1. 

U ovom predmetu Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Nizozemska) (u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev) traži prethodnu odluku o dvjema skupinama pitanja u vezi s Direktivom 1999/44/EZ, kojom se usklađuju pravila o određenim aspektima potrošačkih ugovora ( 2 ). Prva skupina odnosi se u biti na to zahtijeva li pravo Unije od nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita je li strana koja kupuje robu potrošač u smislu Direktive 1999/44, i ako jest, opseg te obveze ( 3 ). Druga se skupina odnosi na potrošačevu obvezu obavještavanja prodavatelja o neusklađenosti robe isporučene prema ugovoru uređenom Direktivom 1999/44 i na teret dokazivanja u vezi s tom nesukladnošću u svakom kasnijem postupku.

2. 

Oba su se pitanja pojavila u sporu između Froukje Faber i Autobedrijf Hazet Ochten BV (u daljnjem tekstu: Hazet) radi naknadne štete koja potječe od navodne neusklađenosti rabljenog automobila koji je Hazet prodao F. Faber i koji se zapalio.

3.

Direktiva 1999/44 doprinosi postizanju visoke razine zaštite potrošača utvrđene u članku 169. UFEU‑a ( 4 ). Ona propisuje minimalnu usklađenost ( 5 ). U skladu s uvodnom izjavom 5., „stvaranjem minimalnog broja zajedničkih pravila potrošačkog prava, koja vrijede bez obzira na to gdje se roba unutar [Europske unije] kupuje, ojačati [će se] povjerenje potrošača i omogućiti im da iskoriste unutarnje tržište najbolje što je moguće“.

4.

U uvodnoj izjavi 6. neusklađenost robe s ugovorom prepoznata je kao glavna poteškoća na koju potrošači nailaze i glavni izvor sporova s [prodavateljima]. U uvodnoj izjavi 7. obrazlaže se načelo sukladnosti i navodi da:

„[...] roba mora, prije svega, biti u skladu s ugovornim specifikacijama; [...] načelo usklađenosti s ugovorom može [se] smatrati zajedničkim u raznim nacionalnim pravnim tradicijama; [...] u nekim nacionalnim pravnim tradicijama nije moguće osloniti se samo na to načelo da bi se osigurala minimalna razina zaštite potrošača; [...] posebno kod takvih nacionalnih pravnih tradicija, dodatne zakonske odredbe na nacionalnoj razini bile [bi] korisne kako bi se osigurala zaštita potrošača u slučajevima kada stranke ne dogovore nikakve posebne ugovorne uvjete ili kada stranke sklope ugovorne uvjete ili sporazume u kojima se od prava potrošača izravno ili neizravno odustaje ili se ona ograničavaju i koji, u mjeri u kojoj ta prava proizlaze iz ove Direktive, nisu obvezujući za potrošača“.

5.

U skladu s uvodnom izjavom 8., kako bi se olakšala primjena načela usklađenosti s ugovorom, „korisno [je] uvesti oborivu pretpostavku o usklađenosti s ugovorom koja obuhvaća većinu uobičajenih situacija; ta pretpostavka ne ograničava načelo slobode ugovaranja [...]“. U uvodnoj izjavi 8. dalje se navodi da „[...] u odsutnosti posebnih ugovornih uvjeta, kao i kad se primjenjuje klauzula o minimalnoj zaštiti, elementi spomenuti u toj pretpostavci mogu se koristiti kod utvrđivanja neusklađenosti robe s ugovorom; [...] kvaliteta i funkcionalnost robe koje potrošači mogu razumno očekivati ovisi između ostalog i o tome je li roba nova ili rabljena; [...] elementi koji se navode u pretpostavci [su] kumulativni; [...] ako su okolnosti slučaja takve da bilo koji pojedinačni element čine očito neprikladnim, preostali elementi pretpostavke unatoč tome ostaju i nadalje primjenjivi“.

6.

U uvodnoj izjavi 19. navodi se da „državama članicama treba biti dopušteno da određuju rok u kojem potrošač mora obavijestiti trgovca o bilo kakvoj neusklađenosti; [...] države članice mogu osigurati višu razinu zaštite potrošača time što neće uvesti takvu obvezu; [...] u svakom slučaju, na cijelom području [Europske unije] potrošači trebaju imati na raspolaganju rok od najmanje 2 mjeseca u kojem mogu obavijestiti trgovca o postojanju neusklađenosti“.

7.

U skladu s uvodnom izjavom 22. „stranke ne mogu međusobnim sporazumom ograničiti niti otkloniti prava koja su zajamčena potrošačima jer bi u suprotnom slučaju bila zapriječena zajamčena pravna zaštita [...]“.

8.

U smislu Direktive 1999/44, „potrošač“ je „bilo koja fizička osoba koja, u ugovorima na koje se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje nisu u vezi s njegovom poslovnom niti profesionalnom djelatnošću“ (članak 1. stavak 2. točka (a)); „[prodavatelj]“ je „bilo koja fizička ili pravna osobu koja, prema ugovoru, prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti“ (članak 1. stavak 2. točka (c)); a „roba široke potrošnje“ je „svaki materijalni prenosivi predmet“ (članak 1. stavak 2. točka (b)) ( 6 ).

9.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. „[p]rodavatelj mora potrošaču isporučiti robu koja je u skladu s prodajnim ugovorom“. U skladu s člankom 2. stavkom 2. za robu široke potrošnje podrazumijeva se da je u skladu s ugovorom ako:

10.

Na temelju članka 2. stavka 3. „[z]a potrebe ovog članka, ne smatra se da postoji neusklađenost s ugovorom ako je, u trenutku kada je ugovor sklopljen, potrošač bio svjestan ili razumno nije mogao ne biti svjestan neusklađenosti ili ako je neusklađenost uzrokovana materijalima koje je potrošač isporučio“.

11.

Člankom 3. stavkom 1. predviđeno je da je [prodavatelj] odgovoran za bilo kakvo odstupanje koje postoji u trenutku isporuke. U preostalom dijelu članka 3. navedena su prava koja potrošač ima. Ona su sažeto iznesena u članku 3. stavku 2. sljedećim redoslijedom: pravo da se roba besplatno dovede u sklad s ugovorom putem popravka ili zamjene; odgovarajuće umanjenje cijene; i raskid ugovora u odnosu na tu robu.

12.

U članku 5., naslovljenom „Rokovi“, navodi se:

„1.   [Prodavatelj] se smatra odgovornim prema članku 3. kada [se] neusklađenost [pojavi] u roku od dvije godine od datuma isporuke robe. [...] Ako su, prema nacionalnom pravu, prava utvrđena člankom 3. stavkom 2. podložna vremenskom ograničenju, istek tog roka ne može uslijediti prije isteka razdoblja od dvije godine od datuma isporuke ( 7 ).

2.   Države članice mogu predvidjeti da potrošač, kako bi mogao koristiti svoja prava, mora obavijestiti prodavatelja o neusklađenosti u roku od dva mjeseca od datuma na koji je tu neusklađenost otkrio.

[...]

3.   [Osim ako se dokaže suprotno], za svaki nedostatak koji [se pojavi] u roku od šest mjeseci od isporuke robe smatrat se da je postojao i u trenutku isporuke osim ako je ta pretpostavka u neskladu s prirodom robe ili prirodom neusklađenosti.“

13.

Članak 8. stavak 2. („Nacionalno pravo i minimalna zaštita“) predviđa:

„Države članice mogu usvojiti ili zadržati na snazi i strože odredbe, spojive s Ugovorom u području na koje se odnosi ova Direktiva, kako bi zajamčile višu razinu zaštite potrošača.“ ( 8 ).

14.

U skladu s člankom 9. „[d]ržave članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi obavijestile potrošača o nacionalnom pravu kojim se prenosi ova Direktiva i potiču, gdje je to prikladno, strukovne organizacije da obavješćuju potrošače o njihovim pravima.“

15.

Članak 7:5. stavak 1. Građanskog zakonika (Burgerlijk Wetboek, u daljnjem tekstu: BW) definira prodaju robe široke potrošnje kao „prodaju pokretnine [...] izvršenu između prodavatelja koji postupa obavljajući profesionalnu ili poslovnu djelatnost i kupca, fizičke osobe, koji ne postupa obavljajući profesionalnu ili poslovnu djelatnost“.

16.

U skladu s člankom 7:17(1) BW‑a, isporučena roba mora biti u skladu s ugovorom.

17.

Članak 7:18. stavak 2. BW‑a, kojim je u nizozemski pravni poredak prenesen članak 5. stavak 3. Direktive 1999/44, propisuje:

„U okviru prodaje robe široke potrošnje smatra se da isporučena roba nije u skladu s ugovorom ako se neusklađenost u odnosu na ugovorenu robu pojavi u roku od šest mjeseci od isporuke robe, osim ako se tome ne protivi narav robe ili narav neusklađenosti.“

18.

U skladu s obrazloženjem članka 7:18 stavka 2. BW‑a, kupac mora tvrditi (i, u slučaju osporavanja, dokazati) da roba nije u skladu s ugovorom kao i da se neusklađenost pojavila u roku od šest mjeseci od isporuke robe. Stoga je prodavatelj dužan tvrditi i dokazati da je u trenutku isporuke roba doista odgovarala ugovorenoj robi.

19.

Članak 7:23. stavak 1. BW‑a propisuje:

„Kupac se više ne može pozvati na to da isporučena roba nije u skladu s ugovorom ako, nakon što je to utvrdio ili nakon što bi to opravdano morao utvrditi, o tome nije pravodobno obavijestio prodavatelja. Ako je međutim očito da roba nema svojstvo koje joj je prodavatelj pripisao ili ako se neusklađenost odnosi na aspekte za koje je znao ili morao znati, ali o tome nije obavijestio kupca, kupac mora, nakon što ih je utvrdio, o tome pravodobno obavijestiti prodavatelja. U slučaju prodaje robe široke potrošnje, kupac mora nakon takvog utvrđenja pravodobno obavijestiti prodavatelja, s time da se smatra da je, ako je obaviješten u roku od dva mjeseca od utvrđenja, on bio pravodobno obaviješten.“

20.

Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, kupac mora obavijestiti prodavatelja da ono što je isporučeno nije u skladu s ugovorom u smislu članka 7:17 BW‑a. To se ne mora učiniti u pisanom obliku; usmena obavijest može biti dovoljna. Postoji ustaljena sudska praksa Hoge Raada (nizozemski Vrhovni sud) prema kojoj u slučaju da se prodavatelj brani time da obavijest nije dana pravovremeno (što je u trećoj rečenici članka 7:23(1) opis uvjeta vremenske naravi u odnosu na kupnju robe široke potrošnje), kupac je dužan tvrditi, i po potrebi dokazati, da je prigovorio pravovremeno i na način koji je bio jasan prodavatelju.

21.

Sud koji je uputio zahtjev objasnio je da u slučaju nepravodobne obaviještenosti prodavatelja kupac gubi sva prava u vezi s neusklađenosti.

22.

Je li kupac pravodobno obavijestio prodavatelja (što je u prvoj i drugoj rečenici članka 7:23 stavka 1. opis općeprimjenjivog uvjeta vremenske naravi u odnosu na kupnju) ovisi (prema praksi Hoge Raada) o tome je li on (i) izvršio provjeru koja bi se od njega u danim okolnostima mogla razumno očekivati kako bi utvrdio sukladnost isporučene robe, i (ii) pravodobno obavijestio prodavatelja nakon što je utvrdio (ili je provjerom morao utvrditi) neusklađenost. Duljina roka za provjeru navedena pod (i) ovisi o okolnostima slučaja, uključujući, među ostalim, prirodu i uočljivost nedostatka, način na koji se pojavljuje i stručnost kupca. Vještačenje može biti potrebno. U vezi s duljinom roka navedenom pod (ii), u slučaju prodaje robe koja nije široke potrošnje, moraju se uvažavati svi dotični interesi, vodeći računa o svim okolnostima. Stoga se ne primjenjuje nikakav fiksni rok. U slučaju prodaje robe široke potrošnje pravodobnost obavještavanja prodavatelja više od dva mjeseca nakon utvrđenja ovisi o činjenicama i okolnostima slučaja.

23.

Neovisno o tome da se (s iznimkom zadnje rečenice) članak 7:23 stavak 1. BW‑a primjenjuje i na prodaju robe široke potrošnje i robe koja nije široke potrošnje, sud koji je uputio zahtjev naveo je da se tom odredbom provodi članak 5. stavak 2. Direktive 1999/44.

24.

Na temelju nizozemskog prava većina aspekata prava zaštite potrošača ne smatra se pravilima pravnog poretka.

25.

Na temelju članka 22. Wetboek van Burgerlijke Rechtsvordering (Zakonik o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: Rv) sudac može u svakom slučaju i u svakom stadiju postupka naložiti strankama, ili jednoj od njih, da dodatno pojasne svoja stajališta. U skladu s člankom 23. Rv‑a sud odlučuje o svemu što su stranke iznijele ili zatražile, a u skladu s člankom 24. Rv‑a on to čini na temelju činjenica, okolnosti i razloga na kojima stranke temelje svoj(e) prigovor(e). Članak 149. Rv‑a načelno ne dopušta sucu da, osim općepoznatih činjenica, uzme u obzir činjenice koje nisu obuhvaćene tvrdnjama stranaka.

26.

U žalbenom postupku sudac može odlučivati samo o žalbenim razlozima koje su stranke istaknule. Međutim, on može po službenoj dužnosti primijeniti pravila javnog poretka. Stranke mogu isticati nove činjenice, ali samo u svojim prvim pisanim očitovanjima u okviru žalbenog postupka.

27.

Na raspravi je nizozemska vlada dodatno objasnila da unatoč svojoj pasivnoj ulozi u građanskom postupku nizozemski sudac mora odlučiti o tome koja se pravna pravila primjenjuju na određeno činjenično stanje, a ima i određena druga sredstva na raspolaganju radi razjašnjavanja spora kao što je pravo zahtijevati od stranaka dodatne informacije.

28.

F. Faber je 27. svibnja 2008. kupila od Hazeta rabljeni automobil za koji je platila 7002 eura. Automobil joj je bio isporučen toga istog dana. Ugovorne odredbe bile su sadržane u standardnom „Koopovereenkomst particulier“ (ugovor o prodaji pojedincu) koji je bio popunjen, među ostalim, imenom i adresom F. Faber, pojedinostima o automobilu koji je kupila, uvjetima u vezi s kupnjom („bez ikakvog jamstva“), cijenom te potpisima F. Faber i Hazetovog predstavnika.

29.

F. Faber se 26. rujna 2008. vozila automobilom na poslovni sastanak. Njezina kći također je bila u automobilu. Automobil se zapalio i u potpunosti izgorio. Spasilačke službe naložile su da se automobil vučnom službom odveze u autokuću Hazet radi čuvanja. F. Faber tvrdi da je bila u telefonskom kontaktu s Hazetom dok su ona i njezina kći, obje putnici u vučnom vozilu, bile na putu prema Hazetu na dan požara. Hazet osporava da je tom prilikom F. Faber spomenula išta u vezi s mogućim uzrokom požara ili Hazetovom uključenošću. Na Hazetov zahtjev automobil je bio prevezen u Autodemontagebedrijf Reuvers (u daljnjem tekstu: Reuvers), u kojem je bio čuvan u skladu s mjerodavnim propisima o zaštiti okoliša.

30.

Početkom 2009. Hazet je telefonskim putem kontaktirao F. Faber u vezi s olupinom i dobio odgovor da da ona još uvijek čeka policijsko izvješće o nezgodi.

31.

F. Faber je 16 veljače 2009. zatražila od policije tehničko izvješće, ali je policija 26. veljače 2009. odgovorila da nikakvo tehničko izvješće nije pripremljeno.

32.

Reuvers je 8. svibnja 2009. uništio olupinu, a o svojoj je namjeri da to učini u izostanku drukčijih uputa obavijestio Hazet porukom elektroničke pošte dva dana ranije ( 9 ).

33.

Dopisom od 11. svibnja 2009. F. Faber je Hazetu dala do znanja da ga smatra odgovornim za štetu (u ukupnom iznosu od 10.828,55 eura) koju je pretrpjela zbog požara i koja uključuje kupovnu cijenu automobila, prijenosno računalo, kameru, kožnu jaknu, drugu jaknu, navigacijski uređaj i fotografiju na platnu namijenjenu klijentu kojem se uputila kada se automobil zapalio. Ona je također tvrdila da je pretrpjela neimovinsku štetu.

34.

Početkom srpnja 2009. F. Faber je zatražila od procjenitelja štete Extenso da istraži uzrok požara. Extenso je 7. srpnja 2009. odgovorio da je to nemoguće jer je automobil već bio uništen i stoga nedostupan za istragu.

35.

Hazet je zanijekao odgovornost i odbio platiti štetu. On je, među ostalim, tvrdio da F. Faber nije postupila u skladu s člankom 7:23 stavkom 1. BW‑a obavjestivši ga prekasno o navodnoj neusklađenosti te da je čekala devet mjeseci prije naručivanja tehničke istrage.

36.

F. Faber je 26. listopada 2010. pred Rechtbank te Arnhem (u daljnjem tekstu: Rechtbank) pokrenula postupak tražeći od Hazeta naknadu pretrpljene štete, zajedno sa zakonskim kamatama i izvansudskim troškovima. Tvrdila je da automobil nije odgovarao robi ugovorenoj ugovorom o prodaji pojedincu te da je Hazet stoga prekršio članak 7:17 BW‑a. F. Faber nije posebno tvrdila da je potrošač.

37.

Hazet je osporio taj zahtjev i dodao da ga je F. Faber o navodnoj neusklađenosti obavijestila nepravodobno i time, u skladu s člankom 7:23 stavkom 1. BW‑a, izgubila svoje svoja pravo na naknadu štete.

38.

Rechtbank je 27. travnja 2011. odbio zahtjeve F. Faber i prihvatio argumente Hazeta zasnovane na članku 7:23 stavku 1. BW‑a: prvi kontakt između stranaka bio je početkom 2009., dakle više od tri mjeseca nakon požara (koji je opisan kao trenutak u kojem je neusklađenost utvrđena). F. Faber nije iznijela nikakve posebne okolnosti kojima bi se to kašnjenje moglo opravdati. Rechtbank nije zauzeo stajalište o tome je li obavijest F. Faber Hazetu bila dovoljno jasna tijekom telefonskih razgovora na dan požara i početkom 2009. da predstavlja valjanu obavijest prodavatelju ili o tome je li njezina kupnja bila kupnja robe široke potrošnje u smislu članka 7:23 stavka 1. BW‑a.

39.

F. Faber je 26. srpnja 2011. podnijela sudu koji je uputio zahtjev žalbu protiv te presude. U žalbenom postupku F. Faber ponovno nije tvrdila da je potpisala ugovor o prodaji pojedincu u svojem svojstvu potrošača. Nije podnijela ni žalbu protiv tog dijela presude Rechtbanka. Sud koji je uputio zahtjev ne smatra da je na temelju informacija sadržanih u spisu moguće zauzeti stajalište o tom pitanju.

40.

F. Faber je angažirala odvjetnika u prvostupanjskom postupku i u žalbenom postupku.

41.

U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda odgovor na sljedeća pitanja:

42.

Austrijska, belgijska i nizozemska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Na raspravi od 11. rujna 2014. Hazet, nizozemska vlada i Komisija iznijeli su usmena očitovanja.

43.

U privatnom sporu kao što je predmetni nijedna stranka ne može se osloniti na izravan učinak Direktive 1999/44. Međutim, nacionalni sud koji postupa u takvom sporu dužan je, „kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, s obzirom na tekst i cilj te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem iste“ ( 10 ). U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev traži od Suda odgovor u vezi s tumačenjem Direktive 1999/44 koji bi mu pomogao kod primjene članaka 7:18 stavka 2. i 7:23 stavka 1. BW‑a.

44.

Prethodna pitanja pojavljuju se u okviru sudskog postupka koji je pokrenula F. Faber, kupac rabljenog automobila, koja traži naknadu štete od prodavatelja, Hazeta. Hazet se oslanja na odredbu nacionalnog prava (čiji se jedan dio primjenjuje općenito na kupnju, a drugi posebno na prodaju robe široke potrošnje) te ističe da je F. Faber izgubila svoja prava jer ga je nepravodobno obavijestila o navodnoj neusklađenosti.

45.

Čini se da se pitanje svojstva F. Faber kao potrošača nije pojavilo u prvom stupnju jer je Rechtbank zauzeo stajalište da je ona u svakom slučaju nepravodobno obavijestila Hazeta i stoga izgubila svoje pravo na naknadu štete. Ni sama F. Faber nije kod podnošenja zahtjeva na temelju odredbe nacionalnog prava koje se očito primjenjuje na sve vrste prodaje (članak 7:17 stavak 1. BW‑a) navela da je potrošač.

46.

Za rješavanje žalbe F. Faber sud koji je uputio zahtjev relevantnim smatra okolnost je li ona bila potrošač jer se time određuje mjerodavni propis (uključujući zadnju rečenicu članka 7:23 stavak 1. BW‑a). Međutim, budući da Rechtbank nije ništa utvrdio u tom pogledu, članci 24. i 149. Rv‑a i odredbe, kojima su žalbe uređene, sprječavaju sud koji je uputio zahtjev da ispita to pitanje po službenoj dužnosti. Kod žalbe on to može učiniti samo kada su relevantni zakoni prisilne naravi, a prema sudu koji je uputio zahtjev to nije slučaj s (nacionalnim) pravom zaštite potrošača.

47.

U tim okolnostima prvo i četvrto pitanje odnose se na to zahtijeva li pravo Unije od nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita je li kupac prodavatelj u smislu Direktive 1999/44 i mora li se stoga provesti ta direktiva. (Naime, nacionalni sud bi prvo trebao razmotriti područje primjene direktive prije nego što provede posebno članak 5. ( 11 ), tumačeći mjerodavno nacionalno pravo na način sukladan toj odredbi.) Sud je u okviru prava zaštite potrošača (osobito o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( 12 )) potvrdio primjenu načela prema kojem se u nedostatku usklađivanja postupovnih pravila nacionalna pravila i dalje primjenjuju pod uvjetom da su u skladu s načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti ( 13 ). U ovom predmetu čini mi se da se prva tri pitanja odnose osobito na načelo djelotvornosti i na to primjenjuje li se sudska praksa Suda, posebno na području nepoštenih uvjeta u potrošačkim ugovorima, po analogiji, dok se četvrto pitanje može protumačiti tako da se prije odnosi na načelo ekvivalentnosti. Ako se mora ispitati ex officio je li kupac potrošač u smislu Direktive 1999/44, tada sud koji je uputio zahtjev traži u drugom i trećem pitanju od Suda odgovor u vezi s okolnostima u kojima nacionalni sud ima tu obvezu.

48.

Međutim, četvrto pitanje može se (šire) protumačiti tako kao da se njime pita mora li sud koji je uputio zahtjev ex officio primijeniti teret dokazivanja iz članka 7:18 stavka 2. BW‑a, kojim se provodi članak 5. stavak 3. Direktive 1999/44, ako utvrdi da je F. Faber bila potrošač i da je pravodobno obavijestila prodavatelja o neusklađenosti (članak 7:23 stavak 1., zadnja rečenica BW‑a). Obradit ću i taj aspekt četvrtog pitanja.

49.

Kada u skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive 1999/44 država članica zahtijeva od potrošača da obavijesti prodavatelja o neusklađenosti u roku od dva mjeseca kako bi se mogao koristiti svojim pravima na temelju osobito članka 3. Direktive 1999/44, petim pitanjem se u biti pita kako utvrditi pravodobnost postupanja potrošača. Šesto je pitanje usredotočeno na članak 5. stavak 3. i teret dokazivanja koji se primjenjuje kako bi se utvrdilo postoji li neusklađenost (i stoga prodavateljeva odgovornost). Zasebno ću razmotriti ta dva pitanja. Sedmo pitanje je samostojno.

50.

Prije toga ću se prvo kratko osvrnuti na kontekst u kojem su se pojavila prva četiri pitanja i sedmo pitanje.

51.

Ne slažem se sa stajalištem Komisije da su pitanja u vezi s ex officio ispitivanjem područja primjene Direktive 1999/44 nedopuštena. Osnova za stajalište Komisije jest okolnost da nijedna od stranaka u glavnom sporu, čini se, ne sumnja u svojstvo potrošača F. Faber te da su ta pitanja stoga isključivo hipotetska.

52.

Ustaljena je sudska praksa da pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije postavljena od nacionalnog suda u regulatornom i činjeničnom okviru koji on definira uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da tumačenje prava Unije koje se traži nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog spora ako je problem hipotetske naravi ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima nužnima da na koristan način odgovori na pitanja koja su mu postavljena ( 14 ).

53.

U ovom se predmetu problem iznesen pred ovaj Sud ne odnosi na to tko je potrošač u smislu Direktive 1999/44. Zadaća ovog Suda također nije da odluči je li sud koji je uputio zahtjev (i prije Rechtbank) raspolagao s dovoljno dostupnih činjenica da odluči o svojstvu F. Faber ( 15 ). Umjesto toga, Sudu je postavljeno pitanje o tome kakav je na temelju prava Unije položaj ex officio ispitivanja svojstva kupca u okolnostima u kojima proizlazi da se nacionalno pravo protivi takvom ispitivanju. Stoga su prethodna pitanja relevantna, a ne hipotetska za postupak pred sudom koji je uputio zahtjev. Zbog toga predlažem da se odgovori na sva ta pitanja.

54.

Unatoč činjenici da pitanja o ispitivanju ex officio smatram dopuštenima, priznajem da sam, uzimajući u obzir dodatna objašnjenja nizozemske vlade na raspravi o ulozi suca na temelju nizozemskog prava, bila donekle iznenađena činjenicom (ostavljajući po strani bilo koji razlog zbog kojeg se F. Faber nije izričito oslonila na svoje svojstvo potrošača) da Rechtbank nije ispitao njezino svojstvo i da sud koji je uputio zahtjev smatra da on to ne može učiniti. F. Faber se u prvom stupnju i povodom žalbe oslonila na odredbe BW‑a koje se primjenjuju i na prodaju robe široke potrošnje i na drugu prodaju te je očito da se njima (barem djelomično) provodi Direktiva 1999/44. Hazet se oslonio na odredbu čija se zadnja rečenica primjenjuje posebno na prodaju robe široke potrošnje, a ostatak na svu prodaju, i s kojom se provodi članak 5. stavak 2. Direktive 1999/44. Osim toga, na raspravi je nizozemska vlada potvrdila da je zadaća sudova da utvrde mjerodavno pravo, da utvrde prenosi li se nacionalnim pravom pravo Unije i da tumače nizozemsko pravo u skladu s pravom Unije. Međutim, u izostanku jasnijeg razumijevanja nizozemskog prava, ti razlozi predstavljaju nedostatnu osnovu da se pitanja prvo do četvrto i sedmo proglase nedopuštenima.

55.

Naposljetku, radi potpunosti dodajem da proizlazi iz, među ostalim, uvodnih izjava 8. i 16. Direktive 1999/44, mogućnost iz članka 1. stavka 3. za države članice da iz područja „robe široke potrošnje” isključe rabljenu robu koja se prodaje na određenim vrstama javnih dražbi te mogućnost iz članka 7. stavka 1. drugog podstavka da se skrati vrijeme odgovornosti prodavatelja u odnosu na rabljenu robu, da se Direktiva 1999/44 načelno primjenjuje na tu robu.

56.

Direktiva 1999/44 jamči prava potrošačima, osobito prava u slučaju neusklađenosti robe koju je prodavatelj isporučio. Ona međutim ne predviđa ništa o tome moraju li nacionalni sudovi ispitati po službenoj dužnosti primjenjuje li se Direktiva 1999/44 i zaštita koju nudi na sporove koji se vode pred njima.

57.

Ustaljena je sudska praksa da, u nedostatku pravila o usklađivanju, države članice ostaju nadležne za organiziranje svojeg pravosudnog sustava (načelo procesne autonomije) ( 16 ). Sama činjenica nadređenosti prava Unije ne znači da se nacionalno postupovno pravo nikad ne primjenjuje kako bi se provelo pravo Unije ( 17 ). Međutim, izvršavanje te nadležnosti od strane država članica podliježe načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti koja su dio prava Unije ( 18 ) i neizravno jamče poštovanje nadređenosti prava Unije.

58.

Načelo ekvivalentnosti zahtijeva od nacionalnog prava da se sa zahtjevima utemeljenima na pravu Unije ne postupa nepovoljnije nego sa zahtjevima utemeljenima na nacionalnom pravu ( 19 ). U tom pogledu nacionalni sud mora razmotriti svrhu i bitna svojstva navodno sličnih nacionalnih pravnih sredstava ( 20 ). Jedna osobita primjena ovog načela, koja je također vidljiva u sudskoj praksi Suda koja uključuje druge direktive Unije o zaštiti potrošača, sastoji se od toga, da kada se na temelju nacionalnog prava zahtijeva ex officio ispitivanje pravila nacionalnog pravila, tada se isto mora primijeniti na ekvivalentno pravilo prava Unije. Stoga, „[k]ada, na temelju nacionalnog prava, sudovi imaju obvezu da se po službenoj dužnosti pozivaju na pravna sredstva koja proizlaze iz pravno obvezujućih odredaba nacionalnog prava, koje stranke nisu istaknule, takvu obvezu moraju izvršavati i u odnosu na pravno obvezujuće odredbe prava [Unije]“ ili „ako se nacionalnim pravom daje sudovima mogućnost da po službenoj dužnosti primjenjuju obvezujuća pravna pravila“ ( 21 ).

59.

Načelo djelotvornosti znači da se nacionalnim pravom ne smije činiti nemogućim u praksi ili iznimno teškim ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije ( 22 ). Kod ocjene poštovanja tog načela potrebno je voditi računa o položaju te odredbe u cjelokupnom postupku, tijeku postupka i njegovim posebnostima pred nacionalnim tijelima te, prema potrebi, uzeti u obzir načela koja su temelj nacionalnog pravosudnog sustava, kao što je zaštita prava na obranu te načela pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka ( 23 ).

60.

U ovom predmetu nacionalno postupovno pravo zahtijeva od sudaca da poštuju načelo autonomije stranaka. Oni moraju zasnovati svoju odluku na zahtjevima, argumentima i činjenicama koje su stranke iznijele. S iznimkom općepoznatih činjenica, oni mogu razmatrati samo one činjenice koje su sadržane u tvrdnjama stranaka. Žalbeni sudovi mogu po službenoj dužnosti primijeniti samo pravila javnog poretka ( 24 ). Već sam izrazila svoje sumnje u to protivi li se zapravo nizozemsko pravo u okolnostima kao što su one u ovom slučaju tome da nacionalni sudovi na temelju pravnih i činjeničnih podataka koji su im dostupni utvrđuju je li osoba kao što je F. Faber potrošač ( 25 ). Međutim, za potrebe ovog predmeta valja poći od pretpostavke da se ta pravila zajedno na temelju nizozemskog prava protive tome da nacionalni sud ispituje položaj potrošača kao što je F. Faber. Inače se prvo do četvrto i sedmo pitanje nikada ne bi postavilo u okviru ovog spora.

61.

Zahtijeva li ipak pravo Unije da sud u okolnostima kao što su one predmetne da ispita je li F. Faber obuhvaćena područjem primjene Direktive 1999/44 te ako jest, pod kojim uvjetima.

62.

Sud je na temelju osobito načela djelotvornosti zahtijevao ex officio ispitivanje pojedinih odredaba drugih direktiva Unije o zaštiti potrošača ( 26 ). Čini mi se da je on do tog zaključka došao zapravo zato što zakonodavac obično sastavlja te direktive pod pretpostavkom da je potrošač slabija strana koja nije/ne mora biti svjesna svojih prava pa bi mogla i ne koristiti se zaštitom. Sud je razvio tu sudsku praksu zasebno od predmeta koji se odnose na slična pitanja u okviru drugih područja prava Unije ( 27 ).

63.

Stoga, u odnosu na Direktivu 93/13 ( 28 ), Sud je zaključio da pravo Unije zahtijeva od nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju nepoštenost ugovornog uvjeta kada su im dostupna potrebna pravna i činjenična pitanja ( 29 ). To je zato što se Direktiva 93/13 „temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti“ ( 30 ). Potrošač prihvaća uvjete koje je sastavio prodavatelj odnosno pružatelj bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj ( 31 ), Stoga se takav neravnopravni odnos može ispraviti samo pozitivnom intervencijom neovisnom o samim ugovornim strankama ( 32 ), Zbog toga je Sud zauzeo stajalište da se u odnosu na Direktivu 93/13 „učinkovita zaštita potrošača može postići samo ako nacionalni sud prizna da ima ovlast po službenoj dužnosti ocijeniti uvjete te vrste“ ( 33 ). Iz istih je razloga zabranjeno nacionalno pravilo kojim se propisuje rok zastare za utvrđenje da je ugovorni uvjet nepošten ( 34 ). Međutim, u istom je kontekstu Sud dodao da načelo djelotvornosti ne može „u cijelosti nadoknaditi potpunu pasivnost predmetnog potrošača“ ( 35 ).

64.

Kako ja to shvaćam, nepošteni uvjeti su u biti uvjeti o kojima prodavatelj ima posebno znanje, za čiju nepoštenost nema interes da se priopći, ali ima interes da se ti uvjeti provode, dok ih potrošač često ne može osporiti ili biti u potpunosti obaviješten o njihovoj nepoštenosti. Posljedica toga je da je bez intervencije treće strane pravna zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta u bitnome oslabljena.

65.

Možda nije tako lako opravdati ex officio intervenciju nacionalnog suda u odnosu na pojedine odredbe drugih direktiva o zaštiti potrošača. Stoga je nezavisna odvjetnica J. Kokott u predmetu Duarte Hueros zauzela stajalište da, iako se Direktive 93/13 i 1999/44 obje odnose na zaštitu potrošača u pravnim odnosima te su namijenjene postizanju visoke razine zaštite potrošača, situacija u kojoj zakonodavstvo nastoji uravnotežiti slabiji položaj potrošača kod sklapanja ugovora (Direktiva 93/13) različita je od one u kojoj se zakonodavstvo odnosi na ispunjenje ugovora nakon njegova sklapanja (Direktiva 1999/44). Ona je smatrala da, što se tiče potonje direktive, neispunjenje obično ne ovisi o volji strana i potrošač nije u istom slabom položaju kao što je slučaj s nepoštenim uvjetima jer on može lako otkriti ima li roba ugovorenu kakvoću ( 36 ).

66.

Slažem se da te dvije skupine potrošača nisu u istom položaju. Međutim, i dalje može postojati asimetrija u informacijama (možda u manjem opsegu) tako da nakon sklapanja ugovora potrošač ostaje slabija strana u vezi sa sukladnošću isporučene robe s ugovorom. Osim ako je, u trenutku kada je ugovor sklopljen, potrošač bio svjestan ili razumno nije mogao ne biti svjestan neusklađenosti (ili ako je neusklađenost uzrokovana materijalima koje je potrošač isporučio) ( 37 ), ocjena usklađenosti ovisi o informacijama, osobito onima sadržanima u ugovoru, posebno u vezi sa svrhom robe, kakvoćom i funkcionalnošću ( 38 ). To proizlazi iz elemenata navedenih u članku 2. stavku 2. Za potrebe ovog predmeta smatram nepotrebnim odlučiti je li taj popis iscrpan ( 39 ). Ovdje je dovoljno razmotriti da se ta ocjena temelji na informacijama koje je prodavatelj priopćio potrošaču (prije sklapanja ugovora), informacijama koje je potrošač priopćio prodavatelju u vrijeme sklapanja ugovora, općim pretpostavkama o upotrebi robe, i na javnim izjavama prodavatelja, proizvođača ili njegovog predstavnika. Nadalje, često prodavatelj odlučuje koja se određena roba treba isporučiti potrošaču (iako to nije uvijek slučaj). Stoga je potrošač u slabijem položaju da ocijeni odgovara li ili ne i u kojoj mjeri roba onome što je on razumno očekivao da će primiti.

67.

U ovom se predmetu pitanje u vezi s ispitivanjem ex officio svakako ne pojavljuje u odnosu na odredbu Direktive 1999/44 o ispunjavanju ugovora. To se pitanje ne tiče ni odredbe kojom su uređena prava u slučaju neusklađenosti (članak 3.) ili kojom se propisuju uvjeti vremenske naravi i pravila o dokazivanju koja su relevantna za isticanje i utvrđivanje prodavateljeve odgovornosti zbog neusklađenosti te za isticanje tih prava (članak 5., koji je predmet petog i šestog pitanja) ( 40 ). Umjesto toga, pitanje se pojavljuje u odnosu na prethodno pitanje područja primjene Direktive 1999/44. Ako sud koji je uputio zahtjev mora na temelju prava Unije po službenoj dužnosti ispitati je li F. Faber potrošač i ako taj sud zaključi da jest, tada je jasno da su se i ona i Hazet oslonili na nacionalno pravo kojim se provodi Direktiva 1999/44. Nacionalni sud bi potom trebao utvrditi primjenjuje li se, na primjer, zadnja rečenica članka 7:23 stavka 1. BW‑a, i ako se primjenjuje, on bi trebao protumačiti tu odredbu u skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive 1999/44. Nasuprot tome se u okolnostima ovog predmeta pitanje ispitivanja ex officio 2. ne pojavljuje. Stoga, prema mojem shvaćanju, u ovom predmetu nije moguće odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev tako da se prvo odluči treba li se određena odredba primijeniti ex officio, a potom na temelju ishoda utvrdi mora li se stoga razmotriti također ex officio područje primjene Direktive 1999/44 ( 41 ).

68.

Stoga se pitanje ispitivanja ex officio ovdje postavlja na općenitijoj i apstraktnijoj razini.

69.

Prema mojem mišljenju, na prvo se pitanje mora odgovoriti tako da u okolnostima u kojima je kupac pokrenuo postupak radi naknade štete protiv prodavatelja na temelju odredaba nacionalnog prava koje se primjenjuju, među ostalim, na potrošačke ugovore, ali nije posebno tvrdio da je potrošač, pravilo nacionalnog postupovnog prava ne može sprječavati nacionalni sud da ispita je li ta osoba u stvari potrošač u smislu Direktive 1999/44 te da shodno tome primijeni nacionalno pravo o zaštiti potrošača protumačeno u skladu s Direktivom 1999/44. Na temelju načela djelotvornosti takvo se nacionalno postupovno pravilo ne smije primijeniti tako da se omogući nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti ispita je li kupac kao što je F. Faber potrošač u smislu Direktive 1999/44.

70.

To je zato što je zakonodavac odlučio zajamčiti potrošačima visok stupanj zaštite jer se oni općenito nalaze u slabijem položaju u ugovornim odnosima s prodavateljem. Stoga Direktiva 1999/44 jamči visoku razinu zaštite potrošača ( 42 ) svim fizičkim osobama koje odgovaraju definiciji iz članka 1. stavka 2. točke (a) te direktive ( 43 ). Na temelju tog razloga zakonodavac je stvorio skup pravila kojima se, ako drukčije nije predviđeno, određuje minimalna razina zaštite koje države članice i strane u potrošačkim ugovorima moraju poštovati. Stoga se primjenjuje minimalna razina zaštite. Stoga ima smisla u postojanju pravnog pravila javnog poretka koje obvezuje nacionalni sud da ispita je li u postupku, koji je kupac pokrenuo radi provedbe svojih prava u vezi s kupnjom robe, tužitelj obuhvaćen područjem primjene Direktive 1999/44 (i drugim direktivama o zaštiti potrošača) ( 44 ) jer ta zaštita pojačava punu učinkovitost te direktive i svodi na najmanju mjeru opasnost da će kupac, zbog svojeg nepoznavanja prava, uživati niži stupanj zaštite od onog koji je zajamčen pravom Unije ( 45 ).

71.

Međutim, taj zahtjev ne znači automatski da nacionalni sud mora po službenoj dužnosti ispitati svaku odredbu Direktive 1999/44. Taj zahtjev Sud mora utvrditi od slučaja do slučaja u odnosu na svaku pojedinu odredbu. To je osobito stoga što se razina zaštite potrošača može razlikovati ovisno o predmetnoj odredbi i potrošač može izričito odlučiti da ne ostvari pravo ili da se na drugi način ne koristi pojedinom odredbom ( 46 ). Osim toga, ne može se isključiti mogućnost da se (možda iznimno) pojedinom odredbom može štititi prodavatelja umjesto potrošača ( 47 ).

72.

Moj zaključak ne ovisi o tome ima li potrošač pravnu pomoć (što je predmet sedmog pitanja). Takva okolnost ne može promijeniti smisao prava Unije ili doseg načela djelotvornosti i ekvivalentnosti. Iako bi se znanje pojedinca o njegovom statusu i pravima kao potrošača trebalo (za nadati se) poboljšati uz stručnu pomoć odvjetnika, samom činjenicom da potrošač ima pravnu pomoć ne može se utvrditi pretpostavka o takvom znanju niti se ta pretpostavka može na njoj temeljiti ( 48 ).

73.

Nadalje, zahtjev za ispitivanje ex officio područja primjene Direktive 1999/44 podliježe istim uvjetima kao što su oni koje je Sud utvrdio u odnosu na druge direktive o zaštiti potrošača (to je predmet drugog i trećeg pitanja). Stoga potrebna činjenična i pravna pitanja za tu zadaću moraju biti dostupna nacionalnom sudu ( 49 ), bilo zbog toga što su ta pitanja već dio spisa ili zbog toga što ih nacionalni sud može pribaviti u skladu s nacionalnom postupovnim pravom. Nacionalni sud ne smije prekoračiti granice spora koje su stranke odredile. Ista obveza ispitivanja ex officio i isti uvjeti primjenjuju se na žalbu kada se (i) barem jedna strana pozvala na odredbe nacionalnog prava kojima se (barem djelomično) provodi Direktiva 1999/44 i (ii) ovisno o tome, je li jedna strana potrošač (ili ne), on (ili ona) se može (ili ne može) koristiti pojačanom zaštitom koja se daje tim odredbama.

74.

Ako se Sud ne slaže s mojim zaključkom, zahtijeva li načelo ekvivalentnosti od nacionalnog suda da ipak ispita je li F. Faber bila potrošač u smislu Direktive 1999/44?

75.

Prema mojem shvaćanju, nizozemsko postupovno pravo, o kojemu je riječ, primjenjuje se neovisno o tome temelji li potrošač svoju tužbu na pravu Unije ili nacionalnom pravu.

76.

Načelo ekvivalentnosti prožima također četvrto pitanje koje se odnosi na članak 5. Direktive 1999/44. Prema mojem mišljenju, sud koji je uputio zahtjev mora donijeti odluku u vezi s odredbom nacionalnog prava kojom se prenosi članak 5. stavak 2. (ovdje članak 7:23 stavak 1. BW‑a). Ne postavlja se stoga pitanje ispitivanja ex officio članka 5. stavka 2. Umjesto toga, sud koji je uputio zahtjev mora tumačiti nacionalno pravo u skladu s člankom 5. ( 50 ).

77.

Međutim, ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da je F. Faber potrošač i da je postupila u skladu s člankom 7:23 stavkom 1. BW‑a, postavlja se pitanje mora li on primijeniti ex officio pravilo o teretu dokazivanja navedeno u članku 7:18 stavku 2. BW‑a kojim se članak 5. stavak 3. Direktive 1999/44 prenosi u nizozemsko pravo. Četvrto pitanje može se obraditi samo u tom kontekstu.

78.

Pravilo o teretu dokazivanja iz članka 5. stavka 3. primjenjuje se kada je potrebno utvrditi je li prodavatelj odgovoran za neusklađenost. Kada prvostupanjski sud nije utvrdio relevantne činjenice (jer je, na primjer, utvrdio da je potrošač zakašnjelom obaviješću izgubio pravo na taj zahtjev), ne čini mi se vjerojatnim da bi žalbeni sud, koji rješava kasniju žalbu, nužno mogao primijeniti to pravilo. Ne znam može li se ta zbrka riješiti na temelju nacionalnog postupovnog prava (na primjer, vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu radi dopunskog utvrđivanja činjenica). Stoga imam određene sumnje u vezi s time je li pitanje ex officio ispitivanja pravila iz članka 5. stavka 3. Direktive 1999/44 relevantno za odluku suda koji je uputio zahtjev o žalbi F. Faber.

79.

Unatoč činjenici da u okviru ovog postupka Sud ne može utvrditi koja su to nizozemska prisilna pravila, on može odgovoriti na četvrto pitanje (i šesto pitanje) dajući naznake o tumačenju članka 5. stavka 3. Direktive 1999/44. Ta odredba nudi minimalnu zaštitu potrošaču prebacivanjem tereta dokazivanja kako bi se poboljšali uvjeti pod kojima se potrošač može koristiti svojim pravima na temelju Direktive 1999/44, osobito pravima koja su na raspolaganju u slučaju prodavateljeve odgovornosti. Ni jedna država članica niti strane u potrošačkom ugovoru ne mogu propisati stroži teret ( 51 ). Teret dokazivanja promijenjen je u korist potrošača jer su oni općenito u slabom položaju u odnosu na prodavatelje u vezi s dostupnim informacijama o robi i stanju u kojem je isporučena. Bez (barem) djelomičnog prebacivanja tereta dokazivanja, učinkovito ostvarivanje prava potrošača na području koje je glavni izvor sporova s prodavateljima ozbiljno je ugroženo ( 52 ). Stoga mi se čini da se načelom djelotvornosti zahtijeva primjena ex officio članka 5. stavka 3. pod uvjetom da su nacionalnom sudu dostupna potrebna pravna i činjenična pitanja i da taj sud ne mijenja granice spora koje su stranke utvrdile. Budući da članak 5. stavak 3. ima slična svojstva kao i ona koja obilježavaju pravilo javnog poretka na temelju nacionalnog prava, načelom ekvivalentnosti se od nacionalnog suda, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, može također zahtijevati da po službenoj dužnosti primijeni svaku odredbu nacionalnog prava kojom se prenosi članak 5. stavak 3.

80.

Nizozemska je iskoristila mogućnost iz članka 5. stavka 2. Direktive 1999/44 da potrošaču nametne obveze obavještavanja ( 53 ). Petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita na koji način treba utvrditi da je potrošač ispunio te obveze.

81.

Smatram da je to uređeno nacionalnim propisima o dokazivanju. Sve dok je nacionalnim pravom propisan rok koji nije kraći od dva mjeseca, nisu propisana pravila kojima se mijenja sadržaj obveza na temelju članka 5. te je inače to pravo u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, Direktivom 1999/44 ne ograničava se ovlast država članica da određuju i primjenjuju pravila o dokazivanju koja smatraju prikladnima.

82.

Stoga, na primjer, člankom 5. stavkom 2. nije propisano na koji način potrošač mora obavijestiti prodavatelja. Ta odredba ne sprječava i ne zahtijeva da se prodavatelja obavijesti u pisanom, a ne u usmenom obliku. Međutim, budući da te informacije nisu preduvjet za ostvarivanje prava zajamčenih Direktivom 1999/44, smatram da se nacionalnim pravom ne mogu nametnuti uvjeti zbog kojih je potrošaču nemoguće ili pretjerano teško dokazati da je prodavatelja pravilno i pravodobno obavijestio u smislu članka 5. stavka 2. I to proizlazi iz načela djelotvornosti.

83.

Slično tome, nacionalnim se pravom ne smiju propisati pravila o dokazivanju koja se ne mogu uskladiti sa sadržajem obveze iz članka 5. stavka 2. i drugih dijelova članka 5. Stoga, prema mojem mišljenju, država članica ne može u stadiju, u kojem potrošač obavještava prodavatelja o neusklađenosti, zahtijevati da on također mora dokazati neusklađenost. Ovo tumačenje potvrđuje usporedba teksta korištenog u stavcima 2. i 3. članka 5. Obavještavanje prodavatelja da je neusklađenost otkrivena (članak 5. stavak 2.) nije isto što i upućivanje u članku 5. stavku 3. na dokazivanje te neusklađenosti ( 54 ). Potrošač obavještava prodavatelja o neusklađenosti kako bi zadržao prava iz Direktive 1999/44. Ona uključuju ne samo prava iz članka 3. stavka 3., nego i uvjete vremenske naravi i pravila o dokazivanju sadržana u članku 5. stavku 3. Obavještavanje prodavatelja (kada je obvezno) ne može logički uslijediti nakon ostvarivanja ili pozivanja na prava u tim drugim odredbama. Obavijest mora uslijediti prije nego što potrošač odluči koristiti se pravima i u tom kontekstu dostavi potrebne dokaze radi utvrđivanja prodavateljeve odgovornosti. U svom prvotnom prijedlogu Direktive 1999/44 Komisija je objasnila da se zahtjevom iz (sada) članka 5. stavka 2. „povećava pravna sigurnost i potiče kupca na određenu pažnju uzimajući u obzir interese prodavatelja“ ( 55 ).

84.

Prema mojem mišljenju to znači da je članku 5. stavku 2. udovoljeno ako potrošač obavijesti prodavatelja tako da mu ukaže na moguću neusklađenost i stoga na njegovu moguću odgovornost. U informacijama koje potrošač da prodavatelju, on mora odrediti robu i prodaju. On mora povezati robu s prodavateljem. Bez tih informacija prodavatelj ne može znati u odnosu na koju robu ga se može smatrati odgovornim. U danim informacijama moraju se također odrediti okolnosti koje su navele potrošača da prodavatelja obavijesti o neusklađenosti. Mogu postojati različiti razlozi zbog kojih bi potrošač mogao smatrati da roba, koja mu je isporučena, nije u vrijeme isporuke ili kasnije bila ono što je razumno mogao očekivati da će primiti na temelju opisa te robe u ugovoru i drugih informacija koje je prodavatelj mogao dati ili koji su bili dostupni na drugi način. Međutim, u ovom stadiju potrošač ne mora dokazati neusklađenost i njezin mogući uzrok.

85.

Zakonodavna povijest potvrđuje to tumačenje. U izvornom Komisijinom prijedlogu članka 5. stavka 2. prvog podstavka upotrijebljena je zadnja rečenica „[…] od datuma na koji je otkrio neusklađenost ili ju je trebao otkriti“ umjesto „[…] od datuma na koji je tu neusklađenost otkrio“. U skladu s obrazloženjem tog prijedloga, tom se rečenicom namjeravalo „obvezati potrošača da postupa s uobičajenom pažnjom kod pregleda robe nakon primitka“. Međutim, njome se nije „utvrdila stroga obveza obavljanja podrobnog pregleda robe ili testova radi procjene njezina funkcioniranja“ ( 56 ).

86.

Šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži pojašnjenja glede tereta dokazivanja prema članku 5. stavku 3. Direktive 1999/44. Kada država članica zahtijeva od potrošača da obavijesti prodavatelja u skladu s člankom 5. stavkom 2., to je pitanje relevantno samo ako je potrošač prvo to učinio pravilno i pravodobno te se potom želi koristiti pravima iz članka 3. Direktive 1999/44. Ta se pretpostavka iz članka 5. stavka 3. primjenjuje osim ako je nespojiva s prirodom robe ili neusklađenosti. Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije tražio pojašnjenja o toj iznimci te je stoga neću ni obraditi.

87.

Člankom 5. stavkom 3. djelomično se prebacuje teret dokazivanja u korist potrošača koji uz poštovanje roka ne mora dokazati da je neusklađenost već postojala u vrijeme isporuke robe. Stoga je i dalje na potrošaču da tvrdi i po potrebi dokaže da isporučena roba ne odgovara standardima kakvoće, funkcionalnosti i prikladnosti za određenu svrhu robe koje je on razumno mogao očekivati da će primiti u skladu s ugovorom i informacijama navedenima u članku 2. stavku 2. Mora se dokazati neusklađenost, a ne njezin uzrok. Stoga u ovom slučaju nije dovoljno da potrošač kao što je F. Faber samo dokaže da se dogodio požar. Umjesto toga, ona mora dokazati zašto zbog požara smatra da automobil koji joj je isporučen nije odgovarao automobilu koji je očekivala da će primiti na temelju ugovora i drugih relevantnih informacija. U okolnostima kao što su one u ovom slučaju može biti dovoljno da F. Faber dokaže da proizvod više ne može (ispravno) ispunjavati funkciju zbog koje je kupljen (jer ona više ne može voziti automobil), pri čemu ne mora navesti zašto je do toga došlo ( 57 ).

88.

Međutim, potrošač ne mora tvrditi ni po potrebi dokazati da se neusklađenost može pripisati prodavatelju (što bi vjerojatno podrazumijevalo ispitivanje stanja robe prije njezine isporuke potrošaču). Takav bi zahtjev u cijelosti ugrozio pravilo iz članka 5. stavka 3. Osim toga, prodavateljeva odgovornost na temelju Direktive 1999/44 ne temelji se na krivnji. To proizlazi iz članka 4. koji prodavatelju daje pravo na zaštitu prava protiv proizvođača zbog čijih je postupaka ili propusta došlo do neusklađenosti. Nadalje, bilo bi neprovedivo da takav teret dokazivanja leži na potrošaču jer je razumno za pretpostaviti da, u načelu, prodavatelj raspolaže (podrobnijim) informacijama o robi i stanju u kojem je isporučena. Od potrošača se ne može zahtijevati da predoči dokaze koji mu nisu dostupni ( 58 ). To bi bilo suprotno cjelokupnoj svrsi pobijane pretpostavke iz članka 5. stavka 3. i općim ciljevima Direktive 1999/44.

89.

Iz teksta upotrijebljenog u članku 5. stavku 3. i uvodnoj izjavi 8. Direktive 1999/44 proizlazi da se teret dokazivanja tada prenosi na prodavatelja, koji radi izbjegavanja odgovornosti mora dokazati da neusklađenost nije postojala u vrijeme isporuke ( 59 ) ili na drugi način pobiti potrošačeve zahtjeve i osporiti dokaze. On to može učiniti, na primjer, dokazivanjem da nedostatak potječe od postupaka ili propusta koji su nastali nakon isporuke robe ili se može pripisati čimbeniku za koji on, prodavatelj, nije odgovoran. Tek će u tom kasnijem stadiju uspjeh potrošačevog zahtjeva ovisiti o njegovom dokazivanju u vezi s uzrokom neusklađenosti.

90.

Konačno, u članku 5. stavku 3. navodi se tko mora dokazati što i kojim redom. Međutim, njime se ne propisuje kako dokazati obvezne elemente. Prema mojem mišljenju, u izostanku pravila Unije to je stvar nacionalnih postupovnih propisa o dokazivanju kojima se u tom kontekstu moraju dakako poštovati načela ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 60 ).

91.

S obzirom na sva gornja razmatranja, mišljenja sam da bi Sud na zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden, trebao odgovoriti na sljedeći način:

U okolnostima u kojima je kupac pokrenuo postupak radi naknade štete protiv prodavatelja na temelju odredaba nacionalnog prava koje se primjenjuju, među ostalim, na potrošačke ugovore, ali nije posebno tvrdio da je on potrošač, pravilo nacionalnog postupovnog prava ne može sprječavati nacionalni sud da ispita je li ta osoba stvarno potrošač u smislu Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu, te da shodno tome primijeni nacionalno pravo o zaštiti potrošača protumačeno u skladu s Direktivom 1999/44. Međutim, potrebna činjenična i pravna pitanja za tu zadaću moraju biti dostupna nacionalnom sudu, bilo zato što su ta pitanja već dio spisa ili zato što ih nacionalni sud može pribaviti u skladu s nacionalnom postupovnim pravom. Nacionalni sud ne smije prekoračiti granice spora koje su stranke odredile. Ista obveza ispitivanja ex officio i isti uvjeti primjenjuju se na žalbu kada se (i) barem jedna strana pozvala na odredbe nacionalnog prava kojima se (barem djelomično) provodi Direktiva 1999/44 i (ii) ovisno o tome je li jedna strana potrošač (ili ne), on (ili ona) se može (ili ne može) koristiti pojačanom zaštitom koja se daje tim odredbama. Činjenica da je potrošač angažirao odvjetnika ne mijenja taj zaključak.

Načelo djelotvornosti zahtijeva ispitivanje ex officio članka 5. stavka 3. pod uvjetom da su nacionalnom sudu dostupna potrebna pravna i činjenična pitanja i da taj sud ne mijenja granice spora koje su stranke utvrdile. Budući da članak 5. stavak 3. ima slična svojstva kao i ona koja obilježavaju pravilo javnog poretka na temelju nacionalnog prava, načelom ekvivalentnosti se od nacionalnog suda, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, može također zahtijevati da po službenoj dužnosti primijeni odredbu nacionalnog prava kojom se prenosi članak 5. stavak 3.

Direktivom 1999/44 ne ograničava se ovlast država članica da određuju i primjenjuju pravila o dokazivanju u vezi sa zahtjevom u skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive 1999/44 da potrošač obavijesti prodavatelja o neusklađenosti sve dok je nacionalnim pravom (i) propisan rok koji nije kraći od dva mjeseca, (ii) nisu propisana pravila kojima se mijenja sadržaj obveza na temelju članka 5. Direktive 1999/44 i (iii) primjenjiva pravila nisu inače nepovoljnija od onih kojima su uređena nacionalna pravna sredstva i nisu sastavljena tako da čine nemogućim u praksi ili iznimno teškim ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije.

Člankom 5. stavkom 3. Direktive 1999/44 djelomično se prebacuje teret dokazivanja u korist potrošača koji uz poštovanje roka ne mora dokazati da je neusklađenost već postojala u vrijeme isporuke robe. Stoga je i dalje na potrošaču da dokaže da isporučena roba ne odgovara onome što je on razumno mogao očekivati da će primiti u skladu s ugovorom i informacijama navedenima u članku 2. stavku 2. Međutim, potrošač ne mora dokazati da se neusklađenost može pripisati prodavatelju.