—

za Coty Germany GmbH, M. Fiebig, Rechtsanwalt,

—

za Stadtsparkasse Magdeburg, N. Gross, Rechtsanwalt,

—

za njemačku vladu, T. Henze i J. Kemper, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, F. Bulst i F. Wilman, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 3. točke (e) Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL L 157, str. 45. i ispravak SL L 195, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Coty Germany GmbH (u daljnjem tekstu: Coty Germany), koje je nositelj prava intelektualnog vlasništva, i bankovne institucije Stadtsparkasse Magdeburg (u daljnjem tekstu: Stadtsparkasse), u vezi s odbijanjem Stadtsparkassea da društvu Coty Germany pruži informacije o jednom bankovnom računu.

3

Uvodne izjave 2., 10., 13., 15., 17. i 32. Direktive 2004/48 glase kako slijedi:

[...]

[...]

[...]

[...]

[...]

4

U skladu s člankom 2. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2004/48/EZ:

„Ova Direktiva ne utječe na:

5

Članak 8. Direktive 2004/48, naslovljen „Pravo na informaciju“, propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da, u okviru postupaka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva i kao odgovor na opravdan i razmjeran zahtjev tužitelja, nadležna sudska tijela mogu narediti da informaciju o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povrjeđuju prava intelektualnog vlasništva treba pružiti počinitelj povrede i/ili bilo koja druga osoba:

2.   Podaci iz stavka 1., prema potrebi, obuhvaćaju:

3.   Stavci 1. i 2. primjenjuju se ne dovodeći u pitanje ostale zakonske odredbe koje:

6

Direktiva 95/46 u članku 2., naslovljenom „Definicije“, propisuje:

„U smislu ove Direktive:

[...]“

7

Zakon o žigovima (Markengesetz) od 25. listopada 1994. (BGBl. 1994. I, str. 3082.), kako je izmijenjen Zakonom od 19. listopada 2013. (BGBl. 2013. I, str. 3830., u daljnjem tekstu: Markengesetz), u članku 19., naslovljenom „Pravo na informaciju“, propisuje:

„1.   Nositelj žiga ili trgovačkog naziva može u slučajevima iz članaka 14., 15. i 17. zatražiti od počinitelja povrede da bez odgađanja pruži informacije o podrijetlu i distribucijskoj mreži robe ili usluga s nezakonitom oznakom.

2.   U slučaju očite povrede ili ako je nositelj žiga ili trgovačkog naziva podnio tužbu protiv počinitelja povrede, to pravo odnosi se (ne dovodeći u pitanje odredbe stavka 1.) i na osobu koja je, na komercijalnoj razini,

osim ako ta osoba nije ovlaštena u skladu s člancima 383. do 385. Zakona o građanskom postupku [(Zivilprozessordnung)] odbiti svjedočiti u postupku pokrenutom protiv počinitelja povrede. U slučaju tužbe radi ostvarenja prava na informaciju u skladu s prvom rečenicom, sud može na temelju zahtjeva prekinuti spor u tijeku protiv počinitelja povrede do rješenja spora u vezi s pravom na informaciju. Osoba koja je dužna pružiti informacije može zahtijevati od oštećenika da joj naknadi troškove uzrokovane pružanjem navedenih informacija.

[...]“

8

Članak 383. stavak 1. njemačkoga Zakona o građanskom postupku, u verziji objavljenoj 5. prosinca 2005. (BGBl. 2005. I, str. 3202.), naslovljen „Odbijanje svjedočenja zbog osobnih razloga“, propisuje:

„Svjedočenje mogu odbiti:

[...]

9

Društvo Coty Germany proizvodi i distribuira parfeme te je nositelj isključive licencije žiga Zajednice Davidoff Hot Water, registrirane pod brojem 968661, za parfumerijske proizvode.

10

U siječnju 2011. društvo Coty Germany kupilo je putem internetskog dražbenog portala bočicu parfema sa žigom Davidoff Hot Water. Ono je cijenu proizvoda uplatilo na bankovni račun otvoren u Sparkasseu, koji je naveo prodavatelj.

11

Kad je društvo Coty Germany utvrdilo da je kupilo proizvod kojim se povređuje pravo, od dražbenog je portala zahtijevalo da mu otkrije stvarno ime nositelja korisničkog računa na navedenom portalu putem kojeg je parfem prodan s obzirom na to da je prodaja izvršena pod pseudonimom. Navedena je osoba priznala da je nositelj korisničkog računa na dražbenom portalu, ali je zanijekala da je prodavatelj dotičnog proizvoda te je, pozivajući se na pravo neočitovanja, odbila pružiti dodatne informacije.

12

Društvo Coty Germany tada se obratilo Sparkasseu i zatražilo da mu na temelju članka 19. stavka 2. Markengesetza otkrije ime i adresu vlasnika bankovnog računa na koji je uplatilo iznos cijene za kupljenu robu kojom se povređuje pravo. Sparkasse se pozvao na bankovnu tajnu i odbio mu je pružiti tu informaciju.

13

Društvo Coty Germany podnijelo je tužbu Landgerichtu Magdeburg (Regionalni sud u Magdebourgu), koji je Sparkasseu naložio pružanje traženih informacija.

14

Oberlandesgericht Naumburg (Viši regionalni sud u Naumburgu), žalbeni sud kojemu se obratio Stadtsparkasse, ukinuo je prvostupanjsku presudu smatrajući da je zahtjev za pružanje dotičnih informacija bio neutemeljen s obzirom na prvu rečenicu točke 3. stavka 2. članka 19. Markengesetza.

15

Oberlandesgericht Naumburg smatrao je da iako su Stadtsparkasseove usluge, u ovom slučaju vođenje tekućeg računa, bile korištene za izvršenje aktivnosti kojom se povređuje pravo, Stadtsparkasse je kao bankovna institucija imao pravo na temelju prve rečenice stavka 2. članka 19. Markengesetza, u vezi s člankom 383. stavkom 1. Zakona o građanskom postupku, odbiti svjedočenje u okviru građanskog postupka.

16

Navedeni sud smatrao je da tumačenje tih odredaba s obzirom na Direktivu 2004/48/EZ ne poništava taj zaključak.

17

Društvo Coty Germany ostalo je pri svojim zahtjevima te je uložilo revizijski pravni lijek pred Bundesgerichtshofom (Savezni sud). S obzirom na postojanje sumnji u vezi s tumačenjem Direktive 2004/48/EZ i osobito njezina članka 8., Bundesgerichtshof je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 8. stavak 3. točku (e) Direktive 2004/48/EZ tumačiti na način da se protivi nacionalnom propisu koji u slučaju kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku dopušta bankovnoj instituciji da se pozove na bankovnu tajnu radi odbijanja pružanja, prema članku 8. stavku 1. točki (c) navedene direktive, informacija o imenu i adresi vlasnika računa?“

18

Stadtsparkasse ističe nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku navodeći da spor o kojem odlučuje sud koji je uputio zahtjev ne uređuje Direktiva 2004/48/EZ, nego isključivo nacionalno pravo s obzirom na to da se na zahtjev za informacijama o kojem je riječ u glavnom postupku ne primjenjuje postupak u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva, nego je riječ o slučaju očite povrede prava povezenih sa žigom Zajednice. Međutim, takav slučaj nije obuhvaćen Direktivom 2004/48/EZ.

19

U tom pogledu valja utvrditi, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 20. svojeg mišljenja, da je zahtjev za informacije, koji je podnesen u okviru postupka u vezi s očitom povredom prava povezanih sa žigom, obuhvaćen područjem primjene članka 8. stavka 1. Direktive 2004/48/EZ.

20

Taj zaključak potvrđuje uvodna izjava 13. Direktive 2004/48/EZ prema kojoj je potrebno odrediti područje primjene te direktive što je šire moguće kako bi se obuhvatila sva prava intelektualnog vlasništva pokrivena odredbama Zajednice u tom području i/ili nacionalnim pravom dotične države članice. Stoga treba smatrati da je ta direktiva primjenjiva i na postupak u vezi s povredom prava povezanih sa žigom Zajednice.

21

Stoga se zahtjev za prethodnu odluku mora smatrati dopuštenim.

22

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 8. stavak 3. točku (e) Direktive 2004/48/EZ tumačiti na način da se protivi odredbi koja u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku dopušta bankovnoj instituciji da se pozove na bankovnu tajnu radi odbijanja pružanja informacija o imenu i adresi vlasnika računa prema članku 8. stavku 1. točki (c) navedene direktive.

23

Kao prvo, iz teksta članka 8. stavka 1. točke (c) Direktive 2004/48/EZ proizlazi da države članice osiguravaju da, u okviru postupaka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva i kao odgovor na opravdan i razmjeran zahtjev tužitelja, nadležna sudska tijela mogu narediti da informacije o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povređuju prava intelektualnog vlasništva treba pružiti svaka osoba za koju je utvrđeno da na komercijalnoj razini pruža usluge koje povređuju pravo.

24

Navedenu odredbu valja čitati u svjetlu uvodne izjave 17. te direktive prema kojoj bi se mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni tom direktivom trebali odrediti u svakom slučaju na takav način da se propisno vodi računa o posebnim obilježjima svakog prava intelektualnog vlasništva i, kada je primjereno, o namjernoj ili nenamjernoj prirodi povrede.

25

Kao drugo, iz članka 8. stavka 3. točke (e) Direktive 2004/48/EZ proizlazi da se njezin članak 8. stavak 1. primjenjuje ne dovodeći u pitanje ostale zakonske odredbe koje uređuju zaštitu povjerljivosti izvora informacija ili obradu osobnih podataka.

26

Nesporno je da bankovna institucija, kao što je to ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, može biti obuhvaćena člankom 8. stavkom 1. točkom (c) Direktive 2004/48/EZ. Također je nesporno da kad takva bankovna institucija priopći ime i adresu jednog od svojih klijenata, riječ je o obradi osobnih podataka, kako je definirana u članku 2. točkama (a) i (b) Direktive 95/46/EZ.

27

Nacionalna odredba kao što je to ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja dopušta bankovnoj instituciji da se pozove na bankovnu tajnu i ne priopći informacije zatražene u okviru građanskog postupka, može biti obuhvaćena područjem primjene članka 8. stavka 3. točke (e) Direktive 2004/48/EZ.

28

Članak 8. stavak 1. točka (c) Direktive 2004/48/EZ, u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 3. točkom (e), zahtijeva poštovanje različitih prava. Naime, s jedne se strane treba poštovati pravo na informaciju, a s druge strane pravo na zaštitu osobnih podataka.

29

Na taj način pravo na informaciju, za koje vrijedi pretpostavka da ga tužitelj uživa u okviru postupka zbog povrede njegova prava intelektualnog vlasništva, čini u dotičnom području primjenjivim i stvarnim temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek, koje je zajamčeno u članku 47. Povelje, te osigurava djelotvorno ostvarenje temeljnog prava na vlasništvo, čiji je dio pravo intelektualnog vlasništva zaštićeno u članku 17. stavku 2. Povelje. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 31. svojeg mišljenja, prvo od tih temeljnih prava instrument je koji je potreban za zaštitu drugog prava.

30

Pravo na zaštitu osobnih podataka, koje uživaju osobe navedene u članku 8. stavku 1. Direktive 2004/48/EZ, dio je temeljnog prava svake osobe da se zaštite osobni podaci koji se na nju odnose, kao što to jamče članak 8. Povelje i Direktiva 95/46/EZ.

31

Što se tiče tih prava, iz uvodne izjave 32. Direktive 2004/48/EZ proizlazi da ona poštuje temeljna prava i drži se načela priznatih u Povelji. Ona osobito nastoji osigurati puno poštovanje intelektualnog vlasništva, u skladu s člankom 17. stavkom 2. Povelje.

32

Istodobno, kao što to proizlazi iz članka 2. stavka 3. točke (a) i uvodnih izjava 2. i 15. Direktive 2004/48/EZ, zaštita intelektualnog vlasništva ne bi trebala kočiti zaštitu osobnih podataka pa Direktiva 2004/48/EZ ne može, u načelu, utjecati na Direktivu 95/46/EZ.

33

Na taj način ovaj zahtjev za prethodnu odluku postavlja pitanje nužnog pomirenja zahtjeva povezanih sa zaštitom različitih temeljnih prava, odnosno, s jedne strane, prava na djelotvoran pravni lijek i prava intelektualnog vlasništva te, s druge strane, prava na zaštitu osobnih podataka (vidjeti u tom smislu presudu Promusicae, C‑275/06, EU:C:2008:54, t. 65.).

34

U tom pogledu valja podsjetiti, kao prvo, da prema sudskoj praksi Suda pravo Unije zahtijeva da države članice kod prenošenja direktiva skrbe o tome da ih tumače na način koji omogućava osiguranje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava koja su zaštićena Unijinim pravnim poretkom. Nadalje, prilikom provedbe mjera za prenošenje navedenih direktiva, na tijelima i sudovima država članica jest dužnost ne samo da svoje nacionalno pravo tumače u skladu s tim direktivama nego i da ih ne tumače na način koji bi bio protivan navedenim temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Unije (vidjeti presudu Promusicae, C‑275/06, EU:C:2008:54, t. 70.).

35

Kao drugo, valja navesti da članak 52. stavak 1. Povelje posebice pojašnjava da svako ograničenje pri ostvarivanju priznatih prava i sloboda mora poštovati bit tih prava i sloboda te da iz sudske prakse Suda proizlazi da se mora smatrati da mjera koja predstavlja bitnu povredu prava zaštićenog Poveljom ne poštuje zahtjev osiguranja takve pravedne ravnoteže između temeljnih prava koja je potrebno pomiriti (u vezi sa sudskim nalogom vidjeti presude Scarlet Extended, C‑70/10, EU:C:2011:771, t. 48. i 49. kao i Sabam, C‑360/10, EU:C:2012:85, t. 46. i 47.).

36

U ovom slučaju nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku dopušta bankovnoj instituciji da se pozove na bankovnu tajnu radi odbijanja pružanja informacija o imenu i adresi vlasnika računa, prema članku 8. stavku 1. točki (c) Direktive 2004/48/EZ, imajući u vidu da iako članak 8. stavak 1. te direktive doista ne priznaje autonomno pravo na informaciju koje bi pojedinci mogli izravno ostvarivati u odnosu na počinitelja povrede ili osobe navedene u članku 8. stavku 1. točkama (a) do (d) navedene direktive, on ipak državama članicama nameće obvezu osiguranja mogućnosti dobivanja te informacije sudskim nalogom.

37

Čini se da odredba nacionalnog prava o kojoj je riječ u glavnom postupku, promatrana zasebno, dopušta neograničeno odbijanje s obzirom na to da njezin tekst ne sadrži ni uvjet ni pojašnjenje, a što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

38

Takva odredba nacionalnog prava, promatrana zasebno, može na taj način onemogućiti pravo na informaciju priznato u članku 8. stavku 1. Direktive 2004/48/EZ te je stoga, kao što to proizlazi iz točke 29. ove presude, takve naravi da ne poštuje temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek i temeljno pravo na intelektualno vlasništvo.

39

U tom pogledu, takvo neograničeno i bezuvjetno dopuštenje da se pozove na bankovnu tajnu onemogućuje da postupci predviđeni u Direktivi 2004/48/EZ i mjere koje poduzimaju nadležna nacionalna tijela, osobito kada žele naložiti priopćavanje traženih informacija na temelju članka 8. stavka 1. te direktive, propisno vode računa o posebnim obilježjima svakog prava intelektualnog vlasništva i, kada je primjereno, o namjernoj ili nenamjernoj prirodi povrede.

40

Iz toga slijedi da takvo dopuštenje može, posredstvom obveze bankovne institucije da poštuje bankovnu tajnu, bitno povrijediti djelotvorno ostvarenje temeljnog prava na intelektualno vlasništvo u okviru članka 8. Direktive 2004/48/EZ, a u korist prava na zaštitu osobnih podataka koji se odnose na osobe navedene u članku 8. stavku 1. Direktive 2004/48/EZ.

41

Iz prethodno navedenoga proizlazi da je nacionalna odredba kao što je to ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, promatrana zasebno, takve naravi da bitno povređuje temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek i, u konačnici, temeljno pravo na intelektualno vlasništvo, koje uživaju nositelji tih prava, te da ona stoga ne poštuje zahtjev osiguranja pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava koja se odvaguju u članku 8. Direktive 2004/48/EZ.

42

Međutim, ipak je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri postoje li, ako je primjenjivo, drugi načini ili pravna sredstva koji bi nadležnim nacionalnim tijelima omogućili da nalože pružanje potrebnih informacija koje se odnose na identitet osoba koje su obuhvaćene člankom 8. stavkom 1. Direktive 2004/48/EZ s obzirom na posebna obilježja svakog slučaja, u skladu s uvodnom izjavom 17. te direktive.

43

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 8. stavak 3. točku (e) Direktive 2004/48/EZ treba tumačiti na način da se protivi nacionalnoj odredbi kao što je to ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja neograničeno i bezuvjetno dopušta bankovnoj instituciji da se pozove na bankovnu tajnu radi odbijanja pružanja informacija o imenu i adresi vlasnika računa prema članku 8. stavku 1. točki (c) te direktive.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 8. stavak 3. točku (e) Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da se protivi nacionalnoj odredbi kao što je to ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja neograničeno i bezuvjetno dopušta bankovnoj instituciji da se pozove na bankovnu tajnu radi odbijanja pružanja informacija o imenu i adresi vlasnika računa prema članku 8. stavku 1. točki (c) te direktive.