1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku pruža Sudu prvi puta priliku za tumačenje pojma davanja „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ u okviru članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe (EEZ) br. 1408/71, koji izuzima spomenuta davanja od primjene nacionalnih pravila o zabrani preklapanja ( 2 ).

2.

U glavnom se postupku Arbeidshof te Antwerpen (radni sud u Antwerpenu, Belgija) pita obuhvaća li spomenuta odredba specifičan slučaj nizozemske starosne mirovine koja proizlazi iz osiguranja koje je načelno obvezno, ali koje u određenim okolnostima predviđa izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa.

3.

Članak 46.a Uredbe br. 1408/71 sadrži, kao što iz njegovog naslova proizlazi, opće odredbe koje se odnose na smanjenje, obustavu ili ukidanje i koje su primjenjive na davanja u odnosu na invalidnost, starost ili nadživjele osobe na temelju zakonodavstava država članica.

4.

Članak 46.a stavak 3. predviđa:

„Sljedeća pravila primjenjuju se za primjenu odredbi o smanjenju, obustavi ili ukidanju određenih zakonodavstvom države članice u slučaju preklapanja davanja u odnosu na invalidnost, starost ili nadživjele osobe s istovrsnim ili raznovrsnim davanjima ili s drugim primanjima:

[…]

[…]“

5.

Uredba (EEZ) br. 574/72 ( 3 ) u svojem članku 47. naslovljenom „Izračun iznosa dugovanih za razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ propisuje:

„Tijelo svake države članice prema zakonodavstvu primjenjivom u toj državi izračunava iznos koji valja platiti za razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja koje na temelju članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe [br. 1408/71] ne podliježe odredbama druge države članice koje se odnose na smanjenje, obustavu ili ukidanje.“

6.

Člankom 52. stavkom 1. prvim podstavkom Kraljeve uredbe od 21. prosinca 1967. o općem sustavu osobnih mirovina i mirovina za nadživjele zaposlenih osoba (Belgisch Staatsblad od 16. siječnja 1968., str. 441.) predviđa se:

„Kada nadživjeli bračni drug na temelju mirovinskog sustava za zaposlene osobe ima pravo, s jedne strane, na mirovinu za nadživjele i, s druge strane, na jednu ili više starosnih mirovina ili neku drugu pogodnost vodeći na temelju mirovinskog sustava za zaposlene osobe ili jednog ili više drugih mirovinskih sustava računa o tome da se mirovina za nadživjele ne može preklapati sa spomenutim mirovinama osim do svote koja je po iznosu jednaka 110% mirovine za nadživjele koja bi se nadživjelom bračnom drugu isplatila za njegov puni radni vijek“.

7.

Zakonom o općem sustavu starosnih mirovina (Algemene Ouderdomswet, u daljnjem tekstu: AOW) predviđa se obvezno osiguranje osobito za sve nizozemske državljane koji borave na području Kraljevine Nizozemske.

8.

Članak 22. Kraljeve uredbe o smanjenju i proširenju kruga osiguranika socijalnih osiguranja (Besluit beperking en uitbreiding kring verzekerden volksverzekeringen, u daljnjem tekstu: nizozemska uredba) određuje:

„Osoba s boravištem u Nizozemskoj koja ima pravo na davanje na temelju zakonskog ili izvanzakonskog inozemnog sustava socijalne sigurnosti ili na temelju sustava nekog međunarodnog tijela, pod uvjetom da u Nizozemskoj ne radi, obvezna je, na zahtjev Državnog zavoda za socijalno osiguranje, prijaviti se u osiguranje prema [AOW‑u] […], tako dugo dok:

[…]“

9.

T. H. Bouman, nizozemska državljanka, bila je udana za belgijskog državljanina i boravila je u Belgiji od 1957. do 1974.

10.

Budući da je njezin suprug 1968. preminuo, ona od 1. rujna 1969. prima belgijsku mirovinu za nadživjele.

11.

Nakon svojeg povratka u Nizozemsku 1974., T. H. Bouman je plaćala doprinose kako bi ostvarila pravo na nizozemsku starosnu mirovinu na temelju AOW‑a.

12.

Tijekom posljednje četiri godine koje su prethodile njezinoj dobi za umirovljenje, to jest od 1. kolovoza 2003., T. H. Bouman je na osnovi članka 22. nizozemske uredbe zatražila i ostvarila pravo na izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa u osiguranje na temelju AOW‑a. Ona je stoga prestala uplaćivati doprinose u nizozemski sustav socijalne sigurnosti, zbog čega nije stekla uvjete za punu mirovinu na temelju AOW‑a.

13.

Od 1. lipnja 2007., kada je dosegnula dob za umirovljenje, prima nepunu mirovinu na temelju AOW‑a.

14.

Državni zavod za socijalno osiguranje je odlukom od 4. veljače 2009. ponovno pregledavao visinu iznosa mirovine za nadživjele na koju T. H. Bouman ima pravo i odlučio ju je, vodeći računa o iznosu mirovine na temelju AOW‑a, smanjiti s učinkom od 1. lipnja 2007. i zatražiti povrat neopravdano isplaćenih iznosa mirovine.

15.

T. H. Bouman je 4. svibnja 2009. protiv te odluke podnijela tužbu Arbeidsrechtbanku te Antwerpen (radni sud u Antwerpenu).

16.

Sociale Verzekeringsbank (Nizozemski državni zavod za socijalno osiguranje, u daljnjem tekstu: SVB) bio je nadležan odrediti prima li T. H. Bouman to davanje na temelju dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja.

17.

Kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, SVB je dopisima od 31. srpnja 2009. i 15. lipnja 2010. naveo da je osiguranje na temelju AOW‑a načelno obvezno osiguranje i da je samo u dvama slučajevima riječ o dobrovoljnom ili produženom izbornom osiguranju, odnosno, u prvom slučaju, kada se zahtijeva da se u roku od godine dana od stupanja na snagu prvog obveznog osiguranja urede razdoblja u prošlosti u kojima nije postojalo osiguranje, a drugi je slučaj kada se u godini nakon isteka obveznog osiguranja zahtijeva izborno produženje osiguranja. U oba slučaja nužno je podnijeti zahtjev SVB‑u, a nema nikakve sumnje, smatra SVB, da T. H. Bouman nije nikada iskoristila tu mogućnost dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja.

18.

SVB je u vezi s time zaključio da mirovina zainteresirane na temelju AOW‑a „ni djelomično ne proizlazi iz nekog razdoblja dobrovoljnog osiguranja, već da se u potpunosti sastoji od razdoblja obveznog osiguranja“.

19.

Budući da je Arbeidsrechtbank te Antwerpen presudom od 6. svibnja 2010. meritorno odbio tužbu, T. H. Bouman je na tu presudu podnijela žalbu Arbeidshofu te Antwerpen.

20.

Arbeidshof te Antwerpen gaji sumnju u vezi s time je li stajalište SVB‑a u skladu s člankom 46.a stavkom 3. točkom (c) Uredbe br. 1408/71 te se smatra nadležnim o tom pitanju odlučiti u okviru glavnog postupka.

21.

U tim je okolnostima Arbeidshof te Antwerpen odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li se dio davanja [na temelju AOW‑a] koji se isplaćuje osobi s boravištem u Nizozemskoj na temelju razdoblja osiguranja tijekom kojeg ta osoba s boravištem u Nizozemskoj jednostavnim zahtjevom može zatražiti izuzeće iz nizozemskog sustava osiguranja i na taj se način osloboditi obveze uplate doprinosa temeljem toga, i koja je takvo izuzeće doista zatražila za određeno razdoblje, pripisati davanju koje se isplaćuje na temelju produženog izbornog osiguranja u smislu članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71, zbog čega ga nije moguće uzeti u obzir prilikom primjene pravila o zabrani preklapanja iz članka 52. stavka 1. prvog podstavka Kraljeve uredbe od 21. prosinca 1967. o općem sustavu osobnih mirovina i mirovina za nadživjele zaposlenih osoba?“

22.

Tajništvo Suda je odluku od 4. ožujka 2013. kojom se upućuje prethodno pitanje zaprimilo 11. ožujka 2013. Pisana očitovanja podnijeli su T. H. Bouman, Kraljevina Belgija i Europska komisija. Budući da u tom smislu nije bilo zahtjeva, nije održana rasprava.

23.

Ovaj predmet sadrži osobitost koja leži u činjenici da tumačenje prava Unije zahtijeva belgijski sud koji je uputio zahtjev koji gaji sumnju u to je li stajalište izraženo u dokumentu koji je izdao SVB, nizozemski ured za socijalno osiguranje, u skladu s pravom Unije.

24.

Naime, dokument koji je SVB izdao potvrđuje obvezatnost cijelog razdoblja osiguranja koje je T. H. Bouman ostvarila, odbacivši time tezu da njezina nizozemska mirovina može, u cijelosti ili djelomično, proizlaziti iz dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja.

25.

Podsjećam da na temelju članka 47. Uredbe br. 574/72 nadležna nacionalna ustanova računa dugovani iznos koji odgovara razdobljima dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja radi primjene pravila neke druge države članice o zabrani preklapanja.

26.

Kako bi se u tim okolnostima sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, smatram da se najprije treba pozabaviti pitanjem jesu li institucije druge države članice vezane potvrdom izdanom u skladu s člankom 47. Uredbe br. 574/72.

27.

Problematika priznavanja upravnih dokumenata u području socijalne sigurnosti u okviru je zadaće nadležnih institucija država članica da surađuju u dobroj vjeri kako bi dale puni učinak odredbama prava Unije i kako bi osigurale ostvarivanje ciljeva iz članaka 45. do 48. UFEU‑a. Ta općenita zadaća proizlazi iz načela lojalne suradnje kojom se bavi članak 4. stavak 3. prvi podstavak UEU‑a ( 4 ).

28.

U sudskoj praksi koja proizlazi iz presude FTS ( 5 ), na koju se Komisija u ovom slučaju poziva kako bi ustvrdila da je belgijski sud koji je uputio zahtjev vezan stajalištem SVB‑a, Sud je zaključio da potvrda primjenjivog zakonodavstva, izdana na temelju odredaba Glave III. Uredbe br. 574/72 (certifikat E 101) ( 6 ), veže ustanove socijalne sigurnosti drugih država članica, u mjeri u kojoj potvrđuje da su radnici koji su u te države upućeni osigurani u sustavu socijalne sigurnosti države članice u kojoj je sjedište njihova poduzeća.

29.

Tim rješenjem spomenuti certifikat podliježe nadzoru koji vrše tijela države članice domaćina, pri čemu se rješavanje eventualnih sporova podvrgava postupku mirenja utvrđenom propisom Unije ( 7 ), bez obzira na pravna sredstva u državi članici u kojoj se nalazi ustanova koja izdala dokument, kao i bez obzira na to je li država članica domaćin pokrenula postupak zbog povrede obveze protiv države članice u kojoj se nalazi ustanova koja je izdala dokument ( 8 ).

30.

Iako se takvo ograničenje sudskog nadzora opravdava razlozima pravne sigurnosti, primjenjivima na upravni dokument koji potvrđuje da je dotična osoba uplaćivala doprinose u sustav osiguranja države članice, takvo se rješenje ipak, prema mojem mišljenju, ne može automatski proširiti na druge potvrde izdane u okviru područja koje je uređeno Uredbom br. 1408/71.

31.

Čini mi se da je takvo stajalište potvrđeno pristupom koji je Sud slijedio u svojoj presudi Adanez‑Vega, u vezi s potvrdom o razdobljima osiguranja ostvarenima u drugoj državi članici, na koju se pozivalo radi utvrđivanja postojanja prava na davanje za nezaposlenost. Sud je, pozivajući se na gore navedenu presudu FTS, presudio da potvrda koju izda nadležna španjolska ustanova u kojoj se navode ostvarena razdoblja osiguranja ili rada u svojstvu zaposlene osobe nije neoboriv dokaz ni što se tiče nadležne njemačke ustanove ni što se tiče njemačkih sudova, što pretpostavlja da potonji i dalje imaju potpunu slobodu provjeriti sadržaj potvrde ( 9 ).

32.

Stoga sam mišljenja da se može razlikovati, s jedne strane, upravne dokumente koji potvrđuju da je dotična osoba uplaćivala doprinose i, s druge strane, dokumente kojima je cilj navesti događaje do kojih je došlo ili razdoblja ostvarena prema zakonodavstvu države članice podrijetla radi određivanja prava koja proizlaze iz zakonodavstva države članice domaćina.

33.

U ovom drugom slučaju tijela države članice domaćina, na kojima je da odrede prava dotične osobe, i dalje imaju slobodu nadzirati sve relevantne elemente, uključujući one koje je potvrdilo tijelo koje je izdalo potvrdu.

34.

Upravo je to ovdje slučaj, s obzirom na to da belgijska tijela moraju voditi računa o razdobljima osiguranja ostvarenima prema nizozemskom zakonodavstvu kako bi odredila doseg prava T. H. Bouman, kakva proizlaze iz primjene belgijskih pravila o zabrani preklapanja. U tim okolnostima belgijski sud može nadzirati sadržaj potvrde koju je izdalo nizozemsko tijelo primjenom članka 47. Uredbe br. 574/72, osobito u pogledu njezine usklađenosti s pravom Unije.

35.

Sud koji je uputio zahtjev može se dakle na koristan način obratiti Sudu kako bi mu postavio prethodno pitanje koje se pojavilo u okviru takve provjere.

36.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja voditi računa ne samo o pojmovima iz te odredbe već i o njezinom kontekstu te ciljevima propisa kojega je dio ( 10 ). Nastanak odredbe prava Unije također može pružiti elemente relevantne za njezino tumačenje ( 11 ).

37.

Želim najprije pojasniti da pojam „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“ nije predmet zakonske definicije u Uredbi br. 1408/71.

38.

Što se tiče teksta članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71, različite jezične verzije Uredbe upotrebljavaju ponešto različite izraze da bi opisale pojam „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“, koji se pak podudaraju u dijelu u kojem stavljaju naglasak na dobrovoljni karakter uplaćivanja doprinosa u osiguranje ( 12 ).

39.

Nadalje, što se tiče konteksta pravnog pravila koje se tumači, podsjećam da Uredba br. 1408/71, s odredbama iz svoje Glave II., tvori potpun i ujednačen sustav pravila o rješavanju sukoba koji se temelji na načelu jedinstvenosti primjenjivog zakonodavstva ( 13 ).

40.

Taj sustav koordinacije ne širi se, načelno, na dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje koje, u skladu s člankom 15. stavkom 1. Uredbe br. 1408/71, ostaje isključeno iz primjene članaka 13. do 14.d Uredbe, osim u slučaju kada za granu o kojoj je riječ u državi članici postoji samo dobrovoljni sustav osiguranja ( 14 ).

41.

Članak 46.a stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1408/71 izdvaja dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje iz primjene pravila o zabrani preklapanja u slučaju kada su ona predviđena zakonodavstvom države članice.

42.

Ta je odredba logična posljedica isključenja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja iz sustava koordinacije koji se temelji na načelu jedinstvenosti zakonodavstva. Stoga omogućuje osobi koja se kreće unutar Europske unije i koja je dobrovoljno odabrala ostvariti starosnu mirovinu, invalidsku mirovinu ili mirovinu za nadživjele u drugoj državi članici da sačuva odgovarajuća dodatna socijalna prava koja iz tog izbora proizlaze.

43.

To razmatranje potkrijepljeno je i nastankom predmetne odredbe, koja je u Uredbu br. 1408/71 unesena Uredbom br. 1248/92.

44.

Kao što proizlazi iz prijedloga koji je u to doba iznijela Komisija ( 15 ), ograničenje predviđeno unošenjem članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71 trebalo je odgovoriti na smjer koji proizlazi iz presude Schaap ( 16 ) u vezi s tumačenjem članka 46. stavka 2. Uredbe br. 574/72. Ta potonja odredba, ukinuta Uredbom br. 1248/92, izuzimala je davanja koja su odgovarala razdobljima dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja, radi primjene nacionalnih odredbi o zabrani preklapanja u okviru članka 46. stavka 3. Uredbe br. 1408/71 ( 17 ).

45.

Da podsjetim, M. Schaap, osoba s boravištem u Nizozemskoj, tvrdio je da je članak 46. stavak 2. Uredbe br. 574/72, čiji je naslov izričito upućivao na slučaj preklapanja razdoblja dobrovoljnog i obveznog osiguranja, sprječavao nizozemska tijela da smanje njegovu nizozemsku mirovinu za dio njemačke mirovine stečene na osnovi razdoblja dobrovoljnog osiguranja, premda se u njegovom slučaju razdoblja nisu preklapala.

46.

Sud je naveo da Uredba br. 1408/71 „ostavlja radniku pravo na davanja koja odgovaraju svim razdobljima dobrovoljnog ili izbornog osiguranja“, čak i ako se ne preklapaju, i da je stoga proširila primjenu članka 46. stavka 2. Uredbe br. 574/72 na sve slučajeve preklapanja mirovina koji potpadaju pod članak 46. stavak 3. Uredbe br. 1408/71 ( 18 ).

47.

S obzirom na nastanak tumačene odredbe kao i na ciljeve koje se slijedilo prilikom njezinog unošenja u Uredbu br. 1408/71, izraz „dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje“ treba, po meni, tumačiti dovoljno široko kako se dotičnoj osobi ne bi oduzelo pravo na sva razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja ostvarena na temelju zakonodavstva druge države članice.

48.

Takvo stajalište potvrđeno je ciljem Uredbe br. 1408/71, koja teži za tim da olakša kretanje osoba u okviru Unije, poštujući pritom obilježja nacionalnih zakonodavstava u pogledu socijalnog osiguranja, a ne za tim da kažnjava osobe koje koriste svoje pravo slobodnog kretanja ( 19 ).

49.

Odredbe Uredbe br. 1408/71 treba stoga tumačiti s obzirom na članak 48. UFEU‑a, što osobito podrazumijeva da radnici migranti ne smiju gubiti prava na davanja iz socijalnog osiguranja niti im se njihov iznos smije smanjiti zbog činjenice da su se koristili svojim pravom na slobodno kretanje koje im dodjeljuje Ugovor o FEU‑u ( 20 ).

50.

Kao što također tvrdi Komisija u svojim očitovanjima u ovom predmetu, kako bi se predmetnu odredbu uklopilo u ostvarivanje cilja koji stoji u pozadini Uredbe br. 1408/71, treba je tumačiti na način da je isključena mogućnost da se radniku, ili članu njegove obitelji koji ima pravo na izvedena davanja, zbog primjene nacionalnih pravila o zabrani preklapanja ( 21 ), uskrati pravo na razdoblja osiguranja koja je prema zakonodavstvu druge države članice dobrovoljno ostvario.

51.

Naposljetku, da izraz „dobrovoljno ili produženo izborno osiguranje“ treba široko tumačiti potvrđuje i stajalište Suda u vezi s tumačenjem članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1408/71.

52.

U kontekstu spomenute odredbe, čiji je cilj olakšati pristup dobrovoljnom ili produženom izbornom osiguranju, Sud je, propisujući da se priznaju razdoblja osiguranja ostvarena u drugoj državi članici, široko tumačio predmetni izraz, odlučivši da on pokriva „sve vrste osiguranja koja u sebi sadrže element dobrovoljnosti“, bez obzira na to je li riječ o nastavku prethodno utvrđenog odnosa osiguranja ili nije ( 22 ).

53.

Prema mojem mišljenju, sva ta razmatranja jasno idu u prilog širokom tumačenju pojma „dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja“.

54.

Što se tiče ovog slučaja, kao što proizlazi iz odluke kojom je upućen zahtjev, mirovina na temelju AOW‑a proizlazi u biti iz obveznog sustava osiguranja kojemu je T. H. Bouman bila automatski podvrgnuta nakon svojeg povratka u Nizozemsku 1974.

55.

Iz spomenute odluke također proizlazi da je situacija T. H. Bouman tijekom određenog razdoblja uplaćivanja doprinosa potpadala u slučaj iz članka 22. nizozemske uredbe, čime joj se omogućilo da na zahtjev dobije odobrenje za izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa. T. H. Bouman je zatražila i dobila to izuzeće za samo četiri godine koje su prethodile njezinoj dobi za umirovljenje.

56.

U tim okolnostima valja se u biti upitati potpada li osiguranje koje se automatski nameće, ali koje predviđa mogućnost prestanka uplaćivanja doprinosa na zahtjev zainteresirane osobe, pod pojam dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja u smislu tumačene odredbe.

57.

Suprotno stajalištu izraženom u očitovanjima Kraljevine Belgije, ne smatram da se priznavanje izbornog karaktera općeg sustava u kojemu je sudjelovanje uplaćivanjem doprinosa automatsko, ali za koje se može zatražiti izuzeće, kao što je ovdje slučaj, kosi sa samim načelom izbornog osiguranja.

58.

Izborni karakter uplaćivanja doprinosa u sustav osiguranja može prema mojem mišljenju proizlaziti iz činjenice da dotična osoba treba zatražiti sudjelovanje u sustavu osiguranja ili nastaviti osiguranje, kao i iz činjenice da ima pravo dobiti izuzeće od uplaćivanja doprinosa. U svojoj biti te dvije situacije podrazumijevaju izbor osiguranika i svjedoče o činjenici da sudjelovanje, ako se nastavlja, također ima obilježje izbornosti.

59.

U tom pogledu želim istaknuti da iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da su doprinosi koje je T. H. Bouman uplatila tijekom razdoblja u kojem je imala pravo zatražiti izuzeće utjecali na iznos njezine mirovine na temelju AOW‑a, pruživši joj dakle dodatnu socijalnu zaštitu.

60.

Stoga sam mišljenja da u pojam davanja koja se dobivaju na osnovi dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja u smislu članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71 ulazi i dio davanja koje proizlazi iz razdoblja tijekom kojega je dotična osoba imala pravo zatražiti izuzeće od uplaćivanja doprinosa, ali to nije učinila, ako nastavak uplaćivanja doprinosa tijekom razdoblja u pitanju utječe na opseg njezinog budućeg davanja.

61.

U tom pogledu nije me uvjerio ograničeniji pristup kakav predlaže Kraljevina Belgija, prema kojem izraz „produženo izborno osiguranje“ opisuje isključivo mehanizme koji osiguraniku omogućuju da pokrije razdoblja u kojima nije bio porezni obveznik kako bi popunio praznine u ostvarivanju prava na mirovinu.

62.

Mišljenja sam da ni iz pojmova niti iz strukture odredbe članka 46.a stavka 3. točke (c) Uredbe br. 1408/71 ne proizlazi da je popunjavanje praznina intrinzično obilježje „dobrovoljnog ili produženog izbornog“ osiguranja u smislu te odredbe.

63.

Uzimajući u obzir cilj koji je u pozadini predmetne odredbe, a koji se sastoji u tome da se dotičnoj osobi ne oduzme pravo na sva razdoblja dobrovoljnog ili produženog izbornog osiguranja ostvarena na temelju zakonodavstva druge države članice ( 23 ), taj izraz prema mojem mišljenju treba šire tumačiti, ne uzimajući u obzir različite ciljeve koje nacionalno zakonodavstvo u pitanju može imati.

64.

Ona stoga može obuhvaćati mogućnost danu zainteresiranoj osobi da za određena razdoblja dobije izuzeće od obveze uplaćivanja doprinosa pod uvjetom da taj dobrovoljni izbor ima posljedicu na opseg njezinih budućih davanja iz socijalne sigurnosti.

65.

O takvoj je situaciji riječ u ovom slučaju, vodeći računa o činjenici da je T. H. Bouman imala izbor između nastavka svojeg sudjelovanja u AOW‑u i izuzeća, što je utjecalo, kao što proizlazi iz odluke kojom je upućen zahtjev, na njezina razdoblja uplaćivanja doprinosa i na iznos njezine starosne mirovine.

66.

S obzirom na sva ta razmatranja, smatram da članak 46.a stavak 3. točka (c) Uredbe br. 1408/71 obuhvaća dio davanja koje proizlazi iz razdoblja tijekom kojeg je dotična osoba imala pravo zatražiti izuzeće od uplaćivanja doprinosa u sustav obveznog osiguranja pod uvjetom da uplaćivanje doprinosa tijekom razdoblja u pitanju utječe na opseg davanja iz socijalne sigurnosti.

67.

Imajući u vidu prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Arbeidshof te Antwerpen odgovori na sljedeći način:

„Članak 46.a stavak 3. točku (c) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji kako je izmijenjena i ažurirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996., treba tumačiti na način da pokriva dio davanja koji proizlazi iz razdoblja tijekom kojega je dotična osoba imala pravo zatražiti izuzeće od uplaćivanja doprinosa u sustav obveznog osiguranja pod uvjetom da uplaćivanje doprinosa tijekom razdoblja u pitanju utječe na opseg davanja iz socijalne sigurnosti“.