Stranke
Osnova
Operativni dio

Stranke

U predmetu T‑660/11,

Polytetra GmbH, sa sjedištem u Mönchengladbachu (Njemačka), koju zastupa R. Schiffer, avocat ,

tužitelj,

protiv

Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji zastupa P. Bullock, u svojstvu agenta,

tuženik,

druga strana u postupku pred žalbenim vijećem, intervenijent u postupku pred Općim sudom, odnosno

EI du Pont de Nemours and Company, sa sjedištem u Wilmingtonu, Delaware (Sjedinjene Američke Države), koji zastupa E. Armijo Chávarri, avocat ,

povodom tužbe podnesene protiv odluke prvog žalbenog vijeća OHIM‑a od 29. rujna 2011. (predmet R 2005/2010‑1), koja se odnosi na postupak povodom prigovora između EI du Pont de Nemours and Company i Polytetre GmbH,

OPĆI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová i E. Buttigieg (izvjestitelj), suci,

tajnik: I. Dragan, administrator,

uzimajući u obzir zahtjev podnesen tajništvu Općeg suda 30. prosinca 2011.,

uzimajući u obzir odgovor na tužbu OHIM‑a podnesen tajništvu Općeg suda 12. travnja 2012.,

uzimajući u obzir odgovor na tužbu intervenijenta podnesen tajništvu Općeg suda 16. travnja 2012.,

uzimajući u obzir Odluku od 13. lipnja 2012. kojom se odbija odobrenje za podnošenje replike,

uzimajući u obzir izmjenu sastava vijeća Općeg suda,

uzimajući u obzir mjere upravljanja postupkom od 28. srpnja 2014.,

uzimajući u obzir da stranke nisu postavile zahtjev za određivanje rasprave koji mogu postaviti u roku od mjesec dana računajući od obavijesti o zatvaranju pismenog dijela postupka i budući da je odlučio, na temeljem izvještaja suca izvjestitelja i primjenom članka 135.a Poslovnika Općeg suda, saslušati stranke na raspravi,

nakon rasprave održane 4. studenoga 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

Osnova

Okolnosti spora

1. Tužitelj Polytetra GmbH podnio je 24. srpnja 2007. prijavu za registraciju žiga Zajednice Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.)).

2. Žig za koji je podnesena prijava za registraciju je verbalni znak POLYTETRAFLON.

3. Proizvodi za koje je zatražena registracija odnose se na razrede 1, 11, 17 i 40 Međunarodne klasifikacije međunarodnih proizvoda i usluga (Nicanska klasifikacija) za registriranje žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjena i dopunjena, i odgovaraju, za svaki od navedenih razreda, sljedećem opisu:

– razred 1: „Kemijski proizvodi za industriju, znanost, fotografsku djelatnost, kao i za ratarstvo, povrtlarstvo i šumarstvo; sirova plastika; mješavine za gašenje požara; preparati za kaljenje, zavarivanje i lemljenje metala; ljepila (ljepljive tvari) namijenjena za industriju“;

– razred 11: „Izmjenjivači topline; grijaće ploče; tubularni radijatori; uređaji za rasvjetu, grijanje, proizvodnju pare, kuhanje, hlađenje, sušenje, ventilaciju, vodoopskrbu i sanitarna oprema“;

– razred 17: „Proizvodi od polu obrađene plastike, posebno cijevi koje se skupljaju, brtve za cilindre, savitljive valovite cijevi, neonski omotači, tkanine od stakla, trake za zavarivanje, vrećice, proizvodi od tkanine od stakla, tkanina od stakla od očice, tanjuri sačinjeni od tkanine od vune, konac, proizvodi od tkanine, mjehovi, ulazne cijevi; konac od plastike za zavarivanje; konac za zavarivanje i vrpce za zavarivanje od plastike; oblozi od plastike; spojke; oblozi od plastike u listovima; proizvodi od polu obrađene plastike namijenjeni za proizvodnju; materijali za nepropusno zatvaranje, za brtvljenje i za izolaciju; nemetalne savitljive cijevi; guma, gutaperka, biljna smola, tinjac i proizvodi od tih materijala koji nisu obuhvaćeni drugim razredima; polu obrađena plastika u listovima, pogotovo od politetrafluoretilena, posebno u obliku ploča, motki, cijevi i listova“;

– razred 40: „Obrada materijala“.

4. Prijava žiga Zajednice objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 9/2008 od 25. veljače 2008.

5. EI du Pont de Nemours and Company podnio je 23. svibnja 2008. na temelju članka 42. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 41. Uredbe br. 207/2009) prigovor na prijavu žiga za proizvode predviđene u točki 3. ove presude.

6. Prigovor se temeljio na ranijem verbalnom žigu Zajednice TEFLON, koji je registriran 7. travnja 1999. pod brojem 432120, produljen 19. studenoga 2006. za proizvode i usluge iz razreda 1, 11, 17 i 40, a koji odgovaraju, za svaki od navedenih razreda, sljedećem opisu:

– razred 1: „Kemijski proizvodi za industriju, znanost, fotografsku djelatnost, kao i za ratarstvo, povrtlarstvo i šumarstvo; sirova umjetna smola, sirova plastika; gnojivo za zemlju; mješavine za gašenje požara; preparati za kaljenje, zavarivanje i lemljenje metala; kemijski proizvodi za konzerviranje hrane; sredstva za štavljenje kože; ljepila (ljepljive tvari) namijenjene za industriju“;

– razred 11: „Uređaji za rasvjetu, grijanje, proizvodnju pare, kuhanje, hlađenje, sušenje, ventilaciju, vodoopskrbu i sanitarna oprema“;

– razred 17: „Guma, gutaperka, biljna smola, azbest, tinjac i proizvodi od tih materijala koji nisu obuhvaćeni drugim razredima; proizvodi od polu obrađene plastike namijenjeni za proizvodnju; materijali za nepropusno zatvaranje, za brtvljenje i za izolaciju; nemetalne savitljive cijevi“;

– razred 40: „Obrada materijala“.

7. U prilog prigovoru bili su navedeni razlozi iz članka 8. stavka 1. točke (b), stavka 2. točke (c) i stavka 5. Uredbe br. 40/94 (koji su postali članak 8. stavak 1. točka (b), stavak 2. točka (c) i stavak 5. Uredbe br. 207/2009).

8. U okviru postupka povodom prigovora intervenijent je dostavio više dokumenata kao dokaz ugleda ranijeg žiga za pojedine proizvode obuhvaćene navedenim žigom.

9. Tužitelj je tijekom postupka povodom prigovora dostavio zahtjev kao dokaz o stvarnoj uporabi ranijeg žiga koji je istaknuo u prilog prigovoru, u smislu članka 43. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 42. stavci 2. i 3. Uredbe br. 207/2009).

10. U odgovoru na zahtjev koji dokazuje stvarnu uporabu ranijeg žiga intervenijent je dostavio dokumente koji se odnose na ugled navedenog žiga i druge dokaze kako bi dokazao da je taj žig bio u stvarnoj uporabi.

11. Odlukom od 14. rujna 2010. Odjel za prigovore odbio je prigovor. Proizvodi i usluge koje suprotstavljeni žigovi obuhvaćaju su, po njegovu mišljenju, istovjetni. Nasuprot tome, smatrao je da su predmetni znakovi vizualno i fonetski slabo slični, a konceptualno različiti. Posljedično, isključio je svaku vjerojatnost dovođenja u zabludu između suprotstavljenih žigova. Osim toga, smatrao je da su elementi koje je dostavio intervenijent bili dokaz ugleda ranijeg žiga za dio proizvoda na koje se on odnosi, ali da prigovor nije mogao biti uvažen na temelju članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 s obzirom na to da navedeni znakovi nisu bili slični, što je uvjet za primjenu te odredbe. Budući da je odbio prigovor, procijenio je da nije potrebno ispitati dokaz o stvarnoj uporabi ranijeg žiga.

12. Intervenijent je 15. listopada 2010. podnio žalbu OHIM‑u na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 protiv odluke Odjela za prigovore.

13. Odlukom od 29. rujna 2011. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) prvo žalbeno vijeće OHIM‑a je uvažilo žalbu, ukinulo odluku Odjela za prigovore i, prihvaćajući prigovor, odbilo prijavu žiga za sve proizvode i usluge o kojima je riječ. Smatralo je da je intervenijent dokazao stvarnu uporabu ranijeg žiga u odnosu na neke proizvode iz razreda 1, 11 i 17, osobito uzevši u obzir činjenicu da su se neljepljivim materijalom koji je intervenijent komercijalizirao pod navedenim žigom koristila mnoga poduzeća na području Europske unije za proizvodnju širokog raspona proizvoda i da je taj žig bio istaknut u brošurama i reklamama tih proizvoda. Nasuprot tome, sukladno mišljenju prvog žalbenog vijeća OHIM‑a, uporaba ranijeg žiga nije bila dokazana u odnosu na usluge iz razreda 40. Žalbeno vijeće je, osim toga, priznalo, kao i Odjel za prigovore, da je raniji žig uživao izniman ugled u svjetskim razmjerima, osobito na području Unije, u odnosu na brojne proizvode za koje je bio registriran. Smatralo je da su proizvodi i usluge koji su obuhvaćeni prijavom za registraciju žiga bili djelomično istovjetni i djelomično vrlo slični proizvodima obuhvaćenima ranijim žigom za koje je stvarna uporaba utvrđena i da su, suprotno onome što je ustvrdio Odjel za prigovore, predmetni znakovi bili slični. Posljedično, sukladno njegovu mišljenju, postojala je vjerojatnost dovođenja u zabludu u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, jer su određene vizualne i fonetičke razlike između predmetnih znakova bile nadoknađene identitetom ili povišenim stupnjem sličnosti između proizvoda o kojima je riječ. U tim okolnostima prvo žalbeno vijeće OHIM‑a nije smatralo da je potrebno ispitati prigovor s obzirom na to da se temelji na članku 8. stavku 2. točki (c) i stavku 5. Uredbe br. 207/2009.

Zahtjevi stranaka

14. Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

– poništi pobijanu odluku;

– naloži OHIM‑u snošenje troškova.

15. OHIM i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:

– odbije tužbu;

– naloži tužitelju snošenje troškova.

Pravo

16. Tužitelj u prilog tužbi navodi dva tužbena razloga koji se tiču, prvi, povrede članka 8. stavka 1. točka (b) Uredbe br. 207/2009 i, drugi, povrede članka 42. stavaka 2. i 3. i članka 15. stavka 1. iste uredbe.

17. Prije ispitivanja tužbenih razloga koje je istaknuo tužitelj Opći sud je ocijenio nužnim ispitati po službenoj dužnosti je li u predmetnom slučaju poštovana obveza obrazlaganja pobijane odluke.

Obveza obrazlaganja

18. Treba podsjetiti da se na temelju članka 75. prve rečenice Uredbe br. 207/2009 u odlukama OHIM‑a navode razlozi na kojima se te odluke temelje. Sukladno sudskoj praksi, ta obveza ima isti doseg kao i ona iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a, a njezin cilj je, s jedne strane, omogućiti zainteresiranim osobama da budu upoznate s opravdanim mjerama poduzetima u svrhu zaštite njihovih prava i, s druge strane, omogućiti Sudu Unije izvršavanje njegova nadzora zakonitosti odluke (vidjeti presude od 6. rujna 2012., Storck/OHIM, C‑96/11 P, EU:C:2012:537, t. 86., i od 9. srpnja 2008., Reber/OHIM – Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (Mozart), T‑304/06, Zb., EU:T:2008:268, t. 43. i navedena sudska praksa).

19. U predmetnom slučaju tužitelj, iako osporava da se stvarna uporaba u smislu članka 42. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 mora dokazati u odnosu na raniji žig „kakav je rabljen na tržištu“ i iako sumnja u činjenicu da se za „homopolimerne i kopolimerne smole, filmove i apreture“, za koje je intervenijent najviše dokazao uporabu, može smatrati da pripadaju razredu 1, nije službeno istaknuo tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju obrazloženja ili nedovoljnom obrazloženju. Ipak, nepostojanje obrazloženja ili nedovoljno obrazloženje bitna je povreda postupka, u smislu članka 263. UFEU‑a, i predstavlja tužbeni razlog koji se tiče javnog poretka koji može, čak i mora, istaknuti Sud Unije po službenoj dužnosti (presude od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, Zb., EU:C:2009:742, t. 34., i od 27. ožujka 2014., Intesa Sanpaolo/OHIM – equinet Bank (EQUITER), T‑47/12, Zb., EU:T:2014:159, t. 22.).

20. Nakon što su stranke saslušane na raspravi vezano uz dostatnost obrazloženja pobijane odluke u odnosu na podudarnost između, s jedne strane, proizvoda za koje je žalbeno vijeće priznalo dokaze koje je podnio intervenijent na temelju kojih je procijenilo da je dokazana stvarna uporaba ranijeg žiga i, s druge strane, onih proizvoda za koje je navedeni žig bio registriran i koje on navodi kao opravdanje za svoj prigovor, utvrđeno je da taj tužbeni razlog treba istaknuti po službenoj dužnosti. Naime, ako pobijana odluka u tom pogledu nije dovoljno obrazložena, Opći sud neće biti u mogućnosti izvršiti nadzor zakonitosti zaključka žalbenog vijeća iz točke 28. pobijane odluke vezano uz stvarnu uporabu ranijeg žiga u odnosu na svaki proizvod za koji je priznao stvarnu uporabu (vidjeti t. 26. supra ).

21. Upitan na raspravi o tome, OHIM je odgovorio da je žalbeno vijeće, u načelu, bilo dužno provjeriti jesu li proizvodi i usluge u odnosu na koje je žig bio u uporabi potpadali pod kategoriju proizvoda i usluga za koje je navedeni žig bio registriran, kako to propisuju Uredba br. 207/2009 i direktive koje se odnose na praktično ispitivanje Ureda vezano uz stvarnu uporabu.

22. OHIM priznaje da, u predmetnom slučaju, pobijana odluka ne sadržava detaljno obrazloženje i da ne sadržava analizu za svaku „pojedinačnu kategoriju“ proizvoda u odnosu na koji je bila priznata stvarna uporaba ranijeg žiga. Međutim, prema njegovu mišljenju, iako je obrazloženje sadržano u pobijanoj odluci bilo u tom pogledu sažetije, žalbeno vijeće obavilo je temeljitu procjenu svih dokaza koje je podnio intervenijent, što proizlazi iz pobijane odluke.

23. Međutim, valja istaknuti da je, kao prvo, nedovoljno obrazložena odluka koja, s jedne strane, zahtijeva da je raniji žig bio u stvarnoj uporabi u smislu članka 42. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 i koja, s druge strane, ne precizira u kojoj mjeri podneseni dokazi idu u prilog ovom zaključku u odnosu na svaki proizvod ili uslugu ili svaku kategoriju proizvoda ili usluga u odnosu na koje je ta uporaba bila priznata. Kao drugo, valja također istaknuti da ta odredba žalbenom vijeću nameće utvrđivanje podudarnosti između proizvoda ili usluga za koje je procijenio da je stvarna uporaba dokazana i svih ili dijela proizvoda ili usluga za koje je navedeni žig bio registriran, kako bi kasnije bilo moguće donijeti ocjenu o vjerojatnosti dovođenja u zabludu (vidjeti u tom smislu presudu EQUITER, t. 19. supra , EU:T:2014:159, t. 27.).

24. Nepreciznost odluke OHIM‑a u tom dijelu onemogućuje provjeru je li žalbeno vijeće primijenilo članak 42. stavak 2. posljednju rečenicu Uredbe br. 207/2009, sukladno kojoj, „ako je raniji žig Zajednice rabljen u odnosu na samo jedan dio proizvoda ili usluga za koje je registriran, za potrebe ispitivanja prigovora, smatra se da je registriran samo za taj dio proizvoda ili usluga.“ Naime, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 42. stavaka 2. i 3. navedene uredbe proizlazi da ako je žig bio registriran za jednu kategoriju proizvoda ili usluga dovoljno široku kako bi se, u okviru toga, moglo razlikovati više potkategorija koje mogu biti autonomno utvrđene, dokaz o stvarnoj uporabi žiga u odnosu na dio tih proizvoda ili tih usluga uživa zaštitu u postupku povodom prigovora samo za potkategorije kojima pripadaju proizvodi ili usluge u odnosu na koje je žig stvarno bio rabljen. Nasuprot tome, ako je neki žig bio registriran za proizvode ili usluge definirane na potpuno precizan i određen način, tako da nije moguće stvoriti posebne odjele unutar kategorije o kojoj je riječ, onda dokaz o stvarnoj uporabi žiga u odnosu na navedene proizvode i usluge nužno obuhvaća cijelu tu kategoriju u svrhu prigovora (presude od 14. srpnja 2005., Reckitt Benckiser (Španjolska)/OHIM – Aladin (ALADIN), T‑126/03, Zb., EU:T:2005:288, t. 45. i od 13. veljače 2007., Mundipharma/OHIM – Altana Pharma (RESPICUR), T‑256/04, Zb., EU:T:2007:46, t. 23.).

25. Stoga je na žalbenom vijeću da ocijeni, u slučaju kada je dokaz o uporabi podnesen jedino u odnosu na dio proizvoda ili usluga iz kategorije za koju je raniji žig bio registriran i koje on navodi kao opravdanje za svoj prigovor, uključuje li ta kategorija samostalne potkategorije u koje su svrstani proizvodi i usluge u odnosu na koje je uporaba dokazana na način da se mora smatrati da je navedeni dokaz podnesen isključivo za tu potkategoriju proizvoda ili usluga ili, u suprotnom, da takve potkategorije nisu moguće (vidjeti u tom smislu presudu EQUITER, t. 19. supra , EU:T:2014:159, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

26. U predmetnom slučaju žalbeno vijeće je u točki 28. pobijane odluke zaključilo da je stvarna uporaba ranijeg žiga bila utvrđena za „kemijske proizvode za industriju, znanost; sirovu umjetnu smolu, sirovu plastiku; ljepila (ljepljive tvari) namijenjena za industriju“ iz razreda 1, za „uređaje za rasvjetu, grijanje, proizvodnju pare, kuhanje, hlađenje, sušenje, ventilaciju, vodoopskrbu i sanitarnu opremu“ iz razreda 11 i za „proizvode od polu obrađene plastike namijenjene za proizvodnju materijali za nepropusno zatvaranje, za brtvljenje i za izolaciju; nemetalne savitljive cijevi“ iz razreda 17, na kojima se temelji prigovor.

27. Kako bi obrazložilo svoj zaključak, žalbeno vijeće je u točkama 22. do 25. pobijane odluke utvrdilo da je politetrafluoroetilen (PTFE) koji je proizveo intervenijent bio rabljen, temeljem licencija, kao obloga za određen broj konačnih proizvoda trećih strana. Potom je u točki 26. pobijane odluke odbilo argument tužitelja prema kojem uporaba navedenog žiga nije bila dokazana u odnosu na konačne proizvode trećih strana kao takvih, s obrazloženjem da je obloga koja je potjecala od intervenijenta bila uključena u sastavni dio strukture tih proizvoda i da je taj žig bio istaknut u reklamnom materijalu koji se odnosio na te proizvode.

28. U tom pogledu valja utvrditi da je žalbeno vijeće, u okviru svojeg obrazloženja koje se odnosi na dokaze o stvarnoj uporabi ranijega žiga, u točki 22. pobijane odluke istaknulo da je činjenica da je intervenijent pružao PTFE u različitim oblicima, posebno smoli, lijevanoj smoli koja se dobiva zbijanjem granula, bijelom prahu ili disperziji fluoropolimera. Međutim, ti se proizvodi ne nalaze, kao takvi, među proizvodima za koje je raniji žig bio registriran.

29. Doduše, „smola“ se nalazi kao „sirova umjetna smola“ među proizvodima iz razreda 1 za koje je raniji žig bio registriran. Međutim, valja istaknuti da se umjetna smola kao polu obrađeni proizvod nalazi u razredu 17, kako to i proizlazi iz Nicanske klasifikacije. Međutim, žalbeno vijeće nije preciziralo je li smola koju je spomenulo u točki 22. pobijane odluke bila sirovi proizvod iz razreda 1, poput onih koji se odnose na raniji žig, ili poluobrađeni proizvod koji se nalazi u razredu 17, a u tom slučaju ona odgovara onima iz navedenog razreda za koje je raniji žig bio registriran.

30. Osim toga, čak i pod pretpostavkom da je žalbeno vijeće smatralo da je PTFE bio istovjetan „sirovoj umjetnoj smoli“ iz razreda 1 za koju je raniji žig bio registriran, iz pobijane odluke ne proizlazi koji je odnos tog proizvoda s drugim proizvodima iz istog razreda za koje je žalbeno vijeće procijenilo da je utvrđena stvarna uporaba.

31. Pobijana odluka ne omogućuje daljnje određivanje obuhvaća li žalbeno vijeće, upućivanjem na PTFE u različitim oblicima i na obloge ili sirovinu koji su primarni sastojak različitih proizvoda, sve proizvode ili dio proizvoda iz razreda 1 ili sve proizvode ili dio proizvoda iz razreda 17 za koje je raniji žig bio registriran.

32. Osim toga, valja utvrditi da, kada je riječ o zaključku u točki 26. pobijane odluke, žalbeno vijeće nije jasno identificiralo proizvode, među njima i one za koje je raniji žig bio registriran i one koji se navode kao opravdanje za prigovor, a na koje se taj zaključak morao primjenjivati. Među ostalim, žalbeno vijeće je u točkama 24. i 25. pobijane odluke spomenulo različite konačne proizvode trećih strana koji su od neljepljivog materijala koji potječe od intervenijenta, odnosno otporne zidne svjetiljke i staklene fluorescentne svjetiljke, zaštitu površine za vrtove, sustave kablova za visoke temperature za plinske turbine, lubrifikantnu impregnaciju za bicikle i vosak za automobile, cijevi, materijale za okvire teniskih reketa, samoljepljivu vrpcu za brtvljenje za pritege u vodoinstalaterstvu, kuhinjske spužve, proizvode od plastike koji se rabe za mikrovalno pečenje, kućanske uređaje i kuhinjsko posuđe. Međutim, valja utvrditi da nijedan od tih proizvoda nije među proizvodima za koje je raniji žig bio registriran i koji se navode kao opravdanje za prigovor.

33. Osim toga, detaljna obrazloženja koja je intervenijent iznio na raspravi, odgovarajući na pitanje koje je Opći sud postavio nastavno za ispitivanja tužitelja po tom pitanju, ne proizlaze iz obrazloženja pobijane odluke. Ne može se, pogotovo, na temelju obrazloženja pobijane odluke utvrditi jesu li „homopolimerna i kopolimerna smola, filmovi i apreture“, za koje je kao dokaz o stvarnoj uporabi intervenijent dostavio godišnje poslovne brojke na koje se poziva tužitelj, bili sirovi proizvodi iz razreda 1 ili poluobrađeni proizvodi iz razreda 17, niti se može utvrditi koje je proizvode od onih za koje je raniji žig bio registriran intervenijent izravno proizveo i komercijalizirao pod ranijim žigom i koji su bili konačni proizvodi trećih strana za koje je stvarna uporaba bila dokazana činjenicom da su oni koristili navedeni žig za svoje proizvode u čiji je sastav i strukturu bio uključen proizvod intervenijenta.

34. Međutim, nije na Općem sudu da, zbog nepostojanja dovoljnog obrazloženja koje bi omogućilo ispitivanje njezine zakonitosti, provodi analizu koja se temelji na razlozima koji ne proizlaze iz pobijane odluke. Naime, na OHIM‑u je da izvede dokaze vezano uz prijavu žiga Zajednice i da o njoj odluči. Potom, na Općem sudu je da izvršava, ako je moguće, sudski nadzor ocjene koju žalbeno vijeće provodi u donesenoj odluci, na temelju obrazloženja koje je žalbeno vijeće istaknulo u potporu svojeg zaključka. Nije na Općem sudu, nasuprot tome, da zamijeni OHIM u izvršavanju nadležnosti povjerenih potonjom Uredbom br. 207/2009 (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2006., Athinaiki Oikogeniaki Artopoiia/OHIM – Ferrero (FERRÓ), T‑35/04, Zb., EU:T:2006:82, t. 22.).

35. Stoga valja utvrditi da je pobijana odluka nedovoljno obrazložena jer ne omogućuje razumijevanje toga u kojoj su mjeri elementi koje je podnio intervenijent i koje je istaknulo žalbeno vijeće dokazali stvarnu uporabu ranijega žiga za svaki proizvod od onih za koje je raniji žig bio registriran i od onih koji se navode kao opravdanje za prigovor, za koje se ta uporaba smatrala dokazanom.

36. Međutim, to nedovoljno obrazloženje pobijane odluke ne odnosi se, kao takvo, na osnovnu tvrdnju koja se nalazi u točki 26. pobijane odluke i koju obuhvaća prvi dio drugog tužbenog razloga, prema kojem je uporaba ranijeg žiga dokazana u odnosu na konačne proizvode s obrazloženjem da su obloge intervenijenta uključene u sastav i strukture konačnih proizvoda trećih strana, tako da je tužitelj mogao u prvom dijelu drugog tužbenog razloga formulirati prigovore u pogledu ovog zaključka i braniti svoja prava. To se više ne odnosi na ocjenu dokazne snage dokaza o uporabi ranijeg žiga u odnosu na „homopolimernu i kopolimernu smolu, filmove i apreture“ koji su obuhvaćeni drugim dijelom drugog tužbenog razloga. Stoga je Opći sud mogao izvršavati svoj nadzor zakonitosti pobijane odluke u odnosu na te prigovore.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 42. stavaka 2. i 3. i članka 15. stavka 1. Uredbe br. 207/2009

37. Tužitelj ponajprije tvrdi da je žalbeno vijeće, u svrhu procjene stvarne uporabe ranijega žiga, uzelo u obzir dokaze koji se ne odnose na relevantno vremensko razdoblje.

38. Drugi argumenti tužitelja su izneseni u dva dijela.

39. U okviru prvog dijela drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da dokazi koji se odnose na relevantno razdoblje dokazuju, u najboljem slučaju, uporabu ranijeg žiga u odnosu na filmove, smolu, apreture, homopolimere, kopolimere koje treće strane koriste kao sirovinu, sastojke ili sastavne dijelove njihova konačnog proizvoda, pogotovo za površinu tih proizvoda, ali ne za te konačne proizvode.

40. Drugim dijelom tužitelj osporava da je intervenijent podnio dovoljne i odgovarajuće dokaze kako bi dokazao stvarnu uporabu ranijeg žiga čak i u odnosu na filmove, smolu, apreture, homopolimere i kopolimere. Sukladno mišljenju tužitelja, ne mogu se uzeti u obzir, u svrhu ocjene stvarne uporabe ranijeg žiga, dokazi koji nemaju datume, kao ni oni na kojima raniji žig nije izgledom bio „takav kakav je rabljen na tržištu“.

41. OHIM i intervenijent osporavaju argumente tužitelja.

42. U tom pogledu valja podsjetiti, kao prvo, da iz uvodne izjave 10. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da je zakonodavac procijenio da je zaštita ranijeg žiga bila opravdana jedino ako je taj žig bio stvarno rabljen. Članak 42. stavci 2. i 3. Uredbe br. 207/2009 propisuje da podnositelj prijave žiga Zajednice može zatražiti dokaz da je raniji žig bio u stvarnoj uporabi na području na kojem je zaštićen tijekom petogodišnjeg razdoblja koje je prethodilo datumu objave prijave žiga i koje on navodi kao opravdanje za prigovor (vidjeti presudu od 27. rujna 2007., La Mer Technology/OHIM – Laboratoires Goëmar (LA MER), T‑418/03, EU:T:2007:299, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

43. Na temelju pravila 22. stavka 3. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća br. 40/94 (SL L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), koja preciziraju odredbe članka 42. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 207/2009, dokaz o uporabi se mora odnositi na mjesto, trajanje, važnost i narav uporabe koja je svojstvena ranijem žigu (vidjeti presudu LA MER, t. 42. supra , EU:T:2007:299, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

44. Iako se pojam stvarne uporabe protivi, dakle, svakoj minimalnoj i nedovoljnoj uporabi da bi se moglo smatrati da je žig stvarno i djelotvorno rabljen na određenom tržištu, stvarna uporaba ne obuhvaća ni procjenu komercijalnog uspjeha niti nadzor gospodarske strategije poduzeća, kao ni ograničenje zaštite žigova isključivo na slučajeve njihova širokog komercijalnog korištenja (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2004., Sunrider/OHIM – Espadafor Caba (VITAFRUIT), T‑203/02, Zb., EU:T:2004:225, t. 38. i od 23. veljače 2006., Il Ponte Finanziaria/OHIM – Marine Enterprise Projects (BAINBRIDGE), T‑194/03, Zb., EU:T:2006:65, t. 32.).

45. Žig je u stvarnoj uporabi ako se rabi sukladno svojoj osnovnoj funkciji koja se sastoji u jamčenju istovjetnosti podrijetla proizvoda ili usluga za koje je registriran kako bi stvorio ili sačuvao tržište za te proizvode ili usluge, iz čega su isključene uporabe simbolične naravi čiji je jedini cilj osiguranje prava zajamčenih žigom. Štoviše, uvjet za stvarnu uporabu žiga zahtijeva da se on, takav kakav je zaštićen na relevantnom području, koristi javno i prema vani (vidjeti presudu LA MER, t. 42. supra , EU:T:2007:299, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

46. Preciznije, da bi se u određenom slučaju ispitao stvarni karakter uporabe žiga o kojem je riječ, valja provesti ukupnu ocjenu elemenata u spisu, vodeći računa o svim relevantnim čimbenicima određenog slučaja. Ocjena stvarnog karaktera uporabe žiga mora se zasnivati na ukupnosti činjenica i okolnosti prikladnih za utvrđivanje kakva je doista njegova tržišna uporaba, osobito imajući u vidu onu koja se smatra opravdanom u relevantnom ekonomskom sektoru kako bi se održali ili stvorili dijelovi tržišta u korist proizvoda ili usluga koji su zaštićeni žigom, prirodu tih proizvoda ili usluga, karakteristike tržišta te opseg i učestalost uporabe žiga (vidjeti presudu LA MER, t. 42. supra , EU:T:2007:299, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

47. Naposljetku, stvarna uporaba žiga ne može se dokazati vjerojatnošću ili pretpostavkama, nego se mora temeljiti na konkretnim elementima i ciljevima koji dokazuju djelotvornu i dovoljnu uporabu žiga na tržištu o kojem je riječ (vidjeti presudu LA MER, t. 42. supra , EU:T:2007:299, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

48. Sukladno pravilu 22. stavku 4. Uredbe br. 2868/95, dokazivanje je uglavnom ograničeno na podnošenje relevantnih dokaza kao što su ambalaže, etikete, tablice cijena, katalozi, računi, fotografije, objave u novinama, kao i pisane izjave iz članka 78. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 (presuda od 13. svibnja 2009., Schuhpark Fascies/OHIM – Leder & Schuh (jello SCHUHPARK), T‑183/08, EU:T:2009:156, t. 25.).

49. U svjetlu prethodnih razmatranja valja ispitati drugi tužbeni razlog.

50. U predmetnom slučaju iz točaka 6. i 7. pobijane odluke i analize dokumentacije koja se nalazi u spisu OHIM‑a podnesene Općem sudu proizlazi da se intervenijent, odgovarajući na zahtjev za dokazivanje stvarne uporabe ranijeg žiga, pozvao na dokumente podnesene u svrhu dokazivanja ugleda ranijeg žiga kao što su:

– izvadak s internetske stranice koja predstavlja karakteristike PTFE‑a;

– svjedočenje koje predstavlja povijest tih aktivnosti, proizvode i usluge koje je ponudio tužitelj pod žigom TEFLON, godišnji promet vezan uz ljepljive tvari koje je pod ranijim žigom stavio na tržište u Europi za 1998. do 2000. kao i godišnje troškove za licencije o uporabi svojih obloga za 2003. do 2006. i aktivnosti i troškove reklamiranja, posebno, za 2004. do 2007.;

– izvatke iz rječnika različitih jezika koji prevode izraz „teflon“;

– ispitivanja mišljenja i izvještaje podnesene tijekom lipnja, srpnja i studenoga 2001. kao i srpnja 2006. vezano uz poznavanje žiga TEFLON od strane potrošača, pogotovo na području država članica, karakteristike proizvoda koje je navedeni žig označio i mogućnosti njihove uporabe;

– popis podružnica koje izvršavaju svoje aktivnosti u svijetu, pogotovo na području Unije;

– smjernice za uporabu žiga TEFLON temeljem licencija, naslovljene „TEFLON Trademark Licence, Trademark Usage Rules“ (licencija žiga TEFLON, smjernice o uporabi žiga), nacionalne sudske odluke država članica u sporovima o neodobrenoj uporabi navedenog žiga kao i odluka OHIM‑a o prigovorima utemeljenima na žigu TEFLON;

– napomene o načinu predstavljanja žiga TEFLON i etikete proizvoda na kojima se nalazi navedeni žig;

– reklamni materijal i članke iz časopisa.

51. Intervenijent je također OHIM‑u podnio druge dokaze kako bi dokazao da je raniji žig u stvarnoj uporabi. Ti su se dokazi sastojali u:

– prometu ostvarenom u razdoblju od 2003.‑2008. na području država članica prodajom homopolimerne i kopolimerne smole, filmova i apretura, pod žigom TEFLON, kao i troškova reklamiranja tih proizvoda tijekom istog razdoblja;

– izvatku s njegove internetske stranice koja je prikazivala različite oblike i karakteristike proizvoda prodanih pod žigom TEFLON kao i njihovih mogućih uporaba;

– podatku koji se odnosi na povijest fluoropolimera, pogotovo PTFE‑a, takvih stavljenih na tržište pod žigom TEFLON, kao i mogućnosti njihove uporabe u različitim područjima industrije;

– brošurama i reklamnom materijalu vezano uz proizvode koji koriste obloge i sastavne dijelove koji su naznačeni žigom TEFLON;

– podatku vezano uz „Licenced Applicator Program“ (program ovlaštenih aplikatora) proizvoda obuhvaćenih žigom TEFLON kao i popisu ovlaštenih aplikatora kojima je on dao licencije s izvatcima s njihovih internetskih stranica ili brošura vezano uz uporabu njihovih proizvoda naznačenih žigom TEFLON u drugim proizvodima.

Relevantno razdoblje

52. U predmetnom slučaju prijava žiga Zajednice koju je podnio tužitelj bila je objavljena 25. veljače 2008. Stoga se petogodišnje razdoblje iz članka 56. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, tumačenog zajedno s člankom 42. stavkom 2. iste uredbe, odnosi, kao što to i proizlazi iz točke 21. pobijane odluke, na razdoblje od 25. veljače 2003. do 24. veljače 2008., uključujući te dane. Budući da je raniji žig bio žig Zajednice, državna područja za koja je zatražen dokaz o uporabi su ona država članica Unije.

53. Valja utvrditi da dokaz na kojem je žalbeno vijeće temeljilo svoj zaključak prema kojem je stvarna uporaba ranijeg žiga bila dokazana ne proizlazi iz relevantnog razdoblja, kako to tvrdi tužitelj. U točkama 22., 24. i 25. pobijane odluke spominje se španjolski časopis, objavljen 2002., koji ne može sam za sebe poslužiti kao dokaz o stvarnoj uporabi ranijeg žiga tijekom razdoblja između 25. veljače 2003. i 24. veljače 2008., uključujući te dane.

54. Međutim, valja utvrditi da su tržišno trajanje nekog proizvoda koje se općenito proširuje izvan naznačenog razdoblja i neprekinutost njegove uporabe dio napomena o kojima treba voditi računa prilikom utvrđivanja je li uporaba bila objektivno namijenjena stvaranju ili očuvanju dijela tržišta, te treba uzeti u obzir dokaze koji se ne odnose na relevantno razdoblje, a koji zbog toga nisu lišeni svakog interesa, i procijeniti ih zajedno s drugim dokazima zato što oni mogu dokazati stvarno tržišno iskorištavanje žiga (vidjeti u tom smislu presude od 13. travnja 2011., Bodegas y Viñedos Puerta de Labastida/OHIM – Unión de Cosecheros de Labastida (PUERTA DE LABASTIDA), T‑345/09, EU:T:2011:173, t. 32. i navedenu sudsku praksu, i od 16. studenoga 2011., Buffalo Milke Automotive Polishing Products/OHIM – Werner & Mertz (BUFFALO MILKE Automotive Polishing Products), T‑308/06, Zb., EU:T:2011:675, t. 65.).

55. Iz toga proizlazi da žalbeno vijeće, s obzirom na to da ono nije svoju ocjenu stvarne uporabe ranijeg žiga temeljilo samo na španjolskom časopisu spomenutom u gornjoj točki 53., nego je uzelo taj dokaz u obzir zajedno s drugim dokazima kako bi zaključilo da je stvarna uporaba ranijeg žiga dokazana, nije počinilo pogrešku koja se tiče dokaza uzetih u obzir u okviru te ocjene.

Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se odnosi na uporabu ranijeg žiga u odnosu na proizvode osim za „homopolimerne i kopolimerne smole, filmove i apreture“

56. Tužitelj tvrdi da se dokazi odnose na relevantno razdoblje i da, u najboljem slučaju, dokazuju uporabu ranijeg žiga u odnosu na filmove, homopolimernu i kopolimernu smolu i apreture, koji su „vjerojatno“ u razredu 1, koje treće strana koriste kao sirovinu, sastojke ili sastavne dijelove za svoje proizvode, pogotovo za njihove površine, ali ne za konačne proizvode kao takve. On tvrdi da je raniji žig bio istaknut na konačnim proizvodima trećih strana kao napomena o jednom od njegovih sastojaka, koji time doprinosi njihovoj promidžbi upućivanjem na kvalitetu sirovine naznačene žigom TEFLON, ali da su proizvodi sami za sebe uvijek obilježeni i prodani pod žigom samog proizvođača. Isto tako, uporaba ranijeg žiga od strane navedenih trećih strana ne predstavlja, prema mišljenju tužitelja „uporabu konačnog proizvoda“, nego proizvoda koji je proizveo intervenijent, odnosno filma, smole i obloge. Osim toga, budući da je pitanje eventualne sličnosti između sirovine koju koristi kao sastojak ili sastavni dio proizvoda i samog proizvoda dvojbeno, ne može se donijeti zaključak o uporabi žiga za takav proizvod iz dokaza o uporabi sirovine, eventualno slične, od koje se sastoji.

57. Posljedično, prema mišljenju tužitelja, suprotno onome što je ustvrdilo žalbeno vijeće, za proizvode iz razreda 11 i 17 nije bila dokazana stvarna uporaba ranijeg žiga.

58. OHIM ističe da nije rijetkost i da se može smatrati notornom činjenicom da se dva žiga rabe u odnosu na isti proizvod, s time da je jedan od njih žig proizvođača koji obilježava taj proizvod, a drugi žig koji obilježava njegov sastojak čija prisutnost može utjecati na izbor potrošača i može također biti odlučujuća u tom pogledu. Ta je pojava u marketinškoj literaturi poznata kao „oznaka sastojka“ ili „podvrsta podoznake“.

59. OHIM tvrdi da je žalbeno vijeće temeljito ispitalo dokaze koje je podnio intervenijent iz kojih proizlazi da je žig TEFLON, kao oznaka za oblogu, rabljen u odnosu na različite proizvode koje su proizvele treće strane, a koje uključuju tu oblogu u svom sastavu i svojoj strukturi, na način da se mora utvrditi da je stvarna uporaba ranijeg žiga bila dokazana u odnosu na te proizvode. Posljedično, OHIM ocjenjuje da je žalbeno vijeće, vodeći računa o specifičnosti sektora u kojem se primjenjuje „podoznaka“ i, nastavno na postojanje podsegmenta tržišta koje se sastoji od proizvoda koji se tržišno natječu na temelju vrste obloge koje se na njih primjenjuju, pravilno utvrdilo da je raniji žig, koji je „doslovno“ označavao posebnu vrstu obloge, osim toga, postao „podoznaka“ konačnih proizvoda.

60. Intervenijent ističe da je uporaba ranijeg žiga bila dokazana u odnosu na sve proizvode iz točke 28. pobijane odluke. On tvrdi da se, s obzirom na to da su smola, plastika, ljepljive tvari, kemijski proizvodi ili obloge koje od njega potječu dio sastava i strukture konačnih proizvoda trećih strana koji se prodaju pod ranijim žigom, na njihovu uporabu također može pozvati temeljem tih prodaja. On tvrdi u svojoj argumentaciji da je tužitelj pomiješao dva različita koncepta, s jedne strane, onaj proizvodnje i, s druge strane, onaj koji se odnosi na stavljanje proizvoda na tržište. Međutim, prema njegovu mišljenju, prilikom ocjene uporabe žiga valja odrediti je li neki proizvod prodan pod dotičnim žigom, neovisno o pitanju proizvodi li nositelj žiga dio (pogotovo smolu i oblogu) ili cijeli taj proizvod, odnosno je li proizvod prodan pod jednim ili više žigova. Činjenica da neki proizvod može biti označen s više žigova potvrđena je sudskom praksom Općeg suda.

61. U predmetnom slučaju žalbeno je vijeće u točki 22. pobijane odluke u pogledu dokaza o stvarnoj uporabi ranijeg žiga istaknulo da je intervenijent dostavio PTFE u različitim oblicima. Ono je potvrdilo da je intervenijent djelovao u okviru „Licenced Applicator Program“, čiji su članovi bili izabrani zbog njihovih znanja, iskustava i radnih kvaliteta pri primjeni obloge žiga TEFLON. U točkama 24. do 26. pobijane odluke žalbeno je vijeće istaknulo, pozivajući se na različite dokaze koje je podnio intervenijent, da su brojna poduzeća Unije rabila proizvode intervenijenta kao sastavne dijelove ili oblogu svojih različitih proizvoda „počevši od kuhinjskog posuđa do svemirske industrije, od automobila do rukovanja poluvodičima, od kablova namijenjenih komuniciranju do tkanina“.

62. Osim toga, iz točke 24. pobijane odluke u kojoj se spominju „korisnici koji djeluju temeljem licencije“, iz spisa postupka pred OHIM‑om, proslijeđenim Općem sudu i iz odgovora intervenijenta na pisano pitanje Općeg suda proizlazi da je intervenijent dodijelio licencije za uporabu žiga TEFLON trećim stranama za uključenje njihovih sirovina ili obloga u svoje proizvode. Stoga je korisnik jedne takve licencije ovlašten staviti svoj proizvod na tržište označavajući, osim svog vlastitog žiga, intervenijentov žig TEFLON. Ove je činjenice, osim toga, intervenijent potvrdio na raspravi odgovarajući na pitanja Općeg suda.

63. Istaknuvši u točki 26. pobijane odluke da obloge intervenijentovih proizvoda čine sastavni dio strukture konačnih proizvoda trećih strana i da je raniji žig prikazan u brošurama i reklamiranju tih proizvoda, žalbeno je vijeće odbilo argument tužitelja prema kojem „u odnosu na konačne proizvode nije bio podnesen dokaz o uporabi“.

64. Posljedično, žalbeno vijeće je zaključilo da je za proizvode spomenute u točki 26. supra u relevantnom razdoblju bila utvrđena uporaba ranijeg žiga na području Unije.

65. U tom pogledu treba podsjetiti da se ratio legis zahtjeva prema kojem žig mora biti u stvarnoj uporabi da bi bio zaštićen na temelju prava Unije temelji na činjenici da se registar OHIM‑a ne može smatrati strateškom i statičnom prijavom koja neaktivnom imatelju daje zakonski monopol neodređenog trajanja. U suprotnom i u skladu s uvodnom izjavom 10. Uredbe br. 207/2009, navedeni bi registar morao vjerno prikazivati podatke koje poduzeća stvarno rabe na tržištu za razlikovanje svojih proizvoda i usluga u gospodarskom svijetu (presuda od 15. rujna 2011., centrotherm Clean Solutions/OHIM – Centrotherm Systemtechnik (CENTROTHERM), T‑427/09, Zb., EU:T:2011:480, t. 24.).

66. S obzirom na argumentaciju stranaka, pitanje može li dokaz o uporabi ranijeg žiga u odnosu na konačne proizvode trećih strana čiji sastavni dio potječe od intervenijenta, istodobno s drugim žigovima tih proizvoda, biti dokaz stvarne uporabe ranijeg žiga u odnosu na konačne proizvode za koje je potonji žig bio registriran ocijenit će se u dva dijela. S jedne strane, valja ispitati mogu li se sastojak i proizvod čiji je on sastavni dio svrstati u istu skupinu proizvoda, tako da je dokaz uporabe ranijeg žiga u odnosu na konačne proizvode trećih strana koji čine njegov sastavni dio dokaz stvarne uporabe ranijeg žiga u odnosu na konačne proizvode za koje je potonji bio registriran. S druge strane, valja uzeti u obzir glavnu funkciju žiga koja označava tržišno podrijetlo proizvoda koje on označava.

– Pripadnost sastojka i proizvoda čiji je on sastavni dio istoj skupini proizvoda

67. Sukladno sudskoj praksi, članak 42. stavci 2. i 3. Uredbe br. 207/2009 se mora tumačiti na način da ima za cilj izbjegavanje da žig koji se rabi u odnosu na dio proizvoda uživa proširenu zaštitu s jedinim obrazloženjem da je bio registriran za široku paletu proizvoda ili usluga. U tim uvjetima, takvim su žigom pokriveni jedino proizvodi koji nisu u osnovi različiti od onih u odnosu na koje je nositelj ranijeg žiga mogao dokazati stvarnu uporabu, koji su svrstani u istu skupinu i koji jedino mogu biti podijeljeni na samovoljan način (vidjeti u tom smislu presudu ALADIN, t. 24. supra , EU:T:2005:288, t. 44. i 46.).

68. U predmetnom slučaju valja utvrditi da su ljepljive tvari kojima je intervenijent opskrbio svoje klijente, bilo preko potonjih bilo preko poduzeća koja je osnovao intervenijent, podvrgnute postupku preoblikovanja čiji su rezultat proizvodi koji su namijenjeni prodaji konačnom potrošaču kako bi se rabili kao takvi. U tim uvjetima, čak i pod pretpostavkom da konačni proizvodi trećih strana sadržavaju ljepljive tvari intervenijenta ili da je njihova obloga proizvedena od tih tvari, oni su, više svojom naravi nego svrhom i namjenom, u osnovi drugačiji od ljepljivih tvari i nisu svrstani u istu skupinu, koja se može podijeliti jedino samovoljno u smislu sudske prakse citirane u točki 67. supra (vidjeti u tom smislu i per analogiam presudu od 3. svibnja 2012., Conceria Kara/OHIM – Dima (KARRA), T‑270/10, EU:T:2012:212, t. 53.).

69. Iz toga u predmetnom slučaju proizlazi da dokaz uporabe ranijeg žiga u odnosu na konačne proizvode trećih strana čiji sastavni dio potječe od intervenijenta ne omogućuje izvođenje zaključka o njegovoj uporabi u odnosu na konačne proizvode za koje je potonji bio registriran. Žalbeno vijeće nije u potporu svojem zaključku iz točke 26. pobijane odluke istaknulo nijedan argument koji bi potvrdio tu tvrdnju. Stoga je žalbeno vijeće pogrešno utvrdilo da je u odnosu na konačne proizvode na tom temelju ustanovljena stvarna uporaba žiga TEFLON.

– Osnovna funkcija ranijeg žiga

70. Iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 45. supra proizlazi da stvarna uporaba žiga može biti utvrđena samo ako se taj žig rabi kao jamac podrijetla identiteta proizvoda ili usluga za koje je bio registriran. Međutim, smatrati kao utvrđen zaključak žalbenog vijeća u točki 26. pobijane odluke istovjetno je smatranju da ti konačni proizvodi potječu od intervenijenta i njegovih klijenata iako to ne proizlazi iz njihova stvarnog tržišnog iskorištavanja, kao ni iz spisa (vidjeti u tom smislu presudu KARRA, t. 68. supra , EU:T:2012:212, t. 54.).

71. Upravo suprotno, iz spisa proizlazi da treće strane rabe žig TEFLON kako bi istaknule prisutnost sirovine ili obloge koja je izvorno intervenijentova, kako to tvrdi tužitelj, a ne kako bi taj žig bio izvorna poveznica podrijetla bilo između intervenijenta i proizvoda trećih strana bilo između tih trećih strana i njihova proizvoda.

72. Naime, kao prvo, intervenijent je u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda istaknuo da je uporaba žiga TEFLON od strane trećih strana bila podvrgnuta ispunjenju brojnih uvjeta čiji je cilj, u načelu, da se ovi posljednji opskrbe sirovinom koja potječe od intervenijenta, bilo izravno od samog intervenijenta bilo od korisnika koje je potonji ovlastio, da se njihovi proizvodi koji su proizvedeni s tim predmetom podvrgnu odobrenju intervenijenta ili korisnika kojeg je intervenijent ovlastio i da potpišu ugovor o licenciji za navedeni žig. Osim toga, iz dokumenta priloženog tom odgovoru naslovljenog „Trademark usage guidelines“ (smjernice za uporabu žiga) proizlazi da korisnik licencije mora koristiti sljedeći tekst prilikom prodaje svojeg proizvoda: „Proizveden i distribuiran od strane [korisnika licencije] koji preuzima odgovornost za proizvodnju ovog proizvoda“.

73. Kao drugo, primjeri načina uporabe ranijeg žiga koje je intervenijent naveo u smjernicama za uporabu žiga TEFLON na temelju licencija, naslovljenih „TEFLON Trademark Licence, Trademark Usage Rules“, poput ovih iz OHIM‑ovog spisa, proslijeđenog Općem sudu, kao i onih navedenih u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, ilustriraju također činjenicu da je intervenijent proširio označavanje obloge, smole ili drugih sirovina ili sastojaka navedenim žigom, a ne da je naznačio komercijalno podrijetlo konačnih proizvoda trećih strana koji uključuju te tvari. Naime, precizirano je, primjerice, da intervenijent kao ispravnu uporabu ranijeg žiga podrazumijeva uporabu u odnosu na konačni proizvod trećih strana sljedećeg teksta: „Valves coated with TEFLON non‑stick resin“ (ventili obloženi neljepljivom smolom TEFLON), „TEFLON brand resin“ (smola žiga TEFLON), „Wear resistance with TEFLON fluoropolymer“ (otpornost na uporabu s TEFLON fluoropolimerom), „Valves lined with TEFLON industrial coatings“ (dvostruko obloženi industrijski ventili TEFLON) ili „I cook with pans that have TEFLON coating“ (Kuham s posudama koje imaju oblogu od teflona).

74. Osim toga, valja istaknuti da je OHIM priznao da žig TEFLON „doslovno“ označava određenu vrstu obloge (vidjeti točku 59. supra ).

75. Kao treće, iz dokaza koje je intervenijent podnio OHIM‑u proizlazi da je raniji žig rabljen pozivanjem na konačne proizvode trećih strana zajedno s vlastitim žigom svojeg proizvođača. OHIM i intervenijent smatraju da je riječ o „podžigovima“ navedenih konačnih proizvoda.

76. Točno je, kako to i proizlazi iz sudske prakse na koju se poziva intervenijent, da ne postoji nikakvo pravilo u području žiga Zajednice koje obvezuje protivnu stranu da ona sama dokazuje uporabu ranijeg žiga, neovisno o svim drugim žigovima (presude od 8. prosinca 2005., Castellblanch/OHIM – Champagne Roederer (CRISTAL CASTELLBLANCH), T‑29/04, Zb., EU:T:2005:438, t. 33. i 34.; od 21. rujna 2010., Villa Almè/OHIM – Marqués de Murrieta (i GAI), T‑546/08, EU:T:2010:404, t. 20. i od 14. prosinca 2011., Völkl/OHIM – Marker Völkl (VÖLKL), T‑504/09, Zb., EU:T:2011:739, t. 100.).

77. Međutim, u predmetima u kojima su donesene presude navedene u točki 76. supra , žigovi koji se odnose na isti proizvod označavaju i njegovo isto komercijalno podrijetlo, te je stoga svaki bio sposoban, neovisno o ostalima, ispunjavati svoju osnovnu funkciju. Međutim, u predmetnom slučaju, kao što je gore i istaknuto, raniji žig istaknut je na konačnim proizvodima trećih strana kao napomena prisutnosti sastojka koji potječe od intervenijenta, ali su sami proizvodi uvijek bili označeni i prodani pod vlastitim žigom proizvođača, koji označava komercijalno podrijetlo tog proizvoda.

78. Takva tržišna praksa odražava želju proizvođača konačnih proizvoda da potrošačima naznače da se radi o izvornim preoblikovanjima sirovina označenih žigom TEFLON i da omoguće potrošačima saznanje o konačnom proizvođaču tih proizvoda (vidjeti u tom smislu presudu KARRA, t. 68. supra , EU:T:2012:212, t. 55.).

79. Kao četvrto, valja podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da je cilj osnovne funkcije žiga u okviru ocjene njegove uporabe, odnosno označavanja komercijalnog podrijetla proizvoda ili usluge, omogućavanje potrošačima koji kupe proizvod ili uslugu koju žig označava da prilikom iduće kupnje jednako odaberu ako se iskustvo pokaže pozitivnim, odnosno da odaberu drugačije ako se iskustvo pokaže negativnim (presuda od 27. veljače 2002., REWE‑Zentral/OHIM (LITE), T‑79/00, Zb., EU:T:2002:42, t. 26.).

80. U predmetnom slučaju uporaba žiga TEFLON u odnosu na konačne proizvode trećih strana ne osigurava ostvarivanje osnovne funkcije tog žiga u smislu sudske prakse koju se navodi u točki 79. supra u pogledu tih konačnih proizvoda. Naime, okolnosti predmetnog slučaja istaknute u točkama 70. do 78. supra navode na zaključak da potrošač može bez poteškoća razlikovati komercijalno podrijetlo, s jedne strane, neljepljivih tvari označenih žigom TEFLON i, s druge strane, konačnog proizvoda označenog žigom proizvođača. Ako se iskustvo potrošača pokaže pozitivnim što se tiče obloge ili nekog drugog sastojka konačnog proizvoda trećih strana označenog žigom TEFLON, on će potražiti odgovarajući proizvod koji sadržava sastojak označen tim žigom. Stoga prisutnost žiga TEFLON u konačnim proizvodima trećih strana usmjerava izbor potrošača k proizvodu s kojim je imao pozitivno iskustvo što se tiče obloge ili određenih funkcionalnih karakteristika proizvoda zbog prisutnosti sirovine označene tim žigom, a ne onih koje se tiču konačnog proizvoda kao takvog. Nasuprot tome, ako se iskustvo potrošača ili korisnika konačnog proizvoda pokazalo kao pozitivno, on će potražiti isti proizvod sa žigom podrijetla proizvođača koji je naznačen na tom proizvodu.

81. Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da TEFLON, koji treće strane rabe u odnosu na svoje konačne proizvode, ne ispunjava osnovnu funkciju jamčenja podrijetla tih proizvoda. Posljedično, suprotno onome što je žalbeno vijeće zaključilo u točki 26. pobijane odluke, takva uporaba ranijeg žiga za te proizvode ne može se smatrati uporabom u smislu članka 42. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 207/2009.

82. Zaključci u točkama 69. i 81. supra ne mogu se pobiti argumentima OHIM‑a kao ni onima intervenijenta.

83. Kao prvo, ne može biti uspješan argument OHIM‑a kojim se poziva na specifične karakteristike konačnih proizvoda o kojima je riječ i na određene uvjete tržišta tih proizvoda prema, kojem stvarna uporaba žiga TEFLON koja označava sastojak mora biti prihvaćena i u odnosu na konačne proizvode trećih strana čiji je taj sastojak dio, s obzirom na to da se proizvodi o kojima je riječ tržišno natječu na temelju svoje obloge ili sirovine od koje se sastoje.

84. U tom pogledu valja istaknuti da iz sudske prakse navedene u točki 46. supra doduše proizlazi da se karakteristike proizvoda, kao i one predmetnog tržišta, koje imaju utjecaj na tržišnu strategiju nositelja žiga moraju uzeti u obzir prilikom ocjene stvarne uporabe žiga. Međutim, iako na izbor potrošača, što se tiče konačnog proizvoda, mogu utjecati karakteristike koje proizvod ima na osnovi činjenice prisutnosti sirovine ili sastojka i da, posljedično, tržište za taj proizvod može biti stvoreno u funkciji nekog sastojka koji sadržava, poput, u predmetnom slučaju, obloge označene ranijim žigom, to ne podrazumijeva da se može smatrati da žig koji označava taj sastojak i njegovo komercijalno podrijetlo označava komercijalno podrijetlo tog proizvoda.

85. Naime, prisutnost ranijeg žiga koji označava sastojak proizvoda u reklamiranju, brošurama ili čak na samom proizvodu, koju žalbeno vijeće ističe u točki 26. pobijane odluke, predstavlja tržišnu strategiju proizvođača konačnog proizvoda navođenja određenih osnovnih karakteristika tog proizvoda uslijed prisutnosti sastojka označenog žigom TEFLON.

86. Uporaba žiga TEFLON u odnosu na konačne proizvode trećih strana može također imati za posljedicu da on ispunjava reklamnu funkciju ili funkciju komuniciranja koja ima za cilj informiranje ili uvjeravanje potrošača (vidjeti vezano uz reklamne funkcije i komunikaciju žiga, presude od 18. lipnja 2009., L’Oréal i dr., C‑487/07, Zb., EU:C:2009:378, t. 58. i od 23. ožujka 2010., Google France i Google, C‑236/08 do C‑238/08, Zb., EU:C:2010:159, t. 75., 77. i 91.). Međutim, on time ne ispunjava osnovnu funkciju jamčenja podrijetla konačnog proizvoda, koja je jedina relevantna prilikom ocjene stvarne uporabe žiga u smislu članka 42. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 207/2009.

87. Kao drugo, točno je, kako to ističe intervenijent, da stvarna uporaba žiga u odnosu na proizvode za koje je registriran ne pretpostavlja nužno da je nositelj koji se poziva na uporabu svojeg žiga za te proizvode i njihov proizvođač. Pogotovo, iz članka 15. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da se nositelj žiga može pozvati na njegovu uporabu od strane treće osobe uz njegovo odobrenje. Međutim, treća strana može rabiti žig za proizvode koje sama proizvodi i stavlja na tržište. Osim toga, nije rijetko da nositelj žiga pod njim na tržište stavlja proizvode koje proizvodi putem nekog drugog poduzeća.

88. Međutim, nijedna od ovih okolnosti nije bila utvrđena niti se na nju itko pozivao u predmetnom slučaju vezano uz uporabu žiga TEFLON u odnosu na konačne proizvode trećih strana. Intervenijent nije podnio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je žig TEFLON rabljen od strane trećih strana u odnosu na konačne proizvode u svrhu označavanja komercijalnog podrijetla tih proizvoda bilo da potječu od intervenijenta bilo od trećih strana, kako je to istaknuto u točkama 70. i sljedećim supra .

89. Kao treće, kada je riječ o argumentu intervenijenta koji se temelji na presudi od 11. ožujka 2003., Ansul (C‑40/01, Zb., EU:C:2003:145, t. 41.), a koji je istaknuo na raspravi, valja navesti da je Sud u navedenoj presudi doduše priznao da se u slučaju kada su sastavni dijelovi proizvoda prodani pod istim žigom stvarna uporaba žiga za te dijelove mora analizirati kao da se odnosi na proizvode koji su već stavljeni na tržište i kao da su takve prirode da su usmjereni na zadržavanje prava nositelja na te proizvode. Međutim, čak i pod pretpostavkom da se situacija s sastavnim dijelovima može usporediti s onom sastojka koji čini sastavni dio konačnog proizvoda koji se, u načelu, ne može zamijeniti tijekom trajanja proizvoda, valja utvrditi da su okolnosti u predmetnom slučaju drugačije od onih koje su dovele do gore navedene presude Ansul (EU:C:2003:145). Naime, iz nje proizlazi da je komercijalno podrijetlo sastavnog dijela o kojem je riječ i proizvoda za koji su ti sastavni dijelovi morali biti rabljeni bilo isto. Međutim, u predmetnom slučaju konačni proizvodi trećih strana su drugačijeg komercijalnog podrijetla od onog od sastojka koji je označen žigom TEFLON koji potječe od intervenijenta.

90. Kao četvrto, rizik nepoštenog postupanja treće strane koja bi mogla htjeti registrirati žig istovjetan ranijem žigu ili sličan ranijem žigu za konačne proizvode ili pitanje eventualnog ugleda ranijeg žiga koje je intervenijent istaknuo na raspravi irelevantni su za ocjenu stvarne uporabe ranijeg žiga. U svakom slučaju, zaključci iz točaka 69. i 81. supra ne uskraćuju ranijem žigu svu zaštitu glede prijave za registraciju istovjetnog ili sličnog žiga za konačne proizvode. Naime, ništa ne sprječava intervenijenta da se pozove, ako je primjenjivo, na to da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu trećih strana u odnosu na taj žig uzimanjem u obzir eventualne sličnosti proizvoda i žigova i, ako se ona doista i utvrdi, razlikovnog karaktera koji je veći od uobičajenog zbog toga što je javnost upoznata s ranijim žigom na tržištu. Nije isključeno niti da takva vjerojatnost dovođenja u zabludu može biti istaknuta u odnosu na prijavu žiga sličnog ranijem žigu ili istovjetnog ranijem žigu u odnosu na proizvode koji nisu slični ako intervenijent utvrdi ugled ranijeg žiga, u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009.

91. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da pobijana odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava utoliko što je žalbeno vijeće u točki 26. pobijane odluke zaključilo da je intervenijent utvrdio uporabu ranijeg žiga u odnosu na konačne proizvode zbog toga što obloge koje je proizveo intervenijent čine dio sastava i strukture konačnih proizvoda trećih strana i zbog toga što je raniji žig bio izložen u brošurama i reklamiranju tih proizvoda.

Drugi dio drugog tužbenog razloga koji se odnosi na uporabu ranijeg žiga u odnosu na „homopolimernu i kopolimernu smolu, filmove i apreture koji se vjerojatno nalaze u razredu 1“

92. Tužitelj osporava da je intervenijent podnio dostatne i prikladne dokaze u svrhu dokazivanja stvarne uporabe ranijeg žiga čak i za „homopolimernu i kopolimernu smolu, filmove i apreture“, za koje je smatrao da se „vjerojatno“ nalaze u razredu 1. Prema njegovu mišljenju, u svrhu ocjene stvarne uporabe ranijeg žiga ne mogu se uzeti u obzir dokazi koji ne sadržavaju datume, kao ni oni na kojima raniji žig nije bio označen „onako kako je označen na tržištu“.

93. Na raspravi je tužitelj, odgovarajući na pisano pitanje Općeg suda, detaljno obrazložio da u okviru tog argumenta posebno tvrdi da podnošenjem dokaza koji se odnose na godišnji promet proizvoda kao što su „homopolimerna i kopolimerna smola, filmovi i apreture“ intervenijent nije dostavio dokaze dostatne za dovođenje ranijeg žiga u vezu s tim proizvodima. Nasuprot tome, dokazi vezani uz žig TEFLON se odnose, sukladno mišljenju tužitelja, jedino na konačne proizvode trećih strana. Međutim, za ove posljednje proizvode intervenijent nije podnio dokaze koji omogućuju procjenjivanje količine prodaje.

94. U tom pogledu, valja podsjetiti da se pitanje je li uporaba ranijeg žiga stvarna mora ocjenjivati općenito, uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike predmetnog slučaja. Ta ocjena podrazumijeva određenu međuuovisnost čimbenika koji se uzimaju u obzir (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2004., MFE Marienfelde/OHIM – Vétoquinol (HIPOVITON), T‑334/01, Zb., EU:T:2004:223, t. 36. i VITAFRUIT, t. 44. supra , EU:T:2004:225, t. 42.). Dakle, nije riječ o analizi svakog dokaza zasebno, nego o njihovoj zajedničkoj analizi, kako bi se iz njih mogao utvrditi najvjerojatniji i dosljedan smisao. U takvoj analizi se ne može isključiti činjenica da samo skup dokaza omogućuje utvrđivanje činjenica koje se mogu dokazati jer svaki od tih dokaza, sam za sebe, nije sposoban dokazati točnost tih činjenica (presude od 15. prosinca 2010., Epcos/OHIM – Epco Sistemas (EPCOS), T‑132/09, EU:T:2010:518, t. 28. i od 29. veljače 2012., Certmedica International i Lehning entreprise/OHIM – Lehning entreprise i Certmedica International (L112), T‑77/10 i T‑78/10, EU:T:2012:95, t. 57.).

95. U predmetnom slučaju raniji žig se posebno nalazi u brošurama, reklamama ili izvatcima s internetskih stranica koje se odnose na konačne proizvode trećih strana, kako to tužitelj i priznaje. Doduše, pojedini od tih dokumenata nisu datirani, ali se ipak mogu, u okviru globalne ocjene, uzeti u obzir zajedno s drugim dokazima koji se odnose na relevantno razdoblje u svrhu utvrđivanja stvarne uporabe ranijeg žiga (vidjeti u tom smislu presudu od 17. veljače 2011., J & F Participações/OHIM – Plusfood Wrexham (Friboi), T‑324/09, EU:T:2011:47, t. 33.).

96. U tom pogledu valja ponajprije istaknuti da određeni časopisi ili izvatci s internetskih stranica koje navodi žalbeno vijeće sadržavaju datum i da se odnose na relevantno razdoblje.

97. Potom, kako je i utvrđeno u okviru analize prvog dijela drugog tužbenog razloga, raniji žig su treće strane rabile kako bi uputile na obloge ili sirovine koje potječu od intervenijenta. Te obloge i sirovine odgovaraju, u pogledu podataka koje je podnio intervenijent vezano uz moguće uporabe proizvoda koje stavlja na tržište pod ranijim žigom, proizvodima koje pod njim prodaje intervenijent tijekom relevantnog razdoblja, kako to osobito i proizlazi iz svjedočenja i dokumenta koji se odnosi na godišnji promet ostvaren prodajom „homopolimerne i kopolimerne smole, filmova i apreture“ na području Unije za razdoblje od 2003. do 2008., na koje tužitelj upućuje. Tužitelj nije podnio nijedan dokaz kojim bi dokazao netočnost tog godišnjeg prometa koji je intervenijent prikazao i koji se odnosi na relevantno razdoblje. Nije osporavao ni relevantnost podataka koji se nalaze u tim dokumentima.

98. Konačno, iz spisa i pogotovo iz dva dokumenta navedena u točki 97. supra, čiji sadržaj tužitelj nije osporavao, proizlazi da je intervenijent tijekom relevantnog razdoblja uložio velike napore u reklamiranje proizvoda koje je komercijalizirao pod žigom TEFLON. Kao što proizlazi iz sudske prakse, uporaba žiga može se smatrati stvarnom kada je taj žig rabljen da bi se pridobilo klijente, posebno u okviru reklamnih kampanja (vidjeti u tom smislu presudu Ansul, t. 89. supra , EU:C:2003:145, t. 37.). Taj element predstavlja, dakle, drugu važnu indiciju stvarne uporabe ranijeg žiga tijekom relevantnog razdoblja u odnosu na neljepljive tvari intervenijenta (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 2006., Gagliardi/OHIM – Norma Lebensmittelfilialbetrieb (MANŪ MANU MANU), T‑392/04, EU:T:2006:400, t. 86.).

99. Proizlazi da je dokaze koji nemaju datume i one u kojima je raniji žig označen u poveznici s konačnim proizvodima trećih strana žalbeno vijeće moglo legitimno uzeti u obzir u okviru ocjene dokaza u odnosu na proizvode koji potječu od intervenijenta. Ovaj dio drugog tužbenog razloga treba, dakle, odbiti.

100. Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da pobijanu odluku treba poništiti zbog, s jedne strane, nedovoljnog obrazloženja zaključka žalbenog vijeća u točki 28. pobijane odluke i, s druge strane, zbog pogreške koja se tiče prava što se tiče zaključka žalbenog vijeća u točki 26. pobijane odluke. U tim okolnostima ne treba ispitati prvi tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj ni pitanje dopuštenosti dokumenata koje je on podnio Općem sudu u potporu ovom tužbenom razlogu.

Troškovi

101. U skladu s odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da OHIM nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova tužitelja, sukladno zahtjevima ovog potonjeg. Budući da tužitelj nije zahtijevao da se intervenijentu naloži snošenje troškova, valja odlučiti da će on snositi vlastite troškove.

Operativni dio

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1. Poništava se odluka prvog žalbenog vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) od 29. rujna 2011. (predmet R 2005/2010‑1).

2. OHIM snosi vlastite troškove i troškove Polytetre GmbH.

3. EI du Pont de Nemours and Company snosi vlastite troškove.