1

Svojom tužbom Europska komisija traži od Suda da utvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila svoje obveze na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a i članka 288. UFEU‑a, načela učinkovitosti, članka 14. stavka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.) te članaka 1. do 3. Odluke Komisije 2011/471/EU od 14. prosinca 2010. o državnoj potpori C 38/05 (ex NN 52/04) Njemačke u korist skupine Biria (SL 2011., L 195, str. 55.) time što nije poduzela sve potrebne mjere kako bi povratom dodijeljenih potpora omogućila neposredno i stvarno izvršenje te odluke.

2

Uvodna izjava 13. Uredbe br. 659/1999 navodi:

„Budući da je potrebno u slučaju nezakonitih potpora koje nisu u skladu s načelima zajedničkog tržišta, ponovno uspostaviti djelotvorno tržišno natjecanje; budući da je u tu svrhu potrebno da se bez odgađanja izvrši povrat potpore, uključujući kamate; budući da je prikladno da se povrat sredstava potpore izvrši u skladu s postupcima utvrđenim nacionalnim pravom; budući da primjena tih postupaka ne smije onemogućiti neposredno i stvarno izvršenje odluke Komisije, te tako otežati ponovnu uspostavu djelotvornog tržišnog natjecanja; budući da zbog postizanja tog cilja države članice moraju poduzeti sve potrebne mjere kojima se osigurava djelotvornost odluke Komisije.“

3

Članak 14. te uredbe, naslovljen „Povrat potpore“, propisuje:

„1.   U slučaju kada se u slučajevima nezakonite potpore donesu negativne odluke, Komisija donosi odluku kojom se od dotične države članice zahtijeva da poduzme sve potrebne mjere kako bi od korisnika povukla sredstva potpore (dalje u tekstu ,odluka o povratu potpore'). Komisija ne smije zahtijevati povrat sredstava potpore ako bi to bilo u suprotnosti s općim načelima prava Zajednice.

2.   Iznos potpore koji se treba povratiti u skladu s odlukom o povlačenju uključuje i kamatu po odgovarajućoj stopi koju odredi Komisija. Kamata se naplaćuje počevši od dana kada je nezakonita potpora stavljena na raspolaganje korisniku do dana povrata njezinog iznosa.

3.   Ne dovodeći u pitanje bilo koju odluku Suda [Europske unije] donesenu u skladu s člankom [278. UFEU‑a], povrat potpore izvršava se bez odgađanja i u skladu s postupcima predviđenim nacionalnim pravom dotične države članice, pod uvjetom da isti omogućavaju neposredno i stvarno izvršenje odluke Komisije. U tu svrhu i u slučaju pokretanja postupka pred domaćim sudom, dotična država članica poduzima sve neophodne korake koji joj stoje na raspolaganju u okviru njezinog pravnog sustava, uključujući i privremene mjere, i ne dovodeći pri tom u pitanje pravo Zajednice.“

4

Članak 23. stavak 1. te uredbe, naslovljen „Nepridržavanje odluka i presuda“, propisuje:

„U slučaju kada se dotična država članica ne pridržava uvjetne ili negativne odluke, a posebno u slučajevima iz članka 14., Komisija može izravno uputiti predmet Sudu […] u skladu s člankom [108. stavkom 2. UFEU‑a].“

5

MB System GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: MB System) dio je skupine Biria. MB System proizvodio je bicikle do kraja 2005., kada je prestao s proizvodnjom bicikala i prodao materijalnu imovinu koju je u tu svrhu upotrebljavao. Otada je djelatnost MB Systema upravljanje nekretninama.

6

Technologie Beteiligungsgesellschaft mbH (u daljnjem tekstu: TBG) je društvo kći u cijelosti u vlasništvu Kreditanstalt für Wiederaufbau, subjekta javnog prava pod nadzorom Savezne Republike Njemačke. Financira mala i srednja poduzeća u sektoru tehnologije sudjelovanjem u kapitalu. Nakon više restrukturiranja TBG je 2003. preuzeo svu aktivu gbb‑Beteiligungs AG, koji je 2001. financirao Bike Systems GmbH & Co. Thüringer Zweiradwerk KG, pravnog prednika MB Systema, tihim sudjelovanjem u kapitalu tog društva. To sudjelovanje u kapitalu nije priopćeno Komisiji kao državna potpora. Stranke se slažu o činjenici da je to bila državna potpora jer je dogovorena kamatna stopa za njezin povrat bila niža od tržišne.

7

Gore navedeno sudjelovanje u kapitalu ostvareno je ugovorom privatnog prava.

8

Nakon više pritužbi konkurenata Komisija je 20. listopada 2005. pokrenula formalni ispitni postupak u skladu s člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.

9

Odlukom 2007/492/EZ od 24. siječnja 2007. o državnoj potpori C 38/2005 (ex NN 52/2004) koju je Njemačka odobrila skupini Biria (SL L 183, str. 27.) Komisija je smatrala da sudjelovanje u kapitalu o kojem je riječ predstavlja potporu nespojivu s unutarnjim tržištem i naložila Saveznoj Republici Njemačkoj poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi se izvršio njezin povrat (u daljnjem tekstu: prva odluka). Ta odluka poništena je 3. ožujka 2010. presudom Općeg suda Europske unije u predmetu Freistaat Sachsen/Komisija (T‑102/07 i T‑120/07, EU:T:2010:62).

10

Nakon te odluke Komisije TBG je MB Systemu 16. veljače 2007. uputio zahtjev za naknadu iznosa državne potpore koji odgovara prednosti uzrokovanoj primjenom snižene kamatne stope u odnosu na tržišnu. MB System odbio je platiti.

11

Konačni iznos za povrat stranke su u listopadu 2007. zajednički odredile na 697.456 eura.

12

Nakon odbijanja MB Systema da ispuni novi zahtjev za naknadu TBG je 10. travnja 2008. podnio tužbu pred Landgerichtom Mühlhausen (regionalni sud u Mühlhausenu) s ciljem naplate tog iznosa. Ta se tužba temeljila na prvoj odluci i na povredi članka 108. stavka 3. UFEU‑a te članka 134. njemačkog Građanskog zakonika (Bürgerliches Gesetzbuch) zbog nepriopćivanja potpore o kojoj je riječ.

13

Prema ustaljenoj sudskoj praksi njemačkih sudova, ugovor kojim se uspostavlja državna potpora, sklopljen u suprotnosti s člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, po njemačkom je pravu u skladu s člankom 134. Građanskog zakonika ništav. Zbog toga poništenje prve odluke nije dovelo u pitanje tužbu pred Landgerichtom Mühlhausen.

14

Rasprava pred Landgerichtom Mühlhausen održana je 26. studenoga 2008. u odsutnosti opunomoćenika MB Systema. Zbog toga je taj sud donio privremeno izvršivu presudu zbog ogluhe (u daljnjem tekstu: presuda zbog ogluhe), kojom se TBG‑u dopušta prisilna naplata njegove tražbine na imovini MB Systema. MB System je 19. prosinca 2008. podnio prigovor protiv te presude.

15

Rješenjem od 9. siječnja 2009. navedeni sud odgodio je prisilno izvršenje presude zbog ogluhe pod uvjetom da MB System pruži osiguranje u iznosu od 840.000 eura u obliku pologa pri Landgerichtu Mühlhausen ili u obliku jamstva.

16

S obzirom na postupak tada u tijeku pred Općim sudu, Landgericht Mühlhausen je 17. ožujka 2009. odredio prekid postupka koji se pred njim vodio.

17

TBG je 7. travnja 2009. pred Thüringer Oberlandesgerichtom (viši regionalni sud u Thüringenu) podnio žalbu protiv te odluke o prekidu. Ta je žalba odbijena 25. siječnja 2010. TBG je 25 veljače 2010. podnio reviziju pred Bundesgerichtshofom (Saveznim sudom). Rješenjem od 16. rujna 2010. taj je sud zaključio da su rješenje Landgerichta Mühlhausen od 17. ožujka 2009. kojim se određuje prekid postupka i rješenje Thüringer Oberlandesgerichta od 25. siječnja 2010. kojim se on potvrđuje postali bespredmetni nakon poništenja prve odluke od strane Općeg suda.

18

Nakon poništenja prve odluke od strane Općeg suda Komisija je donijela Odluku 2011/471 o kojoj je riječ u ovom postupku (u daljnjem tekstu: predmetna odluka), čija izreka glasi:

„Članak 1.

Državna potpora koju je Njemačka odobrila Bike Systems GmbH & Co., Thüringer Zweiradwerk KG (sada MB System) [u daljnjem tekstu: sporna potpora] nespojiva je s unutarnjim tržištem. Potpora se sastojala od sljedećih mjera:

[...]

Članak 2.

1.   Njemačka mora izvršiti povrat potpore iz članka 1. od korisnika.

2.   Povrat se mora izvršiti bez odgađanja i sukladno postupcima predviđenima nacionalnim pravom, ako oni omogućavaju neposredno i učinkovito izvršenje ove odluke.

[...]

Članak 3.

1.   Povrat sredstava potpore iz članka 1. neposredan je i učinkovit.

2.   Njemačka osigurava da se ova odluka provede u roku od četiri mjeseca od dana obavijesti o ovoj odluci.

[...]

Članak 5.

Ova je odluka upućena Saveznoj Republici Njemačkoj.“

19

Tužba MB Systema protiv predmetne odluke odbijena je 3. srpnja 2013. presudom Općeg suda u predmetu MB System/Komisija (T‑209/11, EU:T:2013:338).

20

TBG je 21. ožujka 2011. Amtsgerichtu Nordhausen (okružni sud u Nordhausenu) podnio zahtjev za uknjižbu sudskih hipoteka radi prisilnog izvršenja presude zbog ogluhe. Zatražene sudske hipoteke uknjižene su 1. lipnja 2011. Na zahtjev TBG‑a za prodaju nekretnina MB Systema na dražbi, Amtsgericht Nordhausen je 21. srpnja 2011. odredio utvrđivanje njihove prodajne vrijednosti od strane stručnjaka.

21

U okviru postupka za izvršenje predmetne odluke Landgericht Mühlhausen je rješenjem od 30. ožujka 2011. na zahtjev MB Systema ponovno prekinuo postupak. TBG je 14. travnja 2011. ponovno podnio žalbu pred Thüringer Oberlandesgerichtom, koji ju je odbio rješenjem od 28. prosinca 2011. TBG je 26. siječnja 2012. podnio reviziju pred Bundesgerichtshofom, koji je 13. rujna 2012. ukinuo odluke nižih sudova. Tako se postupak u tijeku pred Landgerichtom Mühlhausen nastavio 27. ožujka 2013.

22

Amtsgericht Nordhausen je 25. srpnja 2012. na temelju vještačenja od 22. svibnja 2012. utvrdio prodajnu vrijednost nekretnina MB Systema na 1.893.700 eura. Kao dan prodaje te imovine na dražbi određen je 10. travnja 2013. Na dan rasprave održane pred Sudom, 4. prosinca 2013., ta je prodaja na dražbi ostala neuspješna pa se sporna potpora nije mogla vratiti.

23

Budući da predmetna odluka gotovo dvije godine nakon njezinog donošenja još nije izvršena, Komisija je podnijela ovu tužbu. Savezna Republika Njemačka ne osporava osnovanost te odluke i svoju obvezu povrata sporne potpore od MB Systema. Stranke su suglasne da je ukupni iznos za povrat na dan podnošenja tužbe Komisije bio 816.630 eura.

24

Komisija smatra da tuženik nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi omogućio izvršenje predmetne odluke povratom sporne potpore.

25

Komisija primarno ističe da je u skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999 država članica o kojoj je riječ načelno slobodna izabrati način na koji će primjenom svojeg nacionalnog postupovnog prava osigurati izvršenje odluke Komisije kojom se nalaže povrat potpore nespojive s unutarnjim tržištem ne dovodeći pritom u pitanje načelo učinkovitosti. Međutim, prema Komisiji, instrument koji je u konkretnom slučaju odabrao tuženik radi povrata potpore, tj. tužbu za povrat sredstava podnesenu njemačkim građanskim sudovima, nije bio takve naravi da bi omogućio neposredno i stvarno izvršenje predmetne odluke. Naime, zbog uobičajene duljine sudskih postupaka tuženiku je bilo nemoguće izvršiti stvarni povrat sporne potpore u roku od četiri mjeseca, određenom u predmetnoj odluci.

26

Komisija stoga smatra da je, zbog činjenice da neposredno i stvarno izvršenje predmetne odluke nije bilo zajamčeno postupcima prema njemačkom građanskom pravu, pravo Unije, na temelju članka 14. stavka 3. druge rečenice Uredbe br. 659/1999, trebalo dobiti prednost pred nacionalnim postupovnim pravom i da je tuženik donošenjem upravnog akta kojim se nalaže povrat sporne potpore sam trebao uspostaviti izvršni naslov, temeljeći se izravno na pravu Unije. Naime, to bi pravo pružilo pravne temelje koji ovlašćuju tuženika na donošenje takvog upravnog akta. Predmetna odluka u tom bi smislu bila takav temelj, bez obzira na činjenicu što MB System ne bi izravno obvezivala na povrat sporne potpore. Takvi temelji bili bi i članak 14. stavak 3. Uredbe br. 659/1999 i članak 108. stavak 2. prvi podstavak UFEU‑a.

27

Komisija općenito u tom kontekstu tvrdi da je, u slučaju odluke kojom se nalaže povrat nezakonite potpore koja je nespojiva s unutarnjim tržištem, država članica o kojoj je riječ podvrgnuta obvezi ostvarivanja rezultata koja je obvezuje da izvrši stvaran povrat te potpore u roku koji je odredila Komisija, a ne obvezi u pogledu primjene sredstava koja bi bila ograničena na poduzimanje postupka povrata u tom roku. U konkretnom slučaju, povrat sporne potpore trebalo je izvršiti u roku određenom u članku 3. predmetne odluke. Prema tome, tuženik snosi odgovornost za neostvarenje tog rezultata jer je tu potporu trebalo stvarno vratiti iz imovine korisnika prije isteka za to određenog roka.

28

Podredno Komisija ističe da, pod pretpostavkom da je privremeno izvršiva presuda zbog ogluhe bila takve naravi da je omogućivala neposredno i stvarno izvršenje predmetne odluke, tuženik u svakom slučaju nije iskoristio taj naslov radi neposrednog i stvarnog povrata sporne potpore.

29

Komisija ističe da je tuženik, unatoč činjenici da je rok određen u predmetnoj odluci za povrat sporne potpore bio četiri mjeseca, zahtjev za prisilno izvršenje na temelju presude zbog ogluhe podnio tek 21. ožujka 2011., tj. više od tri mjeseca nakon donošenja te odluke.

30

U svojoj replici Komisija usto navodi da su između gore navedenog dana zahtjeva za prisilno izvršenje i 10. travnja 2013., dana koji je bio predviđen za prodaju nekretnina korisnika sporne potpore na dražbi, protekle gotovo dvije godine obilježene očitom neaktivnošću tuženika.

31

Njemačka vlada navodi da pravo Unije državama članicama ne nameće oblik u kojem moraju dodijeliti državnu potporu. U skladu s njemačkim pravom, koje dopušta dodjelu državnih potpora upravnim aktima, ugovorima javnog prava ili ugovorima privatnog prava, izbor oblika akta kojim se potpora dodjeljuje određuje oblik u kojem će se moći izvršiti povrat te potpore. U konkretnom slučaju, spornu potporu MB Systemu dodijelio je u okviru ugovora privatnog prava TBG, investicijsko društvo privatnog prava čiji je vlasnik njemačka država. Posljedično, s obzirom na to da MB System nije udovoljio zahtjevu za povrat te potpore, javna tijela nisu ovlaštena sama izvršiti predmetnu odluku, nego moraju istaknuti svoje pravo na povrat te potpore pred građanskim sudovima.

32

Njemačka vlada ističe da na temelju načela zakonitosti akata javne vlasti i razlikovanja između akata javnog i privatnog prava iz njemačkog prava i, među ostalim, članka 20. stavka 3. Temeljnog zakona Savezne Republike Njemačke (Grundgesetz für die Bundesrepublik Deutschland) proizlazi da su javna tijela ovlaštena usvajati upravne akte radi povrata državne potpore samo ako je ta potpora dodijeljena u obliku upravnog akta javnog prava ili ako postoji pravni temelj koji ih ovlašćuje na usvajanje takvog akta. Njemačko pravo ne dopušta da javno tijelo intervenira i aktom javne vlasti okonča ugovor privatnog prava. Ono ne predviđa ni opću ovlast kojima bi djelovanje takvog tijela bilo dopušteno u gotovo svim područjima.

33

Njemačka vlada dodaje da adresat akta može u svakom slučaju sudski pobijati čak i upravni akt koji donese njemačko javno tijelo. Stoga su kašnjenja uvijek moguća. Takva situacija jednostavno je posljedica načela djelotvorne sudske zaštite. Prema tome, nije dokazano da bi donošenje upravnog akta stvarno omogućilo brži povrat sporne potpore u odnosu na podnošenje građanske tužbe.

34

Odredbe prava Unije također se ne mogu, prema mišljenju njemačke vlade, smatrati pravnim temeljima koji je ovlašćuju na donošenje upravnog akta. Naime, predmetna odluka upućena je državi članici o kojoj je riječ bez preciziranja detaljnih pravila prema kojima se treba provesti nacionalni proces povrata potpore o kojoj je riječ. Usto, članak 14. stavak 3. Uredbe br. 659/1999 također ne sadrži detalje o postupku povrata potpora. Ta odredba i odluke Komisije poput onih o kojima je riječ u postupku samo uređuju odnose između Komisije i države članice o kojoj je riječ, a za ostalo upućuju na nacionalno postupovno pravo. Povrh toga, članak 108. stavak 2. prvi podstavak UFEU‑a nije dovoljno iscrpan da bi mogao proizvesti izravan učinak u odnosu na pojedince i predviđa da Komisija mora unaprijed donijeti obvezujuću odluku radi povrata potpore nespojive s unutarnjim tržištem.

35

Njemačka vlada također navodi da se rok koji je Komisija odredila u odluci poput one o kojoj je riječ u postupku mora tumačiti kao rok za djelovanje, a ne kao rok za izvršenje. U tom roku država članica o kojoj je riječ obvezna je samo uspostaviti i provesti sve potrebne mjere kako bi se omogućio povrat potpore o kojoj je riječ i kako bi se ponovno uspostavili uobičajeni uvjeti tržišnog natjecanja. To je tumačenje u skladu s izričajem članka 14. stavka 3. prve rečenice Uredbe br. 659/1999, koji upućuje na postupke predviđene nacionalnim pravom. U konkretnom slučaju, TBG je poduzeo sve potrebne mjere kako bi se predmetna odluka provela prije isteka roka koji ona određuje.

36

Treba napomenuti da se, iako stranke u svojim argumentima upućuju na situacije i činjenice prije donošenja predmetne odluke, tužba Komisije odnosi na neizvršenje te odluke, što će Sud također ispitati.

37

U skladu s člankom 14. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999, Komisija odlučuje, u slučaju negativne odluke u pogledu nezakonite potpore, da država članica o kojoj je riječ poduzima sve potrebne mjere kako bi od korisnika povukla sredstva potpore. Komisija ne smije zahtijevati povrat sredstava potpore ako bi to bilo u suprotnosti s općim načelima prava Unije.

38

U skladu s člankom 14. stavkom 3. prvom rečenicom Uredbe br. 659/1999, povrat se izvršava bez odgađanja i u skladu s postupcima predviđenim nacionalnim pravom dotične države članice, pod uvjetom da isti omogućavaju neposredno i stvarno izvršenje odluke Komisije. U skladu s člankom 14. stavkom 3. posljednjom rečenicom te uredbe, u tu svrhu dotična država članica poduzima sve neophodne korake koji joj stoje na raspolaganju u okviru njezinog pravnog sustava, uključujući i privremene mjere, i ne dovodeći pritom u pitanje pravo Unije.

39

Iako formulacija tog članka odražava zahtjeve načela učinkovitosti (presuda Scott i Kimberly Clark, C‑210/09, EU:C:2010:294, t. 20.), iz nje također proizlazi da se pravo države članice o kojoj je riječ u tu svrhu povrata primjenjuje u skladu s načelom njezine postupovne autonomije u nedostatku odredaba prava Unije u tom području i poštujući temeljna prava, posebno prava na pravični postupak, uključujući prava obrane. Iz tog proizlazi da pravo Unije ne zahtijeva da se povrat nezakonite potpore od strane nadležnog nacionalnog tijela od korisnika izvrši jedino na temelju odluke Komisije o povratu.

40

Država članica o kojoj je riječ slobodno bira načine na koje će ispuniti svoju obvezu povrata potpore proglašene nespojivom s unutarnjim tržištem, pod uvjetom da odabrane mjere ne utječu na opseg i učinkovitost prava Unije (presuda Scott i Kimberly Clark, EU:C:2010:294, t. 21. i navedena sudska praksa).

41

Što se tiče slobode država članica u pogledu odabira načinâ povrata takve potpore, Sud je pojasnio da je ta sloboda ograničena jer ti načini ne smiju praktično onemogućiti povrat koji se potražuje prema pravu Unije (vidjeti, u tom smislu, presudu Mediaset, C‑69/13, EU:C:2014:71, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Primjena nacionalnih postupaka podvrgnuta je uvjetu da oni omogućuju neposredno i stvarno izvršenje odluke Komisije, što je uvjet koji odražava zahtjeve načela učinkovitosti utvrđene u sudskoj praksi Suda (presuda Komisija/Italija, C‑243/10, EU:C:2012:182, t. 36. i navedena sudska praksa).

42

Mjere koje usvoje države članice moraju biti prikladne za ponovnu uspostavu uobičajenih uvjeta tržišnog natjecanja koji su bili iskrivljeni dodjelom nezakonite potpore čiji je povrat naložen odlukom Komisije (presuda Scott i Kimberly Clark, EU:C:2010:294, t. 22. i navedena sudska praksa).

43

Posljedično, pitanje je li država članica o kojoj je riječ odabirom tih načina ispunila svoje obveze povrata potpore proglašene nespojivom s unutarnjim tržištem s obzirom na zahtjev učinkovitosti mora se ocijeniti od slučaja do slučaja, prema konkretnim okolnostima slučaja.

44

U konkretnom slučaju treba ustvrditi da se tuženiku ne može prigovoriti što je odabrao svoje građansko pravo i obratio se redovnom sudu radi povrata sporne potpore. Ne postoji nijedan element u spisu kojim raspolaže Sud koji može a priori isključiti korištenje tim pravom i tim sudom, osim konkretnih okolnosti primjene tog prava od strane tuženika i njegove brižljivosti pri učinkovitom povratu sporne potpore.

45

U tom smislu treba najprije navesti da se kontrola izvršnog naslova od strane nacionalnog suda izdanog radi povrata nezakonite državne potpore i eventualno poništenje tog naslova moraju smatrati jednostavnim odrazom načela djelotvorne sudske zaštite koje je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, opće načelo prava Unije (vidjeti, u tom smislu, presudu Scott i Kimberly Clark, EU:C:2010:294, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

46

Treba također ustvrditi da tuženik nikada nije osporavao svoju obvezu povrata sporne potpore i da je usto poduzeo konkretne korake radi tog povrata.

47

Međutim, nije sporno da sporna potpora ni na dan podnošenja tužbe Komisije ni na dan rasprave održane pred Sudom nije vraćena, u smislu da nije vraćena iz imovine poduzeća korisnika.

48

Što se tiče eventualnog opravdanja za to znatno kašnjenje, Sud je utvrdio da je jedino sredstvo obrane koje država članica može iznijeti protiv tužbe zbog povrede obveze države članice koju podnese Komisija na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a ono koje se temelji na apsolutnoj nemogućnosti izvršenja odluke o kojoj je riječ (presude Komisija/Njemačka, 94/87, EU:C:1989:46, t. 8. kao i Komisija/Francuska, C‑441/06, EU:C:2007:616, t. 27. i navedena sudska praksa).

49

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 92. svojeg mišljenja, ta apsolutna nemogućnost također može biti pravne naravi kad proizlazi iz odluka nacionalnih sudova, pod uvjetom da su te odluke u skladu s pravom Unije.

50

U tom smislu u ovom postupku treba uzeti u obzir sljedeće.

51

Treba podsjetiti, kao prvo, da u skladu sa sudskom praksom Suda, kad država članica naiđe na poteškoće pri izvršenju odluke Komisije kojom se nalaže povrat potpore, te probleme treba dati na razmatranje Komisiji tražeći produljenje utvrđenog roka uz obrazloženje i predlažući odgovarajuće izmjene te odluke, kako bi Komisija mogla donijeti utemeljenu odluku. U takvom slučaju, država članica i Komisija imaju, s obzirom na članak 4. stavak 3. UEU‑a, uzajamne dužnosti lojalne suradnje s ciljem premošćivanja tih problema (vidjeti, u tom smislu, presude Komisija/Njemačka, EU:C:1989:46, t. 9.; Komisija/Italija, EU:C:2012:182, t. 41. i 42. kao i Komisija/Grčka, C‑263/12, EU:C:2013:673, t. 32.).

52

U konkretnom slučaju, nije sporno da tuženik nije poduzeo potrebne korake u smislu navedenom u toj sudskoj praksi Suda koji bi mogli navesti Komisiju na suradnju s tuženikom s ciljem premošćivanja tih poteškoća s kojima se tuženik eventualno susreo pri primjeni predmetne odluke i na sudjelovanje u traženju odgovarajućeg rješenja. Posebice, tuženik Komisiji nije na razmatranje dao probleme povezane s povratom sporne potpore u za to određenom roku niti je od Komisije zatražio produljenje tog roka.

53

Kao drugo, kako bi opravdao neizvršenje povrata sporne potpore do podnošenja tužbe Komisije, odnosno do rasprave održane pred Sudom, tuženik ističe, s jedne strane, da je na TBG‑u bilo, kao javnom subjektu koji je dodijelio tu potporu, da poduzme potrebne korake radi povrata te potpore i, s druge strane, da se u skladu s njemačkim pravnim poretkom potpora odobrena na temelju pravila građanskog prava može vratiti jedino u skladu s postupcima predviđenima tim pravom.

54

U tom smislu treba istaknuti da dužnik obveze povrata sporne potpore nije bio samo TBG, nego sva javna tijela te države članice, svako u svojem području nadležnosti.

55

Što se tiče argumenta Komisije o njemačkom pravnom poretku, treba ustvrditi da tuženik nije tvrdio da je poduzeti korak bio jedini zamisliv radi povrata sporne potpore i da drugi načini koji omogućuju povrat u roku određenom u članku 3. stavku 2. predmetne odluke nisu postojali. U slučaju da se pokaže da odredbe građanskog prava ne omogućuju osiguranje učinkovitog povrata sporne potpore, moglo bi biti potrebno, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, ostaviti nacionalnu odredbu neprimijenjenu (vidjeti, u tom smislu, presudu Komisija/Francuska, C‑232/05, EU:C:2006:651, t. 53.) i uteći se drugim mjerama, pri čemu te mjere ne mogu biti isključene zbog razloga koji se odnose na nacionalni pravni poredak.

56

Na kraju treba navesti da u skladu sa sudskom praksom Suda o primjeni odredaba Unije u području državnih potpora članak 4. stavak 3. UEU‑a također za nacionalne sudove stvara obvezu lojalne suradnje s Komisijom i sudovima Unije, u okviru koje oni moraju poduzeti sve opće ili pojedinačne mjere prikladne za osiguranje izvršenja obveza koje proizlaze iz prava Unije i suzdržati se od poduzimanja onih mjera koje bi mogle dovesti u pitanje ostvarivanje ciljeva Ugovora (vidjeti, u tom smislu, presudu Mediaset, EU:C:2014:71, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

57

Također treba navesti da su, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 91. svojeg mišljenja, zahtjevi koje je Sud odredio u svojim presudama Zuckerfabrik Süderdithmarschen i Zuckerfabrik Soest (C‑143/88 i C‑92/89, EU:C:1991:65) i Atlanta Fruchthandelsgesellschaft i dr. (I) (C‑465/93, EU:C:1995:369) također primjenjivi na radnje kojima se na nacionalnoj razini želi prekinuti postupak za povrat potpore čiji je povrat naložila Komisija.

58

U konkretnom slučaju, zahtjevi utvrđeni tom sudskom praksom nisu poštovani, kao što to svjedoči činjenica da je Bundesgerichtshof 13. rujna 2012. poništio posljednje odluke o prekidu postupka povrata koje su donijeli Landgericht Mühlhausen i Thüringer Oberlandesgericht smatrajući da ti sudovi nisu ispravno ocijenili kriterije utvrđene u sudskoj praksi Suda.

59

S obzirom na okolnosti ovog predmeta i prethodna razmatranja, treba zaključiti da kašnjenje u izvršenju predmetne odluke nije opravdano. Tuženik nije dokazao da je bio u apsolutnoj pravnoj nemogućnosti provesti odgovarajuće mjere kako bi dao puni učinak toj odluci.

60

Treba ustvrditi da članak 288. UFEU‑a, na kojem Komisija također temelji svoju tužbu, predstavlja odredbu općeg karaktera, dok su državne potpore posebno uređene člankom 108. UFEU‑a i Uredbom br. 659/1999 o detaljnim pravilima primjene tog članka. Prema tome, nije potrebno ustvrditi povredu obveze i na temelju članka 288. UFEU‑a. Isto vrijedi i za načelo učinkovitosti, koje proizlazi iz članka 14. te uredbe.

61

Posljedično, treba zaključiti da je, ne poduzevši sve potrebne mjere kako bi od korisnika izvršila povrat sporne potpore iz predmetne odluke, Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a i članka 14. stavka 3. Uredbe br. 659/1999 kao i članaka 1. do 3. te odluke.

62

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika Suda, svaka stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija postavila zahtjev da se Saveznoj Republici Njemačkoj naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: