1

U svojoj žalbi YKK Corporation (u daljnjem tekstu: YKK Corp.), YKK Holding Europe BV (u daljnjem tekstu: YKK Holding) i YKK Stocko Fasteners GmbH (u daljnjem tekstu: YKK Stocko), kojom zahtijeva poništenje presude Općeg suda Europske unije YKK i dr./Komisija (T‑448/07, EU:T:2012:322, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je potonji odbio njihovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C-(2007) 4257 final od 19. rujna 2007. o postupku primjene članka [81. UEZ‑a] (predmet COMP/39.168 ‐ PO/Metalna i plastična galanterija: zatvarači) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u mjeri u kojoj se ona na njih odnosi, kao i, podredno, poništenje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja im je nametnuta tom odlukom, čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije od 26. veljače 2009. (SL C 47, str. 8.).

2

Članak 23. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.). propisuje:

„2.   Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]

Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa novčana kazna ne smije prelaziti 10% njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.“

3

Obavijest Komisije o nenametanju ili smanjenju novčanih kazni u slučajevima kartela (SL 1996, C 207, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 1996.) u svom Dijelu D predviđa:

4

Obavijest Komisije o oslobađanju od novčanih kazni i njihovom smanjenju u slučajevima kartela (SL 2002, C 207, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) u svom Dijelu B predviđa:

[...]

5

Okolnosti spora i sporna odluka izneseni su u točkama 1. do 6., 8., 10., 12., 14., 16. do 18. i 20. pobijane presude, kako slijedi:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…].

6

Komisija je spornom odlukom utvrdila, s jedne strane, postojanje četiriju različitih povreda pravila tržišnog natjecanja prava Unije, počinjenih u sektoru metalne i plastične galanterije te zatvarača, i da su, s druge strane, tužitelji sudjelovali u trima od njih, i to u:

7

U skladu s tim Komisija je poduzetnicima o kojima je riječ izrekla novčane kazne zbog povrede članka 81. EZ‑a, čiji je iznos izračunat primjenom metodologije navedene u Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom [65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u] (SL 1998, C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.), kao i u obavijestima o suradnji iz 1996. i 2002.

8

Glede suradnje BWA, spornom odlukom izrečene su novčane kazne sljedećim poduzetnicima:

9

S tim u svezi treba napomenuti da je, u skladu sa spornom odlukom, YKK Stocko sudjelovao u povredi tijekom cijelog njezinog trajanja, odnosno tijekom devet godina i devet mjeseci, dok su YKK Corp. i YKK Holding počeli sudjelovati (izravno ili neizravno) tek 1997., nakon preuzimanja njemačkog društva Stocko (sada YKK Stocko) te su u njoj sudjelovali tijekom četiri godine (uvodne izjave 466. do 468. članka 1. stavka 1. sporne odluke).

10

Iz tog su razloga, s jedne strane, YKK Corp. i YKK Holding proglašeni odgovornima samo za iznos od 49.000.000 eura, a ne za cijeli iznos novčane kazne izrečene YKK Stocko, dok je, s druge strane, potonji poduzetnik proglašen samostalno odgovornim za plaćanje ostatka izrečene mu novčane kazne, odnosno 19.250.000 eura (članak 2. stavak 1. sporne odluke).

11

Glede bilateralne suradnje između grupa Prym i YKK na tržištu drugih vrsta zatvarača, novčana kazna od 19.500.000 izrečena je YKK Corp., YKK Holding i YKK Stocko, kao solidarno odgovornima. Međutim, u skladu sa spornom odlukom, grupa Prym je ispunila uvjete za potpuno oslobođenje od novčane kazne koja bi joj inače bila izrečena za tu povredu.

12

Naposljetku, glede povreda počinjenih u okviru trostrane suradnje, izrečene su sljedeće kazne:

13

U prilog svojoj tužbi za poništenje sporne odluke tužitelji su istaknuli osam tužbenih razloga, čiji je redoslijed ispitivanja izmijenio Opći sud, a podijeljeni su u tri kategorije.

14

Kao prvo, tužitelji su istaknuli pet tužbenih razloga glede trostrane suradnje, koji se u biti temelje na:

15

Kao drugo, ne pobijajući postojanje povrede, istaknuli su dva tužbena razloga glede suradnje BWA, koji se temelje na:

16

Kao treće, tužitelji su istaknuli osmi tužbeni razlog glede povreda vezanih za trostranu suradnju, kao i za suradnju BWA, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i proporcionalnosti glede primjene odvraćajućeg množitelja od 1,25 pri izračunu novčane kazne.

17

Opći sud je pobijanom presudom odbio sve tužbene razloge tužitelja i, stoga, odbio njihovu tužbu te im naložio snošenje troškova.

18

Žalitelji od Suda traže da:

19

Komisija od Suda traži da:

20

U okviru svog prvog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju da Opći sud nije pravilno objasnio razloge zbog kojih je odbio njihov žalbeni razlog koji se temelji na nerazmjernoj naravi početnog iznosa novčane kazne od 50 milijuna eura, s obzirom na nedostatak utjecaja na relevantnom tržištu o kojemu je riječ. Taj nedostatak obrazloženja sprječava žalitelje da utvrde je li Opći sud odbio taj tužbeni razlog zato što smatra da je Komisija na odgovarajući način uzela u obzir utjecaj povrede na tržište ili, s druge strane, da nije uzela u obzir takav utjecaj jer nije imala obvezu to učiniti.

21

Iako iz pobijane presude proizlazi da je Komisija na odgovarajući način uzela u obzir utjecaj povrede na tržište, žalitelji tvrde da je Opći sud, tako odlučivši, pogrešno protumačio spornu odluku i prekršio pravo Unije, osobito članak 23. stavak 2. i 3. Uredbe br. 1/2003. Opći je sud također zanemario sudsku praksu Suda, koja zahtijeva da Komisija, kada smatra prikladnim voditi računa o utjecaju povrede na tržište da bi povećala početni iznos novčane kazne iznad minimalnog iznosa od 20 milijuna eura predviđenog Smjernicama iz 1998., pruži konkretne, vjerodostojne i dostatne dokaze za procjenu stvarnog utjecaja koji je povreda mogla imati s obzirom na konkurenciju na tom tržištu.

22

Međutim, iako iz pobijane presude proizlazi da Komisija nije uzela u obzir utjecaj povrede na tržište jer to nije bila dužna učiniti, žalitelji tvrde da je Opći sud, odlučivši tako, pogrešno primijenio pravo Unije na temelju kojeg sankcije predviđene nacionalnim pravom i pravom Unije ne trebaju samo biti učinkovite i imati odvraćajući učinak, nego i biti razmjerne povredi. U tom smislu, žalitelji tvrde da je nerazmjerno povećati iznos s minimalnog predviđenog iznosa od 20 milijuna na 50 milijuna eura (povećanje od 250%) bez uzimanja u obzir nedostatka utjecaja trostrane suradnje na tržištu. Da nije tako, pobijana presuda dala bi previše važnosti veličini poduzetnika kao elementu za utvrđivanje iznosa novčane kazne i proturječila Smjernicama iz 1998., kao i sudskoj praksi Suda.

23

Komisija smatra da argumente žalitelja treba odbiti kao neosnovane ili odbaciti kao nedopuštene.

24

Treba najprije ustvrditi da je Opći sud jasno iznio, osobito u točkama 140. do 143. pobijane presude, razloge zbog kojih je, prema njegovom mišljenju, Komisija mogla kvalificirati povredu kao „osobito tešku“ i, posljedično, odrediti početni iznos naknade od 50 milijuna eura, ne uzimajući u obzir konkretan učinak te povrede na relevantno tržište, jer nije imala obvezu to učiniti.

25

Kao što je Opći sud istaknuo u navedenim točkama 140. i 143. pobijane presude, pozivajući se na točku 1. slovo A Smjernica iz 1998., taj učinak treba uzeti u obzir samo „kada je mjerljiv“. Prema mišljenju Općeg suda, kada se radi o općem sporazumu s ciljem uklanjanja potencijalne konkurencije, čiji je stvarni učinak teško mjerljiv, Komisija nije bila dužna točno prikazati stvarni učinak zabranjenog sporazuma na tržište i kvantificirati ga, nego se mogla držati procjena vjerojatnosti takvog učinka.

26

Ta je analiza u skladu sa sudskom praksom Suda, prema kojoj stvarni učinak povrede na tržište nije odlučujući kriterij za određivanje iznosa novčanih kazni. Konkretno, elementi koji se odnose na namjerni aspekt povrede mogu biti značajniji nego oni koji se odnose na njezine učinke, pogotovo kada se radi o bitno teškim povredama, poput raspodjele tržišta (vidjeti presude Thyssen Stahl/Komisija, C‑194/99 P, EU:C:2003:527, t. 118.; Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, EU:C:2009:505, t. 96., i Carbone‑Lorraine/Komisija, C‑554/08 P, EU:C:2009:702, t. 44.).

27

Osim toga, Opći je sud jasno objasnio, u točkama 141. i 142. pobijane presude, da se u spornoj odluci dosljedno moglo utvrditi, s jedne strane, da je trostrana suradnja u cjelini provedena i da je doista mogla imati utjecaj na tržište i, s druge strane, da taj utjecaj ipak nije bio mjerljiv jer je bilo nemoguće s dovoljnom sigurnošću utvrditi parametre tržišnog natjecanja (cijenu, komercijalne uvjete, kvalitetu, inovaciju itd.) koji bi bili primjenjivi u nedostatku povreda.

28

S obzirom na navedeno, nema potrebe razmatrati druge argumente koje su istaknuli žalitelji za slučaj kad bi iz pobijane presude proizlazilo da je Komisija u spornoj odluci uzela u obzir stvarni učinak povrede na tržište.

29

Što se tiče prigovora žalitelja da u pobijanoj presudi nije kritiziran navodno nerazmjeran karakter početnog iznosa novčane naknade zbog nedostatka učinka trostrane suradnje na tržište, dovoljno je podsjetiti da iz dobro utvrđene sudske prakse proizlazi da je zadaća Općeg suda ispitati primjerenost iznosa novčane kazne, a da načelno nije zadaća Suda, kada odlučuje o pravnim pitanjima u okviru žalbe, iz razloga pravičnosti, svojom ocjenom zamijeniti ocjenu Općeg suda, koji je odlučivao u okviru svoje pune nadležnosti, o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog povrede prava Unije (vidjeti presude SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, EU:C:2007:277, t. 98., i Quinn Barlo i dr./Komisija, C‑70/12 P, EU:C:2013:351, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

30

Iz svih navedenih razmatranja proizlazi da prvi žalbeni razlog koji su žalitelji istaknuli u prilog svojoj žalbi treba odbiti.

31

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelji tvrde, kao prvo, da Opći sud nije pravilno objasnio razloge zbog kojih je odbio tužbeni razlog koji se temeljio na neprimjeni Obavijesti o suradnji iz 2002.

32

Glede merituma oni tvrde da je Opći sud pogrešno primijenio pravo ne primijenivši Obavijest o suradnji iz 2002., nego onu iz 1996., zanemarivši načelo primjene najpovoljnijeg prava kako je opisano u članku 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., te članku 49. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, na temelju koje se najpovoljnije pravo mora primjenjivati retroaktivno.

33

U tom pogledu žalitelji tvrde da, dok je sukladno Obavijesti o suradnji iz 1996., za razliku od one iz 2002., pogodnost smanjenja naknade štete bila ovisna o neosporavanju činjenica, ta im je pogodnost odbijena na temelju uvjeta koji nije više bio primjenjiv na datum sporne odluke.

34

Prema tome, žalitelji smatraju da su trebali ostvariti, na temelju točke 23. Obavijesti o suradnji iz 2002., osim djelomičnog oslobođenja koje im je bilo odobreno jer su omogućili da se utvrdi produljeno trajanje povrede, smanjenje novčane kazne s obzirom na dostavljene dokaze, koji predstavljaju značajnu dodanu vrijednost u odnosu na dokaze koje je Komisija već posjedovala.

35

Žalitelji navode da su dostavili dokaz o održavanju nekih sastanaka koji su omogućili Komisiji da produlji trajanje utvrđene povrede, određujući njezin datum nastanka kao 28. travnja 1998. umjesto 2. lipnja 1999. Međutim, iako je Komisija, u uvodnim izjavama 588. i 589. sporne odluke, odobrila pogodnost jednaku onoj predviđenoj u točki 23.b) trećoj alineji Obavijesti o suradnji iz 2002., ona nije međutim odobrila smanjenje novčane kazne na temelju točke 23.a) iste Obavijesti iz jedinog razloga, prema mišljenju žalitelja, što su, u smislu Dijela D Obavijesti o suradnji iz 1996., žalitelji pobijali antinatjecateljski cilj i sadržaj sastanaka.

36

Komisija osporava tu tvrdnju, tvrdeći da je neutemeljena.

37

U okolnostima ovog predmeta potrebno je provjeriti je li Opći sud pogrešno primijenio pravo ne kritiziravši spornu odluku na temelju činjenice da je u njoj Komisija ispitala ponašanje žaliteljâ u odnosu na Obavijest o suradnji iz 1996., uskrativši im tako pogodnost povoljnijeg tretmana koji je mogao proizaći iz primjene Obavijesti o suradnji iz 2002.

38

U tom smislu valja napomenuti da iako, doista, Obavijest o suradnji iz 1996., primjenjiva u ovom predmetu ratione temporis, ne sadrži nijednu točku koja bi predviđala da Komisija neće uzeti u obzir činjenice koje su otkrili poduzetnici, a koje imaju utjecaja na težinu ili trajanje zabranjenog sporazuma, ta je institucija ipak utvrdila, kao što proizlazi iz točaka 185. i 186. pobijane presude, koje se odnose na uvodne izjave 584., 585., 588. i 589. sporne odluke, da su žalitelji, otkrivši Komisiji činjenice koje su joj do tada bile nepoznate, omogućili utvrditi dulje trajanje povrede, uključivši u to trajanje razdoblje od 28. travnja 1998. do 2. lipnja 1999. Komisija je stoga tu suradnju uzela kao olakotnu okolnost za odobravanje žaliteljima smanjenja osnovnog iznosa novčane kazne od 9.375.000.000 eura, kako ne bi bili kažnjeni za njihovu suradnju izricanjem veće novčane kazne od one koju bi trebali platiti da takve suradnje nije bilo. Kao što je Opći sud naveo u točki 187. navedene presude, tako smanjen osnovni iznos novčane kazne za žalitelje bio je, dakle, istovjetan hipotetičkom iznosu koji bi oni platili za povredu u trajanju kraćem za jednu godinu.

39

Opći je sud također utvrdio, u točkama 177. i 180. pobijane presude, da žalitelji nisu za razdoblje od 2. lipnja do 12. studenoga 1999. podnijeli nikakav dokaz u svezi s elementima koje je Komisija već posjedovala, zadovoljivši se samo time da potvrde održavanje određenih sastanaka, ali osporavajući postojanje antinatjecateljske teme na tim sastancima.

40

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da suradnja poduzeća s Komisijom može opravdati smanjenje novčane kazne na temelju Obavijesti o suradnji iz 1996. samo ako stvarno omogućuje Komisiji da ostvari svoju zadaću utvrđivanja postojanja povrede i njezinog okončanja (vidjeti, u tom smislu, presudu SGL Carbon/Komisija, EU:C:2007:277, t. 83. i navedenu sudsku praksu). Potrebno je, osim toga, podsjetiti da Komisija uživa široku marginu diskrecije za ocjenjivanje kakvoće i svrhovitosti suradnje određenog poduzetnika (presuda SGL Carbon/Komisija, EU:C:2007:277, t. 88.).

41

Kao što je Opći sud ustvrdio u točki 185. pobijane presude, Komisija je, u skladu s točkom 28. Obavijesti o suradnji iz 2002., ocijenila trostranu suradnju između žalitelja i grupa Prym i Coats prema Obavijesti o suradnji iz 1996., kada su navedene grupe predstavile su svoje zahtjeve za ostvarivanje pogodnosti iz Obavijesti o suradnji glede povreda koje se odnose na tržište patentnih zatvarača prije 14. veljače 2002., datuma počevši od kojeg je Obavijest o suradnji iz 1996. zamijenjena Obaviješću o suradnji iz 2002.

42

Treba, međutim, napomenuti da i Obavijest o suradnji iz 1996. (dijelovi C i D) i ona iz 2002. (točke 21. i 23.) zahtijevaju, kao uvjet za ostvarivanje smanjenja novčane kazne koja bi inače bila nametnuta, da poduzetnici o kojima je riječ dostave Komisiji dokaze koji pridonose utvrđivanju povrede.

43

U tom smislu, ne može se razumno tvrditi da podaci koji ne ispunjavaju uvjet da moraju „pridonijeti utvrđivanju postojanja povrede“, u smislu Obavijesti o suradnji iz 1996., mogu predstavljati dokaze koji daju „značajnu dodanu vrijednost s obzirom na dokaze koje Komisija već posjeduje“ u smislu točke 21. Obavijesti o suradnji iz 2002.

44

Valja podsjetiti, u ovom kontekstu, da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Opći sud ima isključivu nadležnost, s jedne strane, utvrditi činjenice, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dokumenata u spisu koji su mu podneseni, i, s druge strane, ocijeniti te činjenice. Nasuprot tome, Sud je nadležan, na temelju članka 256. UFEU‑a, obavljati nadzor nad pravnom kvalifikacijom tih činjenica i nad pravnim posljedicama koje je iz njih izvukao Opći sud, osim u slučaju iskrivljavanja tih elemenata. U svakom slučaju, takvo iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz dokumenata u spisu, bez potrebe za obavljanjem nove procjene činjenica i dokaza.

45

Međutim, žalitelji nisu pred Sudom dokazali, a čak ni tvrdili, da je Opći sud očito iskrivio činjenice kad je utvrdio da žalitelji nisu zadovoljili zahtjev iz Obavijesti o suradnji iz 1996., naveden u točki 42. ove presude, i, slijedom toga, zahtjev iz Obavijesti o suradnji iz 2002.

46

Osim toga, što se tiče razdoblja prije 2. lipnja 1999., valja imati na umu da je, kao što je navedeno u točki 38. ove presude, suradnja žalitelja bila nagrađena smanjenjem osnovnog iznosa novčane kazne, koje im je odobreno kao olakotna okolnost izvan odredaba Obavijesti o suradnji iz 1996.

47

Kao što je naveo nezavisni odvjetnik u točkama 69. do 71. svog mišljenja, poduzetnici o kojima je riječ ne mogu tražiti ostvarivanje pogodnosti dvostruke nagrade za iste podatke, odnosno one na temelju kojih su već ostvarili djelomično oslobođenje za razdoblje na koje se odnose, ako ti podaci nisu donijeli, za kasnije razdoblje, nikakvu dodanu vrijednost za istragu Komisije.

48

Iz toga slijedi da drugi žalbeni razlog koji su žalitelji istaknuli u prilog svojoj žalbi treba odbiti, bez potrebe donošenja odluke o navodnoj primjenjivosti načela povoljnijeg prava u području povreda pravila tržišnog natjecanja prava Unije, na koje se odnose Obavijesti o suradnji iz 1996. i 2002.

49

U okviru trećeg žalbenog razloga žalitelji tvrde da je, odbivši tužbeni razlog koji se temeljio na pogrešnoj primjeni gornje granice od 10% u odnosu na suradnji BWA, u razdoblju prije preuzimanja YKK Stocko od strane YKK Holdinga, tijekom kojeg je YKK Stocko bio smatran isključivo odgovornim za povredu, Opći sud prekršio članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, uključujući i načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazne, sukladno kojem poduzetnik može biti kažnjen samo za djela koja se mogu pripisati njemu osobno.

50

Naime, dio novčane kazne koji se odnosi na početno razdoblje povrede iznosio je 19.250.000 eura, što predstavlja 55% ukupnog prihoda YKK Stocko u 2006., koji je iznosio 34.910.000 eura, odnosno znatno viši iznos od gornje granice od 10% predviđen u članku 23. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1/2003.

51

Komisija smatra da ovaj argument počiva na pravno pogrešnom tumačenju konačnosti gornje granice od 10% iz navedene odredbe Uredbe br. 1/2003.

52

Prema mišljenju Komisije trebala je biti izrečena jedinstvena novčana kazna. Ta institucija smatra da granica propisana u članku 23. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1/2003 nije element novčane kazne vezan uz nedopušteno ponašanje tijekom razdoblja trajanja povrede, nego da se radi o pravnom maksimumu koji se odnosi na financijsku sposobnost plaćanja kazne, usmjerenom prije svega na zaštitu poduzetnika od izricanja pretjeranih kazni, s obzirom na njezinu veličinu, prilikom usvajanja odluke o izricanju novčane kazne. Važna će, dakle, biti ekonomska snaga poduzetnika, čiji ukupan prihod daje indikaciju kakva postoji u donošenju odluke o izricanju novčane kazne. Ta će razmatranja jedina moći objasniti zašto se ta odredba izričito odnosi na financijsku godinu koja prethodi usvajanju odluke Komisije za izračun gornje granice od 10%. Dakle, činjenica da je poduzetnik imao manju financijsku sposobnost u nekom trenutku u prošlosti, prije preuzimanja ciljnog društva od strane ekonomske skupine, kao u ovom slučaju, irelevantna je za utvrđivanje visine novčane kazne.

53

Komisija dodaje da, čak i ako društvo majka odluči ne pružiti nikakvu financijsku potporu svojoj podružnici glede dijela novčane kazne za koju je potonja samostalno odgovorna, što bi moglo ugroziti održivost te podružnice, tu postoji rizik svojstven ulaganju od strane društva majke, vezan na pravnu osobu odnosno podružnicu koja je prije, ali i nakon preuzimanja potonje, usvojila protunatjecateljsko ponašanje kažnjivo novčanom kaznom. Stjecanjem kontrole nad podružnicom društvo majka preuzima taj rizik, koji ipak može ograničiti predviđanjem odštete u ugovoru o prodaji sklopljenom s izvornim vlasnikom tog društva.

54

Komisija dodaje da je samo poduzetnik odgovoran u posljednjim fazama povrede i tijekom donošenja konačne odluke prikladan subjekt za ocjenu pitanja odgovornosti i odvraćajućeg učinka, pod uvjetom da Komisija utvrdi da je taj poduzetnik, odnosno subjekt koji uključuje novo društvo majku, sudjelovao u povredi. Iz istih razloga Komisija tvrdi da žalitelji ne mogu tvrditi da je novčana kazna bila izrečena u suprotnosti s načelom proporcionalnosti i jednakog postupanja.

55

Treći žalbeni razlog postavlja pitanje utvrđivanja zakonske gornje granice novčane kazne, u smislu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, u slučaju uzastopnih odgovornosti u okviru istog zabranjenog sporazuma i, određenije, kada subjekt koji je sudjelovao u tom zabranjenom sporazumu prijeđe, za vrijeme trajanja potonjeg, pod kontrolu druge gospodarske grupe koja je također sudjelovala u povredi.

56

U tom pogledu žalitelji osporavaju pobijanu presudu tvrdeći da je Opći sud, u člancima 192. do 105. i 204., prihvatio pristup Komisije iz sporne odluke o zadržavanju jedne zakonske gornje granice, koja se izračunava na temelju jednog konsolidiranog prihoda YKK grupe za cijelo razdoblje trajanja povrede od 24. svibnja 1991. do 15. ožujka 2001., odnosno devet godina i devet mjeseci, uključujući i prvo razdoblje povrede, od 24. svibnja 1991. do 1. ožujka 1997., odnosno pet godina i devet mjeseci, za koje YKK Holding i YKK Corp. međutim nisu odgovorni, jer im podružnica YKK Stocko u tom razdoblju nije pripadala.

57

Treba naglasiti da treći žalbeni razlog može imati utjecaj samo na dio novčane kazne, u iznosu od 19.250.000 eura, koji je izrečen isključivo YKK Stocko i odnosi se na činjenice koje je on sam počinio, prije njegova preuzimanja od strane YKK Holdinga, dok preostali iznos novčane kazne, koja iznosi 49.000.000 eura, nije uostalom ni bio osporen u okviru ove žalbe.

58

U tom smislu, valja napomenuti, kao prvo, da je tekst članka 23. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1/2003 jasan kada zahtijeva da „[z]a svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa novčana kazna ne smije prelaziti 10% njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.“

59

Pojam „poduzetnika koji sudjeluje u povredi“ u smislu navedene odredbe mora nužno biti isti kod primjene članka 81. UEZ‑a, jer se takav pojam ne može drugačije tumačiti za pripisivanje povrede i za primjenu gornje granice od 10%.

60

Dakle kada, kao u ovom slučaju, poduzetnika kojeg Komisija smatra odgovornim za povredu članka 81. EZ‑a, preuzme drugi poduzetnik unutar kojeg on zadrži kao podružnica svojstvo zasebnog gospodarskog subjekta, Komisija mora uzeti u obzir prihod svakog od tih gospodarskih subjekata za primjenu, ako je to prikladno, gornje granice od 10%.

61

U ovom slučaju Komisija je pravilno podijelila odgovornost svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi, s obzirom na to da su prije ožujka 1997., kada je YKK Holding preuzeo YKK Stocko, ovaj potonji i YKK grupa bili dva „gospodarska subjekta“ ili zasebni poduzetnici u smislu članaka 81. UEZ‑a i članka 23. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1/2003. Ona međutim nije iz tog utvrđenja izvukla zaključak koji se nametao o primjeni gornje granice od 10%.

62

Stoga se ne može prihvatiti argument Komisije da se radi o jednom te istom poduzetniku, čija su se struktura i financijski kapacitet razvili tijekom vremena, o kojem je riječ tijekom razdoblja trajanja povrede. Pored toga, u ovom slučaju takav razvoj nije rezultat strukturnog rasta poduzetnika YKK Stocko, povećanja njegovog prihoda ili preuzimanja od strane potonjeg neovisnih poduzetnika za vrijeme trajanja zabranjenog sporazuma, nego je on, obrnuto, rezultat preuzimanja tog poduzetnika od strane drugog poduzetnika.

63

U tom smislu valja napomenuti da je cilj utvrđivanja, u članku 23. stavku 1., gornje granice od 10% prihoda svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi osobito izbjeći da izricanje novčane kazne u iznosu većem od te gornje granice nadiđe platežnu mogućnost poduzetnika na datum utvrđivanja njegove odgovornosti za povredu i izricanja novčane kazne od strane Komisije.

64

Utvrđenje iz prethodne točke podržava članak 23. stavak 2. druga alineja Uredbe br. 1/2003, koji zahtijeva, u odnosu na gornju granicu od 10%, da se ona izračunava na temelju financijske godine koja prethodi godini odluke Komisije kojom se sankcionira povreda. Takav zahtjev se doista poštuje kada se, kao u ovom slučaju, ta gornja granica utvrđuje samo na temelju prihoda podružnice, glede novčane kazne koja je isključivo njoj izrečena, u odnosu na razdoblje prije njezinog preuzimanja od strane društva majke, što žalitelji ne osporavaju u ovom žalbenom postupku. Iz toga proizlazi da se u takvim okolnostima kod izračuna novčane kazne stvarno uzima u obzir strukturni razvoj poduzetnika koji je odgovoran kao gospodarski subjekt.

65

Slično tome, argument Komisije da bi jedinstvena novčana kazna trebala biti izrečena u odnosu na razdoblje trajanja povrede ne može se prihvatiti. Kao što je Komisija priznala na raspravi, glede dijela novčane kazne za koju se YKK Stocko smatra isključivo odgovornim, ne bi bilo moguće ovršiti taj dio novčane kazne u odnosu na društvo majku u slučaju da YKK Stocko ne plati kaznu. Naime, poduzetnik se ne može smatrati odgovornim za povrede koje su njegove podružnice samostalno počinile prije datuma njihovog preuzimanja, pri čemu te potonje moraju same odgovarati za svoje nezakonito ponašanje prije tog preuzimanja, dok se društvo koje ih je preuzelo ne može smatrati odgovornim (vidjeti presudu Cascades/Komisija, C 279/98 P, EU:C:2000:626, t. 77. do 79.).

66

Treba, štoviše, napomenuti da su utvrđenja iz točaka 60. do 65. ove presude u skladu, s jedne strane, s načelom proporcionalnosti i, s druge strane, s načelom osobne odgovornosti i individualizacije kazne, kao što ona proizlaze iz sudske prakse Suda (presuda Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, EU:C:2007:326, t. 24., u odnosu na načelo proporcionalnosti; presude General Química i dr./Komisija, C‑90/09 P, EU:C:2011:21, t. 34. do 36., i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, EU:C:2011:191, t. 134., u odnosu na načelo osobne odgovornosti i individualizacije kazne).

67

Iz gore navedenog, a da nije ni potrebno ispitati argument koji se temelji na povredi načela jednakosti postupanja, proizlazi da treći žalbeni razlog treba proglasiti osnovanim jer je Opći sud pogrešno protumačio članak 23. stavak 2. drugu alineju Uredbe br. 1/2003.

68

Slijedom toga, pobijanu presudu treba poništiti glede, u okviru suradnje BWA, primjene, u svrhu utvrđivanja maksimalnog iznosa novčane kazne, gornje granice od 10%, izračunate na temelju prihoda YKK grupe u godini koja prethodi godini donošenja sporne odluke, u odnosu na razdoblje trajanja povrede za koje se YKK Stocko smatra isključivo odgovornim.

69

Četvrti žalbeni razloga koji su žalitelji podnijeli u prilog svojoj žalbi sastoji se od dva dijela.

70

Glede prvog dijela tog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja na temelju članaka 36. i 53. Statuta Suda Europske unije.

71

U tom smislu oni tvrde da se Opći sud odbio izjasniti o njihovom argumentu da se, s obzirom na to da je Komisija opravdala primjenu odvraćajućeg množitelja pozivanjem na već financijske resurse kojima su žalitelji raspolagali u odnosu na svoje konkurente, takvo razmatranje ne može primijeniti na YKK Stocko, zbog njegove veličine i ograničenih resursa, a potonji je isključivo odgovoran za povredu počinjenu tijekom razdoblja prije ožujka 1997.

72

Prema mišljenju žalitelja Opći je sud trebao samo ponoviti da je prihod prikladan kriterij za ocjenu ekonomske snage poduzetnika i podsjetiti na praksu Suda glede funkcija kojima odgovara usvajanje odvraćajućeg množitelja. Stoga oni ne mogu razumjeti zašto je njihov tužbeni razlog glede primjene odvraćajućeg koeficijenta bio odbijen.

73

Glede drugog dijela ovog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud prekršio članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, načela razmjernosti, individualizacije kazne i sankcija te jednakog postupanja, s obzirom na to da je primjena odvraćajućeg množitelja bila opravdana ne samo za razdoblje trajanja povrede nakon ožujka 1997., nego i za razdoblje prije tog datuma, a to je datum preuzimanja YKK Stocko strane YKK Holdinga.

74

Što se tiče povrede načela individualizacije kazne, žalitelji tvrde da je Opći sud zanemario vezu koja mora postojati između odgovornosti i sankcije, potvrdivši pristup Komisije da se odvraćajući množitelj mogao primijeniti, zbog veličine i resursa YKK grupe, čak i na dio novčane kazne koji se odnosi na razdoblje prije preuzimanja YKK Stocko strane YKK Holdinga.

75

Prema mišljenju žalitelja sudska je praksa identificirala dva glavna razloga koji opravdavaju primjenu odvraćajućeg množitelja, a to su potreba da se osigura značajan odvraćajući učinak novčane kazne i činjenica da su veliki poduzetnici mogli raspolagati, tijekom razdoblja trajanja povrede, većim resursima svojih konkurenata i da su se nalazili u boljem položaju od njih u odnosu na poznavanje prava i mogućnost djelovanja unutar njegovih granica. Konkretno, što se tiče drugog razloga za povećanje novčane kazne, Opći je sud priznao da se veličina poduzetnika mora odnositi na njihovu situaciju u vrijeme počinjenja povrede (presuda Hoechst/Komisija, T‑410/03, EU:T:2008:211, t. 379. i 382.). Iz toga proizlazi da se, u svrhu primjene odvraćajućeg množitelja, u obzir mogu uzeti samo resursi i sredstva poduzetnika odgovornog za povredu.

76

Budući da je Komisija pravilno utvrdila da je YKK Stocko, tijekom razdoblja trajanja povrede koje je prethodilo preuzimanju od strane YKK Holdinga, odnosno u razdoblju od svibnja 1991. do ožujka 1997., bio jedini poduzetnik odgovoran za povredu, morala je međutim, u svrhu primjene odvraćajućeg množitelja, uzeti u obzir veličinu i ukupne resurse YKK Holdinga i YKK Corp., bez obzira na to što je YKK Stocko bio mali poduzetnik s ograničenim sredstvima i bez pravne službe.

77

Što se tiče druge funkcije odvraćajućeg množitelja, to jest njegovog odvraćajućeg učinka, žalitelji smatraju da je jedino poduzetnik koji je odgovoran za povredu članka 81. UEZ‑a, a ne njegova društva majke, dužan platiti kaznu. Dakle, zbog ograničenih resursa YKK Stocko, nije bilo moguće povećati iznos novčane kazne u svrhu odvraćanja bez kršenja načela proporcionalnosti.

78

Glede kršenja načela jednakog postupanja žalitelji tvrde da je Opći sud, nametnuvši odvraćajući množitelj na dio novčane kazne izrečene za razdoblje prije ožujka 1997., u biti jednako postupio u dvije situacije koje nisu usporedive, odnosno u situacijama YKK Stocko i YKK grupe.

79

Komisija osporava sve argumente žalitelja i smatra ih neutemeljenima.

80

Glede argumenata o navodnom nedostatku obrazloženja pobijane presude, valja najprije napomenuti da je, u njezinim točkama 203. i 204., Opći sud naveo razloge koji, prema njegovom mišljenju, mogu opravdati uzimanje u obzir prihoda gospodarskog subjekta koji se sastoji od svih žalitelja u vrijeme donošenja sporne odluke, u svrhu primjene odvraćajućeg množitelja.

81

Osim toga, kao što je Komisija pravilno istaknula, točka 114. žalbe pokazuje da su žalitelji mogli razumjeti obrazloženje Općeg suda, sadržano osobito u točkama 203. i 204. pobijane presude, da je ključni element koji treba uzeti u obzir za potrebe izračuna iznosa novčane kazne i njezinog odvraćajućeg učinka gospodarska sposobnost poduzetnika u vrijeme donošenja odluke kojom se izriče novčana kazna.

82

U tim okolnostima argumentaciju žalitelja glede navodnog nedostatka obrazloženja pobijane presude treba odbiti.

83

U okviru drugog dijela četvrtog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud pogrešno primijenio pravo utvrdivši, u točki 2014. pobijane presude, da je Komisija ispravno uzela u obzir, u svrhu određivanja odvraćajućeg množitelja, veličinu i prihode žalitelja, uzetih kao jedan gospodarski subjekt, u godini koja je prethodila godini donošenja sporne odluke.

84

U tom kontekstu treba napomenuti da je pojam „odvraćanje“ jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir kod izračuna iznosa novčane kazne. Ustaljena je sudska praksa da su novčane kazne za povrede članka 81. UEZ‑a, kao što su predviđene u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, namijenjene za kažnjavanje nezakonitih radnji poduzetnika o kojima je riječ, kao i odvraćanje tih poduzetnika, ali i drugih gospodarskih subjekata, od budućih kršenja pravila prava tržišnog natjecanja Unije. U tom smislu odnos između, s jedne strane, veličine i ukupnih resursa poduzetnika i, s druge strane, potrebe da se osigura preventivan učinak novčane kazne ne mogu se osporiti (presude Showa Denko/Komisija, C‑289/04 P, EU:C:2006:431, t. 16., i Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 102.).

85

Naime, željeni učinak na poduzetnika opravdava uzimanje u obzir veličine i cjelokupnih resursa tog poduzetnika kako bi se novčanoj kazni osigurao dovoljno odvraćajući učinak, pri čemu sankcija ne smije biti zanemariva u odnosu na, osobito, financijske sposobnosti navedenog poduzetnika (presuda Lafarge/Komisija, EU:C:2010:346, t. 104.).

86

Iz toga slijedi da, u svrhu izricanja novčane kazne u iznosu koji bi mogao odvratiti odnosne poduzetnike od činjenja budućih povreda pravila prava tržišnog natjecanja Unije, treba uzeti u obzir veličinu i ukupne resurse potonjih u vrijeme donošenja pobijane odluke. Prema tome, veličina i eventualno smanjeni ukupni resursi tih poduzetnika u ranijoj fazi činjenja povrede nebitni su za određivanje odvraćajućeg množitelja (presuda Alliance One International/Komisija, C‑668/11 P, EU:C:2013:614, t. 64.).

87

Prema tome, činjenica da YKK Holding i YKK Corp. nisu solidarno odgovorni za povredu koju je počinio YKK Stocko za razdoblje prije ožujka 1997. nebitna je za određivanje odvraćajućeg množitelja.

88

Na takav zaključak ne utječu argumenti žalitelja, koji su sažeti u točkama 73. do 78. ove presude.

89

Glede navodnog prekida veze između odgovornosti i sankcije, treba napomenuti da žalitelji miješaju logiku na kojoj se temelji određivanje gornje granice od 10% prihoda, predviđene u članku 23. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1/2003, pitanju koje je već objašnjeno u trećem žalbenom razlogu, s logikom na kojoj se temelji primjena odvraćajućeg množitelja.

90

Naime, svrha gornje granice je prilagoditi iznos novčane kazne izrečene za povredu gospodarskoj sposobnosti odgovornog poduzetnika, čak i ako je referentno razdoblje za izračun prihoda koje treba uzeti u obzir fiskalna godina koja prethodi godini donošenja odluke Komisije kojom je izrečena sankcija za tog poduzetnika.

91

Nasuprot tome, bitna svrha traženja odvraćajućeg učinka novčane kazne jest discipliniranje budućih ponašanja gospodarskih subjekata na koje se odnosi odluka Komisije. Takav učinak mora nužno nastati u odnosu na poduzetnika o kojem je riječ, u stanju u kojem se nalazi u trenutku donošenja ove odluke.

92

U ovom predmetu, kao što je navela Komisija, YKK Stocko više nije postojao kao samostalan gospodarski subjekt na dan donošenja pobijane odluke. Stoga se traženje odvraćajućeg učinka novčane kazne nužno mora odnositi na YKK grupu, koje je YKK Stocko sada dio, i to bez obzira na to što YKK Corp. i YKK Holding nisu sudjelovali u povredi u razdoblju od svibnja 1991. do ožujka 1997.

93

Osim toga, valja imati na umu da se traženje odvraćajućeg učinka ne odnosi samo na poduzetnike posebno obuhvaćene odlukom o izricanju novčane kazne, jer treba također poticati poduzetnike iste veličine i sa sličnim resursima da se suzdrže od sudjelovanja u sličnim povredama prava tržišnog natjecanja Unije (presuda Caffaro/Komisija, C‑447/11 P, EU:C:2013:797, t. 37.).

94

Iz gore navedenog razmatranja slijedi da četvrti žalbeni razlog koji su žalitelji istaknuli u prilog svojoj žalbi treba odbiti.

95

U skladu s člankom 61. stavkom 1. drugom rečenicom Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. Takav je slučaj u ovom predmetu glede dijela spora koji se, u okviru suradnje BWA, odnosi na utvrđivanje gornje granice od 10%, predviđene u članku 23. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1/2003.

96

U tom smislu, uzimajući u obzir razmatranja iz točaka 55. do 68. ove presude, potrebno je poništiti spornu odluku jer je ona uzela u obzir, za potrebe primjene granice od 10%, predviđene u članku 23. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1/2003, konsolidirani prihod YKK grupe, tijekom poslovne godine koja prethodi godini donošenja te odluke, glede razdoblja trajanja povrede u kojem je YKK Stocko bio isključivo odgovoran za tu povredu.

97

Pored toga, valja napomenuti da žalitelji nisu osporili početni iznos novčane kazne koji je odredila Komisija. Stoga je potrebno da Sud, u sklopu izvršavanja svoje pune nadležnosti, odredi novčanu naknadu izrečenu isključivo YKK Stocko za povrede koje je počinio samostalno i pod vlastitom odgovornošću, u okviru suradnje BWA, u iznosu od 3.491.000 eura, koji predstavlja 10% prihoda koji je taj poduzetnik ostvario u fiskalnoj godini koja prethodi godini donošenja sporne odluke.

98

Naposljetku, valja naglasiti da su žalitelji zatražili od Općeg suda ostvarivanje, na iznos novčane kazne kojoj je gornja granica 10% njihovog relevantnog prihoda, smanjenje od 20% na temelju Obavijesti o suradnji 2002. Glede toga, uzimajući u obzir činjenicu da je Komisija, u odnosu na novčanu kaznu izrečenu za povredu u svezi sa suradnjom BWA, odobrila takvo smanjenje i da je ono primijenjeno na sva društva YKK grupe, uključujući YKK Stocko, potrebno je koristiti istu metodu izračuna konačnog iznosa novčane kazne poput one koju je primijenila Komisija u spornoj odluci, u skladu sa Smjernicama iz 1998., i stoga treba primijeniti smanjenje na temelju suradnje nakon primjene gornje granice od 10% prihoda.

99

Prema tome, potrebno je primijeniti navedeno smanjenje od 20%, na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002., na revidirani iznos novčane kazne, koji je utvrđen u točki 97. ove presude. Slijedom toga, novčanu kaznu izrečenu isključivo YKK Stocko, glede suradnje BWA, treba utvrditi u iznosu od 2.792.800 eura.

100

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima. Članak 138. stavak 3. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak u skladu s člankom 184. stavkom 1. Poslovnika, propisuje da države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Međutim, ukoliko je to opravdano okolnostima slučaja, Sud može odrediti da jedna stranka uza svoje snosi i dio troškova druge stranke.

101

U ovom slučaju treba napomenuti da je Sud u okviru ove žalbe prihvatio samo jedan od žalbenih razloga koje su istaknuli žalitelji.

102

U tim okolnostima potrebno je odlučiti da žalitelji snose, u odnosu na cijeli postupak, svoje troškove i tri četvrtine troškova Komisije.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: