1. 

Zaštita autorskog prava predstavlja iznimno složeno područje prava u kojem se isprepliću različiti interesi i u kojem je brzina tehnološkog razvoja iz temelja promijenila i nastavlja mijenjati samu prirodu zaštićenih djela, načine njihove uporabe, kao i načine njihova stavljanja na tržište postavljajući neprestano nove izazove za zaštitu prava autora tih djela i pravednu ravnotežu predmetnih interesa.

2. 

U okviru strategije čiji je cilj potaknuti razvoj informacijskog društva u Europi, zakonodavac Europske unije nastojao je uskladiti određene aspekte autorskog prava donošenjem, među ostalim, Direktive 2001/29/EZ (u daljnjem tekstu: Direktiva 2001/29) ( 2 ) na koju se odnosi ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Austrija). Direktiva 2001/29 donesena je s iskazanim ciljevima postizanja usklađenog pravnog okvira na unutarnjem tržištu kojim će se osigurati izostanak narušavanja koja proizlaze iz različitosti propisa država članica ( 3 ) i omogućiti prilagođavanje novim oblicima iskorištavanja prava, novim oblicima korištenja i tehnološkom razvoju ( 4 ).

3. 

Međutim, kao kompromisno rješenje između različitih pravnih tradicija i gledišta koja postoje u državama članicama Unije ( 5 ), Direktivom 2001/29 nisu usklađeni razni aspekti uređenja autorskog prava, predviđajući brojna odstupanja i ostavljajući državama članicama znatan manevarski prostor u njezinu prenošenju u nacionalno zakonodavstvo, te se postavlja pitanje je li zakonodavac Unije, unatoč iskazanim ciljevima, u praksi zapravo odustao od usklađivanja autorskog prava ( 6 ).

4. 

U tim okolnostima Direktiva je prouzročila razne probleme u provedbi, među kojima postupak pred nacionalnim sudom u okviru kojeg su Sudu u ovom predmetu postavljena četiri prethodna pitanja predstavlja paradigmatski primjer. Naime, taj se postupak odnosi na spor između međunarodne grupe koja se bavi stavljanjem medija za bilježenje na tržište putem interneta i udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih prava u pogledu plaćanja „pravične naknade” koja je predviđena Direktivom 2001/29 kao naknada štete za uporabu djela zaštićenih autorskim pravom. Konkretna primjena pojma pravične naknade od strane država članica jedno je od najsloženijih pitanja u Direktivi 2001/29 i nastavlja stvarati probleme u pogledu odnosa između te direktive i raznih nacionalnih propisa kojima se ona prenosi u nacionalno zakonodavstvo. Sud je već imao prilike baviti se tim pitanjem i sastaviti određena načela kao smjernice za ovo područje ( 7 ), a uskoro će se u nekoliko slučajeva morati ponovo baviti tim pitanjem ( 8 ).

5. 

Međutim, prije analiziranja pitanja postavljenih u ovom predmetu u kojem se od Suda, s jedne strane, traži da upotpuni svoju sudsku praksu u pogledu pojma pravične naknade i, s druge strane, odgovori na određena nova posebna pitanja koja se u tom pogledu postavljaju, moram istaknuti da su odgovori koje je Sud dao i koje će dati na različita pitanja koja nacionalni sudovi postavljaju nužno obuhvaćeni pravnim okvirom koji utvrđuju postojeća pravila prava Unije. Iako u utvrđenom pravnom okviru odgovori Suda daju važne smjernice za konkretno utvrđivanje oblika, opsega i načina zaštite autorskog prava i postizanje ravnoteže između različitih interesa o kojima je riječ, zakonodavac Unije ipak je dužan osigurati odgovarajući pravni okvir kojim će se na temelju odluka, među ostalim i političke prirode, omogućiti nedvosmisleno utvrđivanje tih oblika, opsega i načina, kao i postizanje te ravnoteže. S tog gledišta mora se s odobravanjem pozdraviti nedavna inicijativa koju je preuzela Europska komisija odobrenjem akcijskog plana čiji je cilj osuvremenjivanje autorskog prava ( 9 ).

6. 

U tom pogledu smatram da je važno primijetiti i to da se iz analize određenih pitanja postavljenih u ovom predmetu čini jasnim da brojni problemi primjene Direktive 2001/29 proizlaze iz nedostatne razine usklađenosti područja autorskog prava u Uniji. Time se prema mojem mišljenju dokazuje da, iako je važno poštovati gore navedene različite pravne tradicije i gledišta koji u tom području postoje u državama članicama, ipak u svrhu razvoja suvremenog pravnog okvira za područje autorskog prava u Europi kojim se, uzimajući u obzir različite interese, omogućuje postojanje istinskog jedinstvenog tržišta u tom sektoru promicanjem kreativnosti, inovacija i pojave novih oblika gospodarskih djelatnosti, treba nastojati postići puno veću razinu usklađenosti nacionalnih propisa u odnosu na razinu postignutu Direktivom 2001/29.

7.

U smislu članka 2. Direktive 2001/29, države članice autorima u načelu priznaju isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje njihovih djela bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima.

8.

Međutim, članak 5. stavci 2. i 3. Direktive 2001/29 omogućuju državama članicama da predvide razne iznimke i ograničenja tog prava. Osobito u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) te direktive, države članice mogu predvidjeti iznimku isključivog prava autora na reproduciranje svojeg djela u odnosu na „reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu” (takozvana iznimka „za privatno umnožavanje”) ( 10 ).

9.

Članak 42. Urheberrechtsgesetza ( 11 ) (austrijski Zakon o autorskom pravu; u daljnjem tekstu: UrhG) predviđa kako slijedi:

„1.   Svaka osoba može napraviti pojedinačne preslike djela na papiru ili na sličnom mediju za svoju osobnu uporabu.

2.   Svaka osoba može napraviti pojedinačne preslike djela na medijima različitima od onih koji su navedeni u stavku 1., za svoju osobnu uporabu i u svrhe istraživanja ako je to opravdano nekomercijalnim ciljem koji se želi postići.

3.   Svaka osoba za svoju osobnu uporabu može napraviti pojedinačne preslike djela koja su objavljena kao dio novinskih izvješća pod uvjetom da se radi o sličnoj uporabi.

4.   Svaka fizička osoba može za svoju privatnu uporabu i u svrhu koja nije izravno ili neizravno komercijalna napraviti pojedinačne preslike djela na medijima različitima od onih navedenih u stavku 1.

5.   Ako nije drukčije propisano stavcima 6. i 7. ovog članka, umnožavanje čiji je cilj staviti djelo na raspolaganje javnosti putem njegove preslike ne smatra se umnožavanjem za privatnu ili osobnu uporabu. Preslike napravljene za privatnu ili osobnu uporabu ne smiju se upotrebljavati za stavljanje djela na raspolaganje javnosti.

(…)”.

10.

Članak 42. stavak 6. UrhG‑a u određenim okolnostima predviđa takozvanu iznimku za osobnu uporabu u podučavanju u korist škola i sveučilišta. Stavak 7. istoga članka u određenim okolnostima predviđa iznimku za preslike koje su umnožili subjekti dostupni javnosti koji skupljaju djela u svrhu koja nije izravno ili neizravno gospodarska ili komercijalna (takozvano kolekcionarsko umnožavanje za osobnu uporabu).

11.

Članak 42.b UrhG‑a predviđa:

„1.   Ako se može očekivati da će se djelo koje je radiodifuzirano ili stavljeno na raspolaganje javnosti ili snimljeno na medij za bilježenje slika ili zvuka i koje je proizvedeno u komercijalne svrhe zbog svoje prirode reproducirati, u smislu članka 42. stavaka 2. do 7., fiksiranjem na medij za bilježenje slika ili zvuka za osobnu ili privatnu uporabu, autor ima pravo na primjerenu naknadu (naknada za prazne nosače zvuka ili slike) ako je medij za bilježenje stavljen na nacionalno tržište u komercijalne svrhe i uz naplatu. Medijima za bilježenje smatraju se prazni mediji za bilježenje slika ili zvuka koji su prilagođeni takvom reproduciranju ili drugi mediji za bilježenje slika ili zvuka koji imaju tu namjenu.

(…)

3.   Sljedeće osobe dužne su platiti primjerenu naknadu:

(…)

5.   Samo udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih prava mogu ostvariti pravo na naknadu predviđenu stavcima 1. i 2.

6.   Udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava dužna je vratiti primjerenu naknadu:

12.

Članak 13. Verwertungsgesellschaftengesetza (austrijskog Zakona o udrugama za kolektivno ostvarivanje prava, u daljnjem tekstu: VerwGesG ( 12 )) određuje:

„1.   Udruge za kolektivno ostvarivanje prava mogu osnovati socijalne i kulturne ustanove za nositelje prava koje zastupaju, kao i za članove njihovih obitelji.

2.   Udruge za kolektivno ostvarivanje prava koje ostvaruju pravo na naknadu za prazne nosače slika ili zvuka obvezne su osnovati socijalne ili kulturne ustanove i uplatiti im 50 % iznosa prihoda ostvarenih na temelju te naknade nakon odbitka pripadajućih troškova poslovanja.”

13.

Društvo tužitelj u glavnom postupku, Austro‑Mechana Gesellschaft zur Wahrnehmung mechanisch‑musikalischer Urheberrechte Gesellschaft m.b.H. (u daljnjem tekstu: Austro‑Mechana) je udruga za kolektivno ostvarivanje prava koja u Austriji, kao takva i na temelju ugovora s drugim stranim i austrijskim udrugama za kolektivno ostvarivanje prava, ostvaruje prava autora i nositelja srodnih prava. Ono, osim toga, predstavlja subjekt koji u Austriji ima pravo na primanje plaćanja naknade za prazne nosače slika ili zvuka u smislu članka 42.b stavka 1. UrhG‑a.

14.

Društva tuženici, Amazon.com International Sales Inc., Amazon EU Sàrl, Amazon.de GmbH, Amazon.com GmbH, u stečaju, i Amazon Logistik GmbH (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: društva grupe Amazon), sva pripadaju međunarodnoj grupi Amazon, koja se, među ostalim, bavi prodajom proizvoda na internetu, uključujući medije za bilježenje slika ili zvuka u skladu s austrijskim propisima.

15.

Počevši barem od 2003., društva grupe Amazon su kroz međusobnu suradnju i na temelju internetskih narudžbi stavila na tržište u Austriji medije za bilježenje slika ili zvuka, kao što su prazni CD‑ovi i DVD‑ovi, memorijske kartice i MP3 čitači.

16.

Austro‑Mechana je tužila društva grupe Amazon tražeći od njih da joj solidarno plate primjerenu naknadu predviđenu člankom 42.b stavkom 1. UrhG‑a za medije za bilježenje koji su stavljeni na tržište u Austriji između 2002. i 2004. Za prvu polovicu 2004., Austro‑Mechana podnijela je zahtjev za naknadu u iznosu od 1.856.275 eura. Za 2002. i 2003. godinu, kao i za razdoblje od lipnja 2004., Austro‑Mechana zatražila je da se društvima grupe Amazon naloži dostava računovodstvenih podataka koji se odnose na medije za bilježenje koje su stavili na tržište u Austriji zadržavajući pravo na određivanje visine zahtjeva za naknadu za ta razdoblja.

17.

Prvostupanjski sud djelomičnom je presudom prihvatio zahtjev za dostavu računovodstvenih podataka i odgodio donošenje odluke o zahtjevu za naknadu. Drugostupanjski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda.

18.

Oberster Gerichtshof, sud koji je uputio zahtjev, kojem je podnesena žalba,, odlučio je prekinuti glavni postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja ( 13 ):

19.

Tajništvo je 12. listopada 2011. zaprimilo odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Očitovanja su dostavila društva grupe Amazon, Austro‑Mechana, austrijska, finska, francuska i poljska vlada kao i Komisija. Na raspravi održanoj 6. prosinca 2012. sudjelovala su društva grupe Amazon, Austro‑Mechana, austrijska i poljska vlada kao i Komisija.

20.

Prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose se na pojam „pravične naknade” iz Direktive 2001/29 ( 14 ).

21.

Kao što proizlazi iz članka 42. stavka 4. UrhG‑a, Republika Austrija je u svoje nacionalno pravo unijela „iznimku za privatno umnožavanje” u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29. „Pravična naknada” u korist autora koja se na nju odnosi predviđena je člankom 42.b stavkom 1. UrhG‑a u obliku „primjerene naknade”.

22.

Međutim, iz članka 42.b stavka 1. UrhG‑a proizlazi da je u Austriji plaćanje primjerne naknade predviđeno u korist autora ne samo u slučaju kada njegovo djelo reproducira fizička osoba u privatne svrhe na temelju članka 42. stavka 4. UrhG‑a, nego u svim slučajevima reproduciranja djela koji su predviđeni člankom 42. stavcima 2. do 7. UrhG‑a. Iz toga slijedi da u austrijskom pravu primjerena naknada ne odgovara samo pravičnoj naknadi koju je fizička osoba dužna platiti na temelju iznimke za privatno umnožavanje, nego se ona plaća i u drugim slučajevima koji se u skladu s UrhG‑om smatraju „privatnom uporabom” koji su obuhvaćeni drugim iznimkama predviđenima člankom 42. UrhG‑a ( 15 ).

23.

Ova uvodna razmatranja koja će, kao što ćemo vidjeti, biti važna u analizi, navode me da zaključim da, osim u slučaju drugog prethodnog pitanja koje se odnosi isključivo na iznimku iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive, opseg ostalih prethodnih pitanja nije ograničen na iznimku za privatno umnožavanje, nego ga treba razmotriti u odnosu na pojam pravične naknade općenito u skladu s Direktivom 2001/29.

24.

U tom pogledu samo ću usput istaknuti da, pod uvjetom da su iznimke koje su predviđene nacionalnim propisom usklađene s odredbama Direktive, takav sustav kojim se predviđa plaćanje pravične naknade i za druge iznimke osim „iznimke za privatno umnožavanje” nije sam po sebi protivan Direktivi 2001/29 ( 16 ). U svakom slučaju, sud koji je uputio zahtjev eventualno će morati, ako se to pokaže potrebno, provjeriti na temelju kriterija prava Unije ( 17 ) usklađenost tih iznimki s odredbama Direktive ( 18 ).

25.

S obzirom na navedeno, smatram da, kako bi se na prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev moglo odgovarajuće odgovoriti, potrebno je ukratko ponoviti načela koja je Sud utvrdio u pogledu pojma pravične naknade iz Direktive 2001/29.

26.

Kao što je već navedeno u točki 4., Sud je u više navrata imao prilike odlučivati o pojmu pravične naknade predviđenom Direktivom 2001/29. Iz sudske prakse osobito proizlazi da je to autonoman pojam u pravu Unije, koji treba tumačiti ujednačeno u svim državama članicama koje su uvele iznimku za privatno umnožavanje. Takvo ujednačeno tumačenje neovisno je o mogućnosti koja se priznaje državama članicama da unutar granica propisanih pravom Unije, osobito samom direktivom, određuju oblik, načine financiranja i naplate, kao i visinu navedene pravične naknade ( 19 ).

27.

Utvrđivanje i visina pravične naknade povezani su sa štetom nastalom autoru reproduciranjem njegova zaštićenog djela u privatne svrhe bez njegova ovlaštenja. U tim okolnostima pravičnu naknadu treba smatrati naknadom štete koju je autor pretrpio. Iz toga slijedi da navedenu naknadu nužno treba izračunati na temelju kriterija štete koja je autorima zaštićenih djela nanesena uvođenjem iznimke za privatno umnožavanje ( 20 ). Međutim, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 31. Direktive 2001/29, mora se zadržati „pravedna ravnoteža” između prava i interesa autora, korisnika pravične naknade, s jedne strane, i korisnika predmeta zaštite s druge strane ( 21 ).

28.

Umnožavanje koje u privatne svrhe obavlja fizička osoba treba smatrati činom kojim se može nanijeti šteta autoru predmetnog djela. Stoga je, u načelu, osoba koja je nanijela štetu nositelju isključivog prava na reproduciranje, odnosno autoru, dužna nadoknaditi štetu povezanu s tim reproduciranjem financirajući naknadu koja će se platiti nositelju prava ( 22 ).

29.

Međutim, s obzirom na praktične poteškoće povezane s identificiranjem privatnih korisnika i njihovim obvezivanjem na naknadu štete nanesene nositeljima prava te uzimajući u obzir činjenicu da se šteta koja može nastati iz svakog privatnog korištenja, razmatrana pojedinačno, može pokazati minimalnom ne stvarajući time obvezu plaćanja ( 23 ), Sud je presudio da države članice mogu u cilju financiranja pravične naknade uvesti „naknadu za privatno umnožavanje” koja nije na teret dotičnih privatnih osoba, nego osoba koje raspolažu opremom, uređajima i medijima za digitalno reproduciranje i koje, stoga, pravno ili činjenično stavljaju navedenu opremu na raspolaganje privatnim osobama ili im pružaju uslugu reproduciranja. U okviru takvog sustava, te su osobe dužne platiti naknadu za privatno umnožavanje ( 24 ).

30.

Nadalje, Sud je pojasnio da, s obzirom na to da se gore navedenim sustavom dužnicima omogućuje da trošak naknade za privatno umnožavanje prenesu na cijenu stavljanja na raspolaganje te opreme, uređaja i medija za reproduciranje ili na cijenu pružene usluge reproduciranja, teret naknade u konačnici je na privatnom korisniku koji plaća tu cijenu i kojeg ustvari treba smatrati „neizravnim dužnikom” pravične naknade. Takav sustav je u skladu s „pravednom ravnotežom” koju treba postići između interesa autora i interesa korisnika predmeta zaštite ( 25 ).

31.

Sud je objasnio da stoga nužno postoji veza između primjene naknade za privatno umnožavanje u pogledu navedene opreme, uređaja i medija za digitalno reproduciranje i njihove uporabe u svrhu privatnog reproduciranja. Slijedom toga, primjena naknade za privatno umnožavanje bez razlikovanja na sve vrste opreme, uređaja i medije za digitalno reproduciranje, uključujući u slučaju da su ih kupili subjekti koji nisu fizičke osobe, u svrhe koje su očito nepovezane s privatnim umnožavanjem, nije u skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive 2001/29 ( 26 ).

32.

Međutim, kad se predmetna oprema stavlja na raspolaganje fizičkim osobama u privatne svrhe, nije uopće nužno utvrđivati da su one tom opremom ili uređajima stvarno privatno reproducirale i tako stvarno uzrokovale štetu autoru zaštićenog djela. Naime, Sud je presudio da je opravdano pretpostaviti da te fizičke osobe u cijelosti imaju koristi od takvog stavljanja na raspolaganje, odnosno da u potpunosti iskorištavaju funkcije koje se povezuju s tom opremom, uključujući i funkcije koje se odnose na reproduciranje. Iz toga slijedi da je sama mogućnost umnožavanja koju ta oprema ili ti uređaji imaju dovoljna kako bi se opravdala primjena naknade za privatno umnožavanje pod uvjetom da su navedena oprema ili uređaji stavljeni na raspolaganje fizičkim osobama kao privatnim korisnicima ( 27 ).

33.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita postoji li pravična naknada u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 u slučaju kada se nacionalnim propisom predviđa naknada za privatno umnožavanje u obliku primjerene naknade koju bez razlikovanja može naplatiti samo udruga za kolektivno ostvarivanje prava od osobe koja u komercijalne svrhe i uz naplatu prva stavlja na nacionalno tržište medije za reproduciranje djela, ali kada se navedenim nacionalnim propisom pod određenim uvjetima predviđa i pravo na povrat navedene primjerene naknade u slučaju kada njezino plaćanje nije bilo potrebno.

34.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da s obzirom na to da se austrijskim propisom predviđa primjena naknade za privatno umnožavanje bez razlikovanja, ona je „očito” protivna presudi Padawan ( 28 ). Međutim, sud koji je uputio zahtjev ujedno primjećuje da predmetni nacionalni propis predstavlja temeljnu razliku u odnosu na propis na koji se odnosi presuda Padawan jer se njime predviđa mogućnost povrata navedene naknade.

35.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se ta mogućnost izričito predviđa člankom 42.b stavkom 6. UrhG‑a samo u dvama slučajevima: daljnjem izvozu medija i reproduciranju djela uz pristanak autora. Stoga, u austrijskom pravu obveza plaćanja primjerene naknade postoji i u slučaju uporabe medija koja ne predstavlja nikakvu povredu prava autora ( 29 ). Sud koji je uputio zahtjev poziva se osobito na dvije situacije: kao prvo, na slučajeve reproduciranja djela predviđene člankom 42. UrhG‑a koji su obuhvaćeni drugom iznimkom iz članka 5. stavka 2. ili 3. Direktive 2001/29 za koje se pak nacionalnim propisom u skladu s Direktivom predviđa plaćanje „pravične naknade” u korist autora ( 30 ) i, kao drugo, na slučaj uporabe medija za pohranjivanje podataka koje je „proizveo” korisnik, koji ipak prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev treba usporediti sa slučajem reproduciranja uz pristanak autora i koji, stoga, po analogiji, dovodi do obveze povrata naknade ( 31 ).

36.

Dakle, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev ostaje samo dvojba u pogledu usklađenosti s pravom Unije rješenja koje se odnosi na povrat, a koje je utvrđeno u predmetnom nacionalnom propisu. Sustav koji se temelji na mogućnosti naknadnog povrata podrazumijeva plaćanje pravične naknade i u slučaju kada se mediji stavljaju na raspolaganje poslovnim korisnicima koji ih očito upotrebljavaju u svrhe koje, u sustavu predviđenom Direktivom i nacionalnim propisom, ne moraju dovesti do plaćanja pravične naknade čime troškovi i rizici povezani s mogućim dobivanjem navedenog povrata idu na teret osoba koje ne bi trebale biti dužne platiti pravičnu naknadu. Sud koji je uputio zahtjev ne isključuje mogućnost da takav nacionalni propis u svojoj cijelosti može biti protivan pravu Unije.

37.

Prvo prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev podijeljeno je u tri dijela. Svaki od ta tri dijela podrobno ću analizirati što će mi kasnije omogućiti davanje sveobuhvatnog odgovora na prvo prethodno pitanje.

38.

U prvom dijelu prvog prethodnog pitanja, odnosno točki (a), sud koji je uputio zahtjev navodi tri elementa koja obilježavaju nacionalni propis u pogledu kojeg je taj sud postavio pitanje o usklađenosti s pojmom pravične naknade u smislu Direktive 2001/29.

39.

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev ističe da je predmetnim nacionalnim propisom predviđena pravična naknada u obliku primjerene naknade. Primjerena naknada je pojam koji se nalazi u Direktivi 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenom autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva ( 32 ). Iz sudske prakse proizlazi da i ona predstavlja autonoman pojam u pravu Unije ( 33 ). U tom pogledu smatram da, uzimajući u obzir autonomnost koju države članice imaju u granicama utvrđenim pravom Unije, osobito Direktivom 2001/29, prilikom utvrđivanja oblika„pravične naknade” ( 34 ), državu članicu ništa ne sprečava da predvidi pravičnu naknadu u obliku „primjerene naknade” pod uvjetom da sustav koji je uspostavila ispunjava zahtjeve utvrđene Direktivom 2001/29 te da ima značajke pravične naknade u smislu te direktive i sudske prakse Suda ( 35 ).

40.

Kao drugo, u prvom dijelu prethodnog pitanja ističe se da se predmetnim propisom predviđa da primjerenu naknadu može ostvariti samo udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava. Stoga, prema mojem mišljenju, ni takva odredba nije sama po sebi protivna Direktivi 2001/29. Naime, iz sudske prakse navedene u točki 26. proizlazi da države članice i prilikom utvrđivanja načina naplate „pravične naknade” ( 36 ) imaju autonomnost u granicama utvrđenim pravom Unije, osobito tom direktivom. Posredovanje tijela za kolektivno ostvarivanje prava u ubiranju prihoda od autorskih prava vrlo je rašireno među državama članicama i potaknuto je najprije praktičnim razlozima ( 37 ). Iz toga slijedi da naplata pravične naknade isključivo putem udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, koja je predviđena nacionalnim propisom, ako navedena udruga stvarno predstavlja različite nositelje prava, sama po sebi ne čini navedeni propis neusklađenim s pravom Unije.

41.

Kao treće, u prvom dijelu prvog prethodnog pitanja navodi se da se nacionalnim propisom predviđa da je primjerenu naknadu dužna platiti osoba koja u komercijalne svrhe i uz naplatu prva stavi na nacionalno tržište medije za bilježenje namijenjene reproduciranju djela. U tom pogledu valja primijetiti da iz sudske prakse navedene u prethodnim točkama 26. do 32. proizlazi da, iako je Sud utvrdio da je dužnik pravične naknade osoba koja nanosi štetu autoru neovlašteno reproducirajući njegovo djelo i osoba koja je, dakle, u načelu dužna platiti mu pravičnu naknadu za štetu koju mu je nanijela, državama članicama ipak je dopušteno predvidjeti sustav kojim se pravična naknada stavlja na teret drugim subjektima, a osobito onima koji medije stavljaju na raspolaganje korisnicima, koji potom taj iznos mogu prenijeti na cijenu tog stavljanja na raspolaganje. Dakle, iz navedene sudske prakse može se zaključiti da činjenica da je pravična naknada stavljena na teret subjekata koji se u lancu distribucije medija nalaze iznad privatnih subjekata sama po sebi nije protivna pravu Unije.

42.

Što se tiče drugog dijela prvog prethodnog pitanja koji odgovara točki (b), valja istaknuti da među strankama nije sporna činjenica da, kao što je uostalom istaknuo i sud koji je uputio zahtjev i uzimajući u obzir moguće opravdanje o kojem će se raspravljati u okviru analize trećeg dijela prvog prethodnog pitanja, s obzirom na to da se predmetnim nacionalnim propisom predviđa primjena naknade koja odgovara plaćanju pravične naknade bez razlikovanja za svaku uporabu medija, uključujući slučajeve korištenja medija u svrhe koje se očito ne odnose na reproduciranje koje podliježe plaćanju pravične naknade, navedeni propis protivan je Direktivi kako je tumači sudska praksa Suda ( 38 ).

43.

U svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev razlikuje tri kategorije mogućih kupaca medija od subjekta koji je prvi dužan platiti primjerenu naknadu, odnosno koji prvi stavlja na tržište navedeni medij u komercijalne svrhe i uz naplatu. Nema potrebe za podrobnom analizom situacije svih tih subjekata koji mogu kupiti medij od takvog subjekta, ali dva razmatranja ipak mi se čine relevantnima.

44.

Na prvome mjestu, kao što je istaknuto u gore navedenoj točki 22., predmetnim nacionalnim propisom predviđa se obveza plaćanja primjerene naknade ne samo na temelju iznimke za reproduciranje za privatnu uporabu koje je učinila fizička osoba u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, nego i za druge uporabe definirane kao „osobne” koje su obuhvaćene drugim iznimkama predviđenima navedenim austrijskim propisom. U tim okolnostima, nije isključeno da se te druge iznimke primjenjuju na subjekte koji nisu fizičke osobe, kao na primjer na knjižnice ili istraživačke institute. Stoga je moguće da su subjekti koji nisu fizičke osobe dužni platiti primjerenu naknadu (koja odgovara pravičnoj naknadi) jer upotrebljavaju medij u svrhe koje podliježu takvom plaćanju. Dakle, u slučaju propisa kao što je onaj u glavnom predmetu, činjenica da subjekt koji kupi medij nije fizička već pravna osoba ne može ga automatski osloboditi plaćanja primjerene naknade i to nije nužno protivno pravu Unije.

45.

Kao drugo, i obrnuto, činjenica da medij kupuje fizička osoba prema mojem mišljenju nužno ne podrazumijeva da ga ta osoba upotrebljava u privatne svrhe te da nedvojbeno treba primijeniti pretpostavku predviđenu u sudskoj praksi navedenoj u gore navedenoj točki 32. koja dovodi do nastanka obveze plaćanja pravične naknade. Ovo pitanje podrobnije će se analizirati u okviru drugog prethodnog pitanja, ali smatram da je već sada važno naglasiti da je lako moguće da fizička osoba kupi medij, ne kao privatna osoba, nego na primjer u svojstvu poduzetnika ili osobe koja se bavi slobodnim zanimanjem. Ako fizička osoba može dokazati da je kupila medij u svrhe koje su očito različite od privatnog umnožavanja (ili uporabe medija u druge svrhe koje podliježu plaćanju pravične naknade), smatram da ne treba biti obvezna platiti tu naknadu.

46.

Prelazimo na treći dio prvog prethodnog pitanja koji odgovara točki (c) i upravo je u njemu sadržana bit pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev. Pitanje koje taj sud postavlja je u biti sljedeće: Može li se predviđanjem sustava povrata pravične naknade u korist onih koji je nisu dužni platiti popraviti nezakonitost koja proizlazi iz primjene naknade koja odgovara pravičnoj naknadi bez razlikovanja?

47.

U tom pogledu treba prije svega podsjetiti, kao što proizlazi iz gore navedene točke 35., da je sud koji je uputio zahtjev u zahtjevu za prethodnu odluku pojasnio da se područje primjene prava na povrat predviđenog u članku 42.b stavku 6. UrhG‑a ne ograničava na dva slučaja koja su izričito predviđena zakonom, nego se proširuje i na neke druge slučajeve. Stoga, proširivanje područja primjene propisa, kojim se predviđa pravo na povrat, na druge slučajeve koje navodi sud koji je uputio zahtjev treba smatrati postojećim stanjem ( 39 ).

48.

Osim toga, smatram da, uzimajući u obzir razmatranja koja slijede u pogledu mogućnosti a priori oslobođenja od plaćanja pravične naknade, kako bi se nacionalni propis kojim se predviđa sustav povrata pravične naknade mogao eventualno smatrati usklađenim s pravom Unije, nužno je da se taj sustav ne primjenjuje na posebne pojedinačne slučajeve, nego općenito na sve slučajeve u kojima plaćanje pravične naknade nije potrebno s obzirom na to da uporaba medija ne predstavlja čin kojim bi se mogla nanijeti šteta autoru djela ( 40 ).

49.

Međutim, dvojbe koje ima sud koji je uputio zahtjev i na temelju kojih su Sudu postavljena pitanja nisu povezane s dosegom sustava povrata. Naime, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da sustav utemeljen na plaćanju pravične naknade bez razlikovanja i na naknadnoj, iako općoj, mogućnosti povrata, za troškove i rizike koji su povezani s dobivanjem povrata tereti subjekte koji u skladu s Direktivom 2001/29 nisu obvezni platiti pravičnu naknadu. Ti subjekti, iako upotrebljavaju medije u svrhe koje ne podliježu plaćanju pravične naknade, trebali bi je najprije platiti, a tek onda dobiti povrat uz rizike i troškove koji su s tim povezani.

50.

U pogledu tih dvojbi, Komisija, kao i društva grupe Amazon, smatraju da mogućnost koja se daje državama članicama da odrede oblik i načine naplate pravične naknade ne može ići tako daleko da im omogući da se opredijele za sustav povrata kojim se nalažu obveze osobama koje nisu obuhvaćene područjem primjene pojma „pravične naknade” čija se definicija utvrđuje Direktivom 2001/29 i nije u nadležnosti država članica. S tog gledišta, mogućnost dobivanja povrata ne uklanja neusklađenost s navedenom direktivom nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa naplata pravične naknade i u slučajevima kad ne postoji povezanost, koju zahtijeva sudska praksa, između navedene naknade i uporabe medija.

51.

Međutim, u tom pogledu valja istaknuti da iz spisa proizlazi da, kada u Austriji osoba koja u komercijalne svrhe i uz naplatu prva stavi medij na nacionalno tržište vjerodostojno osigura da ni ona, ni njezini kupci neće upotrijebiti taj medij u svrhe zbog kojih bi bili dužni platiti primjerenu naknadu za privatnu ili osobnu uporabu, ta osoba može iskoristiti svojevrsno „oslobođenje a priori” obveze plaćanja te primjerene naknade.

52.

To „oslobođenje a priori” može se dobiti od društva Austro‑Mechana obrascem koji je to društvo u tu svrhu stavilo na raspolaganje, a odobrava se poduzetnicima za koje se s najvećom vjerojatnošću od samoga početka može smatrati da neće umnažati djela zaštićena autorskim pravom za potrebe koje podliježu plaćanju primjerene naknade. Prema tvrdnjama koje je društvo Austro‑Mechana iznijelo na raspravi, temelj za navedeno „oslobođenje a priori” nalazi se u samom tekstu članka 42.b stavka 1. UrhG‑a kojim se predviđa da pravo na primjerenu naknadu za autora nastaje samo u slučaju u kojem „treba očekivati” da će se djelo reproducirati na mediju. Stoga, ako je, naprotiv, razumno očekivati da će se medij upotrijebiti u svrhe različite od reproduciranja djela, navedeno pravo ab initio ne nastaje.

53.

Dakle, prema sudskoj praksi, Sud je nadležan nacionalnom sudu dostaviti sve elemente za tumačenje prava Unije koji mu omogućuju da ocjeni usklađenost propisa nacionalnog zakonodavstva s propisima Unije ( 41 ). S obzirom na to smatram da bi Direktivi 2001/29 bio sukladan propis kojim se predviđa, s jedne strane, mogućnost oslobođenja a priori plaćanja pravične naknade subjektima, fizičkim ili pravnim osobama, za koje se na temelju objektivnih elemenata, čak i samo indikativnih, može razumno smatrati da kupuju medije u svrhe koje su očito različite od onih koje podliježu plaćanju pravične naknade ( 42 ), i s druge strane, opća mogućnost naknadnog dobivanja povrata navedene pravične naknade u svim slučajevima u kojima se dokaže da uporaba medija ne predstavlja čin kojim bi se mogla nanijeti šteta autoru djela.

54.

Naime, takvim se sustavom s jedne strane omogućuje a priori smanjenje na najmanju moguću mjeru broja slučajeva u kojima osobe koje nisu dužne platiti pravičnu naknadu snose teret mogućih rizika i troškova koji se odnose na plaćanje te naknade, i, s druge strane, njime se omogućuje dobivanje povrata čak i u slučaju u kojem je izvršeno nepotrebno plaćanje pravične naknade. Takvim sustavom se, prema mojem mišljenju, može osigurati učinkovita i stroga zaštita autorskih prava, kao i pravedna ravnoteža prava i interesa između različitih kategorija uključenih subjekata ( 43 ).

55.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev dužan je utvrditi stvaran utjecaj i učinkovitost funkcioniranja sustava oslobođenja a priori u okolnostima o kojima je riječ u glavnom postupku. Prema mojem mišljenju, navedeni sud će u tu svrhu konkretno morati utvrditi niz elemenata, među kojima je osobito, kao prvo, pitanje je li sustav oslobođenja a priori stvarno utemeljen u austrijskom pravu kao što tvrdi društvo Austro‑Mechana i, kao drugo, pitanje je li društvo Austro‑Mechana na temelju predmetnog propisa obvezno primijeniti tu „ovlast oslobođenja a priori” objektivno ili joj je u primjeni te ovlasti dopuštena određena margina prosudbe. Naime, u tom bi se drugom slučaju nedvojbeno pojavila pitanja o nepristranosti društva Austro‑Mechane zbog njegove prirode privatnog društva, iako pokazuje određene aspekte od javnog interesa, koje ima vlastiti interes u odluci o tome treba li oslobođenje odobriti.

56.

Naposljetku, ako sud koji je uputio zahtjev bude smatrao da sustav oslobođenja a priori ne odgovara gore navedenim zahtjevima, pitam se među ostalim i može li se ipak smatrati da je propis kojim se predviđa opća mogućnost povrata usklađen s pravom Unije iako se njime podrazumijeva da se za troškove i rizike plaćanja pravične naknade unaprijed terete subjekti koji je nisu dužni platiti.

57.

Dakle, smatram da bi u svrhu utvrđivanja moguće usklađenosti takvog propisa s pravom Unije trebalo uspostaviti ravnotežu, uzimajući u obzir okolnosti iz konkretnog slučaja, između prava autora na dobivanje potpune zaštite prava koja su povezana s njihovim djelima, koje je nedvojbeno utvrđeno u članku 17. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, i prava poduzetnika koji stavljaju medije na tržište da se ne izlažu nepotrebnim troškovima, prava koje je povezano sa slobodom poduzetništva priznatom u članku 16. same Povelje.

58.

U tom pogledu podsjećam da je Sud upravo u vezi s Direktivom 2001/29 utvrdio da su države članice, prilikom njezina prenošenja u nacionalno pravo, dužne poštovati tumačenje te direktive koje osigurava pravednu ravnotežu između različitih temeljnih prava zaštićenih pravnim poretkom Unije. Nadalje, tijekom provedbe mjera za prenošenje te direktive, tijela i sudovi država članica moraju ne samo tumačiti svoje nacionalno pravo na način koji je u skladu s tom direktivom, nego i skrbiti da se ne oslanjaju na njezino tumačenje koje je u sukobu s temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Zajednice ( 44 ).

59.

U tom pogledu napominjem i da je činjenica da se plaćanje pravične naknade „privremeno” stavlja na teret subjektima koji je nisu dužni plaćati, pod uvjetom da mogu naknadno dobiti povrat tog plaćanja, svojstvena sustavu o kojem se radi u presudi Padawan. Naime, u toj presudi Sud je priznao da se pravična naknada može naplatiti na teret osoba koje nisu stvarni obveznici plaćanja te naknade, ali koji je poslije mogu nadoknaditi od naknadnih kupaca ( 45 ).

60.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja Sudu drugo prethodno pitanje samo u slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje. Naime, taj sud smatra da u slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje i, prema tome, u slučaju kada taj sud treba proglasiti da predmetni nacionalni propis nije u skladu s pravom Unije, ipak je dužan, kako bi se riješio spor u glavnom postupku, pokušati pronaći tumačenje tog propisa koje je u skladu s Direktivom 2001/29. Slažem se s pristupom suda koji je uputio zahtjev ( 46 ).

61.

Međutim, s obzirom na to da sam na temelju razmatranja u prethodnom odlomku ovog mišljenja utvrdio da odgovor na prvo pitanje može biti potvrdan, smatram da, kada bi Sud prihvatio takav pristup, ne bi trebalo odgovarati na drugo pitanje. Stoga sljedeća razmatranja iznosim samo za slučaj da Sud, primjenjujući pristup različit od onog koji sam predložio, odgovori negativno na prvo prethodno pitanje.

62.

Drugo prethodno pitanje podijeljeno je u dva dijela. U prvom dijelu pitanja (točka 2.1.), sud koji je uputio zahtjev pita Sud postoji li pravična naknada u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 kada pravo na primjerenu naknadu iz predmetnog nacionalnog propisa postoji samo u pogledu stavljanja medija na tržište putem prodaje fizičkim osobama koje ga upotrebljavaju u privatne svrhe. Kao što su naveli svi intervenijenti koji su podnijeli svoja očitovanja o drugom pitanju, odgovor na to pitanje ne može biti potvrdan. Naime, u tom pogledu dovoljno je primijetiti da iz samog teksta članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 proizlazi da, ako se medij stavlja na tržište putem prodaje fizičkim osobama koje ga upotrebljavaju u privatne svrhe, smatra se da postoji obveza naplate pravične naknade.

63.

Drugi dio drugog prethodnog pitanja (točka 2.2.) na koji treba odgovoriti samo u slučaju potvrdnog odgovora na prvi dio, od većeg je interesa. Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud treba li u slučaju stavljanja medija na tržište putem prodaje fizičkim osobama pretpostaviti, ako se ne dokaže suprotno, da će ga te osobe upotrebljavati u privatne svrhe.

64.

Dakle, kao što proizlazi iz točke 32. ovog mišljenja, u nekoliko puta navedenoj presudi Padawan Sud je već utvrdio da, kada se mediji stavljaju na raspolaganje fizičkim osobama u privatne svrhe, može se pretpostaviti da će ih te osobe upotrijebiti u svrhu reproduciranja djela zaštićenih autorskim pravom. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se ta pretpostavka proširiti s obzirom na to da se, kada se mediji stavljaju na raspolaganje fizičkim osobama, može pretpostaviti da će ih one upotrijebiti u privatne svrhe (pa se stoga, na temelju pretpostavke iz gore navedene točke 32., može pretpostaviti da će ih upotrijebiti za reproduciranje zaštićenih djela).

65.

U tom pogledu valja primijetiti da se objašnjenje pretpostavke koju je Sud priznao u točkama 54. do 56. presude Padawan nalazi u činjenici da je uistinu praktički nemoguće utvrditi upotrebljavaju li fizičke osobe kupljeni medij kako bi u privatne svrhe reproducirale djela zaštićena autorskim pravom, što dovodi do obveze plaćanja pravične naknade. Upravo zbog te nemogućnosti Sud je utvrdio da se, kada fizička osoba kupi medij u privatne svrhe, može pretpostaviti da će ga upotrijebiti za reproduciranje zaštićenih djela. U tim okolnostima, smatram da bi se osujetilo djelovanje te pretpostavke u konkretnim slučajevima kada se ne bi moglo pretpostaviti, osim ako se ne dokaže suprotno, da od trenutka kada fizička osoba kupi medij, ona ga upotrebljava u privatne svrhe. Naime, kada to ne bi bio slučaj, svaki put kada fizička osoba kupi neki medij nastala bi neizvjesna situacija u pogledu svrhe u koju će ga upotrijebiti pa i u pogledu postojanja ili nepostojanja obveze plaćanja pravične naknade ( 47 ).

66.

Stoga smatram da s obzirom na prethodno objašnjenje, na drugi dio drugog prethodnog pitanja treba odgovoriti potvrdno. Međutim, kao što je već navedeno u točki 45. ovog mišljenja, pretpostavku uporabe medija u privatne svrhe u slučaju kada ga kupi fizička osoba u svakom slučaju treba smatrati oborivom. Sama fizička osoba ili subjekt koji je obvezan platiti pravičnu naknadu moraju moći dokazati, u svrhu mogućeg oslobođenja a priori plaćanja pravične naknade ili u svrhu mogućeg povrata te naknade, da je fizička osoba kupila medij u svrhe koje su očito različite od privatnog umnožavanja ili od uporabe medija u druge svrhe koje podliježu obvezi plaćanja pravične naknade. U tom slučaju nije sporno da se neće zahtijevati plaćanje pravične naknade.

67.

Trećim prethodnim pitanjem na koje se od Suda traži da odgovori u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje ili na drugo pitanje točku 2.1., sud koji je uputio zahtjev pita proizlazi li iz članka 5. Direktive 2001/29 ili neke druge odredbe prava Unije da pravo na dobivanje pravične naknade koja se ostvaruje putem udruge za kolektivno ostvarivanje prava ne postoji ako je ta udruga na temelju zakona dužna platiti polovicu prihoda ne nositeljima prava, već socijalnim i kulturnim ustanovama.

68.

Sud koji je uputio zahtjev osobito pita može li zbog obveze predviđene člankom 13. VerwGesG‑a da udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih prava osnivaju socijalne ili kulturne ustanove u korist nositelja autorskih prava i plaćaju im polovicu iznosa prihoda od „naknade za prazne nosače slika ili zvuka”, austrijski sustav primjerene naknade biti neusklađen s pojmom pravične naknade iz Direktive 2001/29. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ima dvostruku dvojbu. S jedne strane, autori se moraju zadovoljiti da će u novcu dobiti samo polovicu naknade za štetu koja im je nanesena uporabom njihova djela. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev upućuje na moguću stvarnu diskriminaciju između austrijskih i stranih autora u pogledu mogućnosti korištenja gore navedenih socijalnih ili kulturnih ustanova.

69.

U pogledu tog prethodnog pitanja valja prethodno zauzeti stajalište o određenim aspektima koji se odnose na njegovu dopuštenost.

70.

Kao prvo, smatram da treba odbiti prigovor koji je istaknula austrijska vlada prema kojem bi to prethodno pitanje trebalo biti nedopušteno jer, kao što priznaje sud koji je uputio zahtjev, ono nema nikakvog utjecaja na ishod glavnog postupka. U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, s obzirom na pretpostavku relevantnosti koja se primjenjuje na pitanja koja se odnose na tumačenje prava Unije koja postavlja nacionalni sud, Sud može odbiti odlučivati o njima samo ako je očito da traženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze sa stvarnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je pitanje hipotetsko ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu neophodni za davanje korisnog odgovora na pitanja koja su mu postavljena ( 48 ). Dakle, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku izričito proizlazi da nacionalni sud u ovom predmetu ne isključuje mogućnost da moguća neusklađenost nacionalnog propisa s Direktivom 2001/29, koja se utvrdi nakon odgovora Suda na treće prethodno pitanje, može imati za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva u glavnom postupku. Stoga je očito da navedeni sud smatra da to pitanje može biti odlučujuće za ishod tog postupka. Zato navedeno pitanje, prema mojem mišljenju, treba smatrati dopuštenim.

71.

Kao drugo, suprotno tomu smatram da treće prethodno pitanje treba smatrati nedopuštenim u dijelu u kojem se bez razlikovanja odnosi na bilo koju „drugu odredbu prava Unije”. U tom pogledu Sud je već utvrdio da se na pitanje koje je preopćenite prirode ne može dati koristan odgovor ( 49 ). Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, neophodno je da u prethodnom postupku nacionalni sud, s jedne strane, navede jasne razloge koji su ga naveli da postavi pitanje o tumačenju određenih odredbi prava Unije i da prethodnu odluku Suda o tim odredbama smatra neophodnom te da, s druge strane, dostavi minimalno objašnjenje razloga za odabir propisa Unije čije tumačenje traži i povezanosti između tih propisa i nacionalnih propisa primjenjivih na predmetni spor ( 50 ). Iz tih zahtjeva proizlazi da se općenito i neobrazloženo pozivanje na bilo koju „drugu odredbu prava Unije”, poput onoga sadržanog u trećem prethodnom pitanju, ne može smatrati dopuštenim. Uostalom, takvo je tumačenje potvrđeno u tekstu članka 94. točke (c) novog Poslovnika Suda u skladu s kojim zahtjev za prethodnu odluku mora sadržavati prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

72.

Slijedom toga, Sud bi, prema mojem mišljenju, trebao odlučivati isključivo o aspektima prethodnog pitanja koji se odnose na Direktivu 2001/29 kako su navedeni u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Nadalje, Sud, prema mojem mišljenju, ne treba odlučivati o raznim argumentima koje su stranke istaknule ako nacionalni sud u tom pogledu nije postavio nijedno pitanje ( 51 ).

73.

Što se tiče merituma tog prethodnog pitanja, valja primijetiti da sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud može li se zbog moguće neusklađenosti s Direktivom 2001/29 nacionalnog propisa kojim se predviđa uplaćivanje polovice pravične naknade, ne izravno autorima, nego socijalnim i kulturnim ustanovama koje obavljaju djelatnosti u njihovu korist, dužnika osloboditi plaćanja pravične naknade koju treba platiti.

74.

U tom pogledu najprije primjećujem da iz načela koja je istaknuo Sud i koja su navedena u točkama 27. i 28. ovog mišljenja proizlazi da je pojam pravične naknade definiran u smislu naknade štete koja je autoru nanesena neovlaštenim reproduciranjem njegova zaštićenog djela. Nadalje, Sud je utvrdio da iz samog teksta članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 proizlazi da se pravom Unije predviđa da je pravo autora na pravičnu naknadu pravo kojeg se nije moguće odreći. Stoga autor nužno mora dobiti uplatu te naknade ( 52 ). Sud je također utvrdio da se iznimka predviđena navedenom odredbom treba tumačiti restriktivno te da se ne smije proširiti izvan onoga što je izričito propisano navedenom odredbom i stoga se ne može primjenjivati na prava autora na naknadu ( 53 ). Nadalje, prema sudskoj praksi, države članice podliježu obvezi postizanja rezultata u pogledu naplate pravične naknade radi naknade štete koja je nositeljima prava nanesena na državnom području te države članice ( 54 ).

75.

Prema mojem mišljenju, logična posljedica tih načela iz sudske prakse je da mora postojati stvarno pravo na pravičnu naknadu, kojeg se autor ne može odreći i koje je nužno. Dakle, odredba nacionalnog prava kojom se ograničava ostvarivanje tog prava uskraćivanjem plaćanja čak i samo jednog dijela navedene naknade nositeljima prava, prema mojem mišljenju, nije u skladu s pravom Unije ( 55 ).

76.

Međutim, s obzirom na gore navedeno, ne pronalazim nijedan element, u propisima Unije ili u sudskoj praksi, koji bi me naveo na zaključak da državama članicama treba naložiti obvezu plaćanja ukupnog iznosa pravične naknade autorima u novcu ili kojom bi se državama članicama zabranilo da predvide isplatu jednog dijela te naknade u obliku neizravne naknade. Nacionalni propis kojim se predviđaju oblici neizravne naknade za autore sam po sebi ne čini mi se ni na koji način protivnim pojmu pravične naknade. U tom smislu smatram da mogućnost kojom se predviđa da se dio te naknade isplati u obliku kolektivne naknade za sve autore sama po sebi nije protivna pojmu pravične naknade ( 56 ).

77.

Točno je da bi sustav kojim bi se predvidjelo da se ukupan iznos pravične naknade isplaćuje u obliku neizravne ili kolektivne naknade svakako mogao biti neusklađen sa zahtjevom učinkovitosti koji je sadržan u samom pojmu pravične naknade. Postavlja se, dakle, pitanje u kojoj mjeri su oblici neizravne naknade dopustivi kako bi se osigurala učinkovitost pravične naknade.

78.

Međutim, u tom pogledu primjećujem da oblici i načini raspodjele pravične naknade od strane subjekata kojima se ona uplaćuje nisu posebno uređeni pravom Unije zbog čega države članice raspolažu određenom marginom prosudbe prilikom njihova određivanja u granicama utvrđenim u pravu Unije. Stoga Sud nije dužan zamijeniti države članice u određivanju tih oblika i načina raspodjele jer Direktivom 2001/29 nisu propisani nikakvi posebni kriteriji u tom pogledu ( 57 ), osim kriterija učinkovitosti pravične naknade.

79.

Što se tiče osobito djelatnosti koje obavljaju ustanove osnovane i financirane u skladu s predmetnim nacionalnim propisom, smatram da davanja za socijalnu zaštitu u korist autora općenito i njihovih obitelji bez ikakve sumnje mogu predstavljati vrste neizravne i kolektivne naknade koje su u skladu s pojmom pravične naknade i ciljevima Direktive 2001/29 ( 58 ). Slična razmatranja, prema mojem mišljenju, vrijede i za djelatnosti kulturnog promicanja koje mogu, osim zaštiti i razvoju kulture općenito, u skladu s ciljevima UFEU‑a ( 59 ) i zaštite samog autorskog prava ( 60 ), izravno koristiti i samim autorima u obliku više ili manje specifičnog promicanja njihovih djela.

80.

Što se tiče moguće diskriminacije između austrijskih i stranih autora u pogledu koristi od navedenih mogućih oblika neizravne naknade, prema mojem mišljenju, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi postoji li zaista diskriminacija u konkretnom slučaju. Međutim, smatram da u slučaju u kojem je pristup navedenim socijalnim davanjima omogućen bez razlikovanja svim autorima, austrijskim i stranim, i slučaju u kojem kulturna davanja predstavljaju učinkovit oblik neizravne naknade od koje bez razlikovanja imaju koristi, iako ne nužno u jednakoj mjeri, kako nacionalni, tako i strani autori, ne postoji diskriminacija zbog koje nacionalni propis nije u skladu s pravom Unije.

81.

Naposljetku, kako bih točno odgovorio na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, moram također primijetiti da, ako se prihvati da pitanje koje se odnosi na raspodjelu pravične naknade za posljedicu ima oslobođenje dužnika obveze plaćanja te naknade, učinak toga bio bi da se autorima ni na koji način ne bi nadoknadila šteta koja im je nanesena prodajom medija u konkretnom slučaju. Takav ishod sam po sebi čini mi se protivan pravu Unije i kao takav neprihvatljiv ( 61 ).

82.

Stoga, s obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da u slučaju nacionalnog propisa kojim se predviđa da su svi prihodi od plaćanja pravične naknade namijenjeni u korist autorâ, polovica u obliku izravne naknade, a druga polovica u obliku neizravne naknade, odgovor na prethodno pitanje koje se odnosi na utvrđivanje oslobađa li se dužnika obveze plaćanja pravične naknade, može biti samo negativan. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da ocijeni podrazumijeva li uistinu i u kojoj mjeri primjena predmetnog nacionalnog propisa u glavnom postupku oblike neizravne naknade za autore ( 62 ).

83.

Svojim četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da utvrdi sprečava li članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 ili druga odredba prava Unije pravo na naplatu pravične naknade ako je slična naknada za stavljanje medija za bilježenje na tržište već plaćena u drugoj državi članici.

84.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se to pitanje temelji na argumentu koji su istaknula društva grupe Amazon, tužitelji u glavnom postupku, prema kojem su ta društva u Njemačkoj već platila određeni iznos s naslova pravične naknade za dio medija koji su stavljeni na tržište u Austriji. Stoga ta društva tvrde da, s obzirom na to da je dvostruko plaćanje pravične naknade nezakonito ( 63 ), nisu dužna izvršiti navedeno plaćanje u Austriji.

85.

U tom pogledu valja najprije primijetiti da, u skladu s razmatranjima koja sam iznio u gore navedenim točkama 71. i 72., i četvrto prethodno pitanje treba, prema mojem mišljenju, proglasiti djelomično nedopuštenim u dijelu u kojem se ono općenito poziva na bilo koju „drugu odredbu prava Unije”. Sud će, dakle, i o ovom pitanju moći odlučivati isključivo o aspektima navedenima u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku a da ne mora odlučivati o raznim argumentima koje su stranke istaknule, ali ih nacionalni sud nije naveo.

86.

Što se tiče merituma, smatram da je, u načelu, dvostruko plaćanje pravične naknade za isti medij nedopušteno. Naime, iz sudske prakse u gore navedenim točkama 27. i 28., koja se nekoliko puta navodi u ovom mišljenju, proizlazi da pravična naknada odgovara naknadi za štetu koju je autor pretrpio zbog neovlaštenog reproduciranja njegova djela. Dakle, čini mi se da je logična posljedica takvog tumačenja pojma pravične naknade da se, u načelu, naknada štete treba naplatiti samo jednom za uporabu svakog medija za reproduciranje koje podliježe plaćanju pravične naknade. Nema nikakvog razloga kojim bi se moglo opravdati dvostruko plaćanje pravične naknade. Stoga se, prema mojem mišljenju, ne može prihvatiti teza poljske vlade prema kojoj margina prosudbe koja je ostavljena državama članicama, u nedostatku usklađenog sustava pravične naknade, ne predstavlja zapreku za dvostruku naplatu pravične naknade za isti medij ( 64 ).

87.

Međutim, u tom pogledu moram istaknuti, kao što je to uostalom učinio i sud koji je uputio zahtjev, da je Sud priznao postojanje obveze postizanja rezultata koju ima država članica u kojoj je šteta nastala, a to je da se naplati pravična naknada radi naknade štete koja je autorima nanesena uporabom njihovih djela. Sud je, naime, utvrdio da u slučaju kada je država članica u svoje nacionalno pravo uvela iznimku za privatno umnožavanje i u slučaju kada krajnji korisnici koji u privatne svrhe reproduciraju zaštićeno djelo borave na njezinu državnom području, ta je država članica dužna osigurati, u skladu sa svojom mjesnom nadležnošću, učinkovitu naplatu pravične naknade radi naknade štete koja je nositeljima prava nanesena na državnom području te države članice ( 65 ).

88.

Sud je također utvrdio, s jedne strane, da se može pretpostaviti da je šteta koju treba nadoknaditi nastala na državnom području države članice u kojoj borave krajnji korisnici koji reproduciraju djelo i time nanose štetu ( 66 ) i, s druge strane, da sama činjenica da se sjedište profesionalnog prodavatelja medija za reproduciranje nalazi u drugoj državi članici, a ne u državi članici u kojoj borave kupci, nema utjecaja na navedenu obvezu postizanja rezultata koju imaju države članice ( 67 ).

89.

U ovom je predmetu nedvojbeno, s obzirom na to da su krajnji korisnici kupili medije u Austriji, da je šteta koju treba nadoknaditi naplatom pravične naknade nastala u toj državi. U skladu s gore navedenom sudskom praksom, postoji, dakle, obveza koju imaju austrijska tijela da osiguraju učinkovitu naplatu pravične naknade radi naknade štete koja je autorima nanesena u Austriji. U tim okolnostima, dakle, osoba koja duguje pravičnu naknadu, prema mojem mišljenju, ne može tražiti da je se oslobodi obveze plaćanja te naknade u Austriji tvrdeći da ju je već platila u drugoj državi članici u kojoj autoru nije nanesena šteta zbog koje se naknada plaća. U slučaju u kojem je plaćanje iznosa u tu svrhu uistinu već izvršeno u drugoj državi članici, na dužniku je da traži povrat tog iznosa u toj državi članici s pomoću sredstava koja mu stoje na raspolaganju u skladu s njezinim propisima.

90.

Društva grupe Amazon tvrde da u Njemačkoj ne mogu ostvariti nijedan zahtjev za nadoknadu već izvršenog plaćanja pravične naknade za određene medije koji su naknadno stavljeni na tržište u Austriji. Međutim, na državi članici u kojoj je izvršeno nepotrebno plaćanje je da osobama koje nisu obvezne platiti pravičnu naknadu osigura odgovarajuću mogućnost dobivanja povrata nepotrebno izvršenih uplata pravične naknade, eventualno i putem tužbi pred nacionalnim pravosudnim tijelima.

91.

Ako je u ovom predmetu uistinu došlo do dvostrukog plaćanja pravične naknade, to mi se čini prijekora vrijednom posljedicom nedovoljne koordinacije među propisima država članica koja je izazvana izostankom usklađenosti sustava pravične naknade. Zadaća je zakonodavca Unije da intervenira podizanjem razine usklađenosti nacionalnih propisa kako bi se izbjeglo ponavljanje sličnih situacija u budućnosti ( 68 ).

92.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja mu je postavio Oberster Gerichtshof odgovori na sljedeći način: