—

za B., V. Soukup, advokát,

—

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

—

za vladu Helenske Republike, T. Papadopoulou, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, D. Martin i P. Němečková, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 76. Uredbe br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i njihove obitelji koje se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena i ažurirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997, L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 592/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. (SL L 177, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 118., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71) kao i članka 87. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166, str. 1. i ispravak SL L 200, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 988/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. (SL L 284, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 213., u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Ministerstvo práce a sociálních věcí (Ministarstvo rada i socijalnih pitanja) i B. o odluci kojom je B. oduzeto pravo na obiteljska davanja iz razloga što Češka Republika nije nadležna za dodjelu tih davanja.

3

Članak 1. Uredbe br. 1408/71, naslovljen „Definicije“, u svojoj točki (h) propisuje da „‘boravište’ znači uobičajeno boravište.“

4

Člankom 13. te Uredbe, naslovljenom „Opća pravila“, određeno je:

„1.   Ovisno o članku 14.c i 14.f na osobe na koje se odnosi ova Uredba primjenjuje se zakonodavstvo samo pojedinačne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s odredbama ove glave.

2.   Ovisno o člancima od 14. do 17.:

[...]

5

U poglavlju 7. Glave III. iste uredbe članak 76. naslovljen „Pravila ili prioritet [pravila prioriteta] u slučajevima preklapanja prava na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom nadležne države i u skladu sa zakonodavstvom države članice u kojoj članovi obitelji imaju boravište“ u svom stavku 1. određuje:

„Ako za vrijeme istog razdoblja za istog člana obitelji i zbog obavljanja zanimanja obiteljska davanja pruža zakonodavstvo države članice na čijem državnom području članovi obitelji imaju boravište, pravo na obiteljska davanja prema zakonodavstvu druge države, ako je potrebno prema članku 73. ili 74., obustavlja se do iznosa koji određuje zakonodavstvo prve države članice.“

6

Uredba br. 1408/71 zamijenjena je Uredbom br. 883/2004. Ta se uredba, u skladu sa svojim člankom 91., primjenjuje od dana stupanja na snagu provedbene uredbe. Uredba (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 (SL L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.) stupila je na snagu 1. svibnja 2010.

7

Članak 1. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Definicije“, u svojoj točki (j) propisuje da „‘boravište’ znači mjesto gdje osoba uobičajeno boravi“.

8

Članak 11. te uredbe, naslovljen „Opća pravila“, u svojim stavcima 1. i 3. točki (e) predviđa:

„1.   Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.

[...]

3.   Podložno člancima od 12. do 16.

[...]

9

Članak 87. iste uredbe naslovljen „Prijelazne odredbe“ u svojim stavcima 1., 3. i 8. propisuje:

„1.   Na temelju ove Uredbe nije moguće ostvariti neko pravo za razdoblje prije dana primjene.

[...]

3.   U skladu sa stavkom 1., pravo se stječe na temelju ove Uredbe čak i ako se odnosi na okolnost koja je nastala prije datuma primjene u nekoj od država članica.

[...]

8.   Ako se, kao posljedica ove Uredbe, na osobu primjenjuje zakonodavstvo države članice koja nije država članica određena sukladno glavi II. Uredbe (EEZ) [br. 1408/71], to se zakonodavstvo nastavlja primjenjivati tako dugo dok ta situacija ostane nepromijenjenom, a u svakom slučaju ne dulje od 10 godina od datuma početka primjene ove Uredbe, osim ako navedena osoba ne zatraži primjenu zakonodavstva čija je primjena moguća na temelju ove Uredbe. [...]“

10

Člankom 11. Uredbe br. 987/2009, naslovljenom „Elementi za određivanje boravišta“, određeno je:

„1.   U slučaju razlike u stavovima između ustanova dviju ili više država članica o određivanju boravišta osobe na koju se primjenjuje osnovna uredba, te ustanove suglasno utvrđuju središte interesa dotične osobe na temelju ukupne ocjene svih dostupnih informacija koje se odnose na relevantne činjenice, a mogu uključivati, ako je primjereno:

2.   Ako razmatranje raznih kriterija na temelju relevantnih činjenica navedenih u stavku 1. ne dovede do postizanja sporazuma između dotičnih ustanova, smatra se da su, za potrebe utvrđivanja stvarnog boravišta te osobe, odlučne njezine namjere koje proizlaze iz takvih činjenica i okolnosti, a posebno razlozi koji su je naveli da se preseli.“

11

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da, prema člancima 3. i 31. stavku 1. drugoj rečenici Zakona br. 117/1995 o socijalnoj pomoći (zákon č. 117/1995 Sb., o státní sociální podpoře), u verziji koja je bila na snazi u trenutku donošenja upravne odluke o kojoj je riječ u glavnom postupku, svaka fizička osoba koja je prijavila prebivalište na području Češke Republike u skladu s člancima 10. i 10.a Zakona br. 133/2000 o registru stanovništva, državnom registarskom broju i izmjeni određenih zakona (zákon č. 133/2000 Sb. o evidenci obyvatel a rodných číslech a o změně některých zákonů (zákon o evidenci obyvatel)) ima pravo na doplatak za roditeljski dopust.

12

B. je češka državljanka koja živi u Francuskoj sa svojim suprugom i maloljetnom kćeri rođenom u Francuskoj. B. i njezin suprug imaju prebivalište u Češkoj Republici s adresom registriranom u skladu s člankom 10. Zakona br. 133/2000. o registru stanovništva, državnom registarskom broju i izmjeni određenih zakona.

13

B. je u Francuskoj primala davanja za slučaj nezaposlenosti, a njezin je suprug tamo obavljao profesionalnu djelatnost. Cijela obitelj zdravstveno je osigurana u Francuskoj. U razdoblju od 9. veljače do 30. svibnja 2009. B. je koristila rodiljni dopust i s te je osnove u Francuskoj primala pomoć za majčinstvo. Potom je, u razdoblju od 1. lipnja do 30. studenoga 2009. u toj državi članici primala dopunsko obiteljsko davanje naziva „prestation d’accueil du jeune enfant“ (davanje za maloljetno dijete) ili „PAJE“, čiji iznos ovisi o primanjima osobe ovlaštene na to davanje. Nakon što je pravo na spomenuta davanja iscrpljeno B. je u Češkoj Republici podnijela zahtjev za obiteljsko davanje.

14

Odlukom od 14. lipnja 2010. Úřad práce (zavod za zapošljavanje) u Ostravi dodijelio joj je to davanje s početkom od 1. prosinca 2009.

15

Budući da je s početkom važenja Uredbe br. 883/2004., odnosno 1. svibnja 2010., valjalo preispitati pravo B. na obiteljsko davanje, Krajský úřad Moravskoslezského kraje (regionalno tijelo Moravsko-šleske regije), čije su ovlasti prenesene na Ministerstvo práce a sociálních věcí, donijelo je 16. studenoga 2010. odluku o oduzimanju tog davanja, počevši od 1. svibnja 2010., iz razloga što Češka Republika više nije nadležna država članica jer se središte interesa B. i njezine obitelji nalazilo u Francuskoj.

16

Sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe o nadležnosti Češke Republike za dodjelu obiteljskih davanja B. Drži da je, pod pretpostavkom da je Češka Republika bila nadležna za dodjelu takvih obiteljskih davanja, dvojbeno je li ona nadležna i nakon 1. svibnja 2010., s obzirom na nova pravila o boravištu iz Uredbe br. 987/2009.

17

Slijedom toga, Nejvyšší správní soud (Visoki upravni sud) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18

B. ističe da pitanja nisu relevantna za glavni postupak jer se odnose na njezino pravo na obiteljska davanja od 1. prosinca 2009., a nesporno je da joj ta davanja pripadaju za razdoblje od 1. prosinca 2009. do 1. svibnja 2010, dok se ovaj predmet odnosi samo na gubitak tog prava počevši od zadnje navedenog datuma.

19

Valja upozoriti na to da je, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, samo nacionalni sud koji odlučuje o sporu i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku nadležan ocijeniti, vodeći računa o posebnostima slučaja, je li mu za donošenje odluke potrebna prethodna odluka te jesu li pitanja koja postavlja Sudu relevantna. Slijedom toga, Sud je, kad se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, u pravilu dužan odlučiti. Pretpostavka relevantnosti koja vrijedi za prethodna pitanja koja postavljaju nacionalni sudovi može se osporiti samo iznimno, kad je očito da zahtijevano tumačenje prava Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili s predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu potrebni da bi pružio koristan odgovor na postavljena pitanja (vidjeti osobito presudu Iberdrola Distribución Eléctrica, C‑300/13, EU:C:2014:188, t. 16.).

20

U ovom slučaju nije očito da tumačenje prava Unije koje zahtijeva nacionalni sud nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, niti da je problem hipotetske naravi. Slijedom toga, s obzirom na to da Sud raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu potrebni da bi pružio koristan odgovor na postavljena pitanja, ta su pitanja, suprotno tvrdnjama B., dopuštena.

21

Uvodno valja podsjetiti da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda predviđenog člankom 267. UFEU‑a, dužnost Suda nacionalnom sucu pružiti koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tu svrhu Sud će, ako je potrebno, preformulirati pitanja koja su mu postavljena (presude Krüger, C‑334/95, EU:C:1997:378, t. 22. i 23. i Hewlett‑Packard Europe, C‑361/11, EU:C:2013:18, t. 35.).

22

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita treba li Uredbu br. 1408/71 tumačiti na način da joj je protivno jednu državu članicu smatrati nadležnom državom za dodjelu obiteljskog davanja jednoj osobi, u skladu s njezinim nacionalnim pravom, zbog same činjenice da ta osoba ima prijavljeno prebivalište na području te države a da pritom ni ona ni članovi njezine obitelji ne rade niti uobičajeno borave u toj državi članici.

23

Sukladno ustaljenoj praksi Suda, cilj je odredaba Glave II. te uredbe da se na osobe o kojima je riječ primjenjuje sustav socijalne sigurnosti samo jedne države članice, da bi se izbjeglo preklapanje primjenjivih nacionalnih zakonodavstava i komplikacije koje iz toga mogu proizaći. To načelo je izraženo osobito u članku 13. stavku 1. spomenute uredbe (vidjeti, osobito, presudu Hudzinski i Wawrzyniak, C‑611/10 i C‑612/10, EU:C:2012:339, t. 41.).

24

U konkretnom slučaju, valja ustvrditi da je zakonodavstvo primjenjivo na situaciju B. kad je riječ o njezinom pravu na obiteljska davanja, određeno člankom 13. stavkom 2. točkom (f) Uredbe br. 1408/71. Naime, za osobu koja više nije zaposlena na području države članice i koja slijedom toga više ne ispunjava uvjete iz članka 13. stavka 2. točke (a) te uredbe, kao ni uvjete iz bilo koje druge odredbe te uredbe na temelju koje bi za nju bilo mjerodavno zakonodavstvo neke države članice, mjerodavno je, na temelju članka 13. stavka 2. točke (f) iste uredbe, zakonodavstvo države u kojoj je prethodno bila zaposlena ako u njoj i dalje ima svoje boravište (vidjeti u tom smislu presudu Kuusijärvi, C‑275/96, EU:C:1998:279, t. 29. i 34.).

25

Na temelju zadnje navedene odredbe za B. je i dalje mjerodavno pravo države članice na čijem je području prethodno bila zaposlena i gdje još uvijek boravi, odnosno, imajući u vidu elemente koji proizlaze iz zahtjeva za prethodnu odluku, francusko zakonodavstvo.

26

U tom pogledu, naime, valja upozoriti da, na temelju članka 1. točke (h) Uredbe br. 1408/71, pojam „boravište“ u smislu te uredbe znači uobičajeno boravište, odnosno mjesto gdje osobe o kojima je riječ uobičajeno borave i gdje se nalazi uobičajeno središte njihovih interesa, pa stoga predstavlja autonoman pojam prava Unije (vidjeti presudu Swaddling, C‑90/97, EU:C:1999:96, t. 28. i 29.). Iz činjenica koje je utvrdio nacionalni sud i koje su iznesene u točkama 12. i 13. ove presude proizlazi da se uobičajeno boravište i uobičajeno središte interesa B. nalazi u Francuskoj.

27

Budući da je za B. u skladu s člankom 13. te uredbe mjerodavno francusko zakonodavstvo, postavlja se i pitanje je li protivno odredbama te uredbe da se obiteljska davanja o kojima je riječ u glavnom postupku dodjeljuju na temelju nacionalnog prava države članice koja nije nadležna država članica u smislu Uredbe 1408/71. Naime, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da, na temelju češkog zakonodavstva, B. ima pravo na to davanje zbog same činjenice da je prijavila prebivalište na području Češke Republike.

28

U tom pogledu, valja podsjetiti da nenadležna država članica zadržava mogućnost dodjele obiteljskih davanja ako postoji jasna i osobito tijesna veza između područja te države i situacije o kojoj je riječ, pod uvjetom da nema nerazmjernog zadiranja u predvidljivost i učinkovitost odredaba za koordinaciju te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu Hudzinski i Wawrzyniak, EU:C:2012:339, t. 65. do 67.).

29

Međutim, ne čini se, a što konačno treba provjeriti nacionalni sud, da sama činjenica da je B. prijavila prebivalište u Češkoj Republici, a da u toj državi članici ne živi, pri čemu uobičajeno sa svojom obitelji boravi u Francuskoj gdje je primala davanja za slučaj nezaposlenosti, pomoć za majčinstvo od 9. veljače 2009. te zatim obiteljsko davanje slično onome koje je kasnije zahtijevala od Češke Republike, predstavlja takvu vezu između B. i te države članice.

30

Imajući u vidu prethodna razmatranja, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti da Uredbu br. 1408/71, a osobito njezin članak 13., valja tumačiti na način da joj je protivno jednu državu članicu smatrati nadležnom državom za dodjelu obiteljskog davanja jednoj osobi zbog same činjenice da ta osoba ima prijavljeno prebivalište na području te države a da pritom ni ona ni članovi njezine obitelji ne rade niti uobičajeno borave u toj državi članici. Članak 13. te uredbe treba tumačiti na način da mu je protivno da država članica koja u odnosu na određenu osobu nije nadležna istoj dodjeljuje obiteljska davanja, osim ako postoji jasna i osobito tijesna veza između situacije o kojoj je riječ i područja te države članice.

31

S obzirom na dani odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

32

Sud koji je uputio zahtjev trećim pitanjem u biti pita treba li Uredbu br. 883/2004 tumačiti na način da joj je protivno jednu državu članicu, nakon 1. svibnja 2010., smatrati nadležnom državom za dodjelu obiteljskog davanja jednoj osobi, u skladu s njezinim nacionalnim pravom, zbog same činjenice da ta osoba ima prijavljeno prebivalište na području te države a da pritom ni ona ni članovi njezine obitelji ne rade niti uobičajeno borave u toj državi članici.

33

Imajući u vidu sudsku praksu Suda iz točke 21. ove presude, u ovom slučaju prije svega treba istaknuti da članak 11. spomenute uredbe, čija formulacija odgovara onoj iz članka 13. Uredbe br. 1408/71, predviđa da se na osobe na koje se odnosi Uredba br. 883/2004 primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice, i to nadležne države. Na temelju članka 11. stavka 3. točke (e) zadnje navedene uredbe i iz razloga jednakih onima iznesenima u točkama 24. do 26. ove presude, za B. je i dalje mjerodavno zakonodavstvo države članice boravišta.

34

U tom pogledu, treba istaknuti da je pojam „boravište“ u članku 1. točki (j) Uredbe br. 883/2004 definiran kao mjesto gdje osoba uobičajeno boravi. Članak 11. provedbene Uredbe br. 987/2009 izjednačuje boravište sa središtem interesa osobe o kojoj je riječ. Tim su člankom elementi koji se sukladno sudskoj praksi mogu uzeti u obzir pri određivanju spomenutog središta interesa, poput trajanja i neprekinutosti boravka na području država članica o kojima je riječ ili obiteljskog stanja i obiteljskih veza, pretočeni u formu zakona (vidjeti u tom smislu presudu Wencel, C‑589/10, EU:C:2013:303, t. 50.).

35

U tim okolnostima, bez potrebe izjašnjavanja o prijelaznim odredbama iz članka 87. Uredbe br. 883/2004, dovoljno je ustvrditi da tom uredbom nije uvedena nikakva relevantna izmjena u odnosu na Uredbu br. 1408/71 kad je riječ o odredbama o određivanju nadležne države članice i pojmu boravišta, koje su značajne za rješenje glavnog postupka. Češka Republika stoga u ovom predmetu nije nadležna država, u skladu s relevantnim odredbama Uredbe br. 883/2004.

36

Slijedom gornjih razmatranja, na treće prethodno pitanje valja odgovoriti da Uredbu br. 883/2004, i osobito njezin članak 11., treba tumačiti na način da joj je protivno smatrati jednu državu članicu nadležnom državom za dodjelu obiteljskog davanja jednoj osobi zbog same činjenice da ta osoba ima prijavljeno prebivalište na području te države a da pritom ni ona ni članovi njezine obitelji ne rade niti uobičajeno borave u toj državi članici.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deveto vijeće) odlučuje: