1.

Predmetni slučaj pruža Sudu mogućnost da usavrši sudsku praksu o spornom pitanju odgovornosti društava majki za povrede propisa o kartelima koje su počinile društva kćeri u njihovom stopostotnom vlasništvu. U ovom se predmetu u osnovi postavlja pitanje je li preduvjet za takvo pripisivanje odgovornosti na temelju propisa o kartelima taj da društvo majka obavlja vlastitu gospodarsku djelatnost, tj. da se to društvo već samo po sebi ima smatrati poduzetnikom u smislu europskog prava tržišnog natjecanja, ili je dovoljno da društvo kći obavlja takvu gospodarsku djelatnost a da oboje – i društvo majka i društvo kći – zajedno predstavljaju poduzetnika.

2.

Ovo se pravno pitanje postavlja u svezi s „Kartelom u sektoru selidaba” koji je Europska komisija prije nekoliko godina razotkrila na belgijskom tržištu usluga međunarodnih selidaba i protiv kojega je 11. ožujka 2008. donijela odluku o novčanoj kazni ( 2 ) (u daljnjem se tekstu navodi i kao: sporna odluka). Komisija je Gosselin Group NV (u daljnjem tekstu: Gosselin), uz još devet drugih poduzetnika ili grupa poduzetnika, na teret stavila sudjelovanje u kartelu u sektoru selidaba i odredila im novčanu kaznu. Osim toga, Komisija je za jedan dio te novčane kazne utvrdila solidarnu odgovornost Stichting Administratiekantoor Portielje (u daljnjem tekstu: Portielje), a riječ je o obiteljskoj zakladi koja – neposredno ili posredno – kontrolira 100 % društvenih udjela Gosselina te koja, u interesu obitelji utemeljitelja društva, ima za cilj osigurati jedinstvenost upravljanja društvom Gosselin.

3.

Međutim, Opći sud Europske unije je smatrao da je utvrđenje solidarne odgovornosti Portieljea protupravno pa je u presudi od 16. lipnja 2011. (u daljnjem tekstu također i: presuda Općeg suda ili pobijana presuda) ( 3 ) taj svoj stav obrazložio prvenstveno time što sam Portielje ne obavlja gospodarsku djelatnost i zbog toga nije poduzetnik.

4.

Komisija taj stav sada pobija žalbom. Prema mišljenju Komisije, za pripisivanje odgovornosti na temelju propisa o kartelima jedino je mjerodavno čine li društvo majka i društvo kći – u predmetnom slučaju Portielje i Gosselin – zajedno poduzetnika u smislu europskog prava tržišnog natjecanja i može li se toj gospodarskoj cjelini na teret staviti sudjelovanje u kartelu.

5.

U okviru ostalih žalbenih postupaka koji su još u tijeku Sud će uskoro odlučivati o nizu drugih pravnih pitanja povezanih s kartelom u sektoru selidaba. ( 4 )

6.

Gosselin je trgovačko društvo sa sjedištem u Belgiji koje je osnovano 1983. i koje od 20. prosinca 2007. posluje kao poduzeće za selidbe pod svojim sadašnjim nazivom. ( 5 )

7.

Portielje je zaklada sa sjedištem u Nizozemskoj koja je osnovana 2001. i koja okuplja dioničare iz kruga obitelji osnivača društva Gosselin s ciljem osiguravanja jedinstvenog upravljanja Gosselinom. Sam Portielje ne bavi se djelatnošću radi ostvarivanja dobiti.

8.

Ta obiteljska zaklada, dijelom neposredno a dijelom posredno, drži od 1. siječnja 2002. pod svojom kontrolom sve društvene udjele Gosselina. Točnije, 92 % dionica Gosselina neposredno drži Portielje kao fiducijar, dok preostalih 8 % drži društvo Vivet en Gosselin NV u kojem 99,87 % udjela pripada Portieljeu.

9.

Prema rezultatima istrage Komisije, u Belgiji je od 1984. do 2003. postojao kartel na tržištu usluga međunarodnih selidaba u kojem je, tijekom različitih razdoblja ( 6 ) i u različitom opsegu, sudjelovalo 10 društava za međunarodne selidbe ( 7 ).

10.

Komisija je u spornoj odluci utvrdila da je kartel o kojem je riječ predstavljao sveobuhvatni kartel u obliku jedinstvene i trajne povrede ( 8 ) koja se temeljila ( 9 ) na tri vrste sporazuma:

11.

Dok su se sporazumi o provizijama i lažnim predračunima primjenjivali tijekom cijelog razdoblja postojanja kartela (od 1984. do 2003.), primjena sporazuma o cijenama nije se mogla dokazati za razdoblje nakon mjeseca svibnja 1990. ( 10 ).

12.

Na temelju utvrđenih činjenica Komisija je u spornoj odluci zaključila da su poduzetnici o kojima je riječ povrijedili članak 81. stavak 1. UEZ‑a i članak 53. stavak 1. Sporazuma o EGP‑u tako što su tijekom različitih razdoblja „neposredno i posredno utvrđivali cijene usluga međunarodnih selidaba u Belgiju i iz Belgije, međusobno podijelili dio predmetnog tržišta te manipulirali postupkom podnošenja ponuda” ( 11 ).

13.

Sporna odluka dostavljena je ukupno 31 pravnoj osobi kojoj je Komisija također izrekla novčane kazne u različitim iznosima ( 12 ), za koje neke od tih osoba odgovaraju pojedinačno, a neke solidarno.

14.

Komisija je u članku 1. točki (c) sporne odluke utvrdila da je Gosselin u razdoblju od 31. siječnja 1992. do 18. rujna 2002. sudjelovao u sveobuhvatnom kartelu, a u razdoblju od 1. siječnja 2002. do 18. rujna 2002.„sa Stichting Administratiekantoor Portielje”. Gosselinu je stoga u članku 2. točki (e) sporne odluke izrečena novčana kazna u iznosu od 4,5 milijuna eura pri čemu je Portielje solidarno odgovarao za jedan dio te novčane kazne u iznosu od 370.000 eura.

15.

Komisija je izmijenjenom odlukom od 24. srpnja 2009. ( 13 ) ispravila spornu odluku na način da je novčana kazna izrečena Gosselinu smanjena na iznos od 3,28 milijuna eura, pri čemu je Portielje solidarno odgovarao za iznos od 270.000 eura. Ta je izmjena proizašla iz novog izračuna vrijednosti prihoda od prodaje koji su, prema mišljenju Komisije, trebali poslužiti kao osnova za izračun iznosa novčane kazne izrečene Gosselinu i Portieljeu.

16.

Nekoliko adresata sporne odluke je protiv iste zatražilo pravnu zaštitu podnošenjem tužbi za poništenje pred Općim sudom kao prvostupanjskom instancom. ( 14 )

17.

Opći sud je u svrhu usmenog postupka i presude spojio tužbe koje su Gosselin i Portielje podnijeli 4. lipnja 2008.

18.

Po tužbi podnesenoj u predmetu T‑208/08 Opći sud je pobijanom presudom ( 15 ) poništio spornu odluku u dijelu kojom se njome utvrđuje da je Gosselin sudjelovao u povredi u razdoblju od 30. listopada 1993. do 14. studenoga 1996. Sukladno tome, Opći sud je iznos novčane kazne izrečene Gosselinu smanjio na 2,32 milijuna eura. Opći sud je odbio tužbu Gosselina u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva te je strankama naložio da svaka snosi vlastite troškove.

19.

Po tužbi podnesenoj u predmetu T‑209/08 Opći sud je pobijanom presudom ( 16 ) u cijelosti poništio spornu odluku u odnosu na Portielje te je Komisiji naložio snošenje troškova.

20.

Žalbom od 25. kolovoza 2011. Komisija je pokrenula predmetni žalbeni postupak protiv presude Općeg suda. Tom se žalbom pobijana presuda Općeg suda pobija samo u onom dijelu u kojem je Opći sud prihvatio tužbu za poništenje Portieljea u predmetu T 209/08 ( 17 ). Komisija od Suda zahtijeva da:

21.

Portielje od Suda zahtijeva da:

22.

O žalbi je nakon pisanog postupka 24. listopada 2012. održana rasprava pred Sudom.

23.

U ustaljenoj sudskoj praksi o čl. 81. UEZ‑a (ranije čl. 85. UEEZ‑a, a danas čl. 101. UFEU‑a) ( 18 ) utvrđeno je da društvo majka solidarno odgovara za povrede propisa o kartelima koje počini njeno društvo kći, čak i u slučaju kada je u kartel izravno bilo uključeno jedino društvo kći. Takva solidarna odgovornost posebice nastaje kada društvo kći ne nastupa samostalno na tržištu nego u bitnom provodi upute društva majke, tj. kada je izloženo odlučujućem utjecaju društva majke ( 19 ). Ako društvo majka u relevantnom trenutku drži sve (ili gotovo sve) društvene udjele svog društva kćeri nastaje oboriva pretpostavka prema kojoj ono vrši odlučujući utjecaj na ponašanje društva kćeri na tržištu ( 20 ) (tzv. „pretpostavka 100 %” ( 21 ) ili „sudska praksa u predmetu Akzo Nobel”).

24.

Komisija prigovara Općem sudu da je u predmetnom slučaju na pravno pogrešan način primijenio ova načela. Pritom ona u prilog svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga, od kojih se jedan odnosi na područje primjene čl. 81. UEZ‑a ratione personae (o tome u nastavku vidjeti dio A ovog mišljenja), a drugi na mogućnosti obaranja pretpostavke 100 % (o tome u nastavku vidjeti dio B ovog mišljenja).

25.

Prvi žalbeni razlog otvara nekoliko temeljnih pravnih pitanja u svezi s pojmom poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja te se u konačnici tiče područja primjene čl. 81. UEZ‑a ratione personae i čl. 23. Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 22 ), koji se odnose na poduzetnike i udruženja poduzetnika ( 23 ).

26.

Komisija ovim žalbenim razlogom pobija točke 36. do 50. pobijane presude u kojima je Opći sud utvrdio da „nije dokazano da je Portielje bio poduzetnik u smislu čl. 81. UEZ‑a” ( 24 ), na temelju čega je taj sud prihvatio tužbu za poništenje koju je podnio Portielje. Prema mišljenju Općeg suda, za postojanje solidarne odgovornosti Portieljea zbog sudjelovanja Gosselina u kartelu u sektoru selidaba bilo bi potrebno da i sam Portielje bude poduzetnik ( 25 ).

27.

U prvom dijelu prvog žalbenog razloga Komisija prigovara Općem sudu da je primijenio kriterij koji nije pravno relevantan. Opći je sud pogriješio utoliko što je svoju analizu fokusirao na pitanje je li i sam Portielje poduzetnik umjesto da je postavio pitanje o tome predstavljaju li Portielje i Gosselin zajedno jednog poduzetnika. Komisija smatra da Opći sud postupivši na taj način nije primijenio pojam poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja.

28.

Nesporno je da pojam poduzetnika u okviru prava tržišnog natjecanja obuhvaća svako tijelo koje obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o pravnom obliku tog tijela i načinu njegovog financiranja ( 26 ). Jednako je tako utvrđeno da se takva gospodarska cjelina može sastojati od više fizičkih ili pravnih osoba ( 27 ).

29.

I Opći sud je u pobijanoj presudi pošao od ove definicije pojma poduzetnika ( 28 ). Međutim, Opći je sud odmah dodao „da društvo majka poduzetnika koji je povrijedio članak 81. UEZ‑a ne može biti kažnjeno odlukom o primjeni tog članka ako i ono samo nije poduzetnik” ( 29 ).

30.

U tom se utvrđenju očituje temeljno pogrešno shvaćanje pojma poduzetnika kada je riječ o odgovornosti društva majke za povrede propisa o kartelima koje počini njeno društvo kći.

31.

Solidarna odgovornost društva majke i društva kćeri zasniva se naime na činjenici da ako društvo kći ne uživa dostatnu autonomiju u odnosu na društvo majku ( 30 ), tada ta dva društva nastupaju zajednički kao pravni nositelji jednog jedinstvenog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja. Oba društva čine dakle jednu gospodarsku cjelinu te se u svojim unutarnjim odnosima mogu koristiti tzv. „privilegijem koncerna”, tj. zabrana kartela se ne primjenjuje na sporazume sklopljene između njih ( 31 ). S druge strane, društvo majka i društvo kći predstavljaju i prema van jednu gospodarsku cjelinu, pa stoga moraju zajednički odgovarati za možebitne povrede propisa o kartelima počinjene od strane poduzetnika kojeg zajednički tvore ( 32 ).

32.

Opći sud je stoga pogrešno pretpostavio da koncept poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja i pripisivanje ponašanja društva kćeri njenom društvu majci čine „dva različita pojma” ( 33 ). Pojam poduzetnika i pripisivanje odgovornosti s osnove propisa o kartelima zapravo su dvije strane iste medalje. U zajedničkoj solidarnoj odgovornosti društva majke i društva kćeri za povredu propisa o kartelima očituje se, kao što smo već naveli, to da su oba društva pravni nositelji jednog jedinstvenog poduzetnika. Postojanje upravo te gospodarske cjeline sastavljene od društva majke i društva kćeri nužna je i ujedno dostatna pretpostavka solidarne odgovornosti društva majke za povredu propisa o kartelima koju je počinilo njeno društvo kći.

33.

Pravno mišljenje izraženo u pobijanoj presudi, prema kojem društvo majka i samo za sebe mora imati svojstvo poduzetnika kako bi bilo solidarno odgovorno za povredu propisa o kartelima, u konačnici bi dovelo do postavljanja dodatnog, u tom obliku nikad priznatog, uvjeta za pripisivanje odgovornosti za povredu propisa o kartelima između društva majke i društva kćeri.

34.

Takav dodatni uvjet, prema mom mišljenju, ni na koji način ne proizlazi iz sudske prakse. Ukoliko bi takav uvjet postojao, onda primjerice u predmetu Akzo Nobel, kao „najvažnijem predmetu” u kojem se u posljednjih nekoliko godina raspravljalo o problematici o kojoj je i ovdje riječ, društvo Akzo Nobel NV kao obično holding društvo ( 34 ) ne bi smjelo biti adresat odluke o novčanoj kazni.

35.

Opći sud u svezi s tim pitanjem ne analizira presudu Akzo Nobel ( 35 ) i osim toga ne iznosi nikakvo obrazloženje postojanja navedenog dodatnog uvjeta koji je istaknuo. On se ograničio na citiranje triju, više ili manje slučajno odabranih, presuda Suda ( 36 ) u kojima je prema njegovom mišljenju „nesporno” bilo to „da je društvo majka poduzetnik” ( 37 ).

36.

Kada je riječ o kažnjavanju poduzetnika zbog povrede propisa o kartelima na temelju čl. 81. UEZ‑a (danas čl. 101. UFEU‑a) u vezi s čl. 23. st. 2. t. (a) Uredbe br. 1/2003, nije relevantno pitanje obavljaju li sve fizičke ili pravne osobe koje u pravnom smislu čine poduzetnika vlastitu gospodarsku djelatnost i trebaju li se zbog toga svaka za sebe smatrati poduzetnikom.

37.

Odlučujuće je samo to da je, uzeto u cjelini, poduzetnik počinio povredu i da sve fizičke ili pravne osobe kojima je u svrhu kažnjavanja te povrede dostavljena odluka o novčanoj kazni jesu pravni nositelji zajedničkog poduzetnika. Kaznama propisanim u čl. 23. st. 2. t. (a) Uredbe br. 1/2003 treba se osigurati da one osobe koje imaju odlučujući utjecaj na poduzetnika uključenog u kartel budu pozvane na odgovornost prema načelu osobne odgovornosti i da se pobrinu da poduzetnik takve povrede ne počini ponovno ( 38 ). S obzirom na taj cilj, nije relevantno pitanje obavljaju li navedene fizičke ili pravne osobe i inače, tj. neovisno o njihovom utjecaja na poduzetnika koji je sudjelovao u kartelu, gospodarsku djelatnost.

38.

Zaključno se dakle može utvrditi da je Opći sud povrijedio pravo iznijevši u presudi da se društvu majci jednog poduzetnika ne mogu izreći kazne ako i ono samo nije poduzetnik i potom ispitujući je li Portielje sam po sebi bio poduzetnik ( 39 ).

39.

Prema tome, prvi dio prvog žalbenog razlog je osnovan.

40.

U nastavku se, radi cjelovitosti, očitujem i o drugom dijelu prvog žalbenog razloga koji Komisija podredno ističe. On se u bitnom odnosi na pitanje može li se pretpostavka 100 %, kako ona proizlazi iz sudske prakse predmeta Akzo Nobel ( 40 ), primijeniti na odnos između Portieljea i Gosselina. Opći sud je, prema mišljenju Komisije, pogriješio u predmetnom slučaju procijenivši da pretpostavka 100 % nije primjenjiva.

41.

Predmet ovog prigovora su razmatranja Općeg suda u točkama 46. do 49. pobijane presude koja polaze od utvrđenja da Portielje „ne obavlja neposrednu gospodarsku djelatnost” ( 41 ). Svojstvo poduzetnika, kada je riječ o Portieljeu, pod tim je okolnostima, prema mišljenju Općeg suda, moglo u krajnjem slučaju proizaći iz „posrednog sudjelovanja” Portieljea u gospodarskoj djelatnosti Gosselina. Zbog toga Opći sud, pozivajući se na točke 111. do 113. presude Cassa di Risparmio di Firenze ( 42 ) donesene u području državnih potpora, od Komisije zahtijeva da konkretno dokaže „utjecaj” Portieljea na „upravljanje” Gosselinom i ne dopušta primjenu pretpostavke 100 % ( 43 ).

42.

Opći sud se s tim u svezi konkretno oslanja na formulaciju iz presude Cassa di Risparmio di Firenze prema kojoj samo držanje udjela pa čak i kontrolnog paketa udjela samo po sebi ne predstavlja gospodarsku djelatnost ( 44 ). Za zakladu koja drži kontrolni paket udjela određenog društva treba štoviše smatrati da sudjeluje u gospodarskoj djelatnosti „poduzeća” koje kontrolira ako tu kontrolu doista vrši putem neposrednog ili posrednog „utjecaja” na upravljanje tim društvom ( 45 ).

43.

Opći sud je iz tog odlomka presude Cassa di Risparmio di Firenze izveo zaključak da teret dokaza o tome da zaklada poput Portieljea koja se ne bavi gospodarskom djelatnošću ima utjecaj na trgovačko društvo poput Gosselina koje djeluje na tržištu leži na Komisiji i da Komisija ne može – primjenjujući sudsku praksu iz predmeta Akzo Nobel – svoj teret dokaza ispuniti ukazivanjem na (gotovo) stopostotnu kontrolu zaklade nad društvom ( 46 ).

44.

Ovo utvrđenje Općeg suda je pravno pogrešno.

45.

Protivno onome što se čini da je mišljenje Općeg suda postoji suglasnost između presude Cassa di Risparmio di Firenze i sudske prakse u predmetu Akzo Nobel. Kako u jednom tako i u drugom slučaju Sud pretpostavku postojanja gospodarske cjeline i slijedom toga postojanje jednog jedinstvenog poduzetnika između „društva majke” i njenog „društva kćeri” uvjetuje stvarnim izvršavanjem odlučujućeg utjecaja društva majke na društvo kćer ( 47 ).

46.

Sudska praksa u predmetu Akzo Nobel za „posebni slučaj” kada društvo majka drži sve ili gotovo sve udjele svog društva kćeri predviđa doduše osim toga i oborivu „pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja” društva majke na društvo kćer (pretpostavka 100 %) ( 48 ), dok s druge strane u presudi Cassa di Risparmio di Firenze ( 49 ) nema riječi o takvoj pretpostavci.

47.

Razlog nespominjanja pretpostavke 100 % u presudi Cassa di Risparmio di Firenze vjerojatno je ipak u prvom redu povezan s vrstom postupka u kojem je ta presuda donesena: radilo se o prethodnom postupku koji se uopće nije doticao pitanja vezanih uz dokazivanje. Osim toga, valja uzeti u obzir da se Sud u predmetu Cassa di Risparmio di Firenze nije trebao baviti posebnim slučajem stopostotne ili gotovo stopostotne kontrole nego „kontrolnim udjelima” općenito, što uključuje i one udjele koji su znatno ispod praga od 100 %.

48.

Pod tim okolnostima Opći sud je dao prevelik značaj tome što Sud u presudi Cassa di Risparmio di Firenze „nije uspostavio oborivu pretpostavku 'izvršavanja utjecaja'“ ( 50 ) kakvu poznajemo iz sudske prakse u predmetu Akzo Nobel.

49.

Ne postoji ni najmanja indicija iz koje bi se moglo zaključiti da Sud u predmetu Cassa di Risparmio di Firenze nije priznao pretpostavku 100 % upravo zbog nepostojanja svojstva poduzetnika na strani „društava majki” ili zbog toga što su ta društva imala svojstvo zaklada.

50.

Iako ni Sud u novije vrijeme nije u potpunosti isključio mogućnost odstupanja pojma gospodarske cjeline kada je riječ o državnim potporama od pojma gospodarske cjeline primjenjivog u drugim područjima prava tržišnog natjecanja ( 51 ), on je ipak do sada uvijek nastojao osigurati apsolutno jedinstveno tumačenje pojma poduzetnika u svim područjima prava tržišnog natjecanja ( 52 ), uključujući i u presudi Cassa di Risparmio di Firenze ( 53 ). Smatram da bi Sud trebao jednako postupiti i u predmetnom slučaju.

51.

Okolnost da Sud posebice u presudi Cassa di Risparmio di Firenze i sudskoj praksi u predmetu Akzo Nobel polazi od istog pojma poduzetnika dokazuje uostalom nekoliko međusobno povezanih referenci između ova dva smjera sudske prakse ( 54 ). Komisija je s pravom istaknula tu činjenicu u predmetnom slučaju.

52.

U konačnici, iz presude Cassa di Risparmio di Firenze ne proizlazi dakle nikakva prepreka za primjenu pretpostavke 100 % u odnosu između zaklade poput Portieljea i trgovačkog društva poput Gosselina.

53.

Nadalje, protivno onom što smatra Portielje, pretpostavka 100 % nema za posljedicu promjenu tereta dokaza. Kod te je pretpostavke štoviše riječ samo o pravilu ocjene dokaza u svezi s pripisivanjem odgovornosti za povredu propisa o kartelima između društva majke i društva kćeri. Budući da činjenica da društvo majka drži 100 % (ili gotovo 100 %) udjela svog društva kćeri prima facie dopušta zaključak o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja, društvo majka je pozvano da iznošenjem čvrstih protudokaza ospori upravo taj zaključak; u protivnom će se smatrati da taj zaključak ispunjava zahtjeve pravila o dokazivanju koja se primjenjuju u pravnoj državi. Drugim riječima, između stranaka postupka dolazi do uzajamne izmjene obveze iznošenja postavki koja je kao takva pretpostavljena pitanju objektivnog tereta dokaza. ( 55 ).

54.

Protivno onom što ističe Portielje, primjenom pretpostavke 100 % na slučaj poput predmetnog ne proširuje se pretjerano područje primjene iste. Cilj te pretpostavke sastoji se naime u olakšavanju djelotvorne provedbe pravila tržišnog natjecanja utvrđenih Ugovorima uz istovremeno poštovanje načela osobne odgovornosti i u osiguravanju pravne sigurnosti ( 56 ). S obzirom na taj aspekt, situaciju zaklade poput Portieljea, koja za cilj ima osigurati „jedinstveno upravljanje” trgovačkim društvom koje ta zaklada kontrolira, ne treba procjenjivati drugačije od situacije „klasičnog” društva majke u odnosu na svoje društvo kćer ili holding društva u odnosu na društva koncerna koja ono kontrolira. Sva ta vladajuća društva imaju pretežno gospodarski interes za konkretnu tržišnu djelatnost svojih društava kćeri. Razlikovanje tih društava po pitanju odgovornosti za povrede propisa o kartelima bilo bi protivno načelu jednakog postupanja.

55.

Kad je riječ o odgovornosti vladajućih tijela za postupanje na tržištu o njima ovisnih društava, nije relevantno obavljaju li ta vladajuća tijela – neovisno o tome jesu li to zaklade, holding društva ili vladajuća društva neke druge vrste – vlastitu gospodarsku djelatnost. Naprotiv, ako bi se htjelo generalno izuzeti zaklade ili holding društva koja sama ne obavljaju gospodarsku djelatnost iz područja primjene pretpostavke 100 %, iako ona u pozadini, unutar koncerna o kojemu je riječ, „vuku konce” ( 57 ), to bi širom otvorilo vrata zaobilaženju djelotvorne solidarne odgovornosti uprave koncerna za povrede propisa o kartelima počinjene od strane ovisnih dijelova koncerna.

56.

Argument Portieljea, prema kojem bi primjena pretpostavke 100 % na slučaj poput predmetnog u drugim slučajevima u kojima država ima udjele u trgovačkom društvu dovela do apsurdnih rezultata također nije djelotvoran. Time se naime dotiče jedno čisto hipotetsko pitanje koje se u predmetnom slučaju uopće ne postavlja. Portielje se ne nalazi u situaciji koja bi se po bilo čemu mogla usporediti sa situacijom države kao ulagača jer su njegove aktivnosti, koliko nam je poznato, ograničene na osiguravanje jedinstvenog upravljanja samo jednim obiteljskim poduzećem. Osim toga, Sud je već pokazao da itekako vodi računa o specifičnoj poziciji države u svezi s odgovornošću za možebitne povrede propisa o kartelima počinjene od strane poduzeća koje ona kontrolira ( 58 ). Nema dakle razloga za zabrinutost koju je izrazio Portielje.

57.

Zaključno je prema tome osnovan i drugi dio prvog žalbenog razloga.

58.

Drugi žalbeni razlog odnosi se na točke 51. do 59. pobijane presude u kojima Opći sud dolazi do zaključka da je Portielje predlaganjem „odgovarajućih dokaza” uspio oboriti pretpostavku 100 % ( 59 ). Opći sud smatra da Portielje nije vršio odlučujući utjecaj na Gosselina i da uopće nije bio u mogućnosti vršiti takav utjecaj.

59.

U tom odlomku pobijane presude se doduše radi o odjeljku u kojem Opći sud samo „podredno” ispituje može li se Portieljeu pripisati postupanje Gosselina ( 60 ). Budući da se prvi odjeljak pobijane presude koji se odnosi na pojam poduzetnika ne može održati na snazi ( 61 ), ishod predmetnog spora u najvećoj mjeri ovisi o pravnoj ocjeni ovog drugog odjeljka.

60.

Prema sudskoj praksi u predmetu Akzo Nobel nesporno je da je pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na svoje društvo kćer u kojem drži 100 % ili gotovo 100 % udjela (pretpostavka 100 %) oboriva pretpostavka ( 62 ).

61.

Međutim, Komisija drugim žalbenim razlogom prigovara da je Opći sud pogrešno primijenio pravo pri ocjeni argumenata koje je Portielje iznio s ciljem obaranja te pretpostavke. Komisija u bitnom prigovara da Opći sud nije posvetio potrebnu pozornost osobnim vezama između Portieljea i Gosselina. S tim u svezi Komisija ističe ukupno tri prigovora, koja su iznesena u tri dijela njenog drugog žalbenog razloga. U nastavku pristupam razmatranju tih dijelova, pri čemu drugi i treći dio ispitujem zajedno.

62.

Najprije valja podsjetiti da Sud u žalbenim postupcima – osim kad je riječ o iskrivljavanju – nije ovlašten ispitivati ocjenu činjenica i dokaza koju je proveo Opći sud ( 63 ). Međutim, jedan od zadataka Suda u žalbenim postupcima je ispitivanje pravne kvalifikacije činjenica koju je dao Opći sud ( 64 ). To uključuje procjenu pitanja je li Opći sud pri ocjeni činjenica i dokaza primijenio odgovarajuće pravne kriterije ( 65 ).

63.

U prvom dijelu drugog žalbenog razloga Komisija predbacuje Općem sudu „očito iskrivljavanje dokaza” o položaju i utjecaju trojice članova uprave Gosselina koji su istovremeno bili i članovi upravnog odbora Portieljea.

64.

Točnije, Komisija osporava utvrđenje Općeg suda prema kojem „je od šest osoba koje su činile upravni odbor Portieljea tek polovica bila članovima uprave Gosselina” ( 66 ), i obrnuto, „tri osobe koje su činile upravu Gosselina,… predstavljale su tek polovicu upravnog odbora Portieljea” ( 67 ). Komisija smatra da je Opći sud na taj način pogrešno pretpostavio da tri navedena člana uprave Gosselina „nisu mogla zajednički određivati poslovnu politiku Portieljea”.

65.

O iskrivljavanju dokaza riječ je samo u slučaju kada je, bez izvođenja novih dokaza, ocjena postojećih dokaza očito pogrešna ( 68 ).

66.

U predmetnom slučaju Opći sud nigdje u pobijanoj presudi, a posebice ne u točkama 56. i 57. te presude, nije izveo zaključak na koji ukazuje Komisija, a prema kojem ta tri člana uprave Gosselina „nisu mogla zajednički određivati poslovnu politiku Portieljea”. Slijedom navedenog, valja odbaciti prigovor o takvom iskrivljavanju dokaza.

67.

Prema tome, prvi dio drugog žalbenog razloga nije osnovan.

68.

U drugom i trećem dijelu drugog žalbenog razloga Komisija u bitnom prigovara da je mogućnost Portieljea da utječe na Gosselin Opći sud ocijenio samo iz perspektive prava društava.

69.

Opći sud svoj zaključak o obaranju pretpostavke 100 % doista u bitnom zasniva na činjenici da je upravni odbor Portieljea donio formalne odluke tek nakon prestanka povrede; izvršavanje odlučujućeg utjecaja Portieljea na Gosselin bilo je, smatra Opći sud, isključeno „već zbog samog tog razloga” ( 69 ). Opći sud osim toga napominje da od 1. siječnja 2002. do 18. rujna 2002., odnosno u razdoblju za koje se Portieljeu pripisuje sudjelovanje u povredi propisa o kartelima, nije održana glavna skupština dioničara Gosselina u okviru koje bi Portielje mogao vršiti utjecaj na poslovnu politiku Gosselina ( 70 ). Tijekom razdoblja o kojem je riječ Portielje osim toga nije imao nikakav utjecaj na sastav uprave Gosselina pa taj sastav nije ni bio mijenjan na inicijativu Portieljea ( 71 ).

70.

Ova razmatranja Općeg suda izraz su u osnovi pogrešnog shvaćanja pretpostavke 100 % i pravnih uvjeta koje je potrebno ispuniti za obaranje te pretpostavke.

71.

Procjenu o tome može li društvo kći samostalno određivati svoje ponašanje na tržištu ili je pak izloženo odlučujućem utjecaju svog društva majke nije moguće dati uzimajući u obzir samo mjerodavna pravila prava društava. U protivnom bi se društvo majka o kojem je riječ, pozivanjem na okolnosti koje proizlaze isključivo iz prava društava, s lakoćom moglo osloboditi odgovornosti za povredu propisa o kartelima koju je počinilo društvo kći u njenom stopostotnom vlasništvu.

72.

Valja doduše svakako uzeti u obzir ovlasti kojima raspolažu tijela društava u pitanju, jesu li ona i kada donijela odluke i koji je bio sadržaj tih odluka u danom slučaju. Međutim, u konačnici odlučujuću ulogu igra gospodarska stvarnost. Pravo tržišnog natjecanja se naime ne ravna prema formalnostima nego prema stvarnom ponašanju poduzetnika.

73.

Procjena pitanja o izvršavanju utjecaju društva majke na društvo kćer isključivo iz perspektive događanja povezanih s pravom društava predstavljala bi pretjerani formalizam i uopće ne bi uzimala u obzir gospodarsku stvarnost, što je ispravno primijetila i Komisija.

74.

Međutim, Opći sud je primijenio upravo takav formalistički pristup time što je, preuzevši argumente tužiteljice iz prvog stupnja, pri razmatranju pitanja odlučujućeg utjecaja Portieljea na Gosselina mjerodavnom smatrao isključivo perspektivu prava društava. Ograničivši kriterije ispitivanja samo na mjerila koja proizlaze iz prava društava Opći sud je povrijedio pravo. On je posebice zanemario činjenicu da pretpostavka postojanja gospodarske cjeline koja se sastoji od društva majke i društva kćeri nije nužno uvjetovana formalnim odlukama tijela tih društava. Štoviše, ta cjelina može nastati i na neformalan način, a osobito na temelju osobnih veza između dvaju društava.

75.

Opći sud se doduše uzgredno dotaknuo i pitanja osobnih veza između Gosselina i Portieljea, ali je s tim u svezi također primijenio samo kriterije prava društava. Pritom se uostalom radilo o dva relativno teorijska pitanja, o prvom: „jesu li najvažniji članovi upravnog odbora Portieljea preko glavne skupštine Gosselina izvršavali utjecaj na Gosselina?”; i o drugom: „treba li sva poduzeća u kojima se tri člana uprave Gosselina također nalaze u svojstvu člana uprave zbog toga smatrati društvima majkama Gosselina?” ( 72 ).

76.

Međutim, od presudne bi važnosti bilo, neovisno o svim teorijskim razmatranjima vezanim za pravo društava, ispitati stvarne učinke osobnih veza između Portieljea i Gosselina na svakodnevno poslovanje poduzeća i ocijeniti, isključivo na temelju činjenica, je li Gosselin – protivno pretpostavci 100 % ‐ doista samostalno određivao svoju poslovnu politiku. U pobijanoj presudi o tome nažalost nema ni jedne jedine riječi.

77.

Na kraju valja odbiti prigovor Portieljea, prema kojem bi pretpostavka 100 % postala „neoboriva” ukoliko bi u obzir uzeli mogućnosti izvršavanja utjecaja izvan tijela pravnih osoba o kojima je riječ. S jedne strane, Portielje nije ni sa čim potkrijepio ovaj prigovor. S druge strane, očito je da se o tijeku svakodnevnog poslovanja poduzeća pa i o procesima koji se odvijaju izvan tijela pravnih osoba mogu ponuditi dokazi, primjerice pomoću interne korespondencije i dokumenata, bilježaka o razgovorima i iskaza svjedoka ( 73 ). Ovisno o njihovom konkretnom sadržaju takvi dokazi mogu dovesti ili do obaranja ili do potvrđivanja pretpostavke 100 %.

78.

Prema tome, drugi i treći dio drugog žalbenog razloga su osnovani.

79.

Slijedom svega navedenog, može se utvrditi da su osnovana oba dijela prvog kao i drugi te treći dio drugog žalbenog razloga.

80.

Na temelju čl. 61. st. 1. Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana Sud ukida odluku Općeg suda. Prema tome, valja ukinuti točke 4. i 6. izreke pobijane presude u kojima je Opći sud odlučio o tužbi Portieljea u predmetu T‑209/08. To ne utječe na ostali dio pobijane presude koji nije predmet ovog žalbenog postupka.

81.

U skladu s čl. 61. st. 1. Statuta Suda Europske unije, Sud osim toga može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

82.

U predmetnom slučaju Opći sud je u svojoj presudi u cijelosti ispitao tužbene razloge koje je Portielje istaknuo u prvostupanjskom postupku u predmetu T‑209/08. Stranke su osim toga u postupku pred Općim sudom imale prigodu razmijeniti svoja stajališta o svim elementima važnim za donošenje odluke u predmetnom sporu. Nema potrebe za dodatnim razjašnjavanjem činjenica. Stanje postupka je dakle takvo da dopušta odlučivanje o sporu.

83.

Prvim tužbenim razlogom u predmetu T‑209/08 Portielje ističe da on nije poduzetnik u smislu prava tržišnog natjecanja, tako da između njega i Gosselina ne postoji odnos poput onog između društva majke i njenog društva kćeri ( 74 ).

84.

Ovaj tužbeni razlog valja odbiti iz gore ( 75 ) navedenih razloga.

85.

Drugim tužbenim razlogom u predmetu T‑209/08 Portielje ističe da ga se ne može pozivati na odgovornost zbog postupaka Gosselina, jer on nije na to društvo izvršavao nikakav odlučujući utjecaj ( 76 ).

86.

S tim u svezi valja primijetiti da je nesporno to da Portielje kontrolira sve ili gotovo sve udjele Gosselina ( 77 ). U skladu sa sudskom praksom u predmetu Akzo Nobel ( 78 ), valja slijedom toga uspostaviti oborivu pretpostavku o izvršavanju odlučujućeg utjecaja Portieljea na Gosselin.

87.

U cilju osporavanja te pretpostavke tužitelj iznosi čisto formalne argumente o tijelima Portieljea i Gosselina koji su izvedeni iz odredaba propisa o zakladama i prava društava. Tužitelj ukazuje na zakonsku obvezu članova uprave Gosselina da postupaju isključivo u interesu društva i naglašava da su upravni odbor Portieljea i uprava Gosselina kolegijalna tijela koja su samo jednim dijelom sastavljena od istih osoba.

88.

Kao što je već navedeno ( 79 ), takav argument sam po sebi nije relevantan, jer su presudni stvarni odnosi i gospodarska stvarnost. To još i više stoji u situaciji poput predmetne u kojoj članovi upravnog odbora Portieljea nisu doduše svi ujedno i članovi uprave Gosselina, ali je ipak, zbog tri osobe koje su bile članovi uprave odnosno upravnog odbora obaju poduzeća, postojala znatna osobna veza između tih dviju pravnih osoba. S obzirom na tu vezu, dodatno se pojačava prvi dojam o nedostatku samostalnosti Gosselina u odnosu na Portieljea i usklađenosti njihovih uzajamnih interesa.

89.

Tužitelj bi bio dužan ( 80 ) dokazati da se u predmetnom slučaju Portielje kao „društvo majka” uzdržavao od utjecaja na Gosselin kao „društvo kći”, tako da je Gosselin, usprkos stopostotnoj kontroli društvenih udjela od strane Portieljea mogao samostalno određivati svoje ponašanje na tržištu ( 81 ).

90.

Pritom se nipošto nije radilo o probatio diabolica, kojim bi se od društva majke zahtijevalo dokazivanje negativnih činjenica ( 82 ). Oslanjanjem na konkretne naznake iz svakodnevnog poslovanja poduzeća moguće je štoviše, kao što je već ranije spomenuto ( 83 ), razjasniti je li uopće i u kojoj je mjeri društvo kći samo određivalo svoju poslovnu politiku i nastup na tržištu pa se time i ponašalo samostalno, tj. neovisno od svog društva majke.

91.

S obzirom na to da Portielje, osim inzistiranja na aspektima povezanim s propisima o zakladama i pravom društava, nije iznio ništa konkretno što bi osporilo pretpostavku 100 % te posebice nije razmotrio stvarne učinke svoje veze s Gosselinom preko određenih osoba, njegov drugi tužbeni razlog je također neosnovan.

92.

Kad je riječ o ostalim tužbenim razlozima koje je Portielje istaknuo u predmetu T‑209/08, već je Opći sud utvrdio da su svi neosnovani. Ispitala sam te žalbene razloge te ih, u osnovi iz istih onih razloga koje je Opći sud iznio u pobijanoj presudi, također smatram neosnovanima.

93.

Ni smanjenje iznosa novčane kazne koju je Opći sud izrekao u korist Gosselina ne može imati učinka u odnosu na Portielje. Smanjenje kazne odnosi se naime na razdoblje od 30. listopada 1993. do 14. studenog 1996., dok je Portielje prema spornoj odluci solidarno odgovoran samo za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 18. rujna 2002.

94.

Ne mogu uostalom uočiti nikakve naznake pogrešnog izračuna novčane kazne izrečene Portieljeu koje bi ukazivale na nerazmjernost ili običnu neprikladnost te kazne. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir i neograničenu nadležnost Suda (čl. 261. UFEU‑a u vezi s čl. 31. Uredbe br. 1/2003), u predmetnom slučaju nema povoda za ukidanje te novčane kazne ili za ponovno određivanje iznosa iste.

95.

Zaključno, valja u cijelosti kao neosnovanu odbiti tužbu za poništenje Portieljea podnesenu u predmetu T‑209/08.

96.

Na temelju čl. 184. st. 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima ( 84 ).

97.

U skladu s čl. 138. st. 1. u vezi s čl. 184. st. 1. Poslovnika Suda, stranci koja je izgubila spor nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da je Komisija postavila zahtjev da se Portieljeu naloži snošenje troškova i da on sa svojim zahtjevima nije uspio u obje instance, valja mu naložiti snošenje troškova obaju postupaka.

98.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči kako slijedi: