—

za T. Mascellani, F. Valcanover, avvocato,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Russo i G. Fiengo, avvocati dello Stato,

—

za češku vladu, M. Smolek, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i D. Martin, svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Okvirnog sporazuma o radu s nepunim radnim vremenom, zaključenog 6. lipnja 1997. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća 97/81/EZ od 15. prosinca 1997. o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (SL 1998, L 14, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 131.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između T. Mascellani i Ministero della Giustizia (ministarstva pravosuđa) povodom odluke kojom se određuje promjena ugovora o radu tužiteljice iz glavnog postupka s nepunim radnim vremenom u ugovor s punim radnim vremenom.

3

Članak 1. Direktive 97/81 određuje da je cilj ove direktive provedba Okvirnog sporazuma o radu s nepunim radnim vremenom zaključenog 6. lipnja 1997. između međustrukovnih organizacija, Unije industrijskih saveza europskih poslodavaca (UNICE), Europskog centra poduzeća s javnim udjelom (CEEP) i Europske konfederacije sindikata (ETUC), koji se nalazi u prilogu toj direktivi.

4

Na temelju drugog odlomka preambule okvirnog sporazuma:

„Poštujući različitost situacija u državama članicama i priznajući da je rad s nepunim radnim vremenom značajka zapošljavanja u određenim sektorima i djelatnostima, ovaj Sporazum propisuje opća načela i minimalne uvjete koji se odnose na rad s nepunim radnim vremenom. Sporazum je odraz želje socijalnih partnera da uspostave opći okvir za uklanjanje diskriminacije radnika s nepunim radnim vremenom i doprinesu razvoju mogućnosti za rad s nepunim radnim vremenom na temelju koji je prihvatljiv za poslodavce i radnike.“

5

Članak 1. tog sporazuma određuje:

„Svrha je ovog Okvirnog sporazuma:

6

Članak 3. Okvirnog sporazuma glasi:

„Za potrebe ovog Sporazuma:

[...]

7

Članak 4. tog sporazuma naslovljen „Načelo nediskriminacije“ u svojem stavku 1. predviđa:

„Što se tiče uvjeta zapošljavanja, radnici s nepunim radnim vremenom ne smiju se tretirati na manje povoljan način od usporedivih radnika s punim radnim vremenom samo zato što rade s nepunim radnim vremenom, osim ako je različito postupanje opravdano objektivnim razlozima.“

8

Na temelju članka 5. stavka 2. Okvirnog sporazuma:

„Radnikovo odbijanje da prijeđe s punog radnog vremena na nepuno radno vrijeme ili obrnuto ne bi samo po sebi trebalo predstavljati opravdan razlog za prekid radnog odnosa, ne dovodeći u pitanje mogućnost prekida radnog odnosa u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima i praksom, iz drugih razloga koji mogu proizaći iz načela postupanja poduzeća o kojem je riječ.“

9

Članak 16. Zakona br. 183 o prenošenju ovlasti na vladu u području teških i napornih zanimanja, reorganizaciji subjekata, dopustima, dostupnosti i odobrenim odsutnostima, mjerama socijalne zaštite, službama za zapošljavanje, mjerama za poticanje zapošljavanja, osposobljavanju i zapošljavanju žena, mjerama protiv neprijavljenog rada i odredbama o zaposlenju u javnom sektoru i o radnim sporovima (Legge n. 183 - Deleghe al Governo in materia di lavori usuranti, di riorganizzazione di enti, di congedi, aspettative e permessi, di ammortizzatori sociali, di servizi per l’impiego, dì incentivi all’occupazione, di apprendistato, di occupazione femminile, nonché misure contro il lavoro sommerso e disposizioni in tema di lavoro pubblico e di controversie di lavoro), od 4. studenoga 2010. (redovni dodatak Službenom listu Republike Italije (GURI) br. 262 od 9. studenoga 2010., u daljnjem tekstu: Zakon br. 183/2010), predviđa da u vrijeme prve primjene odredaba koje uvodi članak 73. Zakonodavne uredbe br. 112 od 25. lipnja 2008. (redovni dodatak Službenom listu Republike Italije (GURI) br. 147 od 25. lipnja 2008.), tijela javne uprave iz članka 1. stavka 2. Zakonodavne uredbe br. 165 od 30. ožujka 2001., kako je kasnije izmijenjena, imaju mogućnost u roku od 180 dana od stupanja na snagu zakona br. no 183/2010, poštujući načela korektnosti i dobre vjere, ponovno ocijeniti odluke kojima se odobrava promjena ugovora o radu s punim radnim vremenom u ugovor o radu s nepunim radnim vremenom koje su donesene prije stupanja na snagu prethodno navedene Zakonodavne uredbe br. 112 iz 2008., koju je s izmjenama preuzeo Zakon br. 133 od 6. kolovoza 2008. (redovna dopuna GURI‑ju br. 195 od 21. kolovoza 2008.).

10

Tužiteljica u glavnom postupku zaposlenica je Ministero della Giustizia, u službi suda koji je uputio zahtjev gdje izvršava svoje dužnosti u nepunom radnom vremenu. Od 28. kolovoza 2000. ona radi pola radnog vremena, raspoređenog na tri dana u tjednu.

11

Nakon stupanja Zakona br. 183/2010 na snagu Ministero della Giustizia je Odlukom br. 20384 od 8. veljače 2011. pristupio preispitivanju režima rada s nepunim radnim vremenom odobrenog tužiteljici u glavnom postupku i, primijenivši članak 16. tog zakona, jednostrano okončao taj režim i odredio režim rada s punim radnim vremenom, raspoređen na šest dana u tjednu, računajući od 1. travnja 2011.

12

Tužiteljica u glavnom postupku obavijestila je 16. ožujka 2011. Ministero della Giustizia da se ne slaže s promjenom režima rada s nepunim radnim vremenom u režim rada s punim radnim vremenom. Administrativni direktor Tribunale ordinario di Trento (prvostupanjski sud u Trentu) je Odlukom br. 1882 od 21. ožujka 2011. naložio tužiteljici u glavnom postupku da prihvati novi režim.

13

Tužiteljica u glavnom postupku pokrenula je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev s ciljem poništenja spomenutih odluka Ministero della Giustizia i administrativnog direktora. Ona navodi da je zahvaljujući režimu rada s nepunim radnim vremenom mogla posvetiti vrijeme obitelji i profesionalnom usavršavanju. Ističe da je Direktiva 97/81 ustanovila načelo na temelju kojega se radniku ne može protiv njegove volje pretvoriti rad s nepunim radnim vremenom u rad s punim radnim vremenom te da je stoga članak 16. Zakona br. 183/2010 protivan toj direktivi.

14

Ministero della Giustizia ističe da članak 16. Zakona br. 183/2010 nije protivan Direktivi 97/81.

15

Sud koji je uputio zahtjev smatra, poput tužiteljice u glavnom postupku, da je navedeni članak 16., dopuštajući poslodavcu da protiv volje radnika promijeni njegov ugovor o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom, protivan Direktivi 97/81 jer je diskriminatoran u pogledu radnika s nepunim radnim vremenom koji su, za razliku od radnika s punim radnim vremenom, podložni ovlasti poslodavca u javnom sektoru da jednostrano promijeni trajanje njihovog radnog vremena. Prema tom sudu, takva mjera ne pridonosi razvoju mogućnosti rada s nepunim radnim vremenom ni za poslodavce ni za radnike. Osim toga, smatra da je ta nacionalna mjera protivna članku 5. točki 2. Okvirnog sporazuma koji, prema mišljenju suda, uzimajući u obzir zabranu otkaza koju predviđa, zahtijeva suglasnost radnika ako poslodavac planira takvu promjenu ugovora o radu.

16

U tim je okolnostima Tribunale ordinario di Trento odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

Kako se sud koji je uputio zahtjev u svom drugom pitanju poziva na Direktivu br. 97/81, početno valja istaknuti da je prema njenom članku 1. cilj te direktive provedba Okvirnog sporazuma. U ovom slučaju, iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da taj sud pita je li promjena ugovora o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom primjenjujući članak 16. Zakona br. 183/2010, bez suglasnosti T. Mascellani, protivna odredbama Okvirnog sporazuma.

18

Prema tome, valja smatrati da svojim pitanjima sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li se Okvirni sporazum, posebice njegov članak 5. stavak 2., tumačiti u smislu da mu je suprotan nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka na temelju kojega poslodavac može odrediti promjenu ugovora o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom bez suglasnosti dotičnog radnika.

19

Valja napomenuti da Direktiva br. 97/81 i Okvirni sporazum imaju, s jedne strane, za cilj promicanje rada s nepunim radnim vremenom i, s druge strane, uklanjanje diskriminacije između radnika s nepunim radnim vremenom i radnika s punim radnim vremenom (vidjeti u tom smislu presude Bruno i dr., C‑395/08 i C‑396/08, EU:C:2010:329, t. 24. i 77., kao i Michaeler i dr., C‑55/07 i C‑56/07, EU:C:2008:248, t. 21.).

20

Uvodna izjava 5. Direktive br. 97/81 propisuje da „budući da je u zaključcima Europskog vijeća iz Essena naglašena potreba da se poduzmu mjere za poticanje zapošljavanja i jednakih mogućnosti za žene i muškarce, kao i mjere za povećanje intenzivnosti zapošljavanja rasta, posebno uvođenjem fleksibilnije organizacije posla koja ispunjava želje radnika i zahtjeve konkurentnosti.“ Osim toga, iz uvodne izjave 11. te direktive, kao i iz drugog odlomka preambule Okvirnog sporazuma, proizlazi da potonja predstavlja volju socijalnih partnera da pridonesu razvoju mogućnosti rada s nepunim radnim vremenom na temelju koji će biti prihvatljiv poslodavcima i radnicima.

21

U tom kontekstu uvodna izjava 14. Direktive br. 97/81 određuje da Okvirni sporazum obvezuje države članice u smislu rezultata koji je potrebno ostvariti, prepuštajući nacionalnim tijelima izbor oblika i metoda. Iz drugog odlomka preambule Okvirnog sporazuma također proizlazi da potonji određuje opća načela i minimalne uvjete koji se odnose na rad s nepunim radnim vremenom. Prema uvodnoj izjavi 6. Okvirnog sporazuma, taj sporazum državama članicama i socijalnim partnerima prepušta određivanje načina primjene ovih općih načela, minimalnih zahtjeva i odredbi, kako bi se vodilo računa o situaciji u svakoj državi članici.

22

Među navedenim minimalnim uvjetima nalaze se i oni utvrđeni u članku 5. stavku 2. Okvirnog sporazuma, na temelju kojih „radnikovo odbijanje da prijeđe s punog radnog vremena na nepuno radno vrijeme ili obrnuto ne bi samo po sebi trebalo predstavljati opravdan razlog za prekid radnog odnosa, ne dovodeći u pitanje mogućnost prekida radnog odnosa, [...] iz drugih razloga koji mogu proizaći iz načela postupanja poduzeća o kojem je riječ.“

23

Iz tog članka proizlazi da se njime državama članicama ne nameće obveza usvajanja propisa koji bi za promjenu ugovora o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom tražio suglasnost radnika. Naime, navedenom se odredbom samo želi isključiti da odbijanje radnika u pogledu promjene njegovog ugovora o radu, ako nema drugih objektivnih razloga, bude jedini razlog za otkaz.

24

Slijedi da članku 5. stavku 2. Okvirnog sporazuma nije protivan propis koji poslodavcu dopušta da iz takvih razloga odredi promjenu ugovora o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom bez suglasnosti dotičnog radnika.

25

Nadalje, takav propis treba biti u skladu s ciljem Okvirnog sporazuma koji se, kao što je određeno u njegovom članku 1. točki (b), osobito sastoji od doprinosa fleksibilnoj organizaciji radnog vremena, vodeći računa o potrebama poslodavaca i radnika.

26

Iako sud koji je uputio zahtjev smatra da je mogućnost promjene ugovora o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom diskriminatorna, valja podsjetiti da, sukladno cilju Okvirnog sporazuma koji se odnosi na uklanjanje diskriminacije između radnika s nepunim radnim vremenom i radnika s punim radnim vremenom, njegov se članak 4., što se tiče uvjeta zaposlenja, protivi tome da se radnici s nepunim radnim vremenom tretiraju na manje povoljan način od usporedivih radnika s punim radnim vremenom samo zato što rade s nepunim radnim vremenom, osim ako različito postupanje nije opravdano objektivnim razlozima (presuda Bruno i dr., EU:C:2010:329, t. 25).

27

U ovom slučaju valja ustvrditi, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 51. svog mišljenja, da se ne mogu smatrati usporedivima situacija u kojoj je ugovor o radu s nepunim radnim vremenom promijenjen u ugovor o radu s punim radnim vremenom bez suglasnosti dotičnog radnika i situacija u kojoj je radniku protiv njegove volje promijenjen ugovor o radu s punim radnim vremenom u ugovor o radu s nepunim radnim vremenom, jer smanjenje radnog vremena nema iste posljedice kao njegovo povećanje, osobito za radnikovu plaću koja predstavlja protučinidbu njegovom radu.

28

Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da Okvirni sporazum, osobito njegov članak 5. stavak 2., treba tumačiti u smislu da mu, u okolnostima poput ovih iz glavnog postupka, nije protivan nacionalni propis na temelju kojega poslodavac bez suglasnosti dotičnog radnika može odrediti promjenu ugovora o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom.

29

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Okvirni sporazum o radu s nepunim radnim vremenom, zaključen 6. lipnja 1997., koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća br. 97/81/EZ od 15. prosinca 1997., a koji se odnosi na Okvirni sporazum o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC, osobito njegov članak 5. stavak 2., treba tumačiti u smislu da mu, u okolnostima poput ovih iz glavnog postupka, nije protivan nacionalni propis na temelju kojega poslodavac bez suglasnosti dotičnog radnika može odrediti promjenu ugovora o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor o radu s punim radnim vremenom.