1

Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 17. srpnja 2013. A. X. osobito zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke Izvršnog odbora Europske središnje banke (ESB, u daljnjem tekstu: Banka) od 28. svibnja 2013. kojom mu je određena disciplinska sankcija otkaza uz primjenu otkaznog roka kao i, s druge strane, isplatu iznosa od 20.000 eura na ime neimovinske štete koju je navodno pretrpio.

2

Članak 36. Protokola o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke priloženog UEU‑u i UFEU‑u (u daljnjem tekstu: Protokol o Statutu ESSB‑a i ESB‑a), naslovljen „Osoblje“, određuje:

„36.1.   Upravno vijeće, na prijedlog Izvršnog odbora, utvrđuje uvjete zaposlenja osoblja ESB‑a.

36.2.   Sud Europske unije je nadležan za rješavanje svih sporova između ESB‑a i njegovih službenika u granicama i pod uvjetima utvrđenima u uvjetima zaposlenja.“

3

Upravno vijeće ESB‑a je na temelju članka 12.3 1. Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a 7. srpnja 1998. donijelo Poslovnik ESB‑a. Stavci 2. i 3. članka 11. Poslovnika ESB‑a, naslovljenog „Osoblje ESB‑a“, u verziji koja se primjenjuje na ovaj spor i koja proizlazi iz Odluke ESB/2009/5 od 19. ožujka 2009. (SL L 100, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 14., str. 40.), određuju:

„11.2 .   Ne dovodeći u pitanje članke 36. i 47. [Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a], izvršni odbor donosi organizacijska pravila (dalje u tekstu: ,administrativne okružnice'), koja obvezuju osoblje ESB‑a.

11.3.   Izvršni odbor donosi i ažurira Kodeks ponašanja kao smjernicu svojim članovima i članovima osoblja ESB‑a.“

4

Članak 21. Poslovnika ESB‑a, naslovljen „Uvjeti zapošljavanja“, glasi kako slijedi:

„21.1.   Uvjetima zapošljavanja i Pravilnikom o osoblju uređuje se radni odnos između ESB‑a i njegova osoblja.

21.2.   Upravno vijeće na prijedlog izvršnog odbora i nakon savjetovanja s Službeničkim vijećem donosi Uvjete zapošljavanja.

21.3.   Izvršni odbor donosi Pravilnik o osoblju kojim se provode Uvjeti zapošljavanja.

21.4.   Prije donošenja novih Uvjeta zapošljavanja odnosno Pravilnika o osoblju provodi se savjetovanje s Odborom za osoblje. Njegovo se mišljenje podnosi Upravnom vijeću odnosno Izvršnom odboru.“

5

Na temelju članka 36.1. Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a i osobito Poslovnika ESB‑a, Upravno vijeće ESB‑a je odlukom od 9. lipnja 1998., izmijenjenom 31. ožujka 1999. (SL L 125, str. 32.), donijelo Uvjete zapošljavanja osoblja ESB‑a (u daljnjem tekstu: Uvjeti zapošljavanja). Nakon toga su Uvjeti zapošljavanja više puta izmijenjeni. U verziji Uvjeta zapošljavanja koja je bila na snazi 1. siječnja 2010. bilo je, među ostalim, određeno:

„3.   Povlastice i imuniteti koje uživa osoblje ESB‑a na temelju Protokola o povlasticama i imunitetima [Europske unije] dodjeljuju se isključivo u interesu ESB‑a. Te povlastice i imuniteti ni na koji način ne izuzimaju članove osoblja od ispunjavanja njihovih privatnih obveza, odnosno od poštovanja zakonâ i policijskih propisa koji su na snazi. […]

[…]

[…]

[…]

[…]

41.   Članovi osoblja mogu zahtijevati da odluke koje se odnose na njih budu podvrgnute upravnom nadzoru, u skladu s postupkom predviđenim u osmom dijelu Pravilnika o osoblju. […]

[…]

Disciplinske sankcije mogu se pobijati samo u posebnom postupku povodom pritužbe predviđenom u Pravilniku o osoblju.

[…]

44.   U odnosu na članove osoblja […] koji namjerno ili nepažnjom povrijede svoje profesionalne obveze mogu se, ovisno o slučaju, izreći sljedeće disciplinske sankcije:

45.   Disciplinske sankcije moraju biti proporcionalne težini povrede dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza te obrazložene. Prilikom utvrđivanja težine povrede profesionalnih obveza i disciplinske sankcije koju pritom treba odrediti osobito se vodi računa o:

Disciplinske sankcije određuju se u skladu s postupkom previđenim Pravilnikom o osoblju. Tim se postupkom osigurava da se ni na jednog člana osoblja […] na kojeg […] se primjenjuju Uvjeti zapošljavanja ne može primijeniti disciplinska sankcija ako prije toga nije imao priliku odgovoriti na prigovore protiv njega. […]

46.   Ako postoje tvrdnje da je član osoblja povrijedio dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza, Izvršni ga odbor može odmah suspendirati nakon što ga je saslušao, osim u izvanrednim okolnostima.

[…]“

6

Dio 8.3. Pravilnika o osoblju ESB‑a, naslovljen „Disciplinski postupci“ (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koji je donio Izvršni odbor, u verziji koja se primjenjuje na ovaj spor, određuje:

„Odredbe članaka 43., 44. i 45. Uvjeta zapošljavanja primjenjuju se na sljedeći način:

[…]

[…]

[…]

[…]“

7

Pravila o upravnim istragama unutar ESB‑a sadržana su u Upravnoj okružnici br. 1/2006 koju je Izvršni odbor donio 21. ožujka 2006. (u daljnjem tekstu: Okružnica br. 1/2006). Članak 2. stavak 1. te okružnice određuje da je cilj upravnih istraga pojasniti činjenice, ali ne i prejudicirati pokretanje bilo kakvog disciplinskog postupka.

8

Članak 6. stavak 14. Okružnice br. 1/2006 navodi da, po završetku upravne istrage, osoba ili skupina osoba (u daljnjem tekstu: povjerenstvo ili istražno povjerenstvo) zadužena za provođenje upravne istrage treba podnijeti obrazloženo izviješće osobi odgovornoj za istragu, a ona, ako je riječ o višem upravitelju, mora o tome obavijestiti Izvršni odbor.

9

Članak 7. stavak 3. Okružnice br. 1/2006 određuje:

„Zaposlenici ESB‑a u glede kojih se vodi upravna istraga:

Zaposlenici ESB‑a ili druge osobe na koje se odnosi upravna istraga također će imati pristup svim činjenicama koje se odnose na njih kao i svojim osobnim podacima kako bi se osigurala njihova točnost i cjelovitost; oni će imati pravo od osobe odgovorne za istragu, koja djeluje u svojstvu nadzornika, zahtijevati neposredni ispravak bilo kakve nepravilnosti ili propusta koji se odnosi na njihove osobne podatke.“

10

Relevantne odredbe Kodeksa ponašanja ESB‑a, koji je donesen u skladu s člankom 11.3. Poslovnika Banke (SL 2001., C 76, str. 12.; u daljnjem tekstu: Kodeks ponašanja), glase kako slijedi:

„[…]

2. […]

[Članovi osoblja ESB‑a,] adresati [ovog kodeksa ponašanja,] trebaju dokazati isključivu lojalnost ESB‑u, poštenje, neovisnost, nepristranost i diskreciju, pritom se ne voditi svojim osobnim interesom ili nacionalnim interesom, pridržavati se visokih standarda profesionalne etike i izbjegavati svaku situaciju koja može dovesti do sukoba interesa.

[…]

2.2. Dužna pažnja, učinkovitost i odgovornost

Adresati [ovog kodeksa ponašanja] u svakom slučaju trebaju na najbolji mogući način, s dužnom pažnjom i učinkovito, ispunjavati zadaće i dužnosti koje su im povjerene. Oni trebaju biti svjesni važnosti svojih dužnosti i zadaća, voditi računa o očekivanjima javnosti glede njihova moralnog ponašanja, ponašati se na način da zadrže i ojačaju povjerenje javnosti u ESB i pridonositi učinkovitosti uprave ESB‑a.

[…]

4.1. […]

Za adresate [ovog kodeksa ponašanja] lojalnost ne podrazumijeva samo to da oni moraju izvršavati zadaće koje su im povjerili nadređeni, postupati u skladu s njihovim uputama i slijediti primjeren hijerarhijski poredak; oni također moraju pomagati i savjetovati svoje nadređene i kolege te dokazati otvorenost duha i transparentnost kad surađuju s njima. Konkretnije, [članovi osoblja ESB‑a] trebaju svoje kolege stalno obavještavati o svojemu radu i omogućiti im da mu daju svoj doprinos. Zadržavanje informacija na štetu nadređenih ili kolega koje može utjecati na neometano odvijanje posla, osobito kako bi se na taj način ostvarila osobna korist, pružanje lažnih, netočnih ili iskrivljenih informacija, odbijanje suradnje s kolegama ili bilo koji oblik ometanja u suprotnosti su s duhom lojalnosti koji se očekuje od [članova ESB‑a].

[…]

4.2. […]

[Članovi osoblja ESB‑a] trebaju poštovati i štititi dobra ESB‑a i ne smiju dopustiti trećim osobama da upotrebljavaju usluge i/ili objekte ESB‑a. Svu opremu i objekte, kakvi god oni bili, ESB stavlja na raspolaganje [članovima osoblja] samo za profesionalnu upotrebu, osim ako privatna upotreba nije odobrena na temelju primjenjivih unutarnjih pravila i prakse ili na temelju diskrecijske ocjene.

Osim toga, kad je to moguće, [članovi osoblja ESB‑a] trebaju poduzeti sve razumne i primjerene mjere kako bi ograničili troškove i izdatke ESB‑a kako bi se sredstva koja su na raspolaganju mogla upotrijebiti na najučinkovitiji mogući način.

5. Primjena

5.1. Uloga [članova osoblja ESB‑a,] koji su adresati [ovog kodeksa ponašanja]

Pravilna primjena ovog kodeksa [ponašanja] ponajprije ovisi o profesionalnosti, profesionalnoj svijesti i zdravom razumu [njegovih] adresata.

Osim pažnje koju moraju dokazati, ponašanje adresata [ovog kodeksa ponašanja] koji su upravitelji treba predstavljati primjer kad je riječ o poštovanju načela i pravila sadržanih u ovom kodeksu [ponašanja].

[…]“

11

Poglavlje 7. „Priručnika o poslovnim praksama“ (Business Practices Handbook, u daljnjem tekstu: Priručnik o poslovnim praksama) određuje da su, kad je riječ o centraliziranim proračunskim centrima, zadaće i sredstva određenog centraliziranog proračunskog centra vezani za usluge koje ostalim službama ESB‑a pruža služba nadležna za taj centralizirani proračun. Upravitelji proračunskih centara (Budget Center Managers) odgovorni su za sve aktivnosti svojeg proračunskog centra i o tome moraju polagati račune. Oni su odgovorni za upravljanje njihovim financijskim zajmovima, u granicama njihova odobrenog proračuna i u skladu s primjerenim pravilima i smjernicama. Moraju osigurati da su rashodi evidentirani u dobrom financijskom računu. U skladu s poglavljem 8. Priručnika o poslovnim praksama članovi osoblja ESB‑a primjenjuju pravila u području javne nabave i dobre prakse prilikom svake kupnje. Oni moraju pokušati postići najbolji omjer kvalitete i cijene vodeći pritom računa o ukupnoj cijeni robe i ne samo predvidjeti aktualne potrebe već i potencijalne buduće potrebe. Članak 8.1.1. Priručnika o poslovnim praksama određuje da je upravitelj proračunskog centra odgovoran za dobru izvedbu i pozitivne ishode kupnji, odnosno da mora postići najbolji omjer kvalitete i cijene i poštovati standarde ESB‑a i Kodeks ponašanja kad je riječ o nabavi.

12

Tužitelj se zaposlio u ESB‑u 1. lipnja 2003. te je nakon unutarnjeg postupka zapošljavanja s učinkom od 1. lipnja 2007. imenovan načelnikom Odjela za uredske usluge glavne uprave (GU) „Uprava“, koji od 19. veljače 2008. nosi naziv „Odjel za upravne usluge“. Zadaća tog odjela bila je osobito osigurati funkcioniranje središnjih usluga pošte, centrale i kopiranja; upravljati podugovaranjem usluga čišćenja, unutarnjim cateringom, rezervacijom hotelskih soba, uslugama usmenog prevođenja i poslovnim putovanjima; osigurati materijalnu organizaciju sastanaka koji se održavaju u ESB‑u; osigurati funkcioniranje usluga vozača i prijevoza, primati dostave; upravljati prostorijama za ostavu robe, osigurati namještaj i unutarnju distribuciju robe.

13

Tužitelj je kao načelnik horizontalnog odjela koji ostalim odjelima Banke dostavlja opremu i pruža usluge, osim informatičke opreme, bio odgovoran za centralizirani proračun. Njemu je u obavljanju posla pomagao zamjenik načelnika (u daljnjem tekstu: zamjenik načelnika odjela).

14

U skladu s nabavnom politikom ESB‑a koju je odobrio Izvršni odbor, „,odgovornost za opskrbu i nabavu je centralizirana, [među ostalim, za cjelokupna] centralizirana informatička ulaganja (uključujući materijal i softvere)' i povjerena odjelu ,Infrastruktura i operacije’ [GU ,Informatički sustav’]“.

15

Izvršni odbor je 26. veljače 2010. na temelju Okružnice br. 1/2006 odlučio provesti upravnu istragu koja bi pojasnila „sve činjenice i okolnosti vezane za kupnju određenih predmeta i upotrebu određene robe ESB‑a od strane osoblja [Odjela za upravne usluge]“ kao i „sve činjenice i okolnosti koje se odnose na eventualnu povredu dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza od strane određenog broja članova osoblja u vezi s nabavom i upotrebom navedene [robe]“ (u daljnjem tekstu: početna upravna istraga). On je isto tako odlučio da o tome neće odmah obavijestiti predmetne članove osoblja kako ne bi bila ugrožena upravna istraga. Istom je odlukom od 26. veljače 2010. direktor Uprave za unutarnju reviziju imenovan odgovornim za istragu i istražno povjerenstvo sastavljeno od četiri člana osoblja ESB‑a.

16

Istražno povjerenstvo je 26. ožujka 2010. saslušalo tužitelja u vezi s time što je Odjel za upravne usluge kupio tri različite vrste predmeta, odnosno (i) prijenosna računala marke X, (ii) druge vrste prijenosnih računala i (iii) čitače elektroničkih knjiga. Tom je prilikom tužitelju na temelju članka 7. stavka 1. Okružnice br. 1/2006 priopćeno da se nad njim provodi upravna istraga u smislu njezina članka 2. stavka 1. Dana 22. travnja 2010. dostavljen mu je nacrt zapisnika sa sastanka kako bi se mogao očitovati u vezi s tim, što je on i učinio 10. svibnja iste godine.

17

Izvršni odbor je odlukom od 6. travnja 2010., koja je stupila na snagu sljedećeg dana, suspendirao tužitelja pri čemu je ovaj nastavio primati puni iznos osnovne plaće tijekom trajanja upravne istrage (u daljnjem tekstu: odluka od 6. travnja 2010.). U toj odluci navedeno je da se ona osobito temelji na nemiru unutar Odjela za upravne usluge, potrebi osiguranja dobre provedbe početne upravne istrage kao i na izvješću o stanju napretka istražnog rada povjerenstva (u daljnjem tekstu: izvješće o stanju napretka istražnog rada od 6. travnja 2010.), koje je istog tog dana dostavljeno Izvršnom odboru. Tužitelj je odluku od 6. travnja 2010. pobijao posebnom pritužbom na temelju članka 41. Uvjeta zapošljavanja i članka 8.1.6. Pravilnika o osoblju, koju je podnio 3. lipnja 2010.

18

Tužitelj je u svojemu odgovoru na zahtjev istražnog povjerenstva jednog od svojih kolega zamolio da Banci vrati određen broj predmeta u njezinu vlasništvu koje je on držao izvan prostorija ESB‑a. Taj kolega je te predmete vratio ESB‑u 22. srpnja 2010. Među njima nalazila su se tri prijenosna računala, čitač elektroničkih knjiga, prijenosni navigacijski sustav, dva fotografska aparata i ručni projektor.

19

Osim toga, tužitelj je dopisom od 22. srpnja 2010. obavijestio istražno povjerenstvo da tog dana ne može doći na saslušanje zbog medicinskih razloga. Međutim, on je u tom dopisu dao detaljne odgovore na pitanja tog povjerenstva o nabavama koje je izvršio Odjel za upravne usluge između 2007. i 2010.

20

S tim u vezi on je osobito istaknuo da su mnoge sporne nabave bile provedene radi testiranja i probe. Isto tako objasnio je da je nabava računala, prijenosnih računala „MacBook“ i druge informatičke opreme bila namijenjena opremanju prostora za posjetitelje koji sudjeluju na sastancima u ESB‑u, u kojem bi oni mogli čitati svoju elektroničku poštu, provjeriti informacije o letovima i registrirati se na mrežu. Druga oprema bila je namijenjena opremanju čekaonica koje koriste vozači ESB‑a u pauzama između vožnji. Tužitelj navodi da im se time željelo pružiti neki oblik zabave tijekom dugih večernjih čekanja. Odjel za upravne usluge tako je kupio konzole za videoigre (Wii). Kad je riječ o prijenosnim navigacijskim sustavima, tužitelj navodi da su oni bili namijenjeni za duga putovanja vozača po Njemačkoj i diljem Europe. Što se tiče prijenosnih telefona, oni su trebali biti posuđeni članovima osoblja kojima Banka nije dala takve telefone na trajno korištenje ili da njima zamjene neispravne telefone koje im je dao GU „Informatički sustavi“. Kupnja mobilnih telefona BlackBerry i s njima povezane opreme također je opravdana zamjenom neispravnih telefona koje je Odjelu za upravne usluge na raspolaganje stavio GU „Informatički sustavi“. Tužitelj je naručio kupnju bežičnih tipkovnica za opremanje dvorana za sastanke.

21

U svojem dopisu istražnom povjerenstvu od 22. srpnja 2010. tužitelj je također iznio razloge za kupnju pet čitača elektroničkih knjiga, odnosno objasnio da su oni kupljeni radi testa kako bi se utvrdilo bi li Banka u budućnosti trebala ili morala kupiti takvu opremu kao poklon svojemu osoblju. Osim toga, tužitelj je objasnio da, s obzirom na to da on stalno čita profesionalno štivo, uvijek sa sobom nosi svoj čitač elektroničkih knjiga kako bi mogao čitati u vlaku ili na poslovnim putovanjima.

22

Kad je riječ o fotografskim aparatima koje je kupio Odjel za upravne usluge, oni su bili namijenjeni snimanju fotografija visoke kvalitete predmeta koji se nalaze u katalogu o opskrbi tog odjela. Drugi audiomaterijali i videomaterijali kupljeni su za prezentacije na sastancima. Tužitelj tvrdi da su torbe za prijenosna računala također kupljene kako bi osoblje Odjela za upravne usluge lakše prenosilo svoja prijenosna računala i dokumente. Kad je riječ o okvirima za digitalne fotografije i SD (Secure Digital) memorijskim karticama za fotoaparate, oni su kupljeni kako bi ih se, prema potrebi, kao male znakove pažnje darovalo osoblju tog odjela.

23

Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) je 26. srpnja 2010. obavijestio ESB o svojoj odluci od 1. srpnja iste godine o pokretanju istrage. Pokretanjem te istrage završena je početna upravna istraga na temelju Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) (SL 136, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 100.) S obzirom na to da istraga povjerenstva nije dovršena do 26. srpnja 2010., osoba odgovorna za istragu nije podnijela nikakvo„obrazloženo izvješće u kojem su utvrđene činjenice i okolnosti predmeta kao i postojanje ili nepostojanje dovoljnih dokaza u prilog navodnoj povredi dužnosti“ u smislu članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju i članka 6. stavka 14. Okružnice br. 1/2006 istražnom povjerenstvu.

24

Izvršni odbor je povodom tužiteljeve posebne pritužbe odlukom od 3. kolovoza 2010. poništio odluku od 6. travnja 2010. i tužitelju naložio naknadu štete u simboličnom iznosu od jednog eura.

25

Izvršni odbor je odlukom od 4. kolovoza 2010., koja je priopćena istog dana, tužitelja suspendirao s njegovih funkcija s učinkom od 5. kolovoza 2010. uz zadržavanje njegove osnovne plaće (u daljnjem tekstu: odluka od 4. kolovoza 2010.). U toj je odluci navedeno da se ona temelji, s jedne strane, na postojanju tvrdnji koje će, ako se dokažu, predstavljati tešku povredu dužnosti zbog povrede profesionalnih obveza u odnosu na štetu tako uzrokovanu ugledu ESB‑a kao i visokom položaju dotične osobe unutar institucije i, s druge strane, na potrebi da se olakša provođenje OLAF‑ove istrage.

26

U dopisu o dostavi odluke od 4. kolovoza 2010. tužitelju, koji je, među ostalim, potpisao glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi, proračun i organizacija“ (u daljnjem tekstu: GU „Ljudski resursi“), bilo je osobito istaknuto da je tužitelj u više navrata odbio sudjelovati na saslušanju prije donošenja te odluke. Taj dopis se pozivao na sudsku prasku o saslušanju dotične osobe nakon donošenja odluke o suspenziji s funkcija i sadržavao je poziv tužitelju da se odazove na saslušanje 11. kolovoza 2010. u 11.00 h ili bilo koji sljedeći dan koji mu odgovara ili, ako to ne učini, da najkasnije do 3. rujna 2010. podnese svoja pisana očitovanja na odluku od 4. kolovoza 2010.

27

Glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“ je dopisom od 17. kolovoza 2010. obavijestio tužitelja o tvrdnjama iznesenim protiv njega koje su dostavljene Izvršnom odboru. Bila je riječ:

„[…]

[Kao prvo], o tvrdnjama priopćenima Izvršnom odboru, koje se nalaze u [izvješću o stanju napretka istražnog rada od] 6. travnja 2010. nakon razgovora s [tužiteljem] 26. ožujka 2010., čiji je zapisnik poslan [tužitelju] […] i o kojem je potonji b[io] podnio pisanja očitovanja […] 10. svibnja 2010., [koje su se odnosile na]:

[Kao drugo,] o tvrdnjama priopćenima Izvršnom odboru, koje se nalaze u [izvješću o stanju napretka istražnog rada od] 6. travnja 2010., koje su ponovo sažete i dokumentirane u [zapisniku sa sastanka koji se održao] 14. srpnja 2010., čija je privremena verzija [tužitelju] poslana dopisom od 21. srpnja 2010. [, odnosno:]

[Kao treće,] o tvrdnjama priopćenima Izvršnom odboru, koje se nalaze u stanju napretka istražnog rada od 19. srpnja 2010. [, odnosno]:

[…]“

28

Tužitelj je dopisom od 10. kolovoza 2010. zahtijevao od ESB‑a pristup određenom broju dokumenata. ESB je dopisom od 17. kolovoza 2010. odbio udovoljiti tom zahtjevu, navodeći s tim u vezi pritom svoje stajalište sadržano u prijašnjim dopisima od 28. travnja, 21. svibnja i 5. srpnja 2010. kao i u onome od 4. kolovoza 2010. o dostavi odluke od 4. kolovoza 2010. ESB je u prilogu dopisu od 17. kolovoza 2010. ponovio prigovore protiv tužitelja i na kojima se temeljila odluka od 4. kolovoza 2010.

29

Tužitelj je u dopisima od 3. i 10. rujna 2010. iznio svoje komentare o odluci od 4. kolovoza 2010. On je osobito istaknuo svoje kvalitete kao načelnika odjela (manager), osobito činjenicu da je on omogućio ESB‑u da uštedi tri milijuna eura u okviru ugovora o informatičkom sustavu, njegovom primjenom i povezanim proizvodima, namijenjenima obradi podataka, a koji nosi naziv „SAP“.

30

Kad je riječ o spornim nabavama, tužitelj je tvrdio da su one provedene u skladu s pravilima i standardnima koji su na snazi u ESB‑u i da one odgovaraju poslovnim potrebama povezanima s funkcijama Odjela za upravne usluge.

31

Što se tiče nabave prijenosnih računala marke X, tužitelj je naveo da su te nabave bile provedene kako bi se udovoljilo potrebama prostora za posjetitelje ESB‑a i da su računala te marke izabrana, osim zbog njihovog estetskog aspekta, i zbog njihove veće tehničke pouzdanosti za korištenje bežičnog interneta od računala marke Y, koja su se obično upotrebljavala u ESB‑u.

32

Izvršni odbor je zatim od istražnog povjerenstva zatražio da kao odgovor na tužiteljevu argumentaciju pripremi bilješku u kojoj ponavlja svoja očitovanja, zaključke i rezultate razgovora/ispitivanja provedenih do 26. srpnja 2010.

33

Tužitelj je dopisom od 30. rujna 2010. podnio posebnu pritužbu protiv odluke od 4. kolovoza 2010. Izvršni odbor ESB‑a tu je pritužbu odbio odlukom od 23. studenoga iste godine.

34

Nakon preispitivanja tužiteljeve situacije povodom njegovih pisanih komentara, Izvršni odbor je tog istog 23. studenoga 2010. donio novu odluku kojom potvrđuje odluku od 4. kolovoza 2010. U toj novoj odluci navedeno je da je ona donesena nakon što je Izvršni odbor od istražnog povjerenstva zatražio da pripremi izvješće koje sadrži njegova očitovanja o tužiteljevim komentarima. Razlozi suspenzije tužitelja bili su, kao prvo, zaključak Izvršnog odbora da određeni tužiteljevi komentari nisu u skladu određenim očitovanjima i zaključcima povjerenstva; kao drugo, činjenica da tužitelj nije pružio nikakva objašnjenja glede 127 predmeta u odnosu na koje je optužen da je teško povrijedio dužnosti zbog neispunjavanja svojih profesionalnih obveza, s obzirom na to da njegovi komentari nisu te optužbe mogli učiniti dovoljno nevjerojatnima ili očito neosnovanima; i, kao treće, OLAF‑ove radnje u okviru njegove istrage. Dopis o dostavi te odluke sadržavao je isječke iz privremenih zaključaka povjerenstva, na koje se, prema njegovim navodima, oslanjao Izvršni odbor.

35

ESB je tijekom siječnja 2011. obavijestio tužitelja o svojoj odluci o pokretanju postupka o naknadi za invalidnost u odnosu na njega.

36

Izvršni odbor ESB‑a je odlukom od 15. ožujka 2011. odbio posebnu pritužbu koju je tužitelj podnio 21. siječnja 2011. protiv odluke od 23. studenoga 2012., kojom je potvrđena odluka od 4. kolovoza 2010.

37

Glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“ je 16. ožujka 2011. obavijestio tužitelja da on počevši od 28. ožujka 2011. neće primati plaću, već istovjetnu naknadu za invalidnost.

38

OLAF je 22. ožujka 2011. pozvao tužitelja da sudjeluje na raspravi zakazanoj za 12. i 13. svibnja 2011.

39

Tužitelj je podnio dvije tužbe koje je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 2. veljače pod oznakom F‑7/11 odnosno 25. svibnja 2011. pod oznakom F‑60/11 i kojima je zahtijevao poništenje odluke od 4. kolovoza 2010. odnosno poništenje odluke od 23. studenoga 2010., kojom je potvrđena odluka od 4. kolovoza 2010., drugim riječima dviju odluka kojima ga je ESB suspendirao s dužnosti.

40

Službenički sud je presudom od 13. prosinca 2012., AX/ESB (F‑7/11 i F‑60/11, EU:F:2012:195) odbio te dvije tužbe i naložio tužitelju snošenje troškova.

41

Iz spisa proizlazi da, iako istražno povjerenstvo nije završilo s radom 26. srpnja 2010., odnosno na dan kad ga je OLAF‑ova obavijest o pokretanju istrage isključila iz slučaja, ono je ipak izvijestilo o svojim zaključcima donesenima do tog dana u obliku izvješća o aktivnostima (Activity Report, u daljnjem tekstu: izvješće o aktivnostima povjerenstva) od 15. ožujka 2011. Svrha tog izvješća bila je pružiti podatke o „privremenoj ocjeni istražnog povjerenstva na dan 26. srpnja 2010. glede poslovnih razloga za kupnju pojedine kategorije spornih predmeta kao i usklađenosti pruženih objašnjenja“

42

Izvješće o aktivnostima povjerenstva je GU‑u „Ljudski resursi“ godinu dana kasnije, 22. ožujka 2012. dostavila osoba odgovorna za istragu, odnosno direktor unutarnje revizije. Ta je dostava bila opravdana činjenicom da je navedeno izvješće „sadržav[alo] informacije koje nisu [bile] sadržane u završnom OLAF‑ovom izvješću [kako je ono navedeno u točki 51. ove presude] i koje bi m[ogle] pridonijeti dodatnim elementima, uključujući moguće otegotne ili olakotne okolnosti koje bi [GU ,Ljudski resursi'] mogao [uzeti u obzir prilikom donošenja [svoje] odluke o pokretanju ili nepokretanju disciplinskog postupka“. Osim toga, direktor unutarnje revizije pojasnio je da izvješće o aktivnostima istražnog povjerenstva „jednostavno sažeto odražava skup očitovanja i zaključaka razgovora dovršenih do 26. srpnja 2010. i da bi [valjalo] izvršiti jasno razlikovanje između njega i ,obrazloženog izvješća u kojem su utvrđene činjenice i okolnosti predmeta kao i postojanje ili nepostojanje dovoljnih dokaza u prilog navedenoj povredi dužnosti'“, u predmetnom slučaju izvješća u smislu članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju i članka 6. stavka 14. Okružnice br. 1/2006.

43

OLAF je u okviru svoje istrage dopisom od 29. srpnja 2010. od ESB‑a zatražio informacije koje mu je on dostavio dopisom od 6. kolovoza 2010. Istražni tim OLAF‑a također je izašao na teren u razdoblju od 20. do 24. rujna 2010., tijekom kojeg je razgovarao s dvanaest članova osoblja ESB‑a u svojstvu „svjedoka“. OLAF je 19. studenoga 2010. isto tako ispitao još jednog člana osoblja Banke.

44

Članovi istražnog povjerenstva su se 23. ožujka 2011. sastali u prostoriji OLAF‑a te tom prilikom razmijenili svoje zaključke o svakoj kategoriji predmeta koje je nabavio Odjel za upravne usluge, podnijeli svoje privremene zaključke o činjenicama od 26. srpnja 2010. i odgovorili na pitanja koja im je OLAF postavio s tim u vezi.

45

Iz spisa proizlazi da je istražno povjerenstvo tako pomoglo provođenju OLAF‑ove istrage. U okviru njihove suradnje OLAF je pismom od 29. ožujka 2011. od ESB‑a zatražio da mu dostavi primjerak izvješća o aktivnostima povjerenstva koje je on spomenuo u jednom od svojih odgovora na OLAF‑ove zahtjeve za pružanje informacija.

46

Direktor Uprave za unutarnju reviziju je 30. ožujka 2011. u svojstvu osobe odgovorne za istragu OLAF‑u dostavio izvješće o aktivnostima povjerenstva stavivši pritom naglasak „na činjenicu da [t]o izvješće odraž[ava] samo aktivnosti istražnog povjerenstva na dan 26. srpnja 2010., [odnosno] na dan na koji je OLAF obavijestio ESB o pokretanju istrage u tom predmetu i posljedičnom zatvaranju [početne] upravne istrage. Slijedom toga, glavne zaključke i privremene ocjene istražnog povjerenstva glede [trinaest] kategorija spornih nabava koje je izvršio Odjel za upravne usluge nikako ne bi t[rebalo] tumačiti kao konačne zaključke o bilo kojoj od tih kategorija ili o bilo kojem elementu spisa“.

47

S obzirom na to da tužitelj nije bio dostupan, OLAF ga je pozvao da mu dostavi očitovanja ili komentare o sažetku tvrdnji koje se odnose na njega najkasnije do 31. kolovoza 2011. te mu je usto postavio mnoga pitanja.

48

ESB je 30. kolovoza 2011. pravnom savjetniku tužitelja dostavio sve ili dio dokumenata koje je on zatražio 26. kolovoza 2011. Tužitelj je dopisom svojeg pravnog savjetnika od 30. kolovoza 2011. odgovorio na tri glavna pitanja koja je postavio OLAF pismom od 13. srpnja 2011. te je dostavio svoje komentare o poslovnim razlozima sporne nabave i njihovoj vezi s poslovima i odgovornostima Odjela za upravne usluge čiji je načelnik.

49

Kad je riječ o popisu spornih nabava koje je izvršio Odjel za upravne usluge, tužitelj je podsjetio OLAF da ga je istražno povjerenstvo već pozvalo 29. lipnja 2010. da s tim u vezi podnese očitovanja. On je osobito istaknuo da smatra da nije bilo ničega lošega u tome što je kući odnio opremu koja pripada ESB‑u, što mu je omogućilo da ju do kraja konfigurira i pokrene, ne radeći pritom to tijekom svojeg radnog vremena. Tvrdio je da nikada nije naložio nabavu robe na teret proračuna Banke za svoju osobnu ili privatnu upotrebu i da su u svakom slučaju njegova obitelj i on sam uvijek imali dobru informatičku i fotografsku opremu koju su nabavljali o svojem trošku. U odgovoru OLAF‑u on je također tvrdio da nikada nije dao upute da se određene proračunske stavke Odjela za upravne usluge upotrijebe za predmetnu nabavu s obzirom na to da je konkretno određenje primjerene proračunske stavke u odnosu na predmetnu nabavu bila zadaća zamjenika načelnika odjela.

50

Nakon što je OLAF saznao tko je član osoblja koji je odobrio otprilike jednu trećinu spornih nabava, odnosno zamjenika načelnika odjela, saslušao ga je 13. listopada 2011.

51

Nakon završetka svoje istrage OLAF je donio završno izvješće u kojem je preporučio da se istraga završi s disciplinskim posljedicama za tužitelja (u daljnjem tekstu: OLAF‑ovo izvješće). To je izvješće, zajedno s preporukama ESB‑u i doneseno 8. studenoga 2011., priopćeno ESB‑u 27. siječnja 2012. OLAF je tužitelja obavijestio o završetku svoje istrage 23. siječnja 2012.

52

Iz OLAF‑ovog izvješća proizlazi da je član osoblja ESB‑a koji je želio ostati anoniman (u daljnjem tekstu: zviždač (whistleblower)) otkrio postojanje mogućih nepravilnosti počinjenih unutar Odjela za upravne usluge. S obzirom na to da su one bile vezane za nabavu dvaju prijenosnih navigacijskih sustava koju je navodno obavio tužitelj tijekom 2010., iako su u sva službena vozila ESB‑a već bili standardno ugrađeni takvi sustavi, kao i druge nabave: više projektora LED, tri fotografska aparata od kojih jedan za profesionalnu upotrebu, kao i brojnih prijenosnih računala i pripadajuće opreme. Zviždač je spomenuo da je stekao dojam da je tužitelj, koji je bio u velikim financijskim teškoćama, u svoju korist preprodavao opremu kupljenu sredstvima službe u kojoj je bio zaposlen.

53

Kad je riječ o nabavi prijenosnih računala marke X, koja nisu korištena u ESB‑u, i pripadajuće opreme, OLAF je istaknuo da takva nabava informatičkih proizvoda ne ulazi u nadležnosti Odjela za upravne usluge. Čak i da je bilo pozivanja na projekt opremanja dvorana za sastanke jedne od zgrada ESB‑a bežičnom internetskom vezom, OLAF je zaključio da taj projekt ulazi nadležnost GU‑a „Informatički sustavi“ te da u okviru tog projekta nije nabavljeno nikakvo prijenosno računalo. U svakom slučaju OLAF je smatrao da okolnost da je tužitelj nabavio predmetna prijenosna računala mnogo prije pokretanja tog projekta još više stvara sumnje u opravdanost tih nabava. Stoga je OLAF zaključio da nikakav valjani poslovni razlog ne može objasniti nabavu te vrste robe.

54

Što se tiče nabave okvira za elektroničke fotografije (Electronic photo frames) i čitača elektroničkih knjiga (E‑books), OLAF je isto tako zaključio da ne postoji poslovni razlog koji bi mogao opravdati takve nabave koje također ne ulaze u nadležnosti Odjela za upravne usluge.

55

Isto tako, kad je riječ o nabavi „[o]stalih računala i pripadajuće opreme“ ([o]ther computers and related accessories), OLAF je istaknuo da takva nabava ne ulazi u nadležnosti Odjela za upravne usluge i da je opravdanje, koje navode tužitelj i zamjenik načelnika odjela, odnosno rad na daljinu, kontinuitet rada i posudba osoblju Banke za sastanke i prezentacije, proturječno izjavama saslušanih svjedoka. Stoga je OLAF zaključio da ne postoji poslovni razlog koji može opravdati navedenu nabavu.

56

Što se tiče nabave prijenosnih navigacijskih sustava, OLAF je zaključio da je opravdanje koje navodi tužitelj, odnosno odgovor na potrebe vozača ESB‑a za duga putovanja po Njemačkoj i diljem Europe, očito proturječno izjavama samih vozača i zamjenika načelnika odjela, prema kojima su službena vozila Banke već standardno opremljena ugrađenim navigacijskim sustavima. OLAF smatra da stoga nije postojao nikakav valjani poslovni razlog za takvu nabavu.

57

Kad je riječ o nabavi drugih računala i pripadajuće opreme, OLAF je utvrdio da je ona trebala biti centralizirana na razini GU‑a „Informatički sustavi“ i da te nabave nisu bile opravdane poslovnim potrebama Odjela za upravne usluge.

58

Osim toga, OLAF je smatrao da nabava dvanaest telefona BlackBerry i drugih mobilnih telefona u razdoblju 2007./2010. kao i sklapanje ugovora o mobilnoj telefoniji nisu bili opravdani poslovnim razlozima i da te nabave dobara i usluga ne ulaze u nadležnosti Odjela za upravne usluge.

59

Što se tiče kupnje četiriju digitalnih fotografskih aparata 2007. i 2010., OLAF je kao osnovani razlog za tu kupnju odbacio tužiteljevu tvrdnju da su predmetni fotografski aparati upotrijebljeni za osiguranje kvalitete i njegov mrežni katalog. Također je odbio tužiteljeva objašnjenja kojima on opravdava to što je sa sobom uzeo ta dva fotografska aparata, zbog potrebe da ih uredi, napuni i pročita priručnik za upotrebu, osobito zato što tužitelj nije zajedno s fotografskim aparatima uzeo i dva priručnika za upotrebu.

60

Kad je riječ o kupnji pisača, OLAF je smatrao da je, ako je postojala potreba za tim u Odjelu za upravne usluge, taj odjel pisače trebao nabaviti preko GU‑a „Informatički sustavi“. OLAF je isto smatrao i glede nabave proizvoda marke Logitech.

61

Što se tiče nabave televizora, ekrana i projektora, OLAF je priznao da je nabava televizora ili ekrana mogla biti opravdana potrebama vozača ESB‑a. Suprotno tomu, OLAF nije smatrao da postoji valjano opravdanje za kupnju projektora i ekrana koji su navodno namijenjeni za prezentacije u uredima i dvoranama za sastanke.

62

Kad je riječ o nabavi igraćih konzola i softvera, osobito softvera pod nazivom „Body for LIFE companion“, namijenjenog planiranju svakodnevnih sportskih treninga i igre s logom američke nogometne momčadi, OLAF je istaknuo da su vozači ESB‑a zanijekali da su raspolagali tom opremom za razonodu, suprotno onomu što je tvrdio tužitelj kako bi opravdao njihovu nabavu.

63

OLAF je zaključio da je od listopada 2007. do ožujka 2010. Odjel za upravne usluge kupio 127 informatičkih proizvoda i njima srodnih proizvoda koji zajedno čine 411 pojedinačnih predmeta sredstvima, u ukupnom iznosu od 65.000 eura, iz proračunske stavke „Potpora upravnim uslugama […]“ (Administrative Services Support […]) centraliziranog proračuna Odjela za upravne usluge. Naručitelj dviju trećina tih izdataka bio je tužitelj, a preostalu trećinu naručio je zamjenik načelnika odjela.

64

OLAF je zaključio da je ESB mogao pronaći ili saznati gdje se nalazi 95 predmeta o kojima je riječ, a da još uvijek nije poznato gdje se nalazi 316 preostalih predmeta čija je procijenjena vrijednost 40674,74 eura. Zbog činjenice da nijedan od tih predmeta nije uveden u logistički sustav opreme (Equipment Logistics System, u daljnjem tekstu: ELS) koji je predviđen za to ili u drugi inventarni sustav ESB‑a, bilo je teško odrediti mjesto na kojem se oni nalaze. Međutim, OLAF je naveo da nije pronašao elemente koji potvrđuju sumnje da je tužitelj nezakonito pribavio predmete o kojima je riječ ili da je te predmete ukrao ili nezakonito pribavio član osoblja ESB‑a. Stoga, iako su sporne kupnje predstavljale povredu dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza, OLAF nije preporučio nikakav sudski progon.

65

Osim svojih zaključaka iz istrage, OLAF je usto ESB‑u dao više preporuka, odnosno, kao prvo, da preispita financijske krugove unutar Odjela za upravne usluge kako bi izbjegao da nižerangirani član osoblja bude supotpisnik, s obzirom na to da, zbog očitog nedostatka neovisnosti nižerangiranog člana osoblja, ne postoji dodana vrijednost nadzora potpisnika naloga; kao drugo, da racionalizira centralizirane proračunske centre slične onome Odjela za upravne usluge kako bi povećao transparentnost sustava nabave koji primjenjuje taj odjel; kao treće, da osigura da se u postupcima unutar Odjela za upravne usluge strogo primjenjuje načelo proračunske specifikacije i osigurava dobro financijsko upravljanje i, kao četvrto, da preispita stupanj unutarnjeg nadzora koji je općenito vrlo nizak kako unutar Odjela za upravne usluge tako i u nadzoru tog odjela.

66

Nakon izvješća OLAF‑a tužitelja su saslušali načelnik odjela „Politika ljudskih resursa i odnosi sa zaposlenicima“ GU‑a „Ljudski resursi“ kao i dva člana odjela nadležnog za odnose sa zaposlenicima (Staff Relations Division) na temelju članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: istražna komisija). Tužitelj je pismom od 24. kolovoza 2012. istražnoj komisiji dostavio određene dokumente. Nakon što je 18. listopada 2012. podnio svoja očitovanja o nacrtu izvješća koje mu je dostavljeno 26. rujna iste godine, Uprava osoblja ESB‑a je 19. studenoga 2012. donijela izvješće, kako je predviđeno člankom 8.3.2. Pravilnika o osoblju, naslovljenim „Izvješće o mogućoj povredi dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza […]“ (u daljnjem tekstu: izvješće iz članka 8.3.2.).

67

Izvješće iz članka 8.3.2. osobito određuje sljedeće:

„[…]

To izvješće sastavio je GU [,Ljudski resursi'] na temelju članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju te je u njemu izložio činjenice i okolnosti koje se odnose na moguću [tužiteljevu] povredu dužnosti [zbog neispunjavanja profesionalnih obveza] u odnosu na njegovo sudjelovanje i odgovornost prilikom nabava koje je obavljao Odjel za upravne usluge. […]

Ono je sastavljeno na temelju [,kao prvo] izvješća […] OLAF‑a, [kao drugo,] informacija koje je dostavila [Uprava za unutarnju reviziju], a koje su se odnosile na aktivnosti istražnog povjerenstva […] do 26. srpnja 2010., dana na koji je prekinuta [početna] upravna istraga, [kao treće,] informacija koje je dostavio [tužitelj] i [, kao četvrto] drugih upravnih informacija koje su bile na raspolaganju GU‑u [,Ljudski resursi'].

[…]

[Odjel za upravne usluge] koji je vodio tužitelj kupio je 127 [informatičkih i njima srodnih] proizvoda koji se sastoje od 411 različitih pojedinačnih predmeta, pri čemu se može dovesti u pitanje odgovornost [tog odjela] u odnosu na to je li postojao profesionalni razlog za tu kupnju.

[…]

ESB je uspio vratiti ili pronaći 95 od 411 različitih predmeta koje je kupio [Odjel za upravne usluge] pod [vodstvom tužitelja]. Nije poznato gdje se nalazi 316 preostalih predmeta. Vrijednost predmeta koji nisu pronađeni procjenjuje se na 40674,74 eura.

Pronalaženje predmeta koji nedostaju […] otežano je zbog toga što nijedan njih nije uveden ni u [sustav ‚ELS‘] ni u ijedan drugi inventarni sustav ESB‑a. Prema [tužiteljevom mišljenju] činjenica da predmeti nisu upisani u neki sustav ne otežava njihovo pronalaženje. On smatra da su moguća sljedeća objašnjenja […]: (i) ti se predmeti još uvijek nalaze negdje u zalihama ESB‑a, a nisu pronađeni jer je istraga bila manjkava; međutim, prema [tužiteljevom] mišljenju, dvojbeno je je li to tako zato što se osobe iz [Odjela za upravne usluge] koje su te predmete stavile u zalihe točno sjećaju gdje su ih stavile, sa ili bez [inventarnog] sustava; (ii) osoblje koje ne radi u [tom odjelu] ([osoblje] iz drugih odjela ili vanjskih društava, koje ima pristup zalihama) odnijelo je te predmete [negdje drugdje]; ili (iii) jedna ili više osoba odnijele su te predmete kako bi bacile sumnju na [tužitelja] ili radi vlastite koristi.

[…]“

68

U izvješću iz članka 8.3.2. također je bio naveden niz otegotnih i olakotnih okolnosti glede predmetnog tužiteljeva ponašanja.

69

Tužitelj je dopisom od 29. studenoga 2012. obaviješten o odluci Izvršnog odbora od 27. studenoga iste godine o pokretanju disciplinskog postupka i određivanju sastava disciplinskog odbora, odnosno bivšeg člana Službeničkog suda u svojstvu predsjednika i četiriju članova osoblja iz različitih glavnih uprava ESB‑a kao i dva zamjenika. U odluci o pokretanju disciplinskog postupka bilo je izričito navedeno da se ona ne temelji na izvješću o aktivnostima povjerenstva, nego na izvješću iz članka 8.3.2., pri čemu je u tom kontekstu tužitelju dostavljena preslika tog izvješća.

70

Prigovori protiv tužitelja odnosili su se na činjenicu da je on u svojstvu osobe odgovorne za Odjel za upravne usluge pokrenuo, odobrio ili dopustio nabavu robe koja ne ulazi u nadležnosti tog odjela i/ili za koju nije trebao služiti centralizirani proračun tog odjela; da on nije obavio određene zadaće i da nije izvršavao svoje odgovornosti primjenjujući dužnu pažnju i da nije upravljao proračunskim sredstvima na način kojim se postiže najviši stupanj djelotvornosti, učinkovitosti i uštede te da u više navrata nije bio lojalan prema svojim kolegama ili nije poduzeo sve razumne i primjerene mjere za ograničenje troškova i izdataka ESB‑a koliko je god to moguće te je tako povrijedio članak 4. točku (a) Uvjeta zapošljavanja, odredbe Kodeksa ponašanja kao i članke 0.1.1., 0.4. i 0.5. Pravilnika o osoblju i poglavlja 7. i 8. Priručnika o poslovnim praksama. Tužitelju se isto tako predbacivalo to što se, s jedne strane, velik broj predmeta u vlasništvu ESB‑nalazio izvan prostorija Banke te to što on nije poštovao obvezu da pazi na robu ESB‑a te, s druge strane, to da on nije bio u stanju objasniti gdje se nalazi velik broj predmeta koje je kupio Odjel za upravne usluge. Osim toga, njemu se predbacuje loše upravljanje proračunskim sredstvima.

71

Tužitelj je dopisom od 4. prosinca 2012. zahtijevao izuzeće dvaju članova disciplinskog odbora i zamjenika jednog od ta dva člana kao i potpuni pristup svim informacijama i dokumentima Banke.

72

S tim u vezi tužitelj je od disciplinskog odbora zahtijevao pristup određenim dokumentima, među kojima je i izvješće o aktivnostima povjerenstva. S obzirom na to da disciplinski odbor nije raspolagao potonjim dokumentom, on je 11. prosinca iste godine od Uprave za unutarnju reviziju tražio da mu dostavi to izvješće kako bi mogao ocijeniti je li ono relevantno za tužiteljevo pravo na obranu. ESB je disciplinskom odboru dostavio izvješće o aktivnostima povjerenstva te je predsjednik disciplinskog odbora dopisom od 11. siječnja 2013. obavijestio tužitelja o tome da nakon ispitivanja relevantnosti zatraženog dokumenta i njegove dodane vrijednosti u odnosu na dokumentaciju koja je već dostavljena tužitelju on odbija udovoljiti zahtjevu za dostavu izvješća o aktivnostima povjerenstva. Disciplinski odbor svoje je stajalište objasnio na sljedeći način:

„[…] Osim toga, kad je to bilo primjereno, u obzir su uzeta razna druga razmatranja, uključujući i kad je riječ o identifikaciji trećih osoba i potrebi izbjegavanja rokova produžavanja [postupka]. Stajalište disciplinskog odbora jest da je dokumentima koji su već dostavljeni [tužitelju] pravo na obranu [potonjeg] u potpunosti zajamčeno, osobito u odnosu na pitanje pristupa [dokumentima]. Osim toga, disciplinski odbor smatra da izvješće [iz članka 8.3.2.] ne sadrži nijedan element koji bi mogao samo ili poglavito biti dokazan upućivanjem na dokumente različite od onih koji su u posjedu [tužitelja].

[…]“

73

Suprotno tomu, ESB je 5. prosinca 2012. dostavio čitavo OLAF‑ovo izvješće tužitelju.

74

Tužitelj je 29. siječnja 2013. Izvršnom odboru podnio pisana očitovanja, osobito „[d]opis o obrani […]“ i podnio mu je završnu, dopunjenu verziju tog dopisa nakon što ga je taj odbor saslušao 30. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: dopis o obrani). Iz zapisnika s tog saslušanja proizlazi da je tužitelj iznova osporavao to što mu je ESB odbio dati pristup određenim dokumentima. S tim u vezi istaknuo je da Banka nije ta koja ocjenjuje koji su dokumenti relevantni za njegovu obranu i da on smatra da se sve informacije sadržane u izvješću iz članka 8.3.2. mogu dokazati samo na temelju dokumenata koje on posjeduje.

75

Tužitelj je prilikom saslušanja pred disciplinskim odborom podsjetio da su iznosi spornih nabava relativno ograničeni i da predstavljaju mali postotak proračuna za koji je on bio odgovoran, da su te nabave bile vidljive i te su ih posljedično službe za računovodstvo, unutarnju reviziju i nadzor ESB‑u mogle nadzirati. Tužitelj je zanijekao da je svojim suradnicima dao upute da ne registriraju opremu kupljenu u sustavu „ELS“.

76

Kad je riječ o njegovu pristupu da nagrađuje osoblje Odjela za upravne usluge tako da im daruje darove male vrijednosti, tužitelj je glede okvira za digitalne fotografije tvrdio da je prestao s time otkad su ga njegovi nadređeni obavijestili o tome da se s time ne slažu. Činjenicu da je on svojoj kući odnio različitu opremu opravdao je navikom da radi kod kuće, naglašavajući pritom da su jednu trećinu predmeta koje je vratio činile knjige iz knjižnice ESB‑a, drugu trećinu standardna oprema kao što su mobilni telefoni, prijenosna računala, naprtnjače, a treću trećinu oprema koju je odnio kući kako bi je konfigurirao ili se upoznao s njom prije nego što osoblju svojeg odjela dâ upute o njezinoj upotrebi.

77

Tužitelj je Izvršnom odboru isto tako objasnio da on sporna dobra nije kupio putem postupka javne nabave jer je jedinična vrijednost bila niža od 10.000 eura. Kad je riječ o kupnji čitača za elektroničke knjige, istaknuo je da je Odjel za upravne usluge nastojao štedjeti papir i da je postojao dogovor o tome da se unutar odjela testira mogućnost da sve osoblje tog odjela na svim hijerarhijskim razinama koristi tu opremu.

78

Što se tiče kupnje softvera za vježbanje, koji navodno troši kalorije i smanjuje tjelesnu težinu, tužitelj je objasnio da taj softver koji sadrži tjelovježbe može pomoći vozačima ESB‑a da ostanu u formi. Potvrdio je da nije zatražio mišljenje liječničke službe o tome i da nije provjerio nije li ta inicijativa suvišna s obzirom na zdravstvene programe koji postoje u Banci. Kad je riječ o prijenosnim navigacijskim sustavima, tužitelj je naveo da su se određeni vozači žalili na to da su određeni sistemi ugrađeni u vozila ESB‑a zastarjeli te da je stoga bilo potrebnije kupiti novu ažuriranu prijenosnu opremu nego ažurirati navigacijske sustave ugrađene u vozila ESB‑a.

79

Kad ga je disciplinski odbor pitao želi li se vratiti na posao u ESB‑u, tužitelj je odgovorio da je na to spreman, čak i ako bi to bilo nezgodno za njega i neke druge osobe.

80

Disciplinski odbor je 5. travnja 2013. donio svoje mišljenje (u daljnjem tekstu: mišljenje disciplinskog odbora). Kad je riječ o postupku koji se pred njim vodio i pristupu dokumentima, on je svoje stajalište o tome izrazio na sljedeći način:

„Čitav postupak proveden je u skladu s primjenjivim odredbama i uz puno poštovanje [tužiteljevih] temeljnih prava. Osobito, disciplinski odbor je jednoglasno smatrao da prigovori navedeni u [točki] 14. [tužiteljeva] mišljenja nisu utemeljeni, a osobito, kad je riječ o prigovoru o ograničenom pristupu određenim dokumentima, on ističe da su, kako prije tako i nakon pokretanja postupka pred njim, [tužitelju] dostavljeni brojni i opširni dokumenti na temelju kojih je mogao pripremiti svoju obranu. Dostava drugih dokumenata samo bi dovela do nepotrebnog produljenja postupka i eventualno bi negativno utjecaja na interese trećih osoba, pri čemu [tužiteljevoj] obrani ne bi bila dana nikakva dodatna vrijednost.“

81

Kad je riječ o povredama dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza koje se predbacuju tužitelju, disciplinski odbor ih je razvrstao u tri skupine na sljedeći način:

82

Disciplinski odbor je tako smatrao da je tužitelj tijekom dugog razdoblja i u više navrata povrijedio članak 4. točku (a) Uvjeta zapošljavanja, Kodeks ponašanja, osobito članke 2., 2.2., 4.1. i 4.2. tog kodeksa kao i poglavlja 7. i 8. Priručnika o poslovnim praksama, čime je Banci namjerno uzrokovao financijsku štetu. Disciplinski odbor je smatrao da su „[tužiteljeve] povrede dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza vrlo teške i da u određenoj mjeri podrazumijevaju namjerno nepoštovanje važećih pravila ESB‑a“, tim više što ih je počinio načelnik odjela koji je odgovoran za zaštitu financijskih interesa ESB‑a.

83

Disciplinski odbor je raspravljao o tome mogu li te povrede dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza, koje su namjerne, trajne i počinjene u dugom razdoblju, opravdati otkaz kao disciplinsku mjeru. S tim u vezi, disciplinski odbor je smatrao da je čimbenik o kojem treba voditi računa vanjski ugled ESB‑a kao institucije Unije i čuvara novca europskog poreznog obveznika kao i njegova uloga uzorne, učinkovite i odgovorne uprave kojom upravljaju službenici koji se ne vode osobnim interesom. Većina disciplinskog odbora slagala se s tim da je potrebno nametnuti takvu sankciju ako je usto utvrđeno da su povrede dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza isto tako bile motivirane vođenjem osobnim interesom, što je nanijelo nepopravljivu štetu odnosu povjerenja između ESB‑a i tužitelja. Nakon rasprave o tom pitanju osobnog interesa većina članova disciplinskog odbora nije bila u potpunosti uvjerena da je takav osobni interes „mogao biti dokazan u užem smislu bez ikakve sumnje“, osobito s obzirom na utvrđenja i zaključke OLAF‑a.

84

Vodeći računa o olakotnim okolnostima navedenima u izvješću iz članka 8.3.2., odnosno manjkavostima u unutarnjem nadzoru unutar Odjela za upravne usluge prije tužiteljeva zaposlenja; posebnom ustrojstvu tog odjela u kojem je postojalo tek malo visokih pozicija zbog čega su odgovorne osobe u tom odjelu imale još veću odgovornost kao i tužiteljevom vrlo dobrom obavljanju posla, koje potvrđuju njegova izvješća o ocjeni, disciplinski odbor je kao primjerenu sankciju preporučio premještaj na niže radno mjesto za dva platna razreda odnosno vraćanje tužitelja u platni razred u kojem je bio prije promaknuća na mjesto načelnika Odjela za upravne usluge 2007.

85

Tužitelj je dopisom od 24. travnja 2013. podnio svoja očitovanja o mišljenju disciplinskog odbora. GU „Ljudski resursi“ je 16. svibnja iste godine Izvršnom odboru ESB‑a podnio nacrt odluke kojom se izriče sankcija u skladu s mišljenjem disciplinskog odbora.

86

Međutim, Izvršni odbor ESB‑a je tijekom sastanka 21. svibnja 2013. odlučio u odnosu na tužitelja primijeniti sankciju otkaza iz Banke. Iz pripremnih radova za odluku Izvršnog odbora proizlazi da je potonji smatrao da je tužitelj povredama svojih profesionalnih obveza koje je počinio kao član rukovodećeg osoblja, koje je taj odbor utvrdio, „nepopravljivo narušio potrebni odnos povjerenja između tijela za imenovanje ESB‑a i njegova osoblja“, iako je tužitelj te povrede osporavao.

87

Izvršni odbor ESB‑a je odlukom od 28. svibnja 2013. tako tužitelju izrekao sankciju otkaza uz primjenu otkaznog roka predviđenog člankom 44. točkom (ii) Uvjeta zapošljavanja (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U toj je odluci Izvršni odbor osobito otegotnom okolnošću smatrao činjenicu da „je [tužitelj] povrijedio svoje profesionalne obveze kao član rukovodećeg osoblja čija je obveza bila očuvati ugled i financijski interes ESB‑a“, ističući pritom s tim u vezi da „ESB svoju vjerodostojnost kao europska institucija […] temelji na ulozi uprave koja je uzorna[,] učinkovita i odgovorna[,] koju čini osoblje [koje ima] besprijekoran ugled“ .

88

Pravni savjetnik tužitelja je dopisom od 16. srpnja 2013. pozvao Izvršni odbor ESB‑a da potvrdi da se pobijana odluka temelji samo na dokumentima navedenima u toj odluci, odnosno OLAF‑ovom izvješću, odluci od 4. kolovoza 2010., izvješću iz članka 8.3.2., obavijesti koju je ESB uputio njemačkom državnom odvjetništvu 6. ožujka 2013. o navodnim tužiteljevim povredama dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza, izvješću disciplinskog odbora, zapisniku sa saslušanja tužitelja od strane disciplinskog odbora i pisanim očitovanjima zainteresirane osobe podnesenima disciplinskom odboru 29. siječnja 2013. Ako odgovor bude negativan, ESB je zamoljen da pravnom savjetniku tužitelja dostavi druge dokumente koje posjeduje Izvršni odbor i na koje se on oslanjao. Pravni savjetnik tužitelja je osim toga podsjetio da je tužitelj preko svojega posrednika od glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“ zahtijevao presliku dopisa od 6. ožujka 2013. koji je ESB uputio njemačkom državnom odvjetništvu.

89

Glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“ na to je odgovorio dopisom od 16. rujna 2013., u kojem je tužitelju naveo dokumente na koje se Izvršni odbor ESB‑a oslonio prilikom donošenja pobijane odluke. Među tim dokumentima nije ni izvješće o aktivnostima povjerenstva ni izvješće o dokumentima o izvješćivanju njemačkog državnog odvjetništva od strane ESB‑a od 6. ožujka 2013.

90

Tužitelj od Službeničkog suda zahtijeva da:

91

ESB od Službeničkog suda u biti zahtijeva da:

92

Tužitelj je u replici postavio pitanje korisnosti toga da Službenički sud ESB‑u u okviru mjera upravljanja postupkom naloži dostavu svih dokumenata koji imaju veze s komunikacijom koju je ta institucija imala s njemačkim državnim odvjetništvom i s OLAF‑om.

93

ESB se u odgovoru na repliku usprotivio takvom zahtjevu ističući da Službenički sud nije nadležan tražiti da mu se dostave dokumenti koji ne ulaze u okvir ovog postupka i da tužitelj zapravo želi upotrijebiti tu mjeru upravljanja postupkom samo radi izbjegavanja odbijanja u odnosu na njegovo pismo naslovljeno „R[éexamen administratif]“ („A[dministrative review]“), podneseno 29. studenoga 2013. protiv odluke od 30. rujna iste godine, kojom je odbijen takav zahtjev za pristup dokumentima ESB‑a.

94

Usto, ESB je osim odgovora na repliku izradio povjerljivu verziju izvješća o aktivnostima povjerenstva, namijenjenu jedino Službeničkom sudu kako bi taj sud mogao utvrditi da navedeni dokument sadrži samo one informacije koje su navedene u izvješću iz članka 8.3.2. Banka je k tomu od Službeničkog suda zatražila da tu verziju ne proslijedi tužitelju.

95

Službenički sud je dopisom tajništva od 17. lipnja 2014. poslao upit Banci, u skladu s člankom 44. stavkom 2. Poslovnika koji je tada bio na snazi, o razlozima zbog kojih izvješće o aktivnostima povjerenstva treba smatrati tajnim. Od Banke se osobito tražilo da objasni zašto je primjerno da se povjerljivo postupa s tim dokumentom, a ne i s OLAF‑ovim izvješćem i izvješćem iz članka 8.3.2., na temelju kojih je ESB odlučio pokrenuti disciplinski postupak i koji su u cijelosti dostavljeni tužitelju. S tim u vezi ESB je trebao osobito navesti Službeničkom sudu koje se činjenice ili informacije koje su sadržane u izvješću o aktivnostima povjerenstva ne nalaze u drugim dvama izvješćima.

96

ESB je dopisom od 30. lipnja 2014. Službeničkom sudu objasnio da je on tužitelju dostavio sve povjerljive dokumente na koje se oslanja disciplinski odbor te da drugi dokumenti koje posjeduje, a koje Izvršni odbor nije koristio, mogu stoga ostati povjerljivi. Banka u svakom slučaju smatra da su sve relevantne informacije sadržane u izvješću o aktivnostima povjerenstva sadržane i u izvješću iz članka 8.3.2. Međutim, kako bi se zaštitila anonimnost osoba koje su surađivale u početnoj upravnoj istrazi koja je ostala nedovršena, tužitelju ne bi trebalo dostaviti izvješće o aktivnostima povjerenstva.

97

Službenički sud je 23. listopada 2014. u okviru mjera upravljanja postupkom strankama postavio pitanja i od ESB‑a zatražio da mu dostavi određene dokumente, među kojima i jednu nepovjerljivu verziju izvješća o aktivnostima povjerenstva. Stranke su te zahtjeve ispunile na odgovarajući način te su potom podnijele svoja očitovanja i davale odgovore.

98

Osim toga, tužitelj je dopisom od 7. studenoga 2014. na temelju članka 57. Poslovnika podnio nove dokazne prijedloge koji su se u bitnome sastojali od dopisivanja koje se odnosi na to da mu ESB vrati njegove osobne stvari. ESB je u svojim očitovanjima od 24. studenoga 2014. o tim tužiteljevim dokaznim prijedlozima u biti istaknuo da mu je on te stvari vratio 30. svibnja 2014. i od Službeničkog suda je zahtijevao da ocjeni je li pravilno opravdana nepravodobnost podnošenja tih novih dokaznih prijedloga. U tom je pogledu Službenički sud odlučio prihvatiti te nove dokazne prijedloge.

99

Valja podsjeti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, koja se također primjenjuje na tužbe podnesene na temelju članka 36.2. Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a, nije zadaća Službeničkog suda da upućuje naloge institucijama Unije (vidjeti presude Da Silva Pinto Branco/Sud, F‑52/09, EU:F:2010:98, t. 31. i DH/Parlament, F‑4/14, EU:F:2014:241, t. 41.).

100

Stoga zahtjev tužitelja u pogledu toga da ga se vrati na radno mjesto valja odmah odbaciti kao očito nedopušten.

101

U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelj navodi osam tužbenih razloga koji se temelje na:

102

Kako bi mogao razmotriti te tužbene razloge, Službenički sud uvodno podsjeća da se, u skladu s člankom 9. točkom (c) Uvjeta zapošljavanja, „[n]ačela utvrđena uredbama, pravilima i sudskom praksom koji su primjenjivi na osoblje institucija [Unije] na odgovarajući […] način uzimaju u obzir za tumačenje prava i obveza predviđenih […] uvjetima zapošljavanja“.

103

Stoga, budući da je disciplinski postupak predviđen skupom pravila koja se primjenjuju na članove osoblja ESB‑a u određenim dijelovima sličan onome koji je predviđen Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike Unije, koji proizlaze iz Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968., kako je zadnje izmijenjena Uredbom (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju za dužnosnike), sud Unije može u toj mjeri per analogiam ako je to potrebno primijeniti sudsku praksu razvijenu u vezi s disciplinskim postupkom uređenim Pravilnikom o osoblju za dužnosnike.

104

Tužitelj prigovara da mu ESB, uključujući disciplinski odbor, nije dao puni pristup svim informacijama i dokumentima koji su na raspolaganju Banci, osobito onima koji mu idu u prilog, a koji su mu mogli biti korisni prilikom obrane njegova stajališta. Konkretnije, tužitelj smatra, kao prvo, da je pristup popisima nabava nestandardne opreme, informatičkog materijala, softvera i usluga stručnih savjetnika koje su tijekom 2003/2010 izvršili GU „Informatički sustavi“, GU „Uprava“, GU „Ljudski resursi“ i konačno ono što je danas Uprava za unutarnju reviziju bio neophodan za izvršavanje njegova prava na obranu. Isto vrijedi i za dokumente Uprave za unutarnju reviziju koji se odnose na istrage o zamjeniku načelnika odjela.

105

Kao drugo, tužitelj isto tako predbacuje ESB‑u da nije prihvatio njegov zahtjev da mu dostavi „svu dokumentaciju o upravljanju objektom i projektu organizacijskog razvoja […], uključujući prezentacije […] i dokumente upravnog odbora i Izvršnog odbora“ kao i „svu dokumentaciju [Odjela za komunikaciju] o [projektima organizacijskog razvoja], uključujući prezentacije […] i dokumente upravnog odbora i Izvršnog odbora“.

106

Kao treće, tužitelj navodi da ne postoji obavijest o izvješću o aktivnostima povjerenstva za čije je postojanje on saznao tijekom trajanja disciplinskog postupka. Međutim, izvješće iz članka 8.3.2. djelomično se temelji na tom izvješću o aktivnostima i u svakom slučaju, s obzirom na to da je disciplinski odbor to uzeo u obzir kako bi mogao odgovoriti na tužiteljev zahtjev od 4. prosinca 2012. da mu dâ pristup tom dokumentu, taj dokument je u najmanju ruku od dana podnošenja zahtijeva za pristup disciplinskom odboru postao sastavni dio njegova spisa iz disciplinskog postupka. Osim toga, nakon što se upoznao s izvješćem o aktivnostima povjerenstva kako bi 11. siječnja 2013. mogao donijeti odluku o tužiteljevom zahtjevu od 4. prosinca 2012., taj odbor je nužno bio pod utjecajem tog izvješća o aktivnostima prilikom sastavljanja svojeg mišljenja. Tužitelj isto tako ističe da on nije u cijelosti mogao shvatiti izvješće iz članka 8.3.2. kad nije raspolagao izvješćem o aktivnostima povjerenstva i da briga za očuvanje anonimnosti određenih svjedoka ne može prevladati nad njegovim pravom na obranu. Tužitelj je u svojem odgovoru na mjere upravljanja postupkom od 6. studenoga 2014. ipak priznao da pitanje nije bilo je li on mogao razumjeti izvješće iz članka 8.3.2. ili ne, već je li mu bio odobren pristup svoj dokumentaciji koja je bila na raspolaganju ESB‑u.

107

Kao četvrto, tužitelj ističe da je Izvršni odbor ESB‑a prije donošenja pobijane odluke bio obaviješten da je Uprava za unutarnju reviziju obavijestila njemačko državno odvjetništvo i da je to obavještavanje upravo navedeno u pobijanoj odluci. Stoga to dokazuje da taj aspekt predstavlja velik, odnosno odlučujući razlog koji je Izvršni odbor naveo da donese odluku o otkazu tužitelju, a ne njegovu premještaju na niže radno mjesto. U tim okolnostima ESB mu nije mogao odbiti dati pristup konkretnom sadržaju te obavijesti njemačkom državnom odvjetništvu zato što je ESB tu obavijest upotrijebio da bi nadalje optužio tužitelja i opravdao nametanje strože sankcije od one koja mu je određena. Osim toga tužitelj osporava osnovanost obavještavanja njemačkih sudskih tijela o njegovu slučaju ističući da OLAF glede njega nije preporučio sudski progon.

108

Osim toga, u vezi s odlukom disciplinskog odbora od 11. siječnja 2013. o odbijanju davanja pristupa izvješću o aktivnostima povjerenstva tužitelju, on osporava da je disciplinski odbor mogao umjesto tužitelja ocijeniti koji dokumenti mogu predstavljati dodanu vrijednost za njegovu obranu.

109

ESB odbija prvi tužbeni razlog ističući da je on tužitelju dao pristup svim dokumentima na kojima je temeljio pobijanu odluku i da tužitelj zapravo ne razumije opseg svojih prava jer vjeruje da ima pravo na pristup svim dokumentima koje smatra korisnima za svoju obranu te da je mogao provjeriti svaku informaciju ili dokument koji se nalazi unutar Banke, pri čemu se osporavana odluka ne mora nužno temeljiti na toj informaciji ili dokumentu.

110

Kad je riječ o izvješću o aktivnostima povjerenstva, ESB ističe da je ono sastavljeno prije pokretanja disciplinskog postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke, da ono nikad nije dostavljeno Izvršnom odboru ESB‑a jer nije dio „potpunog spisa iz disciplinskog postupka“ i da su u svakom slučaju relevantni elementi tog izvješća preuzeti u izvješću iz članka 8.3.2. kojem je tužitelj imao potpuni pristup kao i uostalom OLAF‑ovom izvješću. Budući da je tužitelj mogao izvršavati svoje pravo na obranu kad je riječ o izvješću iz članka 8.3.2., nema temelja za pozivanje na drugo pravo na obranu kao takvo kad je riječ o izvješću o aktivnostima povjerenstva, tim više što je izvješće iz članka 8.3.2. bilo jedini dokument na kojem se temeljila odluka o pokretanju ili nepokretanju disciplinskog postupka protiv tužitelja. Kad je riječ o činjenici da se disciplinski odbor upoznao s izvješćem o aktivnostima povjerenstva, to je samo posljedica toga što je tužitelj podnio zahtjev da mu se odobri pristup tom izvješću, ali to ne znači da se disciplinski odbor temeljio na tom izvješću prilikom sastavljanja svojeg mišljenja.

111

Što se tiče obavještavanja njemačkog državnog odvjetništva, riječ je o različitim pojavama, odnosno o tome da se sporne činjenice možda mogu kvalificirati kao prekršaj po njemačkom pravu, ali to obavještavanje nije bio odlučujući razlog za otkaz tužitelju. Izvršni odbor je u pobijanoj odluci naveo da je Uprava za unutarnju reviziju obavijestila njemačko državno odvjetništvo tek radi „vrlo jasnog i neposrednog pojašnjavanja da [to pitanje] ulazi u nadležnost njemačkog pravosudnog sustava“, suprotno onomu što bi se moglo zaključiti iz mišljenja disciplinskog odbora. Isto tako pojasnio je da to pitanje nije ni na koji način utjecalo na gubitak povjerenja o kojem je riječ u točkama 12. do 14. pobijane odluke. To dokazuje činjenica da, kad je riječ o zamjeniku načelnika odjela, disciplinska odluka koja se odnosi na njega također sadrži navod o obavještavanju njemačkih sudskih tijela, a ESB pritom nije odlučio otpustiti ga.

112

Uvodno valja podsjetiti da članak 41. stavak 2. točka (b) Povelje određuje da svaka osoba ima pravo na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne. Sa svoje strane, članak 45. Uvjeta zapošljavanja određuje da se prilikom disciplinskog postupka mora voditi računa o tome da se ni na jednog člana osoblja ne može primijeniti sankcija ako prije toga nije imao priliku odgovoriti na prigovore protiv njega (presude X/ESB, T‑333/99, EU:T:2001:251, t. 176. i 177. i Afari/ESB, T‑11/03, EU:T:2004:77, t. 50.).

113

Kad je riječ o opsegu prava zainteresirane osobe na pristup dokumentima i elementima navedenima u prilog prigovoru Banke na kojima se temelji pobijana odluka, valja utvrditi da na temelju članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju Izvršni odbor donosi odluku o pokretanju disciplinskog postupka nakon što zainteresiranoj osobi dostavi cjelokupni osobni dosje i sasluša ju te da na temelju članka 8.3.11. Pravilnika o osoblju, „[p]o primitku izvješća [iz članka 8.3.2. (odnosno u predmetnom slučaju od 19. prosinca 2012.) zainteresirana osoba ima pravo pristupiti cjelokupnom osobnom dosjeu i izraditi preslike svih dokumenata koji se odnose na postupak, uključujući oslobađajuće dokaze“.

114

Iako te odredbe primjenjive na ESB u korist člana osoblja protiv kojeg se vodi disciplinski postupak predviđaju u načelu neograničen pristup elementima spisa disciplinskog postupka, uključujući elemente koji mu idu u korist, one ipak ne predviđaju da taj član osoblja ima neograničen pristup svim informacijama ili svim dokumentima koji se nalaze u Banci ili koji se mogu rekonstruirati na temelju postojećih dokumenata ili raspoloživih informacija unutar Banke. Naime, kad je riječ o potonjoj vrsti informacija ili o „rekonstruiranim“ dokumentima, za koje se u načelu ne smatra da su sastavni dio spisa iz disciplinskog postupka, Pravilnik o osoblju ne previđa da ih se po službenoj dužnosti mora dostaviti zainteresiranoj osobi.

115

Službenički sud smatra da pravo na pristup spisu iz disciplinskog postupka, predviđeno skupom pravila koja se primjenjuje na osoblje ESB‑a, odgovara zahtjevima sadržanima u pravu Unije, osobito u članku 41. stavku 2. točki (b) Povelje kao i sudskoj praksi Unije u području disciplinskih postupaka. Naime, kontradiktornost disciplinskog postupka, poput onog koji se vodi pred disciplinskim odborom ESB‑a, i pravo na obranu u takvom postupku svakako zahtijevaju da se tužitelj i, po potrebi, njegov odvjetnik mogu upoznati sa svim činjeničnim elementima na kojima se temelji odluka u disciplinskom postupku i to pravodobno kako bi mogli podnijeti svoja očitovanja. Naime, poštovanje prava na obranu zahtijeva da zainteresirana osoba ima mogućnost učinkovito obznaniti svoje stajalište o relevantnosti činjenica, ali da isto tako može zauzeti stajalište barem o dokumentima koje je institucija Unije uzela u obzir i koji sadrže činjenice koje su važne za izvršavanje njezina prava na obranu (presuda Kaufring i dr./Komisija, T‑186/97, T‑187/97, T‑190/97 do T‑192/97, T‑210/97, T‑211/97, T‑216/97 do T‑218/97, T‑279/97, T‑280/97, T‑293/97 i T‑147/99, EU:T:2001:133, t. 179.). Međutim, uvjet pristupa zainteresirane osobe dokumentima koji se na nju odnose može se primijeniti samo na dokumente koji se koriste u disciplinskom postupku i /ili u konačnoj odluci uprave. Stoga radi načela poštovanja prava na obranu uprava nije nužno dužna dostaviti druge dokumente (vidjeti u tom smislu presudu N/Komisija, T‑273/94, EU:T:1997:71, t. 89.).

116

Službenički sud isto tako smatra da je u predmetnom slučaju tužitelj tijekom disciplinskog postupka koji je započeo obaviješću o izvješću iz članka 8.3.2. imao puni pristup kako tom izvješću tako i OLAF‑ovom izvješću i svim dokumentima koje je ESB stavio na raspolaganje prilikom odgovora na njegove brojne zahtjeve za pristup dokumentima.

117

S obzirom na prethodna razmatranja valja odrediti jesu li dokumenti i informacije, u odnosu na koje ESB nije dao pristup tužitelju i na koje se odnosi ovaj tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu, sastavni dio tužiteljeva spisa iz disciplinskog postupka i/ili su se na njima temeljili mišljenje disciplinskog odbora i pobijana odluka.

118

Kao prvo, kad je riječ o tužiteljevim zahtjevima koji se odnose na to da mu ESB i/ili disciplinski odbor dostave popise nabave određenih dobara i usluga naručenih u razdoblju 2003./2010. kao i sve dokumente, osobito one koje je sastavila Uprava za komunikaciju GU‑a „Uprava“ u vezi s „projektom organizacijskog razvoja“ i „upravljanjem objektom“, Službenički sud smatra da te informacije, čak i da ih se može rekonstruirati na temelju baze podataka Banke, nužno ne postoje u primjerenom obliku unutar ESB‑a, u predmetnom slučaju u obliku postojećih dokumenata onako kako ih je u tužitelj predvidio svojim zahtjevima. Nadalje, iz spisa uopće ne proizlazi da su takvi dokumenti ili informacije, iako su svakako mogli biti u posjedu GU‑a „Ljudski resursi“ ili su ih ta glavna uprava ili druge službe mogle rekonstruirati, bili dostavljeni ili da su bili na raspolaganju disciplinskom odboru ili Izvršnom odboru.

119

Stoga proizlazi da su ti dokumenti ili informacije zatraženi ne zato što postoje ili se nalaze u posjedu disciplinskog odbora i/ili Izvršnog odbora, već zato što je tužitelj nagađao o njihovoj dokaznoj snazi u svoju korist.

120

S tim u vezi svakako nije zadaća ni ESB‑a ni disciplinskog odbora donošenje odluke o relevantnosti ili interesu koji određeni dokumentni mogu imati za obranu člana osoblja jer se ne može isključiti da dokumenti za koje ESB ili disciplinski odbor smatra da nisu relevantni mogu za njega biti važni. Stoga ni ESB ni disciplinski odbor ne mogu jednostrano iz upravnog postupka isključiti dokumente koji mogu biti upotrebljeni u korist zainteresirane osobe (vidjeti per analogiam presude ICI/Komisija, T‑36/91, EU:T:1995:118, t. 93.; Eyckeler & Malt/Komisija, T‑42/96, EU:T:1998:40, t. 81. i Kaufring i dr./Komisija, EU:T:2001:133, t. 179. i 185.).

121

Međutim u predmetnom slučaju, s jedne strane, nije dokazano ni potvrđeno da su predmetni popisi nabave bili kao takvi na raspolaganju ESB‑u ili disciplinskom odboru i da se Izvršni odbor oslanjao na njih prilikom donošenja pobijane odluke. S druge strane, pravo na obranu, osobito pravo saslušanja o dokumentima koje je koristio disciplinski odbor pa zatim Izvršni odbor kao temelj za donošenje pobijane odluke ne mogu se tumačiti široko do te mjere da obuhvate pravo tužitelja da dođe u posjed svake informacije ili dokumenta koji su raspoloživi ili mogu biti raspoloživi unutar Banke samo zato što tužitelj prilikom vođenja vlastite istrage o spornim činjenicama nagađa o tome kolika je dokazna snaga tih dokumenata ili informacija u njegovu korist.

122

U svakom slučaju Službenički sud smatra da, čak i da je u drugom odjelu ESB‑a mogla biti obavljena nabava istovjetna spornoj nabavi, što tužitelj očito nastoji dokazati putem zahtijevanih popisa nabava, takva ponašanja koja ne poštuju odredbe koje se primjenjuju na Banku ne bi, niti da su utvrđena, mogla opravdati ponašanja koja se predbacuju tužitelju u predmetnom slučaju ni, slijedom toga, predstavljati olakotnu okolnost.

123

Naime, tužiteljeva odgovornost treba biti pojedinačno i autonomno ispitana, odnosno ispitana neovisno o eventualnoj zakonitosti ili nezakonitosti odluke ili nepostojanju odluke donesene protiv članova osoblja. Stoga se član osoblja ne može uspješno pozivati na činjenicu da protiv jednog ili više članova osoblja nije pokrenut nikakav disciplinski postupak zbog istih činjenica koje se njemu stavljaju na teret kako bi osporavao sankciju koja mu je određena (vidjeti u tom smislu presude Williams/Revizorski sud, 134/84, EU:C:1985:297, t. 14. i de Compte/Parlament, T‑26/89, EU:T:1991:54, t. 170., koja je potvrđena presudom donesenom povodom žalbe de Compte/Parlament, C‑326/91 P, EU:C:1994:218, t. 52.).

124

Kad je riječ o zahtjevu za pristup spisu o kojem je Uprava za unutarnju reviziju 6. ožujka 2013. obavijestila njemačko državno odvjetništvo, valja najprije utvrditi da činjenica da OLAF‑ovo izvješće nije smatralo da je nužan „sudski progon“ ne može ESB‑u oduzeti pravo da se obrati njemačkim sudskim tijelima. Stoga je Banka mogla u okviru svoje institucionalne autonomije njemačkim sudskim tijelima dostaviti elemente o ponašanju tužitelja kako bi ona mogla ispitati jesu li ti elementi mogli biti kvalificirani kao prekršaji prema njemačkom pravu i jesu li zato mogli opravdati poduzimanje kaznenih mjera.

125

Glede toga valja također istaknuti da, kao što je to Banka potvrdila u odgovoru na mjere upravljanja postupkom od 6. studenoga 2014., nakon izmjena koje su stupile na snagu 1. siječnja 2009., Uvjeti zapošljavanja za razliku od članka 25. Priloga IX. Pravilniku o osoblju više ne predviđaju izraz koji je ranije bio sadržan u njegovu članku 44. i prema kojemu „ako se član osoblja [ESB‑a] za ista djela kazneno goni, konačna odluka donosi se tek nakon pravomoćne presude suda pred kojim se taj predmet nalazi“.

126

S tim u vezi tužitelj je u očitovanjima od 24. studenoga 2014. na gore navedeni odgovor ESB‑a na mjere upravljanja postupkom, priznajući tom prilikom na raspravi da nije nastupila nijedna nova činjenica nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, naveo novi tužbeni razlog protiv pobijane odluke jer je s jedne strane gore navedeno micanje izraza nezakonito zato što se s Odborom za osoblje ESB‑a nije na odgovarajući način konzultiralo glede tog micanja i, s druge strane, jer se opće načelo prava, koje priznaju određene države članice kao i pravo Unije i prema kojem se disciplinski postupak prekida i čeka ishod kaznenog postupka, može autonomno primijeniti i u predmetnom je slučaju povrijeđeno.

127

Međutim valja utvrditi, kao prvo, da se takav novi tužbeni razlog ne temelji „na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka“ u smislu članka 56. Poslovnika. Naime, micanje izraza o kojem je riječ iz Pravilnika o osoblju prethodi disciplinskom postupku koji se vodi protiv tužitelja tako da je taj tužbeni razlog mogao biti iznesen u stadiju tužbe. To znači da je podnošenje tog tužbenog razloga bilo motivirano isključivo sadržajem odgovora ESB‑a na pitanje postavljeno sudu.

128

Kao drugo i u svakom slučaju, taj novi tužbeni razlog je bespredmetan. Naime, čak i da se u ugovornom kontekstu radnog odnosa između ESB‑a i njegovih članova osoblja može primijeniti predmetno načelo, Službenički sud utvrđuje da ni na dan donošenja pobijane odluke ni na dan održavanja rasprave njemačko državno odvjetništvo nije donijelo odluku o poduzimanju kaznenih mjera protiv tužitelja na temelju čega bi se moglo smatrati da je u tijeku kazneni postupak.

129

Nadalje, glede prigovora koji se temelji na odbijanju pristupa spisu koji je dostavljen njemačkom državnom odvjetništvu, iz spisa podnesenog Službeničkom sudu također ne proizlazi da je disciplinski odbor bio obaviješten o toj dostavi niti da se on oslonio na takvu informaciju prilikom donošenja svojeg mišljenja. Iz toga slijedi da spis koji je ESB dostavio njemačkim sudskim tijelima u tom trenutku nije bio dio spisa iz disciplinskog postupka i da stoga ne može biti riječ ni o kakvom kršenju članka 8.3.11. Pravilnika o osoblju s tim u vezi.

130

Suprotno tomu, iz samog teksta pobijane odluke proizlazi da je Izvršni odbor uzeo u obzir tu informaciju.

131

ESB je u svojem odgovoru na repliku objasnio da je Uprava za unutarnju reviziju „na svoju ruku“ dostavila određene dokumente njemačkom državnom odvjetništvu i pritom nije navela o kojim je dokumentima riječ. S tim u vezi Službenički sud smatra da to što ESB nije tužitelju samoinicijativno stavio na raspolaganje dokumente koji su „na svoju ruku“ dostavljeni njemačkom državnom odvjetništvu samo po sebi ne krši Pravilnik o osoblju jer prosljeđivanje dokumenata spada u njegovu institucionalnu autonomiju, pri čemu je, na temelju članka 3. Uvjeta zapošljavanja, svaki član osoblja Banke dužan poštovati zakone i policijske propise koji su na snazi. Službenički sud isto tako smatra da, iako je tužitelj istaknuo da je od njemačkog državnog odvjetništva primio CD‑ROM koji sadrži obavijest ESB‑a, nije dokazano da se Izvršni odbor oslonio na te dokumente dostavljene njemačkom državnom odvjetništvu, pri čemu usto ne proizlazi iz spisa da se oni razlikuju od onih koji su već u posjedu tužitelja. Službenički sud je također istaknuo da na dan donošenja pobijane odluke kao i na dan održavanja rasprave pred Službeničkim sudom njemačko državno odvjetništvo nije, kao što su to potvrdile stranke na raspravi, bilo donijelo odluku o pokretanju sudskog postupka.

132

Kad je riječ o informaciji navedenoj u pobijanoj odluci prema kojoj je ESB o tužiteljevom slučaju obavijestio njemačko državno odvjetništvo, s jedne strane, iz pobijane odluke ne proizlazi da je ta informacija bila odlučujuća za donošenje pobijane odluke osobito s obzirom na to da su odlučujući razlozi za određivanje sankcije navedeni u točkama 11. do 14. te odluke. S druge strane, Službenički sud smatra da, čak i da je tužitelj mogao komentirati tu informaciju, to ne bi utjecalo na razloge sadržane u točkama 11. do 14. pobijane odluke i stoga na sankciju koju je odredio Izvršni odbor.

133

Uvodno valja naglasiti da, iako su elementi, koje ESB navodi u prilog prigovorima protiv tužitelja i tako određuje okvir disciplinskog postupka u kojem je donesena pobijana odluka, mogli biti navedeni u izvješću o aktivnostima povjerenstva, oni su navedeni u izvješću iz članka 8.3.2. o kojem je tužitelj u potpunosti zauzeo stajalište i koje je stavljeno na raspolaganje disciplinskom i Izvršnom odboru. OLAF‑ovo izvješće, sastavljeno nakon što je taj ured proveo vlastitu istragu uz pomoć Uprave za unutarnju reviziju ESB‑a i nakon saslušanja određenih članova osoblja, isto je tako središnji dokument spisa u disciplinskom postupku kojem je tužitelj imao pristup, o kojem se mogao očitovati i na kojem se, kao što je to u njemu samom i navedeno, poglavito temelji mišljenje disciplinskog odbora.

134

Kad je riječ o izvješću o aktivnostima povjerenstva, Službenički sud smatra da je ono sastavljeno 15. ožujka 2011. u vezi s početnom upravnom istragom koja nije dovršena, odnosno prije pokretanja postupka disciplinske istrage na temelju članka 8.3.2. Pravilnika o osoblju u kojem je donesena pobijana odluka. Osim toga, neovisno o sadržaju tog izvješća, Uprava za unutarnju reviziju je, kad je to izvješće dostavila OLAF‑u 30. ožujka 2011., jasno istaknula da ono sadrži samo „glavne primjedbe i privremene mjere istražnog povjerenstva glede [trinaest] kategorija spornih nabava koje je obavio Odjel za upravne usluge i da ih nikako ne treba tumačiti kao konačne zaključke o bilo kojoj od tih kategorija ili bilo kojem elementu spisa“. Isto tako, kad je Uprava za unutarnju reviziju to izvješće 22. ožujka 2012. dostavila GU‑u „Ljudski resursi“, istaknula je da to izvješće „jednostavno sažeto odražava skup očitovanja i zaključaka razgovora dovršenih do 26. srpnja 2010. i da bi [valjalo] izvršiti jasno razlikovanje između njega i ,obrazloženog izvješća u kojem su utvrđene činjenice i okolnosti predmeta kao i postojanje ili nepostojanje dovoljnih dokaza u prilog navedenoj povredi dužnosti'“.

135

Stoga, iako je sadržaj izvješća o aktivnostima povjerenstva mogao pružiti smjernice OLAF‑ovoj istrazi na isti način kao i bilo koja druga informacija koju je ESB dostavio u okviru mehanizma stručne suradnje za potrebe OLAF‑ovih istraga te je isto tako mogao usmjeriti istražnu komisiju u njezinoj istrazi prilikom donošenja izvješća iz članka 8.3.2., to izvješće o aktivnostima ne može se smatrati konačnim izvješćem koje prihvaća Banka, za razliku od izvješća iz članka 8.3.2., ili da ono predstavlja obrazloženo izvješće u smislu članka 6. stavka 14. Okružnice br. 1/2006.

136

Naime, vodeći računa o preliminarnosti utvrđenja i zaključaka koji su se potencijalno mogli nalaziti u izvješću o aktivnostima povjerenstva kao i o legitimnom interesu očuvanja anonimnosti zviždača koji je upravu prvi obavijestio o određenim nepravilnostima u okviru Odjela za upravne usluge, Službenički sud smatra da je to izvješće pripremna bilješka, sastavljeno prije pokretanja disciplinskog postupka i na koje se tijelo nadležno za odlučivanje, odnosno Izvršni odbor nije oslanjalo prilikom odnošenja pobijane odluke. Stoga ta pripremna bilješka kao interni dokument nije bila dio spisa u disciplinskom postupku i na temelju Pravilnika o osoblju njezina dostava tužitelju nije bila potrebna kako bi se očuvalo njegovo pravo na obranu (vidjeti u tom smislu presudu N/Komisija , EU:T:1997:71, t. 92.).

137

Kad je riječ o odluci disciplinskog odbora o tužiteljevom zahtjevu za pristup izvješću o aktivnostima povjerenstva, Službenički sud smatra da disciplinski odbor nije pogrešno Izvršavao svoju diskrecijsku ovlast u tom području kad je smatrao da s obzirom na to da spis o disciplinskom postupku sadrži dovoljno činjeničnih elemenata koji se stavljaju i na teret tužitelju i u prilog njegovoj obrani, stavljanje u spis tog dokumenta koji sadrži privremene ocjene povjerenstva ne predstavlja dodanu vrijednost i neopravdano bi produljilo trajanje postupka (vidjeti u tom smislu presude R./Komisija, 255/83 i 256/83, EU:C:1985:324, t. 24. i Y/Sud, T‑500/93, EU:T:1996:94, t. 45.).

138

Što se tiče okolnosti da je disciplinski odbor nabavio izvješće o aktivnostima povjerenstva jer je to smatrao potrebnim za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja od 11. prosinca 2012. za pristup tom dokumentu, Službenički sud smatra da je svakako bilo korisnije da je disciplinski odbor odbio tužiteljev zahtjev navodeći kao dovoljan razlog to što ne raspolaže navedenim dokumentom. S obzirom na to, ne može se smatrati da je, zato što je on pristao zatražiti taj dokument od Banke i ispitati ga kako bi mogao donijeti odluku o tužiteljevu zahtjevu, to izvješće tako postalo sastavni element spisa iz disciplinskog postupka i da se disciplinski odbor nužno oslonio na to izvješće prilikom donošenja svojega mišljenja, koje k tomu ne sadrži nikakvu uputu na sadržaj izvješća o aktivnostima povjerenstva, već je disciplinski odbor naprotiv u točki 9. svojega mišljenja istaknuo da se ono „poglavito temelji na činjenicama utvrđenima u OLAF‑ovom izvješću“.

139

Usto, Službenički sud podsjeća da u svakom slučaju, iako je uprava imala obvezu da osobi o kojoj je riječ dostavi dokumente na koje se izričito oslanjala prilikom donošenja odluke na štetu te osobe i, kad je riječ o Banci, iako je ona na temelju članka 8.3.11. Pravilnika o osoblju bila dužna omogućiti mu da „izradi preslike svih dokumenata koji se odnose na postupak, uključujući oslobađajuće dokaze“, nedostava određenih dokumenta može dovesti do poništenja predmetne odluke samo ako podneseni prigovori mogu biti dokazani jedino pozivanjem na potonje dokumente, odnosno ako je nedostava tih dokumenata koje je naveo tužitelj mogla utjecati na tijek disciplinskog postupka i sadržaj sporne odluke na štetu zainteresirane osobe (vidjeti presude Tzoanos/Komisija, C‑191/98 P, EU:C:1999:565, t. 34. i 35. i E/Komisija, T‑24/98 i T‑241/99, EU:T:2001:175, t. 92. i 93.).

140

Međutim, čak i da određeni elementi izvješća o aktivnostima povjerenstva nisu bili preuzeti u izvješću o članku 8.3.2. ili OLAF‑ovom izvješću ili nadalje da se izvješće o aktivnostima povjerenstva može usporediti s obrazloženim mišljenjem čijim su donošenjem prekršene odredbe Okružnice br. 1/2006, tužitelj ipak nije dokazao da se ESB oslonio na to izvješće, a osobito nije naveo koji su to konkretni i odlučujući elementi mišljenja disciplinskog odbora i pobijane odluke mogli biti dokazani samo pozivanjem na dokumente koji nisu oni s kojima je on bio upoznat, u predmetnom slučaju pozivanjem na podatke koji se nalaze u izvješću o aktivnostima povjerenstva.

141

Naime, iako je tužitelj, prije nego što se upoznao s izvješćem o aktivnostima povjerenstva, naveo mogućnost da to izvješće sadrži elemente koji mu idu u korist, Službenički sud je, nakon što mu je 9. listopada 2014. dostavljena povjerljiva verzija tog izvješća nakon što ju je zatražio od njemačkog državnog odvjetništva te nepovjerljiva verzija koju mu je na njegov zahtjev dostavio ESB 10. studenoga 2014., zaključio da je tužitelj u svojem odgovoru od 6. studenoga 2014., koji nije nadopunio nakon gore navedene obavijesti od 10. studenoga 2014., samo uputio na odjeljke, među ostalim, svoje tužbe i općenito naveo četiri elementa za koja on smatra da nisu dokazana ni u izvješću iz članka 8.3.2. ni u OLAF‑ovom izvješću, pri čemu međutim nije pojasnio o kojim je odjeljcima tog izvješća riječ. Suprotno tomu, Banka je s tim u vezi u svojim očitovanjima od 24. studenoga 2014. navela dokumente koji dokazuju navedena četiri elementa.

142

Kad su tužitelju o tome postavljena pitanja na raspravi, on je kao primjer naveo dva odjeljka izvješća o aktivnostima povjerenstva koja prema njegovu mišljenju nisu preuzeta u izvješću iz članka 8.3.2. Prvi odjeljak, koji se odnosi na činjenicu da su djelatnici Odjela za upravne usluge od GU‑a „Informacijski sustavi“ primili mobilne telefone BlackBerry, ne može pobiti činjenicu da je sam tužitelj odobrio kupnju tih telefona kad je GU „Informacijski sustavi“ takvu kupnju odbio. Kad je riječ o činjenici da su ispitana samo dva od šest vozača ESB‑a i da je jedan on njih potvrdio da su videoigre zaista stavljene na raspolaganje vozačima, to ne predstavlja elemente koji bi, da je tužitelj za njih saznao u fazi izvješća iz članka 8.3.2 njemu omogućili da uspješno pobije tvrdnje iznesene protiv njega. U konačnici, s obzirom na tužiteljeve odgovore, uključujući one koje je dao na raspravi, Službenički sud utvrđuje da, s obzirom na dokumente s kojima je povjerenstvo već bilo upoznato, izvješće o aktivnostima povjerenstva nije sadržavalo nijedan element koji je zaista mogao utjecati na štetu zainteresirane osobe, tijek disciplinskog postupka i sadržaj pobijane odluke, a ni elemente koji idu njima u korist.

143

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi tužbeni razlog te tužiteljev zahtjev da se Banci naloži dostava obavijesti njemačkom državnom odvjetništvu i izvješća o aktivnostima povjerenstva, s kojim se tužitelj u međuvremenu upoznao osobito tako da se obratio njemačkom državnom odvjetništvu.

144

Navodeći ovaj tužbeni razlog tužitelj zapravo ističe prigovor nezakonitosti članka 8.3.5. Pravilnika o osoblju. Naime, on smatra da, za razliku od članaka 4. i 5. Priloga IX. Pravilniku o osoblju za dužnosnike, koji se odnosi na disciplinski postupak, članak 8.3.5. Pravilnika o osoblju predviđa da glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“ predsjeda disciplinskim odborom. Međutim, s obzirom na to da je prema tužiteljevom mišljenju glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“„nadređen svim članovima osoblja, konkretnije upravljačkom osoblju kao i drugim članovima disciplinskog odbora (osim predsjedniku i u određenoj mjeri članovima koje je imenovao Odbor za osoblje)“, članak 8.3.5. Pravilnika o osoblju krši načelo nepristranosti i članak 47. Povelje. Tužitelj tvrdi da je u predmetnom slučaju zamjenik glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“ prema njemu zauzeo optužujući stav tijekom saslušanja pred disciplinskim odborom te je samo naglašavao dokaze koju mu idu na teret, čime je povrijedio načelo neutralnosti. Zamjenik glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“ čak je podnio dokaze protiv tužitelja do kojih je došao „svojom vlastitom ,vanjskom' istragom“. Taj tužiteljev dojam o pristranosti pojačan je činjenicom da je jedan od članova disciplinskog odbora dobio obavijest o izvješću o aktivnostima povjerenstva u svojstvu člana GU‑a „Ljudski resursi“.

145

ESB smatra da je drugi tužbeni razlog očito neosnovan. Naglašava da glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“ ima samo jedan glas u disciplinskom odboru i da zasjeda s četiri druga člana. Legitimno je da predstavnik glavne uprave ESB‑a čija je dužnost nadzirati da članovi osoblja poštuju svoje obveze, u predmetnom slučaju GU‑a „Ljudski resursi“, zasjeda u tom odboru. Tužiteljeve tvrdnje o navodnom utjecaju GU‑a „Ljudski resursi“ na disciplinski odbor čista su nagađanja. ESB smatra da to dokazuje činjenica da je sankcija koju je preporučio disciplinski odbor, odnosno premještaj na niže radno mjesto za dva platna razreda, blaža od one koju je konačno naložio Izvršni odbor u pobijanoj odluci. Kad je riječ o razlikama koje postoje između Pravilnika o osoblju i odredbi Pravilnika o osoblju za dužnosnike, Banka podsjeća da one jednostavno proizlaze iz funkcionalne autonomije ESB‑a.

146

Valja podsjetiti da na temelju članka 36.1. Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a, ESB ima funkcionalnu autonomiju kad je riječ o skupu pravila koja se primjenjuju na njegovo osoblje i koja se razlikuju od pravila koja se primjenjuju na druge službenike Unije, na koje se poziva članak 336. UFEU‑a i koji je k tomu autonoman u odnosu na prava država članica (vidjeti presudu Pflugradt/ESB, T‑178/00 i T‑341/00, EU:T:2002:253, t. 48.).

147

Iako ta razmatranja sama po sebi nisu prepreka tomu da u predmetnom slučaju tužitelj navede prigovor nezakonitosti članka 8.3.5. Pravilnika o osoblju, valja podsjetiti da je radni odnos između ESB‑a i njegovih zaposlenika ugovorne prirode, a ne one prirode koju ima odnos između javne službe i njezinih dužnosnika; da on ipak ulazi u okvir izvršavanja funkcija u javnom interesu od strane osoblja ESB‑a i stoga je vrlo sličan odnosu javne službe koji postoji između europskog dužnosnika i njegove institucije na način da on na tom temelju može uključivati disciplinski režim; da je taj disciplinski režim sastavni dio uvjeta koji su tužitelju bili poznati i koje je on prihvatio u trenutku u kojem je svojom voljom potpisao ugovor o radu s ESB‑om, koji sadrži pozivanje na Uvjete zapošljavanja; konačno, da je poslodavčeva ovlast da jednostrano raskine ugovor o radu u slučaju zaposlenikove teške povrede dužnosti isto tako predviđena privatnim radnim pravom u većini država članica i da je ta ovlast u većini tih pravnih sustava osigurana s manje jamstava koja štite zaposlenika nego li što postoje u okviru radnog odnosa između ESB‑a i njegovih zaposlenika (presuda X/ESB, EU:T:2001:251, t. 61. i 68. do 70.).

148

Stoga ESB može u okviru svoje institucionalne autonomije predvidjeti disciplinski režim u okviru kojeg postoji disciplinski odbor čija se pravila o sastavu čak i značajno razlikuju od onih iz odjeljka 2. Priloga IX. Pravilniku o osoblju za dužnosnike kad je riječ o stegovnom povjerenstvu predviđenom za dužnosnike i druge službenike Unije. S obzirom na to, što se tiče disciplinskog režima o kojem je riječ u ovom slučaju i koji nije bio na snazi u predmetu u kojem je donesena presuda X/ESB (EU:T:2001:251), valja smatrati da je ESB u interesu dobrog upravljanja i pravičnosti želio da odluka Izvršnog odbora o disciplinskim stvarima bude donesena vodeći računa o mišljenju tijela koje je u određenoj mjeri neutralno i nepristrano.

149

S tim u vezi Službenički sud ističe da je na temelju članka 8.3.5. Pravilnika o osoblju disciplinski odbor ESB‑a sastavljen od osobe koja ne radi u instituciji, koja mu predsjeda, i glavnog direktora ili zamjenika glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“. U njegovu su sastavu i članovi koje imenuje ESB među svojim osobljem i član kojeg predlaže predstavništvo osoblja, pri čemu ta tri potonja člana ne mogu biti u istoj službi kao i član osoblja protiv kojeg se vodi disciplinski postupak. Osim toga, član osoblja protiv kojeg se vodi disciplinski postupak može odbiti jednog od članova disciplinskog odbora.

150

Iako omjer članova koje imenuje uprava i onih koje imenuje predstavništvo osoblja nije uravnotežen na jednak način kao onaj predviđen Pravilnikom o osoblju za dužnosnike, Službenički sud smatra da, kao prvo, sastav disciplinskog odbora, osobito to što su njegovi članovi djelatnici u službama, kao drugo, okolnost da je u članku 8.3.7. Pravilnika o osoblju predviđeno da „vijećanje i rad disciplinskog odbora osoban je i tajan u skladu s unutarnjim pravilima ESB‑a u području tajnosti [i da] članovi disciplinskog odbora djeluju u osobnom svojstvu i neovisni su u obavljanju svojih zadaća“, kao treće, kolegijalnost vijećanja i, konačno, kao četvrto, mogućnost zainteresirane osobe da odbije jednog od članova, u kontekstu koji nije uređen Pravilnikom o osoblju za dužnosnike predstavljaju dovoljno jamstvo nepristranosti i objektivnosti mišljenja koje je disciplinski odbor dužan sastaviti i donijeti kako bi ga predao Izvršnom odboru (vidjeti u tom smislu presudu Onidi/Komisija, T‑197/00, EU:T:2002:135, t. 132.).

151

S tim u vezi, okolnost da je glavni direktor ili zamjenik glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“ punopravan član disciplinskog odbora ne podrazumijeva, suprotno onomu što špekulativno tvrdi tužitelj, da on jest ili može biti „nadređen svim članovima osoblja“ i tako vijećanju disciplinskog odbora.

152

Konkretnije, nije dokazano da bi takva osoba, bila ona i glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“, nužno djelovala na štetu tužitelja. Službenički sud smatra da je također u kontekstu koji nije uređen Pravilnikom o osoblju za dužnosnike, poput onog koji je svojstven radnim odnosima između ESB‑a i njegovih službenika, prihvatljivo da interese Banke u disciplinskom odboru predstavlja takav član osoblja, tim više zato što glavni direktor GU‑a „Ljudski resursi“ ne zasjeda u Izvršnom odboru, tijelu koje donosi odluke o disciplinskim stvarima.

153

S druge strane, valja odbiti tužiteljevu tvrdnju prema kojoj je glavni direktor ili zamjenik glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“ imao pristup povlaštenim informacijama kojima se poslužio kako bi utjecao na rad disciplinskog odbora jer ona ni na koji način nije dokazana i povređuje načelo kolegijalnog raspravljanja i činjenicu da je moguće da svaki član disciplinskog odbora sastavi različito mišljenje, što bi na primjer zasigurno učinio član kojeg je imenovalo predstavništvo osoblja da mu je dostavljen dokument koji se ne nalazi u spisu iz disciplinskog postupka. Osim toga, tužitelj ne može prigovarati tomu da ga je jedan od članova kojeg je imenovala uprava prilikom njegova saslušanja pred disciplinskim odborom ispitao na način koji je on doživio kao optužujući. Naime, takvo ponašanje, i kad bi se utvrdilo, nije nužno znak pristranosti, već se može objasniti željom da se doprinese kontradiktornoj debati tako da se tužitelja suoči s prigovorima protiv njega.

154

Stoga, iako je tužitelj subjektivno mogao imati dojam da su intervencije zamjenika glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“ tijekom njegova saslušanja bile optužujuće, to samo za sebe ne predstavlja povredu prava na obranu ili načela pretpostavke nedužnosti, osobito vodeći računa o tome da je disciplinski odbor, unatoč tomu što su neki njegovi članovi bili za to da se tužitelju odredi otkaz, napokon sporazumno predložio blažu sankciju (vidjeti u tom smislu Zavvos/Komisija, T‑21/01, EU:T:2002:177, t. 336.).

155

Isto tako se ne može definitivno tvrditi da su zbog svojih funkcija glavni direktor ili zamjenik glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“ u situaciji sukoba interesa, odnosno u situaciji u kojoj je član osoblja u izvršavanju svojih funkcija dužan donijeti odluku o predmetu u čijem postupanju ili rješenju ima osobni interes koji može ugroziti njegovu neovisnost (o pojmu sukoba interesa vidjeti presudu Giannini/Komisija, T‑100/04, EU:T:2008:68, t. 223.). Konkretnije, valja naglasiti da su, kao što je to primijetila Banka, članovi istražnog povjerenstva, članovi osoblja ESB‑a koji su bili uključeni u izvješće iz članka 8.3.2. i članovi disciplinskog odbora u predmetnom slučaju bili različite osobe.

156

Osim toga, Službenički sud smatra da članak 8.3.5. Pravilnika o osoblju predsjedanje disciplinskim odborom ne povjerava glavnom direktoru ili zamjeniku glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“, nego osobi koja se nalazi izvan ESB‑a, čak i kad ta osoba nema pravo glasa, u predmetnom slučaju bivšem članu Službeničkog suda. Osim toga, članak 8.3.6. Pravilnika o osoblju izričito predviđa obvezu osobe da odstupi iz disciplinskog odbora ako se nalazi u sukobu interesa.

157

U svakom slučaju sudski nadzor suda Unije u okviru tužbe koja se temelji na članku 270. UFEU‑a ili, kao u predmetnom slučaju, na članku 36.2. Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a omogućuje da se podnese odgovarajuće i učinkovito pravno sredstvo pred nezavisni i nepristrani sud u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., i sudske praske Europskog suda za ljudska prava te da se u svakom slučaju isprave manjkavosti i nedostaci koje navodi tužitelj, uključujući i one glede sastava disciplinskog odbora (vidjeti u tom smislu presudu Andreasen/Komisija, T‑17/08 P, EU:T:2010:374, t. 145.).

158

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 8.3.5. Pravilnika o osoblju.

159

Svojim trećim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da pobijanom odlukom Izvršni odbor nije odgovorio na njegove prigovore koje je naveo u dopisu o obrani i koje je disciplinski odbor zanemario. Tužitelj u biti optužuje ESB da je on od početka smatrao da je tužitelj kriv za činjenice koje su mu se stavljaju na teret. Isto tako smatra da Banka nije vodila računa o njegovom doprinosu značajnom i raznovrsnom poboljšanju funkcioniranja Odjela za upravne usluge. On također smatra da se protiv njega vodio pristran postupak jer je od četiri člana disciplinskog odbora s pravom glasa njih dvoje, među kojima svakako zamjenik glavnog direktora GU‑a „Ljudski resursi“, smatralo da postojeći dokazi pokazuju da su povrede dužnosti koje se stavljaju na teret tužitelju motivirane time što se on vodio osobnim interesima. U okviru ovog tužbenog razloga on dodaje da je Izvršni odbor u pobijanoj odluci iskrivio mišljenje disciplinskog odbora s obzirom na to da je on spomenuo gore navedeno stajalište dvaju članova disciplinskog odbora, iako je većina članova tog odbora u mišljenju tog odbora smatrala da nisu uvjereni u to da se vođenje osobnim interesom može dokazati „bez ikakve sumnje“. Konačno, obavještavanje njemačkog državnog odvjetništva suprotno OLAF‑ovim preporukama isto je tako znak povrede pretpostavke nedužnosti.

160

ESB smatra da treći tužbeni razlog valja odbiti kao očito neosnovan, ističući pritom najprije da, u skladu sa sudskom praksom u tom području, Izvršni odbor nije uopće dužan u odluci o sankciji navesti ni razmotriti sve aspekte koje je član osoblja doveo u pitanje pred disciplinskim odborom. Banka zatim ističe da okolnost, koju navodi tužitelj, da je on bio suspendiran tijekom istrage ni na koji način ne dokazuje povredu pretpostavke nedužnosti te da tužitelj k tomu ne može otvoriti debatu, koja je završena presudom AX/ESB (EU:F:2012:195), o zakonitosti mjera suspenzije. Isto tako, činjenica da se disciplinski odbor nije složio s tužiteljevim stajalištem, koje je ovaj temeljito iznio u svojim pisanim očitovanjima i s kojima je odbor u cijelosti upoznat, ne predstavlja nikakvu povredu načela nedužnosti. Osim toga, ESB ima pravo njemačkom državnom odvjetništvu dostaviti spis iako OLAF to nije preporučio.

161

Kad je riječ o tužiteljevim optužbama koje se odnose na to da istražni postupak, disciplinski postupak i pobijana odluka pokazuju volju Banke da dokaže krivnju tužitelja, ESB smatra da one nemaju nikakve osnove te također žali što je tužitelj „pred časni Službenički sud iznio [takve] hipotetske i maliciozne tvrdnje“.

162

Valja podsjetiti da se povreda pretpostavke nedužnosti može utvrditi samo ako postoje elementi kojima se može dokazati da je uprava već na početku disciplinskog postupka odlučila u svakom slučaju primijeniti sankciju na osobu o kojoj je riječ neovisno o njezinim obrazloženjima (vidjeti presudu Pessoa i Costa/Komisija, T‑166/02, EU:T:2003:73, t. 56.).

163

Kad je riječ o suspenziji funkcija tužitelja prije donošenja pobijane odluke, valja istaknuti da svrha mogućnosti suspenzije člana osoblja sadržana u članku 46. Uvjeta zapošljavanja nije sankcionirati tog člana osoblja (vidjeti u tom smislu presudu X/ESB, EU:T:2001:251, t. 151.), već omogućiti upravi da poduzme zaštitnu mjeru kako bi osigurala da se taj član osoblja ne miješa u tijek istrage.

164

S obzirom na to, Službenički sud smatra da tužitelj svojom argumentacijom u okviru jednog dijela trećeg tužbenog razloga želi osporiti obrazloženje pobijane odluke ili njegov nedostatak. S obzirom na to da je taj aspekt predmet petog tužbenog razloga, on će se ispitati u okviru tog razloga.

165

U pogledu drugog dijela tog tužbenog razloga valja utvrditi da tužitelj svojom argumentacijom u biti prigovara disciplinskom odboru i Izvršnom odboru to što nisu dijelili stajalište koje je on zastupao tijekom disciplinskog postupka.

166

Međutim, okolnost da su dva člana disciplinskog odbora izrazila svoje mišljenje, na što i imaju pravo na temelju članka 8.3.15. Pravilnika o osoblju, o tome da su povrede koje se tužitelju stavljaju na teret rezultat toga da se tužitelj vodio osobnim interesom, nikako ne može dokazati povredu načela pretpostavke nedužnosti. Naime, takvo je stajalište samo odraz načela kolegijalnog raspravljanja i toga da članovi imaju mogućnost priložiti mišljenje koje se razlikuje od konačnog mišljenja koje je većinom usvojio disciplinski odbor. S tim u vezi, disciplinski odbor u svojem mišljenju nije zaključio da je osobni interes „m[ogao] biti dokazan u užem smislu bez ikakve sumnje“. Štoviše, disciplinski odbor je, suprotno tomu, tužiteljeve tvrdnje o povredi prava na obranu, sadržane osobito u njegovu dopisu o obrani, odbio kao neosnovane.

167

Osim toga, Službenički sud smatra da činjenica da je Izvršni odbor odlučio da u predmetnom slučaju zadrži disciplinsku sankciju koja je jedna od najtežih predviđenih Pravilnikom o osoblju sama za sebe ne dokazuje da je tijekom disciplinskog postupka povrijeđena pretpostavka nedužnosti.

168

Kad je riječ o obavještavanju njemačkog državnog odvjetništva, ono ulazi u područje ovlasti ESB‑a u okviru njegove institucionalne autonomije i ni na koji način ne prejudicira stajalište koje bi njemačka sudska tijela bila dužna zauzeti u njihovom vlastitom području nadležnosti, odnosno kaznenom pravu. Tužitelj je također u svojem odgovoru od 6. studenoga 2014. na mjere upravljanja postupkom naveo da je od njemačkog državnog odvjetništva primio kopiju CD‑ROM‑a u kojem je sadržano izvještavanje ESB‑a, no i dalje nije bio u stanju podnijeti nikakav dokaz na kojem bi temeljio svoje tvrdnje o povredi načela pretpostavke nedužnosti.

169

K tomu, Službenički sud u tužiteljevoj argumentaciji ne vidi nikakav prima facie dokaz u prilog njegovih ipak ozbiljnih tvrdnji prema kojima je ESB povrijedio pretpostavku nedužnosti u odnosu na njega.

170

Stoga valja odbiti treći tužbeni razlog.

171

U okviru ovog tužbenog razloga tužitelj ESB‑u prigovara okolnost da je ukupno trajanje postupka početne upravne istrage i disciplinskog postupka nakon kojeg je donesena pobijana odluka bilo dulje od tri godine. Toliko trajanje je nerazumno i, iako su određeni rokovi uvjetovani OLAF‑ovim istražnim postupkom, ESB bi trebao biti odgovoran za rokove vezane za OLAF‑ove istrage s obzirom na to da se izvješća o istragama tog ureda ne mogu pobijati. Tužitelj se oslanja na presudu Andreasen/Komisija (F‑40/05, EU:F:2007:189) i ističe da je tijekom trajanja postupka ukupno 38 mjeseci bio suspendiran s posla.

172

ESB smatra da je četvrti tužbeni razlog očito neosnovan ističući pritom osobito da je sam tužitelj priznao da je Banka poštovala rokove predviđene člankom 8.3.2. Pravilnika o osoblju. Osim toga, s obzirom na sudsku praksu u ovom području, nije bilo nikakve povrede načela razumnog roka. Kad je riječ o trajanju njegove suspenzije s posla, to pitanje nije predmet ove tužbe.

173

ESB ili, ovisno o slučaju, OLAF imaju obvezu djelovati s dužnom pažnjom u disciplinskim stvarima od trenutka od kad saznaju za činjenice i ponašanja koja mogu predstavljati povredu obveza članova osoblja ESB‑a kako bi procijenili valja li pokrenuti istragu te ako treba, tijekom vođenja te istrage i, što se tiče ESB‑a, tijekom vođenja disciplinskog postupka (vidjeti per analogiam presudu Kerstens/Komisija, F‑12/10, EU:F:2012:29, t. 125.).

174

S tim u vezi ustaljena je sudska praksa da rokovi kojima je uređen disciplinski postupak s vremenske točke gledišta nisu prekluzivni, već prije svega predstavljaju pravilo dobrog upravljanja koje instituciji nameće da disciplinski postupak vodi s dužnom pažnjom i da djeluje tako da se svaki postupovni korak poduzme u razumnom roku u odnosu na prethodni korak (presuda D/Komisija, T‑549/93, EU:T:1995:15, t. 25.). Također sud Unije ističe da je on, prilikom ocjene razumnog roka tijekom kojeg se treba provesti disciplinski postupak, dužan uzeti u obzir samo vrijeme koje je proteklo od jednog postupovnog koraka do sljedećeg [i da je ta] ocjena neovisna o ukupnom trajanju disciplinskog postupka (presuda Teixeira Neves/Sud, T‑259/97, EU:T:2000:208, t. 123. i navedena sudska praksa).

175

Stoga ESB prilikom trajanja njegova disciplinskog postupka treba osigurati da se svaki sljedeći akt donese u razumnom roku u odnosu na prethodni (vidjeti u tom smislu presude Kerstens/Komisija, EU:F:2012:29, t. 124. i Goetz/Odbor regija, F‑89/11, EU:F:2013:83, t. 126.).

176

U predmetnom slučaju je Banka od trenutka kad je saznala za zviždačeve tvrdnje u veljači 2010. sazvala istražno povjerenstvo čiji rad nije mogao biti dovršen zato što je OLAF 1. srpnja 2010. pokrenuo istragu o istim činjenicama, o čemu je Banku obavijestio 26. srpnja iste godine. Tijekom OLAF‑ove istrage su između ostalog posjećene prostorije ESB‑a i saslušano je trinaest članova njegova osoblja. OLAF je svoj rad dovršio tako što je ESB‑u 27. siječnja 2012. dostavio završno izvješće o istrazi.

177

S tim u vezi Službenički sud utvrđuje da su postupak početne upravne istrage i OLAF‑ov istražni postupak pokrenuti u razumnom roku, u predmetnom slučaju kratko nakon što su Banka i OLAF saznali za činjenice i ponašanja koja mogu predstavljati povredu obveza članova osoblja ESB‑a (vidjeti u tom smislu presude François/Komisija, T‑307/01, EU:T:2004:180, t. 48. i López Cejudo/Komisija, F‑28/13, EU:F:2014:55, t. 90.).

178

Kad je riječ o trajanju OLAF‑ove istrage, odnosno 19 mjeseci, ono jest razumno u odnosu na broj i prirodu spornih nabava kao i na tehničku prirodu određenih predmeta koji su bili predmet istrage.

179

Zatim je Banka donijela izvješće iz članka 8.3.2. kojim je pokrenula disciplinski postupak i odredila mu opseg. Banka je to izvješće donijela 19. studenoga 2012. nakon što je saslušala tužitelja i uzela u obzir dokumente koje je on podnio 24. kolovoza 2012. kao i njegova očitovanja podnesena 18. listopada iste godine o nacrtu izvješća koji mu je dostavljen. S tim u vezi Službenički sud smatra da devet mjeseci koji su protekli od kad je OLAF ESB‑u dostavio svoje izvješće do kad je Banka donijela izvješće iz članka 8.3.2. nisu pretjerani u odnosu na brojne i opširne dokumente s tim u vezi i brojna tužiteljeva očitovanja podnesena prije donošenja izvješća iz članka 8.3.2. Osim toga, ESB‑u se ne može prigovarati okolnost da je na temelju svojih unutarnjih pravila ocijenio potrebnim da osim početne upravne istrage i OLAF‑ove istrage provede novu unutarnju upravnu istragu kako bi donio izvješće iz članka 8.3.2. (vidjeti u tom smislu Goetz/Odbor regija, EU:F:2013:83, t. 131. i 132.). Naime, nedovršena početna upravna istraga, koja je vođena na temelju Okružnice br. 1/2006, ne prejudicira, kao što to proizlazi iz njezina članka 2. stavka 1., pokretanje disciplinskog postupka koji se može pokrenuti samo uz poštovanje odredbi članka 8.3. Pravilnika o osoblju, osobito članka 8.3.2. Osim toga, osobe od kojih se sastojalo istražno povjerenstvo u predmetnom slučaju razlikovale su se od onih koje su sudjelovale u izradi izvješća iz članka 8.3.2.

180

Nakon imenovanja disciplinskog odbora 27. studenoga 2012., on je primio tužiteljeva pisana očitovanja i saslušao njegova usmena očitovanja tijekom siječnja 2013. te donio svoje mišljenje 5. travnja 2013. S tim u vezi Službenički sud smatra da je taj odbor time što je dovršio svoj rad u roku od četiri mjeseca djelovao zahtijevanom brzinom, k tomu u složenom slučaju i usprkos brojnim tužiteljevim očitovanjima i osporavanjima osobito o zapisniku njegova saslušanja pred disciplinskim odborom.

181

Kad je riječ o donošenju pobijane odluke 28. svibnja 2013. nakon što je tužitelj podnio svoja očitovanja 24. travnja iste godine, ono je u skladu kako s rokom iz članka 8.3.17. Pravilnika o osoblju tako i s načelom razumnog roka.

182

Uvidom u tijek disciplinskog postupka koji se vodio u predmetnom slučaju očito je da je vrijeme koje je proteklo između poduzimanja prethodnog i njemu sljedećeg postupovnog koraka svakako bilo razumno i ako je i bilo zakašnjenja, do njih je došlo zbog nužnosti poštovanja tužiteljevih prava na obranu i davanja odgovora na brojne komentare i očitovanja njegova pravnog savjetnika (vidjeti presudu Teixeira Neves/Sud, EU:T:2000:208, t. 125.).

183

Osim toga, Službenički sud smatra da je ukupno trajanje kako postupka početne upravne istrage tako i disciplinskog postupka bilo razumno, u predmetnom slučaju tri godine i tri mjeseca. Službenički sud je također smatrao da tužitelj u svakom slučaju nije tvrdio da je Banka povrijedila rok predviđen njezinim pravilima koja se primjenjuju u disciplinskim stvarima.

184

Konačno, iako je točno da je tijekom istraga koje su prethodile pokretanju disciplinskog postupka i tijekom disciplinskog postupka tužitelj bio u situaciji iščekivanja i nesigurnosti, osobito kad je riječ o njegovoj profesionalnoj budućnosti, ti aspekti ne mogu utjecati na valjanost pobijane odluke s obzirom na to da je ta situacija svojstvena svakom disciplinskom postupku i da je u predmetnom slučaju pokretanje tog postupka bilo opravdano interesom Unije koji je ESB‑u nalagao da, jednom suočen s tvrdnjama koje bacaju sumnju na integritet dvaju članova njegova osoblja, od kojih je jedan tužitelj, poduzme potrebne mjere, uključujući i suspenziju tužitelja kako bi osigurao besprijekornost njegova profesionalnog ponašanja (vidjeti u tom smislu presudu Pessoa e Costa/Komisija, EU:T:2003:73, t. 66.).

185

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti četvrti tužbeni razlog.

186

Tužitelj smatra da pobijana odluka ne sadrži obrazloženje o njegovim prigovorima koji se temelje na povredi njegovih temeljnih prava, povredi načela razumnog roka i dužnosti dužne pažnje. Ona također ne objašnjava ni prigovore protiv tužitelja, navodno povrijeđene obveze i mjeru u kojoj su činjenice koje mu se stavljaju na teret povezane s povredom svake od obveza koje je utvrdila Banka. Pobijana odluka u dovoljnoj mjeri ne pojašnjava razloge zbog kojih je Izvršni odbor odlučio izreći strožu sankciju od one koju je preporučio disciplinski odbor. Ta odluka isto tako ne objašnjava razloge zbog kojih je Banka odlučila da je narušen odnos povjerenja između nje i tužitelja iako je disciplinski odbor u svojem mišljenju naveo da se narušavanje odnosa povjerenja može utvrditi samo ako se dokaže, što ovdje nije slučaj, da se tužitelj vodio osobnim interesom.

187

Banka zaključuje da ovaj tužbeni razlog valja odbiti ističući da, uzimajući u obzir sadržaj njegove argumentacije, izgleda da tužitelj nije shvatio opseg obveze obrazlaganja osobito u slučaju kakav je predmetni s kojim je zainteresirana osoba dobro upoznata. ESB osporava tužiteljevo stajalište prema kojem bi zaključak o narušavanju odnosa povjerenja između člana osoblja i njegova poslodavca trebalo dokazati time da se član osoblja vodio osobnim interesom.

188

Obveza obrazlaganja predviđena člankom 296. UFEU‑a i navedena u članku 41. stavku 2. točki (c) Povelje predstavlja temeljno načelo prava Unije čiji je cilj, s jedne strane, zainteresiranoj sobi pružiti dovoljno informacija za ocjenu osnovanosti akta kojim joj se nanosi šteta i, s druge strane, omogućiti sudski nadzor (vidjeti presude Michel/Parlament, 195/80, EU:C:1981:284, t. 22.; Lux/Revizorski sud, 69/83, EU:C:1984:225, t. 16. i Camacho‑Fernandes/Komisija, F‑16/13, EU:F:2014:51, t. 111.).

189

Pitanje odgovara li obrazloženje odluke ESB‑a kojom se izriče sankcija jednom od njegovih članova osoblja tim zahtjevima treba ocijeniti ne samo u pogledu njegova teksta već jednako tako s obzirom na kontekst kao i cjelokupna pravna pravila koja uređuju dotično područje, u predmetnom slučaju disciplinske stvari. U tom pogledu, iako su disciplinski odbor i Izvršni odbor obvezni navesti pravne i činjenične elemente o kojima ovisi pravno obrazloženje njihovih odluka kao i razmatranja koja su ih dovela do odluka, od njih se ne zahtijeva da se očituju o svakom činjeničnom ili pravnom pitanju koje je pred njih izneseno tijekom postupka. U svakom slučaju, odluka je u dovoljnoj mjeri obrazložena kada je njezin sadržaj poznat dotičnom članu osoblja te mu omogućava da shvati njezin značaj i mjere koje su protiv njega poduzete (presuda EH/Komisija, F‑42/14, EU:F:2014:250, t. 131. i navedena sudska praksa).

190

Ako je, kao u predmetnom slučaju, izrečena sankcija stroža od one koju je predložio disciplinski odbor, ipak valja smatrati da, s obzirom na zahtjeve svojstvene svakom disciplinskom postupku, odluka ESB‑a svakako mora, čak i u okviru radnog odnosa koji je samo ugovorni, pojasniti razloge koji su Banku naveli da odbije mišljenje njezina disciplinskog odbora (vidjeti u tom smislu presude F./Komisija, 228/83, EU:C:1985:28, t. 35.; N/Komisija, T‑198/02, EU:T:2004:101, t. 95. i EH/Komisija, EU:F:2014:250, t. 132.).

191

U predmetnom slučaju Službenički sud ističe da je kontekst u kojem je donesena pobijana odluka bio vrlo poznat tužitelju, osobito s obzirom na sadržaj brojnih pisanih i usmenih očitovanja koja je on podnio tijekom disciplinskog postupka, uključujući ona o nacrtima akata sastavljenih tijekom tog postupka, kao što su zapisnici sa saslušanja. Konkretnije, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, prigovori protiv njega su bili dovoljno jasno i precizno navedeni u izvješću iz članka 8.3.2. kao i u mišljenju disciplinskog odbora, kao što je to osobito izneseno u točkama 67., 70. i 81. ove presude, a to su dokumenti o kojima je on detaljno saslušan.

192

Zatim mišljenje disciplinskog odbora navodi prigovore protiv tužitelja, različita pravila i odredbe na snazi u ESB‑u za koje taj odbor smatra da ih je tužitelj povrijedio kao i razloge zbog kojih smatra da tužiteljeve tvrdnje, sadržane osobito u njegovom dopisu o obrani, a prema kojima mu je povrijeđeno pravo na obranu, nisu osnovane. Taj je odbor u svojem mišljenju isto tako opisao pitanja o kojima se pred njim raspravljalo. Iz toga proizlazi da članovi tog odbora nisu bili suglasni glede toga treba li se tužitelju odrediti otkaz, ali su sporazumno odlučili da mu se može uručiti otkaz ako su „osim toga, povrede dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza motivirane osobnim interesom koji je nepovratno narušio odnos povjerenja između ESB‑a i [tužitelja]“. U tom su kontekstu dva člana disciplinskog odbora smatrala da su elementi spisa u tom smislu u dovoljnoj mjeri dokazani, ali ipak većina članova nije bila „potpuno uvjerena da je osobni interes […] mogao biti dokazan u užem smislu bez ikakve sumnje“.

193

Nakon što je disciplinski odbor izložio olakotne okolnosti koje se mogu prihvatiti u odnosu na tužitelja, njegovi članovi su se sporazumjeli da predlože sankciju premještaja na niže radno mjesto za dva platna razreda.

194

U tom je kontekstu donesena pobijana odluka u kojoj je Izvršni odbor naveo da je vodio računa o mišljenju disciplinskog odbora, o neslaganju članova tog odbora o pitanju postojanja osobnog interesa kao i otegotnim okolnostima navedenim u tom mišljenju. Izvršni odbor je ipak smatrao da je otegotna okolnost osobito činjenica da je tužitelj predmetne povede dužnosti zbog neispunjavanja svojih profesionalnih obveza počinio u svojstvu upravitelja koji ima posebne odgovornosti glede zaštite ugleda i financijskih interesa ESB‑a. Izvršni odbor je zatim u pobijanoj odluci izložio svoj stupanj zahtjeva glede integriteta svojega osoblja te je smatrao da su predmetne povrede dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza nepovratno naštetile odnosu povjerenja za koji Banka smatra da ga je potrebno njegovati s osobljem.

195

S obzirom na prethodno navedeno, Službenički sud smatra da je pobijana odluka, zajedno s mišljenjem disciplinskog odbora na koji ona upućuje, obrazložena skladu sa zahtjevima sudske prakse koji se isto tako primjenjuju na Banku i koji su navedeni u točkama 188. do 190. ove presude.

196

Konkretno, suprotno onomu što navodi tužitelj, Izvršni odbor je objasnio razloge zbog kojih je odredio strožu sankciju od one oko koje su se uspjeli sporazumno složili članovi disciplinskog odbora. U tom pogledu okolnost da sankcija Izvršnog odbora odgovara onoj za koju su bila dva od četiri člana disciplinskog odbora s pravom glasa sama po sebi ne predstavlja povredu pobijane odluke u odnosu na obvezu obrazlaganja.

197

Kad je riječ o okolnostima u kojima se može smatrati da je narušen odnos povjerenja između Banke i jednog člana njezina osoblja, valja istaknuti da Izvršni odbor nije vezan mišljenjem disciplinskog odbora, kao što je to izričito navedeno u članku 8.3.17. Pravilnika o osoblju. Slijedom toga, iako se većina članova disciplinskog odbora slagala oko toga da je, prema njegovu mišljenju, Izvršni odbor mogao utvrditi narušavanje odnosa povjerenja da je smatrao da se tužitelj vodio osobnim interesom, Službenički sud smatra da je Izvršni odbor u okviru svoje široke diskrecijske ovlasti u definiranju svojih zahtijeva glede integriteta osoblja ESB‑a u predmetnom slučaju mogao smatrati da je došlo do narušavanja odnosa povjerenja, čak i izvan situacije koju navodi disciplinski odbor, odnosno čak i da ne postoji dokaz o tome da se tužitelj vodio osobnim interesom. Službenički sud je također istaknuo da tužitelj u svojim očitovanjima od 24. travnja 2014. o mišljenju disciplinskog odbora zapravo nije iznio posebne argumente o pitanju narušenog odnosa povjerenja koje je naveo disciplinski odbor u svojemu mišljenju koje je dostavio Izvršnom odboru.

198

Iz prethodno navedenoga proizlazi da peti tužbeni razlog valja odbiti.

199

Tužitelj u biti smatra da pobijana odluka jasno ne navodi prihvaćene prigovore na kojima se ona temelji niti na primjeren način uzima u obzir olakotne okolnosti koje je on navodio tijekom disciplinskog postupka. Konkretnije, ističe činjenicu da su sve sporne nabave izvršene uz puno poštovanje pravila koja su na snazi u ESB‑u i da su one bile poznate i vidljive ostalim službama; činjenicu da su utvrđene manjkavosti u financijskom nadzoru i nadzoru Odjela za upravne usluge, čak i od strane OLAF‑a; okolnost da je on, kad su ga nadređeni upozorili da određene nabave neće biti moguće provesti, u predmetnom slučaju nabave okvira za digitalne fotografije postupio u skladu s njihovim uputama; činjenicu da on nije pohađao posebne tečajeve ni dobio posebne savjete o primjenjivim proračunskim pravilima; svoju profesionalnost u vođenju Odjela za upravne usluge, koja je ESB‑u omogućila da uštedi milijune eura; nizak udio upravljačkih pozicija u tom odjelu; opseg zadaća koje su mu povjerene kao i okolnost da je on svaki tjedan morao odobravati stotine narudžbi i računa za Odjel za upravne usluge i da je u konačnici ukupna vrijednost spornih nabava u predmetnom slučaju bila tek tisućiti dio proračuna odjela.

200

Tužitelj tvrdi da mu je ESB, zbog toga što nije uopće ili nije dovoljno uzeo u obzir određen broj olakotnih okolnosti, odredio neproporcionalnu sankciju. S tim u vezi on osporava da je nanio štetu ugledu ESB‑a kad je odobrio sporne nabave. Osim toga, ističe činjenicu da je on već kažnjen privremenom suspenzijom s posla i utjecajem disciplinskog postupka na njegov profesionalni i privatni život.

201

ESB zaključuje da sedmi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan. S tim u vezi smatra da je tužitelj svaki dio pobijane odluke tumačio zasebno, odnosno pogrešno, s obzirom na to da je ta odluka, suprotno onomu što tvrdi tužitelj upućivanjem na točku 34. mišljenja disciplinskog odbora, u dovoljnoj mjeri uzela u obzir olakotne okolnost predmetnog slučaja. Banka ističe da tužitelj iznosi opće tvrdnje o tome da ona nije uzela u obzir određene olakotne okolnosti, pri čemu ih jasno ne navodi, što dovodi u pitanje njihovu dopuštenost. U svakom slučaju Banka smatra da je vodila računa o svim relevantnim okolnostima tužiteljeva slučaja, ali ističe da postojanje olakotnih okolnosti ne može ipso jure spriječiti Banku da mu odredi otkaz.

202

ESB smatra da je rizik nanošenja štete vanjskom ugledu Banke koji proizlazi iz tužiteljeva ponašanja bio očit, tim više što tužitelj nije bio u stanju objasniti gdje se nalazi većina predmeta kupljenih pod njegovim nadzorom. Kad je riječ o argumentu prema kojem je suspenzija s posla u tužiteljevu slučaju već bila dovoljno stroga sankcija koja je sprečavala mu se uruči otkaz, Banka podsjeća da takva suspenzija s posla ne predstavlja sankciju i da je u njegovu slučaju svakako došlo do narušavanja odnosa povjerenja koje je opravdalo određenu sankciju.

203

Službenički sud smatra da je primjereno sedmi tužbeni razlog razmotriti prije šestog tužbenog razloga.

204

Najprije valja podsjetiti da zakonitost svake disciplinske sankcije pretpostavlja da su činjenice koje se pripisuju dotičnoj osobi dokazane (presude Daffix/Komisija, T‑12/94, EU:T:1997:208, t. 64.; Tzikis/Komisija, T‑203/98, EU:T:2000:130, t. 51. i EH/Komisija, EU:F:2014:250, t. 90.).

205

Što se tiče procjene težine povrede dužnosti koju disciplinski odbor stavlja na teret članu osoblja i izbora sankcije koja se u pogledu povrede dužnosti čini najprimjerenijom, oni u načelu spadaju u široku diskrecijsku ovlast Banke, osim ako je izrečena sankcija u nerazmjeru s utvrđenim činjenicama (presuda E/Komisija, EU:T:2001:175, t. 85. i 86.). Tako, prema ustaljenoj sudskoj praksi o Pravilniku o osoblju za dužnosnike koja se može prenijeti u ugovorni kontekst ESB‑a, ta institucija raspolaže diskrecijskom ovlasti da ocjenjuje odgovornost člana svojega osoblja koja se razlikuje od one koju ima njezin disciplinski odbor kao i, posljedično, da odredi disciplinsku sankciju koju smatra primjerenom radi sankcioniranja dokazanih disciplinskih povreda (vidjeti presude Y/Sud, EU:T:1996:94, t. 56. i Tzikis/Komisija, EU:T:2000:130, t. 48.).

206

S obzirom na široku diskrecijsku ovlast Banke u disciplinskim stvarima, kada se jednom utvrdi materijalna utemeljenost činjenica, sudski nadzor mora se ograničiti na provjeru nepostojanja očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presude X/ESB, EU:T:2001:251, t. 221. i 222. i EH/Komisija, EU:F:2014:250, t. 92.).

207

Kad je riječ o razmjeru disciplinske sankcije i težine dokazanih činjenica, Službenički sud mora uzeti u obzir činjenicu da se određivanje sankcije temelji na cjelokupnoj ocjeni Banke svih konkretnih činjenica i okolnosti svojstvenih svakom pojedinačnom slučaju, podsjećajući pritom da poput Pravilnika o osoblju, skup pravila koja se primjenjuju na osoblje ESB‑a, osobito članak 45. Uvjeta zapošljavanja, ne određuju jasno čvrst odnos između propisanih sankcija i raznih oblika povrede dužnosti dužnosnika i ne navodi jasno u kojoj mjeri postojanje otegotnih ili olakotnih okolnosti utječe na izbor sankcije. Stoga je ocjena suda u prvostupanjskom postupku ograničena na pitanje je li Banka razmjerno ocijenila olakotne i otegotne okolnosti, pri čemu valja naglasiti da prilikom tog ispitivanja sud ne može zamijeniti Banku u pogledu njezinih vrijednosnih ocjena (vidjeti presude X/ESB, EU:T:2001:251, t. 221.; Afari/ESB, EU:T:2004:77, t. 203. i BG/Ombudsman, T‑406/12 P, EU:T:2014:273, t. 64.) koja odlučuje o izboru disciplinske sankcije (presuda Nijs/Revizorski sud, F‑77/09, EU:F:2011:2, t. 132.).

208

U predmetnom slučaju Službenički sud utvrđuje da tužitelj ne osporava da je obavio sporne nabave robe i usluga, drugim riječima on ne osporava materijalnu utemeljenost činjenica, ali u vezi s tim osporava da je djelovao pogrešno ili da je počinio bilo kakvu nezakonitu radnju, odnosno osporava kvalifikaciju tih činjenica kao povredu dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza.

209

Iz toga slijedi da se u okviru ovog tužbenog razloga očita pogreška u ocjeni koju tužitelj pripisuje Izvršnom odboru odnosi na utvrđenje i ocjenu težine povreda dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza od strane disciplinskog odbora, a na koje se Izvršni odbor oslonio prilikom određivanja sankcije tužitelju. S tim u vezi, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz mišljenja disciplinskog odbora izričito proizlazi da su se povrede dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza koje je on utvrdio sastojale u povredi članka 4. točke (a) Uvjeta zapošljavanja, članaka 2., 2.2., 4.1., 4.2. i 5.1. Kodeksa ponašanja kao i navoda iz poglavlja 7. i 8. Priručnika o poslovnim praksama. Iz pobijane odluke isto tako proizlazi da je Izvršni odbor potvrdio te zaključke disciplinskog odbora.

210

S tim u vezi cilj odredbi skupa pravila koja se primjenjuju na osoblje ESB‑a navedenih u mišljenju disciplinskog odbora jest osigurati da ponašanje osoblja ESB‑a bude dostojanstveno, u skladu s osobito korektnim i uglednim ponašanjem koje je opravdano očekivati od članova osoblja međunarodne javne institucije, čak i ako su zaposleni na temelju ugovora (vidjeti presude Williams/Revizorski sud, T‑146/94, EU:T:1996:34, t. 65. i N/Komisija, EU:T:1997:71, t. 127.). Konkretnije, obvezu članova osoblja ESB‑a iz članka 4. točke (a) Uvjeta zapošljavanja da se „ponašaju u skladu sa svojim funkcijama i prirodom tijela [Unije] i ESB‑a“ treba tumačiti na način da ona osoblju ESB‑a nameće osobito dužnosti lojalnosti i dostojanstva, koje su slične onima koje se primjenjuju na dužnosnike Unije (vidjeti presudu Afari/ESB, EU:T:2004:77, t. 193.).

211

Što se tiče odredbi Kodeksa ponašanja o kojima je riječ u ovom predmetu, njihov cilj jest precizirati obveze članova osoblja ESB‑a na temelju dužnosti lojalnosti, kao što su to obveza da obavještavaju nadređene, da se ponašaju primjereno, da osiguravaju očuvanje vanjskog ugleda Banke kao i da odrede osnovna pravila koja se primjenjuju u svim institucijama koje financira javni novac, odnosno da se roba i oprema institucije smiju koristiti samo u poslovne svrhe i da su članovi osoblja odgovorni za racionalizaciju nabave opreme i njezinu upotrebu na najučinkovitiji mogući način.

212

Što se tiče Priručnika o poslovnim praksama o kojem je riječ u predmetnom slučaju, u njemu su ponovljena pravila dobrog proračunskog upravljanja prilikom određivanja potreba i upotrebe proračuna centraliziranih proračunskih centara, poput Odjela za upravne usluge i to u vezi s uslugama pruženima drugim odjelima ESB‑a.

213

Kad je riječ o opisu povreda dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza za koje je disciplinski odbor smatrao da ih je počinio tužitelj, a koje su u konkretnom slučaju navedene u točki 2. mišljenja disciplinskog odbora, Službenički sud smatra da iz spisa proizlazi da je taj odbor pravilno zaključio da je tužitelj povrijedio članak 4. točku (a) Uvjeta zapošljavanja kao i odredbe Kodeksa ponašanja i Priručnika o poslovnim praksama.

214

Naime, s obzirom na vrstu, broj i učestalost spornih nabava koje su izvršene u razdoblju koje je trajalo više od dvije i pol godine kao i s obzirom na nepostojanje opipljivog i uvjerljivog opravdanja nužnosti provođenja takvih nabava za legitimne potrebe Odjela za upravne usluge, na čijem je čelu bio tužitelj, potonji ne može razumno tvrditi da je djelovao u skladu s legitimnim očekivanjima Banke, kako su utvrđena u unutarnjim pravilima koja je ona donijela, i da Banci nije nanio financijsku štetu.

215

Službenički sud kao primjer ističe da je kupnja pojedinačnih jedinica informatičkog materijala izvan grupne nabavne politike institucije, u predmetnom slučaju centralizirane na razini GU‑a „Informatički sustavi“, nužno imala za posljedicu, kao što je to Banka potvrdila na raspravi, kupnju navedenog materijala po višoj cijeni, kao na primjer kupnju računala marke X, koja ESB službeno nije upotrebljavao u vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku. Drugi primjer ponašanja, koje nije u skladu s legitimnim očekivanjima Banke, kako su ona formalizirana njezinim unutarnjim pravilima, i koje joj je uzrokovalo financijsku štetu, sastojalo se u tome što nije ustanovljen sustav praćenja nabava, što je osobito imalo za posljedicu da se nije moglo odrediti točno mjesto gdje se nalazi velik broj proizvoda koje je kupio Odjel za upravne usluge i bilo je predmet prigovora protiv tužitelja. Također je čudno da član osoblja institucije može, kao što je to napravio tužitelj, kući ponijeti i u njoj tijekom dugog razdoblja držati značajan broj informatičkih i fotografskih predmeta ili čak prijenosni navigacijski sustav.

216

S tim u vezi okolnost koju je tužitelj istaknuo u novim dokaznim prijedlozima da su određeni predmeti naknadno pronađeni ne može dovesti u pitanje činjenicu da je on općenito kupio brojne predmete povrijedivši pritom važeća pravila. Osim toga, Službenički sud smatra da, s jedne strane, ti novi dokazni prijedlozi potvrđuju ESB‑ov opis tužiteljeva ureda, odnosno da taj ured izgleda kao skladište zato što se u njemu nalazi značajna hrpa predmeta, koji su k tomu neoznačeni. To potvrđuje činjenica da su u njemu nađene još neraspakirane kutije s igračkama. Međutim, takva okolnost može objasniti to što ESB nije mogao, tim više s obzirom na tehničku prirodu predmetne opreme, izraditi iscrpne popise na kojima razlikuje predmete koji se nalaze u Banci od onih za koje se ne zna gdje se nalaze kao i od onih koji pripadaju tužitelju, odnosu ESB‑u. Stoga to može objasniti zašto se broj i vrsta predmeta koji nedostaju navedenih u izvješću iz članka 8.3.2. i mišljenju disciplinskog odbora mogu ponešto razlikovati od onih iz OLAF‑ovog izvješća ili izvješća o aktivnostima povjerenstva a da pritom ta razlika ne predstavlja očitu pogrešku u ocjeni. Naime, općenito tužitelj nije osporio činjenicu da su brojni predmeti kupljeni prema njegovim naredbama manjkavi i da su te nabave izvršene bez opipljivog i valjanog poslovnog opravdanja. S druge strane i u svakom slučaju ESB pobijanom odlukom tužitelja nije ni na koji način kaznio zato što je ukrao određene dijelove predmetne opreme.

217

Stoga Službenički sud smatra da je disciplinski odbor a da pritom nije počinio očitu pogrešku u ocjeni, kao što je to izloženo u točkama 82. i 83. ove presude, utvrdio postojanje tužiteljevih „namjernih, nastavljenih i dugotrajnih“ povreda dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza koje je imao kao član osoblja ESB‑a. Taj ih je odbor kvalificirao kao „vrlo teške [povrede] koje u određenoj mjeri podrazumijevaju namjerno nepoštovanje važećih pravila ESB‑a“. Iz toga proizlazi da je Izvršni odbor u pobijanoj odluci, također ne počinivši pritom očitu pogrešku u ocjeni, mogao preuzeti te ocjene disciplinskog odbora, iako je u toj odluci mogao više pojasniti u kojoj se mjeri slaže s njegovim ocjenama.

218

Sada valja ispitati je li Izvršni odbor nedovoljno vodio računa o olakotnim okolnostima ili određenim činjenicama koje navodi tužitelj.

219

S tim u vezi uvodno valja utvrditi da iz pobijane odluke proizlazi da je Izvršni odbor vodio računa o tri olakotne okolnosti navedene u mišljenju disciplinskog odbora, odnosno o manjkavostima unutarnjeg nadzora Odjela za upravne usluge prije tužiteljeva stupanja na mjesto načelnika tog odjela, o činjenici da je Odjel za upravne usluge imao nizak udio zaposlenih na upravljačkim pozicijama kao i o tužiteljevom vrlo dobrom obavljanju posla.

220

Međutim, tužitelj navodi opći kontekst u kojem je djelovao i naglašava da je ESB „velik broj činjenica i okolnosti jednostavno zanemario ili nedovoljno uzeo u obzir“.

221

Neovisno o pitanju dopuštenosti tog prigovora koje je istaknula Banka, Službenički sud s tim u vezi smatra da elementi koje je tužitelj zbrkano naveo ne mogu dokazati ni očitu pogrešku u ocjeni ni to da Izvršni odbor ESB‑a nije vodio računa o olakotnim okolnostima.

222

Naime, kad je riječ o tužiteljevoj argumentaciji o manjkavom postupanju njegovih nadređenih u svojoj nadzornoj ulozi te Odjela za proračun, nadzor nad upravljanjem i organizaciju GU‑a „Ljudski resursi“ prilikom financijskog i proračunskog nadzora Odjela za upravne usluge nakon što je on postao načelnik, Službenički sud podsjeća da eventualna manjkava postupanja njegovih nadređenih i gore spomenutog odjela ne mogu opravdati povrede dužnosti koje se tužitelju stavljaju na teret te on u svojemu svojstvu upravitelja, u ovom slučaju načelnika Odjela za upravne usluge, ostaje odgovoran za svoje radnje (vidjeti u tom smislu presude R./Komisija, EU:C:1985:324, t. 44.; Z/Parlament, T‑242/97, EU:T:1999:92, t. 115. i X/ESB, EU:T:2001:251, t. 233.).

223

Isto tako tužitelj ne može kao olakotnu okolnost navoditi činjenicu da ga GU‑i „Uprava“ i „Ljudski resursi“ i unutar njih Odjel za računovodstvo i nabavu odnosno Odjel za proračun, nadzor nad upravljanjem i organizaciju nisu upozorili na činjenicu da se sporne nabave ne mogu provesti. Naime, bez potrebe da detaljno proučava razne izvršene nabave, Službenički sud smatra da je, vodeći računa o značajkama nekih od tih nabava, kao što su nabava igračkih konzola i softvera za igre, sklapanje ugovora o pretplatama za mobitele i posljedično stavljanje na raspolaganje prijenosnih telefona članovima osoblja, koji u skladu s unutarnjim pravilima Banke nisu bili ovlašteni njima raspolagati, ili čak kupnja robe radi nagrađivanja osoblja Odjela za upravne usluge, čiji je tužitelj bio načelnik, potonji trebao imati ozbiljne sumnje u zakonitost obavljanja tih nabava i u sukladnost svojega ponašanja s jasnim pravilima ESB‑a, koja se osobito nalaze u članku 4. točki (a) Uvjeta zapošljavanja kao i u Kodeksu ponašanja.

224

Činjenica da je tužitelj prestao nabavljati okvire za digitalne fotografije kad ga je o tome ispitao njegov nadređeni ne predstavlja olakotnu okolnost, već ga je to naprotiv trebalo navesti da preispita svoj način upravljanja javnim novcem, što je zadaća koja mu je bila povjerena kao načelniku odjela koji je raspolagao vlastitim proračunom, osobito kad je kupovao pojedinačne jedinice informatičkog materijala unatoč grupnim kupovnim izborima koje je odredio GU „Informatički sustavi“ koji je nadležan u tom području.

225

Što se tiče tužiteljeve ponašanja u službi koje je prema njegovu mišljenju omogućilo ESB‑u da uštedi značajne iznose, Službenički sud kao prvo ističe da iako je ESB dužan na temelju članka 45. Uvjeta zapošljavanja voditi računa o „ponašanju člana osoblja tijekom njegove karijere“, to vođenje računa ne znači nužno priznavanje te činjenice kao olakotne okolnosti (presuda EH/Komisija, EU:F:2014:250, t. 119.). Kao drugo, Banka je mogla legitimno smatrati da su te činjenice toliko ozbiljne da je, čak i da je tužitelj iznimno dobro obavljao posao, ta okolnost nebitna (vidjeti u tom smislu presudu Yasse/EIB, T‑141/97, EU:T:1999:177, t. 114.). Osobito se ne može prihvatiti to da se, pod izgovorom postizanja značajnih cjelokupnih ušteda u korist proračuna za funkcioniranje institucije, može smatrati da član osoblja nije vezan osnovnim pravilima o dobrom upravljanju proračunom uz obrazloženje da se predmetne nabave robe i usluga odnose samo na manje iznose u odnosu na dio proračuna za koji je on odgovoran. Naime, bez obzira o kojem se iznosu radilo, svi javni izdaci moraju biti u skladu s primjenjivim proračunskim i računovodstvenim pravilima.

226

Kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem on nije pohađao posebne tečajeve o proračunskom upravljanju i pravilima nabave, Službenički sud smatra da je on bespredmetan jer, čak i da se utvrdi da Banka nije omogućila dovoljno tečajeva svojem upravljačkom osoblju, ta eventualna manjkavost ne opravdava to da tužitelj djeluje u suprotnosti s odredbama koje su izričito sadržane u unutarnjim propisima ESB‑a.

227

Isto vrijedi i za tužiteljev argument koji se tiče njegova opterećenja poslom. Naime, čak i da je Odjel za upravne usluge morao obraditi stotine tjednih nabava, tužitelju je pomagao zamjenik načelnika odjela. Međutim, iz spisa proizlazi da su obojica odobravali sporne nabave te Službenički sud u svakom slučaju smatra da tjedni opseg nabava Odjela za upravne usluge ne može opravdati lošu procjenu prilikom kupnji određenih predmeta, osobito kad je očito da one nisu skladu s legitimnim potrebama službe.

228

Kad je riječ o činjenici da su i drugi odjeli ESB‑a izvršili jednako tako neopravdane nabave kao i one o kojima je riječ u predmetnom slučaju, Službenički sud opet podsjeća da član osoblja ne može uspješno navoditi činjenicu da protiv drugog člana osoblja ili više njih nije pokrenut disciplinski postupak zbog istih činjenica kao što su one koje se njemu stavljaju na teret kako bi osporio sankciju koja mu je određena (vidjeti u tom smislu presude Williams/Revizorski sud, EU:C:1985:297, t. 14. i de Compte/Parlament, EU:T:1991:54, t. 170.).

229

Iz prethodno navedenoga proizlazi da pobijana odluka ne sadrži očitu pogrešku u ocjeni kad je riječ o vođenju računa o spornim činjenicama i olakotnim okolnostima. Stoga valja ispitati je li, u skladu sa sudskom praksom o disciplinskom stvarima, Banka proporcionalno ocijenila otegotne i olakotne okolnosti, pri čemu valja naglasiti da prilikom tog ispitivanja sud ne može zamijeniti Banku u pogledu njezinih vrijednosnih ocjena.

230

Glede toga uvodno valja istaknuti da je Izvršni odbor u pobijanoj odluci vodio računa o olakotnim okolnostima koje je prihvatio disciplinski odbor, ali je isto tako prihvatio otegotnu okolnost navedenu u članku 87. ove presude.

231

U tom pogledu Službenički sud ističe da iz skupa pravila koja se primjenjuju na osoblje ESB‑a proizlazi obveza lojalnosti člana osoblja ESB‑a prema njegovom institucionalnom poslodavcu u skladu s kojom on mora, tim više ako je, poput tužitelja, visokorangiran član osoblja, postupati na besprijekoran način kako bi se u svako doba očuvao odnos povjerenja koji postoji između njega i Banke (presuda N/Komisija, EU:T:1997:71, t. 129.).

232

Međutim, uzevši u obzir važnost odnosa povjerenja koji postoji između Unije i njezinih službenika kad je riječ kako o unutarnjem funkcioniranju Unije tako i o njezinom vanjskom ugledu, kao i s obzirom na općenitost teksta odredbi članka 4. točke (a) Uvjeta zapošljavanja osoblja Banke i odredbi Kodeksa ponašanja, navedenih u mišljenju disciplinskog odbora, te odredbe obuhvaćaju sve okolnosti i sva postupanja koja član osoblja Banke mora razumno shvaćati s obzirom na svoj razred i zadaće koje obavlja kao i specifične okolnosti slučaja, na način da bi one kod trećih osoba mogle stvoriti zabunu glede interesa Unije kojima bi on trebao služiti (vidjeti per analogiam presudu Gomes Moreira/ECDC, F‑80/11, EU:F:2013:159, t. 63.).

233

Konkretnije, u specifičnom kontekstu Banke, financijske institucije Unije koja djeluje kao poslodavac u ugovornom okviru, Službenički sud mora provesti analizu proporcionalnosti utvrđenih činjenica koje se stavljaju na teret članu osoblja i izrečene sankcije s obzirom na ciljeve i funkcije koje Banka treba ispunjavati (vidjeti u tom smislu presudu Yasse/EIB, EU:T:1999:177, t. 108.). S tim u vezi Službenički sud zaista smatra da je tužitelj obavljajući svoju upravljačku funkciju načelnika Odjela za upravne usluge imao povećanu odgovornost u očuvanju ugleda i financijskih interesa Banke. Osim toga, s obzirom na njezinu odgovornost u vođenju monetarne politike Unije, Banka svoj vanjski ugled zaista temelji na ulozi uzorne, učinkovite i odgovorne uprave čije osoblje ima „besprijekoran ugled“. To je također istaknuto u članku 2.2. Kodeksa ponašanja na temelju kojeg članovi osoblja ESB‑a „trebaju biti svjesni važnosti svojih dužnosti i zadaća, voditi računa o očekivanju javnosti glede njihova moralnog ponašanja, ponašati se na način da zadrže i ojačaju povjerenje javnosti u ESB i pridonositi učinkovitosti uprave ESB‑a“.

234

Kao što je to utvrdio sud Unije kad je riječ o financijskoj instituciji Unije (vidjeti presudu Yasse/EIB, EU:T:1999:177, t. 110.), takve su obveze od odlučujuće važnosti za postizanje ciljeva dodijeljenih bankarskoj instituciji i predstavljaju ključan element koji osoblje te institucije mora poštovati da bi očuvalo njezinu nezavisnost i dostojanstvo.

235

U tim okolnostima, s obzirom na težinu povreda dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza koje se stavljaju na teret tužitelju, njihovu namjernost i njihovo ponavljanje tijekom dugog razdoblja, kao što su to utvrdili disciplinski odbor i Izvršni odbor, kao i s obzirom na stupanj integriteta koji Banka legitimno očekuje od svojih članova osoblja i koji predstavlja vrijednosnu ocjenu koju sud ne može zamijeniti svojom, Službenički sud smatra, s jedne strane, da je Izvršni odbor u odnosu na tužitelja mogao utvrditi otegotnu okolnost koja je navedena u pobijanoj odluci. S druge strane, Službenički sud smatra da je Banka proporcionalno ocijenila otegotne i olakotne okolnosti u predmetnom slučaju.

236

Konkretnije, s obzirom na zahtjeve pravne prakse u disciplinskim stvarima, Banka je mogla smatrati da je tužitelj svojim spornim ponašanjem i unatoč postojanju otegotnih okolnosti nepovratno narušio odnos povjerenja koji ga s njom povezuje. Naime, u situaciji kao što je ona u predmetnom slučaju, Banka može u okviru svoje široke diskrecijske ovlasti u definiranju svojih zahtjeva u vezi s integritetom svojega osoblja zauzeti stajalište da je unatoč tužiteljevoj želji za nastavkom radnog odnosa nemoguće ponovo uspostaviti narušeni odnos povjerenja, što dovodi do toga da joj je teže, ako ne i nemoguće, surađujući s tim članom osoblja ispunjavati zadaće koje joj je povjerila Unija (vidjeti u tom smislu presudu Gomes Moreira/ECDC, EU:F:2013:159, t. 67.).

237

Iako bi tužitelj, kao što on to ističe na raspravi, na temelju blaže sankcije koju je predložio disciplinski odbor bio premješten na radno mjesto na kojem više ne bi upravljao centraliziranim proračunom te bi stoga obavljao posao koji ne uključuje upravljanje pa na njemu nije nužna toliko visoka razina povjerenja kao ona koja je postojala u radnom odnosu između Banke i njega kao načelnika odjela, Službenički sud smatra da je ESB mogao u okviru svoje široke diskrecijske ovlasti i uzevši u obzir ugovorni karakter radnog odnosa između njega i člana njegova osoblja ocijeniti da bi blaža sankcija koju je predložio disciplinski odbor bila nedovoljna s obzirom na radnje koje je izvršila osoba koja je bila zadužena za značajan centralizirani proračun i, imajuću u vidu težinu predmetnih povreda dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza koje je počinio član njezina rukovodećeg osoblja, od kojeg se očekuje uzorno ponašanje, te činjenicu da su navedene povrede počinjene s namjerom ocijeniti da je veza povjerenja konačno narušena.

238

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti sedmi tužbeni razlog kao neosnovan.

239

U okviru ovog tužbenog razloga tužitelj ističe da Izvršni odbor ima ovlast odlučiti samo o izboru sankcije koju valja odrediti povodom povreda dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza koje je utvrdio disciplinski odbor. Međutim, Izvršni odbor nije nadležan odlučiti o tome jesu li činjenice materijalno dokazane. Tužitelj smatra da je u predmetnom slučaju Izvršni odbor iskrivio mišljenje disciplinskog odbora djelujući kao da je on „peti neslužbeni član disciplinskog odbora kako bi implicitno utjecao na ravnotežu glasova i odlučio da je prema njegovu mišljenju dokazano da se tužitelj vodio osobnim interesom“. Naime, Izvršni odbor je utvrdio da se tužitelj vodio osobnim interesima u situacijama za koje je disciplinski odbor utvrdio da se to ne može dokazati u predmetnom slučaju. Tako se zlouporaba ovlasti Izvršnog odbora sastoji u tome što je on sam odlučio da su činjenice dokazane, umjesto da je samo odlučivao o primjerenoj sankciji.

240

ESB zaključuje da šesti tužbeni razlog valja odbiti kao očito neosnovan ističući da već puko čitanje pobijane odluke jasno pokazuje da Izvršni odbor nije iskrivio ni na drugi način izmijenio zaključke o činjenicama i pravnu analizu disciplinskog odbora.

241

Valja istaknuti da na temelju članka 8.3.15. Pravilnika o osoblju disciplinski odbor donosi „konačno mišljenje koje potpisuju njegovi članovi, o tome jesu li utvrđene činjenice u vezi s povredom, predstavljaju li one povredu dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza i o disciplinskoj sankciji“ i da na temelju članka 8.3.17. tog istog pravilnika „[i]zvršni odbor odlučuje o najprimjerenijoj disciplinskoj sankciji [vodeći] na odgovarajući način […] računa o preporukama disciplinskog odbora, pri čemu njima nije vezan“.

242

U predmetnom slučaju, neovisno o pitanju je li nadležnost Izvršnog odbora ograničena na određivanje sankcije koju treba izreći, Službenički sud smatra da tužitelj nije dokazao da je Izvršni odbor iskrivio činjenice koje je utvrdio disciplinski odbor. Naime, Izvršni odbor se oslanjao na verziju činjenica koju je utvrdio disciplinski odbor kao i na zaključke potonjega o tužiteljevim povredama dužnosti zbog neispunjavanja profesionalnih obveza.

243

Međutim, iz pobijane odluke proizlazi da je Izvršni odbor na eksplicitniji način nego disciplinski odbor u svojemu mišljenju smatrao a da pritom nije prekoračio granice margine prosudbe kojom raspolaže u disciplinskim stvarima, uključujući vrijednosne ocjene, da je činjenica da je tužitelj počinio sporne profesionalne povrede dužnosti kad je izvršavao upravljačke funkcije koje podrazumijevaju osobitu obvezu očuvanja ugleda i financijskih interesa Banke predstavljala otegotnu okolnost. Izvršni odbor je isto tako iznio stupanj zahtjeva glede integriteta svojega osoblja, što je očito obuhvaćeno njegovom diskrecijskom ovlasti u disciplinskim stvarima. Isto vrijedi i za zaključak o narušavanju odnosa povjerenja s njegovim osobljem koji smatra potrebnim. Naime, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, kako bi takvo narušavanje povjerenja bilo dokazano ne treba nužno biti ispunjena pretpostavka da se osoba vodila osobnim interesom, koju je istaknuo disciplinski odbor.

244

Zapravo, kad bi se prihvatila tužiteljeva argumentacija, ona bi Izvršnom odboru uskratila mogućnost da donese bilo kakvu sankciju koja se razlikuje od one koju je preporučio disciplinski odbor i, konačno, vodila bi do zaključka da disciplinski odbor nije savjetodavno tijelo, nego tijelo koje donosi odluke.

245

Naime, kako bi mogao odrediti primjerenu disciplinsku sankciju, Izvršni odbor nužno mora zauzeti stav o olakotnim, ali isto tako otegotnim okolnostima u tužiteljevom slučaju, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse u disciplinskim stvarima prema kojoj uprava raspolaže ovlašću da ocijeni odgovornost svojeg člana osoblja, a ta se ovlast razlikuje od one koju ima disciplinski odbor, kao i da zatim izabere disciplinsku sankciju koju smatra primjerenom za kažnjavanje utvrđenih disciplinskih prekršaja (presuda Tzikis/Komisija, EU:T:2000:130, t. 48.), pri čemu valja naglasiti da prilikom tog ispitivanja sud ne može zamijeniti Banku u pogledu njezinih vrijednosnih ocjena i izbora disciplinske sankcije (presuda EH/Komisija, EU:F:2014:250, t. 93.).

246

S obzirom na prethodno navedeno i činjenicu da Službenički sud nije našao nijedan dokaz u prilog zaključku ili makar sumnji o postojanju zlouporabe ovlasti, šesti tužbeni razlog valja odbiti kao očito neosnovan.

247

U okviru ovog tužbenog razloga tužitelj ističe da su Uvjeti zapošljavanja i Pravilnik o osoblju, uključujući njihove odredbe o disciplinskim postupcima, nezakoniti, s jedne strane, zato što „povrjeđuju načelo demokracije, načelo podjele ovlasti kao i načelo prema kojem sekundarni zakonodavac može djelovati samo u granicama koje mu je odredio primarni zakonodavac“ i, s druge strane, zato što nisu doneseni uz poštovanje socijalnog dijaloga, slobode udruživanja i prava na kolektivno pregovaranje. Konkretnije, tužitelj smatra da je upravno vijeće ESB‑a „očito Izvršno, a ne zakonodavno tijelo Unije“. Stoga on osporava nadležnost Izvršnog odbora i upravnog vijeća da donose Uvjete zapošljavanja, tim više nakon što su se samo posavjetovali s članovima osoblja.

248

Banka zaključuje da osmi tužbeni razlog valja odbaciti kao djelomično očito nedopušten i svakako odbiti kao djelomično očito neosnovan, pri čemu naglašava da u ovom području ona ima funkcionalnu autonomiju.

249

Članak 36.2. Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a u dio je protokola donesenog u okviru Ugovora iz Maastrichta i stoga predstavlja odredbu primarnog prava koja bi mogla predvidjeti odstupanje od članka 28. UEZ‑a, koji je sada članak 336. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu X/ESB, EU:T:2001:251, t. 38.).

250

S tim u vezi iz članka 21. Poslovnika ESB‑a, koji je donijelo upravno vijeće, proizlazi da je potonje moglo Izvršnom odboru zakonito prenijeti nadležnost donošenja Uvjeta zapošljavanja koju izvorno ima te da je ono tom odboru isto tako moglo povjeriti ovlast da definira uvjete provođenja Uvjeta zapošljavanja, odnosno ovlast donošenja Pravilnika o osoblju. Međutim, u tom pogledu nijedno pravilo formalno ne zabranjuje predmetno prenošenje nadležnosti i usto je ta odluka o prenošenju donesena na temelju pravila primarnog prava u odnosu na koje je sud Unije već naveo da podrazumijeva ovlast upravnog vijeća da prenese zadaću donošenja Pravilnika o osoblju (vidjeti presudu X/ESB, EU:T:2001:251, t. 100. do 104.).

251

Isto tako, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, ESB je na temelju odredbi članka 36.1. Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a imao pravo u svojim Uvjetima zapošljavanja predvidjeti disciplinski režim koji mu omogućuje da, osobito u slučaju da neki od članova njegova osoblja povrijedi obveze koje ima na temelju svojega ugovora o radu, poduzme potrebne mjere s obzirom na odgovornosti i ciljeve koji su mu dodijeljeni (presuda X/ESB, EU:T:2001:251, t. 63.).

252

Osim toga, Službenički sud je, kad je odgovarao na slične argumente i pri čemu mu u tome nije proturječio sud u žalbenom postupku, presudio da u najboljem slučaju članak 6. stavak 2. Europske socijalne povelje, potpisane u Torinu 18. listopada 1961., „potiče […], ali ne nameće kao obvezu postupke dobrovoljnih pregovora između poslodavaca ili organizacije poslodavaca, s jedne strane, i organizacije radnika, s druge strane, radi uređivanja uvjeta zapošljavanja kolektivnim ugovorima“ i da, kad je riječ o članku 28. Povelje i članku 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, „iako oni ustanovljuju pravo na slobodno udruživanje, koje uključuje pravo radnika da osnivaju sindikate za zaštitu svojih socijalnih i gospodarskih interesa, njihove odredbe ne sadrže obvezu postupka kolektivnog pregovaranja ili obvezu da se tim sindikatima dâ ovlast suodlučivanja prilikom izrade uvjeta zapošljavanja radnika“ (presuda Heath/ESB, F‑121/10, EU:F:2011:174, t. 121.).

253

Stoga je ESB mogao jednostrano donijeti Uvjete zapošljavanja i Pravilnik o osoblju i izmijeniti ih nakon savjetovanja s Odborom za osoblje, s obzirom na to ne postoji obveza da ESB u ovom području sklapa kolektivne ugovore sa sindikalnim organizacijama koje predstavljaju njegovo osoblje. Naime, kao institucija Unije iz članka 13. UEU‑a i na temelju Protokola o Statutu ESSB‑a i ESB‑a, ESB može uredbom donijeti odredbe koje se primjenjuju na njegovo osoblje (vidjeti presudu Cerafogli/ESB, F‑84/08, EU:F:2010:134, t. 47.).

254

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da osmi tužbeni razlog valja odbiti kao očito neosnovan.

255

S obzirom na to da su odbijeni svi tužbeni razlozi za poništenje pobijane odluke, zahtjev za poništenje je, slijedom toga, neosnovan.

256

Iako je tužitelj formalno podnio zahtjev za naknadu štete koji nije samo vezan za pobijanu odluku nego i za ponašanje ESB‑a, Službenički sud utvrđuje da je tužiteljev zahtjev za naknadu štete jasno vezan za njegov zahtjev za poništenje pobijane odluke. S obzirom na to da je potonji odbijen kao neosnovan, isto valja učiniti i sa zahtjevom za naknadu štete.

257

Službenički sud dodatno ističe da u svakom slučaju tužitelj nije ni na koji način dokazao postojanje navodne imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio zbog ponašanja ESB‑a izvan konteksta donošenja pobijane odluke.

258

S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti u cijelosti.

259

Sukladno članku 101. Poslovnika, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe poglavlja 8. odjeljka 2. navedenog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove i dužna je na zahtjev druge stranke snositi troškove koje joj je prouzročila. Sukladno članku 102. stavku 1. istog poslovnika, Službenički sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove, ali da je dužna samo djelomično snositi troškove druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi.

260

Iz razloga navedenih u ovoj presudi proizlazi da tužitelj nije uspio u postupku. On je naveo da ESB‑u treba naložiti snošenje troškova čak i ako njegova tužba bude odbijena, ali nije naveo nijedan argument u prilog tom zahtjevu. Štoviše, on je uz kritiku istaknuo okolnost da je Banka sustavno angažirala odvjetnika da je zastupa pred Službeničkim sudom, iako ima pravnu službu u kojoj rade osobe specijalizirane za njezine sporove s njezinim osobljem. Međutim, s tim u vezi Službenički sud podsjeća da u načelu institucije Unije, uključujući ESB, imaju pravo angažirati odvjetnika i da pritom nisu dužne dokazati da im je takva pomoć objektivno opravdana (vidjeti rješenja Komisija/Kallianos C‑323/06 P‑DEP, EU:C:2012:49, t. 10. i 11.; Marcuccio/Komisija, T‑44/10 P‑DEP, EU:T:2013:513, t. 29. i 30. i Eklund/Komisija, F‑57/11 DEP, EU:F:2014:254, t. 34. i 35.).

261

Stoga, s obzirom na to da je ESB u svojem zahtjevu izričito tražio da se tužitelju naloži snošenje troškova i da, osim toga, okolnosti slučaja ne opravdavaju primjenu odredbi članka 102. stavka 1. Poslovnika Službeničkog suda, tužitelj snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova ESB‑a.

Slijedom navedenoga,

SLUŽBENIČKI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje: