—

za društvo X AB, R. Persson Österman, advokat,

—

za Skatteverket, A. Berg, u svojstvu agenta,

—

za švedsku vladu, A. Falk, C. Meyer‑Seitz, U. Persson i K. Sparrman kao i E. Karlsson, L. Swedenborg i C. Hagerman, u svojstvu agenata,

—

za dansku vladu, C. Thorning i M. Wolff, u svojstvu agenata,

—

za njemačku vladu, T. Henze i J. Möller, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, L. Banciella Rodríguez‑Miñón, u svojstvu agenta,

—

za francusku vladu, D. Colas i J.–S. Pilczer, u svojstvu agenata,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Gentilija, avvocato dello Stato,

—

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i M. Gijzen, u svojstvu agenata,

—

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes i J. Martins da Silva kao i M. Rebelo, u svojstvu agenata,

—

za finsku vladu, J. Heliskoski, u svojstvu agenta,

—

za vladu Ujedinjene Kraljevine, L. Christie, u svojstvu agenta, uz asistenciju R. Hilla, barrister,

—

za Europsku komisiju, W. Roels i J. Enegren, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 49. i 63. UFEU‑a.

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između X‑a AB, društva osnovanog u skladu sa švedskim pravom, i Skatteverketa (porezno tijelo) povodom njegova odbijanja da društvu X AB prizna pravo na porezni odbitak na temelju gubitaka po tečajnim razlikama koje je ono pretrpjelo prilikom prijenosa vlasničkih instrumenata u društvu kćeri sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini.

3

Članak 13. poglavlja 24. Zakona (1229:1999) o porezu na dobit (inkomstskattelagen (1999:1229), u daljnjem tekstu: IL) određuje pojam „vlasničkog instrumenta“ kako slijedi:

„Vlasnički instrument je udio u dioničkom društvu ili zadruzi ako ispunjava uvjete navedene u članku 14. i ako ga drži pravna osoba (poduzetnik imatelj) koja mora biti:

4

Članak 14. istog poglavlja IL‑a propisuje:

„Vlasnički instrument treba činiti kapitalnu imovinu i ispunjavati sljedeće uvjete:

[...]“

5

Poglavlje 25.a IL‑a o, među ostalim, dionicama koje čine vlasničke instrumente propisuje u članku 5.:

„Kapitalni dobitak podliježe oporezivanju samo pod uvjetima iz članka 9. [...]

Kapitalni gubitak može se odbiti samo ako odgovarajući kapitalni dobitak podliježe oporezivanju. [...]“

6

Na temelju članka 9. u vezi s člankom 18. poglavlja 25.a, a iznimno od općeg pravila iz članka 5. toga poglavlja, kapitalni dobici ostvareni po osnovi vlasničkih instrumenata podliježu porezu na dobit kad se njihov prijenos tiče ulaganja u fiktivno društvo ili se njime čini zlouporaba prava.

7

Tijekom 2003. društvo X AB, sa sjedištem u Švedskoj, osnovalo je u Ujedinjenoj Kraljevini društvo kći Y Ltd, čije su dionice izdane u američkim dolarima.

8

Između 2003. i 2009. društvo Y Ltd povećalo je temeljni kapital ulozima putem izdavanja novih dionica isključivo društvu X AB. U dva navrata potonje je društvo potom prenijelo dionice koje je držalo u društvu Y Ltd na svoje društvo majku. Nakon tih prijenosa, društvo X AB držalo je dionice koje predstavljaju oko 45% temeljnoga kapitala i isto toliko glasačkih prava.

9

Nije sporno da su te dionice „vlasnički instrumenti“ u smislu članka 13. poglavlja 24. IL‑a.

10

Budući da je društvo X AB željelo okončati djelatnosti društva Y Ltd, planiralo je prenijeti navedene dionice. Međutim, vezano uz tu transakciju, postojao je rizik gubitka po tečajnim razlikama s obzirom na to da je X AB u razdoblju od 2003. do 2004. u temeljni kapital društva Y Ltd uplatio ulog u novcu po povoljnijem tečaju od tečaja koji se primjenjivao na dan planiranog prijenosa. Društvo X AB je stoga prethodno ispitalo ima li pravo na odbitak toga mogućega gubitka, ali se suočilo sa švedskim poreznim zakonodavstvom koje određuje da se kapitalni gubici ostvareni na temelju „vlasničkih instrumenata“ načelno ne mogu odbiti od osnovice poreza na dobit.

11

Društvo X AB zatražilo je prethodno porezno rješenje Skatterättsnämndena (Komisija za porezno pravo) u pogledu pitanja je li takvo izuzeće u skladu s pravom Unije s obzirom na to da se primjenjuje na kapitalni gubitak koji proizlazi iz gubitka po tečajnim razlikama u vezi s „vlasničkim instrumentom“ u društvu sa sjedištem u drugoj državi članici Unije.

12

Prethodnim poreznim rješenjem od 18. ožujka 2013. Skatterättsnämnden je odgovorio niječno na to pitanje zbog toga što se na temelju švedskog poreznog prava ni kapitalni dobici ni kapitalni gubici ostvareni na temelju udjela koji čine „vlasničke instrumente“ načelno ne uzimaju u obzir prilikom izračuna porezne osnovice poreza na dobit.

13

Društvo X AB pobijalo je tu odluku pred Högsta förvaltningsdomstolenom (Visoki upravni sud).

14

U prilog osnovanosti svojega zahtjeva pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku društvo X AB u biti navodi da su ulaganja koja je ono ostvarilo u društvu Y Ltd bila rizičnija od usporedivih domaćih ulaganja zbog švedskog zakonodavstva. Njegova argumentacija se ponajprije oslanja na to da ulaganja u švedskim krunama u švedsko dioničko društvo nisu izložena nesigurnostima poput valutnog rizika za razliku od investicija u drugoj državi članici. Švedski porezni sustav time sprečava slobodno kretanje kapitala i slobodu poslovnog nastana, kako je Sud već odlučio u presudi Deutsche Shell (C‑293/06, EU:C:2008:129), čije rješenje se može prenijeti na spor u glavnom postupku.

15

U tim je okolnostima Högsta förvaltningsdomstolen odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protive li se članci 49. i 63. UFEU‑a nacionalnom propisu u skladu s kojim država članica sjedišta poduzetnika ne priznaje pravo na porezni odbitak gubitka po tečajnim razlikama koji je sastavni dio kapitalnoga gubitka ostvarenog po vlasničkim instrumentima koje ono drži u društvu sa sjedištem u drugoj državi članici, ako država članica sjedišta prvog poduzetnika primjenjuje sustav prema kojem se kapitalni dobici i kapitalni gubici ostvareni po osnovi te imovine ne uzimaju u obzir prilikom izračuna osnovice poreza?“

16

Budući da se prethodno pitanje istodobno odnosi na slobodu poslovnog nastana i na slobodu kretanja kapitala, utvrđene člancima 49. i 63. UFEU‑a, valja prethodno odrediti na koju od te dvije slobode može utjecati nacionalno zakonodavstvo poput onoga u glavnom postupku.

17

U tom smislu iz stalne sudske prakse proizlazi da valja uzeti u obzir predmet tog zakona (presude Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑35/11, EU:C:2012:707 t. 90. i navedena sudska praksa kao i Hervis Sport- és Divatkereskedelmi, C‑385/12, EU:C:2014:47, t. 21.).

18

Nacionalni zakoni koji se primjenjuju samo na udjele koji omogućuju izvršavanje stanovitog utjecaja na odluke nekog trgovačkog društva ili određivanje njegovih djelatnosti potpadaju u područje primjene članka 49. UFEU‑a, koji se odnosi na slobodu poslovnog nastana (presude Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑35/11, EU:C:2012:707, t. 91. i navedena sudska praksa te Hervis Sport- és Divatkereskedelmi, C‑385/12, EU:C:2014:47, t. 22.).

19

Nasuprot tomu, nacionalne odredbe koje se primjenjuju na udjele koji se stječu samo radi financijskog ulaganja, bez namjere izvršavanja utjecaja na upravljanje i kontrolu nad poduzećem, moraju se razmotriti isključivo s obzirom na slobodu kretanja kapitala (presuda Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑35/11, EU:C:2012:707, t. 92. i navedena sudska praksa).

20

Kad je riječ o predmetnom švedskom zakonodavstvu u glavnom postupku, očito je da kategorija „vlasničkih instrumenata“ ne obuhvaća samo udjele kod kojih zbroj glasačkih prava predstavlja najmanje 10% glasačkih prava koja su vezana uz ukupan broj udjela u tom društvu, nego i udjele koji nisu uvršteni na burzu i to bez uvjeta u pogledu minimalnog postotka.

21

Usto, Sud je već presudio da udjeli od najmanje 10% u temeljnom kapitalu ili u pravima glasa ne pretpostavljaju nužno da imatelj tih udjela izvršava određeni utjecaj na odluke nekog trgovačkog društva čiji je dioničar (vidjeti u tom smislu presude Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑446/04, EU:C:2006:774, t. 58. i Itelcar, C‑282/12, EU:C:2013:629, t. 22.).

22

Slijedom toga, predmet nacionalnog zakonodavstva u glavnom postupku ne pomaže u utvrđivanju radi li se pretežno o materiji članka 49. UFEU‑a ili članka 63. UFEU‑a.

23

U istom slučaju, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, kako bi utvrdio ulazi li situacija u glavnom postupku u područje jedne ili druge odredbe, Sud uzima u obzir činjenične elemente konkretnog predmeta (vidjeti u tom smislu presude Test Claimants in the FII Group Litigation, C‑35/11, EU:C:2012:707, t. 93. i 94. kao i navedenu sudsku praksu).

24

U tom pogledu, iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da društvo X AB drži 45% dionica u temeljnom kapitalu i u pravima glasa. Međutim, Sud je već presudio da stjecanje udjela na toj razini imatelju načelno daje „stanovit utjecaj“ na odluke i djelatnosti dotičnog društva, u smislu sudske prakse navedene u točki 18. ove presude (vidjeti po analogiji presudu SGI, C‑311/08, EU:C:2010:26, t. 35.).

25

U tim okolnostima zahtjev za prethodnu odluku treba promatrati na način da se odnosi na tumačenje odredaba UFEU‑a o slobodi poslovnog nastana.

26

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 49. UFEU‑a tumačiti na način da se suprotstavlja nacionalnom poreznom zakonodavstvu države članice koje kapitalne dobitke ostvarene po osnovi vlasničkih instrumenata izuzima od poreza na dobit i istodobno isključuje pravo na odbitak kapitalnih gubitaka ostvarenih po osnovni takvih instrumenata, čak i ako ti kapitalni gubici proizlaze iz gubitaka po tečajnim razlikama.

27

Valja podsjetiti da članak 49. UFEU‑a nalaže ukidanje ograničenja slobode poslovnog nastana. Stoga, iako prema svojem izričaju odredbe UFEU‑a o slobodi poslovnog nastana imaju za cilj osigurati pogodnost nacionalnog tretmana u državi članici primateljici, one također zabranjuju da država članica podrijetla jednom od svojih državljana ili trgovačkih društava koja su osnovana u skladu s njezinim pravom spriječi zasnivanje poslovnog nastana u drugoj državi članici (presuda Marks & Spencer, C‑446/03, EU:C:2005:763, t. 31.; National Grid Indus, C‑371/10, EU:C:2011:785, t. 35. i Bouanich, C‑375/12, EU:C:2014:138, t. 57.).

28

Prema stalnoj sudskoj praksi, sve mjere koje zabranjuju ostvarivanje te slobode ili ga ometaju ili čine manje privlačnim moraju se shvatiti kao takvo ograničenje (vidjeti presude National Grid Indus, C‑371/10, EU:C:2011:785, t. 36.; Finanziaria di Diego della Valle & C., C‑380/11, EU:C:2012:552, t. 33. i Bouanich, C‑375/12, EU:C:2014:138, t. 58.).

29

Sud je presudio da takvi ograničavajući učinci osobito mogu nastati zbog poreznog zakonodavstva i u tom se slučaju društvo može odvratiti od osnivanja podređenih jedinica kao što je stalna poslovna jedinica u drugim državama članicama i obavljanja djelatnosti putem takvih jedinica (presude Marks & Spencer, C‑446/03, EU:C:2005:763, t. 32. i 33.; Keller Holding, C‑471/04, EU:C:2006:143, t. 35. i Deutsche Shell, C‑293/06, EU:C:2008:129, t. 29.).

30

U tom pogledu, valja istaknuti da predmetno švedsko porezno zakonodavstvo načelno isključuje iz osnovice poreza na dobit kapitalne dobitke ostvarene prilikom prijenosa „vlasničkih instrumenata“, u smislu IL‑a. Slijedom toga, to zakonodavstvo ne propisuje nikakvo pravo na odbitak kapitalnih gubitaka ostvarenih tim transakcijama i to neovisno o tome imaju li društva, čiji su „vlasnički instrumenti“ bili predmet prijenosa, sjedište u Švedskoj.

31

Prema tome, kapitalni gubici po osnovi prijenosa „vlasničkih instrumenata“ koji nastaju zbog gubitka po tečajnim razlikama ne mogu se odbiti niti u slučaju, kao u predmetu u glavnom postupku, kad instrumente drži društvo sa sjedištem u drugoj državi članici niti kad instrumente drži društvo sa sjedištem u Švedskoj ‐ neovisno o tome je li temeljni kapital potonjeg izražen u švedskim krunama ili u bilo kojoj drugoj valuti koju dopušta nacionalno zakonodavstvo.

32

Prema tome, suprotno onomu što navodi tužitelj u glavnom postupku, ne postoji manje povoljno postupanje prema investicijama u „vlasničke instrumente“ ostvarenim u drugoj državi članici, a ne Švedskoj, s obzirom na nepostojanje prava na odbitak gubitaka po tečajnim razlikama, nego što je slučaj sa sličnim investicijama koje su izvršene u Švedskoj.

33

U tom pogledu valja dodati da, čak i pod pretpostavkom da takvo nepostojanje prava na odbitak može dovesti društvo koje je investiralo u „vlasničke instrumente“ društva sa sjedištem na državnom području druge države članice u nepovoljan položaj zbog izloženosti gubitku po tečajnim razlikama kad je, poput predmeta u glavnom postupku, ta investicija izvršena u instrumente koji su izraženi u valuti koja nije valuta države članice primateljice, iz porezne nadležnosti država članica proizlazi da sloboda društava na izbor između različitih država članica svojeg poslovnog nastana nikako ne znači da bi potonje bile dužne prilagoditi vlastiti porezni sustav različitim sustavima oporezivanja drugih država članica kako bi jamčile da se društvo koje odabere svoj poslovni nastan u određenoj državi članici oporezuje na nacionalnoj razini jednako kao i društvo koje je svoj poslovni nastan odabralo u drugoj državi članici, s obzirom na to da taj izbor može, ovisno o slučaju, biti povoljniji ili nepovoljniji za potonje društvo (vidjeti u tom smislu presude Deutsche Shell, C‑293/06, EU:C:2008:129, t. 43. i Krankenheim Ruhesitz am Wannsee‑Seniorenheimstatt, C‑157/07, EU:C:2008:588, t. 50.).

34

Isto tako, što se tiče aktualnog stanja u kojem se nalazi pravo Unije u području izravnog oporezivanja, odredbe UFEU‑a o slobodi poslovnog nastana ne mogu se tumačiti na način da državama članicama nameću prilagodbu vlastitog poreznog sustava kako bi one uzele u obzir moguće valutne rizike s kojima su suočena društva zbog mnoštva valuta na području Unije među kojima ne postoji fiksni tečaj ili zbog nacionalnih zakonodavstava koja, kao što je slučaju u predmetu u glavnom postupku, omogućuju izražavanje temeljnoga kapitala u valuti trećih država.

35

Iz toga slijedi da nacionalno zakonodavstvo poput onoga u glavnom postupku ne može ograničiti slobodu poslovnog nastana.

36

Taj zaključak ne može biti doveden u pitanje navodima u presudi Deutsche Shell (C‑293/06, EU:C:2008:129) na koju se oslanja društvo X AB.

37

U toj je presudi Sud odlučio da se odredbe UFEU‑a o slobodi poslovnog nastana protive tome da država članica izuzme, za potrebe utvrđivanja nacionalne porezne osnovice, gubitak po tečajnim razlikama društva koje ima registrirano sjedište na državnom području te države članice prilikom vraćanja dotacijskoga kapitala koji je ono odobrilo svojoj stalnoj poslovnoj jedinici sa sjedištem u drugoj državi članici.

38

Međutim, Sud je do toga zaključka došao u drukčijem pravnom kontekstu od onoga koji proizlazi iz primjene nacionalnog zakonodavstva o kojemu je riječ u glavnom postupku. Naime, kako je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, predmetno nacionalno zakonodavstvo koje je dovelo do presude Deutsche Shell (C‑293/06, EU:C:2008:129) propisivalo je kao opće pravilo da dobici po tečajnim razlikama podliježu oporezivanju, dok su se istodobno gubici po tečajnim razlikama mogli odbiti, osim ako nije drukčije određeno ugovorom o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.

39

Međutim, to nije slučaj u predmetu u glavnom postupku zbog toga što je, kako je navedeno u točki 30. ove presude, švedsko porezno zakonodavstvo o kojemu je riječ u glavnom postupku načelno indiferentno prema rezultatima kapitalnih transakcija u vezi s „vlasničkim instrumentima“, s obzirom na to da je Kraljevina Švedska odabrala, kao opće pravilo, da neće izvršavati svoju poreznu nadležnost.

40

U tim uvjetima, ne može se zaključiti iz odredbi UFEU‑a o slobodi poslovnog nastana da je ta država članica dužna izvršavati ‐ štoviše asimetrično ‐ svoju poreznu nadležnost kako bi omogućila pravo na odbitak gubitaka nastalih prilikom transakcija čiji se rezultati, kada bi bili pozitivni, u svakom slučaju ne bi oporezivali.

41

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 49. UFEU‑a treba tumačiti na način da se ne protivi nacionalnom poreznom zakonodavstvu države članice koje kapitalne dobitke ostvarene po osnovi vlasničkih instrumenata načelno izuzima od poreza na dobit i istodobno isključuje pravo na odbitak kapitalnih gubitaka ostvarenih po osnovi tih instrumenata, čak i ako ti kapitalni gubici proizlaze iz gubitaka po tečajnim razlikama.

42

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 49. UFEU‑a treba tumačiti na način da se ne protivi nacionalnom poreznom zakonodavstvu države članice koje kapitalne dobitke ostvarene po osnovi vlasničkih instrumenata načelno izuzima od poreza na dobit i istodobno isključuje pravo na odbitak kapitalnih gubitaka ostvarenih po osnovi tih instrumenata, čak i ako ti kapitalni gubici proizlaze iz gubitaka po tečajnim razlikama.