1

Članak 20. stavak 2. točka c) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) propisuje da „[s]lužbene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteno od Komisije da provedu pretrage imaju pravo uzeti ili zahtijevati u bilo kojem obliku primjerke ili izvatke iz poslovnih knjiga ili poslovne dokumentacije“.

2

Članak 20. stavak 4. te uredbe propisuje kako slijedi:

„Poduzetnici i udruženja poduzetnika obvezuju se dopustiti provođenje pretraga koje je odlukom naredila Komisija. U odluci se navodi predmet i svrha pretrage, određuje datum početka pretrage i navode kazne propisane člankom 23. i 24., te pravo na postupak preispitivanja od strane Suda. […]“

3

Sukladno članku 23. stavku 1. točki c) iste uredbe, „Komisija može odlukom poduzetnicima i udruženjima poduzetnika propisati novčane kazne koje ne prelaze 1% ukupnog prihoda ostvarenog u prethodnoj poslovnoj godini kada namjerno ili nepažnjom […] tijekom pretraga iz članka 20. predoče nepotpune poslovne knjige ili drugu poslovnu dokumentaciju ili ih odbiju predati na ispitivanje koje je naloženo na temelju odluke koja se donosi u skladu s člankom 20. stavkom 4.“

4

Odlukom od 16. studenoga 2009. Komisija europskih zajednica, sukladno članku 20. Uredbe br. 1/2003, naložila je pretragu u poslovnim prostorima Energetický a průmyslový holdinga a.s. (u daljnjem tekstu: EPH) i poduzetnikâ koje on kontrolira. Pretraga kod EPH‑a i EP Investment Advisorsa s.r.o. (u daljnjem tekstu: EPIA), njegova društva kćeri u 100-postotnom vlasništvu (zajedno u daljnjem tekstu: tužitelji), započela je 24. studenoga 2009. u 9 sati i 30 minuta u njihovim zajedničkim poslovnim prostorima koji se nalaze na petom katu zgrade u Pragu (Češka Republika). Nakon što su doznali sadržaj te odluke o pretrazi, tužitelji su izjavili da joj se ne protive.

5

Pretragu je provelo sedmero predstavnika Komisije i četvero predstavnika češkog ureda za zaštitu tržišnog natjecanja. Oni su odluku o pretrazi i pojašnjenje dostavili J.-u, izvršnom direktoru EPIA‑e i članu upravnog vijeća EPH‑a.

6

N., član tima koji je obavljao pretragu, zatražio je od J.-a da izloži ustrojstvo tužiteljâ i da kontaktira s osobom koja je odgovorna za njihovu informatičku službu. Također je obavijestio J.-a da se njegov račun elektroničke pošte kao i računi troje drugih suradnika koji, poput njega, drže ključna mjesta u društvu, a to su K., S. i M., moraju identificirati i da ih informatička služba mora blokirati. Pojasnio je da se ta četiri računa elektroničke pošte moraju ponovno pokrenuti s novom lozinkom koja će biti poznata samo Komisijinim inspektorima, kako bi tijekom pretrage samo oni mogli imati pristup navedenim računima.

7

U vrijeme provođenja pretrage tužitelji nisu imali samostalni informatički odjel. J&T Banka, društvo kći J&T Finance Groupa, bivšeg društva EPH‑a, privremeno je pružala informatičke usluge tužiteljima, sve do useljenja u novi poslovni prostor nakon njegove prodaje 8. listopada 2009. Kako bi upravljao računima elektroničke pošte tužiteljâ, informatički odjel, koji se nalazio na trećem katu zgrade kojom su se koristili tužitelji, koristio se poslužiteljem J&T Finance Groupa. Tim odjelom, koji se sastojao od osmero zaposlenika, upravljao je H. Svi ti zaposlenici radili su u jednoj informatičkoj dvorani u kojoj su se nalazili njihovi uredi.

8

Elektroničke poruke koje su poslane na račune elektroničke pošte EPIA‑e, prije nego što su bile raspodijeljene na različite račune, prelazile su preko poslužitelja J&T Finance Groupa. Isto se događalo i s porukama poslanima na račune EPH‑a, s obzirom na to da su se osobe koje su radile za tužitelje koristile samo jednim računom elektroničke pošte, koji je bio zajednički dvama društvima. To je bio slučaj i s četvoricom suradnika navedenih u točki 6. ove presude te se svaki od njih za obavljanje svojih zadataka u dvama društvima tužiteljima koristio jednim računom elektroničke pošte.

9

Prvog dana provođenja pretrage, prilikom susreta s N.-om, J. je odredio H.-a kao osobu odgovornu za informatičku službu tužiteljâ. Nakon što ga je J. pozvao da odgovori na neka informatička pitanja, H. je susreo D.-a, Komisijina inspektora nadležnog za informatičke tehnologije. Na tom je sastanku, oko 11 sati i 30 minuta, D. zatražio od H.-a da blokira račune elektroničke pošte četiriju osoba koje su držale ključna mjesta sve do donošenja novog naloga Komisijinih inspektora; blokiranje je provedeno u 12 sati. Ko., zaposlenik u informatičkoj službi, nakon toga je, oko 12 sati i 30 minuta, u informatičkoj dvorani izmijenio lozinke računâ elektroničke pošte, u prisutnosti H.-a i D.-a.

10

Istog dana oko 14 sati M., koji je radio od kuće, telefonom je nazvao informatičku službu kako bi je obavijestio da ne može pristupiti svojem računu elektroničke pošte. Šp., jedan od podređenih H.-u, odgovorio je na taj poziv te je uspostavio M.-ovu lozinku i omogućio mu da se ponovno koristi svojim računom elektroničke pošte.

11

Dana 25. studenoga 2009., odnosno drugog dana provođenja pretrage, D. je, nakon što je uzaludno pokušao pristupiti M.-ovu računu elektroničke pošte, utvrdio da je lozinka izmijenjena. D. je zatražio da ta lozinka bude ponovno pokrenuta kako bi se ponovno blokirao račun i kako bi se inspektorima omogućilo da ga pretraže.

12

Istog je dana Komisija sastavila zapisnik u kojemu je navedeno kako slijedi:

„[U] utorak, 24. studenoga oko 11 sati i 30 minuta Komisija je naložila [H.-u] da izmijeni lozinku Active Directory računa sljedećih četiriju osoba: [K., J., S. i M.]. [H.-u] je bilo jasno rečeno da pristup predmetnim računima mora ostati blokiran tijekom pretrage ili barem dok inspektori ne obavijeste poduzetnika da se lozinke mogu izmijeniti. Lozinke je izmijenio [Ko.] na temelju [H.-ova] naloga i za te je račune elektroničke pošte određena lozinka koja je bila poznata samo Komisijinim inspektorima.

Istog dana oko 14 sati [Šp.], zaposlenik u informatičkoj službi, na temelju [M.-ova] zahtjeva izmijenio je lozinku [M.-ova] računa elektroničke pošte.

[H.] potvrđuje da je […] u četvrtak, 26. studenoga oko 12 sati, na [J.‑ov] zahtjev, izvijestio Komisijine inspektore da je u srijedu, 25. studenoga naložio vanjskom informatičkom odjelu blokiranje svih ulaznih elektroničkih poruka prema tim četirima računima. […]

[H.] potvrđuje da je gore navedeno ispravan opis događaja.

Poduzetnik može podnijeti ispravak, izmjenu ili dodatak ovom objašnjenju prije 1. prosinca 2009.“

13

Taj su zapisnik potpisali, s jedne strane, inspektori i, s druge strane, H.

14

Dana 26. studenoga 2009., odnosno trećeg dana provođenja pretrage, u 12 sati Komisijini inspektori pretražujući J.-ov račun elektroničke pošte utvrdili su da u ulaznom spremniku nema nijedne nove elektroničke poruke. H. je inspektorima objasnio da je drugog dana provođenja pretrage oko 12 sati, na J.-ov zahtjev, naložio informatičkom odjelu da spriječi da elektroničke poruke upućene prema računima četiriju osoba koje drže ključna mjesta stignu u njihov ulazni spremnik. Ulazne elektroničke poruke stoga su ostale na poslužitelju J&T Finance Groupa i nisu prenesene u ulazne spremnike svojih primatelja.

15

Također je potvrđeno da je ta mjera primijenjena samo u odnosu na J.‑ov račun, a nije u odnosu na druge osobe koje drže ključna mjesta.

16

Dana 17. svibnja 2010. Komisija je odlučila pokrenuti postupak protiv EPH‑a i J&T Investment Advisorsa s.r.o. (prednika EPIA‑e) radi donošenja odluke na temelju poglavlja VI. Uredbe br. 1/2003 zbog odbijanja podvrgavanja pretrazi i zbog predočenja nepotpune zatražene poslovne dokumentacije. Odluke o otvaranju tog postupka dostavljene su tim društvima 19. svibnja 2010.

17

Sukladno članku 18. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, Komisija je 8. rujna 2010. uputila tužiteljima zahtjev za pružanje informacija, a oni su joj odgovorili dopisima od 22. rujna 2010.

18

Dana 23. rujna 2010. između Komisije i tužiteljâ održan je „sastanak o dosadašnjem tijeku postupka“ i tužitelji su od tada mogli istaknuti svoja očitovanja.

19

Dana 22. prosinca 2010. Komisija je uputila tužiteljima obavijest o utvrđenim činjenicama o navodnoj povredi u smislu članka 23. stavka 1. točke c) Uredbe br. 1/2003.

20

Dana 17. veljače 2011. tužitelji su podnijeli svoja očitovanja u odnosu na obavijest o utvrđenim činjenicama. Saslušanje je provedeno 25. ožujka 2011.

21

Dana 1. travnja 2011. Komisija je, sukladno članku 18. Uredbe br. 1/2003, ponovno uputila tužiteljima zahtjev za pružanje informacija kako bi dobila objašnjenja o informacijama danima na saslušanju. Tužitelji su na taj zahtjev odgovorili 14. travnja 2011. tako što su pružili nove informacije u odnosu na deblokiranje računa elektroničke pošte.

22

Dana 16. lipnja 2011. Komisija je, sukladno članku 18. Uredbe br. 1/2003, uputila tužiteljima novi zahtjev za pružanje informacija, na koji su oni odgovorili dopisom od 22. lipnja 2011. U tom su odgovoru osobito naveli da je ukupan prihod EPH‑a za 2010. iznosio 990.700.000 eura.

23

Dana 23. lipnja 2011. tužitelji su na drugom „sastanku o dosadašnjem tijeku postupka“ izviješteni o Komisijinu privremenom mišljenju koje je doneseno nakon saslušanja i njihovih pisanih očitovanja.

24

Dana 19. srpnja 2011. Komisija je tužiteljima uputila dodatnu obavijest o utvrđenim činjenicama u kojoj se izlažu dodatni elementi u odnosu na činjenice, i to u odnosu na deblokiranje računa elektroničke pošte.

25

Dana 12. rujna 2011. tužitelji su podnijeli svoja očitovanja u odnosu na dodatnu obavijest o utvrđenim činjenicama. Saslušanje je održano 13. listopada 2011.

26

Dana 28. svibnja 2012. Komisija je donijela odluku C (2012) 1999 final o postupku primjene članka 23. stavka 1. točke c) Uredbe (EZ) br. 1/2003 (odbijanje podvrgavanja pretrazi) (predmet COMP/39793 – EPH i drugi) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), čija izreka glasi kako slijedi:

„Članak 1.

EPH i EPIA odbili su podvrgnuti se pretrazi koja je provedena u njihovim poslovnim prostorima od 24. do 26. studenoga 2009. sukladno članku 20. stavku 4. Uredbe [...] br. 1/2003 na način da je nepažnjom odobren pristup blokiranom računu elektroničke pošte i namjerno izvršeno preusmjeravanje elektroničkih poruka prema poslužitelju, što predstavlja povredu u smislu članka 23. stavka 1. točke c) iste uredbe.

Članak 2.

Za povredu iz članka 1. izriče se novčana kazna u iznosu od 2.500.000 eura solidarno EPH‑u i EPIA‑i […]“

27

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. lipnja 2012. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

28

Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći je sud (šesto vijeće) odlučio otvoriti usmeni postupak te je u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. svojeg Poslovnika postavio Komisiji pitanja u pisanom obliku na koja je ona odgovorila u određenom roku.

29

Na raspravi 6. ožujka 2014. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na postavljena usmena pitanja Općeg suda.

30

Tužitelji zahtijevaju od Općeg suda da:

31

Komisija zahtijeva od Općeg suda da:

32

Tužitelji u potporu svojoj tužbi ističu četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi njihovih prava obrane, drugi na pogrešnom utvrđenju da su odbili podvrgnuti se pretrazi, treći na povredi pretpostavke nedužnosti i četvrti na povredi načela proporcionalnosti prilikom određivanja iznosa novčane kazne.

33

Najprije valja ocijeniti drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na utvrđenje sporne povrede propisa. Nakon toga valja zajedno ispitati prvi i treći tužbeni razlog, koji se odnose na vođenje upravnog postupka. Na kraju valja ispitati četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na izračun iznosa novčane kazne.

34

Povreda propisa utvrđena u članku 1. pobijane odluke, u konkretnom slučaju odbijanje podvrgavanja pretrazi, sastoji se, s jedne strane, u odobrenju, koje je dano nepažnjom, da se pristupi blokiranom računu elektroničke pošte i, s druge strane, u namjernom preusmjeravanju ulaznih elektroničkih poruka prema poslužitelju. Iz pobijane odluke proizlazi da se utvrđenje povrede propisa temelji na neposrednim i objektivnim dokaznim elementima, i to na zapisniku (čiji je sadržaj izložen u točki 12. ove presude) i na „dnevniku datoteke“M.‑ova računa elektroničke pošte (uvodne izjave 28. i 33. pobijane odluke). Na raspravi tužitelji su odgovorili na pitanja koja im je postavio Opći sud na način da su pojasnili da oni ne osporavaju dokaznu vrijednost „dnevnika datoteke“. Stoga među strankama nije sporno da je, suprotno uputama inspektora, M. tijekom pretrage imao pristup svojem računu elektroničke pošte i da su ulazne elektroničke poruke prema J.‑ovu računu elektroničke pošte bile blokirane na njegov zahtjev.

35

Bez obzira na navedeno, u ovom tužbenom razlogu tužitelji ističu da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da se na temelju okolnosti koje im se stavljaju na teret može izvesti zaključak o predočenju nepotpune poslovne dokumentacije koju su zatražili inspektori te ih se ne može osnovano optužiti da su odbili povrgnuti se pretrazi. Oni smatraju da su radnje koje su predmet pobijane odluke posljedica slučajnog nedostatka pažnje i da nije riječ ni o nepažnji ni o namjeri. Slijedom toga, pobijana odluka mora se poništiti.

36

Komisija osporava argumente koje su istaknuli tužitelji.

37

Najprije valja podsjetiti, kao što to proizlazi iz sadržaja članka 23. stavka 1. točke c) Uredbe br. 1/2003, da Komisija može propisati novčane kazne kada poduzetnici namjerno ili nepažnjom odbiju podvrgnuti se pretrazi. Riječ je o jednom od dvaju slučajeva u kojima se novčana kazna može izreći na temelju te odredbe. Sukladno sudskoj praksi, na Komisiji je teret da dokaže takvo odbijanje (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, Zb., EU:C:2012:738, t. 71.). Stoga valja ispitati jesu li, s obzirom na argumentaciju tužiteljâ, njezini dokazni elementi bili pravno dostatni za utvrđenje povrede onako kako to proizlazi iz pobijane odluke.

38

Valja naglasiti, a što tužitelji nisu osporili, da M.-ov račun elektroničke pošte, koji su inspektori pretraživali, nije bio u cijelosti pod njihovim nadzorom. Nadalje, činjenica da je M. imao pristup svojem računu otkrivena je drugog dana provođenja pretrage, kad je D. pokušao pristupiti računu. Slijedom toga, sama činjenica da inspektori nisu dobili, kako su to zatražili, isključiv pristup računu elektroničke pošte M.-a, jedne od četiriju osoba koje drže ključna mjesta i u odnosu na kojeg je bilo naloženo da njegov račun bude blokiran (vidjeti točku 12. ove presude), dovoljna je da se sporni događaj ocijeni kao odbijanje podvrgavanja pretrazi.

39

Kao prvo, nije osnovan argument tužiteljâ prema kojemu je Komisija pogrešno ocijenila kao povredu počinjenu nepažnjom to što je odobren pristup blokiranom računu elektroničke pošte, neovisno o tome je li elektroničkim porukama manipulirano ili su obrisane. Iz uvodne izjave 28. pobijane odluke proizlazi da je H. u zapisniku potvrdio ne samo da je tijekom pretrage odobren pristup predmetnom računu već i da su „inspektori također pribavili popis ostvarenih spajanja na [M.-ov] račun elektroničke pošte“i da je “iz dnevnika datoteke razvidno da je [M.-ov] račun elektroničke pošte pregledavan bez zapreka prvog dana [pretrage] u 14 sati i 50 minuta i drugog dana [pretrage] u 13 sati i 5 minuta“. Kao što to proizlazi iz gornjih navoda, na Komisiji je teret da dokaže da je odobren pristup podacima koji su sadržani na M.-ovu blokiranom računu elektroničke pošte, ali nije dužna dokazati da je podacima manipulirano ili da su obrisani (vidjeti per analogiam presudu od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, Zb., EU:T:2010:516, t. 85. i 86.).

40

U tom kontekstu, tužitelji ne tvrde da su podaci sadržani na M.-ovu računu bili potpuni u vrijeme kada su ih inspektori provjeravali. S druge strane, oni ističu argumente tehničke naravi koji se odnose na „otpor“ elektroničkih datoteka i njihovo automatsko pohranjivanje na poslužitelj kako bi izveli zaključak da nije bilo odbijanja podvrgavanja pretrazi, s obzirom na to da su podaci sačuvani na njihovu poslužitelju. Taj argument nije prihvatljiv, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je došlo do odbijanja podvrgavanja pretrazi time što inspektori nisu dobili isključiv pristup M.-ovu računu (vidjeti točku 38. ove presude).

41

I pod pretpostavkom da se prihvati argument tužiteljâ, nije od važnosti činjenica da su inspektori u bilo koje vrijeme na poslužitelju imali pristup predmetnim elektroničkim datotekama, odnosno elektroničkim porukama koje su primljene na M.‑ov račun i poslane s M.-ova računa elektroničke pošte, s obzirom na to da Komisija nije bila dužna istražiti mogućnost jesu li se te datoteke nalazile drugdje, a ne na računu elektroničke pošte za koji je na početku pretrage naložila da se blokira. Inspektorima mora biti omogućeno da prikupe dokazne elemente, bez obzira na to jesu li otisnuti na papiru ili su u elektroničkom obliku, na mjestu gdje se oni uobičajeno nalaze, u konkretnom slučaju na M.-ovu računu, a da ih tužitelji pritom u tome ne sprječavaju (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2010., CNOP i CCG/Komisija, T‑23/09, Zb., EU:T:2010:452, t. 69. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, nije od važnosti argument tužiteljâ prema kojemu je M. imao pristup svojem računu na daljinu, što mu je onemogućavalo da izmijeni podatke koji su pohranjeni na tvrdom disku njegova osobnog računala.

42

Isto vrijedi i za argument prema kojemu je Komisija bila dužna provjeriti kada je posljednja sigurnosna kopija pohranjena na poslužitelj kako bi utvrdila je li doista onemogućena provjera sadržaja računa. Komisija nije bila dužna provesti takvu provjeru (vidjeti točku 39. ove presude). Osim toga, činjenica na koju se pozvao tužitelj, prema kojoj je Komisija u prijašnjem predmetu drukčije postupila, tako što je povratila datoteke koje su bile obrisane, nije sama za sebe takve naravi da bi obvezivala Komisiju da u ovom predmetu postupi na isti način te nije dokaz o njezinoj pristranosti.

43

Kao drugo, tužitelji navode da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala postupanje s nepažnjom u odnosu na pristup blokiranom računu. Taj se argument odnosi na uvodnu izjavu 72. pobijane odluke, prema kojoj je „[H.] bio dužan brzo upoznati svoje podređene, uključujući i [Šp.-a], s uputama inspektora i postupiti na način da budu u cijelosti poštovane“te „činjenica da nije tako postupljeno upućuje za zaključak da je povreda počinjena nepažnjom“.

44

Kao prvo, i pod pretpostavkom da se prihvati argument tužiteljâ, činjenica da M. nije znao da je njegov račun bio blokiran i da je pretraga bila u tijeku, a što ističu tužitelji, nije od važnosti, s obzirom na to da se utvrđenje nepažnje temelji na H.-ovu propustu. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 73. pobijane odluke, „nakon što je Komisijin inspektor osobno i detaljno obavijestio [H.-a] kao voditelja informatičkog odjela, njegova je dužnost bila da brzo obavijesti svoje podređene u informatičkom odjelu o obvezi [blokiranja računâ elektroničke pošte] i o načinima ostvarenja te obveze u okviru informatičke podrške […] kako bi se izbjegla povreda postupovnih pravila koja proizlaze iz Uredbe br. 1/2003“. Tužitelji su na raspravi pojasnili da ne osporavaju sadržaj zapisnika. Oni ne mogu s uspjehom tvrditi ni to da je do događaja došlo „običnom omaškom“, s obzirom na to da je H. dobio jasnu uputu da četiri računa elektroničke pošte koje su inspektori identificirali moraju ostati blokirana cijelo vrijeme trajanja pretrage te su tužitelji bili dužni na temelju članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 postupati sukladno toj uputi.

45

Nadalje, tužitelji ne mogu s uspjehom isticati H.-ov propust kao pomanjkanje dužne pažnje u postupanju inspektora, odnosno prigovoriti inspektorima da ih nisu prikladno izvijestili o njihovim obvezama i sankcijama u slučaju nepoštovanja uputa. Cilj je članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 omogućavanje Komisiji da obavi iznenadne provjere kod poduzetnika koje se sumnjiči da su počinili povredu članka 101. UFEU‑a i članka 102. UFEU‑a te, kada je obrazložena odluka o pretrazi pravilno dostavljena osobi koju su za to ovlastili ti poduzetnici, Komisiji mora biti omogućeno da obavi pretrage i pritom nije dužna izvijestiti pojedinačno svaku osobu na koju se to odnosi o njezinim dužnostima s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Takva obveza imala bi za posljedicu odugovlačenje pretrage čije je trajanje strogo određeno. Tužitelji su na raspravi potvrdili da su J. i H. u svojstvima zakonskog zastupnika i direktora informatičke službe bili osobe ovlaštene za primanje uputa od Komisijinih inspektora. Valja naglasiti da su, s obzirom na to da je odluka o pretrazi dostavljena ovlaštenim osobama na početku pretrage, tužitelji bili dužni poduzeti sve mjere potrebne za provedbu uputa inspektorâ te osigurati da osobe koje su ovlaštene postupati za račun poduzetnika ne spriječe provedbu tih uputa (vidjeti per analogiam presudu E.ON Energie/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2010:516, t. 260.).

46

Kao drugo, također valja odbiti argument, koji je istaknut u replici, prema kojemu je H. bio zaposlenik jednog drugog društva i stoga nije bio ovlašten postupati za račun tužiteljâ. Iz pobijane odluke, a što tužitelji nisu osporili, proizlazi da je J. na početku istrage u prisutnosti inspektora imenovao H.-a kao osobu koja je odgovorna za informatičku službu tužiteljâ (uvodna izjava 22. pobijane odluke). U odnosu na to valja ponoviti da mogućnost da Komisija sankcionira poduzetnika kada je počinjena povreda ne pretpostavlja da radnju kojom je povreda počinjena mora počiniti osoba općenito ovlaštena postupati za račun poduzetnika (vidjeti presudu E.ON Energie/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2010:516, t. 258. i navedenu sudsku praksu).

47

Kao treće, valja navesti da se Komisijine „subjektivne pretpostavke“ u odnosu na Šp.-ova saznanja, koje tužitelji osporavaju, u biti sastoje u utvrđenjima iz obavijesti o utvrđenim činjenicama koja nisu ponovljena u pobijanoj odluci. Argumenti tužiteljâ stoga su u svakom slučaju neosnovani (vidjeti točku 44. ove presude), s obzirom na to da se utvrđenje nepažnje temelji na H.-ovu propustu, a ne na Šp.-ovim saznanjima.

48

Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je Komisija u konkretnom slučaju osnovano smatrala da je odobrenje za pristup blokiranom računu elektroničke pošte dano kao posljedica nepažnje.

49

Tužitelji smatraju da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala konstitutivne elemente povrede članka 23. stavka 1. točke c) Uredbe br. 1/2003 u odnosu na preusmjeravanje ulaznih elektroničkih poruka, što je inspektorima navodno ograničilo pristup tijekom većeg dijela trajanja pretrage.

50

Kao prvo, valja odbiti navode tužiteljâ prema kojima su elektroničke poruke poslane prema J.-ovu računu i dalje prelazile preko poslužitelja te su bile pohranjene na tom mediju, koji je cijelo vrijeme bio dostupan inspektorima, da su ga htjeli pretražiti. Naime, inspektorima je trebao biti omogućen pristup svim elektroničkim porukama koje su se uobičajeno nalazile u J.-ovu ulaznom spremniku, koji je bio predmet pretrage, a da pritom ne moraju prikupljati njegove podatke s drugih mjesta kako bi proveli svoju pretragu (vidjeti točku 40. ove presude).

51

Kao prvo, tužitelji ne osporavaju da su njihove elektroničke poruke, suprotno uputama inspektora, bile preusmjerene s J.-ova računa na njegov zahtjev. Nadalje, kao što je to izloženo u točkama 38. do 42. ove presude, time što je Komisija na temelju neosporavanih dokaza dokazala da su od početka pretrage predočene nepotpune datoteke u J.‑ovu računu, ona nije bila dužna ispitati nalaze li se manjkavi podaci negdje drugdje unutar informatičkog sustava tužiteljâ. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 57. pobijane odluke, uputa koju je dao J. da se na poslužitelju preusmjere sve nove ulazne elektroničke poruke upućene na račune četiriju osoba koje drže ključna mjesta kod tužiteljâ i njezina provedba od informatičkog odjela, barem u odnosu na elektroničke poruke koje su upućene na njegov račun, obavljena je a da Komisijini inspektori pritom nisu bili s njom upoznati. Inspektori su otkrili da nisu imali pristup svim elektroničkim porukama na J.-ovu računu od početka provedbe pretrage, iako su bili zatražili isključivi pristup tom računu od samog početka pretrage (vidjeti točku 12. ove presude). Konačno, imajući u vidu gornje navode, nije osnovan argument tužiteljâ koji se temelji na tome da Komisija ne može zanemariti da su svi podaci bili dostupni na poslužitelju.

52

Usto, iz priloga 2. izvještaju o Komisijinoj pretrazi koja se odnosi na informatičku istragu proizlazi da su inspektori pokušali povratiti određene elektroničke datoteke te da je rezultat bio „neobičan“ i da do današnjeg dana veći dio dokumentacije nedostaje. Slijedom toga, valja kao neosnovan odbiti argument tužiteljâ prema kojemu su podaci koji su bili predmet odluke o pretrazi cijelo vrijeme bile dostupni inspektorima na poslužitelju.

53

Osim toga, valja naglasiti da, u okviru obveze suradnje tijekom pretrage, iz sudske prakse proizlazi da poduzetnik koji je predmet istrage, ako ona to od njega zatraži, mora Komisiji predočiti dokumentaciju kojom raspolaže, a koja je povezana s predmetom istrage, i u slučaju kada Komisija tu dokumentaciju može iskoristiti za utvrđenje postojanja povrede (vidjeti, u odnosu na Uredbu Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., prvu uredbu o provedbi članaka [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), vidjeti presudu od 29. lipnja 2006., Komisija/SGL Carbon, C‑301/04 P, EU:C:2006:432, t. 44.). Tužitelji ne mogu s uspjehom isticati da su inspektori mogli pronaći predmetne podatke drugdje u njihovim poslovnim prostorima, s obzirom na to da su oni bili dužni staviti inspektorima na raspolaganje J.-ove elektroničke poruke. Osim toga, za primjenu članka 23. stavka 1. točke c) Uredbe br. 1/2003 dovoljno je da su preusmjerene elektroničke poruke bile predmet odluke o pretrazi, što tužitelji ne osporavaju.

54

Što se tiče argumenta prema kojemu je preusmjeravanje trajalo vrlo kratko tijekom pretrage te je zahvaćen manji broj elektroničkih poruka koje nisu bitne za istragu koja je započela 2006., on nije takve naravi da može utjecati na činjenice koje je utvrdila Komisija. U svakom slučaju, količina ili važnost preusmjerenih elektroničkih poruka u odnosu na predmet istrage nije od značenja za utvrđenje povrede u konkretnom slučaju.

55

Također, to što Komisija nije progonila tužitelje za povredu materijalnog prava u smislu članka 101. UFEU‑a nakon sporne pretrage nije od značenja za kvalifikaciju povreda postupovnog propisa. Imajući u vidu da se odluke o pretrazi donose na početku istrage, u tom stadiju nije ni potrebno donijeti konačnu odluku o tome mogu li se radnje ili odluke subjekata adresata ili drugih subjekata kvalificirati kao sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje koje je protivno članku 101. stavku 1. UFEU‑a ili pak djelovanja iz članka 102. UFEU‑a (presuda CNOP i CCG/Komisija, točka 41. supra, EU:T:2010:452, t. 68.).

56

Kao drugo, tužitelji smatraju da pretpostavka navedena u uvodnoj izjavi 75. pobijane odluke ne dokazuje u dovoljnoj mjeri da su postupali s namjerom.

57

Ta uvodna izjava glasi:

„U odnosu na preusmjeravanje ulaznih elektroničkih poruka (elektroničkih poruka pristiglih tijekom pretrage) s računâ elektroničke pošte prema poslužitelju J&T FG‑a, Komisija procjenjuje da su [J.] i [H.] znali da njezinim inspektorima moraju osigurati isključiv pristup četirima navedenim računima elektroničke pošte i da stoga nisu ovlašteni mijenjati postavke računâ elektroničke pošte tijekom pretrage. Nije bila predviđena nikakva iznimka za ulazne elektroničke poruke koje su uobičajeno stizale na račune; te ulazne elektroničke poruke bile su predmet pretrage koja je bila u tijeku kao i uputa koje su se na njih odnosile. [J.], koji je zatražio od [H.-a] da naloži informatičkom odjelu da preusmjeri ulazne elektroničke poruke upućene na određene račune elektroničke pošte, i [H.] trebali su znati da te radnje predstavljaju povredu obveza EPIA‑e i EPH‑a tijekom pretrage. Ulazne elektroničke poruke, dakle, preusmjerene su (barem one koje se odnose na [J.-ov] račun elektroničke pošte) namjerno.“

58

Valja primijetiti da je u bilješci na dnu 87. stranice pobijane odluke Komisija ponovno uputila na uvodne izjave 20. i 21. te odluke u odnosu na objašnjenja i upute koje su inspektori Komisije dali J.-u i one koje su dali H.-u. Sadržaj dviju uvodnih izjava izložen je u točkama 6. do 8. ove presude. Valja naglasiti da se objašnjenja i upute koji su dani H.-u zapravo nalaze u uvodnoj izjavi 22. pobijane odluke (vidjeti točku 9. ove presude).

59

Te činjenice tužitelji nisu osporili i stoga neosnovano ističu da je Komisija utemeljila svoju odluku na običnoj „pretpostavci“. S jedne strane, upute koje su dane H.-u potvrđene su zapisnikom (vidjeti točku 12. ove presude). S druge strane, nije sporno da je J. pristao primiti odluku o pretrazi za tužitelje i da je u prisutnosti inspektora imenovao H.-a kao osobu koja je odgovorna za njihovu informatičku službu kako bi se provelo blokiranje računâ (vidjeti točke 5. i 9. ove presude). J. i H. primili su neposredno od inspektorâ upute koje se odnose na blokiranje računâ i bili su im dužni dostaviti elektroničku dokumentaciju koja je povezana s predmetom istrage (vidjeti točku 53. ove presude). Komisija stoga nije počinila pogrešku kada je ocijenila da je preusmjeravanje ulaznih elektroničkih poruka prema poslužitelju počinjeno namjerno, s obzirom na to da su te dvije osobe naložile i provele preusmjeravanje elektroničkih poruka s J.-ova računa tako da nije više bilo moguće pristupiti njegovim elektroničkim porukama preko njegova računa, a što je očito suprotno danim im uputama kao i cilju pretrage.

60

Argument prema kojemu predmetne osobe nisu mogle znati da njihove radnje predstavljaju povredu sadržajno se preklapa s prvim tužbenim razlogom te će stoga biti ispitan u okviru tog tužbenog razloga.

61

Valja naglasiti da u okviru ovog tužbenog razloga tužitelji ne daju prihvatljiva objašnjenja koja bi dovela do drukčijih činjeničnih zaključaka od onih koje je dala Komisija za zaključak o postojanju povrede (vidjeti u tom smislu presudu E.ON Energie/Komisija, točka 37. supra, EU:C:2012:738, t. 74. do 76.).

62

Slijedom svega navedenog, drugi tužbeni razlog valja odbiti.

63

U svojem prvom tužbenom razlogu tužitelji dva događaja kojima je počinjena predmetna povreda pripisuju pomanjkanju dužne pažnje inspektora Komisije i smatraju da su povrijeđena njihova prava obrane, s obzirom na to da upute nisu bile dovoljne. Prema njihovu mišljenju, ti se događaji ne bi dogodili da su predmetne osobe, i to J. i H. te njihov tim, bile pravilno obaviještene o tome koje su njihove obveze u pretrazi i koje su posljedice njihova nepoštovanja.

64

U svojem trećem tužbenom razlogu tužitelji ističu da je tijekom upravnog postupka Komisija pokazala da ima predrasude u odnosu na njih, što je dovelo do toga da je u pobijanoj odluci zauzeto pretjerano strogo stajalište te do povrede načela pretpostavke nedužnosti.

65

Komisija se protivi svim tim navodima kao neosnovanima.

66

Uvodno valja podsjetiti da upravni postupak koji se odvija pred Komisijom na temelju Uredbe br. 1/2003 ima dvije uzastopne faze od kojih svaka ima svoju unutarnju logiku, a to su faza prethodnog prikupljanja dokaza, s jedne strane, te kontradiktorna faza, s druge strane. Cilj faze prethodnog prikupljanja dokaza, tijekom koje se Komisija koristi istražnim ovlastima predviđenima Uredbom br. 1/2003 i koja se odvija do obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, jest omogućavanje Komisiji da prikupi sve pripadajuće elemente koji potvrđuju ili ne potvrđuju postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja te da zauzme prvo stajalište o smjeru i daljnjem tijeku postupka. Nasuprot tome, kontradiktorna faza, koja se odvija od obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku do donošenja konačne odluke, Komisiji treba omogućiti zauzimanje konačnog stajališta o nastaloj povredi (vidjeti presudu od 12. prosinca 2012., Almamet/Komisija, T‑410/09, EU:T:2012:676, t. 24 i navedenu sudsku praksu).

67

Mjere prikupljanja dokaza koje je Komisija poduzela tijekom faze prethodnog prikupljanja dokaza, poglavito zahtjevi za pružanje informacija i pretrage temeljem članaka 18. i 20. Uredbe br. 1/2003, po svojoj naravi podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda te se može očekivati da će imati važne posljedice na situaciju osumnjičenog poduzetnika. Prema tome, važno je izbjeći nepopravljivo ugrožavanje prava obrane tijekom te faze upravnog postupka jer poduzete mjere prikupljanja dokaza mogu imati presudno značenje za utvrđivanje dokaza o nezakonitosti ponašanja poduzetnika koja je takve prirode da uzrokuje njihovu odgovornost. Na Komisiji je stoga da upozori što je preciznije moguće na to što konkretno traži i koji su to elementi na koje se pretraga odnosi (vidjeti u tom smislu presudu Almamet/Komisija, točka 66. supra, EU:T:2012:676, t. 26. do 29. i navedenu sudsku praksu).

68

Također valja navesti da postoji pet vrsta jamstava koje predmetni poduzetnici mogu ostvariti u okviru pretrage, i to, kao prvo, obrazloženje odluka o pretrazi, kao drugo, ograničenja koja su propisana za Komisiju pri provođenju pretrage, kao treće, nemogućnost da Komisija silom naloži pretragu, kao četvrto, sudjelovanje nacionalnih tijela i, kao peto, postojanje pravnog puta a posteriori (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2013., Deutsche Bahn i dr./Komisija, T‑289/11, T‑290/11 i T‑521/11, Zb., u žalbenom postupku, EU:T:2013:404, t. 74.). U konkretnom slučaju argument tužiteljâ prema kojemu inspektori nisu dovoljno upoznali osobe na koje se pretraga odnosi s njihovim obvezama i s mogućim sankcijama u slučaju nepoštovanja istih sadržajno se podudara s prvim dvjema gore navedenim kategorijama.

69

Kao prvo, u odnosu na obrazloženje odluke o pretrazi, iz sudske prakse proizlazi da je njegov smisao da se prikaže opravdanost zahvata koji se namjerava obaviti nad predmetnim poduzetnicima. U obrazloženju se stoga mora upozoriti na pretpostavke i sumnje koje Komisija namjerava provjeriti (presuda Deutsche Bahn i dr./Komisija, točka 68. supra, EU:T:2013:404, t. 75.). Nadalje, prilikom izrade odluke moraju se poštovati uvjeti iz članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 (vidjeti točku 2. ove presude).

70

Valja naglasiti da su u konkretnom slučaju ti uvjeti poštovani. Iz članka 1. odluke o pretrazi proizlazi da su tužitelji bili jasno obaviješteni o dosegu svoje obveze suradnje u okviru pretrage. Oni su osobito bili dužni predočiti poslovne knjige i svu drugu poslovnu dokumentaciju koja je zatražena, bez obzira na to na kojem se mediju nalazila, kako bi inspektori obavili nadzor u okviru provedbe pretrage. U članku 3. odluke o pretrazi predviđene su sankcije u slučaju nepoštovanja obveza iscrpno navedenih u članku 1. Osobito je u članku 3. točki a) odluke o pretrazi navedena mogućnost izricanja novčane kazne u slučaju da poduzetnik namjerno ili nepažnjom odbije podvrgnuti se pretrazi.

71

Kao što to Komisija osnovano ističe, valja utvrditi da inspektori nisu bili dužni upozoriti predmetne osobe da nepoštovanje obveza može biti sankcionirano novčanom kaznom. Za zaštitu prava obrane dovoljno je da su odluka o pretrazi i pojašnjenja pravilno dostavljeni osobama koje su za to ovlastili poduzetnici tužitelji. Obveza suradnje započinje od dostave odluke o pretrazi, a ne od eventualnih pojedinačnih upozorenja (vidjeti točku 45. ove presude).

72

Kao drugo, valja navesti da se u pojašnjenjima koja su poduzetnicima dostavljena zajedno s pobijanim odlukama na koristan način određuje sadržaj načela poštovanja prava obrane i načela dobre uprave, kako ih shvaća Komisija. Ta pojašnjenja preciziraju na koji način određeni stadiji pretrage moraju biti vođeni i sadrže informacije korisne za poduzetnika, s obzirom na to da mora shvatiti opseg svoje obveze suradnje (vidjeti u tom smislu presudu Deutsche Bahn i dr./Komisija, točka 68. supra, EU:T:2013:404, t. 83. i 84.).

73

U pojašnjenju koje je dostavljeno tužiteljima osobito se navodi sljedeće: obveza Komisije da dostavi odluku koja ovlašćuje na provedbu pretrage (točka 3.), kratko izlaganje ovlasti agenata (točka 4.), pravo na stručnu pomoć odvjetnika (točka 6.), načini kako se može obaviti uvid, tražiti i izraditi kopije nekih informatičkih dokumenata (točke 10. i 11.), postupanje u slučaju kad nije moguć trenutačni uvid u informacije koje su dane na informatičkom mediju (točke 11. i 12.) i uvjeti tajnog postupanja s nekim informacijama ili nekim poslovnim tajnama nakon pokretanja istražnog postupka (točke 13. i 14.). U točki 15. iznose se pojedinosti o tome kako treba staviti pečat.

74

Među strankama nije sporno da su odluka o pretrazi i pojašnjenje dostavljeni J.-u u poslovnim prostorima tužiteljâ prilikom dolaska inspektora prvog dana provođenja pretrage (vidjeti uvodnu izjavu 18. pobijane odluke). Na taj je način Komisija osigurala jamstva navedena u točki 68. ove presude.

75

Konkretno, odluka o pretrazi sadrži elemente iz članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003. Komisija je navela ime adresata, razloge zbog kojih sumnja da postoji zabranjeno djelovanje, vrstu djelovanja za koje sumnja da može biti suprotno tržišnom natjecanju, tržište roba i usluga na koje se djelovanje odnosi, zemljopisno tržište na kojemu se pretpostavlja da su navodna djelovanja izvršena, odnos između djelovanja za koje se sumnja da su suprotna tržišnom natjecanju i ponašanje poduzetnika adresata odluke, agente koji su ovlašteni provesti pretragu, sredstva kojima raspolažu i obveze koje mora izvršiti nadležno osoblje poduzetnika, dan provođenja pretrage i mjesto gdje se ona provodi, zapriječene sankcije u slučaju ometanja te mogućnost i uvjete pravnog lijeka. Komisija je u potpunosti poštovala prava obrane tužiteljâ i ti njihovi argumenti nisu takve naravi da mogu dovesti u pitanje to utvrđenje.

76

U odnosu na argument prema kojemu Komisijin spis ne sadrži nijedan element o načinu kako se ona uvjerila da su osobe na koje se pretraga odnosi pravilno izviještene o svojim obvezama i o posljedicama njihova nepoštovanja, iz svega navedenog proizlazi da su J.-u prilikom dostave odluke o pretrazi dane sve relevantne informacije, uključujući onu koja se odnosi na mogućnost progona zbog povreda postupovnih pravila.

77

Posebno, tužitelji se ne mogu s uspjehom pozvati na manjkavost obavijesti Komisijinih inspektora kako bi opravdali jednostrane radnje J.-a, koji je pristao primiti dokumente u svojstvu pravnog zastupnika, a koje se odnose na nalaganje preusmjeravanja ulaznih elektroničkih poruka. Nije osnovana navedena činjenica da je on razumio da mu je naloženo da nikog drugog ne izvijesti o provođenju pretrage. Zapravo, kao što to proizlazi iz točaka 74. do 76. ove presude, Komisija je njemu neposredno dala sve zatražene informacije. Stoga nije riječ o povredi prava obrane tužiteljâ. Osim toga, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 21. i 22. pobijane odluke, čiji sadržaj tužitelji nisu osporili, J. je inspektorima imenovao H.-a kao osobu koja je odgovorna za informatičku službu, kako bi se provele njihove upute koje se odnose na blokiranje računâ elektroničke pošte, što dokazuje da je preuzeo obvezu suradnje, a to je bila obveza tužiteljâ tijekom pretrage.

78

Suprotno onomu što smatraju tužitelji, nije od značenja to što druge osobe koje drže ključno mjesto u njihovoj strukturi nisu znale da su njihovi računi elektroničke pošte blokirani. Vrijeme koje Komisija ima za provođenje istrage strogo je ograničeno odlukom o pretrazi te inspektori moraju moći očekivati da će, u slučaju kada su poduzetnicima dali upute, potonji poduzeti sve mjere koje su nužne za njihovu provedbu i da ih pritom nisu dužni ponavljati. S obzirom na to da je dostava odluke o pretrazi i pojašnjenja, koju je u konkretnom slučaju obavila Komisija, izvršena ovlaštenim osobama, valja naglasiti da su tužitelji dužni poduzeti sve mjere potrebne za osiguranje da se upute inspektora koje se odnose na blokiranje računâ elektroničke pošte u cijelosti provedu (vidjeti točku 45. ove presude). Stoga se moraju odbiti argumenti koji se odnose na navodnu nedostatnost izvješćivanja, uključujući nepotkrijepljene navode prema kojima je J. najavio inspektorima da namjerava zatražiti da se elektroničke poruke više ne prenose u ulazni spremnik.

79

Zbog istih razloga valja odbiti argument prema kojemu je Komisijina obveza izvješćivanja još važnija za zaštitu prava obrane jer, za razliku od stavljanja pečata, koji je svima vidljiv, samo blokiranje računa elektroničke pošte nije vidljivo kao takvo. Nakon što su od inspektora primili nedvojbene upute, tužitelji su ih bili dužni provesti.

80

Nije osnovan ni argument prema kojemu osoblje informatičkog odjela nije bilo zaposleno kod tužiteljâ. To što je J&T Banka plaćala članove informatičkog odjela te što su članovi tog odjela privremeno pružali usluge tužiteljima ili to što je H. bio zaposlen kod nezavisnog društva ne priječi Komisiju da zaključi da su oni obavljali radnje za tužitelje i prema njihovim uputama (vidjeti točku 46. ove presude). Nadalje, J. je u svojstvu zakonskog zastupnika tužiteljâ na početku pretrage inspektorima imenovao H.-a kao osobu koja je odgovorna za njihovu informatičku službu.

81

Navod da H. nije imao vremena izvijestiti članove informatičkog odjela i dati im upute koje se odnose na blokiranje računâ elektroničke pošte nije potkrijepljen nikakvim dokaznim elementom. Nadalje, u dopisu koji su tužitelji uputili Komisiji 30. studenoga 2009. pod naslovom „Objašnjenja u odnosu na pretragu u smislu članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća br. 1/2003“ nigdje se ne navodi takvo ograničenje.

82

Iz svega navedenog proizlazi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.

83

Tužitelji ističu da je tijekom upravnog postupka Komisija pokazala pristranost u odnosu na njih, osobito pozivanjem na curenje podataka vezano za pretragu, što je objavljeno u češkom tisku i za što je navodno odgovoran EPH, čime je povrijedila načelo pretpostavke nedužnosti. Podsjećaju da je tijekom pretrage i upravnog postupka Komisija ustrajala na nekim činjenicama a da pritom za to nisu bili vidljivi jasni razlozi. Navode da iz toga proizlazi kako je Komisija bila uvjerena da su tužitelji znali za provođenje pretrage i da su se za nju pripremili, što je protivno obvezi nepristrane ocjene činjenica.

84

Valja naglasiti da tim argumentom tužitelji ne osporavaju pobijanu odluku, već obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 17. prosinca 2010. koja je donesena u odnosu na njih i koja im je dostavljena 22. prosinca 2010. (vidjeti točku 19. ove presude). Tužitelji u tužbi osporavaju „odluku Komisije jer se u njoj upućuje na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku“.

85

Najprije valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku mora sadržavati, iako sažeto, izlaganje činjenica koje terete na dovoljno jasan način kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da na koristan način saznaju za koja ih ponašanja Komisija optužuje i, stoga, kako bi im se omogućilo da na koristan način izlože svoju obranu prije nego što Komisija donese konačnu odluku. Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, taj zahtjev mora biti poštovan, s obzirom na to da se odlukom ne optužuju zainteresirane osobe za povrede koje su različite od onih navedenih u izlaganju utvrđenih činjenica i odluka se odnosi samo na činjenice glede kojih su zainteresirane osobe imale mogućnost očitovanja (vidjeti presudu od 28. veljače 2002., Compagnie générale maritime i dr./Komisija, T‑86/95, Zb., EU:T:2002:50, t. 442. i navedenu sudsku praksu). Komisija može na temelju upravnog postupka preispitati i pridružiti činjenične ili pravne argumente u potporu činjenicama koje je sastavila (presuda od 22. listopada 2002., Schneider Electric/Komisija, T‑310/01, Zb., EU:T:2002:254, t. 438.).

86

Stoga ovaj argument valja ocijeniti imajući u vidu naprijed navedeno.

87

U točki 13. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 17. prosinca 2010., u činjeničnom okviru, Komisija izlaže sljedeće:

„Valja navesti da je vijest o opasnosti od buduće Komisijine pretrage prenio Euro.cz (koji je povezan s EPH‑om) dana 23. studenoga 2009., odnosno dan prije početka pretrage. Novinski članak sadržavao je izjavu [M.-a] (vanjski stručnjak za odnose s javnošću koji je radio za J&T IA i za EPH), koji je dao intervju u svojstvu glasnogovornika EPH‑a. [M.] je izjavio da bi, imajući u vidu tržišni udio društva i stvarno stanje na tržištu, pokretanje postupka u odnosu na društvo bilo iznenađujuće, ali da se društvo ne bi suprotstavilo takvom postupku. Dana 23. studenoga 2009. u 17 sati i 47 minuta [M.] je elektroničkom porukom izvijestio osobe: [K.] (izvršnog direktora J&T IA‑a i predsjednika upravnog vijeća EPH‑a), [S.] (pravnog savjetnika J&T IA‑a i EPH‑a) i [J.] o intervjuu te je pridružio poveznicu prema članku koji je dostupan na internetskoj stranici Euro.cz.“

88

Kao prvo, valja odbiti argument koji se odnosi na sadržaj točke 13. obavijesti o utvrđenim činjenicama, s obzirom na to da se temelji na njegovu pogrešnom tumačenju. Iz te točke ne proizlazi da Komisija EPH‑u ili M.-u stavlja na teret odgovornost za curenje podataka, iako je upozorila na povezanost između društva koje je napravilo reportažu o eventualnim pretragama i EPH‑a. Nadalje, iz točke 14. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, u kojoj je Komisija upozorila na „poseban slučaj u kojemu je o opasnosti od Komisijine pretrage izviješteno [u nacionalnom tisku]“, proizlazi da je Komisija istaknula obavijesti koje su inspektori dali J.-u o obvezi suradnje tijekom pretrage u kontekstu teškoća koje su uslijedile u konkretnom slučaju.

89

Kao drugo, Komisija ni u kojem slučaju, ni u dodatnoj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 15. srpnja 2011. ni u pobijanoj odluci, nije navela da su tužitelji bili izvor curenja informacija. Osim toga, među strankama nije sporno da curenje informacija nije navedeno u pobijanoj odluci. Jedino pozivanje na predmetni novinski članak sadržano je u uvodnoj izjavi 101. pobijane odluke, u kojoj se odgovara na argumente koje su istaknuli tužitelji i koja glasi kako slijedi:

„[M.], stručnjak za odnose s javnošću stranaka, bio je također i njihov glasnogovornik. Iako on ne donosi samostalno poslovne odluke, vrlo je vjerojatno da je upoznat s važnim poslovnim pitanjima. Osim toga, u svojstvu glasnogovornika stranaka dan prije pretrage dao je izjavu medijima u kojoj je naveo da strepi od buduće istrage u području zabranjenog sporazuma i zloporabe vladajućeg položaja na češkom tržištu električne energije.“

90

Slijedom toga, Komisija je odbila argument prema kojemu M. nije bio upoznat s poslovnom aktivnošću tužiteljâ i nije uopće spomenula curenje informacija koje se odnose na pretragu. Curenje informacija nije među elementima koje je Komisija uzela u obzir pri određivanju visine novčane kazne. Nadalje, u pobijanoj odluci ne tvrdi se da su tužitelji bili upozoreni na pretragu. Zapravo, to što je deblokiranje M.-ova računa ocijenjeno kao povreda počinjena nepažnjom (uvodna izjava 70. pobijane odluke) dokazuje da Komisija nije uzela u obzir navodno saznanje potonjeg o pretrazi.

91

Kao treće, argument prema kojemu pristranost Komisije u odnosu na tužitelje pokazuje to što je ona „tijekom pretrage i upravnog postupka ustrajala a da pritom nije vidljiv jasan razlog“ predstavlja običan navod koji nije potkrijepljen nikakvim dokaznim elementom.

92

Kao četvrto, nisu osnovani ni argumenti koji se odnose na pomanjkanje dužne pažnje u Komisijinu radu i na ograničene učinke navodnog odbijanja podvrgavanja pretrazi kao i drugim upravnim postupcima. Zapravo, oni se sadržajno preklapaju s argumentima koji su već odbijeni u okviru ocjene drugog tužbenog razloga. U odnosu na to valja podsjetiti da je Komisija utvrdila dva događaja koji predstavljaju povredu postupovnog propisa, a koje tužitelji nisu osporili pred Općim sudom.

93

Iz svega navedenog proizlazi da Komisija u upravnom postupku nije prekršila načelo pretpostavke nedužnosti. Stoga valja u cijelosti odbiti treći tužbeni razlog.

94

S obzirom na to da su prva tri tužbena razloga odbijena, valja ocijeniti četvrti tužbeni razlog, koji je istaknut kao podredan.

95

S obzirom na to da tužitelji tvrde da ne razumiju kako je u pobijanoj odluci izračunan iznos novčane kazne, kao prvo, Opći sud smatra da treba ispitati je li u odnosu na pobijanu odluku počinjena pogreška koja se odnosi na nedostatak obrazloženja.

96

Prema stalnoj sudskoj praksi, obrazlaganje određeno člankom 296. UFEU‑a treba biti prilagođeno naravi predmetnog akta i treba jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije, autora akta, na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da shvate svrhu poduzetih mjera, a nadležnom sudu da obavi svoj nadzor. Zahtjev obrazloženosti mora se ocjenjivati s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ponajprije s obzirom na sadržaj akta, prirodu istaknutih razloga te interes koji osobe kojima je akt upućen ili druge osobe na koje se izravno i osobno odnosi mogu imati da dobiju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje akta sadrži sve relevantne činjenične i pravne elemente, s obzirom na to da se pitanje udovoljava li zahtjevima iz članka 296. UFEU‑a mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst već i u odnosu na kontekst te skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju (vidjeti presudu E.ON Energie/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2010:516, t. 277. i navedenu sudsku praksu).

97

U konkretnom slučaju kriteriji koje je Komisija uzela u obzir prilikom određenja iznosa sporne novčane kazne bili su težina i trajanje povrede. Ona je odbila prigovore tužiteljâ usmjerene na dokazivanje postojanja olakotnih okolnosti (uvodne izjave 83. do 103. pobijane odluke).

98

Kao prvo, Komisija je istaknula važnost izricanja novčane kazne koja ima odvraćajući učinak, na način da za poduzetnika koji je podvrgnut pretrazi ne bude povoljnije da krivotvori elektroničke poruke kako bi izbjegao visoku novčanu kaznu zbog povrede materijalnog propisa (uvodna izjava 83.). Kao drugo, naglasila je posebnu narav elektroničkih dokumenata kojima se, prema njezinu stajalištu, može lakše manipulirati nego papirnatima (uvodne izjave 83. i 87.). Kao treće, navela je da se sporna povreda sastoji od dvaju odvojenih događaja (uvodna izjava 88.) te da smatra da, i u slučaju da je jedan od njih počinjen nepažnjom, to ne utječe na težinu te povrede (uvodna izjava 89.). Kao četvrto, procijenila je da je povreda počinjena tijekom većeg dijela pretrage (uvodna izjava 90.).

99

Komisija je, nadalje, odbila argumente tužiteljâ koji se odnose na olakotne okolnosti. U odnosu na to, ona je, s jedne strane, zadržala stajalište prema kojemu su tužitelji imali saznanja o pravu tržišnog natjecanja i da je EPH bio važan subjekt u energetskom sektoru (uvodne izjave 92. do 98. pobijane odluke). S druge strane, ona je odbila kao nerelevantan argument tužiteljâ prema kojemu ni J. ni M. nisu obnašali ulogu koja je bila povezana s poslovnom aktivnošću tužiteljâ (uvodne izjave 99. do 101. pobijane odluke). Konačno, ona je utvrdila malen doseg suradnje tužiteljâ u odnosu na otkrivanje sporne povrede (uvodna izjava 102. pobijane odluke).

100

Slijedom navedenog, valja odbiti argument tužiteljâ prema kojemu Komisija u pobijanoj odluci nije objasnila zašto je smatrala da se ne mogu uzeti u obzir okolnosti koje su istaknuli tužitelji.

101

S obzirom na to da u odnosu na članak 23. stavak 1. točku c) Uredbe br. 1/2003 Komisija nije donijela smjernice s metodom izračuna koju bi morala primjenjivati prilikom određenja iznosa novčanih kazni sukladno toj odredbi i da je Komisijino zaključivanje na jasan i nedvosmislen način izloženo u pobijanoj odluci, ona nije bila dužna navesti temeljni iznos novčane kazne, ni u apsolutnom ni u postotnom iznosu, te eventualne olakotne ili otegotne okolnosti. Iz toga slijedi da se mora odbiti prigovor koji se temelji na navodnoj nedostatnosti obrazloženja pobijane odluke.

102

Kao drugo, tužitelji ističu da je novčana kazna koja im je izrečena neproporcionalna. U prvom dijelu oni osporavaju Komisijinu ocjenu težine i trajanja povrede. U drugom dijelu ističu da postoje olakotne okolnosti o kojima Komisija nije pravilno vodila računa. U trećem dijelu iznose razloge zašto je iznos novčane kazne prekomjeran.

103

Komisija je zatražila da se odbiju argumenti tužiteljâ.

104

U odnosu na to valja podsjetiti da načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje opravdanih ciljeva kojima teži predmetna uredba, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje otegotnu, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koji se žele postići (vidjeti presudu E.ON Energie/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2010:516, t. 286. i navedenu sudsku praksu).

105

Slijedom toga, novčane kazne ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve kojima teže te iznos novčane kazne koja je izrečena poduzetniku zbog povrede propisa u području zaštite tržišnog natjecanja mora biti proporcionalan povredi, koju valja ocijeniti u ukupnosti, vodeći računa osobito o njezinoj težini. U odnosu na to, prema stalnoj sudskoj praksi, težina povrede utvrđuje se vodeći računa o mnogim elementima u pogledu kojih Komisija ima ovlast diskrecijske ocjene (vidjeti presudu E.ON Energie/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2010:516, t. 287. i navedenu sudsku praksu).

106

U uvodnim izjavama 85. do 89. pobijane odluke Komisija je izložila razloge zbog kojih je procijenila da je predmetna povreda kao takva općenito teška povreda.

107

Kao prvo, kao što je to navedeno u uvodnim izjavama izloženima u točki 66. ove presude, valja naglasiti da je ovlast provođenja pretrage osobito važna za otkrivanje povreda članka 101. UFEU‑a i članka 102. UFEU‑a. Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 86. pobijane odluke osnovano navela da je za odbijanje podvrgavanja pretrazi zakonodavac u Uredbi br. 1/2003 propisao strože sankcije od onih koje su bile predviđene u prethodnom sustavu, sve kako bi se vodilo računa o osobito ozbiljnoj naravi te povrede postupovnog propisa. Ona je također pravilno vodila računa o potrebi za postizanjem dovoljno odvraćajućeg učinka (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, Zb., EU:C:1983:158, t. 108.), na način da poduzetnici ne budu u situaciji da procijene kako je za njih povoljnije da u okviru pretrage predoče nepotpunu elektroničku dokumentaciju i na taj način onemoguće Komisiju da na temelju takvih dokaza utvrdi povredu materijalnog prava.

108

Suprotno onomu što smatraju tužitelji, taj odvraćajući učinak ima veću važnost kada je riječ o elektroničkim datotekama, s obzirom na to da se zbog njihove posebne naravi njima može lakše i brže manipulirati nego papirnatim spisima. Kao što su to istaknuli tužitelji, iako uništenje elektroničkih datoteka na računu elektroničke pošte nije uvijek nepovratno, s obzirom na to da mogu biti vraćene uz pomoć drugih informatičkih alata (što je, uz ostalo, moguće i za neke isjeckane fizičke dokumente), nesporno je da jednostavnost manipulacije tim datotekama stvara osobite teškoće u smislu učinkovitosti pretrage. Papirnati su spisi, kada ih inspektori preuzmu, tijekom pretrage fizički pod njihovim nadzorom. S druge strane, elektroničke datoteke mogu se brzo sakriti i u prisutnosti inspektora. Stoga inspektori ne znaju pristupaju li potpunim i neizmijenjenim elektroničkim podacima. U konkretnom slučaju, u vrijeme kada su inspektori nadzirali J.-ov račun elektroničke pošte, koji je navodno bio blokiran, oni sve do zadnjeg dana provođenja pretrage nisu znali da su ulazne elektroničke poruke preusmjerene prema poslužitelju. Komisija je u uvodnoj izjavi 87. pobijane odluke ispravno zaključila da, kada poduzetnik ne poštuje upute inspektorâ prema kojima tijekom pretrage računi elektroničke pošte ne smiju biti pristupačni svojim korisnicima i moraju u cijelosti biti pristupačni inspektorima, valja smatrati da to nepoštovanje po svojoj naravi predstavlja tešku povredu postupovnih obveza koje su dužni izvršavati u slučaju pretrage.

109

Kao drugo, s obzirom na to da tužitelji u okviru prethodnih tužbenih razloga nisu dokazali pomanjkanje dužne pažnje, oni ne mogu u okviru ovog tužbenog razloga s uspjehom isticati da je Komisija morala uzeti u obzir njihovo neznanje ili ograničeno poznavanje prava tržišnog natjecanja Unije. Valja također odbiti njihov argument prema kojemu pobijana odluka, kao prva odluka kojom se odlučuje o odbijanju podvrgavanja pretrazi koja uključuje traženje u elektroničkim datotekama, zbog istog tog razloga pomanjkanja dužne pažnje ne smije služiti kao presedan.

110

Zapravo, kao što je to navedeno u točkama 70. i 73. ove presude, tužitelji su na početku pretrage bili jasno izviješteni o svojoj obvezi suradnje i o pravu na stručnu pomoć odvjetnika. Štoviše, vanjski odvjetnici koji su specijalizirani u tom području bili su prisutni u njihovim poslovnim prostorima od poslijepodneva drugog dana provođenja pretrage (uvodne izjave 97. i 98. pobijane odluke). Nadalje, i pod pretpostavkom da se prihvati argument tužiteljâ, elementi koje su oni istaknuli, a koji se odnose na njihovu malu veličinu, zanemarivu prekograničnu aktivnost i na to da su osnovani kratko prije pretrage, nisu mogli utjecati na predočenje nepotpunih računa elektroničke pošte u konkretnom slučaju, što je počinjeno kršenjem nedvosmislenih uputa inspektorâ. Dakle, Komisija je osnovano odbila sve te argumente (uvodna izjava 93. pobijane odluke). Konačno, nisu osnovani argumenti koji se temelje na navodno novom obliku povrede, s obzirom na to da je u pojašnjenju posebno navedeno da je moguće da će se pretraživati elektroničke datoteke (vidjeti točku 73. ove presude) te je u odluci o pretrazi iscrpno opisana obveza suradnje u slučaju takvih pretraživanja.

111

Kao treće, suprotno onomu što smatraju tužitelji, novčana kazna u iznosu od 2.500.000 eura ne može se u konkretnom slučaju smatrati neproporcionalnom s obzirom na njihovu veličinu. Sukladno članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1/2003, Komisija je ovlaštena poduzetnicima i udruženjima poduzetnika izricati novčane kazne u iznosu do 1% njihova ukupnog prihoda ostvarenog u prethodnoj poslovnoj godini kada počine povrede postupovnog propisa. Kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 103. pobijane odluke, novčana kazna izrečena tužiteljima odgovara 0,25% godišnjeg prihoda EPH‑a za 2010. Valja primijetiti da su podatak o prihodu u iznosu od 990.700.000 eura (uvodna izjava 3. pobijane odluke) dostavili tužitelji tijekom upravnog postupka. Tužitelji nisu istaknuli nijedan argument koji bi bio takve naravi da dokazuje da je novčana kazna neproporcionalna u odnosu na njihovu veličinu.

112

S jedne strane, valja naglasiti da argument kojim tužitelji osporavaju svoj tržišni udio od 6,9% u pogledu proizvodnje koji je naveden u pobijanoj odluci (uvodna izjava 95.) nije potkrijepljen uvjerljivim dokazom. Tužitelji se pozivaju na svoje izlaganje tijekom upravnog postupka u kojemu je naveden postotak od 1,7% „instaliranog kapaciteta“u vrijeme pretrage i postotak od 6,7% za 2012., ali pritom nisu dostavili podatke na temelju kojih se može provjeriti taj izračun i njihov izvor. Njihovi se navodi ograničavaju na izjavu da nisu bili „važan subjekt u energetskom sektoru u vrijeme pretrage“ (uvodna izjava 95. pobijane odluke). U svakom slučaju, veličina tužiteljâ uzeta je u obzir, s obzirom na to da je u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 određen najveći mogući iznos od 1% njihovih prihoda.

113

S druge strane, valja odbiti navod prema kojemu je izrečena novčana kazna, koja odgovara 0,25% relevantnog prihoda, visoka i neproporcionalna u odnosu na novčanu kaznu koju je Komisija izrekla E.ON Energie AG‑u (predmet COMP/B-1/39.326 – E.ON Energie AG), koja odgovara 0,14% relevantnog prihoda i blaža je od one u konkretnom slučaju, unatoč postojanju otegotnih okolnosti i činjenice da se ona odnosi na vidljiviju i težu povredu, i to na oštećenje pečata. U potonjem slučaju Sud je presudio da je povreda koja se sastoji u oštećenju pečata, što izaziva sumnju u odnosu na potpunost dokaznih elemenata u zapečaćenom prostoru, po svojoj naravi osobito teška (presuda E.ON Energie/Komisija, točka 37. supra, EU:C:2012:738, t. 128. i 129.). U ovom se predmetu primjenjuju analogna razmatranja, s obzirom na to da je cilj članka 20. stavka 2. točke b) i članka 23. stavka 1. točke c) Uredbe br. 1/2003 zaštita pretrage od opasnosti koja proizlazi iz nepotpunih poslovnih podataka koje su prikupili inspektori. Bez obzira na to, valja naglasiti da se, za razliku od slučaja koji se odnosi na E.ON‑a, okolnosti koje su dovele do pobijane odluke odnose na dva različita događaja, od kojih je jedan počinjen namjerno.

114

U svakom slučaju, to što je Komisija u prijašnjim slučajevima izrekla novčane kazne u određenim iznosima za različite vrste povrede ne sprječava je da povisi taj iznos u okvirima propisanima Uredbom br. 1/2003, ako smatra da je to potrebno za provedbu politike Unije koja se odnosi na tržišno natjecanje. Učinkovita primjena tih pravila zapravo zahtijeva da se Komisiji omogući da u bilo koje vrijeme uskladi visinu novčanih kazni s potrebama te politike (u odnosu na Uredbu br. 17 vidjeti presudu Musique Diffusion française i dr./Komisija, točka 107. supra, EU:C:1983:158, t. 109.).

115

Kao četvrto, u odnosu na uvažavanje trajanja sporne povrede, Komisija je u uvodnoj izjavi 90. pobijane odluke zaključila da je povreda „[počinjena] tijekom većeg dijela trajanja pretrage koja je provedena u poslovnim prostorima EPIA‑e i EPH‑a, [da M.-ov] račun elektroničke pošte nije bio blokiran od prvog do drugog dana i da su [J.-ove] elektroničke poruke bile preusmjeravane od prvog do trećeg dana te da, što je stanje deblokiranja računa elektroničke pošte ili preusmjeravanje elektroničkih poruka dulje trajalo, to je više postojala opasnost krivotvorenja elektroničkih poruka“.

116

Prije svega valja navesti da je u članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003 propisano da će se pri određivanju iznosa novčane kazne uzeti u obzir težina i trajanje povrede. Prema toj odredbi ne razlikuju se novčane kazne koje se izriču zbog povreda materijalnog propisa ili povreda postupovnog propisa. Iz toga proizlazi, suprotno onomu što tvrde tužitelji, da je Komisija pri određivanju visine novčane kazne osnovano vodila računa o trajanju povrede postupovnog propisa.

117

Nadalje, valja odbiti argument prema kojemu Komisija nije obrazložila svoju ocjenu da je povreda trajala tijekom većeg dijela pretrage. Kao što to proizlazi iz točaka 101. i 115. ove presude, Komisija je u dovoljnoj mjeri obrazložila svoje zaključke pri određivanju sporne novčane kazne tako što je osobito precizirala da je trajanje povećavalo opasnost od krivotvorenja. U odgovoru na pitanje koje je na raspravi postavio Opći sud Komisija je ponovno istaknula da, što je trajanje dvaju događaja bilo dulje, to je postojala veća opasnost da inspektori neće pronaći datoteke koje su očekivali da će se naći na računima elektroničke pošte.

118

Konačno, valja odbiti argument prema kojemu je Komisija prilikom utvrđenja trajanja povrede bila dužna voditi računa o punoj suradnji tužiteljâ s inspektorima. Iz ocjene drugog tužbenog zahtjeva proizlazi da je tu povredu Komisija utvrdila na temelju objektivnih dokaznih elemenata koji pred Općim sudom nisu osporeni. To što su tužitelji u drugim slučajevima surađivali s inspektorima, kao što to navode u točki 57. replike, nije takve naravi da može utjecati na ocjenu trajanja dvaju događaja koji predstavljaju povredu i na ocjenu olakotnih okolnosti. Valja naglasiti da takva suradnja nije nadilazila njihovu obvezu da se podvrgnu pretrazi (vidjeti točku 40. ove presude).

119

Kao treće, u odnosu na olakotne okolnosti koje su istaknuli tužitelji, dovoljno je navesti da su istovjetni argumenti u odnosu na njihovu veličinu i važnost u energetskom sektoru u vrijeme počinjenja djela već odbijeni u točkama 111. i 112. ove presude. Veličina tužiteljâ uzeta je u obzir time što je propisan najveći mogući iznos novčane kazne od 1% njihova prihoda i ona ne opravdava sama po sebi smanjenje visine izrečene novčane kazne.

120

Nadalje, u odnosu na argument tužiteljâ prema kojemu je njihova suradnja omogućila inspektorima da utvrde okolnosti u kojima je povreda bila počinjena, valja naglasiti da je Komisija uzela te okolnosti u obzir u pobijanoj odluci, međutim, tužitelji ističu da te okolnosti nisu bile prikladno ocijenjene.

121

Prema uvodnoj izjavi 102. pobijane odluke:

„[... P]ri određivanju iznosa novčane kazne Komisija uvažava činjenicu da su stranke surađivale tako da su joj omogućile da utvrdi okolnosti odbijanja podvrgavanja pretrazi u odnosu na elektroničke poruke: osoba odgovorna za informatiku potpisala je u ime stranaka zapisnik u kojemu je opisano deblokiranje računa elektroničke pošte i preusmjeravanje elektroničkih poruka te su stranke nakon pretrage također uputile dopis kojim su priznale da se preusmjeravanje elektroničkih poruka i deblokiranje računa elektroničke pošte dogodilo tijekom pretrage. Valja također navesti da [H.] nije samoinicijativno priznao povrede postupovnog propisa koje su počinjene u području informatike. On je to učinio tek nakon što su inspektori otkrili dokaze o odbijanju podvrgavanja pretrazi (i to činjenicu da se [M.-ovu] računu više nije moglo pristupiti i da elektroničke poruke nisu više stizale u [J.-ov] ulazni spremnik). Također, iako je točno da stranke nisu osporile neke činjenice, one su osporile dokaznu snagu potpisanog zapisnika te su općenito pokušale proizvesti sumnju u postojanje povrede postupovnog propisa.“

122

Valja primijetiti da inspektori o dvama događajima koji u konkretnom slučaju sačinjavaju povredu nisu doznali od tužiteljâ. U dvama slučajevima inspektori su primijetili neuobičajenu pojavu u ulaznom spremniku elektroničke pošte koji je trebao biti pod njihovim nadzorom i morali su istražiti razloge zbog kojih je pristup elektroničkim porukama poremećen (vidjeti točke 11. i 14. ove presude). Štoviše, tužitelji su osporili dokaznu snagu zapisnika (vidjeti točku 12. ove presude), ali ne pred Općim sudom (vidjeti točku 34. ove presude). S obzirom na to da trenutačno ne postoje smjernice postupovne naravi za određenje iznosa novčane kazne, da je pobijana odluka u dovoljnoj mjeri obrazložena (vidjeti točku 101. ove presude) te s obzirom na nedvojbeno postupanje tužiteljâ u odnosu na utvrđenje okolnosti odbijanja podvrgavanja pretrazi, Opći sud smatra da je Komisija prilikom određivanja iznosa novčane kazne pravilno vrednovala njihovu suradnju.

123

Konačno, u odnosu na argument prema kojemu pretraga nije bila ni potrebna ni opravdana, s obzirom na to da nije postojao nikakav dokaz o osnovanosti predmeta, valja uputiti na izlaganje iz točke 55. ove presude. Nadalje, kao što su to tužitelji potvrdili na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda, oni ni u upravnom postupku ni u postupku pred Općim sudom nisu osporili odluku o pretrazi (vidjeti točku 4. ove presude).

124

Iz svih gornjih navoda proizlazi da novčana kazna koja je izrečena tužiteljima nije neproporcionalna.

125

Slijedom navedenog, valja odbiti četvrti tužbeni razlog kao i tužbu u cijelosti.

126

U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je takav zahtjev postavljen.

127

Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova sukladno Komisijinu zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

Pravni okvir

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

O drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 23. stavka 1. točke c) Uredbe br. 1/2003

O odobrenju, koje je dano nepažnjom, da se pristupi blokiranom računu elektroničke pošte

O namjernom preusmjeravanju ulaznih elektroničkih poruka prema poslužitelju

O prvom i trećem tužbenom razlogu, koji se temelje na povredi prava obrane i na povredi načela pretpostavke nedužnosti

O prvom tužbenom razlogu

O trećem tužbenom razlogu

O četvrtom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti pri određenju iznosa novčane kazne

Troškovi