga što je pogrešno ocijenio da je tijelo za imenovanje poštovalo članke 1. do 3. Priloga IX. Pravilniku i, s druge strane, na povredi prava na obranu i načela kontradiktornosti.

[izostavljeno]

138

Žalitelj kritizira točke 226. do 228. pobijane presude u kojima je Službenički sud odbio kao bespredmetan tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti odbora za žalbe zbog toga što poništenje odluke o odbijanju žalbe podnesene protiv sankcije od 10. srpnja 2009., s obzirom na to da je ta odluka potvrđujući akt bez vlastitog sadržaja, ne može utjecati na zakonitost sankcije od 10. srpnja 2009. Žalitelj smatra da se to obrazloženje Službeničkog suda ne može temeljiti na postojanju odluke o odbijanju žalbe koju je donijelo nenadležno tijelo.

139

Sud osporava argumentaciju žalitelja.

140

Tužitelj je u prvom stupnju tražio poništenje sankcije od 10. srpnja 2009. i, bude li potrebno, poništenje odluke o odbijanju žalbe podnesene protiv sankcije od 10. srpnja 2009. (pobijana presuda, t. 69.).

141

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, svaka jednostavna odluka o odbijanju žalbe, neovisno o tome je li implicitna ili eksplicitna, samo potvrđuje akt ili nedonošenje akta na koje se podnositelj žalbe žali i ne predstavlja, kao takva, akt koji se može pobijati, tako da se za zahtjeve podnesene protiv te odluke bez vlastitog sadržaja u odnosu na prvotnu odluku treba smatrati da su podneseni protiv prvotnog akta (rješenje od 16. lipnja 1988., Progoulis/Komisija, 371/87, Zb., EU:C:1988:317, t. 17. i presuda od 2. ožujka 2004., Di Marzio/Komisija, T‑14/03, Zb. SS, EU:T:2004:59, t. 54.). Odluka o odbijanju žalbe potvrđujući je akt bez vlastitog sadržaja kada ne sadržava preispitivanje položaja podnositelja žalbe s obzirom na nove pravne ili činjenične okolnosti (presude od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, Zb., EU:T:2011:506, t. 32., i od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija, T‑347/12 P, Zb. (Ulomci), EU:T:2014:268, t. 34.).

142

Na temelju sudske prakse navedene u točki 141. ove presude, Službenički sud utvrdio je u točki 227. pobijane presude da uprava nije provela preispitivanje položaja tužitelja s obzirom na nove pravne ili činjenične okolnosti, tako da se odluka o odbijanju žalbe trebala smatrati isključivo kao da potvrđuje sankciju od 10. srpnja 2009. Službenički sud iz toga je zaključio da odluka o odbijanju žalbe nije mogla utjecati na zakonitost sankcije od 10. srpnja 2009., tako da se tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti odbora za žalbe, koji ima za cilj poništenje odluke o odbijanju žalbe, trebao odbiti kao bespredmetan.

143

Treba, međutim, istaknuti da je tužbenim razlogom koji se temelji na nenadležnosti odbora za žalbe, na koji se tužitelj pozvao u prvom stupnju, tužitelj osporavao sastav navedenog odbora koji je odbio njegovu žalbu protiv sankcije od 10. srpnja 2009. Taj se tužbeni razlog dakle odnosio na pitanje je li ispitivanje žalbe tužitelja bilo predmet pravilnog postupka koji je mogao dovesti do odluke različite od sankcije od 10. srpnja 2009. Prema tome, tužitelj je imao stvarni i posebni interes za traženje poništenja odluke o odbijanju žalbe, a ne samo poništenja sankcije od 10. srpnja 2009.

144

Naime, da se sudska praksa navedena u točki 141. ove presude primijeni bez obzira na činjenicu da se taj tužbeni razlog odnosi na sam upravni postupak žalbe, a ne na prvotni akt koji je predmet žalbe, isključila bi se svaka mogućnost osporavanja koje se odnosi na predsudski postupak, čime bi podnositelj žalbe izgubio pravo na postupak koji ima za cilj omogućiti i poticati sporazumno rješenje spora koji je nastao između dužnosnika i uprave te obvezati tijelo nadležno za odlučivanje o dužnosnikovom predmetu da preispita svoju odluku, u skladu s pravilima, s obzirom na eventualne prigovore tog dužnosnika (vidjeti u tom smislu presudu Mocová/Komisija, t. 141. supra, EU:T:2014:268, t. 38.).

145

U tom pogledu, valja smatrati neosnovanim argument Suda prema kojem žalitelj nema interesa za traženje poništenja odluke o odbijanju žalbe nakon podnošenja tužbe za poništenje prvotnog akta s obzirom na to da bi, iako je postupak žalbe bio nepravilan, bilo beskorisno da uprava donese novu odluku o žalbi u dijelu u kojem je tužitelj tražio od suda da sam poništi prvotni akt. Protivno onome što tvrdi Sud, interes podnositelja žalbe za to da se postupak žalbe vodi pravilno i, stoga, da se odluka o odbijanju njegove žalbe poništi u slučaju nepravilnosti, treba se ocijeniti neovisno, a ne u odnosu na eventualnu tužbu podnesenu protiv prvotnog akta koji je predmet žalbe. U protivnom, dotična osoba ne bi mogla istaknuti nepravilnosti postupka žalbe, u kojem joj se oduzelo pravo na pravilno predsudsko preispitivanje odluke uprave svaki puta kada je tužba bila podnesena protiv prvotnog akta protiv kojeg je podnesena žalba.

146

Iz toga slijedi da, s obzirom na dotični predmet žalbenog razloga, koji se odnosi na postupak žalbe, žalitelj mora moći od suda Unije zatražiti nadzor zakonitosti odluke o odbijanju žalbe, a ne samo sankcije od 10. srpnja 2009.

147

Stoga treba smatrati da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio kao bespredmetan tužbeni razlog koji se temeljio na nenadležnosti odbora za žalbe.

148

Prema tome, deseti žalbeni razlog treba prihvatiti.

[izostavljeno]

162

Slijedom svega prethodno navedenog, žalbu treba djelomično prihvatiti i pobijanu presudu poništiti u dijelu u kojem sadržava pogrešku koja se tiče prava utvrđenu u točkama 140. do 147. ove presude.

163

U skladu s člankom 13. stavkom 1. Priloga I. Statutu Suda, ako je žalba osnovana, Opći sud ukida odluku Službeničkog suda te sam konačno odlučuje o sporu. Međutim, Opći sud vraća predmet na odlučivanje Službeničkom sudu ako stanje postupka Općem sudu ne dopušta odlučivanje.

164

U ovom slučaju Opći sud ima elemente potrebne za donošenje odluke o tužbi u prvom stupnju.

165

S obzirom na činjenicu da se žalba prihvaća samo djelomično i da se pobijana presuda poništava samo u dijelu u kojem sadržava pogrešku koja se tiče prava utvrđenu u točkama 140. do 147. ove presude, treba utvrditi da su ostale ocjene Službeničkog suda, koje nisu zahvaćene navedenom pogreškom, postale konačne. Stoga je na Općem sudu da ispita samo tužbeni razlog koji je tužitelj istaknuo u predmetu F‑48/10, koji se temelji na nenadležnosti odbora za žalbe i na nezakonitosti članka 4. odluke od 4. svibnja 2004.

166

Tužitelj je pred Službeničkim sudom tvrdio da je odbor za žalbe, zadužen za ispitivanje njegove žalbe podnesene protiv sankcije od 10. srpnja 2009., koji se sastojao od jednog suca Suda i dvaju nezavisnih odvjetnika, bio nepravilno sastavljen. U tom je pogledu istaknuo, kao prvo, da članak 4. Statuta Suda određuje da „suci ne smiju obnašati nikakvu političku ili upravnu funkciju”. Kao drugo, pozvao se na članak 12. Statuta Suda, iz kojeg proizlazi da su dužnosnici i drugi službenici dodijeljeni Sudu „odgovorni tajniku Suda koji je podređen predsjedniku”, tako da samo tajnik i predsjednik Suda mogu djelovati u svojstvu tijela za imenovanje. Kao treće, tvrdio je da je članak 4. odluke od 4. svibnja 2004., koji određuje da „odbor za žalbe izvršava ovlasti koje su Pravilnikom prenesene na [tijelo za imenovanje]” u pogledu odluka o žalbama, protivan članku 2. stavku 1. Pravilnika kojim se predviđa da svaka institucija određuje tijela koja u njezinu okviru izvršavaju ovlasti koje su tim Pravilnikom prenesene na tijelo za imenovanje, u vezi s člancima 4. i 12. Statuta Suda. Osim toga, tvrdio je da se Statutom Suda ne omogućava ni tajniku ni predsjedniku Suda da prenese ovlasti tijela za imenovanje koje su mu dane.

167

Najprije treba utvrditi da tužitelj samo podsjeća na sadržaj članka 4. prvog stavka Statuta Suda, u skladu s kojim „[s]uci ne smiju obnašati nikakvu političku ili upravnu funkciju” i tvrdi da, osim predsjednika Suda, ostali suci i nezavisni odvjetnici ne mogu obnašati nijednu upravnu funkciju i, osobito, djelovati u svojstvu tijela za imenovanje u okviru odbora za žalbe. Nikakva pravna argumentacija ne podupire tu tvrdnju. Međutim, kao što je Sud istaknuo pred Službeničkim sudom, ta odredba ima za cilj osigurati neovisnost sudaca tijekom, kao i nakon obnašanja njihovih funkcija, osobito u pogledu država članica ili drugih institucija Unije. Drugi stavci članka 4. Statuta Suda također odražavaju nastojanje da se očuva neovisnost sudaca. Tužitelj, međutim, iz članka 4. prvog stavka Statuta Suda ne može izvesti zaključak o nemogućnosti obnašanja funkcija koje se odnose na unutarnju upravu institucije. Kao što je Sud pravilno istaknuo u svojim pismenima pred Službeničkim sudom, ako suci obnašaju unutarnje upravne funkcije institucije, time se ne dovodi u pitanje njihova neovisnost i osigurava se upravna autonomija institucije.

168

Osim toga, tužitelj samo tvrdi da, s obzirom na članak 12. Statuta Suda, koji određuje da su dužnosnici i službenici dodijeljeni Sudu „odgovorni tajniku Suda koji je podređen predsjedniku”, samo tajnik i predsjednik Suda mogu izvršavati ovlasti koje su Pravilnikom prenesene na tijelo za imenovanje. Jednako tako ne dokazuje usklađenost svojeg tumačenja članka 12. Statuta Suda, prema kojem se izvršavanje ovlasti prenesenih na tijelo za imenovanje odnosi samo na tajnika i predsjednika Suda, s člankom 2. stavkom 1. Pravilnika kojim se predviđa da svaka institucija određuje tijela koja u njezinu okviru izvršavaju ovlasti koje su Pravilnikom prenesene na tijelo za imenovanje. Naime, tužitelj samo tvrdi da se članak 2. stavak 1. Pravilnika može tumačiti, što se tiče Suda, samo u vezi s člancima 4. i 12. Statuta Suda.

169

U tim uvjetima tužitelj ne može pravovaljano tvrditi, bez drugih dokaza koji bi to poduprli, da je članak 4. odluke od 4. svibnja 2004., u skladu s kojim odbor za žalbe izvršava ovlasti koje su Pravilnikom prenesene na tijelo za imenovanje u pogledu odluka o žalbama, protivan članku 2. stavku 1. Pravilnika, u vezi s člancima 4. i 12. Statuta Suda.

170

Iz toga proizlazi da tužbeni razlog u prvom stupnju koji se temelji na nenadležnosti odbora za žalbe i nezakonitosti članka 4. odluke od 4. svibnja 2004., koji je tužitelj istaknuo u predmetu F‑48/10, treba odbiti. Prema tome, tužbu F‑48/10 treba odbiti u tom pogledu.

[izostavljeno]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (žalbeno vijeće)

proglašava i presuđuje: