1

Tužitelj, društvo Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (DEI) osnovano je grčkim Zakonom br. 1468 od 2. i 7. kolovoza 1950. (FEK A’ 169) kao javno poduzeće u isključivom vlasništvu Helenske Republike. Na temelju grčkog Zakona br. 2414/1996 o modernizaciji javnih poduzeća (FEK A’ 135) preoblikovano je u društvo na dionice čiji je jedini dioničar i dalje ostala Helenska Republika.

2

Tužitelj je imao isključivo pravo proizvodnje, prijenosa i isporuke električne energije u Grčkoj sve do usvajanja prvih mjera liberalizacije grčkog tržišta električne energije, koje su donesene na temelju grčkog Zakona br. 2773/1999 o liberalizaciji tržišta električne energije (FEK A’ 286), koji je osobito prenio Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća 96/92/EZ od 19. prosinca 1996. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije (SL 1997., L 27, str. 20.) [neslužbeni prijevod]. U skladu s tim zakonom i grčkim Predsjedničkim dekretom br. 333/2000 (FEK A’ 278), tužitelj je od 1. siječnja 2001. preoblikovan u dioničko društvo s time da, sukladno članku 43. stavku 3. Zakona br. 2773/1999, udjel Helenske Republike u kapitalu ne može biti manji od 51 % dionica s pravom glasa. Taj udjel je u trenutku usvajanja Odluke Europske komisije koja je predmet ove tužbe bio 51,12 %.

3

Lignit je ruda ugljena koja se ponajprije koristi kao gorivo u svrhu proizvodnje električne energije, a čiji je Grčka, s rezervama poznatima na dan 1. siječnja 2005. od oko 4500 milijuna tona, u trenutku usvajanja Odluke Europske komisije koja je predmet ove tužbe, bila peti proizvođač u svijetu i drugi u Europskoj uniji.

4

U Grčkoj su prava na traženje i vađenje za rudnike lignita male i srednje veličine, s nazivima Ahlada, Vevi i Aminteon/Vegora, koji su 1. siječnja 2007. predstavljali ukupne rezerve od 210,5 milijuna tona, prije Drugog svjetskog rata dodijeljena drugim tijelima različitima od tužitelja.

5

Sukladno članku 22. grčkog Zakonodavnog dekreta br. 4029/1959 od 12. i 13. studenoga 1959. (FEK A’ 250), tužitelj ima isključivo pravo na vađenje lignita u regiji Arkadija, čije su rezerve oko 250 milijuna tona. Ta prava, obnovljena 1976., isteći će 5. ožujka 2026. i mogu biti obnovljena na razdoblje od 25 godina.

6

U Grčkoj je Zakonik o rudarstvu bio uveden grčkim Zakonodavnim dekretom br. 210/1973 (FEK A’ 277), koji je zatim izmijenjen grčkim Zakonom br. 274/1976 (FEK A’ 50) (u daljnjem tekstu: Zakonik o rudarstvu). Članci 143. i 144. tog Zakonika propisuju da se prava na traženje i vađenje na javnim ležištima dodjeljuju istovremeno, bilo na temelju javne nabave bilo izravnom dodjelom u hitnim slučajevima i iz razloga od javnog interesa.

7

Članak 3. stavak 3. Zakona br. 134/1975, od 23. i 29. kolovoza 1975. (FEK A’ 180), određuje da: „na temelju odluke [grčkog] ministra industrije, moguće je odrediti […] zone […] u kojima [tužitelj] ima isključivo pravo na istraživanje i vađenje krutih mineralnih sirovina”. Na temelju više ministarskih odluka koje su donesene na temelju te odredbe tužitelju su dodijeljena prava na traženje i vađenje na ležištima lignita u regijama, s jedne strane, Aminteon, Prosilion‑Trigonikon i Komnina, do 2018., što odgovara rezervama od 378 milijuna tona, i, s druge strane, u regiji Florina, do 2024., koja predstavlja 140 milijuna tona rezervi.

8

Zakonom br. 134/1975, koji je dopustio spajanje poduzetnika Liptol AE s tužiteljem, potonji je također stekao sveukupna prava društva Liptol na traženje i vađenje lignita u regiji Ptolemaida. Ta su prava, koja pokrivaju oko 1500 milijuna tona, obnovljena 1976. do 5. ožujka 2026. i mogu biti obnovljena na dodatno razdoblje od 25 godina.

9

Ministarskim odlukama iz 1985. i 1994., koje su donesene na temelju Zakona br. 134/1975, tužitelju su dodijeljena prava samo na traženje za ležišta lignita u Drámi i Elassoni, koja predstavljaju oko 1000 milijuna tona rezervi. Ta su prava istekla u 2005.

10

Nakon 1985. drugim poduzetnicima su također dodijeljena prava na traženje i vađenje za sedam ležišta lignita male veličine.

11

Tako su, u trenutku kada su se dogodile činjenice, od oko 4500 milijuna tona rezervi lignita u Grčkoj prava na traženje i vađenje koja su bila dodijeljena tužitelju iznosila oko 2200 milijuna tona; 85 milijuna tona pripadalo je trećima, a oko 220 milijuna tona odnosilo se na javna ležišta na kojima su tražili i vadili treći, ali koja su djelomično opskrbljivala elektrane tužitelja. Za oko 2000 milijuna tona rezervi još nije bilo dodijeljeno nikakvo pravo na vađenje.

12

Grčko tržište električne energije djelomično je postalo konkurentno na temelju Zakona br. 2773/1999 (vidjeti gore navedenu točku 2.), koji je uveo, s jedne strane, prethodno odobrenje za izgradnju elektrana i proizvodnju električne energije, koje dodjeljuje grčki ministar razvoja, nakon mišljenja Rythimistiki Archi Energias (RAE, regulatorno tijelo za energiju, Grčka), i, s druge strane, tijelo koje upravlja mrežom za prijenos električne energije, nazvano Hellenic Transmission System Operator SA (HTSO).

13

Članak 15. stavak 4. Zakona br. 2773/1999, koji je izmijenjen člankom 23. stavkom 9. Zakona br. 3175/2003, ovlastio je HTSO da pokrene postupke javne nabave, s obzirom na to da tužitelj nije bio ovlašten sudjelovati u nekima od njih, za izgradnju i rad uz subvenciju, elektrana koje jamče održavanje kapaciteta za dovoljnu proizvodnju električne energije.

14

U skladu s člankom 42. Zakona br. 2773/1999, tužitelju je dodijeljena jedinstvena licencija za sve elektrane koje mu pripadaju, koje su izgrađene ili čija je izgradnja u tijeku na dan stupanja na snagu tog zakona. Na temelju odredbi članka 8. stavka 5. grčkog Zakona br. 2941/2001 (FEK A’ 201), zajedno s člankom 24. grčkog Zakona br. 3377/2005 (FEK A’ 202), valjanost te licencije produljena je do 31. prosinca 2008.

15

Nadalje, u skladu s člankom 23. stavkom 12. Zakona br. 3175/2003, tužitelju je dodijeljena licencija za zamjenu starih elektrana, za ukupno 1600 megavata (MW), a da nisu pobliže određene tehnologije koje treba koristiti. Helenska Republika navodi da se zamjena odnosi na 1200 MW koje proizvode elektrane na plin i samo na 400 MW koje proizvode elektrane na lignit. U studenome 2007. tužitelj je objavio da traži licencije za dvije elektrane od 450 MW na lignit, nazvane Florina II i Ptolemaida V.

16

Glede elektrana koje rade na lignit, sve postojeće elektrane pripadaju tužitelju. Tri su zahtjeva trećih poduzetnika za izgradnju takvih elektrana bila odbijena jer je RAE procijenio da su financijski kapacitet podnositelja zahtjeva i predviđene količine lignita bili nedovoljni ili nedovoljno dokazani. Četvrti zahtjev, koji je podnijelo društvo EFT Hellas AE, bio je u vrijeme odvijanja činjenica još u tijeku ispitivanja. Konačno, peti je zahtjev za elektranu od 460 MW podnijelo društvo Heron AE 26. ožujka 2007.

17

Što se tiče elektrana koje ne rade na lignit, tužitelj je 16. srpnja 2003. dobio licenciju za proizvodnju električne energije za plinsku elektranu s kombiniranim procesom kapaciteta 400 MW u Lavrionu i 4. studenoga 2003. licenciju za elektranu s plinskom turbinom od 120 MW, sve do početka rada gore navedene elektrane u Lavrionu.

18

Jedanaest konkurenata tužitelja dobilo je licencije za elektrane na plin, ukupnog kapaciteta 4114 MW, nakon poziva na nadmetanje za javnu nabavu koji je RAE objavio 2001., koji je isključio osobito elektrane na lignit. Od 2001. su također donesene druge licencije za plinske elektrane s kombiniranim procesom i elektrane s plinskom turbinom u otvorenom krugu. Općenito, u ožujku 2006. drugim poduzetnicima različitima od tužitelja bila je dodijeljena 21 licencija ukupnog kapaciteta 5930 MW. Međutim, samo je jedna elektrana stvarno bila izgrađena.

19

Glede kogeneracijskih elektrana i elektrana na obnovljive izvore energije, Zakonom br. 2773/1999 im je dopušteno da uživaju prvenstvo u distribuciji ako imaju kapacitet manji od 50 MW, reguliranu prodajnu cijenu električne energije i, za male projekte, izuzetak od obveze držanja licencije. Nadalje, kako bi olakšao razvoj tih elektrana, grčki je Zakon br. 3468/2006 (FEK A’ 129) izbrisao gornju granicu od 50 MW, učinio prodajnu cijenu atraktivnijom, racionalizirao postupak dodjele licencija i odredio pragove ispod kojih licencija nije potrebna.

20

Grčka međusobno povezana mreža za prijenos električne energije (u daljnjem tekstu: RIG), koja pokriva kontinentalno područje grčke i pojedine otoke koji su s njime povezani, bila je u vrijeme odvijanja činjenica povezana s talijanskim elektroenergetskim sustavom s maksimalnim kapacitetom međusobnog povezivanja od 500 MW i sa sustavima država sjeverno od Grčke, to jest Albanijom, Bugarskom i bivšom jugoslavenskom republikom Makedonijom (u daljnjem tekstu: države na sjeveru), s kapacitetom međusobnog povezivanja od 600 MW. Ukupni kapacitet međusobnog povezivanja popeo se dakle na 1100 MW. Novi povezujući elektroenergetski vodovi namijenjeni povezivanju RIG‑a s turskim elektroenergetskim sustavom, od oko 200 MW, trebali su početi s radom u 2008.

21

Budući da je, s jedne strane, znatan dio kapaciteta međusobnog povezivanja za države na sjeveru sve do 1. srpnja 2007. bio rezerviran za tužitelja i da je, s druge strane, jednim dijelom kapaciteta međusobnog povezivanja za Italiju upravljalo talijansko tijelo za upravljanje elektroenergetskim sustavom, teorijski su konkurenti tužitelja u vrijeme odvijanja činjenica mogli uvesti najviše 500 MW (od kojih je 200 MW dolazilo iz država na sjeveru i 300 MW iz Italije), a u bliskoj su budućnosti trebali imati pristup 900 MW, što je predstavljalo 7,5 % ukupnog instaliranog unutarnjeg kapaciteta i 6,9 % iznosa ukupnog unutarnjeg kapaciteta i uvoznog kapaciteta.

22

Zakonom br. 3175/2003 predviđena je provedba obveznog dnevnog tržišta za sve kupce i prodavatelje električne energije u RIG‑u od svibnja 2005. Na tom tržištu proizvođači i uvoznici električne energije podnose ponude (koje sadržavaju oznaku cijene i količine električne energije) prethodnog dana za svaki dan, dok dobavljači i kupci podnose predviđanja troškova za pokriće potreba svojih klijenata. Vodeći računa o tim elementima, HTSO priprema program satnog opterećenja elektrana za sutradan. Pritom HTSO unaprijed razmatra predviđanja unosa električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije, kogeneracijskih elektrana i određenih hidroelektrana koje imaju prednost. Zatim uzima u obzir električnu energiju iz termoelektrana, među kojima su one pokretane na lignit, plin i naftu. Za potonje satna opterećenja koje nude proizvođači moraju biti najmanje jednaka varijabilnim troškovima elektrane. Stoga se ponude elektrana s najnižim varijabilnim troškovima prve prihvaćaju. Cijena koju ponudi elektrana s najskupljom proizvodnjom koja bude uključena u distribuciju u svrhu zadovoljavanja potražnje, nazvana „granična cijena sustava” (u daljnjem tekstu: KCS), je cijena koja se na kraju plaća svim proizvođačima i uvoznicima čije su ponude bile prihvaćene.

23

Komisija je 2003. primila pritužbu da je Helenska Republika tužitelju dodijelila isključivu licenciju za traženje i vađenje lignita u Grčkoj, protivno članku 86. stavku 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a.

24

Komisija je 1. travnja 2004. Helenskoj Republici poslala pismo opomene glede, osobito, dodjele isključivih prava tužitelju na vađenje lignita, što mu je omogućilo da zadrži ili proširi svoj vladajući položaj na tržištu trgovine na veliko električnom energijom. Radilo se o povredi članka 86. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a. Komisija je 3. svibnja 2004. tužitelju poslala kopiju tog pisma, nudeći mu mogućnost da iznese svoja očitovanja. Helenska Republika i tužitelj odgovorili su dopisima od 5. srpnja 2004.

25

Komisija je dopisom od 21. rujna 2005. od Helenske Republike zatražila određena pojašnjenja. Helenska Republika odgovorila je dopisima od 22. i 28. studenoga 2005. i od 19. lipnja 2006.

26

Komisija je 18. listopada 2006. Helenskoj Republici poslala ponovljeno pismo opomene, u kojemu je navela da nove informacije koje je priopćila Helenska Republika ne mijenjaju prigovore koji su bili izneseni u prvom pismu opomene.

27

Tužitelj i Helenska Republika iznijeli su svoja očitovanja na ponovljeno pismo opomene 19. i 24. siječnja 2007.

28

Tužitelj je 8. veljače 2008. Komisiji podnio ažurirane podatke o grčkom tržištu električne energije za razdoblje 2006.‑2007.

29

Komisija je 5. ožujka 2008. donijela Odluku C(2008) 824 final o dodjeljivanju ili zadržavanju prava koja je Helenska Republika dodijelila u korist tužitelja za vađenje lignita (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

30

Komisija je u pobijanoj odluci ispitala utjecaj određenih mjera koje je Helenska Republika usvojila na dvama različitim tržištima, to jest, s jedne strane, na tržištu opskrbe lignitom u Grčkoj (u daljnjem tekstu: uzlazno tržište), i, s druge strane, na tržištu trgovine na veliko električnom energijom u RIG‑u (u daljnjem tekstu: silazno tržište). Komisija je navela da je u skladu s Direktivom 96/92 potonje tržište moralo biti liberalizirano od 19. veljače 2001. i da je uključivalo opskrbu kvalificiranih kupaca električnom energijom proizvedenom na nacionalnoj razini i uvezenom električnom energijom (uvodne izjave 60., 150. i 158. do 172. pobijane odluke).

31

Komisija je smatrala da je tužitelj imao vladajući položaj na uzlaznom tržištu, na kojemu je njegov udjel od 2000. bio veći od 97 %. Tužitelj je također imao vladajući položaj na silaznom tržištu jer je, kao prvo, njegov udjel na tržištu bio veći od 85 %, a kao drugo, nije bio izgledan znatniji novi ulazak konkurenta i, kao treće, uvoz, koji čini 7 % ukupne potrošnje, nije bio stvarno konkurentsko ograničenje. Usto, silazno je tržište, koje je predstavljalo više od 90 % ukupne potrošnje električne energije u Grčkoj, bilo velik dio unutarnjeg tržišta (uvodne izjave 177. i 179. pobijane odluke).

32

Što se tiče mjera koje je donijela Helenska Republika, Komisija je utvrdila da je ona, s jedne strane, na temelju Zakonodavnog dekreta br. 4029/1959 i Zakona br. 134/1975, tužitelju bila dodijelila prava na vađenje 91 % javnih ležišta lignita za koja su bila dodijeljena prava i da, s druge strane, unatoč mogućnostima koje je nudio Zakonik o rudarstvu, nijednom od tužiteljevih konkurenata nije dodijelila nijedno pravo za znatna ležišta. Komisija je navela da je, zahvaljujući zadržavanju gotovo monopolističkih prava na vađenje lignita u korist tužitelja, Helenska Republika zadržala ili pojačala tužiteljev vladajući položaj na silaznom tržištu jer su elektrane na lignit bile najjeftinije na tom tržištu i stoga najviše korištene (uvodne izjave 185. do 188. i 238. pobijane odluke).

33

Konačno, Komisija je utvrdila da se Helenska Republika nije bila pozvala na članak 86. stavak 2. UEZ‑a kako bi opravdala donošenje predmetnih mjera i smatrala je da su te mjere utjecale na trgovinu među državama (uvodne izjave 239. do 244. pobijane odluke).

34

Članak 1. pobijane odluke glasi kako slijedi:

„Članak 1. i članak 22. stavak 1. Zakonodavnog dekreta br. 4029/1959, članak 3. stavak 1. Zakona br. 134/1975 i odluke grčkog Ministra industrije, energije i tehnologija iz 1976. (FEK B’ 282), iz 1988. (FEK B’ 596) i iz 1994. (FEK B’ 633) protivni su članku 86. stavku 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a utoliko što dodjeljuju i zadržavaju privilegirana prava na vađenje lignita u Grčkoj u korist [tužitelja], stvarajući tako među gospodarskim subjektima situaciju nejednakih mogućnosti kad je riječ o pristupu sirovinama radi proizvodnje električne energije te omogućuju [tužitelju] da u Grčkoj održi ili ojača svoj vladajući položaj na tržištu trgovine na veliko električnom energijom, isključujući ili stvarajući prepreku svakom novom ulasku na tržište.”

35

Valja istaknuti da članak 1. pobijane odluke sadržava materijalnu pogrešku jer upućuje na članak 3. stavak 1. Zakona br. 134/1975, dok iz spisa proizlazi da se zapravo odnosi na članak 3. stavak 3. navedenog zakona.

36

Članak 2. pobijane odluke navodi, s jedne strane, da Helenska Republika u roku od dva mjeseca mora obavijestiti Komisiju o mjerama koje namjerava donijeti kako bi ispravila protutržišne učinke državnih mjera na koje se odnosi članak 1. te iste odluke i, s druge strane, da te mjere moraju biti donesene i provedene u roku od osam mjeseci od dostave navedene odluke.

37

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. svibnja 2008. tužitelj je zahtijevao poništenje pobijane odluke i da se Komisiji naloži snošenje troškova.

38

Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. rujna 2008. Helenska je Republika zatražila intervenciju u potporu zahtjevu tužitelja.

39

Dopisima podnesenima tajništvu Općeg suda 9. rujna 2008. društvo Elpedison Paragogi Ilektrikis Energeias AE [(Elpedison Energeiaki), prije Energeiaki Thessalonikis AE] i društvo Elliniki Energeia kai Anaptyxi AE (HE & D SA), poduzetnici koji se bave proizvodnjom električne energije u Grčkoj (u daljnjem tekstu: poduzetnici intervenijenti), zatražili su intervenciju u potporu zahtjevu Komisije. U skladu s člankom 116. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. ti su zahtjevi dostavljeni strankama.

40

Komisija je tajništvu Općeg suda 11. rujna 2008. dostavila odgovor na tužbu kojim je od Općeg suda zahtijevala da odbije tužbu i da naloži tužitelju snošenje troškova.

41

Komisija je zatim 23. listopada 2008. podnijela svoja očitovanja na zahtjeve za intervenciju poduzetnika intervenijenata. Tužitelj je aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 7. i 10. studenoga 2008. istaknuo prigovore na oba zahtjeva za intervenciju.

42

Predsjednik sedmog vijeća Općeg suda je rješenjem od 3. prosinca 2008. odobrio zahtjev za intervenciju Helenske Republike.

43

Tužitelj je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. prosinca 2008. u okviru mjera upravljanja postupkom propisanih u članku 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991. zahtijevao da Opći sud, u slučaju da Komisija ne pristane na vlastitu inicijativu izmijeniti odgovor na tužbu, naloži zamjenu određene formulacije koja je u njemu navedena.

44

Komisija je u svojim očitovanjima na tužiteljev zahtjev za mjere upravljanja postupkom, podnesenima tajništvu Općeg suda 23. siječnja 2009., prihvatila izmijeniti određenu formulaciju u odgovoru na tužbu kao što je to predložio tužitelj.

45

Helenska Republika je 18. veljače 2009. tajništvu Općeg suda podnijela svoj intervencijski podnesak.

46

Predsjednik sedmog vijeća Općeg suda je rješenjima od 18. rujna 2009. odobrio intervenciju poduzetnika intervenijenata. Potonji su svoje intervencijske podneske tajništvu Općeg suda podnijeli 13. studenoga 2009.

47

Komisija je dopisima od 23. listopada 2008., 19. veljače i 16. ožujka 2009., a tužitelj dopisima od 7. i 10. studenoga 2008., 8. siječnja i 23. lipnja 2009. te 28. siječnja 2010. tražio da određeni dokazi klasificirani oznakom tajnosti koji su sadržani u tužbi, odgovoru na tužbu, replici, odgovoru na repliku, očitovanju na intervencijske podneske Helenske Republike i očitovanju na intervencijski podnesak poduzetnika intervenijenata ne budu priopćeni poduzetnicima intervenijentima. Priopćavanje navedenih postupovnih akata poduzetnicima intervenijentima bilo je ograničeno na verzije koje nisu klasificirane oznakom tajnosti, što oni nisu osporavali.

48

Presudom od 20. rujna 2012., DEI/Komisija (T‑169/08, EU:T:2012:448), Opći sud je poništio pobijanu odluku i Komisiji naložio snošenje vlastitih i tužiteljevih troškova. Helenskoj Republici i poduzetnicima intervenijentima naloženo je snošenje vlastitih troškova.

49

Komisija je tužbom podnesenom tajništvu Suda 30. studenoga 2012. podnijela žalbu protiv presude Općeg suda, na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije.

50

Poduzetnici koji djeluju u grčkom sektoru električne energije, društvo Mytilinaios AE, Protergia AE i društvo Alouminion AE (u daljnjem tekstu: intervenijenti u žalbi), su aktima podnesenima tajništvu Suda 25. ožujka 2013. zatražili intervenciju u postupku povodom žalbe, navedenom u gornjoj točki 49., u potporu zahtjevu Komisije. Potpredsjednik Suda prihvatio je taj zahtjev rješenjem od 11. srpnja 2013.

51

Sud je presudom od 17. srpnja 2014., Komisija/DEI (C‑553/12 P, u daljnjem tekstu: presuda povodom žalbe, EU:C:2014:2083), poništio presudu Općeg suda, odbio drugi i četvrti dio prvog žalbenog razloga, vratio predmet Općem sudu kako bi on odlučio o pitanjima koje presuda nije riješila i ostavio troškove za naknadno odlučivanje.

52

Nakon presude povodom žalbe i u skladu s člankom 118. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., predmet je odlukom predsjednika Općeg suda od 3. rujna 2014. dodijeljen prvom vijeću. U skladu s člankom 119. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991., tužitelj, Komisija, Helenska Republika, društvo Elpedison Energeiaki i intervenijenti u žalbi podnijeli su tajništvu Općeg suda podneske s pisanim očitovanjima 3. listopada 2014., 27. studenoga 2014., 30. ožujka 2015., 2. travnja 2015. i 17. travnja 2015.

53

Na prijedlog suca izvjestitelja Opći je sud (prvo vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka i 26. siječnja 2016., u okviru mjera upravljanja postupkom propisanih u članku 89. Poslovnika Općeg suda, pozvao je stranke da odgovore na određena pitanja, što su one učinile u određenom roku.

54

Na raspravi 8. ožujka 2016. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda.

55

Tužitelj, kojeg podupire Helenska Republika, od Općeg suda zahtijeva da:

56

Komisija, koju podupiru poduzetnici intervenijenti i intervenijenti u žalbi, od Općeg suda zahtijeva da:

57

Tužitelj u prilog tužbi ističe četiri tužbena razloga koji se temelje na, kao prvo, pogrešci koja se tiče prava tijekom zajedničke primjene odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a i članka 82. UEZ‑a, kao i na očitoj pogrešci u ocjeni, kao drugo, na povredi obveze obrazlaganja, kao treće, s jedne strane, na povredi načela pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja i zaštite privatnog vlasništva, i, s druge strane, na zlouporabi ovlasti i, kao četvrto, na povredi načela proporcionalnosti.

58

Ovaj se tužbeni razlog sastoji od pet dijelova, koji se temelje na:

59

Budući da je Sud u presudi povodom žalbe odbio drugi i četvrti dio tužbenog razloga, valja ispitati samo prvi, treći i peti dio.

60

Prije nego je moguće ocijeniti je li poduzetnik, poput tužitelja, u vladajućem položaju u smislu članka 82. UEZ‑a, valja utvrditi mjerodavno tržište, kako u pogledu predmetnog proizvoda ili usluge tako i u zemljopisnom pogledu (presuda od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija, 27/76, EU:C:1978:22, t. 10.). Ta se definicija koristi kako bi se definirali parametri unutar kojih valja ocijeniti ponaša li se poduzetnik u znatnoj mjeri nezavisno od svojih konkurenata, klijenata i potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, EU:C:1983:313, t. 37.).

61

Kako bi se utvrdilo mjerodavno tržište u svrhu primjene članka 82. UEZ‑a, moraju se ocijeniti mogućnosti konkurenata u okviru tržišta koje obuhvaća sve proizvode ili usluge koji su, na temelju svojih karakteristika, posebno prikladni za zadovoljavanje trajnih potreba te su slabo zamjenjive drugim proizvodima ili uslugama, pri čemu se te mogućnosti tržišnog natjecanja moraju isto tako ocijeniti u svjetlu uvjeta tržišnog natjecanja i strukture ponude i potražnje (presude od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, EU:C:1983:313, t. 37., i od 17. prosinca 2003., British Airways/Komisija, T‑219/99, EU:T:2003:343, t. 91.). Kao što osobito proizlazi iz točke 7. Obavijesti Komisije o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice (SL 1997., C 372, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 18.), mjerodavno tržište obuhvaća dakle sve proizvode ili usluge koje potrošači smatraju nadomjestivima zbog njihovih karakteristika, cijene i načina uporabe.

62

Što se tiče mjerodavnog zemljopisnog tržišta, ono može biti definirano kao područje na kojem se svi gospodarski subjekti nalaze u sličnim uvjetima tržišnog natjecanja glede dotičnih proizvoda ili usluga. U tom pogledu, nije potrebno da objektivni uvjeti tržišnog natjecanja između operatera budu potpuno homogeni. Dovoljno je da budu slični ili u dovoljnoj mjeri homogeni (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija, 27/76, EU:C:1978:22, t. 44. i 53.). Nadalje, to tržište može biti ograničeno na samo jednu državu članicu (vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, EU:C:1983:313, t. 28., i od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 34.).

63

U ovom slučaju, valja podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 158. pobijane odluke navela da su se mjere predviđene u članku 1. te odluke (u daljnjem tekstu: sporne mjere) odnosile na dva različita tržišta, uzlazno tržište i silazno tržište. Prema Komisiji, time što se navedenim mjerama dodijelilo prava na vađenje lignita gotovo isključivo tužitelju i što se isključilo svaki novi ulazak konkurenata na uzlazno tržište ili mu stvarajući prepreku, omogućilo se tužitelju da održi ili ojača svoj vladajući položaj na silaznom tržištu. Tužitelj, kojeg podržava Helenska Republika, u bitnom osporava definiciju tržišta koju koristi Komisija. Komisija svoje argumente u tom dijelu dijeli još na dva dijela.

64

Komisija je u uvodnim izjavama 161., 168. i 169. pobijane odluke navela da je uzlazno tržište bilo tržište zasebnog proizvoda koje je sa zemljopisnog stajališta bilo nacionalno.

65

Tužitelj i Helenska Republika ističu da je to utvrđenje uzlaznog tržišta pogrešno jer Komisija nije primijenila kriterije koje je sama usvojila u Obavijesti o utvrđivanju tržišta (vidjeti gornju točku 61.), to jest zamjenjivost, s jedne strane, potražnje i, s druge strane, ponude kao i moguću konkurenciju. Ističu četiri prigovora koje Komisija osporava kako bi opovrgla to utvrđenje.

66

Tužitelj i Helenska Republika ističu da, budući da je silazno tržište na kojemu je počinjena navodna povreda članka 82. UEZ‑a tržište trgovine na veliko opskrbe električnom energijom u RIG‑u, uzlazno tržište ne može biti ograničeno na opskrbu lignitom, već se mora sastojati od svih goriva na osnovi kojih se proizvodi električna energija. Kad bi uzlazno tržište bilo utvrđeno kao što to navodi Komisija, silazno bi tržište također trebalo biti podijeljeno prema gorivima iz kojih potječe isporučena energija. Dodaju da proizvođači električne energije izabiru između goriva koja su u tržišnom natjecanju s onim gorivom na koje radi pojedina elektrana osobito vodeći računa o, kao prvo, uvjetima „premalog kapaciteta” u RIG‑u, u kojima je ponuda manja od potražnje, kao drugo, o funkcionalnom trošku elektrane, koji uključuje trošak goriva, trošak rada, trošak održavanja i okolišne troškove i, kao treće, o ulaganjima i potrebnim rokovima izgradnje koji su manji za elektranu na plin nego za elektranu na lignit. Komisija je stoga u definiciju uzlaznog tržišta trebala uključiti ugljen, nuklearnu energiju i plin. Osim toga, elektrane koje rade na plin koriste se stalno i predstavljaju važan instalirani kapacitet.

67

Komisija osporava argumente tužitelja i Helenske Republike.

68

U tom pogledu valja istaknuti da je doista točno da je proizvođač električne energije koji odluči započeti izgradnju elektrane slobodan odlučiti na koje će gorivo ona biti pokretana, s time da tu odluku donosi ovisno o više ekonomskih parametara, među kojima su eventualno oni koje tužitelj navodi u gornjoj točki 66.

69

Međutim, tužitelj ne osporava utvrđenje Komisije u uvodnoj izjavi 13. pobijane odluke, prema kojemu su, s jedne strane, elektrane na lignit bile sagrađene upravo zato da bi radile na temelju samo tog goriva i, s druge strane, prilagodbe koje su potrebne za preinaku tih elektrana u elektrane pokretane na ugljen vrlo su skupe. Stoga, ako se proizvođač električne energije odluči izgraditi elektranu na lignit, morat će ubuduće nabavljati samo to gorivo za proizvodnju električne energije u toj elektrani za cijelog njezina životnog ciklusa.

70

Dobavljači lignita se dakle ne nalaze u tržišnom natjecanju s dobavljačima drugih goriva koja se koriste za proizvodnju električne energije kada se radi o prodaji elektranama na lignit jer su one tržište za vlastitu potrošnju. Međutim, iz uvodne izjave 12. pobijane odluke proizlazi da se gotovo sav lignit koji se vadi u Grčkoj koristi za proizvodnju električne energije, čemu tužitelj ne proturječi. Elektrane koje rade na to gorivo ne predstavljaju dakle neznatan dio kupaca dobavljača lignita, već njihovo glavno tržište, ili čak isključivo. Štoviše, radi se o tržištu znatne veličine s obzirom na to da iz tablica br. 11 i 14 u pobijanoj odluci proizlazi da se 43 % instaliranog kapaciteta za proizvodnju električne energije u sklopu RIG‑a i 59,7 % ukupne proizvodnje u 2006. odnosilo na takve elektrane.

71

K tome, budući da su ulaganja koja su potrebna za izgradnju elektrane na lignit, prema tužitelju, bila veoma visoka, razumno je smatrati da je rad takve elektrane, jednom kad je ona u pogonu, teško napustiti zbog povećanja, čak i neznatnog, cijene lignita, što ojačava tržišnu snagu dobavljača tog goriva i njegov kapacitet da djeluje relativno nezavisno od razvoja cijena drugih goriva koja se koriste za proizvodnju električne energije.

72

Argument tužitelja i Helenske Republike da su sva ta druga goriva morala spadati u uzlazno tržište ne može stoga dovesti u pitanje utvrđenje navedenog tržišta do kojeg je došla Komisija. Naime, tržišno natjecanje koje stvara električna energija koja je proizvedena iz lignita očituje se umjesto toga na silaznom tržištu. Navedeno utvrđivanje stoga postavlja pitanja o tom tržištu, kao što će to biti ispitano u nastavku.

73

Ovaj prigovor stoga treba odbiti.

74

Tužitelj ističe da je Komisija prilikom utvrđivanja uzlaznog tržišta morala uzeti u obzir pritisak konkurencije koji je stvarala uvezena električna energija.

75

Komisija osporava argument tužitelja.

76

U tom pogledu, dovoljno je istaknuti da su unatoč mogućnosti da električna energija bude uvezena iz Italije ili iz država na sjeveru, operateri elektrana na lignit u stvarnosti i dalje obvezni nabavljati gorivo potrebno za osiguranje rada elektrana od dobavljača lignita.

77

Stoga se ne može smatrati da je zbog činjenice da je uvoz električne energije moguć, utvrđivanje uzlaznog tržišta koje je provela Komisija pogrešno, neovisno o tome može li ta činjenica stvoriti znatan pritisak konkurencije na silaznom tržištu.

78

Ovaj se prigovor stoga mora odbiti.

79

Tužitelj i Helenska Republika ističu da je Komisija počinila pogrešku definirajući lignit kao „sirovinu”, što je imalo utjecaj na utvrđivanje uzlaznog tržišta. Ako se taj pojam odnosio na gorivo koje se koristi za proizvodnju električne energije u „temeljnim elektranama”, koje stalno stavljaju eklektičnu energiju u mrežu, onda bi uzlazno tržište moralo uključivati i ugljen i plin, koji se također mogu koristiti kao gorivo za „temeljne elektrane”.

80

Komisija osporava argumente tužitelja i Helenske Republike.

81

U tom pogledu, valja podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 189. i članku 1. pobijane odluke navela da je održavanje prava na vađenje lignita u korist tužitelja stvaralo situaciju nejednakih mogućnosti između gospodarskih subjekata glede pristupa „sirovinama” za proizvodnju električne energije (vidjeti gornju točku 34.). Međutim, korištenjem izraza „sirovine”, koji u kontekstu pobijane odluke nema tehnički smisao, Komisija je samo htjela uputiti na važnost i ključnu ulogu lignita u silaznom tržištu, a ne utvrditi uzlazno tržište.

82

Isto je glede korištenja izraza „temeljne elektrane” u pobijanoj odluci. Ako su, kao što to potvrđuje tužitelj, to elektrane koje stalno stavljaju električnu energiju u mrežu, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija analizirala sve izvore za proizvodnju električne energije, kao i sve vrste tehnologije koje se koriste, kako bi zaključila da je pristup lignitu bio ključan u Grčkoj kako bi omogućio stvarno ili potencijalno tržišno natjecanje na silaznom tržištu, i da nije smatrala da je uzlazno tržište bilo tržište lignita zbog toga što jedino to gorivo može biti korišteno za pogon elektrana koje stalno stavljaju električnu energiju u mrežu.

83

Stoga ovaj prigovor valja odbiti.

84

Tužitelj ističe da je utvrđivanje uzlaznog tržišta pogrešno utoliko što, u zemljopisnom pogledu, to tržište ne smije biti ograničeno na lignit proizveden u Grčkoj, već mora isto tako obuhvatiti lignit iz ležišta koja su smještena u određenim susjednim državama i područjima. Helenska Republika dodaje da je Komisijino predviđanje o maloj vjerojatnosti uvoza lignita pogrešno jer je na početku 2009. Komisija dodijelila dozvolu za proizvodnju električne energije od lignita konkurentu tužitelja, koji je mogao osigurati dugoročnu opskrbu uvoznog lignita.

85

Komisija osporava argumente tužitelja.

86

Valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 13. pobijane odluke navela da je, zbog činjenice da lignit ima najslabiju kalorijsku moć od svih kategorija ugljena i da ne može biti prevožen na veće udaljenosti, trgovina lignitom bila gotovo nepostojeća osim izravne opskrbe između ležišta koja su se nalazila u blizini elektrana u kojima se lignit troši. Komisija je isto tako navela, a čemu ne proturječe tužitelj i Helenska Republika, da se, s jedne strane, sve elektrane koje rade na lignit u Uniji nalaze blizu ležišta lignita i da je, s druge strane, potrošnja uvoznog lignita iznosila 0,1 % u svim državama članicama te da nije postojala u Grčkoj.

87

Usto, što se tiče lignita iz područja susjednih Grčkoj, Komisija je u uvodnoj izjavi 16. pobijane odluke istaknula da su postojeća ležišta u tim područjima, s jedne strane, bila udaljena više od 100 km od grčke granice, i stoga predaleko da bi mogla predstavljati mogući izvor opskrbe za elektrane na lignit koje se nalaze u RIG‑u, i, s druge strane, da su ih već koristili lokalni poduzetnici za proizvodnju električne energije na lokalnim mrežama. Zato je Komisija, unatoč tome što u uvodnoj izjavi 161. pobijane odluke priznaje teorijsku mogućnost da opskrba lignitom za pogon elektrana koja se nalazi u RIG‑u može biti ostvarena iz ležišta koja se nalaze u tim područjima, u uvodnoj izjavi 169. pobijane odluke isključila da ta mogućnost može biti realna alternativa grčkom lignitu.

88

Međutim, tužitelj ističe da su poteškoće i trošak prijevoza lignita znatno ublaženi, što se tiče opskrbe lignitom iz određenih područja susjednih Grčkoj, zbog povišene kalorijske vrijednosti proizvoda i njegove cijene. Kako bi potkrijepio tu tvrdnju, tužitelj upućuje na poruku elektroničke pošte upućenu Komisiji 8. veljače 2008. Međutim, ta poruka elektroničke pošte ne sadržava nikakvu analizu o ekonomskoj isplativosti uvoza lignita s tih područja. Naime, u navedenoj poruci elektroničke pošte tužitelj samo navodi da uzlazno tržište ima veće dimenzije od onih koje je Komisija utvrdila u pobijanoj odluci i kao dokaz te tvrdnje iznosi tri ponude koje je Komisija zaprimila od triju poduzetnika, a koje se odnose na opskrbu lignitom iz bivše jugoslavenske republike Makedonije i Kosova.

89

Kao prvo, što se tiče prvih dviju ponuda koje se odnose na opskrbu, s jedne strane, 300000 tona lignita godišnje iz Kosova, kalorijske moći od 1800 kcal/kg, kao i 600000 tona godišnje iz bivše jugoslavenske republike Makedonije, kalorijske moći između 2800 i 3000 kcal/kg, i s druge strane 1000000 tona iz Kosova, čija kalorijska moć nije pobliže određena, za isporuku u 2007., valja istaknuti da cijena koju treba platiti za te količine lignita ne proizlazi iz spisa. Postojanje tih ponuda stoga nije dovoljno kako bi se dokazalo da bi uvoz tog lignita bio ekonomski isplativ.

90

Treća ponuda, koja se odnosi na 300000 tona ksilita godišnje iz bivše jugoslavenske republike Makedonije za opskrbu dviju elektrana koje se nalaze u blizini granice s tom zemljom, kalorijske moći od 2700 kcal/kg, pobliže određuje cijenu koju tužitelj treba platiti, to jest 37,5 eura po toni, s time da ta cijena može varirati prema prethodno određenom pravilu, ovisno o kvaliteti proizvoda koji je konačno isporučen. Međutim, tužitelj ne objašnjava bi li uvoz ksilita, vodeći računa o toj cijeni, pod pretpostavkom da se može koristiti u elektranama na lignit, u stvarnosti bio isplativ. Nadalje, valja navesti da je dopis s tom trećom ponudom ukazao na poteškoće koje bi nastale za uvoz tih količina na granici jer bi se, s obzirom na to da je potreban tranzit 60 kamiona dnevno, iscrpio kapacitet carinjenja na carinskoj postaji koja je najbliža namijenjenoj elektrani.

91

Kao drugo, valja napomenuti da se poduzetnici koji su izdali ponude koje je zaprimio tužitelj u tim ponudama ne obvezuju osigurati isporuku goriva u duljem trajanju. Međutim, tužitelj ne osporava očitovanje koje je Komisija iznijela u uvodnoj izjavi 203. pobijane odluke, prema kojemu količine lignita koje su potrebne jednoj elektrani koja radi na to gorivo za vrijeme cijelog njezina životnog ciklusa, to jest 40 do 45 godina, iznose više milijuna tona. Komisija, primjerice, navodi da je ležište Vevi, koje ima rezerve od 90 milijuna tona, trebalo opskrbljivati elektranu od 400 MW za vrijeme cijelog njezina životnog ciklusa, s otprilike 2000000 tona godišnje.

92

Stoga nije realno smatrati da će se prosječni ulagač odlučiti upustiti u velike troškove koji su, prema samom tužitelju, vezani uz izgradnju elektrane na lignit za proizvodnju električne energije u RIG‑u a da nije osigurao dugoročnu opskrbu.

93

Kao treće, valja istaknuti da tužitelj ne navodi da je prihvatio ijednu od zaprimljenih ponuda, što je dobar indicij da te ponude u to vrijeme nisu bile smatrane dovoljno kompetitivnima. Dodatni snažan indicij u tom smislu je nepostojanje uvoza lignita u Grčku (vidjeti gornju točku 86.). Naime, budući da je lignit najčešće korišteno gorivo za proizvodnju električne energije u RIG‑u, to bi nepostojanje bilo teško objasniti da je, kao što to u biti tvrdi tužitelj, prijevoz lignita iz područja susjednih Grčkoj bio ekonomski isplativ.

94

Stoga, iako nije moguće isključiti da je povremeno dolazilo do uvoza lignita iz određenih područja susjednih Grčkoj namijenjenog elektranama koje se nalaze u blizini granice te države s državama koje leže sjeverno od nje, valjalo bi smatrati da tužitelj nije uspio dokazati da je takav uvoz bio alternativni izvor opskrbe ležištima lignita koja postoje u RIG‑u.

95

Taj zaključak ne bi mogao biti pobijen argumentom Helenske Republike koji se temelji na činjenici da je 7. siječnja 2009. društvu Heron dodijeljena licencija za izgradnju elektrane na lignit, koja je bila zatražena 26. ožujka 2007. (vidjeti gornju točku 16.), iako je licencija kao izvor goriva navela ležišta koja se nalaze izvan Grčke.

96

[Kako je ispravljeno rješenjem od 10. srpnja 2017.] Naime, kao što to Komisija ispravno ističe, licencija koja je 7. siječnja 2009. dodijeljena društvu Heron ne objašnjava detaljno način na koji se taj poduzetnik trebao opskrbljivati lignitom. Kao što Komisija ističe, detaljnije se objašnjenje nalazi u mišljenju koje je dostavio RAE u postupku koji je doveo do dodjele te licencije. Međutim, iz tog mišljenja proizlazi da je društvo Heron kao glavni izvor lignita za planiranu elektranu navelo dva ležišta koja se nalaze unutar RIG‑a, od kojih je jedno, ono u Vevi, smješteno na 20 km od predviđene lokacije elektrane. RAE je spomenuo izgradnju željezničke pruge između ležišta i nove elektrane. Uvoz količine od 3000000 tona iz područja Kosova je, dakako, spomenut kao alternativni izvor lignita za planiranu elektranu, ali na temelju toga se ne može smatrati da bi društvo Heron zatražilo i dobilo licenciju za izgradnju elektrane na lignit a da nema utemeljenu nadu da će se opskrbljivati iz ležišta koje se nalazi u blizini, kao što je Vevi.

97

Usto, Helenska je Republika u odgovoru na pitanja koja je Opći sud postavio 26. siječnja 2016. u okviru mjera upravljanja postupkom, kao i tijekom rasprave, potvrdila da društvo Heron nije imalo pravnu obvezu izgraditi planiranu elektranu. Jedina je moguća posljedica eventualne odluke tog poduzetnika da odustane od svojeg projekta bila povlačenje licencije za izgradnju. Zato sama činjenica da je društvo Heron dobilo tu licenciju ne dokazuje da je ono predviđalo da je izgradnja planirane elektrane bila moguća u situaciji da ono ne dobije prava na vađenje na ležištu Vevi.

98

[Kako je ispravljeno rješenjem od 10. srpnja 2017.] Postojanje licencije koja je dodijeljena društvu Heron stoga nije dovoljno da se utvrdi da je izgradnja elektrane na lignit u RIG‑u bila ekonomski isplativa bez pristupa ležištima lignita koja postoje na tom području. Činjenica da je jedini slučaj koji se nalazi u spisu u kojemu je jedan poduzetnik spomenuo uvozni lignit kao mogući izvor opskrbe za elektranu koja se treba izgraditi onaj u kojemu je taj isti poduzetnik zatražio dodjelu prava na vađenje na ležištu koje se nalazi 20 km od te elektrane dobar je indicij ekonomske potrebe postojanja ležišta koja se nalaze u blizini elektrana na lignit. Dodatni je indicij činjenica da, kao što je Komisija navela tijekom rasprave, a da joj nisu proturječili tužitelj ili Helenska Republika, društvo Heron, kojemu na kraju nisu dodijeljena prava na vađenje za ležište Vevi, do sada nije započelo izgradnju planirane elektrane.

99

Konačno, s jedne strane, kao što to ističe Komisija, ništa u licenciji koja je dodijeljena društvu Heron ili u mišljenju RAE‑a koje se odnosi na tu licenciju ne upućuje da su količine lignita koje mogu biti uvezene bile osigurane za čitav životni ciklus planirane elektrane, i, s druge strane, Helenska Republika nije dostavila nijedan dokaz glede cijene lignita koji je trebalo uvesti društvo Heron koji bi omogućio usporedbu isplativosti tog uvoza, u svrhu proizvodnje električne energije u RIG‑u, s lignitom koji se nalazi u grčkim ležištima.

100

Vodeći računa o svim prethodnim razmatranjima, ovaj prigovor treba odbiti.

101

Stoga valja zaključiti da tužitelj nije uspio utvrditi postojanje pogreške u utvrđivanju uzlaznog tržišta koje je Komisija provela u pobijanoj odluci. Posljedično, prvi dio prvog dijela prvog tužbenog razloga nije osnovan.

102

Valja podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 162. pobijane odluke utvrdila silazno tržište kao tržište proizvodnje električne energije u elektranama u RIG‑u i uvoza električne energije pomoću povezujućih elektroenergetskih vodova u svrhu preprodaje.

103

Kako bi osporio to utvrđenje silaznog tržišta, tužitelj u biti ističe dva prigovora, koje Komisija osporava.

104

Tužitelj tvrdi da se Komisija prilikom utvrđivanja silaznog tržišta pogrešno temeljila na podacima koji prethode osnivanju obveznog dnevnog sustava i da nije uzela u obzir stupanj liberalizacije tog tržišta.

105

Komisija osporava tužiteljevu tvrdnju.

106

Na početku valja istaknuti da se, čak i pod pretpostavkom da ta tvrdnja bude potvrđena, ne bi moglo smatrati da je utvrđenje silaznog tržišta koje je provela Komisija pogrešno. Ni sam tužitelj ne navodi da bi Komisija, da se temeljila na relevantnijim podacima, drugačije utvrdila to tržište.

107

U svakom slučaju, iz cjelokupne pobijane odluke proizlazi da je Komisija svoju analizu silaznog tržišta utemeljila na svim dokazima koji su joj bili proslijeđeni do donošenja navedene odluke. Kao što je potvrđeno u niže navedenim točkama 201. do 203., iz pobijane odluke nigdje ne proizlazi da je Komisija ograničila svoju ocjenu uzimajući u obzir dokaze koje je zaprimila do 18. listopada 2006. Upravo suprotno, Komisija je u uvodnim izjavama 103. do 106. pobijane odluke opisala pravila koja uređuju to tržište, koja je također ispitala u uvodnim izjavama 164. do 166. te odluke, te u uvodnoj izjavi 222. navedene odluke uzela u obzir određene posebnosti predmetnog tržišta kako bi utvrdila da je lignit najpogodnije gorivo za proizvodnju električne energije u RIG‑u.

108

Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

109

Tužitelj ističe da je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno propustila razlikovati pritisak konkurencije koji uvezena električna energija stvara ovisno o različitim vrstama goriva. Primjerice, električna energija koja je uvezena iz hidroelektrana i nuklearnih elektrana sigurno je jeftinija od energije proizvedene u Grčkoj i koja u sustav ulazi prije nje, istiskujući druge elektrane iz proizvodnje, među kojima su one koje rade na lignit.

110

Taj argument, koji Komisija osporava, nije činjenično osnovan. Naime, kao što proizlazi iz definicije tog tržišta koja je navedena u uvodnoj izjavi 162. pobijane odluke i kao što je navedeno u gornjoj točki 102., Komisija je u silazno tržište uključila uvezenu električnu energiju. Međutim, utvrdila je da je stvarni kapacitet uvoza u vrijeme odvijanja činjenica predstavljao samo 7 % instaliranog kapaciteta na silaznom tržištu, što tužitelj nije osporio. Komisija dakle nije propustila uzeti u obzir pritisak konkurencije od uvezene električne energije, već je, vodeći računa o relativno smanjenoj količini te električne energije u odnosu na kapacitet ukupne proizvodnje koji je bio instaliran u RIG‑u i o potrošnji, smatrala da je u vrijeme odvijanja činjenica na tom tržištu lignit bio osobito atraktivno gorivo za proizvodnju električne energije na tom tržištu.

111

Stoga drugi prigovor treba odbiti.

112

Dakle, valja zaključiti da tužitelj nije uspio utvrditi postojanje pogreške u utvrđivanju silaznog tržišta koje je Komisija provela u pobijanoj odluci. Stoga je drugi dio prvog dijela prvog tužbenog razloga neosnovan.

113

Budući da nije utvrđena nikakva pogreška glede utvrđivanja tržišta na koja se odnosi pobijana odluka, prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

114

Prema sudskoj praksi Suda, sustav nenarušenog tržišnog natjecanja može se jamčiti samo ako su različitim gospodarskim subjektima osigurane jednake mogućnosti. Iz toga slijedi da, ako su nejednake mogućnosti među subjektima i, dakle, narušeno tržišno natjecanje posljedica državne mjere, takva je mjera povreda članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a (vidjeti presudu povodom žalbe, t. 43. i 44. i navedenu sudsku praksu).

115

Valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci smatrala da su sporne mjere mogle stvoriti nejednake mogućnosti u korist tužitelja jer su tužitelju dodjeljivale gotovo isključivi pristup lignitu korištenome za proizvodnju električne energije u RIG‑u iako se radilo o najpogodnijem gorivu za tu svrhu.

116

Tužitelj u bitnome navodi pet prigovora kako bi osporio taj zaključak.

117

Komisija te prigovore osporava.

118

Tužitelj navodi da u vrijeme odvijanja činjenica još nisu bila dodijeljena prava na vađenje za otprilike 2000 milijuna tona rezervi lignita, od kojih je 1230 milijuna tona rezervi bilo pogodno za vađenje u svrhu proizvodnje električne energije. Stoga su se konkurenti tužitelja mogli opskrbiti lignitom tražeći dodjelu tih prava. Pravila koja su u tom pogledu primjenjiva su de facto ista za sve poduzetnike od 1994., godine kada su tužitelju zadnji put bila dodijeljena prava. Primjerice, postupak javne nabave bio je pokrenut i gotovo završen za ležište Vevi.

119

Komisija osporava argumente tužitelja.

120

Kao prvo, valja navesti da iz gornjih točaka 5. do 12. proizlazi da su u vrijeme odvijanja činjenica tužitelju bila dodijeljena prava na traženje i vađenje za gotovo sva javna ležišta lignita za koja su takva prava u Grčkoj bila dodijeljena. Točnije, prava dodijeljena tužitelju iznosila su 1. siječnja 2007. oko 2200 milijuna tona, što je predstavljalo 91 % rezervi javnih ležišta za koja su takva prava bila dodijeljena.

121

Iz gornje točke 11. isto tako proizlazi da su od oko 4500 milijuna tona rezervi lignita u Grčkoj prava na traženje i vađenje dodijeljena trećima, koja se mogu koristiti za proizvodnju električne energije u elektranama koje rade na lignit, a koje ne pripadaju tužitelju, iznosila oko 85 milijuna tona.

122

Do najvećeg dijela dodjele prava na vađenje tužitelju došlo je na temelju ministarskih odluka koje su donesene u skladu s člankom 36. stavkom 3. Zakona br. 3734/2009, odnosno na temelju posebnog zakonodavnog instrumenta kao što je Zakon br. 134/1975, od kojeg tužiteljevi konkurenti nisu mogli imati koristi.

123

Uistinu je točno da je članak 36. stavak 3. Zakona br. 3734/2009 stavio izvan snage članak 3. stavak 3. Zakona br. 134/1975, koji je osporavan u članku 1. pobijane odluke. Međutim, do tog je stavljanja izvan snage došlo nakon donošenja pobijane odluke i ono predstavlja jednostavnu mjeru za usklađivanje s pobijanom odlukom. Ono stoga ne može dokazati da je analiza koju je u pobijanoj odluci provela Komisija bila pogrešna.

124

Usto, i u svakom slučaju, kao što to priznaju tužitelj i Helenska Republika, posljednja su prava na vađenje za javna ležišta lignita u Grčkoj bila dodijeljena 1994. na temelju Zakona br. 134/1975, i to ministarskom odlukom izravno tužitelju. Stoga, iako Zakonik o rudarstvu formalno ne isključuje mogućnost dodjele još nedodijeljenih prava za javna ležišta lignita zainteresiranim poduzetnicima različitima od tužitelja, u trenutku donošenja pobijane odluke nijedno važno ležište nije bilo ustupljeno tim poduzetnicima unatoč interesu koji su oni pokazali. U stvarnosti je tužitelj bio jedini poduzetnik koji je mogao vaditi znatniju količinu lignita na uzlaznom tržištu.

125

Stoga puko stavljanje izvan snage Zakona br. 134/1975 nije dovoljno kako bi se ispravila situacija nejednakih mogućnosti na tržištu trgovine na veliko koja je uzrokovana zadržavanjem tužiteljevog privilegiranog pristupa pravima na vađenje lignita.

126

U tom pogledu valja dodati da Helenska Republika ni tijekom upravnog postupka ni tijekom postupka pred Općim sudom nije iznijela nijedan argument koji može opravdati nepostojanje dodjele prava na vađenje za ležišta koja nisu dodijeljena i, posebice, za važna ležišta kao što su Drama i Elassona.

127

Usto, Zakonik o rudarstvu ne sprječava tužitelja ni u tome da traži i dobije prava na vađenje za ležišta koja još nisu dodijeljena. Zbog toga, čak i da je Helenska Republika odlučila dodijeliti prava na vađenje za takva ležišta, prema postupku propisanom Zakonikom o rudarstvu to samo po sebi ne bi moglo osigurati da konkurentima tužitelja na silaznom tržištu bude zajamčen dovoljan pristup lignitu kao gorivu za proizvodnju električne energije. Naime, tužitelj bi na temelju tog postupka mogao steći prava i time povećati svoj portfelj.

128

Kao drugo, treba istaknuti da Helenska Republika nije donijela ni jednu mjeru koja je alternativna dodjeli prava na vađenje, a koja bi mogla tužiteljevim konkurentima jamčiti dovoljan pristup lignitu kao gorivu za proizvodnju električne energije, ili koja bi mogla poništiti eventualne prednosti koje tužitelj temelji na svojem gotovo isključivom pristupu tom gorivu.

129

Kao treće, iz uvodne izjave 80. pobijane odluke proizlazi da je Helenska Republika nakon liberalizacije silaznog tržišta donijela određene asimetrične mjere na štetu tužitelja. Međutim, budući da su se te mjere u biti odnosile na organizaciju postupka natječaja za izgradnju elektrana koje rade na druga goriva osim lignita, uz isključenje tužitelja, te mjere ne mogu tužiteljevim konkurentima jamčiti dovoljan pristup lignitu kao gorivu za proizvodnju električne energije.

130

Iz prethodnog proizlazi da je tužitelj imao koristi od činjenice da je u vrijeme donošenja pobijane odluke imao privilegiran pristup lignitu kao gorivu za proizvodnju električne energije, unatoč formalnoj mogućnosti dodjele prava na vađenje za još nedodijeljena ležišta njegovim konkurentima.

131

Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

132

Tužitelj, kojeg podržava Helenska Republika, napominje da Komisija sama priznaje da na silaznom tržištu svi poduzetnici mogu tražiti i dobiti licenciju za proizvodnju električne energije i da je u vrijeme donošenja pobijane odluke veći broj poduzetnika već bio dobio takve licencije. Okolnost da na dan donošenja te odluke te licencije nisu još bile dobivene za izgradnju elektrana na lignit ne proizlazi iz nejednakih mogućnosti nego iz objektivnih razloga, kao što je nemogućnost osiguranja bilo dovoljne opskrbe goriva bilo potrebnog financijskog kapaciteta. Dolazak velikih europskih poduzetnika u Grčku, koji je bio posebno intenzivan nakon donošenja pobijane odluke, dokazao je otvaranje silaznog tržišta novim proizvođačima, koje više ne opravdava postojanje postupaka subvencionirane javne nabave.

133

Komisija osporava argumente tužitelja.

134

S jedne strane, valja istaknuti da činjenica da su tužiteljevi konkurenti, uključujući velike poduzetnike, mogli dobiti licencije za proizvodnju električne energije u RIG‑u ne dokazuje nepostojanje nejednakih mogućnosti na tržištu na njihovu štetu. To dokazuje jedino da prepreke ulasku nisu takve da bi isključile svako tržišno natjecanje.

135

Usto, iz tablica br. 12 i 14 u pobijanoj odluci proizlazi da je tužitelj 2006., dakle pet godina nakon djelomične liberalizacije silaznog tržišta, s jedne strane raspolagao s 90 % kapaciteta za proizvodnju instaliranog u RIG‑u i, s druge strane, proizvodio 93,6 % ukupne distribuirane električne energije. Stupanj ulaska tužiteljevih konkurenata na to tržište u vrijeme odvijanja činjenica bio je dakle više takve naravi da je dokazivao daljnje postojanje situacije nejednakosti između tužitelja i njegovih konkurenata, tim više što se RIG, prema samom tužitelju, nalazio u situaciji preslabog kapaciteta, koja se načelno trebala ispraviti osobito s dolaskom novih konkurenata.

136

S druge strane, iz uvodnih izjava 77. i 211. pobijane odluke proizlazi, a da to ne osporavaju tužitelj i Helenska Republika, da su bili odbijeni svi zahtjevi za licencije za izgradnju elektrana na lignit koje su prije donošenja pobijane odluke podnijeli tužiteljevi konkurenti. Sam tužitelj prepoznaje da je jedan od glavnih razloga tog odbijanja bila nemogućnost da podnositelji zahtjeva osiguraju dovoljnu opskrbu lignita, što je Komisija također utvrdila u uvodnoj izjavi 211. pobijane odluke. To dokazuje, više nego što opovrgava, teškoće s kojima su se susretali drugi operateri pri izgradnji elektrana na lignit zato što nisu imali pristup velikim ležištima.

137

Stoga ovaj prigovor valja odbiti.

138

Tužitelj ističe da njegovi konkurenti mogu dobiti dovoljan pristup lignitu kao gorivu za proizvodnju električne energije otkupom ili suradnjom s poduzetnicima koji već imaju prava na vađenje lignita u Grčkoj. Međutim, nijedan poduzetnik nikada nije tražio tužitelja da ga opskrbi lignitom.

139

Komisija osporava argumente tužitelja.

140

Što se tiče ležišta na kojima lignit vade poduzetnici različiti od tužitelja, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 203. pobijane odluke navela, a da to nisu osporili tužitelj i Helenska Republika, da vrlo mala ležišta koja su raširena na području Grčke ne mogu biti realan izvor goriva za elektrane za proizvodnju električne energije. Komisija je u tom pogledu primijetila da bi logistički troškovi povezani s opskrbom elektrane na lignit, čija potrošnja za vrijeme njezina životnog ciklusa od 40 do 45 godina iznosi više desetaka milijuna tona, za više rascjepkanih izvora bili preveliki.

141

Međutim, iz uvodne izjave 51. pobijane odluke proizlazi da su privatna ležišta lignita koja su držali drugi poduzetnici koji nisu tužitelj mala i da u prosjeku predstavljaju 9 milijuna tona rezervi te da na svim ležištima, uz jedu iznimku, u 2003. više nije bio vađen lignit.

142

Što se tiče javnih ležišta lignita koja su držali poduzetnici različiti od tužitelja, iz uvodne izjave 52. pobijane odluke proizlazi da su od deset ležišta tog tipa koja postoje na području Grčke samo tri sadržavala rezerve koje nisu zanemarive i na kojima se 2001. još vadio lignit, pri čemu si je uostalom tužitelj ugovorno osigurao opskrbu većine lignita koji troši jedna od njegovih elektrana iz dvaju od tih ležišta. Iz uvodne izjave 52. pobijane odluke također proizlazi da su ovlaštenici dvaju ležišta na kojima se 2001. vadio lignit izgubili u 2003. svoja prava na vađenje.

143

Stoga, vodeći računa o niskim količinama rezervi koje su držali poduzetnici različiti od tužitelja i koje su tužiteljevi konkurenti mogli koristiti kao izvor goriva na silaznom tržištu, teorijska mogućnost opskrbe lignitom od tih poduzetnika ne može poništiti nejednake mogućnosti koje je Komisija utvrdila između tužitelja i njegovih konkurenata.

144

Glede mogućnosti kupovine lignita od tužitelja, iz dopisa koje je Helenska Republika 5. srpnja 2004. uputila Komisiji proizlazi da je ukupna tužiteljeva proizvodnja lignita u vrijeme odvijanja činjenica bila korištena za njegove vlastite elektrane i da tužitelj ni stvarno ni potencijalno nije djelovao kao prodavatelj na uzlaznom tržištu. Slijedom toga, nijedan prosječno razuman poduzetnik ne bi preuzeo trošak dugoročnog ulaganja u izgradnju elektrane predviđajući da će se iz tužiteljevih ležišta opskrbiti lignitom.

145

Usto, kad bi tužiteljevi konkurenti bili obvezni opskrbljivati se gorivom koje je potrebno za rad njihovih elektrana od tužitelja, tužitelj ne bi nužno imao ekonomski interes da im traženi lignit dobavi po konkurentnoj cijeni, ili po prikladnim uvjetima, ako bi ga to izložilo intenzivnijem tržišnom natjecanju na silaznom tržištu.

146

Stoga ni mogućnost kupovine lignita od tužitelja ne može poništiti nejednake mogućnosti između tužitelja i njegovih konkurenata, kako ih je utvrdila Komisija.

147

Ovaj prigovor stoga valja odbiti.

148

Tužitelj ističe da je Komisija pogrešno zaključila da postoji prepreka za nove ulaske na silazno tržište jedino iz njegova vladajućeg položaja na uzlaznom tržištu, koji on ima iz isključivo povijesnih razloga. Tužitelj i Helenska Republika dodaju da je Komisija morala znati da je liberalizacija tržišta postupna i da nije mogla koristiti pobijanu odluku kako bi ubrzala ritam kojim konkurenti stupaju na to tržište.

149

Ti argumenti, koje Komisija osporava, nisu činjenično osnovani. S jedne strane, Komisija u pobijanoj odluci nije utvrdila postojanje nijedne prepreke ulasku na silazno tržište koja se temelji na pukom postojanju tužiteljevog vladajućeg položaja na uzlaznom tržištu. Kao što je navedeno u gornjoj točki 34., Komisija je utvrdila postojanje nejednakih mogućnosti između tužitelja i njegovih konkurenata zbog tužiteljevog privilegiranog pristupa lignitu kao gorivu za proizvodnju električne energije. Činjenica da se te nejednake mogućnosti mogu objasniti povijesnim razlozima, čak i ako su oni potvrđeni, ne znači da ta nejednakost nije stvarna.

150

S druge strane, jedini je cilj Komisije u pobijanoj odluci ukloniti nejednake mogućnosti koje je u toj odluci utvrdila, a ne jamčiti tužiteljevim konkurentima određeni ritam ulaska na silazno tržište ili na dio tog tržišta. Naime, pobijana odluka ne propisuje nikakav prag za ulazak na tržište koji bi se smatrao prihvatljivim. Stoga tužitelj ne može kritizirati tu odluku u smislu da je bila neopravdano korištena za ubrzavanje pristupa njegovih konkurenata na to tržište.

151

Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

152

Tužitelj tvrdi da je Komisija učinila pogrešku utvrdivši u pobijanoj odluci da je u vrijeme odvijanja činjenica lignit bio najpogodnije gorivo za proizvodnju električne energije u RIG‑u i da je tužitelj bio jedini koji mu je imao pristup, što Komisija osporava. Međutim, tužitelj u okviru ovog dijela tužbenog razloga ne razvija argumentaciju u prilog toj tvrdnji, nego se ograničava na upućivanje na različite odlomke tužbe koji, prema njemu, tu tvrdnju potvrđuju.

153

Primjerice, odmah na početku, tužitelj upućuje na odlomak tužbe u kojemu navodi da je Helenska Republika nakon liberalizacije silaznog tržišta najavila da će se dodjela prava na vađenje za ležišta lignita od tada nadalje odvijati na temelju otvorenog postupka javne nabave. Međutim, već je u gornjim točkama 120. do 129. u bitnome objašnjeno da je, unatoč toj teorijskoj mogućnosti, tužitelj imao privilegirani pristup javnim ležištima lignita.

154

Usto, tužitelj navodi da mu je Helenska Republika izbjegla dodijeliti nova prava na vađenje, i to upravo za ležišta za koja je već proveo istraživanje. To je samo po sebi točno. Međutim, okolnost da tužitelju nisu dodijeljena dodatna prava na vađenje ne može njegovim konkurentima omogućiti da dobiju lignit koji je potreban za rad elektrana i ne ograničava privilegirani pristup rezervama lignita za koji su mu takva prava bila prethodno dodijeljena.

155

Nadalje, tužitelj upućuje na odlomak tužbe u kojemu navodi da grčko zakonodavstvo proizvođačima električne energije ne zabranjuje izgradnju novih elektrana koje rade na lignit i pobliže navodi da su njegovi konkurenti radije gradili elektrane koje koriste druga goriva jer su ulaganja potrebna za izgradnju elektrane na lignit, iako je lignit jeftinije gorivo, dva puta veća od onih koja su potrebna za izgradnju elektrane na plin.

156

Kao prvo, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 222. pobijane odluke, kao i u svojim podnescima podnesenima Općem sudu, izričito priznala činjenicu da elektrane koje rade na ugljen imaju relativno nizak varijabilni trošak, ali veći fiksni trošak i veću amortizaciju od troška povezanog s izgradnjom elektrane na plin.

157

Međutim, vodeći računa o posebnostima propisa koji uređuju silazno tržište, ta okolnost ne dopušta osporiti činjenicu da je u vrijeme odvijanja činjenica lignit bio najpogodnije gorivo za proizvodnju električne energije u RIG‑u.

158

Naime, kao što proizlazi iz gornje točke 22. i iz odgovora stranaka na mjere upravljanja postupkom, na obveznom dnevnom tržištu električna energija proizvedena u elektranama s niskim varijabilnim troškom, među kojima su elektrane koje rade na lignit, uključuje se u programu koji razrađuje HTSO prije energije proizvedene u elektranama koje rade na goriva s većim varijabilnim troškom, poput plina, ložnog ulja i dizela.

159

Elektrane koje rade na lignit, koje gotovo uvijek nude svoju električnu energiju po cijeni manjoj od KCS‑a, u praksi stavljaju električnu energiju na obvezno dnevno tržište prema visokom postotku njihova kapaciteta te su profitabilne u svim satima dana i noći. Tijekom noćnih sati, kada je potražnja za električnom energijom manja, prodana električna energija je proizvedena iz lignita, što dokazuje da ona može biti prodana na tržištu ne trpeći od tržišnog natjecanja s električnom energijom proizvedenom od ostalih goriva. Jedino tijekom dnevnih sati, kada je potražnja viša, osim električne energije proizvedene iz lignita, druge elektrane koje rade na druga goriva mogu prodati svoju proizvodnju na grčkom tržištu jer je KCS tijekom tog razdoblja općenito viši od varijabilnog troška navedenih elektrana.

160

Stoga je, kao što to navodi Komisija u uvodnoj izjavi 222. pobijane odluke, obvezno dnevno tržište zamišljeno na način da KCS omogućuje elektranama koje imaju niske varijabilne troškove i podnose ponude s cijenom manjom od KCS‑a da prodaju električnu energiju u programu koji razrađuje HTSO ostvarujući dobit i tako pokriju fiksne troškove.

161

Kao drugo, iz odgovora stranaka na pitanja koja je u okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud postavio 26. siječnja 2016. proizlazi da su troškovi različitih tehnologija proizvodnje električne energije koji su navedeni u tablici br. 15 pobijane odluke uključivali i varijabilne i fiksne troškove. Međutim, prosječni trošak proizvodnje električne energije elektrana koje rade na lignit naveden u tablici najniži je među različitim vrstama termoelektrana.

162

Stoga valja smatrati da argument tužitelja, koji se temelji na činjenici da elektrane koje rade na lignit imaju visoke fiksne troškove, ne može osporiti Komisijin zaključak da je u vrijeme donošenja pobijane odluke lignit bio najprivlačnije gorivo za proizvodnju električne energije u Grčkoj.

163

Konačno, tužitelj upućuje na određene odlomke tužbe prema kojima visoki fiksni troškovi elektrana koje rade na lignit i velik broj projekata izgradnje elektrana na ugljen i plin dokazuju da su potonja goriva bila jednako konkurentna kao i lignit.

164

Kao prvo, valja istaknuti da su argumenti tužitelja koji se temelje na neprivlačnom karakteru lignita kao goriva za proizvodnju električne energije zbog visokih fiksnih troškova elektrana koje rade na lignit ispitani i odbijeni u gornjim točkama 156. do 160.

165

Kao drugo, postojanje određenih projekata i zahtjeva za izgradnju elektrana na plin mora biti stavljeno u perspektivu s činjenicom da tužiteljevi konkurenti, iako su također pokazali interes za gradnju elektrana na lignit i podnijeli zahtjeve za licencije unatoč liberalizaciji silaznog tržišta od 2001., nisu dobili prava na vađenje za ležišta lignita koja su dovoljno velika za opskrbu elektrane tijekom njezina prosječnog životnog ciklusa, što ih je u praksi natjeralo da posegnu za drugim gorivima, koja su čak manje kompetitivna, ako žele biti prisutni na silaznom tržištu.

166

Nadalje, sve i da su druga goriva osim lignita bila dovoljno kompetitivna u odnosu na lignit, bilo bi teško objasniti situaciju nedovoljnog kapaciteta silaznog tržišta, čije je postojanje istaknuo sam tužitelj, zbog čega je Helenska Republika bila prisiljena koristiti subvencionirane ponude kako bi potaknula izgradnju novih elektrana u svrhu osiguranja sigurnosti opskrbe.

167

Također bi bilo teško objasniti zašto je za elektrane na lignit postotak stvarne proizvodnje između 2004. i 2006. bio znatno veći u RIG‑u od postotka instaliranog kapaciteta, što proizlazi iz usporedbe tablica br. 11 i 14 u pobijanoj odluci, kao što je Komisija ispravno utvrdila u uvodnoj izjavi 86. te odluke.

168

Isto tako, tužitelj nije predočio uvjerljive dokaze koji bi mogli objasniti zašto sam nije iskoristio priliku da diversificira svoje izvore opskrbe gorivom tako što bi zamijenio elektrane na lignit po isteku njihova korisnog životnog ciklusa elektranama na druga goriva, što bi bilo razborito da su ta goriva stvarno bila kompetitivna u odnosu na lignit, umjesto da, kao što je utvrdila Komisija u uvodnoj izjavi 79. pobijane odluke, traži i dobije licencije za zamjenu svojih elektrana na lignit drugim elektranama koje i dalje rade na lignit.

169

Kao treće, što se tiče osobito ugljena, Komisija je u svojim podnescima podnesenima Općem sudu, a da to nije bilo osporeno, navela da u Grčkoj do dana donošenja pobijane odluke nije bila dodijeljena nijedna dozvola za elektrane na ugljen.

170

Kao četvrto, što se tiče činjenice da je društvu Heron dodijeljena licencija za izgradnju elektrane na lignit koju je ono zatražilo 26. ožujka 2007. (vidjeti gornju točku 16.), valja istaknuti da sama činjenica da je unatoč prednostima lignita kao goriva za proizvodnju električne energije u Grčkoj bila dodijeljena samo jedna licencija ukazuje više na to da su tužiteljevi konkurenti bili suočeni sa stvarnim poteškoćama zbog ograničenog pristupa lignitu. Te se poteškoće čine još vjerojatnijima ako se uzme u obzir da, kao što su to glavne stranke istaknule na raspravi, elektrana koju je planiralo društvo Heron nije bila izgrađena.

171

Iz svega što prethodi proizlazi da tužitelj nije dokazao da je Komisija počinila pogrešku smatrajući da je lignit bio najprivlačnije gorivo za proizvodnju električne energije u RIG‑u.

172

Ovaj prigovor stoga treba odbiti.

173

Budući da nijedan od prigovora koji su izneseni u prilog trećem dijelu prvog tužbenog razloga nije osnovan, taj dio tužbenog zahtjeva također treba odbiti.

174

Tužitelj ističe da se Komisija u pobijanoj odluci pozvala na situaciju koja je prevladavala na početku njezine istrage, u razdoblju kada se silazno tržište tek počelo otvarati za tržišno natjecanje. Međutim, između tog trenutka i dana donošenja pobijane odluke silazno je tržište pretrpjelo temeljne promjene koje je Komisija pogrešno propustila uzeti u obzir. To je očita pogreška u ocjeni koja bi morala dovesti do poništenja pobijane odluke.

175

U prilog tom dijelu tužbenog razloga, koji Komisija osporava, tužitelj iznosi dva prigovora.

176

Tužitelj ističe da Komisija u pobijanoj odluci često upućuje na zastarjele podatke i procjene, koje više nisu odražavale silazno tržište, unatoč činjenici da je zaprimila važne informacije o razvoju tog tržišta na planu zakonodavstva i tržišnog natjecanja. Konkretno, Komisija je zanemarila, kao prvo, rastuću važnost plina koji je mogao omogućiti poduzetniku da konkurira tužitelju u satima niske potražnje, kao i stavljanje u pogon novih elektrana, kao drugo, činjenicu da vršni sati, tijekom kojih je tužitelj u tržišnom natjecanju sa svim elektranama, zauzimaju najveći dio dana, vodeći računa o stanju nedovoljnog kapaciteta silaznog tržišta, kao treće, rastuću važnost ugljena i, kao četvrto, troškove koje snose elektrane na lignit zbog zagađujućih emisija koje to gorivo čine sve manje privlačnim.

177

Komisija osporava argumente tužitelja.

178

Kao prvo, valja istaknuti da tužitelj, u mjeri u kojoj prigovora Komisiji da se u pobijanoj odluci poziva na zastarjele podatke i procjene, ne navodi nijednu činjenicu koja je utvrđena u toj odluci, a koja je na dan njezina donošenja bila zastarjela.

179

Kao drugo, što se tiče važnosti plina i stavljanja u pogon novih elektrana na silaznom tržištu, treba istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 67. pobijane odluke utvrdila da je na kraju 2006. godine 90 % kapaciteta za proizvodnju električne energije instaliranog u RIG‑u pripadalo tužitelju, što tužitelj nije osporavao, dok su njegovi konkurenti raspolagali samo dvjema elektranama na plin i određenim brojem malih kogeneracijskih elektrana i elektrana koje rade na obnovljive izvore energije.

180

Komisija je u uvodnoj izjavi 68. pobijane odluke, a da joj Helenska Republika i tužitelj nisu proturječili, također utvrdila da je tužitelj u studenome 2007. odlučio tražiti licencije za izgradnju novih elektrana, od kojih dvije na lignit, i da je procijenio da će u 2011. moći nastaviti raspolagati s više od 75 % kapaciteta instaliranog u međusobno povezani sustav.

181

Komisija je isto tako u uvodnoj izjavi 76. pobijane odluke utvrdila da su, na temelju zakonodavnih odredbi koje se primjenjuju na postupak dobivanja licencije za proizvodnju električne energije nakon liberalizacije tržišta, tužitelj i jedanaest operatera zatražili i dobili takve licencije za izgradnju novih elektrana na plin, nakon poziva za dostavljanje ponuda koji je objavio RAE u 2001., a koji je posebice isključio elektrane na lignit. Komisija je također navela da su druge licencije donesene nakon 2001. bile izdane za izgradnju plinskih elektrana s kombiniranim procesom.

182

Komisija je u uvodnoj izjavi 77. pobijane odluke isto tako utvrdila da su tužiteljevi konkurenti podnijeli tri zahtjeva za izgradnju elektrana na lignit, od kojih su svi bili odbijeni. Komisija je u istoj uvodnoj izjavi navela da je društvo Heron u 2007. bilo zatražilo licenciju za elektranu na lignit i biomasu i dodjelu prava na vađenje za ležište Vevi, o čemu uopće nije bilo odlučeno do trenutka donošenja pobijane odluke. Komisija je smatrala da je to dokazivalo, s jedne strane, interes tužiteljevih konkurenata za izgradnju elektrana na lignit i, s druge strane, da bi zbog njihovih tehničkih svojstava, životnog vijeka i visine ulaganja izgradnja elektrana na lignit bila odobrena samo kad bi velika ležišta bila stavljena na raspolaganje navedenim konkurentima, zbog čega su oni bili prisiljeni uteći se ponajprije plinu kako bi mogli djelovati na silaznom tržištu.

183

Stoga treba smatrati da je Komisija silazno tržište ispitala u svjetlu, s jedne strane, događaja do kojih je na tom tržištu došlo u razdoblju neposredno prije donošenja pobijane odluke, uključujući osobito postojanje određenih elektrana na plin čija je proizvodnja mogla konkurirati proizvodnji tužitelja, i, s druge strane, u svjetlu predviđanja otvaranja novih elektrana na različite tehnologije. Činjenica da je Komisija u pobijanoj odluci smatrala da je lignit bio najprivlačnije gorivo za proizvodnju električne energije na silaznom tržištu i da je tužiteljev gotovo isključivi pristup tom gorivu mogao osnažiti njegov vladajući položaj na navedenom tržištu nije dakle rezultat nedovoljnog uzimanja u obzir uloge određenih elektrana u pogonu ili elektrana koje mogu biti izgrađene, već ocjena različitih činjenica utvrđenih u pobijanoj odluci, a koja se razlikuje od ocjene koju predlaže tužitelj. Međutim, tužitelj ne objašnjava zbog čega je ocjena koja je iznesena u pobijanoj odluci pogrešna.

184

Kao treće, što se tiče navodne činjenice da su vršni sati zauzimali veći dio dana, valja odmah istaknuti da se radi o tvrdnji koja nije ničime potkrijepljena. Naime, tužitelj svoju tvrdnju prati upućivanjem na dijelove spisa koji navode da je potražnja električne energije u prosjeku između 1997. i 2000. rasla godišnjim ritmom od 5,4 %, ali ne dokazuje da su vršni sati bili u većini. Međutim, čak i pod pretpostavkom da ta tvrdnja bude potvrđena, ona nije dovoljna da bi se smatralo da tijekom razdoblja neposredno prije donošenja pobijane odluke lignit nije bio najpogodnije gorivo za proizvodnju električne energije na silaznom tržištu s obzirom na to da tužitelj ne osporava da postoje sati slabijeg prometa tijekom kojih elektrane na lignit rade uz isključenje drugih termoelektrana, što može objasniti činjenicu da je postotak električne energije proizvedene na silaznom tržištu u elektranama na lignit znatno veći od postotka instaliranog kapaciteta koji se odnosi na te elektrane (vidjeti gornje točke 70. i 167.).

185

Četvrto, glede rastuće važnosti ugljena, dovoljno je podsjetiti da na dan donošenja pobijane odluke nije bila dodijeljena nijedna dozvola za elektrane koje rade na to gorivo (vidjeti gornju točku 169.).

186

Konačno, kao peto, što se tiče troškova koje snose elektrane na lignit zbog svojih zagađujućih emisija, valja istaknuti da tužitelj ne objašnjava stvarnu važnost tih troškova i da ne objašnjava zašto oni lignit čine manje zanimljivim gorivom za proizvodnju električne energije. Međutim, kao poduzetnik koji proizvodi električnu energiju u elektranama koje koriste vrlo različite tehnologije, tužitelj je kompetentan Općem sudu podnijeti podatke koji pokazuju da proizvodnja električne energije iz lignita u RIG‑u s ekonomskog gledišta više nije privlačnija od ostalih goriva.

187

Prvi prigovor stoga treba odbiti.

188

Tužitelj ističe da je Komisija učinila očitu pogrešku u ocjeni time što u pobijanoj odluci nije vodila računa o mjerama koje je Helenska Republika donijela kako bi ograničila njegov tržišni udjel, koji je bez prekida bio smanjivan od 2001.

189

Komisija osporava navode tužitelja.

190

Treba podsjetiti da su se mjere donesene kako bi se ograničio tužiteljev tržišni udjel na silaznom tržištu uglavnom sastojale od isključenja tužitelja iz određenih javnih nabava za izgradnju subvencioniranih elektrana kako bi se zajamčio rezervni kapacitet (vidjeti gornju točku 13.). Iako je, dakako, točno da uspješni ugovaratelji u tom postupku javne nabave mogu na silaznom tržištu biti u određenom tržišnom natjecanju s tužiteljem, valja istaknuti da te mjere ne daju pristup elektranama na lignit i da stoga ne mogu ukloniti nejednake mogućnosti koje postoje između tužitelja i njegovih konkurenata.

191

Usto, valja ponoviti da, iako se tužiteljev tržišni udjel smanjuje na silaznom tržištu, to smanjenje ne utječe na njegov vladajući položaj, za koji sam tužitelj priznaje da će do 2011. predstavljati oko 70 % instaliranog kapaciteta za proizvodnju električne energije u Grčkoj (vidjeti gornju točku 180.).

192

Osim toga, grčko zakonodavstvo ne utvrđuje nikakvu granicu za opseg ukupnog portfelja tužitelja, tako da je dodjela novih licencija uvijek moguća.

193

Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

194

U tim uvjetima treba odbiti peti dio prvog tužbenog razloga i stoga prvi tužbeni razlog u cijelosti.

195

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje, koje je propisano člankom 253. UEZ‑a, mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, uključujući i sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i pojedinačno odnosi. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju, već i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63. i navedenu sudsku praksu; presudu od 4. srpnja 2006., Hoek Loos/Komisija, T‑304/02, EU:T:2006:184, t. 58.). Komisija nije obvezna, u obrazloženju odluka koje donosi kako bi osigurala primjenu pravila tržišnog natjecanja, zauzeti stajalište o svim argumentima koje zainteresirane osobe ističu u prilog svojem zahtjevu, nego je dostatno da izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju suštinsku važnost u strukturi odluke (presude od 29. lipnja 1993., Asia Motor France i dr./Komisija, T‑7/92, EU:T:1993:52, t. 31., i od 27. studenoga 1997., Tremblay i dr./Komisija, T‑224/95, EU:T:1997:187, t. 57.).

196

Tužitelj ističe da Komisija u pobijanoj odluci nije poštovala obvezu obrazlaganja. Kao prvo, trebala se temeljiti na podacima koji su postojali prije osnivanja obveznog dnevnog sustava i drugih važnih razvoja na silaznom tržištu. Kao drugo, nije objasnila kako su tužiteljeva prava na vađenje lignita mogla dovesti do širenja njegova vladajućeg položaja na silazno tržište. Tužitelj se u tom pogledu pita o pojmu „sirovine” iz članka 1. pobijane odluke i o činjenici da je Komisija koristila „samo dijelove tržišta koje [je] ona [utvrdila]”. Kao treće, Komisija nije objasnila ni narav stvarne ili potencijalne zlouporabe koju je tužitelj navodno počinio, ni kako je njegov povišeni udjel na uzlaznom tržištu, uz činjenicu da lignit nije apsolutno nužno proizvodno sredstvo (essential facility) za proizvodnju električne energije i da su stoga njegovi konkurenti imali dovoljan pristup tom tržištu, mogao dovesti do povrede članka 82. UEZ‑a, ni, konačno, u kojoj su mjeri bili narušeni interesi potrošača.

197

Helenska Republika, ne posvećujući poseban dio svojeg intervencijskog podneska na ispitivanje obrazloženja pobijane odluke, sa svoje strane iznosi više očitovanja koja se odnose na to pitanje. Osobito ističe da je članak 1. pobijane odluke loše formuliran i proturječan glede pojma „sirovine”, kao i glede upućivanja na članak 3. stavak 3. Zakona br. 134/1975, koji se ne nalazi u tekstu pobijane odluke, osim u njezinoj uvodnoj izjavi 23. Isto tako, Komisija ne obrazlaže dovoljno svoju općenitu tvrdnju o važnosti lignita u Grčkoj i interesu tužiteljevih konkurenata za lignit, iako je ta tvrdnja potpunije razrađena u članku koji su napisali njezini dužnosnici Opće uprave za tržišno natjecanje.

198

Komisija te navode osporava.

199

Kao prvo, treba istaknuti da dio tužiteljevih argumenata nije usmjeren na izostanak ili manjkavost obrazloženja pobijane odluke. Riječ je o argumentima da se Komisija temeljila na podacima koji su postojali prije osnivanja obveznog dnevnog sustava.

200

Naime, takvi se argumenti u stvarnosti miješaju s kritikom osnovanosti pobijane odluke. Međutim, obveza obrazlaganja odluka predstavlja bitni postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta. Obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi sadržavaju pogreške, te pogreške utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne na njezino obrazloženje, koje može biti dovoljno iako iznosi pogrešne razloge (vidjeti presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 181. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, treba napomenuti da su takvi argumenti već bili izneseni, ispitani i odbačeni u okviru prvog tužbenog razloga.

201

Čak i da te argumente treba shvatiti u smislu da tužitelj općenito prigovara Komisiji da nije dovoljno obrazložila odluku jer nije navela podatke iz razdoblja nakon 2005., čini se da takav prigovor nije osnovan. Naime, Komisija u pobijanoj odluci pretežno navodi podatke iz 2006. i 2007., koji su joj većinom bili proslijeđeni u okviru upravnog postupka i koji proizlaze iz dopisa Helenske Republike od 19. lipnja 2006. i 24. siječnja 2007., kao i dopisa tužitelja od 19. siječnja i 4. travnja 2007.

202

Stoga, Komisija u uvodnim izjavama 32. i 34. pobijane odluke upućuje na nove elemente koje je saznala osobito iz tih dopisa i koji se odnose na pokretanje postupka javne nabave za dodjelu prava na vađenje za ležišta Drama, Elassona, Vevi i Vegora. U uvodnim izjavama 48. i 49. pobijane odluke Komisija ispituje utjecaj novih pravila na silaznom tržištu kao i posljednje informacije koje je zaprimila glede djelatnosti vađenja lignita od tužitelja. U uvodnim izjavama 53. i 54. pobijane odluke Komisija razmatra razvoj korištenja lignita kao goriva za proizvodnju električne energije u razdoblju neposredno prije donošenja te odluke. U uvodnoj izjavi 58. pobijane odluke Komisija ispituje razvoj ukupne potrošnje električne energije, uključujući uvoz, na silaznom tržištu u svjetlu posljednjih informacija koje su joj bile dostavljene. U uvodnim izjavama 68., 76., 77., 80. i 81. pobijane odluke Komisija u svjetlu navedenih informacija ispituje kapacitet za proizvodnju električne energije koji je instaliran u RIG‑u, kao i licencije koje su dodijeljene za proizvodnju električne energije i za izgradnju novih elektrana. Konačno, u uvodnoj izjavi 73. pobijane odluke Komisija ispituje kapacitet za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije tijekom razdoblja neposredno prije donošenja te odluke.

203

Isto tako, Komisija je preuzela dopis Helenske Republike od 24. siječnja 2007. u svrhu utvrđivanja tablica br. 5 i 16 koje se nalaze u pobijanoj odluci, a koje preuzimaju popis ležišta lignita i popis elektrana koje rade na lignit u Grčkoj. Osim toga, nesporno je da je Komisija vodila računa o osnivanju obveznog dnevnog tržišta koje je počelo djelovati 2005., koje je predstavila u uvodnim izjavama 103. do 109. pobijane odluke i na koje se pozvala u okviru svoje ocjene, osobito u uvodnim izjavama 164. do 166. pobijane odluke. Konačno, u uvodnim izjavama 191. do 237. te odluke ispitani su različiti argumenti koje su tijekom upravnog postupka iznijeli tužitelj, u svojim dopisima od 19. siječnja i 4. travnja 2007., i Helenska Republika, u svojem dopisu od 24. siječnja 2007.

204

Kao drugo, što se tiče argumenata koje je iznio tužitelj koji se izričito odnose na nedostatnost ili izostanak obrazloženja u pobijanoj odluci, te argumente treba odbiti kao neosnovane.

205

Kao prvo, tužitelj ne može tvrditi da Komisija u pobijanoj odluci nije objasnila kako su postojeća prava na vađenje lignita mogla dovesti do održavanja njegova vladajućeg položaja na silaznom tržištu. Naime, Komisija je, u uvodnoj izjavi 157. pobijane odluke, odmah podsjetila na sudsku praksu o povredi članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a. Komisija je zatim u uvodnim izjavama 158. do 188. te odluke provela potpunu analizu predmetne situacije. Konačno, u uvodnim izjavama 189. i 190. navedene odluke primijenila je navedenu sudsku praksu na predmetni slučaj. Komisija je tako objasnila razloge zbog kojih je Helenska Republika, održavajući gotovo monopolistička prava na traženje i vađenje lignita u korist tužitelja, tužitelju koji je imao vladajući položaj na uzlaznom tržištu dopustila da također zadrži svoj vladajući položaj na silaznom tržištu, protivno pravilima tržišnog natjecanja u Ugovoru.

206

Kao drugo, tužitelj ne može tvrditi da pobijana odluka nije obrazložena u pogledu pojma „sirovine” iz članka 1. navedene odluke. Prije svega, obrazloženje Komisije i zaključak do kojeg ona dolazi u uvodnoj izjavi 238. pobijane odluke omogućava razumijevanje dotičnog članka bez poteškoća, usprkos činjenici da unatoč tome što koristi množinu Komisija korištenjem izraza „sirovine” doista, nažalost, upućuje na lignit. Komisija je naime korištenjem tog izraza bez tehničkog značenja željela istaknuti važnost i ključnu ulogu lignita na predmetnim tržištima (vidjeti gornju točku 81.).

207

Nadalje, iako se izraz „sirovine” u pobijanoj odluci gdjegdje koristi kad je riječ o drugim gorivima kao što su nafta i plin, taj je izraz u navedenoj odluci općenito vezan uz lignit, osobito uz njegovu definiciju, primjerice u uvodnim izjavama 12., 14., 41., 42., 88. i 161. Posljedično, tužiteljev argument o izostanku obrazloženja glede pojma „sirovine” treba odbiti.

208

Kao treće, što se tiče navodnog izostanka obrazloženja u pobijanoj odluci glede Komisijinog korištenja „samo dijelova tržišta koja [je] ona [utvrdila] u [toj] odluci”, treba utvrditi da tužitelj ne iznosi nikakvo objašnjenje u prilog takvom navodu.

209

U svakom slučaju, Komisija je u uvodnim izjavama 162. do 166. pobijane odluke objasnila da je, sve do osnivanja obveznog dnevnog tržišta, segment proizvodnje električne energije na veliko i opskrbe električnom energijom na veliko de facto odgovarao segmentu opskrbe kvalificiranih kupaca električnom energijom proizvedenom na nacionalnoj razini i uvezenom električnom energijom, i da je taj segment bio vezan uz segment opskrbe električnom energijom na malo. Komisija pobliže navodi da je, nasuprot tome, od osnivanja tog tržišta došlo do razlike jer je bila uspostavljena trgovina na veliko električnom energijom koja je odgovarala jedino prijašnjem tržištu proizvodnje električne energije i opskrbe električnom energijom kvalificiranim kupcima.

210

Stoga, ažurirajući svoju analizu i upućujući na silazno tržište, Komisija je smatrala da analiza tržišta proizvodnje električne energije i opskrbe kvalificiranih kupaca električnom energijom, koja je u pismu opomene provedena na temelju podataka koje su joj do tada bili dostavili tužitelj i Helenska Republika, dovodi do istih zaključaka kao i analiza koja bi bila provedena za silazno tržište, koje je tada bilo tek potencijalno tržište. Iz toga proizlazi da je Komisija u svakom slučaju u tom pogledu pružila dostatno obrazloženje.

211

Kao četvrto, argument tužitelja da pobijana odluka ne sadržava nikakvo obrazloženje u pogledu stvarne ili potencijalne zlouporabe do koje je dovelo navodno širenje vladajućeg položaja, također treba odbiti kao neosnovan. Naime, iz uvodnih izjava 185. do 189. pobijane odluke proizlazi da je Komisija provela analizu spornih mjera objašnjavajući razloge zbog kojih je Helenska Republika, dodijelivši tužitelju privilegirani pristup najprivlačnijem izvoru za proizvodnju u Grčkoj, tužitelju omogućila da zadrži ili ojača svoj vladajući položaj na silaznom tržištu. Komisija je također objasnila da su te mjere spriječile nove ulaske na tržište i stvorile situaciju nejednakih mogućnosti između gospodarskih subjekata i tako narušile tržišno natjecanje protivno odredbama Ugovora. Usto, Komisija je svoju analizu upotpunila u uvodnim izjavama 199., 223. i 238. pobijane odluke. Stoga je Komisija jasno objasnila narav povrede pravila tržišnog natjecanja koja je utvrđena u ovom slučaju, to jest povrede članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a.

212

Kao peto, treba odbiti argument tužitelja na temelju kojeg Komisija u pobijanoj odluci nije dovoljno objasnila kako tužiteljev povišeni tržišni udjel u pogledu lignita, koji nije apsolutno nužno proizvodno sredstvo za proizvodnju električne energije i da su njegovi konkurenti stoga imali dovoljan pristup tom tržištu, može dovesti do povrede članka 82. UEZ‑a ni zašto tužiteljeva prava u pogledu lignita štete interesima potrošača.

213

Naime, s jedne strane, Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da tužiteljevim konkurentima na silaznom tržištu nije bio zajamčen pristup znatnim količinama lignita i da su se zbog te činjenice ti tužiteljevi konkurenti nalazili u situaciji nejednakih mogućnosti jer je lignit bio najprivlačnije gorivo za proizvodnju električne energije na silaznom tržištu. Obrazloženje Komisije je stoga bilo jasno i tužitelj ga je mogao osporavati, što on, uostalom, nije propustio učiniti.

214

S druge strane, iz sudske prakse proizlazi da, kako bi utvrdila povredu odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, Komisija nije obvezna dokazati utjecaj te povrede na interese potrošača (presuda povodom žalbe, t. 68.).

215

Kao treće, što se tiče očitovanja Helenske Republike, na početku treba odbaciti ono koje se odnosi na pojam „sirovine”, na koje je već prethodno odgovoreno (vidjeti gornju točku 206.). Također valja smatrati neosnovanim očitovanje koje se odnosi na članak 3. stavak 3. Zakona br. 134/1975. Protivno onome što tvrdi Helenska Republika, tekst tog članka naveden je u dva slučaja, u uvodnim izjavama 21. i 39. pobijane odluke. Usto, Komisija izričito upućuje na te odredbe u nekoliko različitih navrata, osobito u uvodnim izjavama 18., 22., 23., 30., 38., 41., 42., 117., 131., 184. i 237. pobijane odluke.

216

Nadalje, treba uzeti u obzir da pobijana odluka dovoljno objašnjava razloge koji su Komisiji omogućili da zaključi o važnosti lignita u Grčkoj, kao što proizlazi iz bilješke br. 255 i uvodnih izjava 212. do 215. i 221. do 223. te odluke. Konačno, okolnost da su agenti Komisije u jednom pravnom časopisu objavili članak posvećen pobijanoj odluci ne može se uzeti u obzir u okviru ocjene obrazloženja te odluke, bez obzira na sadržaj tog članka.

217

Vodeći računa o prethodnome, drugi tužbeni razlog treba odbiti.

218

Ovaj se tužbeni razlog dijeli na tri dijela, od kojih se prvi temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, drugi na povredi načela zaštite privatnog vlasništva i treći na zlouporabi ovlasti.

219

Čak i ako je postojanje povrede načela pravne sigurnosti navedeno u naslovu tužbenog razloga, tužitelj ne iznosi argumente kojima bi posebno utvrdio postojanje takve povrede. Slijedom toga, dovoljno je u tom pogledu odgovoriti na argumente koji se odnose na navodnu povredu načela zaštite legitimnih očekivanja.

220

Tužitelj, kojeg podržava Helenska Republika, ističe da je Komisija usvajanjem pobijane odluke prekršila načelo zaštite legitimnih očekivanja, što Komisija osporava.

221

Tužitelj u prilog svojoj tvrdnji kao prvo ističe da je Komisija koncentraciju njegovih prava na vađenje lignita prvi puta osporila u pobijanoj odluci. Nepostupanje Komisije tijekom više desetljeća tužitelja je uvjerilo u zakonitost njegove situacije.

222

Glede toga, treba istaknuti da, s obzirom na to da se nitko ne može pozivati na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja ako ne postoje konkretna jamstva koja mu je dalo upravno tijelo (vidjeti presudu od 22. svibnja 2007., Mebrom/Komisija, T‑216/05, EU:T:2007:148, t. 105. i navedenu sudsku praksu), tužitelj ne može temeljiti svoja legitimna očekivanja na pukom nepostupanju Komisije.

223

Podredno, treba uzeti u obzir da, s jedne strane gospodarski subjekti ne mogu opravdano imati legitimna očekivanja da će se zadržati postojeće stanje koje se može promijeniti u okviru diskrecijske ovlasti institucija Unije (presuda od 14. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija, C‑350/88, EU:C:1990:71, t. 33.) i, s druge strane, da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti glede svrsishodnosti pokretanja postupka protiv države članice koja je prekršila odredbe članka 86. stavka 1. UEZ‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 27. listopada 1994., Ladbroke/Komisija, T‑32/93, EU:T:1994:261, t. 37. i 38., i rješenje od 23. siječnja 1995., Bilanzbuchhalter/Komisija, T‑84/94, EU:T:1995:9, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Stoga, čak i pod pretpostavkom da Komisija nije pokrenula postupak zajedničke primjene odredaba članaka 86. i 82. UEZ‑a glede spornih mjera, iako je za njih znala, to ne bi bilo dovoljno da kod tužitelja potakne legitimno očekivanje da takav postupak neće biti pokrenut u budućnosti.

224

Kao drugo, tužitelj ističe da je Komisija u okviru Odluke C(2002) 3729 final – Državna potpora N 133/2001 – Grčka, sustav naknade prekomjernog troška u Grčkoj, odobrila subvenciju koju je Helenska Republika dodijelila njezinu korisniku s ciljem liberalizacije silaznog tržišta kako bi uzela u obzir postojanje određenih „izgubljenih ulaganja”. U tom je kontekstu Komisija smatrala da većina provedenih ulaganja u elektrane na lignit nije sadržavala izgubljena ulaganja. Tužitelj je stoga u dobroj vjeri mogao smatrati da može nastaviti provoditi svoju djelatnost kako bi u potpunosti amortizirao ta ulaganja.

225

U tom pogledu, treba istaknuti da se suglasnost Komisije za subvenciju iz gornje točke 224. odnosila na isplate naknade štete koje je Helenska Republika provela u korist tužitelja kako bi nadoknadila njegova ulaganja u najmanje kompetitivne elektrane u RIG‑u, to jest elektrane koje, osim nekoliko malih elektrana, ne rade na lignit. Nadalje, Komisija je navela, a da joj nitko nije proturječio, da joj u pogledu tužiteljevih elektrana na lignit nije bila prijavljena nijedna subvencija, tako da situaciju glede tih elektrana nije ocijenila. Zakonitost spornih mjera nije dakle bila formalno ispitana i nije bila prešutni preduvjet za odobrenje predložene isplate dotičnih subvencija.

226

Iz toga slijedi da Komisijino donošenje odluke iz gornje točke 224. kod tužitelja nije moglo potaknuti legitimno očekivanje u pogledu nepostojanja pozivanja od strane Komisije na članke 86. i 82. UEZ‑a glede spornih mjera.

227

Kao treće, tužitelj ponavlja da nikada nije zaprimio zahtjev za opskrbu konkurenata lignitom i tvrdi da njegova djelatnost nema negativne posljedice za potrošače. Međutim, nema nikakvog razloga smatrati da bi te činjenice, čak i kad bi bile dokazane, kod tužitelja mogle potaknuti legitimno očekivanje o zakonitosti spornih mjera.

228

U tim uvjetima ovaj dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.

229

Tužitelj ističe da pobijana odluka obvezuje Helensku Republiku da mu oduzme njegova prava vlasništva i da stoga predstavlja miješanje u ta prava, čime utječe na njihovo samo postojanje, što Komisija osporava.

230

U tom pogledu dovoljno je utvrditi da pobijana odluka ne nameće Helenskoj Republici usvajanje nijedne konkretne mjere. Naime, u uvodnoj izjavi 248. te odluke Komisija se ograničava na navođenje da mjere sa svrhom osiguravanja dovoljnog pristupa lignitu tužiteljevim konkurentima moraju biti donesene. Komisija ističe da je odabir mjera koje treba donijeti u tom pogledu na Helenskoj Republici i da su dva primjera koje je ona utvrdila informativne naravi. Među njima Komisija doduše navodi prijenos prava na vađenje iz određenih ležišta lignita tužitelja na njegove konkurente kao i prijenos elektrana u blizini tih ležišta. Ipak, Komisija istovremeno navodi dodjeljivanje prava na vađenje lignita iz ležišta koja još nisu dodijeljena tužiteljevim konkurentima. Ta mjera ne može nikako ugroziti bilo koje od prava vlasništva tužitelja, iako je Komisija u uvodnoj izjavi 250. pobijane odluke navela da ona mora biti praćena prijelaznim mjerama koje omogućavaju prestanak povrede u razdoblju kraćem od onog koje je potrebno za, s jedne strane, pokretanje vađenja iz ležišta koje još nije dodijeljeno i, s druge strane, za izgradnju elektrane povezane s tim ležištem.

231

Nadalje, čak i pod pretpostavkom da će Helenska Republika na kraju odlučiti donijeti mjere za koje bi se moglo smatrati da utječu na tužiteljeva prava vlasništva, takva odluka ne bi bila nužno nezakonita. Naime, pravo vlasništva, koje spada u opća načela prava Unije, nije apsolutni prerogativ, nego se mogu uvesti ograničenja korištenju tog prava, pod uvjetom da ta ograničenja stvarno odgovaraju ciljevima općeg interesa kojima služi predmetni propis i u odnosu na zadani cilj ne predstavljaju nerazmjernu i neprihvatljivu zapreku koja dovodi u pitanje samu bit tako zajamčenih prava (presuda od 23. listopada 2003.Van den Bergh Foods/Komisija, T‑65/98, EU:T:2003:281, t. 170.).

232

Ovaj dio trećeg tužbenog razloga stoga treba odbiti.

233

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u odnosu na akt može se govoriti o postojanju zlouporabe ovlasti ako se utvrdi, na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja, da je on donesen s isključivim ciljem, ili barem odlučujućim, postizanja drugih ciljeva od ciljeva na koje se poziva (vidjeti presudu od 6. travnja 1995., Ferriere Nord/Komisija, T‑143/89, EU:T:1995:64, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

234

Tužitelj ističe da je Komisija počinila takvu zlouporabu pokušavajući razdvojiti njegove djelatnosti proizvodnje struje i njegove druge djelatnosti, dok je njezina zakonodavna inicijativa u svrhu ostvarivanja tog rezultata vezana uz bivše monopole električne energije bila neuspjela zbog prigovora država članica. Nasuprot tome, Komisija nije postupala na isti način kada se radilo o sličnim situacijama u drugim državama članicama.

235

Tužiteljev argument, koji Komisija osporava, činjenično je neutemeljen.

236

Naime, u pobijanoj odluci Komisija nije tražila razdvajanje tužiteljevih djelatnosti u područjima vađenja lignita i proizvodnje električne energije. Komisija je jednostavno utvrdila postojanje nejednakih mogućnosti na štetu tužiteljevih konkurenata na silaznom tržištu zbog situacije koju je stvorila Helenska Republika i zatražila od Helenske Republike da ispravi tu situaciju osiguravajući spomenutim konkurentima dovoljan pristup javnim ležištima lignita.

237

U pogledu okolnosti da u području energetike druge države članice nisu ispunile svoje obveze vezane uz pravila tržišnog natjecanja, ona ne može izuzeti Helensku Republiku od poštovanja spomenutih obveza. U svakom slučaju, navodno nedjelovanje Komisije protiv tih država članica ne može se smatrati pokazateljem da je pobijana odluka donesena s ciljem postizanja ciljeva koji se razlikuju od ciljeva na koje se poziva.

238

Stoga ovaj dio tužbenog razloga treba odbiti.

239

U tim okolnostima, treći tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

240

Na temelju ustaljene sudske prakse, načelo proporcionalnosti, koje čini sastavni dio općih načela prava Unije, zahtijeva da predmetne mjere ne prelaze granice prikladnosti i neophodnosti za ostvarenje legitimnih ciljeva kojima teže predmetni propisi, s time da, u slučaju kada postoji mogućnost izbora između više prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je manje ograničavajuća (presude od 16. prosinca 1999., UDL, C‑101/98, EU:C:1999:615, t. 30., i od 12. ožujka 2002., Omega Air i dr., C‑27/00 i C‑122/00, EU:C:2002:161, t. 62.).

241

Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila to načelo predloživši usvajanje mjera iz gornje točke 230. radi ispravljanja protutržišnih učinaka utvrđene povrede. Usto, Komisija je morala voditi računa o nepovoljnim mjerama koje tužitelj već snosi, poput obveze prodaje električne energije po tarifama detaljno uređenim na maloprodajnom tržištu ili ograničenja izgradnje novih elektrana. Tužitelj ističe da nije iskoristio mogućnost odredbi članka 86. stavka 2. UEZ‑a tijekom upravnog postupka jer je smatrao, i još uvijek smatra, da ne postoji nikakva povreda članka 86. stavka 1. UEZ‑a.

242

Helenska Republika dodaje, s jedne strane, da Komisija predlaže dodjeljivanje 40 % rezervi ležišta lignita tužiteljevim konkurentima ne uzimajući u obzir činjenicu da je isplativost nekih od tih ležišta upitna i da su, s druge strane, mjere koje navodi Komisija „poklon” tužiteljevim konkurentima koji bi doveo do ograničenja, pa čak i ukidanja, imovinskih prava tužitelja, onemogućujući amortizaciju tužiteljevih investicija u traženje i vađenje lignita s obzirom na to da to gorivo, usto, nije nužno za proizvodnju električne energije.

243

Komisija osporava navode tužitelja i Helenske Republike.

244

U tom pogledu valja podsjetiti da pobijana odluka Helenskoj Republici ne nameće usvajanje nijedne konkretne mjere iz uvodne izjave 248. te odluke s obzirom na to da su te mjere navedene samo informativno (vidjeti gornju točku 230.). Upravo suprotno, kao što proizlazi iz čitanja članka 2. te odluke, ta joj oduka nameće donošenje mjera u svrhu postizanja rezultata, na temelju kojeg Helenska Republika mora provesti mjere koje mogu ispraviti protutržišne učinke spornih mjera, i koje, u svjetlu očitovanja iznesenih u uvodnim izjavama 246. i 247. te odluke, tužiteljevim konkurentima na silaznom tržištu moraju osigurati dovoljan pristup lignitu na području Grčke, s tme da je pobliže određeno da pod dovoljnim Komisija u načelu podrazumijeva postotak iskoristivih rezervi od najmanje 40 %.

245

Čak i pod pretpostavkom da je Komisija u pobijanoj odluci brojku od 40 % iz gornjih točaka 242. i 243. odredila konačno, valja istaknuti da ni tužitelj ni Helenska Republika ne iznose argument kojim bi se dokazalo da bi pristup tužiteljevih konkurenata nižem postotku iskoristivih rezervi mogao dovoljno jamčiti ispravljanje protutržišnih učinka spornih mjera. Posebice, ni tužitelj ni Helenska Republika ne iznose nijedan argument kojim bi osporili Komisijin zaključak koji je iznesen u bilješci br. 255 pobijane odluke, na temelju kojeg je preliminarno utvrdila potrebu pristupa 40 % rezervi.

246

Isto tako, ni tužitelj ni Helenska Republika ne navode alternativne i blaže mjere od mjera koje predlaže Komisija, a koje mogu biti dovoljne za ispravljanje protutržišnih učinaka spornih mjera.

247

Posebice, u tužiteljevim argumentima ništa ne podupire gledište da nepovoljne mjere za koje on smatra da trpi mogu ispraviti nejednake mogućnosti na štetu njegovih konkurenata na silaznom tržištu koje je utvrdila Komisija.

248

Isto tako, Helenska Republika ne objašnjava kako slaba isplativost određenih ležišta koja su dodijeljena tužitelju opravdava nedonošenje mjera za ispravljanje nejednakih mogućnosti koje su utvrđene u pobijanoj odluci. Glede toga, valja pobliže navesti da sama Helenska Republika ne tvrdi da nijedno od iskoristivih ležišta koje bi moglo biti dodijeljeno tužiteljevim konkurentima ne bi moglo biti upitne isplativosti. U svakom slučaju, Helenska Republika ne objašnjava razloge zbog kojih bi se trebalo smatrati da je dodjela konkurentima prava na vađenje za navedena ležišta na temelju postupka javne nabave „poklon” u korist tih konkurenata ili da sprječava tužitelja da amortizira svoja ulaganja.

249

Vodeći računa o ukupnosti svih prethodnih razmatranja, treba utvrditi da nije utvrđena nijedna povreda načela proporcionalnosti.

250

Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

251

Iz toga slijedi da tužbu treba odbiti u cijelosti.

252

Prema članku 219. Poslovnika, Opći sud u odlukama donesenima nakon poništenja i vraćanja na ponovno suđenje odlučuje o troškovima koji se odnose, s jedne strane, na postupke pokrenute pred Općim sudom i, s druge strane, na žalbeni postupak pred Sudom.

253

Nadalje, sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u svojim zahtjevima, istom, osim vlastitih troškova, valja naložiti snošenje troškova Komisije, poduzetnika intervenijenata i intervenijenata u žalbi, u skladu sa zahtjevima potonjih, uključujući i troškove žalbenog postupka pred Sudom.

254

Primjenom članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Helenska Republika snositi vlastite troškove, uključujući troškove žalbenog postupka pred Sudom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

Proglašava i presuđuje:

Okolnosti spora

1. O tužitelju

2. O tržištu lignita u Grčkoj

3. O tržištu električne energije u Grčkoj

Licencije za proizvodnju električne energije i izgradnju elektrana

Uvoz električne energije

Obvezno dnevno tržište

Upravni postupak

Pobijana odluka

Postupak pred Općim sudom i Sudom

Postupak i zahtjevi nakon vraćanja na ponovno suđenje

Pravo

1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava tijekom zajedničke primjene odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a i članka 82. UEZ‑a, kao i na očitoj pogrešci u ocjeni

Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni u definiciji mjerodavnog tržišta

Uvodna očitovanja

Prvi dio prvog dijela, koji se odnosi na utvrđivanje uzlaznog tržišta

– Prvi prigovor

– Drugi prigovor

– Treći prigovor

– Četvrti prigovor

Drugi dio prvog dijela, koji se odnosi na utvrđivanje silaznog tržišta

– Prvi prigovor

– Drugi prigovor

Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju nejednakih mogućnosti na štetu novih konkurenata

Prvi prigovor

Drugi prigovor

Treći prigovor

Četvrti prigovor

Peti prigovor

Peti dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na navodnoj očitoj pogrešci u ocjeni jer Komisija nije vodila računa o razvoju silaznog tržišta

Prvi prigovor

Drugi prigovor

2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

3. Treći tužbeni razlog, koji se temelji, s jedne strane, na povredi načela pravne sigurnosti, zaštiti legitimnih očekivanja i zaštiti privatnog vlasništva i, s druge strane, na zlouporabi ovlasti

Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja

Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela zaštite privatnog vlasništva

Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na zlouporabi ovlasti

4. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

Troškovi