—

za Proximus SA, ranije Belgacom SA, nastavivši postupak koji je prethodno pokrenuo Belgacom Mobile SA, H. De Bauw i B. Den Tandt, advocaten,

—

za province de Namur, J. Bourtembourg i N. Fortemps, odvjetnici,

—

za belgijsku vladu, J. Van Holm i M. Jacobs, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Bourtembourg, odvjetnice,

—

za Europsku komisiju, J. Hottiaux i L. Nicolae, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 6. i 13. Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) (SL L 108, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 62.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Proximusa SA, ranije Belgacom SA, koji je nastavio postupak koji je pokrenuo Belgacom Mobile SA, i Province de Namur u vezi s porezom na stupove i primopredajnike u mobilnoj mreži koji su instalirani na području navedene provincije.

3

Direktiva 97/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 10. travnja 1997. o zajedničkom okviru za opća ovlaštenja i pojedinačne dozvole u području telekomunikacijskih usluga (SL L 117, str. 15.) stavljena je izvan snage 25. srpnja 2003. člankom 26. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL L 108, str. 33.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.; u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva).

4

Direktiva 97/13 bila je dio mjera potpune liberalizacije telekomunikacijskih usluga i infrastruktura, kao što je to proizlazilo iz njezinih uvodnih izjava 1., 3., 4. i 5. Ona je u tu svrhu uspostavila zajednički okvir primjenjiv na sustav ovlaštenja radi značajnog olakšavanja ulaska novih operatora na tržište. Taj je okvir predviđao, s jedne strane, pravila o postupcima odobrenja ovlaštenja i njihovu sadržaju, a s druge strane, pravila o vrsti pa čak i opsegu novčanih naknada povezanih s navedenim postupcima koje su države članice mogle propisati na teret poduzeća u sektoru telekomunikacijskih usluga.

5

Članak 4. Direktive 97/13, naslovljen „Uvjeti za opća ovlaštenja“, predviđao je u stavku 1.:

„Kada države članice općim ovlaštenjima uvjetuju pružanje telekomunikacijskih usluga, u točkama 2. i 3. Priloga navode se uvjeti koje je moguće postaviti uz takva ovlaštenja kada je to opravdano. Takva ovlaštenja obuhvaćaju najmanje otegotni sustav koji je u skladu s poštovanjem relevantnih osnovnih zahtjeva i drugih zahtjeva od općeg interesa, utvrđenih u točkama 2. i 3. Priloga.“ [neslužbeni prijevod]

6

Članak 11. te direktive, naslovljen „Porezi i naknade za pojedinačne licencije“, propisivao je:

„1.   Države članice osiguravaju da porezi koji se određuju poduzećima u postupcima ovlaštenja obuhvaćaju samo administrativne troškove povezane s izdavanjem, upravljanjem, nadzorom i primjenom relevantnih pojedinačnih licencija. Porezi za pojedinačnu licenciju proporcionalni su potrebnom radu te se objavljuju na odgovarajući i dovoljno obrazložen način kako bi se osigurao pristupačan uvid.

2.   Ne uzimajući u obzir stavak 1., države članice mogu u slučaju oskudnih resursa dopustiti nacionalnim regulatornim tijelima da odrede naknade koje odražavaju potrebu osiguranja optimalnog korištenja tih resursa. Te su naknade nediskriminatorne i osobito uzimaju u obzir potrebu promicanja razvoja inovativnih usluga i tržišnog natjecanja.“ [neslužbeni prijevod]

7

Članak 1. Direktive o ovlaštenju, naslovljen „Cilj i opseg“, navodi u stavku 2.:

„Ova Direktiva se primjenjuje na ovlaštenja za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga.“

8

Članak 2. te direktive, naslovljen „Definicije“ propisuje u stavku 2. točki (a) da pojam „‚opće ovlaštenje’ znači pravni okvir koji je utvrdila država članica kojim se osiguravaju prava na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga te predviđaju posebne obveze sektora koje se mogu primijeniti na sve ili na određene vrste elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, u skladu s ovom Direktivom“.

9

Članak 6. Direktive o ovlaštenju odnosi se na uvjete u okviru općeg ovlaštenja i u okviru prava na korištenje radijskih frekvencija i brojeva te na posebne obveze. Stavak 1. tog članka navodi:

„Opće ovlaštenje za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga, prava na korištenje radijskih frekvencija i prava na korištenje brojeva mogu podlijegati jedino uvjetima navedenim u dijelu A, B, i C Priloga. Ti uvjeti su objektivno opravdani u odnosu na dotičnu mrežu ili usluge, nediskriminirajući, proporcionalni i transparentni.“

10

U skladu s člankom 13. Direktive o ovlaštenju, naslovljenom „Naknade za prava korištenja i prava na instalaciju opreme“:

„Države članice mogu nadležnom tijelu dozvoliti da uvede naknade za prava korištenja radijskih frekvencija ili brojeva ili za prava na instalaciju opreme na, iznad ili ispod javnog ili privatnog vlasništva koje odražavaju potrebu osiguranja optimalnog korištenja tih resursa. Države članice osiguravaju da su te naknade objektivno opravdane, transparentne, nediskriminirajuće i proporcionalne u odnosu na njihovu namjenu i uzimaju u obzir ciljeve iz članka 8. [Okvirne Direktive].“

11

Provincijsko vijeće Namura donijelo je 17. listopada 1997. uredbu o porezima kojom je propisan godišnji porez na stupove i primopredajnike u mobilnoj telefonskoj mreži za poreznu godinu 1998. (u daljnjem tekstu: uredba o porezima).

12

Uredba o porezima navodi u članku 1. da se taj porez primjenjuje na „stupove i primopredajnike u [mobilnoj telefonskoj] mreži koji su instalirani na području provincije Namur“.

13

U skladu s člankom 2. te uredbe o porezima, navedeni porez „dužne su plaćati fizičke ili pravne osobe koje koriste stupove i/ili primopredajnike u [mobilnoj telefonskoj] mreži“.

14

Članak 3. uredbe o porezima utvrđuje iznos predmetnog poreza u visini od 100.000 belgijskih franaka (BEF) (otprilike 2478 eura) po stupu i 50.000 BEF (otprilike 1239 eura) po primopredajniku u mobilnoj telefonskoj mreži.

15

Iz spisa upućenog Sudu proizlazi da je Belgacom Mobile SA, čiji je pravni slijednik Belgacom SA, koji je zatim postao Proximus SA, operator javnih elektroničkih komunikacijskih mreža te na tom temelju vlasnik i korisnik stupova i primopredajnika u mobilnoj telefonskoj mreži, koji su instalirani na području provincije Namur.

16

Tijela provincije Namur izdala su tijekom 1999. na temelju uredbe o porezima obavijest o procjeni Belgacom Mobilove SA obveze plaćanja poreza o kojem je riječ u glavnom postupku u visini od 328.458,92 eura za poreznu godinu 1998. Protiv te obavijesti o procjeni obveze podnesen je prigovor upravitelju provincije. Budući da je upravitelj provincije odbio taj prigovor, Belgacom Mobile SA podnio je tužbu pred tribunal de première instance de Namur (prvostupanjski sud iz Namura) 14. lipnja 2000.

17

U potporu svojoj tužbi pred sudom koji je uputio zahtjev, Belgacom Mobile SA tvrdio je da uredba o porezima nije u skladu s Direktivom o ovlaštenju jer utvrđuje porez koji ulazi u područje primjene te direktive i ne ispunjava uvjete predviđene u njezinu članku 13.

18

Provincija Namur navela je da Direktiva o ovlaštenju nije primjenjiva u ovom slučaju jer porez o kojem je riječ u glavnom postupku nije ni naknada povezana s općim ovlaštenjem za iskorištavanje elektroničke komunikacijske mreže ni naknada povezana s instalacijom opreme na, iznad ili ispod javnog ili privatnog vlasništva.

19

S obzirom na ta očitovanja, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnju u vezi s usklađenošću poreza o kojem je riječ u glavnom postupku s Direktivom o ovlaštenju.

20

U tim je okolnostima tribunal de première instance de Namur (prvostupanjski sud iz Namura) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Uvodno valja navesti da se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na Direktivu o ovlaštenju. Stoga će Sud dati tumačenje te direktive kako je to zatražio sud koji je uputio zahtjev. Međutim, u skladu s člankom 19. te direktive, ona je stupila na snagu danom objave u Službenom listu Europskih zajednica, odnosno 24. travnja 2002., te je u skladu s člankom 18. primjenjiva od 25. srpnja 2003. Iz odluke o upućivanju proizlazi da se tužbom koju je Belgacom Mobile SA podnio 14. srpnja 2000. u glavnom postupku traži poništenje obavijesti o procjeni obveze koja je objavljena 1999. kada je Direktiva 97/13 još uvijek bila na snazi.

22

Međutim, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev utvrdi da glavni postupak u navedenom predmetu proizlazi iz Direktive 97/13, treba upozoriti na to da su odgovori na postavljena pitanja dani u ovoj presudi prenosivi na taj raniji zakonodavni akt.

23

Naime, u biti valja navesti, s jedne strane, da članak 6. stavak 1. Direktive o ovlaštenju odgovara članku 4. stavku 1. Direktive 97/13 jer te obje odredbe navode uvjete koje su države članice mogle ili koje mogu postaviti uz opće ovlaštenje. S druge strane, članak 13. Direktive o ovlaštenju odgovara članku 11. stavku 2. Direktive 97/13 jer te obje odredbe navode mogućnost država članica da pod određenim uvjetima odrede naknade uzimajući u obzir potrebu osiguranja optimalnog korištenja oskudnih resursa i promicanje tržišnog natjecanja, razvoj unutarnjeg tržišta odnosno podršku interesima građana Unije. Iz podudarnosti tih odredaba proizlazi da je tumačenje tih odredaba Direktive o ovlaštenju primjenjivo na te odredbe Direktive 97/13.

24

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 6. i 13. Direktive o ovlaštenju tumačiti na način da se protive tomu da se porez kao što je to onaj o kojem je riječ u glavnom postupku nametne fizičkoj ili pravnoj osobi koja iskorištava stupove i/ili primopredajnike u mobilnoj telefonskoj mreži.

25

Na temelju članka 1. stavka 2. Direktive o ovlaštenju, ona se primjenjuje na ovlaštenja za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga.

26

Ta direktiva ne propisuje samo pravila u vezi s postupkom odobravanja općih ovlaštenja ili prava na korištenje radijskih frekvencija ili brojeva, kao i u vezi sa sadržajem tih ovlaštenja, nego i pravila u vezi s vrstom pa čak i opsegom novčanih naknada koje su povezane s navedenim postupcima, a koje države članice mogu ubirati od poduzeća u sektoru elektroničkih komunikacijskih usluga (vidjeti presude Belgacom i Mobistar, C‑256/13 i C‑264/13, EU:C:2014:2149, t. 29., kao i Base Company, C‑346/13, EU:C:2015:649, t. 15.).

27

Prema ustaljenoj praksi Suda, u vezi s Direktivom o ovlaštenju, države članice ne mogu ubirati dodatne poreze ili naknade u odnosu na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, osim onih koji su predviđeni tom direktivom (presuda Base Company, C‑346/13, EU:C:2015:649, t. 16.; vidjeti u tom smislu i presude Vodafone España i France Telecom España, C‑55/11, C‑57/11 i C‑58/11, EU:C:2012:446, t. 28. i 29., kao i Belgacom i Mobistar, C‑256/13 i C‑264/13, EU:C:2014:2149, t. 30.).

28

Slijedom navedenog, da bi se odredbe Direktive o ovlaštenju mogle primijeniti na porez poput onog iz glavnog postupka, oporezivi događaj treba biti vezan uz postupak općeg ovlaštenja koji osigurava, sukladno članku 2. stavku 2. točki (a) Direktive o ovlaštenju, pravo na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga (presuda Base Company, C‑346/13, EU:C:2015:649, t. 17.; vidjeti u tom smislu i presude Fratelli De Pra i SAIV, C‑416/14, EU:C:2015:617, t. 41.; Komisija/Francuska, C‑485/11, EU:C:2013:427, t. 30., 31. i 34., kao i Vodafone Malta i Mobisle Communications, C‑71/12, EU:C:2013:431, t. 24. i 25.).

29

U tom pogledu, Sud je, s jedne strane, podsjetio da se članak 6. Direktive o ovlaštenju odnosi na uvjete i posebne obveze koji se mogu postaviti uz opće ovlaštenje i prava na korištenje radijskih frekvencija ili brojeva. Taj članak propisuje da opće ovlaštenje za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga, te pravâ na korištenje radijskih frekvencija i brojeva mogu podlijegati jedino uvjetima navedenim u dijelu A, B, i C Priloga toj direktivi (presuda Belgacom i Mobistar, C‑256/13 i C‑264/13, EU:C:2014:2149, t. 26.).

30

S druge strane, Sud je naveo da članak 13. Direktive o ovlaštenju ne obuhvaća sve naknade kojima podliježe infrastruktura koja omogućuje pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (presuda Belgacom i Mobistar, C‑256/13 i C‑264/13, EU:C:2014:2149, t. 34., kao i Base Company, C‑346/13, EU:C:2015:649, t. 18.).

31

Naime, taj se članak odnosi na uvjete pod kojima se mogu ubirati naknade za prava korištenja radijskih frekvencija ili brojeva ili za prava na instalaciju opreme na, iznad ili ispod nekretnina u javnom ili privatnom vlasništvu (presude Belgacom i Mobistar, C‑256/13 i C‑264/13, EU:C:2014:2149, t. 31., kao i Base Company, C‑346/13, EU:C:2015:649, t. 19.).

32

U ovom slučaju, iz odluke o upućivanju zahtjeva proizlazi da su porez o kojem je riječ u glavnom postupku „dužne [...] plaćati fizičke ili pravne osobe koje iskorištavaju stupove i/ili primopredajnike u [mobilnoj telefonskoj] mreži“.

33

Kao što to proizlazi iz očitovanja podnesenih Sudu, ne čini se da je oporezivi događaj, koji je u vezi s tim porezom koji se nameće fizičkoj ili pravnoj osobi koja iskorištava stupove i/ili primopredajnike u mobilnoj telefonskoj mreži neovisno o tome je li ta osoba nositelj ovlaštenja odobrenog primjenom Direktive o ovlaštenju ili ne, povezan s postupkom općeg ovlaštenja koji omogućava poduzećima pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga ili s općim ovlaštenjem u smislu članka 6. stavka 1. Direktive o ovlaštenju, a što doduše mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

34

Usto, prema sudskoj praksi Suda, izrazi „oprema“ i „instalacija“ iz članka 13. Direktive o ovlaštenju upućuju na materijalnu infrastrukturu koja omogućuje pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga odnosno na stvarnu instalaciju tih resursa na dotičnom javnom ili privatnom vlasništvu (presude Belgacom i Mobistar, C‑256/13 i C‑264/13, EU:C:2014:2149, t. 33., kao i Base Company, C‑346/13, EU:C:2015:649, t. 21.).

35

Dakle, iako se porez o kojem je riječ u glavnom postupku nameće fizičkoj ili pravnoj osobi koja iskorištava stupove i/ili primopredajnike u mobilnoj telefonskoj mreži, koji su materijalna infrastruktura koja omogućuje pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, ne čini se da navedeni porez ima obilježja naknade koja se nameće kao protučinidba za pravo na instaliranje opreme poduzećima koja pružaju elektroničke komunikacijske mreže i usluge.

36

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članke 6. i 13. Direktive o ovlaštenju treba tumačiti na način da se ne protive tomu da se porez kao što je to onaj o kojem je riječ u glavnom postupku nametne fizičkoj ili pravnoj osobi koja koristi stupove i/ili primopredajnike u mobilnoj telefonskoj mreži.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članke 6. i 13. Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) treba tumačiti na način da se ne protive tomu da se porez kao što je to onaj o kojem je riječ u glavnom postupku nametne fizičkoj ili pravnoj osobi koja koristi tornjeve i/ili primopredajnike u mobilnoj telefonskoj mreži.