Stranke
Osnova
Operativni dio

Stranke

U predmetu T‑540/08,

Esso Société anonyme française, sa sjedištem u Courbevoieu (Francuska),

Esso Deutschland GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka),

ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA, sa sjedištem u Anversu (Belgija),

Exxon Mobil Corp., sa sjedištem u West Trentonu, New Jersey (Sjedinjene Američke Države),

koje zastupaju R. Subiotto, QC , R. Snelders, L.-P. Rudolf i M. Piergiovanni, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupa F. Castillo de la Torre, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Gray, barrister ,

tuženik,

povodom zahtjeva za djelomično poništenje Odluke Komisije C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. (UEZ‑a) i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće), [neslužbeni prijevod] kao i zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne koja je izrečena tužiteljima,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: O. Czúcz (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka i D. Gratsias, suci,

tajnik: N. Rosner, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 21. ožujka 2011.,

donosi sljedeću

Presudu

Osnova

Okolnosti spora i pobijana odluka

1. Upravni postupak i donošenje pobijane odluke

1. Odlukom C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija Europskih zajednica utvrdila je da su tužitelji, društva Esso Deutschland GmbH, Esso Société anonyme française (u daljnjem tekstu: Esso France), ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA (u daljnjem tekstu: EMPC) kao i Exxon Mobil Corp. (u daljnjem tekstu: EMC) (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: ExxonMobil ili grupa ExxonMobil), s drugim poduzetnicima prekršili članak 81. stavak 1. UEZ‑a i članak 53. stavak 1. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP), sudjelujući u zabranjenom sporazumu koji se odnosi na tržište parafinskog voska u EGP‑u i njemačko tržište prešanog parafina.

2. Adresati pobijane odluke su, osim tužiteljâ, sljedeća društva: ENI SpA, H & R ChemPharm GmbH, H & R Wax Company Vertrieb GmbH i Hansen & Rosenthal KG, Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG, Mol Nyrt., Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA, Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Repsol), Sasol Wax GmbH, Sasol Wax. International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Sasol), Shell Deutschland Oil GmbH, Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Ltd, The Shell Petroleum Company Ltd, Shell Petroleum Nv i The Shell Transport and Trading Company Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Shell), RWE Dea AG i RWE AG (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: RWE) kao i Total SA i Total France SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Total) (uvodna izjava 1. pobijane odluke).

3. Parafinski vosak proizvodi se u rafinerijama iz sirove nafte. Koristi se za proizvodnju raznolikih proizvoda kao što su svijeće, kemikalije, gume i automobilski proizvodi te u industriji kaučuka, ambalaže, ljepila i žvakaćih guma (uvodna izjava 4. pobijane odluke).

4. Prešani parafin sirovina je potrebna za proizvodnju parafinskog voska. Nastaje u rafinerijama kao nusproizvod prilikom proizvodnje temeljnih ulja iz sirove nafte. Također se prodaje krajnjim kupcima, primjerice proizvođačima iverice (uvodna izjava 5. pobijane odluke).

5. Komisija je svoju istragu započela nakon što ju je društvo Shell Deutschland Schmierstoff dopisom od 17. ožujka 2005. obavijestilo o postojanju zabranjenog sporazuma, podnijevši zahtjev za dodjelu oslobađanja od kazni na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) (uvodna izjava 72. pobijane odluke).

6. Dana 28. i 29. travnja 2005. Komisija je, sukladno članku 20. stavku 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), provela provjere na terenu u službenim prostorima društava H & R/Tudapetrol, ENI, MOL kao i u onima koji pripadaju društvima grupâ Sasol, ExxonMobil, Repsol i Total (uvodna izjava 75. pobijane odluke).

7. Dana 29. svibnja 2007. Komisija je društvima gore navedenima u točki 1., među kojima su tužitelji, uputila Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama (uvodna izjava 85. pobijane odluke). Dopisom od 21. kolovoza 2007. tužitelji su odgovorili na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

8. Dana 10. i 11. prosinca 2007. Komisija je sazvala saslušanje na kojem su sudjelovali tužitelji (uvodna izjava 91. pobijane odluke).

9. S obzirom na dokaze kojima je raspolagala, Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da su adresati, koji čine većinu proizvođača parafinskog voska i prešanog parafina u EGP‑u, sudjelovali u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi iz članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, koja je pokrivala područje EGP‑a. Ta povreda sastojala se od sporazuma ili usklađenih djelovanja o određivanju cijena i razmjeni i otkrivanju osjetljivih poslovnih informacija o parafinskom vosku (u daljnjem tekstu: glavni dio povrede). Vezano za društva RWE (kasnije Shell), ExxonMobil, MOL, Repsol, Sasol i Total, povreda koja se odnosila na parafinski vosak obuhvaćala je i podjelu kupaca ili tržištâ (u daljnjem tekstu: drugi dio povrede). Osim toga, povreda koju su počinila društva RWE, ExxonMobil, Sasol i Total odnosila se i na prešani parafin koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom (uvodne izjave 2., 95. i 328. i članak 1. pobijane odluke).

10. Postupanja koja predstavljaju povredu ostvarena su tijekom protutržišnih sastanaka koje su sudionici nazivali „tehničkim sastancima“ ili ponekad sastancima „Blauer Salon“ te tijekom „sastanaka o prešanom parafinu“ koji su bili osobito posvećeni pitanjima u vezi s prešanim parafinom.

11. Novčane kazne izrečene u ovom slučaju izračunate su na temelju Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.), koje su bile na snazi u trenutku dostave Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama gore u točki 2. navedenim društvima.

12. Pobijana odluka sadrži, među ostalim, sljedeće odredbe:

„Članak 1.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 81. stavak 1. [UEZ‑a] i počevši od 1. siječnja 1994. članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u trajnom sporazumu i/ili usklađenom djelovanju u sektoru parafinskog voska na zajedničkom tržištu i od 1. siječnja 1994. u EGP‑u:

[…]

Esso Deutschland GmbH: od 22. veljače 2001. do 20. studenoga 2003.;

Esso Société anonyme française: od 3. rujna 1992. do 20. studenoga 2003.;

ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA: od 30. studenoga 1999. do 20. studenoga 2003.;

Exxon Mobil [Corp.]: od 30. studenoga 1999. do 20. studenoga 2003.;

[…]

Kad je riječ o sljedećim poduzetnicima povreda se također odnosi na prešani parafin koji su u navedenim razdobljima prodavali krajnjim kupcima na njemačkom tržištu:

[…]

Esso Deutschland GmbH: od 22. veljače 2001. do 18. prosinca 2002.;

Esso Société anonyme française: od 8. ožujka 1999. do 18. prosinca 2002.;

ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA: od 20. studenoga 1999. do 18. prosinca 2002.;

Exxon Mobil [Corp.]: od 20. studenoga 1999. do 18. prosinca 2002.;

[…]

Članak 2.

Za povrede iz članka 1. izriču se sljedeće novčane kazne:

ENI SpA: 29.120.000 eura;

Esso Société anonyme française: 83.588.400 eura,

od toga solidarno s

ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i Exxon Mobil [Corp.] 34.670.400 eura, od toga solidarno s društvom Esso Deutschland GmbH 27.081.600 eura;

Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG: 12.000.000 eura;

Hansen & Rosenthal solidarno s H & R Wax Company Vertrieb GmbH: 24.000.000 eura,

od toga solidarno s

H & R ChemPharm GmbH 22.000.000 eura;

MOL Nyrt.: 23.700.000 eura;

Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA solidarno s Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA: 19.800.000 eura;

Sasol Wax GmbH: 318.200.000 eura,

od toga solidarno sa

Sasol Wax International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol Limited 250.700.000 eura;

Shell Deutschland Oil GmbH, Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Limited, The Shell Petroleum Company Limited, Shell Petroleum NV i The Shell Transport and Trading Company Limited: 0 eura;

RWE‑Dea AG solidarno s RWE AG: 37.440.000 eura;

Total France SA solidarno s Total SA: 128.163.000 eura.“

Spajanje Exxon‑Mobil i pripisivanje odgovornosti za povredu u pobijanoj odluci

13. Dana 30. studenoga 1999. društvo Exxon Corp. steklo je društvo Mobil Corp. te je ono kasnije preimenovano u društvo EMC (u daljnjem tekstu: spajanje Exxon‑Mobil). Dana 6. svibnja 2003. društvo Mobil Oil Française (u daljnjem tekstu: Mobil France) preuzelo je društvo Esso France.

14. Komisija je pripisivanje odgovornosti za protutržišna djelovanja različitim društvima grupe ExxonMobil opisala u uvodnim izjavama 348. do 352. pobijane odluke:

„6.2.2. Grupa ExxonMobil

(348)U poglavlju 4. utvrđeno je da je tijekom razdoblja svojeg sudjelovanja društvo ExxonMobil sudjelovalo u tajnom sporazumu putem zaposlenika društva Mobil [France] (i njegovog [pravnog sljednika]) te društva Esso Deutschland.

(349)Društvo Mobil [France] sudjelovalo je u zabranjenom sporazumu putem nekoliko svojih zaposlenika od početka povrede [od 3. rujna 1992.] do dana kada je prestalo postojati, to jest 6. svibnja 2003. Društvo Esso Deutschland sudjelovalo je putem vlastitih zaposlenika barem od 22. veljače 2001. Prije svega, Komisija namjerava smatrati ta društva odgovornim za njihovo izravno sudjelovanje u povredi.

[…]

(351)Društvo Mobil [France] preuzelo je društvo [Esso France 6. svibnja 2003. …]

(352)Stoga društvo [Esso France] treba smatrati odgovornim za [protutržišna djelovanja društva Mobil France izvršena prije 6. svibnja 2003.].“

15. Odgovornost društva EMPC utvrđena je od spajanja Exxon‑Mobil, to jest 30. studenoga 1999. na temelju činjenice da je ono bilo društvo majka društava Esso Deutschland i Esso France. Odgovornost društva EMC utvrđena je od istog dana na temelju činjenice da je ono bilo društvo majka društva EMPC (uvodne izjave 535. i 354. pobijane odluke).

2. Izračun iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima

16. U ovom predmetu Komisija je prilikom izračuna osnovnog iznosa novčane kazne uzela u obzir udjel vrijednosti prihoda od prodaje koju je grupa ExxonMobil ostvarila u EGP‑u te je potom tako dobiveni iznos pomnožila s koeficijentom koji odražava trajanje sudjelovanja u povredi svakog od tužiteljâ.

17. Kao prvo, Komisija je odredila godišnju vrijednost prihoda od prodaje parafinskog voska i prešanog parafina. Za parafinski vosak Komisija je koristila prihod godina od 2000. do 2002. grupe ExxonMobil kao osnovicu za izračun godišnjeg prosjeka. Za prešani parafin Komisija je koristila prihod od 2000. do 2001. grupe ExxonMobil kao osnovicu za izračun godišnjeg prosjeka. To je rezultiralo iznosima od 19.790.382 eura za parafinski vosak i 1.259.217 eura za prešani parafin. Faktori množenja primijenjeni na te iznose na temelju težine bili su 18 % za parafinski vosak i 15 % za prešani parafin.

18. Komisija je potom odredila trajanje sudjelovanja u povredi tužiteljâ u vezi s parafinskim voskom i prešanim parafinom. U tom pogledu, u vezi s parafinskim voskom Komisija je smatrala da je društvo Esso France sudjelovalo tijekom razdoblja koje odgovara faktoru množenja 11,5. Za Esso Deutschland taj koeficijent bio je 3. Za društva EMPC i EMC određen je na 4.

19. Kao drugo, na temelju stavka 25. Smjernica iz 2006., Komisija je tim iznosima dodala dodatan iznos nazvan „ulazne naknade“ koji odgovara 18 i 15 % vrijednosti prihoda od prodaje za parafinski vosak i prešani parafin.

20. Kao treće, nije ustanovljena nijedna olakšavajuća ili otežavajuća okolnost koja bi mogla utjecati na iznos novčane kazne. Stoga iznosi novčanih kazni nisu mijenjani na tom temelju.

21. Kao četvrto, Komisija je smatrala da bi trebalo primijeniti faktor množenja na temelju odvraćanja zbog znatne veličine grupe ExxonMobil. Stoga je primijenjen koeficijent množenja 2.

22. Kao peto, Komisija je na temelju svoje Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela primijenila smanjenje od 7 % iznosa novčane kazne zbog informacija koje su tužitelji dostavili i suradnje koju su potom iskazali. Iznosi novčanih kazni tako su u konačnici određeni kako slijedi: za društvo Esso France novčana kazna u iznosu od 83.588.400 eura, od toga 27.081.600 eura solidarno s društvom Esso Deutschland i 34.670.400 eura solidarno s društvima EMPC i EMC.

Postupak i zahtjevi stranaka

23. Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. prosinca 2008. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

24. Na temelju izvještaja suc a izvjestitelja, Opći sud (treće vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak. U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda, pozvao je stranke da u pisanom obliku odgovore na nekoliko pitanja i dostave određene dokumente. Stranke su tom zahtjevu udovoljile u dodijeljenom roku.

25. Dopisom od 10. veljače 2001. Komisija je od Općeg suda zahtijevala da iz spisa izdvoji određene dijelove odgovora tužiteljâ na pisana pitanja. Tužitelji su se usprotivili tom zahtjevu. Rješenjem od 3. svibnja 2001. Opći sud (treće vijeće) odgodio je navedeni zahtjev za konačnu odluku.

26. Usmena izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 21. ožujka 2011.

27. S obzirom na činjeničnu povezanost s predmetima T‑541/08, Sasol i dr./Komisija, T‑543/08, RWE i RWE Dea/Komisija, T‑544/08, Hansen & Rosenthal i H & R Wax Company Vertrieb/Komisija, T‑548/08, Total/Komisija, T–550/08, Tudapetrol/Komisija, T‑551/08, H & R ChemPharm/Komisija, T‑558/08, ENI/Komisija, T‑562/08, Repsol YPF Lubricantes y especialidades i dr./Komisija i T‑562/08, Total Raffinage i Marketing/Komisija te sličnosti postavljenih pravnih pitanja, Opći sud odlučio je da će presudu u ovom predmetu donijeti tek nakon usmenih rasprava u navedenim povezanim predmetima, od kojih je zadnja održana 3. srpnja 2013.

28. Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

– djelomično poništi pobijanu odluku;

– smanji iznos novčane kazne koja im je izrečena;

– naloži Komisiji snošenje troškova.

29. Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

– odbije tužbu;

– naloži tužiteljima snošenje troškova.

Pravo

30. U prilog svojoj tužbi tužitelji ističu dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava u izračunu osnovnog iznosa novčane kazne izrečene društvu Esso France, u mjeri u kojoj ona ne odražava činjenicu da društvo Exxon prije spajanja nije sudjelovalo u povredi. Drugi tužbeni razlog temelji se na navodno pogrešnom određivanju dana prestanka sudjelovanja tužiteljâ u dijelovima povrede koji se odnose na parafinski vosak.

31. Opći sud smatra korisnim početi ispitivanje ove tužbe drugim tužbenim razlogom.

1. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i navodno je počinjena prilikom određivanja dana prestanka sudjelovanja tužiteljâ u povredi

Uvodna očitovanja

32. Tužitelji smatraju da je Komisija pogrešno utvrdila da je njihovo sudjelovanje u prva dva dijela povrede koji se odnose na parafinski vosak završilo 20. studenoga 2003. Ističu da nisu sudjelovali na tehničkim sastancima koji su održani nakon sastanka od 27. i 28. veljače 2003.

33. U tom pogledu Komisija je u pobijanoj odluci smatrala kako slijedi:

„(600)Društvo ExxonMobil izjavljuje da je posljednji sastanak na kojem su njegovi predstavnici bili nazočni bio tehnički sastanak od 27. i 28. veljače u Münchenu. Kao odgovor na poziv na sastanak […] od 15. siječnja 2004. osobe [M.] iz društva Sasol, osoba [Hu.] iz društva ExxonMobil odgovara, među ostalim: ,Točke dnevnog reda čine se zanimljivim našem poduzeću. Međutim, čini nam se da se ova grupa konkurenata ujedinjuje bez podrške stručne udruge i da stoga nema ni strukturu ni statut. Ta nas situacija stavlja u neugodan položaj i želimo predložiti da se ovi sastanci odvijaju pod vodstvom [European Wax Federation] ili u tehničkom odboru ili kao odvojen pododbor. Društvo ExxonMobil neće sudjelovati na ovom sastanku zbog nepostojanja podrške statutarne stručne udruge.' Taj dopis od 20. studenoga 2003. poslan je osobi [M.] iz društva Sasol i njegova je kopija upućena nadređenima osobe [Hu.] u društvu ExxonMobil. Komisija nema nikakav dokaz da je društvo ExxonMobil nastavilo sudjelovati u povredi nakon slanja tog dopisa. Također Komisija smatra da se na temelju tog dopisa upućenoga društvu Sasol (organizatoru većine tehničkih sastanaka) društvo ExxonMobil javno distanciralo od zabranjenog sporazuma.

(601)Međutim, ne može biti prihvaćena tvrdnja prema kojoj je sudjelovanje društva ExxonMobil u povredi završilo nakon tehničkog sastanka od 27. i 28. veljače 2003. Za završetak sudjelovanja nije dovoljno uzdržati se od nazočnosti na sastancima. Javno distanciranje koje se zahtijeva sudskom praksom nastupilo je tek dopisom osobe [Hu.] 20. studenoga 2003. Činjenica da njegovo uzdržavanje od sudjelovanja na sastancima kao takvo javno distanciranje nisu shvatili drugi sudionici i osobito društvo Sasol dokazana je time što je društvo ExxonMobil nastavilo primati pozive za tehničke sastanke, a što je u konačnici dovelo do toga da osoba [Hu.] pošalje dopis 20. studenoga 2003.“

34. Tužitelji osporavaju tu ocjenu. Tvrde da nisu ni sudjelovali ni bili obavještavani o rezultatima tehničkih sastanaka koji su održani nakon sastanka od 27. i 28. veljače 2003. tijekom kojeg je osoba T., njihov predstavnik na tehničkim sastancima, službeno obavijestila druge sudionike o svojem skorašnjem odlasku iz društva ExxonMobil, a da pritom nije najavila svojeg nasljednika. Također, ne postoji nikakav dokaz da su tužitelji nakon upućivanja, a potom odlaska u mirovinu osobe T. imali saznanja o njezinom ranijem sudjelovanju u povredi. U protivnome, postojeći dokazi dokazuju da je osoba T. svojoj upravi i kolegama namjerno uskraćivala protutržišni sadržaj tehničkih sastanaka.

35. Stoga ističu da je Komisija kao dan prestanka sudjelovanja društva ExxonMobil u zabranjenom sporazumu trebala utvrditi 28. veljače 2003., dan posljednjeg sastanka na kojem je osoba T. sudjelovala ili, u svakom slučaju, dan njezinog upućivanja u društvo Sasol 31. ožujka 2003. ili dan njezinog odlaska u mirovinu, 30. lipnja 2003.

Nužnost distanciranja društva ExxonMobil od djelovanja zabranjenog sporazuma za utvrđivanje prestanka njegovog sudjelovanja u povredi

36. Tužitelji ističu da je Komisija pogrešno smatrala da u ovom slučaju sudska praksa zahtijeva distanciranje od djelatnosti zabranjenog sporazuma za utvrđivanje prestanka sudjelovanja društva ExxonMobil u zabranjenom sporazumu.

37. Međutim, ta argumentacija protivna je sudskoj praksi.

38. Naime Opći sud presudio je da se ne može zaključiti da postoji definitivni prekid pripadnosti poduzetnika zabranjenom sporazumu osim ako se nije javno distancirao od sadržaja zabranjenog sporazuma (presuda Općeg suda od 27. rujna 2006., Archer Daniels Midland/Komisija, T‑329/01, Zb., str. II‑3255., t. 246. i presuda od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, T‑446/05, str. II‑1255., t. 241.).

39. Stoga valja odbiti tu argumentaciju.

Shvaćanje drugih članova zabranjenog sporazuma navodnog distanciranja društva ExxonMobil

40. Valja naglasiti da je u skladu sa sudskom praksom to da je shvaćanje drugih sudionika u zabranjenom sporazumu namjere poduzetnika o kojem je riječ odlučujuće za ocjenu je li se potonji namjeravao distancirati od nezakonitog sporazuma (presuda Suda od 19. ožujka, Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06 P, Zb., str. I‑1843., t. 120.).

41. U tom pogledu tužitelji ističu da je osoba T. tijekom sastanka od 27. i 28. veljače 2003. najavila svoj odlazak, a da pritom nije predstavila svojeg nasljednika za sudjelovanje na sljedećim sastancima. Također se pozivaju na izjavu društva Shell prema kojoj nakon odlaska osobe T. osoba S. iz društva Sasol više nije slala dopise o povećanju cijena društvu ExxonMobil.

42. Najprije, u pogledu dokaza koji mogu biti predloženi u tom pogledu valja podsjetiti da načelo koje prevladava u pravu Unije jest načelo slobodne ocjene dokaza (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00, Zb., str. II‑2395., t. 72.).

43. Jedini kriterij relevantan za ocjenu dokazne snage različitih podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost (presuda Dalmine/Komisija, gore navedena u točki 42., t. 72.).

44. Prema općim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovom podrijetlu, okolnostima njegovog sastavljanja, njegovom adresatu i njegovom sadržaju (presude Općeg suda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., str. II‑491., t. 1053. i 1838.).

45. Osim toga, valja podsjetiti da je s obzirom na zabranu sudjelovanja u protutržišnim djelovanjima i sporazumima kao i na to da su sankcije s kojima se počinitelji mogu suočiti poznate uobičajeno da se djelovanja s kojima su povezana ta postupanja i sporazumi odvijaju potajno, da se sastanci održavaju tajno i da je dokumentacija koja se na njih odnosi svedena na minimum. Stoga se ne može zahtijevati od Komisije da dostavi dokumente koji izričito dokazuju kontakte gospodarskih subjekata o kojima je riječ. Čak i ako Komisija pronađe takve dokumente, oni su obično samo nepotpuni i sporadični, tako da je određene detalje često potrebno rekonstruirati zaključivanjem (presuda Suda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 55. do 57.; vidjeti također presudu Općeg suda od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T–44/02 OP, T–54/02 OP, T–56/02 OP, T–60/02 OP i T–61/02 OP, Zb., str. II–3567., t. 64. i 65.)

46. Ta sudska praksa je analogijom također primjenjiva na percepciju drugih članova zabranjenog sporazuma u vezi s navodnim javnim distanciranjem i daljnjim sudjelovanjem jednog poduzetnika u tom zabranjenom sporazumu tijekom razdoblja u kojem potonji nije bio nazočan na protutržišnim sastancima. Naime, od drugih sudionika u zabranjenom sporazumu ne očekuje se da pojasne svoju percepciju u vezi s daljnjim sudjelovanjem jednog člana zabranjenog sporazuma čiji predstavnik nije bio nazočan na određenim protutržišnim sastancima ili da dostave druge dokaze iz tog vremena u tom pogledu, upravo zato što se pokušavaju uzdržati od bilo kakvog izričitog navoda sporazumâ protivnih pravilima o tržišnom natjecanju kako bi dokaze na svoj teret smanjili na minimum. Stoga o percepciji drugih sudionika treba zaključiti, ako je to potrebno, iz kruga indicija i indirektnih dokaza kojima Komisija i Opći sud mogu raspolagati.

47. U ovom slučaju Opći sud na temelju dokaza iz spisa smatra da se društvo ExxonMobil nije javno distanciralo od zabranjenog sporazuma prema percepciji drugih sudionika prije svojeg dopisa od 20. studenoga 2003.

48. Kao prvo, kao što je to Komisija opravdano istaknula u pobijanoj odluci, društvo Sasol nastavilo je slati pozive za tehničke sastanke do 20. studenoga 2003., dana dopisa osobe Hu. u kojem navodi da društvo ExxonMobil „neće sudjelovati na ovom sastanku zbog nepostojanja podrške statutarne stručne udruge“ i koji je Komisija utvrdila kao dan prestanka sudjelovanja društva ExxonMobil u zabranjenom sporazumu. Da je društvo Sasol smatralo da društvo ExxonMobil nije dio zabranjenog sporazuma nakon odlaska osobe T. zbog činjenice da nije imenovala svojeg nasljednika, ne bi više slalo pozive društvu ExxonMobil nakon 31. ožujka 2003.

49. Usto, prema odgovoru društva Sasol od 18. prosinca 2006. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija, osoba Hu., nasljednik osobe T., nije nikad sudjelovala na tehničkim sastancima, ali je imala bilateralne kontakte barem s društvom Sasol.

50. Kao drugo, tužitelji svoj sud ne mogu valjano temeljiti na izjavi društva Shell od 16. lipnja 2006. prema kojoj nakon odlaska osobe T., osoba S. iz društva Shell više nije slala dopise o određivanju cijena društvu ExxonMobil. Kao što je Komisija opravdano istaknula, ta okolnost također može biti objašnjena nepostojanjem osobe od povjerenja osobe S. u društvu ExxonMobil nakon odlaska osobe T. Stoga izjava na koju se tužitelji pozivaju ne predstavlja dokaz promjene percepcije društva Shell vezano za daljnje sudjelovanje društva ExxonMobil u zabranjenom sporazumu. U svakom slučaju navedena izjava nema nikakvog utjecaja na zaključak prema kojem je društvo Sasol, organizator tehničkih sastanaka, društvo ExxonMobil nastavilo smatrati članom zabranjenog sporazuma, kao što proizlazi iz elemenata prikupljenih u točkama 48. i 49. ove presude.

51. Osim toga, valja podsjetiti da se složena, jedinstvena i trajna povreda o kojoj je riječ sastoji od usklađenih sporazuma ili djelovanja o određivanju cijena i razmjene osjetljivih poslovnih informacija, kao i o podjeli kupaca ili tržištâ. Činjenica da društvo ExxonMobil više nije primalo dopise o određivanju cijena društva Shell odnosi se samo na jedan vid povrede, to jest dio kontrolnog mehanizma povećanja cijena o kojima su se sudionici više puta suglasili tijekom tehničkih sastanaka. Činjenica da društvo Shell više nije redovito obavještavalo društvo ExxonMobil o svojim novim cijenama ne dokazuje, prema percepciji sudionika u zabranjenom sporazumu, da se društvo ExxonMobil nije smatralo vezano obvezama koje je ranije preuzelo u okviru složene, jedinstvene i trajne povrede.

52. Kao treće, iz pisane izjave pod prisegom osobe Hu. proizlazi da je na poziv na tehnički sastanak koji je primila od osobe M. iz društva Sasol 26. lipnja 2003. odgovorila da ne može sudjelovati na sljedećem sastanku zbog „preklapanja termina“. Također, na poziv na sastanak 24. rujna 2003. koji je od osobe M. primila 17. srpnja 2003. odgovorila je da putuje krajem rujna i da „tehnički sastanak ne bi trebao biti odgođen zbog [nje]“.

53. Te reakcije osobe Hu. također dovode u pitanje tezu tužiteljâ prema kojoj se smatralo da se društvo ExxonMobil distanciralo od zabranjenog sporazuma nakon odlaska osobe T. 31. ožujka 2003. Kao prvo, da su drugi sudionici smatrali da društvo ExxonMobil više nije član zabranjenog sporazuma, njegov predstavnik ne bi bio adresat dopisa kojima se nastojalo odrediti datum sljedećeg tehničkog sastanka. Kao drugo, nije razumno očekivati da bi osoba Hu. navodila „preklapanja termina“ u korespondenciji kojom se nastojao pronaći datum koji bi odgovarao svim sudionicima da su sudionici zabranjenog sporazuma razumjeli da se društvo ExxonMobil od njega distanciralo jer takvo ponašanje drugim članovima odaje dojam da je ono otvoreno za daljnje sudjelovanje.

54. Stoga treba potvrditi analizu Komisije prema kojoj su zbog izostanka javnog distanciranja drugi sudionici društvo ExxonMobil smatrali članom zabranjenog sporazuma do 20. studenoga 2003.

Nepostojanje saznanjâ zaposlenika društva ExxonMobil o sudjelovanju u povredi nakon odlaska osobe T.

55. Tužitelji ističu da se javno distanciranje ne može zahtijevati od društva ExxonMobil jer ne postoji nikakav dokaz da je društvo ExxonMobil nakon odlaska osobe T. imalo saznanja o svojem ranijem sudjelovanju u povredi i da postojeći dokazi s druge strane dokazuju da je osoba T. svojoj upravi i svojim kolegama namjerno uskraćivala protutržišni sadržaj tehničkih sastanaka.

Postupovna pitanja

56. Valja podsjetiti da je Komisija u prilogu svojem odgovoru na repliku dostavila dokumentarne dokaze kako bi pobila tvrdnje tužiteljâ prema kojima je osoba T. bila jedini zaposlenik društva ExxonMobil koji je bio u toku glede sudjelovanja potonjeg u povredi.

57. U svojem odgovoru od 21. prosinca 2010. na pisana pitanja Općeg suda tužitelji su dostavili detaljna očitovanja o dokazima priloženima odgovoru na repliku, iako se navedena pitanja ne odnose na tu temu.

58. Kao prvo, Komisija je dopisom od 10. veljače 2011. od Općeg suda zahtijevala da iz spisa izdvoji određene dijelove odgovora tužiteljâ na pisana pitanja Općeg suda, dok su tužitelji u pismu od 11. ožujka 2011. izrazili protivljenje djelomičnom izdvajanju dokumenta o kojem je riječ iz spisa.

59. Treba istaknuti, kao što Komisija primjećuje, da se tužitelji u svojem odgovoru na pisana pitanja Općeg suda nisu ograničili na davanje odgovora na pitanja koja je postavio Opći sud i pojašnjavanje konteksta tih odgovora, nego su također odgovorili na argumente koje je Komisija istaknula u svojem odgovoru na repliku i dokaze koji su mu bili priloženi.

60. Naravno, pisani odgovor na odgovor na repliku nije propisan Poslovnikom. Međutim, budući da Opći sud nije imao priliku da prije usmene rasprave odredi osnovanost svake točke navedenog odgovora, to je tužitelje moglo navesti na to da će njihov odgovor biti dodan u spis u cijelosti i da na raspravi neće ponavljati određene dijelove, iako su to mogli.

61. Osim toga, Opći sud smatra da su očitovanja tužiteljâ vezano za dokaze koji su priloženi odgovoru na repliku korisni što se tiče rješenja spora. Stoga, u mjeri u kojoj Opći sud u okviru mjera organizacije postupka može pozvati tužitelje da se očituju o navedenim dokazima, on može, zbog razloga ekonomičnosti postupka, odlučiti da u spisu zadrži očitovanja o kojima je riječ.

62. Stoga je s obzirom na kriterij poštenog postupka i ekonomičnosti postupka Opći sud odlučio odbiti Komisijin zahtjev za izdvajanje dokumenta i dodati odgovore tužiteljâ na pitanja Općeg suda u spis u cijelosti.

63. Kao drugo, u navedenom odgovoru na pisana pitanja Općeg suda tužitelji ističu da je Komisija bila dužna obrazložiti zakašnjelu dostavu dokazâ koji su priloženi odgovoru na repliku. Smatraju da su navedeni dokazi nedopušteni bez takvog obrazloženja.

64. U skladu s člankom 48. stavkom 1. Poslovnika, stranke mogu stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i u odgovoru na repliku, ali moraju obrazložiti kašnjenje u stavljanju takvih dokaznih prijedloga.

65. U ovom slučaju valja istaknuti da su tužitelji u replici znatno razvili i poduprli svoju tezu prema kojoj društvo ExxonMobil nije imalo saznanja o zabranjenom sporazumu nakon dana odlaska osobe T. i prema kojoj nijedan njihov zaposlenik nije imao saznanja o zabranjenom sporazumu nakon navedenog dana. Budući da se Komisija pozvala na argumente koje je istaknula u replici prilikom predstavljanja dokaza iz priloga odgovoru na repliku, razlozi zbog kojih je Komisija navedene dokaze prvi put podnijela u odgovoru na repliku jasno su razumljivi. Osim toga, valja naglasiti da je Komisija na raspravi nadalje pojasnila da su dokazi priloženi odgovoru na repliku bili podneseni kao odgovor na argumente koje su tužitelji istaknuli u replici i njezinom prilogu C 1.

66. Opći sud stoga smatra da je Komisija na odgovarajući način obrazložila zakašnjelu dostavu dokaza tako da ih treba proglasiti dopuštenima.

O meritumu

67. Tužitelji se pozivaju na pisanu izjavu pod prisegom osobe Hu., zaposlenika društva ExxonMobil kojem je osoba T. podnosila izvještaje u to vrijeme. Izjavila je da ju je osoba T. obavijestila o postojanju tehničkih sastanaka koje je organiziralo društvo Sasol krajem ožujka 2003., kada je pripremala svoj odlazak. Osoba T. nije spominjala da se također raspravljalo o pitanjima koja su se odnosila na tržišta. Osoba Hu. izjavila je da nije imenovala nikoga kao zamjenu za osobu T., ali da je od početka namjeravala sâma biti nazočna na jednom od sastanaka jer nije razumijevala što je bio sadržaj tehničkih rasprava koje su se održavale tijekom tih sastanaka te je htjela ispitati je li to „vrijedno toga“ da društvo ExxonMobil nastavi sudjelovati u tome. Osoba Hu. je inzistirala na činjenici da, u to vrijeme, nije bilo razloga za sumnju da ti sastanci predstavljaju protutržišni sadržaj ili da je osoba T. redovito bila nazočna na protutržišnim sastancima od kojih bi se sama morala distancirati u ime društva ExxonMobil.

68. Valja istaknuti da je činjenična tvrdnja tužiteljâ izravno proturječna dokazima iz spisa, iako je Opći sud odlučio da neće uzimati u obzir određene dokumente koje je Komisija dostavila u prilogu odgovoru na repliku imajući u vidu pojašnjenja koja su dostavili tužitelji u svojem odgovoru na pisana pitanja. Naime, iz spisa proizlazi da je osoba Hu. (voditelj posebnih proizvoda za određene države članice Europske unije u društvu Mobil između 1996. i 2000. i voditelj prodaje voska i emulzija voska grupe ExxonMobil na više kontinenata od 2000.), koju je osoba T. izvještavala tijekom spornog razdoblja, imala saznanja o sudjelovanju društva ExxonMobil u povredi.

69. U tom pogledu valja podsjetiti da prema dopisu osobe J. iz društva Mobil od 28. lipnja 1999. upućenoga određenom broju adresata, među kojima su osobe Hu. i P. iz društva ExxonMobil, u vezi s tehničkim sastankom predviđenim za 9. srpnja 1999. u Beču (Austrija), „[Osoba Sü. iz društva Sasol] nastoji postići sporazum među proizvođačima kako bi ponudila pojačana ograničenja proizvodnje za stvaranje prepreka za ulazak na tržište“ i da bi „prema njezinom mišljenju interes društva Mobil bio načelno zadržati pristup osobe S[ü]“ (uvodna izjava 154. pobijane odluke).

70. Također internom e‑porukom od 12. rujna 1997. osoba Hu. obavijestila je adresate o svojoj namjeri primjene povećanja cijena koje je najavila osoba Sü. iz društva Sasol. Jedan od adresata, osoba Su. iz društva ExxonMobil, odgovorila je kako slijedi:

„Hvala, to je dobra informacija. Želite/želimo ohrabriti i druge da se također pridruže.“

71. E‑porukom od 10. listopada 2000., koju je osoba Hu. poslala osobi P. i osobi S. iz društva ExxonMobil, navedeno je da „se tržište priprema na povećanje cijena od 15 DEM (minimalna razina od 140 DEM) od siječnja 2001.“ U odgovoru na pisana pitanja Općeg suda tužitelji ističu drugo pojašnjenje, prema kojem osoba Hu. informacije o namjeravanom povećanju cijena nije dobila od konkurenata, nego iz drugih izvora, osobito od kupaca. Međutim takvo objašnjenje valja odbiti. Naime, nije vjerojatno da su ih kupci društva ExxonMobil koji imaju interes za održavanje niskih cijena obavijestili o preciznom iznosu povećanja cijena (i minimalnoj razini cijena), uz točan datum.

72. E‑porukom od 13. studenoga 2000. osoba Hu. obavijestila je osobu K. iz društva ExxonMobil da „općenita poruka na europskom tržištu jest povećanje od 15 %“.

73. E‑poruka od 19. studenoga 2000. koju je osoba Hu. poslala osobi P. iz društva ExxonMobil i u predmetu navela „Povećanje cijena voska“ pokazuje da je ona bila u toku o razmjeni cjenika među konkurentima. Prema navedenoj e‑poruci, „[osoba C. iz društva ExxonMobil] primila je još mnogo informacija (dopisa u vezi s voskom) (EWF, [osoba Sü.], Total)“. Ta e‑poruka dio je serije dopisa koja uključuje prethodnu e‑poruku osobe C. iz društva ExxonMobil, kojom je osoba Hu. bila obaviještena o tome da su „Total i [osoba Sü. iz društva Sasol poslali službeni dopis kupcima (koji su već primili kupci [društva ExxonMobil]) kako bi ih obavijestili o sljedećem povećanju cijena 1. siječnja 2001.“ i na koji je osoba Hu. odgovorila e‑porukom kako slijedi: “Hvala [osoba C.], to znam“.

74. Ti dokumenti jasno dokazuju da je osoba Hu. imala saznanja o sudjelovanju društva ExxonMobil u zabranjenom sporazumu jer oni svjedoče o tome da je osoba Hu. dobila poslovne podatke drugih sudionika te o prilagodbi poslovnog ponašanja društva ExxonMobil s obzirom na te informacije.

75. Opći sud smatra da pisana izjava pod prisegom osobe Hu. od 6. kolovoza 2007. ne može dovesti u pitanje utvrđenje iz točke 74. ove presude. Naime, kao što je to Komisija istaknula, taj dokument je sastavljen nakon što je tužiteljima dostavljena Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u svrhu obrane njihovih interesa pred Komisijom. Međutim dokumenti pronađeni tijekom provjera imaju jaču dokaznu snagu od izjava koje su in tempore suspecto sastavili predstavnici ili bivši predstavnici optuženih poduzetnika, a kojima ih se nastoji osloboditi odgovornosti (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda od 27. rujna 2006., Archer Daniels Midland/Komisija, T‑59/02, Zb., str. II‑3627., t. 277. i od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, neobjavljenu u Zborniku, t. 379.).

76. Osim toga, kao što je razvidno iz dopisa od 10. listopada i 19. studenoga 2000. (vidjeti točke 71. i 73. ove presude), osoba Hu. proslijedila je osobi P. (voditelju posebnih pripravaka za područje Europe, Afrike i Srednjeg Istoka) dovoljno informacija o cijenama konkurenata i njihovom poslovnom ponašanju kako bi potonjoj omogućila da razumije sudjelovanje društva ExxonMobil u aktivnostima koje predstavljaju povredu. Međutim, osoba P. nastavila je biti zaposlenik društva ExxonMobil do 2005.

77. Naposljetku, tužitelji ističu da Opći sud prilikom ocjene zakonitosti pobijane odluke ne može uzimati u obzir dokumentarne dokaze navedene u točkama 69. do 73. ove presude jer ih je Komisija dostavila u prilogu svojem odgovoru na repliku, tako da oni čine zakašnjele dokaze.

78. Taj argument ne može biti prihvaćen.

79. Naime, kao prvo, Komisija se u uvodnoj izjavi 154. pobijane odluke pozvala na dokument spomenut u točki 69. ove presude. Kao drugo, svi dokumenti navedeni u točkama 69. do 73. ove presude pronađeni su u prostorima društva ExxonMobil i, osim toga, čine dio spisa kojemu su tužitelji imali pristup tijekom upravnog postupka tako da im je poznat njihov sadržaj. Dakle, ne radi se o novim informacijama koje je Komisija prvi put istaknula pred Općim sudom. Kao treće, valja naglasiti da su se tužitelji, kao i u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, usredotočili na pisanu izjavu pod prisegom osobe Hu. pred Općim sudom i osobito u odgovoru razvili i poduprli svoju tezu prema kojoj društvo ExxonMobil nije imalo saznanja o zabranjenom sporazumu nakon dana odlaska osobe T. i prema kojoj nijedan njihov zaposlenik nije imao saznanja o zabranjenom sporazumu nakon navedenog dana. Međutim, poštovanje prava na obranu Komisije zahtijeva da joj bude omogućeno da pobije činjenične tvrdnje koje tužitelji postave pred Općim sudom temeljem dokaza koji pripadaju spisu iz upravnog postupka, a kojemu su tužitelji imali pristup tijekom postupka pred Komisijom.

80. S obzirom na prethodno navedeno valja odbiti argument tužiteljâ prema kojem društvo ExxonMobil nije imalo saznanja o svojem sudjelovanju u zabranjenom sporazumu nakon odlaska osobe T.

81. Kao četvrto, tužitelji ističu da sudjelovanje osobe T. na tehničkim sastancima nije imalo učinke koji su mogli i dalje postojati nakon posljednjeg tehničkog sastanka na kojem je sudjelovala, to jest onom 27. i 28. veljače 2003.

82. Kao prvo, s obzirom na razmatranja izložena u točkama 74. do 80. ove presude, argumenti koje su tužitelji istaknuli u tom pogledu trebaju biti odbijeni u dijelu u kojem se temelje na tvrdnji prema kojoj je osoba T. bila jedini zaposlenik društva ExxonMobil koji je imao saznanja o sudjelovanju potonjeg u zabranjenom sporazumu.

83. Kao drugo, u skladu sa sudskom praksom, obilježje ponašanja lojalnog konkurenta je samostalnost određivanja politike koju namjerava provoditi na zajedničkom tržištu. Međutim, čak i ako poduzetnik o kojem je riječ ne sudjeluje u djelatnostima zabranjenog sporazuma nakon određenog datuma, može se pretpostaviti da je uzimao u obzir informacije koje je već razmijenio s konkurentima kako bi odredio svoje ponašanje na tržištu (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 121.; Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., t. 162. i presudu Općeg suda od 29. studenoga 2005., Union Pigments/Komisija, T‑62/02, Zb., str. II‑5057., t. 39.).

84. Međutim, sama činjenica da društvo ExxonMobil nije sudjelovalo na tehničkim sastancima između 28. veljače i 20. studenoga 2003. ne sprečava ga da koristi informacije o cijenama koje primjenjuju njegovi konkurenti i koje je dobilo tijekom desetaka prethodnih tehničkih sastanaka na kojima je bilo nazočno te da ima koristi od sporazuma o podjeli tržištâ i kupacâ sklopljenih prilikom prethodnih tehničkih sastanaka.

85. Stoga je Komisija u pobijanoj odluci valjano zaključila da je tužitelj sudjelovao u zabranjenom sporazumu do 20. studenoga 2003.

86. S obzirom na prethodno navedeno valja odbiti drugi tužbeni razlog tužiteljâ.

2. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i rezultira neuzimanjem u obzir nesudjelovanja društva Exxon u povredi prije spajanja prilikom izračuna iznosa novčane kazne

87. Tužitelji osporavaju izračun iznosa novčane kazne izrečene društvu Esso France zbog toga što ne odražava činjenicu da društvo Exxon nije sudjelovalo u povredi prije spajanja Exxon‑Mobil u studenome 1999.

Uvodna očitovanja

88. U skladu sa stavkom 13. Smjernica iz 2006. Komisija za izračun iznosa novčane kazne u pravilu koristi vrijednost prihoda od prodaje poduzetnika tijekom cijele posljednje godine njegovog sudjelovanja u povredi.

89. U ovom slučaju cijela posljednja godina povrede bila je 2004. za poduzetnike koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu do njegovog prestanka, a 2002. kada je riječ o društvu ExxonMobil. Međutim Komisija kao referentnu godinu nije koristila cijelu posljednju godinu sudjelovanja u zabranjenom sporazumu nego prosjek tri cijele posljednje godine zbog proširenja Unije 2004. (uvodna izjava 634. pobijane odluke). Komisija je izračunala prosjek vrijednosti prihoda od prodaje tri posljednje godine sudjelovanja u pogledu svih sudionika u zabranjenom sporazumu.

90. Osim toga, Komisija je odbila zahtjev tužiteljâ postavljen u njihovom odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama da uzme u obzir činjenicu da društvo Exxon nije bilo uključeno u povredu prije spajanja Exxon‑Mobil, navodeći kako slijedi:

„Društvo ExxonMobil od Komisije zahtijeva da podijeli razdoblje sudjelovanja društva ExxonMobil na razdoblje prije spajanja i razdoblje nakon spajanja te da uzme u obzir samo prodaju koju je ostvarilo društvo Mobil tijekom razdoblja prije spajanja zbog činjenice da društvo Exxon nije sudjelovalo u povredi. Društvo ExxonMobil tvrdi da umjesto 2002. Komisija treba uzeti u obzir činjenicu da društvo Exxon nije sudjelovalo u povredi između 1992. i 2000. Komisija ne dijeli to stajalište. Smjernice iz 2006. […] propisuju da kao referentnu godinu u pravilu treba uzeti u obzir cijelu posljednju godinu njegovog sudjelovanja u povredi ili 2002. kad je riječ o društvu ExxonMobil. Društvo ExxonMobil nije istaknulo nijedan argument kojim bi pojasnilo zašto to ne bi bio slučaj. Uzimajući u obzir činjenicu da su se društva Exxon i Mobil spojila 1999., Komisija ne vidi nijedan razlog da ne uzme u obzir vrijednost prihoda od prodaje koje je društvo ExxonMobil ostvarilo u 2002. Kao što je dokazano u točki 6.2.2. [vidjeti uvodne izjave 348. do 352. pobijane odluke navedene u točki 14. ove presude], odgovornost na temelju sudjelovanja društva Mobil povezana je s onom društva ExxonMobil i potonje jest društvo kojem je izrečena novčana kazna te je stoga vrijednost prihoda od prodaje društva ExxonMobil ona koja treba biti uzeta u obzir.“

91. Na temelju tih razmatranja Komisija je koristila prosjek vrijednosti prihoda od prodaje grupe ExxonMobil tijekom godina od 2000. do 2002. za izračun iznosa novčane kazne. Iznos novčane kazne svih tužiteljâ, u što je uključena ona društva Esso France, izračunat je na temelju te vrijednosti prihoda od prodaje.

Zakonitost pobijane odluke

92. Tužitelji ističu da je prilikom izračuna iznosa novčane kazne izrečene društvu Esso France Komisija pogriješila uzimajući u obzir vrijednost prihoda od prodaje nakon spajanja grupe ExxonMobil (prosjek godina od 2000. do 2002.) množeći ga također brojem godina (od 1992. do 1999.) tijekom kojih je samo društvo Mobil (putem društva Mobil France, koje je kasnije preuzelo društvo Esso France) sudjelovalo u zabranjenom sporazumu, kada društvo Exxon nije bilo njegov član.

93. Prema tužiteljima Komisija je time izrekla isti iznos novčane kazne društvu Esso France kao da je društvo Exxon zaista sudjelovalo u povredi tijekom malo više od sedam godina koje su prethodile spajanju (od 1992. do 1999.). Taj pristup je nespojiv s činjeničnim utvrđenjima iz pobijane odluke. On također povređuje načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, kao i članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 i Smjernice iz 2006.

94. Najprije valja istaknuti da se u skladu sa stavkom 6. Smjernica iz 2006. kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje „na koju se odnosi“ povreda te trajanje potonje smatra primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi.

95. Sukladno sudskoj praksi, iako Komisija svoj sud općenito može temeljiti na posljednjoj godini sudjelovanja u povredi kao referentnom razdoblju za izračun vrijednosti prihoda od prodaje, ne treba uvijek koristiti taj izbor. Naime, treba izabrati metodu izračuna koja omogućava uzimanje u obzir veličine i gospodarske moći svakog poduzetnika o kojem je riječ kao i opsega povrede koju je počinio svaki od njih, s obzirom na gospodarsku situaciju kakva je bila u vrijeme počinjenja (presuda Suda od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija, C‑291/98 P, Zb., str. I‑9991. i presuda Općeg suda od 13. rujna 2010., Trioplast Industrier/Komisija, T–40/06, Zb., str. II‑4893., t. 92.).

96. Osim toga, u mjeri u kojoj se treba temeljiti na prometu poduzetnikâ uključenih u jednu te istu povredu za određivanje odnosa između kazni koje treba izreći, valja razgraničiti razdoblje koje treba uzeti u obzir tako da su dobivene brojke što više usporedive. Iz toga proizlazi da određeni poduzetnik ne može zahtijevati da se Komisija s obzirom na njega temelji na razdoblju različitom od onoga koje inače primjenjuje, osim u slučaju kada dokaže da prometa koji je ostvario tijekom toga razdoblja, zbog razloga koji su mu svojstveni, ne odražava njegovu stvarnu veličinu i gospodarsku moć ni opseg povrede koju je počinio (presuda Općeg suda od 14. svibnja 1998., Fiskeby Board/Komisija, T–319/94, Zb., str. II‑1331., t. 42.).

97. Tužitelji ne osporavaju da je prosjek prometa društva ExxonMobil ostvarenog na tržištu koje je predmet povrede tijekom razdoblja od 2000. do 2002. točno odražavao opseg povrede koju je ono počinilo i njegovu relativnu težinu u zabranjenom sporazumu u vezi s razdobljem koje je prethodilo spajanju, to jest između studenoga 1999. i studenoga 2003. (četiri godine). Međutim, oni prigovaraju da je osnovni iznos izračunat od tog prometa pomnožen s 11,5 u vezi s društvom Esso France i da je Komisija time koristila promet društva ExxonMobil nakon spajanja za razdoblje od rujna 1992. do studenoga 1999. (sedam i pol godina), kada je društvo Mobil jedino sudjelovalo u zabranjenom sporazumu. Prema tužiteljima, vrijednost prihoda od prodaje nakon spajanja grupe ExxonMobil ne odražava relativnu težinu društva Mobil u povredi vezano za razdoblje od rujna 1992. do studenoga 1999.

98. Komisija drži da prosječni promet društva ExxonMobil između 2000. i 2002. točno odražava relativnu težinu društva ExxonMobil u zabranjenom sporazumu tijekom važnog dijela njegovog trajanja, to jest razdoblja nakon spajanja, tako da su te brojke reprezentativne. Osim toga, poziva se na veliku marginu prosudbe koju ima prilikom izbora referentnog razdoblja i sudske prakse u tom području.

99. Kao prvo, sukladno sudskoj praksi kriteriji težine i trajanja povrede, navedeni u članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003, Komisiji ostavljaju veliku marginu prosudbe prilikom izračuna iznosa novčane kazne, a što joj omogućava da donese kazne uzimajući u obzir stupanj nezakonitosti postupanja o kojem je riječ (presude Općeg suda od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija, T‑279/02, Zb., str. II‑897., t. 76. i od 8. listopada 2008., Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, T‑69/04, Zb., str. II‑2567., t. 37.).

100. Osim toga, prilikom određivanja iznosa novčanih kazni kao što su one u ovom slučaju, Komisija je dužna poštovati opća načela prava, osobito načela jednakog postupanja i proporcionalnosti (presude Degussa/Komisija, gore navedena u točki 99., t. 77. i 79. i Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, gore n avedena u točki 99., t. 41.).

101. Kao drugo, sukladno sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja povrijeđeno je samo ako se u usporedivim situacijama postupa na različit način ili ako se u različitim situacijama postupa na identičan način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presude Suda od 13. prosinca 1984., Sermide, 106/83, Zb., str. 4209., t. 28. i Općeg suda od 4. srpnja 2006., Hoek Loos/Komisija, T‑304/02, Zb., str. II‑1887., t. 96.).

102. Međutim, u ovom slučaju je društvo ExxonMobil bilo u situaciji koja se razlikuje od situacije drugih poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu jer na gotovo polovicu njegove proizvodnje parafinskog voska – proizvodnje društva Exxon – zabranjeni sporazum nije utjecao prije spajanja Exxon‑Mobil, koje je provedeno 1999. Međutim, Komisija je prema njemu postupala na identičan način kao i prema drugim sudionicima u zabranjenom sporazumu time što je uzela u obzir vrijednost prihoda od prodaje koju je društvo ExxonMobil ostvarilo tijekom tri posljednje godine njegovog sudjelovanja.

103. Stoga je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja.

104. Kao treće, treba zajedno ispitati prigovore koji se temelje na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i načela proporcionalnosti.

105. U skladu s člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003, pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.

106. Prema sudskoj praksi načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice koje su prikladne i nužne za ostvarenje opravdanih ciljeva kojima teži predmetna uredba, pri čemu je, kad je moguće odabrati između više podobnih mjera, potrebno odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća i čiji nedostaci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima kojima se teži (presude Suda od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr., C‑331/88, Zb., str. I‑4023., t. 13. i od 5. svibnja 1998., Ujedinjena Kraljevina/Komisija, C‑180/96, Zb., str. I‑2265., t. 96. te presuda Općeg suda od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T‑30/05, t. 223.).

107. U postupcima koje pokreće Komisija u svrhu sankcioniranja povreda pravila tržišnog natjecanja primjena tog načela podrazumijeva da novčane kazne ne smiju biti nerazmjerne željenim ciljevima odnosno poštovanju tih pravila i da iznos novčane kazne izrečene poduzetniku zbog povrede pravila tržišnog natjecanja mora biti razmjeran povredi, gledanoj kao cjelina, vodeći računa osobito o njezinoj težini (vidjeti, u tom smislu, presudu Prym i Prym Consumer/Komisija, gore navedenu u točki 106. i navedenu sudsku praksu). Preciznije, načelo proporcionalnosti zahtijeva od Komisije da novčanu kaznu odredi razmjerno elementima uzetima u obzir prilikom utvrđivanja težine povrede i da te elemente primijeni na dosljedan i objektivno opravdan način (presude Općeg suda od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, Zb., str. II‑3435., t. 226. do 228. i Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, gore navedena u točki 38., t. 171.).

108. Valja podsjetiti da se, u skladu sa stavkom 6. Smjernica iz 2006., „kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te trajanje potonje smatra primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi“. Takva odredba opravdava općenitu metodu koju Komisija primjenjuje na temelju navedenih smjernica, a koja se sastoji od množenja određenog dijela vrijednosti prihoda od prodaje ostvarene tijekom referentnog razdoblja (18 % u ovom slučaju za parafinski vosak) s brojem godina sudjelovanja u povredi.

109. Činjenica da je prema toj metodologiji osnovni iznos aritmetički proporcionalan trajanju sudjelovanja u povredi (osim manjeg dijela koji se sastoji od „ulazne naknade“) znači da u strukturi Smjernica iz 2006. kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje i trajanja treba činiti primjerenu formulu u pogledu ukupnog trajanja sudjelovanja, a ne samo u pogledu ukupne posljednje godine sudjelovanja ili njezinog „važnog dijela“. Takvo utvrđenje također je potrebno na temelju sudske prakse navedene u točki 95. ove presude, u skladu s kojom treba odabrati metodu izračuna koja omogućava uzimanje u obzir veličine i gospodarske moći svakog poduzetnika o kojem je riječ kao i opseg povrede koju je počinio svaki od njih s obzirom na ekonomsku situaciju kakva je bila u vrijeme počinjenja povrede.

110. Međutim osnovni iznos izračunat od vrijednosti prihoda od prodaje tijekom referentnog razdoblja pomnožen s koeficijentom na temelju trajanja daje odgovarajuću primjerenu formulu koja bi odražavala gospodarsku situaciju tijekom cijelog trajanja povrede samo ako je njegova sastavnica koja čini polazišnu točku – vrijednost prihoda od prodaje – barem približno reprezentativna za cijelo trajanje povrede.

111. Naravno, margina prosudbe koju Komisija ima prilikom izračuna iznosa novčane kazne omogućava joj da u uobičajenim okolnostima u obzir uzme posljednju godinu sudjelovanja u povredi kao referentno razdoblje. Naime, takvo općenito rješenje je opravdano jer navedena margina prosudbe omogućava Komisiji da ne uzima u obzir svako kolebanje vrijednosti prihoda od prodaje tijekom godina povreda i da takvo povećanje vrijednosti prihoda od prodaje može biti rezultat samog zabranjenog sporazuma.

112. Međutim, u slučaju kada je spajanje nastupilo tijekom zabranjenog sporazuma u kojem je prije spajanja sudjelovala samo jedna od stranaka, vrijednost prihoda od prodaje subjekta koji je nastao spajanjem tijekom cijele posljednje godine, pomnožena s brojem godina sudjelovanja ne samo subjekta koji je nastao spajanjem nego i stranke koja je prije spajanja sama sudjelovala u zabranjenom sporazumu, „ne može predstavljati odgovarajuću primjerenu formulu koja odražava ekonomsku važnost povrede kao ni relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi“ za cijelo trajanje sudjelovanja. Naime, množeći vrijednost prihoda od prodaje subjekta koji je nastao spajanjem i broj godina tijekom kojih je samo jedna od stranaka spajanja sudjelovala u povredi, Komisija umjetno povećava osnovni iznos novčane kazne na način koji ne odražava gospodarsku situaciju tijekom godina koje su prethodile spajanju.

113. Međutim, smatraju da je to nastupilo u ovom slučaju jer je Komisija osnovni iznos koji služi za određivanje iznosa novčane kazne društvu Esso France izračunala množeći vrijednost prihoda od prodaje koju je grupa ExxonMobil ostvarila tijekom razdoblja od 2000. do 2002. brojem godina uključujući one tijekom kojih je samo društvo Mobil sudjelovalo u zabranjenom sporazumu (od 1992. do 1999.) Tako dobiveni osnovni iznos je neproporcionalan u odnosu na težinu povrede jer ne odražava na odgovarajući način gospodarsku važnost povrede koju je počinilo društvo Mobil France prije spajanja ni njegovu relativnu težinu u zabranjenom sporazumu.

114. Stoga je Komisija povrijedila članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 i načelo proporcionalnosti.

115. Drugi argumenti Komisije ne mogu dovesti u pitanje razmatranja izložena u točkama 103. i 114. ove presude.

116. Kao prvo, Komisija ističe da je uzela u obzir spajanje Exxon‑Mobil prilikom izračuna iznosa novčane kazne jer su koeficijenti koji odražavaju kraća trajanja primijenjeni na društva Esso Deutschland, EMC i EMPC.

117. Međutim, valja istaknuti da vrijednost prihoda od prodaje društva ExxonMobil koju je Komisija uzela u obzir u svrhu izračuna iznosa novčane kazne društvu Esso France uključuje vrijednost prihoda od prodaje povezane s djelatnošću „hidrovoskovi“ koju je naslijedilo od društva Exxon, a koje nije bilo uključeno u zabranjeni sporazum prije spajanja Exxon‑Mobil.

118. Stoga taj argument treba biti odbijen.

119. Kao drugo, valja ispitati argumente Komisije koji se temelje na sudskoj praksi u tom području.

120. Kao prvo, Komisija se na raspravi pozvala na presudu od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija (T‑122/07 do T‑124/07, Zb., str. II‑793., t. 124. i 127.), u kojoj je Opći sud potvrdio njezin pristup korištenja vrijednosti prihoda od prodaje poduzetnika nastalog nakon spajanja društava Reyrolle Ltd, Schneider Electric High Voltage SA (u daljnjem tekstu: SEHV) i društva Nuova Magrini Galileo SpA (u daljnjem tekstu: Magrini) ostvarenoga tijekom cijele posljednje poslovne godine povrede za izračun početnog iznosa u pogledu svih tih društava, iako je spajanje provedeno tek dvije godine nakon početka njihovog sudjelovanja u povredi.

121. U tom pogledu je dovoljno istaknuti da su, kao što su tužitelji ispravno primijetili, društva Reyrolle, SEHV i Magrini odvojeno sudjelovala u zabranjenom sporazumu prije spajanja (presuda Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija, gore navedena u točki 120., t. 19.), za razliku od društva Exxon u ovom slučaju. Opći sud smatra da ta okolnost čini vrlo važnu činjeničnu razliku, tako da se Komisija ne može učinkovito pozivati na navedenu presudu u ovom predmetu.

122. Kao drugo, Komisija se poziva na presudu Općeg suda od 30. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija (T‑175/05, neobjavljena u Zborniku, t. 139. do 146.), koja se također odnosi na zabranjeni sporazum tijekom kojeg su tužitelji stekli društvo koje prije koncentracije nije sudjelovalo u zabranjenom sporazumu.

123. Valja podsjetiti na izreku presude Akzo Nobel i dr./Komisija, gore navedene u točki 122., koja je donesena u predmetu nazvanom „monokloroctena kiselina“ (u daljnjem tekstu: MCAA), u kojoj je Komisija primijenila Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.).

124. Opći sud je u točki 143. presude Akzo Nobel i dr./Komisija presudio da uzimanje u obzir prometa koji je ostvario svaki od poduzetnika tijekom referentne godine, to jest cijele posljednje godine utvrđenog razdoblja povrede, omogućava ocjenu veličine i gospodarske moći svakog poduzetnika kao i opsega povreda koje je počinio svaki od njih, a što su važni elementi za ocjenu težine povrede koju je počinio svaki poduzetnik.

125. Zatim je Opći sud potvrdio analizu Komisije koja je društvo Akzo Nobel svrstala u prvu kategoriju počinitelja za koje osnovni iznos novčane kazne treba biti određen na 30 milijuna eura, ispred društva Hoechst, koje je svrstano u drugu kategoriju za koju osnovni iznos novčane kazne treba biti određen na iznos od 21 milijun eura i koje je bilo najveći proizvođač MCAA‑a tijekom najvećeg dijela trajanja svojeg sudjelovanja (od 1984. do 1994.). Naime, društvo Akzo sudjelovalo je u zabranjenom sporazumu od 1984. do 1999., ali je tek 1994. nakon spajanja s društvom Nobel Indrustrier, koje je sudjelovalo u zabranjenom sporazumu od 1993., društvo Akzo Nobel postalo najvažniji proizvođač MCAA‑a, ispred društva Hoechst.

126. U tom pogledu valja ustvrditi da se općenita metoda koju Komisija primjenjuje na temelju Smjernica iz 2006. bitno razlikuje od one koju je primijenila na temelju Smjernica iz 1998.

127. Naime, u Smjernicama iz 1998. ne postoji nijedna odredba koja bi Komisiji nalagala da uzme u obzir vrijednost prihoda od prodaje dotičnih poduzetnika na tržištu koje je predmet povrede. Polazni iznos novčane kazne treba biti određen s obzirom na težinu povrede, „stvarnu ekonomsku mogućnost počinitelja povrede koja može proizvesti znatnu štetu drugim subjektima“, „posebnu težinu i slijedom toga, stvarni učinak na tržišno natjecanje“ tako da „osigura učinkovito preventivno djelovanje“ za dotičnog poduzetnika.

128. Prema tome, Smjernice iz 1998. Komisiji daju mnogo važniju marginu prosudbe prilikom određivanja početnog iznosa koju je često izvršavala klasificirajući poduzetnike koji sudjeluju u zabranjenom sporazumu u više kategorija, osobito s obzirom na njihove odgovarajuće udjele u tržištu. Nasuprot tome, u Smjernicama iz 2006. Komisija se oslanjala na metodu koja znači da će osnovni iznos biti aritmetički proporcionalan vrijednosti prihoda od prodaje jer navedeni iznos odgovara „udjelu vrijednosti prihoda od prodaje određene ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženom brojem godina povrede“ kojem se dodaje svota nazvana „ulazne naknade“, koja iznosi između 15 i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje, kako bi se poduzetnike odvratilo od sudjelovanja u najtežim sporazumima.

129. Stoga se rješenje korišteno u presudi Akzo Nobel i dr./Komisija, gore navedenoj u točki 122., u pogledu primjene Smjernica iz 1998. ne može prenijeti na ovaj slučaj vezano za razliku u metodologiji koju je Komisija primijenila u pobijanoj odluci donesenoj na temelju Smjernica iz 2006.

130. S obzirom na prethodno navedeno, valja prihvatiti prvi tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku u pogledu društva Esso France u vezi s izračunom vrijednosti prihoda od prodaje za parafinski vosak bez ispitivanja drugih prigovora i argumenata tužiteljâ. Posljedice koje bi se trebale temeljiti na tome u vezi s određivanjem iznosa novčane kazne bit će ispitane u točki 134. i sljedećima.

131. U preostalom dijelu tužbu valja odbiti.

3. Izvršavanje ovlasti neograničene nadležnosti i određivanje konačnog iznosa novčane kazne

132. Valja podsjetiti da je nadzor zakonitosti odluka koje je donijela Komisija upotpunjen ovlašću neograničene nadležnosti, koja je sucu Unije priznata u članku 31. Uredbe br. 1/2003 u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Ta nadležnost ovlašćuje suca da, pored samog nadzora zakonitosti sankcije, ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom i u skladu s tim ukine, smanji ili poveća iznos kazne ili izrečene dnevne kazne. Nadzor propisan Ugovorima time, u skladu sa zahtjevima prava na djelotvornu sudsku zaštitu određenog u članku 47. Povelje o temeljnim pravima, znači da sudac Unije izvršava nadzor, kako pravni tako i činjenični, i ima ovlast ocijeniti dokaze, poništiti pobijanu odluku i izmijeniti iznos novčanih kazni (vidjeti, u tom smislu, presudu Suda od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, Zb., str. I‑1331., t. 60. do 62. i presudu Općeg suda od 21. listopada 2003., General Motors Nederland i Opel Nederland/Komisija, T‑368/00, Zb., str. II‑4491., t. 181.).

133. Stoga je na Općem sudu, u okviru njegove ovlasti neograničene nadležnosti, da u trenutku kada donosi svoju odluku ocijeni treba li tužitelju izreći novčanu kaznu iznos koje pravilno odražava težinu i trajanje povrede o kojoj je riječ tako da su navedene novčane kazne razmjerne u odnosu na kriterije propisane u članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003 (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 11. ožujka 1999., Aristrain/Komisija, T‑156/94, Zb., str. II‑645., t. 584. do 586. i presudu od 9. srpnja 2003., Cheil Jedang/Komisija, T‑220/00, Zb., str. II‑2473., t. 93.). Međutim, treba naglasiti da izvršavanje neograničene nadležnosti ne predstavlja izvršavanje nadzora po službenoj dužnosti i podsjetiti da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran.

134. Kako bi se otklonile nezakonitosti koje je počinila Komisija, istaknute u točkama 103. i 114. ove presude, sud ocjenu treba temeljiti na različitim vrijednostima prihoda od prodaje za razdoblja prije i poslije spajanja Exxon‑Mobil.

135. Vezano za sudjelovanje društva Esso France u povredi tijekom razdoblja između 3. rujna 1992. i 29. studenoga 1999. bez raspoloživih podataka za 1999., treba uzeti u obzir vrijednost prihoda od prodaje koju je društvo Esso France ostvarilo u 2000. i pomnožiti ga s koeficijentom od 7,5 kako bi se u obzir uzelo trajanje tog dijela povrede.

136. Vezano za sudjelovanje društva Esso France u povredi nakon spajanja Exxon‑Mobil između 30. studenoga 1999. i 20. studenoga 2003. treba uzeti u obzir vrijednost prihoda od prodaje grupe ExxonMobil, kako ju je Komisija odredila u pobijanoj odluci, to jest prosjek vrijednosti prihoda od prodaje ostvarenu tijekom godina od 2000. do 2002. Potom taj iznos treba pomnožiti koeficijentom od 4 kako bi trajanje tog dijela povrede bilo uzeto u obzir.

137. Ostali elementi izračuna iznosa novčane kazne ostaju neizmijenjeni. Opći sud osobito utvrđuje da je Komisija na temelju stavka 30. Smjernica iz 2006. primijenila koeficijent množenja 2 na temelju odvraćanja zbog značajne veličine grupe ExxonMobil, koji je odredila uzimajući u obzir samo odnos između vrijednosti prihoda od prodaje i ukupnog prometa društva ExxonMobil, sve to kako bi se osigurala proporcionalnost s faktorima množenja koji su primijenjeni na druge poduzetnike koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu i bez određivanja minimalnog iznosa novčane kazne na temelju odvraćanja (vidjeti uvodne izjave 712. i 713. pobijane odluke). U tim okolnostima i bez argumenata i dokaza koje bi upućivali na suprotno, Opći sud smatra da treba postupiti na isti način zbog veličine grupe ExxonMobil i primijeniti koeficijent množenja 2 na osnovni iznos novčane kazne izrečene društvu Esso France, kako je izračunata prema metodi opisanoj gore u točkama 135. i 136. Iz toga slijedi da iznos novčane kazne izrečene društvu Esso France u članku 2. pobijane odluke treba biti određen na 62.712.895 eura.

138. U svakom slučaju Opći sud, izvršavanjem svoje ovlasti neograničene nadležnosti smatra da je iznos tako izrečene novčane kazne primjeren, uzimajući u obzir težinu i trajanje povrede koju je počinilo društvo Esso France.

Troškovi

139. U skladu s člankom 87. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.

140. U ovom slučaju je Opći sud prihvatio prvi tužbeni razlog tužiteljâ vezano za pogreške koje je Komisija počinila prilikom izračuna iznosa novčane kazne izrečene društvu Esso France koja se odnosila na razdoblje sudjelovanja prije spajanja Exxon‑Mobil. Argumentacija koja se odnosi na taj tužbeni razlog predstavlja glavni dio tužbe, čija je duljina osim toga bila znatno manja od maksimalnog broja podnesaka, a koji je određen u točki 15. Praktičnih uputa za stranke pred Općim sudom. Nasuprot tome, argumentacija istaknuta u okviru drugog tužbenog razloga u prilog smanjenju iznosa novčane kazne u pogledu razdoblja sudjelovanja u zabranjenom sporazumu nakon spajanja Exxon‑Mobil odbijena je u cijelosti. Međutim, iznos novčane kazne solidarno izrečene društvima Esso Deutschland, EMPC i EMC odnosi se isključivo na to drugo razdoblje. Stoga Opći sud smatra pravičnim, s obzirom na okolnosti slučaja, naložiti Komisiji da snosi vlastite troškove kao i troškove društva Esso France te da društva Esso Deutschland, EMPC i EMC snose vlastite troškove.

Operativni dio

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1. Iznos novčane kazne izrečene društvu Esso Société anonyme française u članku 2. Odluke C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće) određuje se na 62.712.895 eura.

2. U preostalom dijelu tužba se odbija.

3. Europska komisija snosit će vlastite troškove i troškove društva Esso Société anonyme française.

4. Društva Esso Deutschland GmbH, ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i Exxon Mobil Corp. snosit će vlastite troškove.