1

Einhell Germany AG, Hans Einhell Nederlands BV, Einhell France SAS i Hans Einhell Österreich GmbH (u daljnjem tekstu zajedno: tužitelji) četiri su društva koja pripadaju grupi Einhell i uvoze, među ostalim, zračne kompresore podrijetlom iz Kine. Ona osobito u Europsku uniju uvoze kompresore koje kupuju od Nu Air (Shanghai) Compressors and Tools Co. Ltd (u daljnjem tekstu: Nu Air Shanghai ili proizvođač – izvoznik), društva sa sjedištem u Kini koje pripada grupi Nu Air.

2

Uredbom (EZ) br. 261/2008 od 17. ožujka 2008. Vijeće Europske unije uvelo je konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz određenih kompresora podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 81, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 29., str. 194.). Na kompresore koje je proizveo Nu Air Shanghai i koji su obuhvaćeni Uredbom br. 261/2008 (u daljnjem tekstu: dotični proizvod) primjenjuje se antidampinška pristojba od 13,7%.

3

Između lipnja 2009. i lipnja 2010. tužitelji su u skladu s odredbama članka 11. stavka 8. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), kako je izmijenjena [zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.; u daljnjem tekstu: Osnovna uredba)], podnijeli više zahtjeva za povrat konačnih antidampinških pristojbi koje su uvedene Uredbom br. 261/2008 i koje su oni platili na uvoz kompresora koje je proizveo Nu Air Shanghai, i to za ukupan iznos od 1067158,66 eura. Ti su zahtjevi podneseni Europskoj komisiji putem nadležnih nacionalnih tijela koja se nalaze u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Austriji.

4

Osim toga, zahtjeve za povrat antidampinških pristojbi plaćenih na uvoz kompresora koje je proizveo Nu Air Shanghai Komisiji su podnijela društva koja pripadaju grupi Nu Air, to jest Nu Air Compressors and Tools SpA, Nu Air Polska sp. z o.o. i Mecafer (u daljnjem tekstu: povezani uvoznik).

5

Za povrat antidampinških pristojbi plaćenih na uvoz kompresora koje je proizveo Nu Air Shaghai Komisija je pokrenula ispitni postupak koji se odnosi na razdoblje između 1. rujna 2008. i 31. prosinca 2009. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka za povrat).

6

Komisija je 6. travnja 2011. tužiteljima uputila četiri izvješća u kojima su prenesene bitne činjenice i zaključci na temelju kojih je ona predložila da se za Nu Air Shanghai dampinška marža utvrdi u iznosu od 11,2% i da im se dodijeli djelomičan povrat.

7

Tužitelji su 26. travnja 2011. obavijestili Komisiju da smatraju da je iznos revidirane dampinške marže za Nu Air Shanghai niži od 11,2% te su Komisiju uputili na očitovanja koja je u tom pogledu podnio povezani uvoznik.

8

U dopisu od 19. srpnja 2011. upućenom povezanom uvozniku Komisija je zaključila da su neka od njegovih očitovanja osnovana te je dampinšku maržu smanjila na 10,7%.

9

Porukom elektroničke pošte od 26. srpnja 2011. povezani uvoznik podnio je Komisiji nova očitovanja u kojima je osporio metodu izračuna dampinške marže koju je Komisija primijenila. Osobito je osporio odbitak antidampinških pristojbi od izračuna izvozne cijene pozivajući se na odredbe članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe. Naposljetku je od Komisije zatražio da mu dostavi izračune na koje se oslonila kod odbitka antidampinških pristojbi od izvozne cijene izračunane na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. Ti su izračuni istog dana dostavljeni povezanom uvozniku.

10

Kako bi pribavio objašnjenja o načinu na koji je Komisija protumačila rezultate gore navedenih izračuna, povezani uvoznik joj je 28. srpnja 2011. uputio poruku elektroničke pošte, na koju je ona istog dana odgovorila porukom elektroničke pošte.

11

Komisija je 17. listopada 2011. tužiteljima dostavila četiri konačna izvješća u kojima su prenesene bitne činjenice i zaključci na temelju kojih je namjeravala revidirati dampinšku maržu koja se primjenjuje na dotični proizvod i dodijeliti im djelomičan povrat plaćenih antidampinških pristojbi.

12

Porukama elektroničke pošte od 20. i 21. listopada 2011. povezani uvoznik je od Komisije zatražio dopunska objašnjenja o metodi koju je koristila u svrhu ocjene postojanja utjecaja antidampinških pristojbi na cijene kod preprodaje dotičnog proizvoda prvom nezavisnom kupcu sa sjedištem u Uniji. Komisija je odbila prihvatiti taj zahtjev i povezanog je uvoznika uputila na objašnjenja koja se nalaze u njezinoj prethodnoj poruci elektroničke pošte od 28. srpnja 2011.

13

Komisija je 6. prosinca 2011. donijela odluke C (2011) 8831 final, C (2011) 8825 final, C (2011) 8828 final i C (2011) 8810 final (u daljnjem tekstu: pobijane odluke) u kojima je, s jedne strane, utvrdila revidiranu antidampinšku maržu za Nu Air Shanghai u iznosu od 10,7% te, s druge strane, dodijelila tužiteljima djelomičan povrat neopravdano plaćenih antidampinških pristojbi na temelju razlike između prvotne dampinške marže (13,7%) i revidirane dampinške marže (10,7%).

14

U svrhu izračuna revidirane dampinške marže, uobičajena vrijednost dotičnog proizvoda utvrđena je na temelju članka 2. stavka 3. Osnovne uredbe.

15

Osim toga, za prodaju radi izvoza iz zemlje izvoznice u Uniju izvršenu izravno nezavisnim kupcima ili posredstvom povezanog društva sa sjedištem izvan Unije, izvozna cijena bila je utvrđena na temelju stvarno plaćenih cijena ili naplativih cijena za dotični proizvod, u skladu člankom 2. stavkom 8. Osnovne uredbe.

16

Za prodaju radi izvoza iz zemlje izvoznice u Uniju izvršenu posredstvom povezanih društava sa sjedištem u Uniji koja su sve funkcije uvoza za dotični proizvod obavila kao uvoznik povezan s proizvođačem – izvoznikom, izvozna cijena bila je prema članku 2. stavku 9. Osnovne uredbe utvrđena na temelju cijene po kojoj se uvezeni proizvodi prvi put prodaju nezavisnom kupcu sa sjedištem u Uniji. Radi dobivanja pouzdane izvozne cijene, napravljene su prilagodbe kako bi se uzeli u obzir svi troškovi nastali između uvoza i preprodaje kao i ostvarena dobit.

17

Konkretno, u skladu s člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe, naplaćene antidampinške pristojbe bile su odbijene od izračunane izvozne cijene jer povezani uvoznik nije dokazao da su te pristojbe zaista utjecale na sve preprodajne cijene. Nadalje, argument povezanog uvoznika, prema kojem je ukupan prihod koji se odnosi na preprodaju dotičnog proizvoda zabilježio povećanje više od ukupnog iznosa antidampinških pristojbi plaćenih za uvoz tog proizvoda, bio je odbijen jer nije doveo u pitanje zaključak prema kojem antidampinška pristojba nije bila valjano uključena u preprodajnu cijenu velikog broja vrsta dotičnog proizvoda i da stoga cjenovna politika nije bila promijenjena tako da odražava naplaćene antidampinške pristojbe.

18

Naposljetku, dampinška marža od 10,70% bila je izračunana na temelju usporedbe prosječne uobičajene vrijednosti po vrsti proizvoda s ponderiranom prosječnom izvoznom cijenom odgovarajuće vrste dotičnog proizvoda.

19

Zaključno, u odluci C (2011) 8831 final Komisija je prihvatila zahtjev za povrat Einhell Germany u visini od 157950,76 eura i odbila ga u preostalom dijelu, to jest za iznos od 734777,06 eura; u odluci C (2011) 8825 final Komisija je prihvatila zahtjev za povrat Hans Einhell Nederlands u visini od 21113,52 eura i odbila ga u preostalom dijelu, to jest za iznos od 92502,22 eura; u odluci C (2011) 8828 final Komisija je prihvatila zahtjev za povrat Einhell France u visini od 11517,09 eura i odbila ga u preostalom dijelu, to jest za iznos od 41077,62 eura; naposljetku, u odluci C (2011) 8810 final Komisija je prihvatila zahtjev za povrat Hans Einhell Österreich u visini od 1800,09 eura i odbila ga u preostalom dijelu, to jest za iznos od 6420,30 eura.

20

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. veljače 2012. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

21

Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 64. svojeg Poslovnika od 2. svibnja 1991. pisanim putem postavio strankama pitanja i pozvao ih da dostave određene dokumente. Stranke su postupile u skladu s navedenim mjerama upravljanja postupkom.

22

Dopisom od 27. studenoga 2014. tužitelji su podnijeli nove dokazne prijedloge. Svi su ti dokumenti uloženi u spis odlukom predsjednika prvog vijeća Općeg suda od 5. prosinca 2014.

23

Na raspravi od 12. prosinca 2014. stranke su iznijele svoja izlaganja i odgovore na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

24

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

25

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

26

Na temelju članka 48. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991.:

„Stranke mogu stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i u odgovoru na repliku. Stranke moraju obrazložiti kašnjenje u stavljanju takvih dokaznih prijedloga.“

27

Taj članak dopušta iznošenje dokaznih prijedloga izvan, osobito, situacije iz članka 46. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. Po analogiji, Opći sud dopušta podnošenje određenih dokaznih prijedloga nakon odgovora na repliku, ako podnositelj prijedloga nije mogao raspolagati dokazima o kojima je riječ prije zatvaranja pisanog dijela postupka ili ako zakašnjelo podnošenje dokaza protivne stranke opravdava dopunu spisa kako bi se osiguralo poštovanje načela kontradiktornosti (presuda od 14. travnja 2005., Gaki‑Kakouri/Sud, C‑243/04 P, EU:C:2005:238, t. 32.).

28

Što se tiče iznimke od pravila kojima je uređeno dostavljanje dokaznih prijedloga, članak 48. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. obvezuje stranke da obrazlože kašnjenje u stavljanju takvih dokaznih prijedloga. Takva obveza podrazumijeva da se sucu priznaje ovlast provjere osnovanosti obrazloženja kašnjenja u stavljanju tih dokaznih prijedloga i, ovisno o slučaju, njihova sadržaja kao i, kada zahtjev nije dovoljno pravno utemeljen, ovlast da ih odbije. Isto vrijedi, a fortiori, za dokazne prijedloge podnesene nakon podnošenja odgovora na repliku (presuda Gaki‑Kakouri/Sud, t. 27. supra, EU:C:2005:238, t. 33.).

29

U ovom slučaju, tužitelji su u prilogu dopisu od 27. studenoga 2014. dostavili devet odluka Komisije donesenih u okviru drugih postupaka za povrat antidampinških pristojbi, od kojih je osam doneseno prije kraja pisanog dijela postupka, a zadnja nakon njegova zatvaranja. Kako bi opravdali kašnjenje u podnošenju tih dokaznih prijedloga, tužitelji su osobito naveli da gore navedene odluke nisu bile objavljene i da su stoga morali Komisiji podnijeti više zahtjeva za pristup tim dokumentima koje je ona prihvatila nakon datuma podnošenja replike.

30

Komisija nije istaknula prigovor u tom pogledu.

31

U tim okolnostima dokazne prijedloge koje su tužitelji podnijeli u prilogu dopisu od 27. studenoga 2014. valja proglasiti dopuštenima.

32

U Prilogu D.5 odgovoru na repliku Komisija je podnijela dokument koji je pribavila u svojstvu tuženika u predmetima Mecafer/Komisija (T‑74/12), Nu Air Polska/Komisija (T‑75/12) i Nu Air Compressors and Tools/Komisija (T‑76/12). Nadalje, u točki 86. odgovora na repliku Komisija se pozvala na sadržaj Priloga D.5 u svrhu osporavanja osnovanosti argumentacije tužitelja.

33

Dokument koji je predmet Priloga D.5 podnio je svaki od tužitelja u predmetima T‑74/12, T‑75/12 i T‑76/12 kao prilog svojim podnescima Općem sudu.

34

U odgovoru na usmeno pitanje koje je na raspravi postavio Opći sud, Komisija je navela da od tužitelja u predmetima T‑74/12, T‑75/12 i T‑76/12 nije tražila suglasnost da u okviru ovog predmeta koristi dokumente koji su predmet Priloga D.5.

35

Tužitelji su na raspravi istaknuli nedopuštenost Priloga D.5.

36

U tom pogledu, s jedne strane, valja podsjetiti da svaki postupak pokrenut pred Općim sudom ima svoj vlastiti spis koji sadržava, među ostalim, priloge i postupovne akte koje su stranke podnijele u dotičnom predmetu i da je svaki od tih spisa u cijelosti samostalan. Potonje pitanje dočarava članak 5. stavak 6. Uputa za tajnika Općeg suda prema kojem „[p]ostupovni akt podnesen u jednom predmetu i uložen u spis tog predmeta ne može se uzeti u obzir za potrebe drugog predmeta“ [neslužbeni prijevod].

37

S druge strane, ustaljena je sudska praksa da stranke na temelju pravila kojima je uređeno postupanje s predmetima pred Općim sudom uživaju zaštitu od neprimjerene uporabe postupovnih dokumenata i da stoga postupovne akte druge stranke, kojima im je odobren pristup, glavne stranke ili intervenijenti u određenom predmetu imaju pravo koristiti samo u svrhu vlastite obrane (rješenje od 15. listopada 2009., Hangzhou Duralamp Electronics/Vijeće, T‑459/07, Zb., EU:T:2009:403, t. 13. i navedena sudska praksa).

38

Međutim, osim u iznimnim slučajevima u kojima bi otkrivanje dokumenta moglo naštetiti dobrom sudovanju, stranke u određenom postupku slobodne su otkriti svoje vlastite podneske trećim stranama (vidjeti rješenje Hangzhou Duralamp Electronics/Vijeće, t. 37. supra, EU:T:2009:403, t. 14. i navedenu sudsku praksu). U istom smislu, stranka u određenom postupku mogla bi se pod istim uvjetom suglasiti s time da podnesak, koji je ona podnijela u okviru tog postupka, druga stranka u tom postupku koristi u okviru drugog postupka (rješenje Hangzhou Duralamp Electronics/Vijeće, t. 37. supra, EU:T:2009:403, t. 14.).

39

U ovom slučaju valja s jedne strane istaknuti da dokument koji je predmet Priloga D.5 obuhvaća dvije tablice koje sadrže izračune koje su napravili tužitelji u predmetnima T‑74/12, T‑75/12 i T‑76/12 u svrhu dokazivanja da je revidirana dampinška marža Nu Air Shanghai trebala biti niža od one koju je Komisija izračunala.

40

S druge strane, nesporno je da Komisija nije bila ovlaštena da u okviru ovog predmeta podnese dokument koji je predmet Priloga D.5.

41

Stoga Prilog D.5 treba proglasiti nedopuštenim na temelju sudske prakse navedene u točkama 37. i 38. gore.

42

Taj zaključak ne mogu dovesti u pitanje Komisijini argumenti izneseni na raspravi.

43

Prije svega, Komisija tvrdi da prije rasprave tužitelji nisu istaknuli prigovor protiv Priloga D.5 iako su imali istog odvjetnika kao i tužitelji u predmetima T‑74/12, T‑75/12 i T‑76/12. Međutim, ta okolnost ne dovodi u pitanje činjenicu da je Prilog D.5 bio podnesen bez suglasnosti potonjih.

44

Komisijin argument treba stoga odbiti kao bespredmetan.

45

Nadalje, Komisija drži u biti da su u ovom predmetu podatke, koji se nalaze u dokumentu koji je predmet Priloga D.5, tužitelji dostavili u obliku izvadaka u prilozima A.15 i A.16. No, valja istaknuti da podaci koji se nalaze u prilozima A.15 i A.16 nisu isti kao oni koji se nalaze u Prilogu D.5.

46

Komisijin argument treba stoga odbiti kao neosnovan.

47

S obzirom na prethodno izneseno valja, s jedne strane, naložiti povlačenje Priloga D.5 iz spisa te, s druge strane, ukloniti iz spisa svako upućivanje na navedeni prilog kao i na njegov sadržaj.

48

Tužitelji, s jedne strane, zahtijevaju djelomično poništenje pobijanih odluka na temelju članka 263. UFEU‑a i, s druge strane, privremeno održavanje na snazi učinaka navedenih odluka na temelju članka 264. UFEU‑a.

49

U okviru prvog dijela tužbenog zahtjeva tužitelji u bitnome zahtijevaju djelomično poništenje pobijanih odluka u dijelu u kojem je Komisija samo djelomično prihvatila njihove zahtjeve za povrat antidampinških pristojbi te im stoga nije dodijelila povrat iznad iznosa navedenih u članku 1. navedenih odluka.

50

U potporu prvom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva tužitelji iznose dva tužbena razloga. U okviru prvog tužbenog razloga prigovaraju Komisiji da je počinila očite pogreške u ocjeni kod odabira profitne marže koja je odbijena od izvozne cijene izračunane na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe te da je povrijedila članak 2. stavak 9. i članak 18. stavak 3. Osnovne uredbe. U okviru drugog tužbenog razloga oni u bitnome prigovaraju Komisiji da je počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je iznos antidampinških pristojbi, koje je platio povezani uvoznik, odbila od izračunane izvozne cijene te da je stoga propustila utvrditi pouzdanu izvoznu cijenu i pouzdanu dampinšku maržu, čime je povrijedila članak 2. stavke 9. i 11. te članak 11. stavak 10. Osnovne uredbe.

51

Opći sud smatra svrsishodnim prvo ispitati drugi tužbeni razlog istaknut u potporu prvom dijelu tužbenog zahtjeva, i to prije prvog tužbenog razloga.

52

U potporu drugom tužbenom razlogu tužitelji ističu pet dijelova, od kojih se prvi temelji na pogrešci koju je Komisija počinila kod tumačenja članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe jer je zaključila da je utjecaj antidampinških pristojbi trebao biti utvrđen za svaku vrstu zračnih kompresora, drugi na štetnosti tog pristupa u svrhu utvrđivanja pouzdane izvozne cijene i pouzdane ponderirane prosječne dampinške marže, treći na kršenju sudske prakse Žalbenog tijela Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i Suda, četvrti na pretjeranoj važnosti danoj tom pristupu u okviru analize preprodajnih cijena i, naposljetku, peti na arbitrarnosti te metode.

53

Opći sud smatra svrsishodnim prvo ispitati prvi dio drugog tužbenog razloga i potom treći, četvrti, peti i drugi dio.

54

Tužitelji smatraju u bitnome da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni i pogreške koje se tiču prava time što je u svrhu ocjene jesu li antidampinške pristojbe utjecale na cijenu kod preprodaje prvom nezavisnom kupcu sa sjedištem u Uniji primijenila analitičku metodu podudaranja kontrolnog broja proizvoda (u daljnjem tekstu: metoda podudaranja PCN‑a), za koju ne postoji osnova ni u Osnovnoj uredbi ni u sudskoj praksi. Tužitelji smatraju da je ta metoda suprotna doslovnom i teleološkom tumačenju članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe prema kojem se utjecaj antidampinških pristojbi mora ocijeniti prema istim pravilima i metodama kao što su one u članku 2. Osnovne uredbe, na koji članak 11. stavak 10. navedene uredbe izričito, a time i sveobuhvatno upućuje, to jest za dotični proizvod, a ne za svaki od kontrolnih brojeva proizvoda (u daljnjem tekstu: PCN) od kojih se sastoji. Oni dodaju da metoda podudaranja PCN‑a uvodi dodatnu prepreku za neodbitak antidampinških pristojbi od izračuna izvozne cijene i slijedom toga da je ta metoda suprotna članku 11. stavku 10. Osnovne uredbe kako je protumačen s obzirom na članak 9.3.3. Sporazuma o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) (SL L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112.; u daljnjem tekstu: Antidampinški sporazum), koji se u nalazi u Prilogu 1.A Sporazumu o osnivanju WTO‑a (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.) i prenosi ga.

55

Komisija osporava osnovanost tih argumenata.

56

Uvodno, s jedne strane, iz sudske prakse proizlazi da Vijeće i Komisija u (daljnjem tekstu zajedno: institucije) u području mjera trgovinske zaštite uživaju široku diskrecijsku ovlast zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih situacija koje moraju ispitivati (presude od 17. srpnja 1998., Thai Bicycle/Vijeće, T‑118/96, Zb., EU:T:1998:184, t. 32. i od 25. listopada 2011., CHEMK i KF/Vijeće, T‑190/08, Zb., EU:T:2011:618, t. 38.). Iz toga proizlazi da nadzor takve prosudbe institucija od strane suda Unije treba biti ograničen na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti činjenica na osnovi kojih je proveden sporan izbor, nepostojanja očite pogreške u ocjeni tih činjenica i nepostojanja zloporabe ovlasti (presuda od 14. ožujka 1990., Gestetner Holdings/Vijeće i Komisija, C‑156/87, Zb., EU:C:1990:116, t. 63.; gore navedena presuda Thai Bicycle/Vijeće, EU:T:1998:184, t. 33. i presuda od 7. veljače 2013., EuroChem MCC/Vijeće, T‑84/07, Zb., EU:T:2013:64, t. 32.).

57

S druge strane, valja prvo podsjetiti da je člankom 2. stavkom 8. Osnovne uredbe predviđeno da je izvozna cijena stvarno plaćena cijena ili naplativa cijena za proizvod koji se prodaje radi izvoza iz zemlje izvoznice u Uniju. Međutim, u skladu s člankom 2. stavkom 9. prvim podstavkom Osnovne uredbe, u slučaju da izvozna cijena ne postoji ili da se čini nepouzdanom zbog povezanog odnosa ili kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke, izvoznu je cijenu moguće izračunati na temelju cijene po kojoj se uvezeni proizvodi prvi put prodaju nezavisnom kupcu odnosno, ako se ne preprodaju nezavisnom kupcu ili ako se ne preprodaju u stanju u kojem su uvezeni, na nekoj drugoj razumnoj osnovi (presuda CHEMK i KF/Vijeće, t. 56. supra, EU:T:2011:618, t. 25.).

58

Stoga iz članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe proizlazi da institucije mogu zaključiti da je izvozna cijena nepouzdana u dva slučaja, to jest kada postoji povezani odnos između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke ili zbog kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke. Izvan tih slučajeva, institucije su u slučaju postojanja izvozne cijene dužne osloniti se na nju radi utvrđivanja dampinga (presuda CHEMK i KF/Vijeće, t. 56. supra, EU:T:2011:618, t. 26.).

59

Drugo, valja istaknuti da se na temelju članka 2. stavka 9. drugog podstavka Osnovne uredbe u slučaju kada je izvozna cijena izračunana na temelju cijene po kojoj se uvezeni proizvodi prvi put prodaju nezavisnom kupcu odnosno na nekoj drugoj razumnoj osnovi, prilagodba za sve troškove, uključujući pristojbe i poreze, nastale u razdoblju između uvoza i preprodaje, kao i nastalu dobit, provodi na način kako bi se mogla odrediti pouzdana izvozna cijena na razini granice Unije. Člankom 2. stavkom 9. trećim podstavkom Osnovne uredbe predviđeno je da stavke za koje se provodi prilagodba uključuju razumnu maržu za prodaju, opće i administrativne troškove i dobit (presuda CHEMK i KF/Vijeće, t. 56. supra, EU:T:2011:618, t. 27.).

60

Mora se dodati da institucije po službenoj dužnosti provode prilagodbu predviđenu člankom 2. stavkom 9. drugim i trećim podstavcima Osnovne uredbe (vidjeti po analogiji presude od 7. svibnja 1987., Nachi Fujikoshi/Vijeće, 255/84, Zb., EU:C:1987:203, t. 33.; Minebea/Vijeće, 260/84, Zb., EU:C:1987:206, t. 43. i od 14. rujna 1995., Descom Scales/Vijeće, T‑171/94, Zb., EU:T:1995:164, t. 66.).

61

Treće, iz članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe proizlazi da u postupku revizije ili povrata antidampinške pristojbe, ako se donese odluka o izračunu izvozne cijene u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe, Komisija računa cijenu bez odbitka iznosa naplaćenih antidampinških pristojba ako je dostavljen dokaz iz kojeg se može zaključiti da je pristojba na odgovarajući način utjecala na preprodajne cijene i naknadne prodajne cijene u Uniji.

62

U ovom slučaju valja podsjetiti da tužitelji u bitnome prigovaraju Komisiji da je postojanje utjecaja antidampinških pristojbi ocijenila prema metodi podudaranja PCN‑a, a ne sveobuhvatno, to jest uzimajući u obzir povećanje prihoda od prodaje svih modela dotičnog proizvoda koje je ostvario povezani uvoznik i koje je utvrđeno između razdoblja početnog ispitnog postupka i razdoblja ispitnog postupka za povrat. Tužitelji smatraju da bi u slučaju da je Komisija provela tu analizu, ona utvrdila da je prihod povezanog uvoznika bio povećan za iznos veći od iznosa antidampinških pristojbi plaćenih na uvoz navedenog proizvoda, izražen u postotku od vrijednosti cijene, troška, osiguranja i tereta kod uvoza obavljenog tijekom razdoblja ispitnog postupka za povrat.

63

S obzirom na ta razmatranja valja ispitati osnovanost argumenata koje su tužitelji iznijeli u prilog prvom dijelu drugog tužbenog razloga.

64

Na prvom mjestu, tužitelji ističu jezični argument u potporu metodi opisanoj u točki 62. gore, prema kojem u bitnome iz izraza „na odgovarajući način utjecala“ upotrijebljenog u članku 11. stavku 10. Osnovne uredbe proizlazi da utjecaj antidampinških pristojbi treba ocijeniti u skladu s onim što se zahtijeva ili je prikladno, to jest prema njihovu mišljenju na temelju pravila i metoda navedenih u članku 2. Osnovne uredbe kojima se nastoji utvrditi pojedinačna i jedinstvena antidampinška marža za svakog proizvođača – izvoznika, neovisno o postojanju više modela dotičnog proizvoda.

65

Komisija osporava osnovanost tog argumenta.

66

U tom pogledu, s jedne strane valja istaknuti da unatoč dvostrukom upućivanju u članku 11. stavku 10. Osnovne uredbe na članak 2. iste uredbe, prilog „valjano“ ne odnosi se na metodu ispitivanja ili na pravilo iz članka 2. Osnovne uredbe, nego na cilj utjecaja antidampinških pristojbi na izvozne cijene koje primjenjuju društva povezana s proizvođačem – izvoznikom u odnosu na prvog nezavisnog kupca sa sjedištem u Uniji, to jest na cilj promjene ponašanja navedenih društava nakon uvođenja antidampinških pristojbi, što naposljetku znači ukidanje dampinške marže koja je prvotno utvrđena (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 1996., NMB France i dr./Komisija, T‑162/94, Zb., EU:T:1996:71, t. 76. do 81.).

67

S druge strane, člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe ne utvrđuje se metoda za ocjenu pitanja jesu li dokazi koje su dostavili uvoznici koji traže povrat antidampinških pristojbi „uvjerljivi“ i je li antidampinška pristojba „na odgovarajući način utjecala“ na cijenu kod prodaje prvom nezavisnom kupcu u Uniji.

68

Stoga valja zaključiti da ne postoji jedna, već više metoda koje omogućuju ispitivanje ispunjenja uvjeta postavljenih člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe.

69

Međutim, iz sudske prakse proizlazi da izbor između različitih metodologija izračuna dampinške marže pretpostavlja ocjenu složenih gospodarskih situacija, što ograničava nadzor suda Unije nad takvom ocjenom (vidjeti po analogiji presude od 7. svibnja 1987., NTN Toyo Bearing i dr./Vijeće, 240/84, Zb., EU:C:1987:202, t. 19.; Nachi Fujikoshi/Vijeće, t. 60. supra, EU:C:1987:203, t. 21. i NMB France i dr./Komisija, t. 66. supra, EU:T:1996:71, t. 72.).

70

S obzirom na prethodno izneseno, valja utvrditi da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti kada odabire metodu prema kojoj valja provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti koji su postavljeni člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe, slijedom čega je Opći sud pozvan na tom području obavljati samo ograničeni sudski nadzor (točka 56. gore).

71

Tako se nasuprot onomu što tužitelji tvrde ne može iz teksta članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe zaključiti da bi utjecaj antidampinških pristojbi trebalo ocijeniti sveobuhvatno.

72

Stoga valja odbiti argument tužitelja.

73

Na drugome mjestu, tužitelji drže u bitnome da je metoda ispitivanja zasnovana na općem povećanju prihoda opravdana činjenicom da postoji samo jedan dotični proizvod koji treba razmatrati kao cjelinu. Naime, u ovom slučaju, unatoč postojanju više modela zračnih kompresora podvrgnutih antidampinškoj pristojbi na snazi, u uvodnoj izjavi 19. Uredbe br. 261/2008 izričito je navedeno da potonji čine jedan proizvod za potrebe početnog antidampinškog ispitnog postupka. Jedinstven karakter dotičnog proizvoda potvrđen je osim toga, prema njihovu mišljenju, uvodnom izjavom 20. Osnovne uredbe kao i presudom od 21. ožujka 2012., Marine Harvest Norway i Alsaker Fjordbruk/Vijeće (T‑113/06, EU:T:2012:135).

74

Komisija osporava osnovanost tog argumenta.

75

U tom pogledu valja istaknuti prije svega da ocjena utjecaja antidampinških pristojbi prema metodi podudaranja PCN‑a ne šteti jedinstvenom karakteru dotičnog proizvoda s obzirom na to da Komisija nije odredila dampinšku maržu po PCN‑u, nego jedinstvenu dampinšku maržu za dotični proizvod.

76

Nadalje, nesporno je da je u ovom slučaju dotični proizvod složen proizvod čiji različiti modeli imaju različita tehnička svojstva, a cijene mogu osjetno varirati. Stoga se metoda podudaranja PCN‑a, kojom se nastoji usporediti PCN‑e čija su svojstva i preprodajne cijene slične, čini prikladnijom za potrebe ispitivanja kretanja preprodajne cijene dotičnog proizvoda između razdoblja početnog ispitnog postupka i razdoblja ispitnog postupka za povrat.

77

Nadalje valja istaknuti da analitička metoda zasnovana na općem povećanju prihoda ne omogućuje utvrđenje je li povezani uvoznik doista promijenio svoje ponašanje na tržištu ili je, nasuprot tomu, provodio cjenovnu politiku koja mu omogućava da najmanje prodavane modele nadoknadi s najviše prodavanim modelima i da tako utječe na ostvarene marže.

78

Osim toga, u uvodnoj izjavi 20. Osnovne uredbe određeno je, među ostalim, da se „u svim ponovnim izračunima dampinga u kojima je potrebno izračunati izvoznu cijenu, pristojbe ne obračunavaju kao trošak nastao između uvoza i ponovne prodaje ako se pristojba odražava u cijenama proizvoda na koji se primjenjuju mjere [Unije]“.

79

Međutim, suprotno onomu što tužitelji smatraju, iz izraza „proizvod na koji se primjenjuju mjere“ upotrijebljenog u uvodnoj izjavi 20. Osnovne uredbe ne može se zaključiti da se utjecaj antidampinških pristojbi mora ocijeniti za dotični proizvod razmatran kao cjelina. Naime, uvodna izjava 20. Osnovne uredbe isto kao i članak 11. stavak 10. navedene uredbe upućuju na „preprodajne cijene“, „naknadne prodajne cijene“ i „cijene proizvoda na koji se primjenjuju mjere [Unije]“ u množini. Stoga bi prema doslovnom tumačenju gore navedenih odredaba valjalo ispitati utjecaj antidampinških pristojbi na svaku prodajnu cijenu i stoga prije prema metodi provjere pojedinačnih transakcija ili čak po potrebi prema metodi podudaranja modela ili metodi podudaranja PCN‑a.

80

Naposljetku, upućivanje tužitelja na presudu Marine Harvest Norway i Alsaker Fjordbruk/Vijeće, t. 73. supra (EU:T:2012:135) nije relevantno u ovom slučaju jer se spor koji je iznesen pred Opći sud u okviru predmeta povodom kojeg je donesena ta presuda nije odnosio na određivanje izvozne cijene.

81

S obzirom na prethodno izneseno, valja utvrditi da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je zaključila da je u ovom slučaju bilo prikladnije provesti ispitivanje utjecaja antidampinških pristojbi prema metodi podudaranja PCN‑a, a ne prema sveobuhvatnoj metodi zasnovanoj na povećanju prihoda između početnog ispitnog postupka i ispitnog postupka za povrat.

82

Stoga valja odbiti argument tužiteljâ.

83

Na trećem mjestu, tužitelji smatraju u bitnome da je metoda podudaranja PCN‑a, koju je Komisija primijenila, suprotna cilju članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe kako je protumačen s obzirom na članak 9.3.3. Antidampinškog sporazuma.

84

Uvodno, iz sudske prakse proizlazi da odredbe Osnovne uredbe treba tumačiti što je više moguće s obzirom na odgovarajuće odredbe Antidampinškog sporazuma (vidjeti u tom smislu presude od 9. siječnja 2003., Petrotub i Republica/Vijeće, C‑76/00 P, Zb., EU:C:2003:4, t. 57. i od 22. svibnja 2014., Guangdong Kito Ceramics i dr./Vijeće, T‑633/11, EU:T:2014:271, t. 38.).

85

Naime, Unija je donijela Osnovnu uredbu kako bi ispunila svoje međunarodne obveze koje proizlaze iz Antidampinškog sporazuma (presuda Petrotub i Republica/Vijeće, t. 84. supra, EU:C:2003:4, t. 56.). Nadalje, člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe Unija je namjeravala ispuniti posebne obveze koje su obuhvaćene člankom 9.3.3. Antidampinškog sporazuma. Članak 11. stavak 10. Osnovne uredbe valja stoga protumačiti s obzirom na tu odredbu.

86

U tom pogledu valja podsjetiti da članak 9.3.3. Antidampinškog sporazuma određuje da „[p]rilikom utvrđivanja da li je, i u kojoj mjeri potrebno izvršiti naknadu kada je izvozna cijena određena u skladu sa stavkom 3. članka 2. [Antidampinškog sporazuma], nadležna tijela moraju uzeti u obzir bilo koju promjenu normalne vrijednosti, bilo koju promjenu u troškovima koja je nastala između uvoza i preprodaje, i bilo koje promjene preprodajne cijene koje na odgovarajući način utječu na daljnje prodajne cijene, te moraju izračuna[t]i izvoznu cijenu bez odbitka iznosa antidampinške pristojbe plaćene kada se predoče završni dokazi o gore navedenom“.

87

Nadalje, člankom 2.3. Antidampinškog sporazuma predviđeno je da „[k]ada ne postoji izvozna cijena ili se odgovarajućim nadležnim tijelima čini da je izvozna cijena nepouzdana zbog dogovora o udruživanju ili kompenzacijskog aranžmana između izvoznika i uvoznika ili treće strane, izvoznu cijenu je moguće odrediti na temelju cijene po kojoj su uvezeni proizvodi prvi put preprodani neovisnom kupcu, ili ako proizvodi nisu preprodani neovisnom kupcu, ili nisu preprodani u istom stanju u kojem su uvezeni, izvoznu cijenu je moguće utvrditi prema razumnoj osnovi koju odrede nadležna tijela“.

88

Naposljetku, člankom 2.4. četvrtom rečenicom određeno je da je „[u] slučajevima iz stavka 3., potrebno […] također predvidjeti sredstva radi pokrića troškova, uključujući davanja i poreze, koje treba podmiriti između uvoza i ponovne prodaje, kao i za dobit […]“.

89

Iz prethodno iznesenog proizlazi da je člankom 2.4. četvrtom rečenicom Antidampinškog sporazuma kao i člankom 2. stavkom 9. drugim podstavkom Osnovne uredbe utvrđeno načelo „pristojba kao trošak“, prema kojem pristojbe i porezi, nastali u razdoblju između uvoza i preprodaje, među kojima su plaćene antidampinške pristojbe, predstavljaju troškove koji se moraju odbiti kod izračunavanja izvozne cijene (presuda NMB France i dr./Komisija, t. 66. supra, EU:T:1996:71, t. 104.).

90

U tom kontekstu valja zaključiti da neodbitak antidampinških pristojbi na temelju članka 9.3.3. Antidampinškog sporazuma predstavlja iznimku u odnosu na pravilo „pristojba kao trošak“ iz članka 2.4. četvrte rečenice navedenog sporazuma. Isto tako, neodbitak antidampinških pristojbi utvrđen u članku 11. stavku 10. Osnovne uredbe predstavlja iznimku u odnosu na pravilo „pristojba kao trošak“ postavljeno člankom 2. stavkom 9. drugim podstavkom navedene uredbe.

91

No, kao i svaka iznimka od općeg pravila, neodbitak antidampinških pristojbi od izračunane izvozne cijene mora se tumačiti usko (vidjeti po analogiji presudu od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, T‑299/05, Zb., EU:T:2009:72, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

92

U ovom slučaju valja istaknuti da bi metoda zasnovana na povećanju prihoda koju tužitelji zagovaraju dovela do utvrđenja da su antidampinške pristojbe bile ukupno prevaljene na klijente povezanog uvoznika. Međutim, na temelju metode podudaranja PCN‑a Komisija je mogla dokazati da to prevaljivanje nije uslijedio za više modela dotičnog proizvoda.

93

Stoga je metoda podudaranja PCN‑a koja u slučaju kao što je ovaj dovodi do strože ocjene utjecaja antidampinških pristojbi više u skladu s doslovnim i teleološkim tumačenjem članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe i stoga mora imati prednost u odnosu na pristup koji se zasniva na općem povećanju prihoda između razdoblja početnog ispitnog postupka i razdoblja ispitnog postupka za povrat.

94

Argumenti koje su tužitelji istaknuli ne mogu opovrgnuti taj zaključak.

95

Prije svega tužitelji smatraju da se iz korištenja jednine u izrazu „bilo koja promjena preprodajne cijene“ u članku 9.3.3. Antidampinškog sporazuma može zaključiti da se utjecaj antidampinških pristojbi treba ispitati sveobuhvatno.

96

Međutim, nakon izraza „bila koja promjena preprodajne cijene“ neposredno slijedi uporaba množine u izrazu „koja na odgovarajući način utječe na daljnje prodajne cijene“. Usto, izraz „bilo koja promjena“ upotrijebljen u članku 9.3.3. Antidampinškog sporazuma jest po svojoj naravi neodređen.

97

Potom tužitelji smatraju u bitnome da je metoda podudaranja PCN‑a suprotna cilju članka 9.3.3. Antidampinškog sporazuma, to jest ograničenju prepreka za neodbitak antidampinških pristojbi. Naime, ta metoda pojačava prepreku „double jump“ na temelju koje povezani uvoznik može ishoditi ukupan povrat naplaćenih antidampinških pristojbi samo ako dokaže da je povećao preprodajne cijene u Uniji za iznos jednak dvostrukoj dampinškoj marži ili se njome pokušava opravdati nova prepreka „triple jump“.

98

U tom pogledu, s jedne strane, iz točaka 89. do 91. gore proizlazi da u pogledu prodaje izvršene posredstvom povezanog uvoznika izvoznu cijenu treba izračunati odbijanjem naplaćenih antidampinških pristojbi na temelju pravila „pristojba kao trošak“. Nadalje, neodbitak antidampinških pristojbi predviđen člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe predstavlja odstupanje od tog načelnog pravila i treba ga stoga usko tumačiti (točka 91. gore). Stoga je prepreka „double jump“ koju tužitelji ističu neizbježna posljedica toga što uvjeti postavljeni člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe nisu ispunjeni, a time i posljedica primjene pravila „pristojba kao trošak“.

99

S druge strane, valja istaknuti da korištenje metode podudaranja PCN‑a, pod uvjetom da se dosljedno primjenjuje u svim stadijima ispitivanja zahtjeva za povrat, ne znači da su postavljeni dodatni uvjeti za ukupan povrat naplaćenih antidampinških pristojbi, nego samo to da se poštovanje uvjeta predviđenih člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe provjerava na razini pojedinačnih PCN‑a, a ne na razini dotičnog proizvoda kao cjeline.

100

U tim okolnostima tužitelji pogrešno smatraju da metoda podudaranja PCN‑a pojačava prepreku „double jump“ ili da se njome čak pokušava opravdati nova prepreka za neodbitak antidampinških pristojbi.

101

Slijedom toga, valja utvrditi da metoda podudaranja PCN‑a nije suprotna doslovnom i teleološkom tumačenju članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe.

102

Stoga treba odbiti argument tužitelja.

103

S obzirom na prethodno izneseno, Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni time što je, s jedne strane, u ovom slučaju zaključila da metoda zasnovana na ukupnom prihodu, koju tužitelji zagovaraju, ne omogućuje da se na uvjerljiv način utvrdi da je povezani uvoznik na odgovarajući način prevalio svoje antidampinške pristojbe na svoje vlastite klijente sa sjedištem u Uniji te što je, s druge strane, ocijenila da je metoda podudaranja PCN‑a najprikladnija s obzirom na okolnosti ovog slučaja, a osobito s obzirom na složenu narav dotičnog proizvoda.

104

Stoga valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

105

Tužitelji tvrde da je ispitivanje utjecaja antidampinških pristojbi na temelju podudaranja PCN‑a vrlo slično praksi „poništavanja“ i da je stoga suprotno izvješću Žalbenog tijela WTO‑a „Europske zajednice – Antidampinške pristojbe na uvoz pamučne posteljine iz Indije“ (WT/DS141/AB/R) donesenom 1. ožujka 2001. te presudi od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale (C‑351/04, Zb., EU:C:2007:547).

106

Komisija osporava osnovanost tih argumenata.

107

Uvodno valja podsjetiti da je praksu „poništavanja“, koju su sankcionirali Žalbeno vijeće WTO‑a i Sud, Komisija primijenila samo u svrhu izračuna opće dampinške marže. Ona se u slučaju u kojem dotični proizvod obuhvaća više modela u bitnome sastojala, s jedne strane, od pribrajanja samo iznosa dampinga u odnosu na sve modele u pogledu kojih je utvrđeno postojanje pozitivne dampinške marže te, s druge strane, od poništavanja svih negativnih dampinških marži. Tako izračunan opći iznos dampinga bio je potom izražen u postotku od kumulativne vrijednosti svih izvoznih transakcija za sve modele neovisno o tome jesu li bili predmet dampinga.

108

U tom pogledu valja s jedne strane istaknuti da u ovom slučaju tužitelji ne osporavaju metodu izračuna dampinške marže, već metodu koju je Komisija primijenila radi provjere jesu li uvjeti za neodbitak antidampinških marži od izvozne cijene izračunane na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe bili ispunjeni. No, metoda podudaranja PCN‑a koju tužitelji osporavaju nastupa u stadiju prije izračuna dampinške marže i ima različitu svrhu.

109

S druge strane, tužitelji nisu podnijeli nikakav dokaz u potporu svojem navodu koji se temelji na sličnosti između prakse „poništavanja“ i metode podudaranja PCN‑a.

110

Slijedom navedenog, oni nisu dokazali postojanje sličnosti između prakse „poništavanja“ i metode podudaranja PCN‑a.

111

Naposljetku, u odgovoru na usmeno pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi tužitelji su pojasnili svoju argumentaciju navodeći u bitnome da je učinak prakse „poništavanja“, to jest promjene izvozne cijene i time dampinške marže, prema njihovu mišljenju, sličan učinku metode podudaranja NCP‑a.

112

No, prethodno je navedeno da Komisija nije počinila pogrešku ocijenivši utjecaj antidampinških marži prema metodi podudaranja PCN‑a koja je s obzirom na okolnosti ovog slučaja bila ta koja je omogućila najpreciznije ispitivanje ispunjenosti uvjeta postavljenih člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe (točke 76., 92. i 93. gore).

113

Slijedom toga nije osnovana tvrdnja tužitelja da je metoda podudaranja PCN‑a koju je Komisija primijenila imala za posljedicu iskrivljavanje izvozne cijene i naposljetku revidirane dampinške marže.

114

S obzirom na prethodno izneseno valja odbiti treći dio drugog tužbenog razloga.

115

Tužitelji smatraju da korištenje metode podudaranja PCN‑a uopće nije pravno osnovano.

116

Komisija osporava osnovanost tog argumenta.

117

Činjenica da pristup podudaranja PCN‑a nije nigdje spomenut u Osnovnoj uredbi ne znači da je on nezakonit ili očito pogrešan.

118

U tom pogledu valja primijetiti da su u tužbi sami tužitelji priznali da je metoda podudaranja PCN‑a administrativna tehnika koja je u okviru izračuna ponderirane prosječne dampinške marže opravdana na temelju članka 2. stavka 12. Osnovne uredbe s obzirom na to da osigurava pravednu usporedbu među različitim modelima ili vrstama robe koji su predmet ispitnog postupka i koji imaju različita svojstva.

119

Međutim, oni propuštaju objasniti što je omogućilo zaključak da je pristup usporedbe PCN‑a ili usporedbe modela bio prikladan u okviru izračuna dampinške marže, a ne u svrhu ispitivanja utjecaja antidampinških marži.

120

U svakom slučaju, suprotno onomu što tužitelji tvrde, u praksi korištenje gore navedene metode od strane institucija nije ograničeno na izračun dampinške marže. Sud je osobito odobrio metodu usporedbe modela u svrhu izračuna praga zanemarivosti prodaje sličnog proizvoda namijenjenog potrošnji na unutarnjem tržištu države izvoznice (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 1988., Canon i dr./Vijeće, 277/85 i 300/85, Zb., EU:C:1988:467, t. 14.).

121

S obzirom na prethodno izneseno valja odbiti četvrti dio drugog tužbenog razloga.

122

Tužitelji tvrde u bitnome da je metoda podudaranja PCN‑a koju je Komisija usvojila bila arbitrarna s obzirom na to da je u drugim predmetima Komisija zaključila da su uvjeti iz članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe bili ispunjeni, pri čemu je pristala uzeti u obzir ponderirane prosječne preprodajne cijene u Uniji ili čak prihvatila standard dokazivanja niži od onog koji se zahtijeva u ovom slučaju.

123

Komisija osporava osnovanost tog argumenta.

124

Prvo, valja podsjetiti da u kontekstu postupka za povrat Komisija raspolaže širokom diskrecijom ovlasti u svrhu ispitivanja ispunjenosti uvjeta za neodbitak antidampinških pristojbi od izračunane izvozne cijene (točka 70. gore). Tu diskrecijsku ovlast treba izvršavati od slučaja do slučaja uzimajući u obzir sve relevantne činjenice (vidjeti po analogiji presudu Gestetner Holdings/Vijeće i Komisija, t. 56. supra, EU:C:1990:116, t. 43.).

125

Drugo, uvjeti za neodbitak antidampinških pristojbi od izračuna izvozne cijene moraju se ocijeniti, s jedne strane, s obzirom na dokaze koje su podnijeli uvoznici koji zahtijevaju neodbitak antidampinških pristojbi te, s druge strane, s obzirom na činjenične okolnosti svakog predmeta.

126

Posljedično, argument tužitelja koji se zasniva na arbitrarnosti pristupa Komisije u pobijanim odlukama u odnosu na njezinu raniju ili kasniju praksu ne može se prihvatiti (vidjeti po analogiji presude od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, Zb., EU:C:1991:186, t. 119.; od 17. prosinca 2010., EWRIA i dr./Komisija, T‑369/08, Zb., EU:T:2010:549, t. 93. i do 10. listopada 2012., Ningbo Yonghong Fasteners/Vijeće, T‑150/09, EU:T:2012:529, t. 119. i 120.).

127

U svakom slučaju valja utvrditi da tužitelji nisu dokazali da su okolnosti o kojima je riječ u ovom predmetu bile istovjetne okolnostima o kojima je riječ u drugim postupcima za povrat antidampinških pristojbi ili postupcima revizije koje su oni iznijeli u potporu svojem argumentu koji se temelji na arbitrarnosti metode podudaranja PCN‑a.

128

Osobito valja istaknuti da se okolnosti o kojima je riječ u ovom predmetu razlikuju od onih o kojima je riječ u predmetima koji su temelj Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 60/2012 od 16. siječnja 2012. o prekidu parcijalne privremene revizije prema članku 11. stavku 3. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz ferosilicija podrijetlom, između ostalog, iz Rusije (SL L 22, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 174.), koju su tužitelji podnijeli u prilogu tužbi, kao i temelj Komisijine odluke od 10. kolovoza 2012. o zahtjevima za povrat plaćenih antidampinških pristojbi na uvoz ferosilicija podrijetlom iz Rusije, koje su tužitelji podnijeli u prilogu dopisu od 24. studenoga 2014. (u daljnjem tekstu: tzv. predmeti u vezi s ferosilicijem podrijetlom iz Rusije). Naime, u odgovoru na repliku te na raspravi s jedne strane Komisija je objasnila da je u tzv. predmetima u vezi s ferosilicijem podrijetlom iz Rusije podijelila predmetni proizvod na četiri PCN‑a i shodno tomu ispitala jesu li uvjeti postavljeni člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe bili ispunjeni za svaki PCN. S druge strane, utvrdila je da su antidampinške pristojbe doista utjecale na jedan od četiri PCN‑a koji je predstavljao više od 80% dotičnih transakcija, što je prema njezinu stajalištu dovoljno za prihvaćanje zahtjeva za neodbitak antidampinških pristojbi od izvozne cijene izračunane na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe.

129

S druge strane, u ovom slučaju je nesporno da za pet od deset najprodavanijih PCN‑a nije dokazano da su antidampinške pristojbe prevaljene na klijente povezanog uvoznika.

130

U tom kontekstu tužitelji ne mogu prigovarati Komisiji da uopće nije prihvatila isto rješenje kao u tzv. predmetima u vezi s ferosilicijem podrijetlom iz Rusije.

131

Stoga valja odbiti peti dio drugog tužbenog razloga.

132

Tužitelji u bitnome smatraju da je cjelovit odbitak antidampinških pristojbi od izračuna izvozne cijene neproporcionalan stoga što obuhvaća pristojbe naplaćene za modele ili PCN‑e kod kojih su pristojbe utjecale na naknadne preprodajne cijene. Pri tome je Komisija stoga propustila utvrditi pouzdanu izvoznu cijenu i pouzdanu ponderiranu prosječnu dampinšku maržu.

133

Komisija osporava osnovanost tih argumenata.

134

Uvodno valja s jedne strane podsjetiti da članak 11. stavak 10. Osnovne uredbe predstavlja iznimku od pravila „pristojba kao trošak“ postavljenog člankom 2. stavkom 9. drugim podstavkom iste uredbe. Mogućnost da se antidampinške pristojbe ne odbiju od izračunane izvozne cijene treba stoga usko tumačiti (točke 90. i 91. gore).

135

S druge strane, nakon ispitivanja utjecaja antidampinških pristojbi na temelju usporedbe PCN‑a, Komisija je utvrdila da za velik broj PCN‑a nije dokazano da su antidampinške pristojbe utjecale na preprodajne cijene i prodajne cijene u Uniji.

136

Međutim, analiza usporedbom PCN‑a koju je Komisija provela također je otkrila da su za pet od deset najprodavanijih PCN‑a preprodajne cijene koje je povezani uvoznik primjenjivao na nezavisne klijente sa sjedištem u Uniji odražavale naplaćene antidampinške pristojbe. Kao što proizlazi iz proračunske tablice koju je Komisija sastavila te je priložena njezinoj poruci elektroničke pošte od 26. srpnja 2011. i dostavljena od strane tužitelja u Prilogu A.15 tužbi, pet gore navedenih PCN‑a odgovaraju, s jedne strane, količini od 119523 zračnih kompresora prodanih od ukupne količine od 229239 zračnih kompresora koje su tijekom razdoblja ispitnog postupka za povrat prodala društva uvoznici koja su povezana s proizvođačem – izvoznikom i imaju sjedište u Uniji te, s druge strane, više od 50% od ukupne vrijednosti cijene, troška, osiguranja i tereta kod navedene prodaje.

137

S obzirom na te okolnosti i pojašnjenja valja ispitati je li Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni i uslijed toga povrijedila članak 2. stavke 9. i 11. te članak 11. stavak 10. Osnovne uredbe time što je antidampinške pristojbe, koje je povezani uvoznik platio, odbila od izračunane izvozne cijene, iako je doista postojao utjecaj tih pristojbi kod određenih PCN‑a.

138

Uvodno valja istaknuti da, kao što to tužitelji s pravom smatraju, postoji nepobojna veza između članka 2. stavka 9. i članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe.

139

Naime, s jedne strane, članak 11. stavak 10. Osnovne uredbe izričito dva puta upućuje na članak 2. i članak 2. stavak 9. iste uredbe.

140

S druge strane, u okviru postupka revizije ili povrata antidampinških pristojbi, ispitivanje prevaljivanja antidampinških pristojbi na klijente povezanog uvoznika, predviđeno člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe jest stadij u izračunu izvozne cijene izračunane na temelju članka 2. stavka 9. navedene uredbe. Naime, ovisno o ishodu tog ispitivanja, antidampinške pristojbe bit će odbijene od izračunane izvozne cijene i imat će stoga izravni utjecaj na njezin iznos jer će nužno biti manje nego kada bi antidampinške pristojbe bile odbijene.

141

Usto, valja primijetiti da što je izvozna cijena niža, to je veća razlika glede uobičajene vrijednosti i viša je revidirana dampinška marža.

142

Člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe doprinosi se stoga izračunu izvozne cijene te neizravno izračunu revidirane dampinške marže.

143

U tom kontekstu Komisija mora usvojiti usklađene metode u svrhu primjene članka 2. stavaka 9. i 11. te članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe.

144

U tom pogledu valja podsjetiti da je u svrhu izračuna izvozne cijene, kada je dotični proizvod bio prodan u Uniji posredstvom povezanog uvoznika, Komisija smatrala prikladnijim osobito s obzirom na prirodu dotičnog proizvoda provjeriti jesu li antidampinške pristojbe utjecale na svaki PCN.

145

Nadalje, Komisija je provela tu analizu podudaranjem PCN‑a tako što je, s jedne strane, izračunala jedinstvenu ponderiranu prosječnu cijenu i jedinstvenu ponderiranu prosječnu uobičajenu cijenu za svaki PCN te je, s druge strane, izračunala dampinšku maržu za svaki PCN prije nego što je izračunala jedinstvenu dampinšku maržu za svaki dotični proizvod.

146

Međutim, Komisija nije primijenila sve učinke metode podudaranja PCN‑a koju je sama odlučila primijeniti jer nije prihvatila neodbitak antidampinških pristojbi od izvoznih cijena PCN‑a za koje su antidampinške pristojbe ipak utjecale na preprodajne cijene i naknadne prodajne cijene u Uniji. Slijedom toga ona je izvršila odbitak svih naplaćenih antidampinških pristojbi od izvozne cijene izračunane na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, čime je umjetno smanjila jedinstvenu ponderiranu prosječnu izvoznu cijenu za PCN i slijedom toga povećala stopu revidirane dampinške marže društva Nu Air Shanghai.

147

S obzirom na to utvrđenje, valja utvrditi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni koja je imala utjecaj na stopu revidirane dampinške marže i time na iznos antidampinških pristojbi koje se moraju vratiti tužiteljima, pri čemu se podsjeća na to da taj iznos potječe od razlike između početne dampinške marže i revidirane dampinške marže (točka 13. gore).

148

Argumenti koje je Komisija istaknula ne mogu pobiti prethodni zaključak.

149

Na prvom mjestu Komisija tvrdi da u skladu s uskim tumačenjem članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe nije moguće odbiti naplaćene antidampinške pristojbe samo za određene transakcije, modele ili PCN‑e, a ne i za druge jer to ne omogućuje da se otkloni rizik od iskrivljavanja pristojbe i manipulacije cijena te je stoga suprotno cilju članka 11. stavka 10. Osnovne uredbe u vidu isključivanja svake mogućnosti iskrivljavanja preprodajnih cijena i naknadnih prodajnih cijena koje proistječu iz prakse dampinga. Naime, ako se prihvati djelomičan neodbitak antidampinških pristojbi, povezani bi uvoznik mogao uvesti unutarnje kompenzatorne mehanizme, na primjer uključivanjem antidampinških pristojbi u cijenu PCN‑a u odnosu na koje zahtjev nije baš prilagodljiv, a ne u cijenu drugih PCN‑a za koje je zahtjev vrlo prilagodljiv.

150

U tom pogledu s jedne strane valja podsjetiti da člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe nije utvrđena metoda za ocjenu jesu li antidampinške pristojbe na odgovarajući način utjecale na preprodajne cijene i naknadne prodajne cijene u Uniji i da stoga Komisija na tom području raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti (točke 67. do 70. gore). Isto tako, nasuprot onomu što u bitnome Komisija tvrdi, članak 11. stavak 10. Osnovne uredbe ne nalaže joj da sustavno odbija sve naplaćene antidampinške pristojbe u slučaju kao što je predmetni, u kojem se na temelju ispitivanja utjecaja antidampinških pristojbi prema metodi podudaranja PCN‑a nije moglo zaključiti da su te pristojbe utjecale na sve PCN‑e, nego samo na neke od njih.

151

S druge strane, Komisija nije dokazala da je u ovom slučaju povezani uvoznik zaobišao propise uvodeći kompenzatorne mehanizme između najprodavanijih PCN‑a i najmanje prodavanih PCN‑a, ili između PCN‑a za koje zahtjev nije bio baš prilagodljiv i onih za koje je zahtjev bio vrlo prilagodljiv.

152

Stoga treba odbiti Komisijin argument.

153

Na drugom mjestu, Komisija smatra da se djelomičan neodbitak antidampinških pristojbi mora isključiti jer je u praksi neprimjenjiv u pogledu novih proizvoda. Naime, u izostanku usporedivih proizvoda prodanih tijekom početnog ispitnog postupka nemoguće je provjeriti jesu li se njihove preprodajne cijene toliko povećale da se u njima mogu odražavati naplaćene antidampinške pristojbe.

154

Međutim, jedini uvjet postavljen člankom 11. stavkom 10. Osnovne uredbe jest taj da povezani uvoznik dostavi uvjerljiv dokaz da su antidampinške pristojbe utjecale na preprodajne cijene i naknadne prodajne cijene u Uniji.

155

U tom kontekstu, pod uvjetom da je „uvjerljiv“, dokaz o utjecaju antidampinških pristojbi na preprodajne cijene i naknadne prodajne cijene u Uniji može se dostaviti u bilo kojem obliku, a ne samo u obliku usporedbe između prodajnih cijena koje su se primjenjivale prije uvođenja antidampinških pristojbi i onih koje su se primjenjivale nakon toga.

156

Stoga treba odbiti Komisijin argument.

157

S obzirom na prethodno izneseno, Komisija je počinila očitu pogrešku u ocjeni kada je općenito odbila antidampinške pristojbe, a ne samo od izvoznih cijena PCN‑a za koje je nakon analize podudaranjem PCN‑a utvrdila da antidampinške pristojbe nisu utjecale na preprodajne cijene i naknadne prodajne cijene u Uniji, čime je povrijedila članak 2. stavke 9. i 11. te članak 11. stavak 10. Osnovne uredbe.

158

Nije sporno da bi u izostanku pogreške koju je Komisija počinila iznos antidampinških pristojbi, koji se mora vratiti tužiteljima, bio viši od onog navedenog u članku 1. pobijanih odluka.

159

Slijedom navedenog, valja prihvatiti drugi dio drugog tužbenog razloga i stoga prvi dio tužbenog zahtjeva tako da se djelomično ponište pobijane odluke u dijelu u kojem Komisija tužiteljima nije dodijelila povrat neopravdano plaćenih antidampinških pristojbi iznad iznosa navedenih u članku 1. navedenih odluka, pri čemu nije potrebno ispitati prvi tužbeni razlog iznesen u prilog prvom dijelu tužbenog zahtjeva.

160

Tužitelji u bitnome zahtijevaju od Općeg suda da u slučaju da prihvati prvi dio tužbenog zahtjeva, iskoristi ovlasti koje su mu dodijeljene na temelju članka 264. UFEU‑a i stoga naloži da se učinci pobijanih odluka održe na snazi do donošenja mjera Komisije potrebnih za usklađivanje s presudom Općeg suda. U tom pogledu, prvo, tužitelji tvrde da bi poništenje pobijanih odluka značilo njihovu obvezu da nadležnim tijelima vrate sve iznose koji su im vraćeni na temelju navedenih odluka. Drugo, pojašnjavaju da samo traže ispravak pobijanih odluka, a ne njihovo poništenje u svim točkama jer su one djelomično povoljne za njih.

161

Komisija ne ističe prigovor protiv drugog dijela tužbenog zahtjeva.

162

U tom pogledu valja podsjetiti da pobijane odluke treba poništiti u dijelu u kojem je Komisija djelomično odbila prihvatiti zahtjeve za povrat antidampinških pristojbi koje su tužitelji podnijeli te im shodno tomu nije dodijelila povrat iznad iznosa navedenih u članku 1. navedenih odluka, u pogledu čega će Komisija morati izračunati točan iznos.

163

U tim okolnostima, djelomično poništenje pobijanih odluka ne znači da su tužitelji dužni vratiti nadležnim tijelima iznose koji su im vraćeni na temelju navedenih odluka.

164

S obzirom na prethodno izneseno valja odbiti argumentaciju tužitelja kao bespredmetnu i stoga odbiti drugi dio tužbenog zahtjeva.

165

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja u bitnome ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje: