—

za Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank, H. van der Most,

—

za L. F. Evans, N. Matt, advocaat,

—

za nizozemsku vladu, J. Langer kao i M. Bulterman i M. Gijzen, u svojstvu agenata,

—

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Silve Roche, Professor,

—

za Europsku komisiju, M. van Beek, u svojstvu agenta,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 2., 3. i/ili 16. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1992/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. (SL L 392, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 260.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71), kao i podredno članka 7. stavka 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1612/68 od 15. listopada 1968. o slobodi kretanja radnika u Zajednici (SL L 257, str. 2.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank (u daljnjem tekstu: Svb) i britanske državljanke L. F. Evans u vezi s izračunom prava na mirovinu za razdoblje tijekom kojeg je bila zaposlena u Generalnom konzulatu Sjedinjenih Američkih Država u Amsterdamu (Nizozemska) te je uživala povlašteni status na temelju kojega je bila izuzeta, između ostalog, od svih doprinosa za socijalno osiguranje te, dakle, nije bila osigurana u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti.

3

Bečka konvencija o konzularnim odnosima, sklopljena u Beču 24. travnja 1963. (Zbornik sporazuma Ujedinjenih naroda, svezak 596., str. 261.; u daljnjem tekstu: Bečka konvencija iz 1963.), propisuje u članku 1. stavcima 1. i 3.:

„1.   Za svrhu ove Konvencije sljedeći izrazi označuju kako je niže utvrđeno:

[…]

[…]

3.   Poseban položaj članova konzularnog ureda koji su državljani države primateljice ili u njoj imaju svoje stalno boravište uređen je člankom 71. ove Konvencije.“ [neslužbeni prijevod]

4

Članak 48. te konvencije, naslovljen „Izuzeće od odredaba o socijalnom osiguranju“, glasi kako slijedi:

„1.   Uz rezervu odredaba stavka 3. ovoga članka, članovi konzularnog ureda i članovi njihovih obitelji koji žive u njihovom domaćinstvu izuzeti su, u vezi službe koju vrše za državu pošiljateljicu, od odredaba o socijalnom osiguranju koje su na snazi u državi primateljici.

2.   Izuzeće predviđeno u stavku 1. ovoga članka primjenjuje se, također, na privatnu poslugu koja je isključivo u službi članova konzularnog ureda, pod uvjetom:

3.   Članovi konzularnog ureda, u čijoj su službi osobe na koje se ne primjenjuje izuzeće predviđeno u stavku 2. ovoga članka, dužni su poštovati obveze što ih poslodavcu nameću odredbe države primateljice o socijalnom osiguranju.

4.   Izuzeće predviđeno u stavcima 1. i 2. ovoga članka ne isključuje dobrovoljno sudjelovanje u režimu socijalnog osiguranja države primateljice, ukoliko ta država takvo sudjelovanje dopušta.“ [neslužbeni prijevod]

5

Članak 71. navedene konvencije, naslovljen „Državljani države primateljice ili osobe koje imaju stalno boravište u toj državi“, glasi:

„1.   Ukoliko država primateljica nije odobrila dodatne olakšice, povlastice i imunitete, konzularni dužnosnici koji su državljani države primateljice, ili u njoj imaju svoje stalno boravište, uživaju samo imunitete od sudbenosti i osobnu nepovredivost, i to samo za službene radnje izvršene u obavljanju svojih funkcija, kao i povlasticu predviđenu u stavku 3. članka 44. U pogledu tih dužnosnika; država primateljica je isto tako vezana obvezom predviđenom u članku 42. Ako je kazneni postupak pokrenut protiv takvog konzularnog dužnosnika, taj se postupak mora voditi, osim ako je osoba o kojoj se radi uhićena ili pritvorena, na način kako bi se što je moguće manje ometalo obavljanje konzularnih funkcija.

2.   Ostali članovi konzularnog ureda koji su državljani države primateljice ili u njoj imaju stalno boravište, članovi njihovih obitelji […] uživaju olakšice, povlastice i imunitete samo u onoj mjeri u kojoj ih odobri država primateljica. […]“ [neslužbeni prijevod]

6

Kraljevina Nizozemska položila je svoj ratifikacijski instrument Bečke konvencije iz 1963. Glavnom tajništvu Ujedinjenih naroda 17. prosinca 1985., čime je ta konvencija stupila na snagu u odnosu na Kraljevinu Nizozemsku 16. siječnja 1986.

7

Primjenom članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1612/68 radnik koji je državljanin države članice uživa iste socijalne i porezne pogodnosti na državnom području drugih država članica kao i radnici koji su državljani tih država članica [neslužbeni prijevod].

8

Uvodne izjave 5. i 8. Uredbe br. 1408/71 glase:

„budući da je u okviru te koordinacije potrebno jamčiti unutar Zajednice jednaki tretman prema različitim nacionalnim zakonodavstvima svim radnicima koji žive u državama članicama te njihovim uzdržavanicima i nadživjelim osobama;

[...]

budući da se na zaposlene osobe i samozaposlene osobe koje se kreću unutar Zajednice trebaju primjenjivati sustavi socijalne sigurnosti samo jedne države članice kako bi se izbjeglo preklapanje nacionalnih zakonodavstava koja se primjenjuju i komplikacije koje bi zbog toga mogle nastati“.

9

Članak 1. točka (a) Uredbe br. 1408/71 propisuje da za potrebe te uredbe izraz „zaposlena osoba“ znači svaka osoba koja je osigurana, obvezno ili na izbornoj produženoj osnovi, za jedan ili više osiguranih slučajeva obuhvaćenih granama sustava socijalne sigurnosti za zaposlene osobe.

10

Članak 2. stavak 1. te uredbe predviđa:

„Ova se Uredba odnosi na zaposlene osobe ili samozaposlene osobe i na studente, na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica i koje su državljani jedne od država članica ili koje su osobe bez državljanstva ili izbjeglice koji imaju boravište na državnom području jedne od država članica, kao i na članove njihovih obitelji i njihove nadživjele osobe.“

11

Članak 3. stavak 1. navedene uredbe propisuje:

„Podložno posebnim odredbama ove Uredbe, osobe na koje se ova Uredba odnosi podliježu istim obvezama i uživaju ista prava na temelju zakonodavstva svake države članice kao državljani te države.“

12

Članak 13. Uredbe br. 1408/71, naslovljen „Opća pravila“, u glavi II., naslovljenoj „Određivanje primjenjivog zakonodavstva“, glasi:

„1.   Podložno člancima 14.c i 14.f, na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To zakonodavstvo utvrđuje se u skladu s odredbama ove glave.

2.   Ovisno o člancima 14. do 17.:

[...]“

13

Članak 16. navedene uredbe, naslovljen „Posebna pravila u vezi s osobama koje zapošljavaju diplomatske misije i konzularni uredi, i pomoćnim osobljem Europskih zajednica“, glasi kako slijedi:

„1.   Odredbe članka 13. stavka 2. točke (a) primjenjuju se na osobe koje zapošljavaju diplomatske misije i konzularni uredi i na privatnu poslugu diplomatskih agenata takvih misija ili ureda.

2.   Međutim, zaposlene osobe obuhvaćene stavkom 1. koje su državljani države članice koja je akreditirajuća država ili država pošiljateljica, mogu izabrati da se na njih primjenjuje zakonodavstvo te države. Takvo pravo izbora može se obnoviti na kraju svake kalendarske godine i nema retroaktivan učinak.

[...]“

14

Uredba br. 1408/71 ukinuta je s 1. svibnjem 2010. Uredbom (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.). Međutim, Uredba br. 883/2004 nije primjenjiva na spor u glavnom postupku.

15

Članak 6. stavak 1. Zakona o općem sustavu osiguranja za slučaj starosti (Algemene Ouderdomswet, Stb. 1956., br. 281; u daljnjem tekstu: AOW) predviđa da su u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti osigurane, između ostalih, osobe s boravištem u Nizozemskoj. Stavak 3. tog članka navodi da se „odstupanjem od stavaka 1. i 2., kategorija osiguranih osoba može […] proširiti ili ograničiti općom upravnom mjerom ili na temelju te upravne mjere“.

16

Na temelju članka 6. stavka 3. AOW‑a, nizozemska tijela donijela su tijekom 1976., 1989. i 1998. više odluka o proširenju i ograničenju kategorija osiguranih osoba na temelju socijalnih osiguranja.

17

Primjenom tih odluka o proširenju i ograničenju kategorija osiguranih osoba na temelju socijalnih osiguranja, konzularni agenti i službenici, uključujući članove administrativnog osoblja, osigurani su na temelju socijalnih osiguranja ako imaju nizozemsko državljanstvo ili, prema odlukama na snazi od 1. srpnja 1989., ako trajno borave u Nizozemskoj.

18

Što se tiče tog statusa trajnog boravišta, nizozemske vlasti početno su smatrale da se konzularne službenike u smislu članka 1. točke (e) Bečke konvencije iz 1963., koji borave u Nizozemskoj, ali imaju strano državljanstvo, nije moglo kvalificirati kao osobe s trajnim boravištem u smislu članka 1. stavka 3. i članka 71. Bečke konvencije iz 1963. te su stoga uživali povlašten režim predviđen u članku 48. te konvencije.

19

Nizozemske vlasti promijenile su svoje stajalište 1. kolovoza 1987. smatrajući da lokalno zaposleno osoblje ima trajno boravište ako boravi u Nizozemskoj dulje od godinu dana na datum svojeg zapošljavanja, isključujući na taj način uživanje povlaštenog režima predviđenog Bečkom konvencijom iz 1963. Radi sprečavanja povrede stečenih prava, nizozemske vlasti odlučile su da ta promjena nema nikakav učinak na osobe koje u konzularnom uredu rade od prije 1. kolovoza 1987. Međutim, tijekom 1999. nizozemsko Ministarstvo vanjskih poslova ponudilo je tim osobama koje u konzularnom uredu ili veleposlanstvu u Nizozemskoj rade od prije 1. kolovoza 1987. mogućnost izbora do 15. prosinca 1999. osiguranja na temelju nizozemskog socijalnog osiguranja.

20

Britanska državljanka L. F. Evans radila je u Ujedinjenoj Kraljevini od 1972. do 1973., zatim se te iste godine nastanila u Nizozemskoj gdje je prvo bila zaposlena u nekoliko poduzeća, a potom, sve do travnja 1980., u Generalnom konzulatu Ujedinjene Kraljevine u Rotterdamu (Nizozemska).

21

L. F. Evans od 17. studenoga 1980. radi u Generalnom konzulatu Sjedinjenih Američkih Država u Amsterdamu u svojstvu administrativnog i tehničkog osoblja u smislu članka 1. stavka 1. točke (e) Bečke konvencije iz 1963. te od preuzimanja dužnosti koristi se zdravstvenim osiguranjem koje je njezin poslodavac ugovorio kod jednog nizozemskog privatnog poduzeća za osiguranje.

22

Smatrajući da se za L. F. Evans ne može smatrati da ima trajno boravište u Nizozemskoj u smislu članka 1. stavka 3. Bečke konvencije iz 1963., Ministarstvo vanjskih poslova joj je prilikom preuzimanja njezine dužnosti dodijelilo povlašteni status predviđen Bečkom konvencijom iz 1963. koji je, među ostalim, podrazumijevao izuzeće od većine poreza i socijalnih doprinosa. Stoga L. F. Evans od toga datuma nije bila osigurana ni u jednoj grani socijalnog osiguranja.

23

Nizozemske vlasti pozvale su L. F. Evans tijekom 1999. da izabere, kao što je to navedeno u točki 19. ove presude, između zadržavanja svojeg povlaštenog statusa i budućeg osiguranja u nizozemskom općem sustavu socijalne sigurnosti. L. F. Evans je 5. prosinca 1999. odlučila zadržati taj status navodeći sljedeće: „Želim zadržati svoj povlašteni status, što znači da nisam osigurana na temelju nizozemskog režima socijalnih osiguranja i nemam, dakle, pravo na pokriće koje nudi“.

24

Tijekom 2008. L. F. Evans je od Svb‑a zatražila prikaz razdoblja osiguranja na temelju AOW‑a radi izračuna svoje buduće mirovine. Svb ju je 27. ožujka 2008. obavijestio da je prema njegovu shvaćanju ona bila osigurana kod Svb‑a u razdoblju od 1973. do 1980., ali ne i za razdoblje tijekom kojega je bila zaposlena u Generalnom konzulatu Sjedinjenih Američkih Država. U tom se smislu Svb pozvao na činjenicu da se na nju ne primjenjuje Uredba br. 1408/71 jer Sjedinjene Američke Države nisu država članica Europske unije i da na temelju nizozemskog propisa, koji je jedini primjenjiv na takvu situaciju, konzularni agenti i članovi administrativnog osoblja nisu osigurani na temelju socijalnih osiguranja osim ako su nizozemski državljani.

25

L. F. Evans je zatim podnijela prigovor protiv Svb‑ove odluke, koji je proglašen neosnovanim te je nakon toga bio predmet tužbe pred Rechtbankom Amsterdam. Presudom od 15. ožujka 2011. taj je sud presudio da je L. F. Evans trebalo smatrati osiguranom na temelju AOW‑a za razdoblje od 18. studenoga 1980. do 12. ožujka 2008. jer članak 3. Uredbe br. 1408/71 propisuje da britansko državljanstvo L. F. Evans treba poistovjetiti s nizozemskim državljanstvom, s obzirom na presudu Boukhalfa (C‑214/94, EU:C:1996:174). Navedeni je sud, osim toga, ocijenio da je potrebno smatrati da L. F. Evans ima trajno boravište te da uživanje povlaštenog statusa nema nikakav utjecaj u tom pogledu.

26

Svb je uložio žalbu protiv te presude pred Centrale Raad van Beroepom.

27

Pitajući se postoji li u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku izravna ili neizravna diskriminacija na osnovi državljanstva i, podredno, je li u slučaju neizravne diskriminacije takva diskriminacija opravdana, Centrale Raad van Beroep odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

Ako je odgovor na prvo pitanje negativan:

28

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se članak 2. u vezi s člankom 16. Uredbe br. 1408/71 tumačiti u smislu da za razdoblje tijekom kojeg je državljanin države članice bio zaposlen u konzularnom uredu treće države, koji je uspostavljen na državnom području države članice koje on nije državljanin nego na čijem državnom području boravi, ta država članica može smatrati da se na tog državljanina ne primjenjuje zakonodavstvo države članice u smislu te odredbe te da je stoga taj državljanin isključen iz područja primjene Uredbe br. 1408/71.

29

Uvodno valja podsjetiti da se Uredba br. 1408/71 na temelju članka 2. stavka 1. odnosi na zaposlene osobe na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica i koje su državljani jedne od država članica.

30

U ovom slučaju je nesporno da je L. F. Evans državljanka države članice i da u spornom razdoblju nije bila osigurana ni u jednoj grani socijalnog osiguranja države članice od preuzimanja svoje dužnosti u Generalnom konzulatu Sjedinjenih Američkih Država.

31

Dakle, valja ocijeniti treba li se smatrati da se na osobu koja je u situaciji kao što je ona L. F. Evans, odnosno osobu zaposlenu u konzularnom uredu treće države koji je uspostavljen na državnom području države članice koje ona nije državljanin nego na čijem državnom području boravi, primjenjuje zakonodavstvo te države članice u smislu članka 2. stavka 1. Uredbe br. 1408/71.

32

Ovdje treba navesti da se situacija kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku razlikuje od situacije koja je dovela do presude Boukhalfa (EU:C:1996:174), koju navodi sud koji je uputio zahtjev, jer je u toj presudi bila riječ o državljaninu države članice kojeg je zaposlilo veleposlanstvo države članice uspostavljeno na državnom području treće države.

33

Također valja podsjetiti, s jedne strane, da pravo Unije načelno ne utječe na nadležnost država članica za uređenje svojih sustava socijalne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu Salgado González, C‑282/11, EU:C:2013:86, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

34

Uslijed nepostojanja usklađenosti na razini Unije, u načelu je na zakonodavstvu svake države članice utvrđivanje uvjeta postojanja prava ili obveze osiguranja u sustavu socijalne sigurnosti ili u jednoj od grana sličnog sustava (vidjeti u tom smislu presude van Pommeren‑Bourgondiën, C‑227/03, EU:C:2005:431, t. 33. i Bakker, C‑106/11, EU:C:2012:328, t. 32.).

35

S druge strane, valja podsjetiti da pravo Unije treba tumačiti u svjetlu relevantnih pravila međunarodnog prava jer međunarodno pravo čini dio pravnog poretka Unije i obvezuje njezine institucije (vidjeti u tom smislu presude Racke, C‑162/96, EU:C:1998:293, t. 45. i 46. kao i Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 291.).

36

Kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 52. svojeg mišljenja, pojam „primjena zakonodavstva države članice“ u smislu članka 2. Uredbe br. 1408/71 treba tumačiti u svjetlu relevantnih odredaba međunarodnog običajnog prava (vidjeti analogijom presudu Salemink C‑347/10, EU:C:2012:17, t. 31.), odnosno Bečke konvencije iz 1963. koja kodificira pravo konzularnih odnosa te navodi načela i pravila koja su neophodna za održavanje mirnih odnosa između država te koja su u cijelom svijetu prihvatile nacije svih vjera, kultura i političkih pripadnosti (vidjeti presudu Međunarodnog suda pravde od 24. svibnja 1980., predmet u vezi s diplomatskim i konzularnim osobljem Sjedinjenih Američkih Država u Teheranu (Sjedinjene Američke Države protiv Irana), Zbornik presuda, savjetodavnih mišljenja i rješenja 1980., str. 3., t. 45.).

37

Što se tiče sustava socijalne sigurnosti koji se primjenjuje na konzularno osoblje, Bečka konvencija iz 1963. propisuje u članku 48. da su članovi konzularnog ureda u vezi službe koju vrše za državu pošiljateljicu izuzeti od odredaba o socijalnom osiguranju koje su na snazi u državi primateljici, priznajući u članku 71. stavku 2. da članovi konzularnog ureda koji su državljani države primateljice ili u njoj imaju stalno boravište uživaju olakšice, povlastice i imunitete samo u onoj mjeri u kojoj ih odobri država primateljica.

38

U ovom slučaju iz odluke o upućivanju proizlazi da je za razdoblje koje je prethodilo 1. kolovoza 1987. nizozemski propis predviđao da konzularni dužnosnici i agenti koji nemaju nizozemsko državljanstvo nisu osigurani na temelju socijalnih osiguranja, a da su za razdoblje nakon tog datuma konzularni dužnosnici i agenti koji imaju trajno boravište u Nizozemskoj u njoj i osigurani, ali predviđajući sustav izbora za osoblje koje je stupilo na dužnost prije 1. kolovoza 1987. i primjenom kojeg je to osoblje moglo nastaviti biti neosigurano na temelju nizozemskih sustava osiguranja, što je sustav koji je izabrala L. F. Evans.

39

Iz toga proizlazi da je Kraljevina Nizozemska na taj način odlučila upotrijebiti mogućnost koja joj je ponuđena u članku 71. stavku 2. Bečke konvencije iz 1963. o izuzimanju određenog osoblja konzularnih ureda, kao što je to L. F. Evans, iz sustava nizozemske socijalne sigurnosti.

40

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, treba smatrati da se u situaciji kao što je ona L. F. Evans zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti dotične države članice u smislu članka 2. Uredbe br. 1408/71 ne primjenjuje na člana osoblja konzularnog ureda za razdoblje tijekom kojeg ga je konzularni ured zaposlio u trećoj državi pa stoga on ne ulazi u područje primjene te uredbe.

41

Članak 16. Uredbe br. 1408/71, čitan u svjetlu relevantnih odredaba Bečke konvencije iz 1963., ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

42

U tom pogledu L. F. Evans navodi da se na nju primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo na temelju članka 16. stavka 1., prema kojem se odredbe članka 13. stavka 2. točke (a) te uredbe primjenjuju na osobe koje zapošljavaju diplomatske misije i konzularni uredi i na privatnu poslugu diplomatskih agenata takvih misija ili ureda.

43

U tom pogledu valja naglasiti da cilj članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71 nije utvrđivanje uvjeta postojanja prava ili obveze osiguranja u sustavu socijalne sigurnosti. Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, na zakonodavstvu je svake države članice utvrđivanje tih uvjeta (vidjeti presude Kits van Heijningen, C‑2/89, EU:C:1990:183, t. 19. kao i Salemink, EU:C:2012:17, t. 38. te navedenu sudsku praksu).

44

Iako države članice zadržavaju nadležnost za uređenje uvjeta osiguranja u svojim sustavima socijalne sigurnosti, one ipak moraju u izvršavanju te nadležnosti poštovati pravo Unije. Kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, Sud naglašava da uvjeti postojanja prava ili obveze osiguranja u sustavu socijalne sigurnosti ne mogu imati kao učinak isključenje iz područja primjene nacionalnog zakonodavstva osoba na koje je temeljem Uredbe br. 1408/71 to isto zakonodavstvo primjenjivo (vidjeti presude Salemink, EU:C:2012:17, t. 40. i Bakker, EU:C:2012:328, t. 33.). Članak 13. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1408/71 ima, dakle, kao učinak to da se na osobe koje su obuhvaćene tom odredbom ne primjenjuje odredba nacionalnog zakonodavstva na temelju koje je osiguranje u sustavu socijalne sigurnosti, koje je predviđeno tim zakonodavstvom, podređeno uvjetu boravka u dotičnoj državi članici (vidjeti u tom smislu presude Salemink, EU:C:2012:17, t. 45. kao i Bakker, EU:C:2012:328, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

45

Međutim, ta sudska praksa ne može posljedično dovesti do toga da se radnik u sustavu socijalne sigurnosti države članice u smislu Uredbe br. 1408/71 autonomno određuje tom uredbom neovisno o nacionalnom zakonodavstvu koje uređuje osiguranje.

46

Kad je osobito riječ o osobama koje zapošljavaju diplomatske misije i konzularni uredi, navedenima u članku 16. Uredbe br. 1408/71, valja ustvrditi da se taj članak kao i članak 13. stavak 2. točka (a) te uredbe, kao što to jasno proizlazi iz glave II. navedene uredbe i iz teksta navedenog članka 16., ograničava samo na utvrđivanje primjenjivog nacionalnog zakonodavstva. Nasuprot tome, taj isti članak 16. ne predviđa uvjete postojanja prava ili obveze osiguranja u sustavu socijalne sigurnosti, koje treba utvrditi zakonodavstvo svake države članice u svjetlu primjenjivog međunarodnog prava.

47

Na taj način, ni članak 13. stavak 2. točka (a) ni članak 16. Uredbe br. 1408/71 ne dovode do toga da se državljanima država članica, koji su zaposleni u konzularnim uredima trećih država, a na koje se, kao ni na L. F. Evans, ne primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti države članice u smislu članka 2. te uredbe, dodjeljuje pravo na osiguranje u sustavu socijalne sigurnosti države članice niti im se nameće obveza osiguranja u takvom sustavu.

48

Takvo tumačenje poštuje zahtjeve Bečke konvencije iz 1963. s obzirom na to da navedena konvencija ne zahtijeva obvezno osiguranje osoba koje zapošljava konzularni ured, koje imaju trajno boravište u državi boravišta u sustavu socijalnog osiguranja te države.

49

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. u vezi s člankom 16. Uredbe br. 1408/71 treba tumačiti u smislu da se za razdoblje tijekom kojeg je državljanin države članice bio zaposlen u konzularnom uredu treće države, koji je uspostavljen na državnom području države članice koje on nije državljanin nego na čijem državnom području boravi, na tog državljanina ne primjenjuje zakonodavstvo države članice u smislu te odredbe ako na temelju zakonodavstva države članice njegova boravišta, donesenog primjenom članka 71. stavka 2. Bečke konvencije iz 1963., navedeni državljanin nije osiguran u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti.

50

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

51

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996., kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1992/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006., u vezi s člankom 16. te uredbe, treba tumačiti u smislu da se za razdoblje tijekom kojeg je državljanin države članice bio zaposlen u konzularnom uredu treće države, koji je uspostavljen na državnom području države članice koje on nije državljanin nego na čijem državnom području boravi, na tog državljanina ne primjenjuje zakonodavstvo države članice u smislu te odredbe ako na temelju zakonodavstva države članice njegova boravišta, donesenog primjenom članka 71. stavka 2. Bečke konvencije o konzularnim odnosima, sklopljene u Beču 24. travnja 1963., navedeni državljanin nije osiguran u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti.